_____________________________________________Ani Marinković

Maestro se rodio u Kutu.

Sjetio sam se toga prvoga dana škole, početkom rujna, na suprotnoj, zapadnoj strani otoka, u Komiži. Te se večeri pri povratku iz škole zatvorila priča na koju nisam stigao, izmaklo mi je njezino prolazno vrijeme, pa sam za večerom zapitao o slanju u kut, kada bi učiteljica poslala kojega od nas pred računalo. Onda bi se osvrtali, jedno na drugo, učiteljica i dječak iz kuta, dok im se pogledi ne sretnu, dok ne zaborave propušteno.

Prolazna je vremena u Komiži teško propustiti, valjalo bi za to imati snažnu volju. Dvije se ure, dvije utvrde, samostanska i gradska, oglašavaju po svome, ali im se poruke ne mogu razmrsiti. Na puni sat jave se istina obje, ali ne istovremeno, jer ga jedna prvo oglasi, pa drugoj prepusti da odbroji dvanaestine, onda i sama učini isto, da bi se, ona nepoznata, začas javila s prvim kvartalom. Bit će da o podnevu i ponoći komiške ure udare trideset puta. Ili ipak usfali onaj jedan bat.

A gore prema Podšpilju, uz samostansku utvrdu, iznad dozrelog vinograda, ispod brušenoga bijelog kamena, leži Maestro. Tako se to, nesigurno, kaže leži, prije bi se reklo da ondje jest, jer na kraju dana, na povratku iz Kuta, ondje prima posjete. Osim kada gromovi rasparaju krošnje čempresa ili poremete mehanizme ura, pa nakratko, a možda čitavu vječnost, treba preskakati, prepreke ili vrijeme da bi se vidjela svijetla točka na horizontu, vršak zvonika Sv. Silvestra na Biševu.

Kada sam ga uzeo u mrežu svojih razgovornih planova, nisam znao da Maestro ne voli novine. Bio sam, a možda i ostao, površan, nisam siguran da se može prestati biti ono što se jest. Površan i uporan: nalazili smo se namjerno, Maestro i ja više od dvanaest i bit će ipak manje od trideset puta u onom kvartu vremena te nesretne epizode. Bio je pristojan i želio da odustanem, ali je studentima glume na predavanjima, koja bih na njegov poziv slušao, govorio toliko površno da mu nisam mogao popustiti, nisam mu htio olakšati igru. Morao ju je sam presjeći. I učinio je to, napola, poput cigarete bez filtera koju bi uvijek lomio napola prije nego polovicu utakne u muštiklu.

Poslije se, zapravo ubrzo, sve otrglo. Sreli bismo se neočekivano i namjerno, svejedno. Bio je jedini čovjek kojemu je na moje oči promet – a promet ima svoje vrlo povlašteno vrijeme – stao. Uzeo je, Maestro, Stipu Šuvara pod ruku pa su, na čuđenje nas koji smo to gledali, zagazili među tramvaje i vozila, pored spomenika Jurju što ubija aždahu, iz muzeja Kršnjavoga spram Kazališta, a promet je stao i nije se čulo ništa, pa ni grički top ili zvona svetoga Vinka, jer je već bilo minulo podne. A u takvom, poznom, podnevu u predvečerje, za ljetne ratne pomrčine, ugledao sam ga iznenada ispred bočnog ulaza dubrovačke katedrale, jedini je istrčao iz Trubadura i nakrivljen malo više nego inače gledao preko, iza, kroz mene. Uzeo me onda pod ruku, okrenuo i pokazivao kako se gradski zvonik s urom upravo bio nakrivio pod teretom zvučnog zida probijenog u Melkiorovu snu, davno prije nego je Maestro to stigao svojim očima potvrditi.

Poželio sam ga zagrliti, ali srećom nisam, Maestro je trebao ostati nakrivljen, zagrljaj bi ga zabolio. Ako ne vjerujete, učinite, kada se zateknete ondje, koji korak dalje prema glavnim gradskim vratima i pogledajte dubrovački Knežev dvor iz profila. Ne vjerujte da se nakrivio, za vas ni od trešnji, dvorovi kneževa, kao i kneževi sami, drže se uvijek pomalo ukrivo. U moje vrijeme, doba kada se u školi prestajalo ići u kut, držali su se tako već bez štapa, kakav je Maestro ostao do kraja, bez geste i grimase.

Ispratio me ono nekoć pred vrata glumačke škole i kazao – Vlaho, zar ne vidite da među nama nema erotike. Povjerovao sam mu na mah, površan kao što rekoh. A kako bi tek bilo lijepo da je Maestro bio u pravu, da nema kuta iz kojeg curi vrijeme.

Karivani, kratka povijest

Karivanova kuća bila je prva uz franjevački samostan u Kreševu. I nije se govorilo kuća Karivana, nego baš Karivanova kuća, kao da je Karivan samo jedan.

Na mjestu na kojem će, nakon Drugoga svjetskog rata, biti sagrađena velika državna kovačnica, bio je Karivanov mejdan, stara kovačnica u kojoj se, još od Srednjega vijeka, na isti način kovalo željezo.

Država je nacionalizirala zemlju, srušila mejdan i izgradila svoje.

Nitko poslije neće ni pitati za obeštećenje. Nakon 1990, kada je trebalo provesti denacionalizaciju, došao je rat. A poslije je već bilo kasno. Karivanovi potomci razišli su se po svijetu, malo koji se i sjeća priče o kovačnici, a kamoli bi od države tražio obeštećenje.

Osim toga, da bi se obeštećenje tražilo, trebaju se sastati ili na daljinu sakupiti svi nasljednici. A ljudi, možda, i ne žele znati jedni za druge.

Osim kovača, bilo ih je i rudara. Uglavnom, dok god su bili u Kreševu, njihov se život generacijama, možda i stotinama godina, vrtio oko rude, oko ugljena i željeza.

Postoji priča da su krenuli odlaziti prema Sarajevskom polju, i tamo se naseljavati, jer je neki Karivan ubio Turčina, pa je morao bježati.

Ali ta priča nije vjerojatna.

Nećeš ubiti Turčina pa bježati u Sarajevsko polje, nego ćeš, valjda, bježati prema moru, tamo gdje Turaka nema i gdje ne vladaju turski zakoni.

Prije će biti da su pošli odlaziti u potrazi za nekim lakšim poslom. Nije svatko ni za rudara, ni za kovača.

A kako su jedni krenuli, bilo je očekivano da i drugi pođu za njima. I tako se, od kraja devetnaestog vijeka, iz generacije u generaciju Karivanov rod selio prema Otesu, Hadžićima i Tarčinu. A onda i prema Sarajevu.

Loza im nije bila jaka, nisu im se rađali sinovi, nisu imali sreće u životu, tko zna što je još moglo biti, ali prezime Karivan nije se širilo i raslo.

II

Nije to bila velika, bogata kuća.

Od ćerpića načinjenih od nepečene gline, a ne od kamena ili cigle, Karivanova kuća u Kreševu, prva uz samostan, urušila se ubrzo nakon što su otišli.

Nestalo je i avlije, zarasla u travu, u ledinu se pretvorila.

Ostao je samo veliki orah ispred kuće.

Njega su svi zvali Karivanov orah.

Ispred kuće koje nema, na avliji koje isto nema, raste Karivanov orah u Kreševu.

III

Od Kreševa do Otesa po današnjim mjerilima nije daleko.

Da je put bolji, jedva da bi bilo pola sata autom. Ali put nije dobar.

Onaj dio porodice koji se preselio u Otes, ni žene ni muški, nisu više nosili kreševsku nošnju, nego su je zamijenili nošnjom iz Sarajevskog polja.

Pa bi se tako šutke gledale kreševske Karivanuše u crnim dimijama, s tkanicama, bijelim košuljama i crnim jelecima, s oteškim Karivanušama u crnim suknjama i drukčijim bijelim košuljama, dok je između njih rasla i širila se tuđina. Jedne su mislile da su im se snahe, kćeri i zaove odrodile, a druge su mislila da su im svekrve, matere i zaove zaostale u svome jadu i sirotinji.

Prostor koji ih je dijelio još uvijek se mogao prepješačiti.

Ali daljina je bila ista kakva će biti i kada između njih izniknu kontinenti, razliju se oceani, usta im zapečate strani jezici. Sve je bilo gotovo već kada je prva Karivanuša u dimijama vidjela drugu Karivanušu u suknji.

Tuđina je narasla i progutala ih.

IV

Daidža Mato Karivan kupio je kuću na Bistriku, u katoličkoj mahali.

I ona je nacionalizirana, a zatim srušena.

Ostala je trošna i lohotna drvena šupa za odlaganje alata i bespotrebnih stvari. Ničija.

Nju su susjedi zvali Karivanova šupa.

Cijelih pedeset godina koliko joj je trebalo da se sruši sama od sebe.

Ili su je srušili susjedi tokom ratnih zima, da je nalože i ogriju se.

Tako je nestalo Karivanove šupe i Karivana u Sarajevu.

_________________________________________Antoniji Rusković Radonić

Oluke sam nabavio ima tome dugo, ali ih nije imao tko postaviti. Zapravo, oluci su čekali na Pera, s kojim sam se, sada mi se to čini tako, posljednji put sreo u doba kada sam ih odvezao na granicu, našli smo se slučajno u nekoj zagrebačkoj ambulanti: ne mogu se sjetiti gdje točno, pa ipak znam pouzdano da je to bilo na potezu gdje grad postaje novi, a da se ne zna u odnosu na što. Pero je sada dovezao Akija i Ejuba da urede zidove, unutrašnje, a onda su s lakoćom, njih trojica, postavili oluk na južnoj strani s koje se iz kuće na četiri vode slijeva obližnje a ponekad nevidljivo more.

Učinili su to na svoju ruku, nisam se pomaknuo ni kada su lastavicu zalili vodom za provjeru neće li mlaz preskočiti oluk. Tek sam pitao Pera što misli kako će to biti kada se kapi, one kapi što izravno padnu u oluk, zaigraju, pa s Ejubove i Akijeve strane zida tišinu zamijeni šutnja. Kiša koja se čula po svome postane kiša s odgovorom, koji neću imati jer ga se ne sjećam.

Kada je oluk bio učvršćen, zasuo sam krov snopom iz šmrka: voda se zavukla ispod kupa i prolila po uređenim zidovima, a ostatak je preskakao oluk. Dovezao sam se opet u grad u kojem Pera više ne srećem, uvjeren da se oluk nije ni mogao postaviti, da naša kuća na granici nije zamišljena s olucima. U gradu je u to vrijeme, dok me nije bilo, gostovao Pjesnik čiji su mi zapisi bliski. Piše u jeziku koji razumijem, i to s odmaka, u prostoru i vremenu, s njegovim je riječima kao s kapima. Ali, kad bolje razmislim, kaže za novine pjesnik koji se zove Semezdin, puno mi nedostaje zvuk kiše u olucima. Mislim, ovdje je takva arhitektura, rijetke su kuće koje uz rub krova i fasade imaju limene oluke niz koje se slijeva kiša… ne znam gdje se ovdje odlije voda s krovova u ljetnom pljusku… I taj zvuk kiše u olucima, to me je nekad budilo, to je lijep zvuk. Ovdje ga se nisam naslušao, nema ga. Zvuka koji sam htio preskočiti.

Slikarica kuća bez oluka, čije boje mirišu na kišu a ne na pljusak, pita me uvijek iznova – Jeste li se vratili? Pa se čudi što ne razumijem lakoću s kojom doda zavazda. Na nesreću nismo oluci nego kiša, tekst koji se slijeva u mlazu češće nego u kapima, kapima kakve se čuju i mirišu kada imamo sna. Iz kojega se može probuditi.

Doznaješ: sve su tvoje egzistencijalne brige riješene, primljen si na institut „Ruđer Bošković“ za stalno. Nemaš pojma što ćeš tamo raditi, što uopće možeš tamo raditi, ali to ti ne smeta, ne kvari sreću i osjećaj konačnoga smirenja. Vijest saznaješ na mostu Vrbanja, s kojega se preko Marindvora u daljini, na brdu, vidi institut Ruđer Bošković, a čovjek koji ti to radosno i zadovoljno saopćava je – Ilija Kaurin. I u snu sasvim jasno znaš koliko je to čudno: Ilija Kaurin je osoba iz davnog djetinjstva, iz osnovne škole u Mrkonjiću, srpsko siroče iz Šehovaca koje su u svoju staru posrnulu bosansku kuću primili Ruža i njezin otac starac Mijo, također iz Šehovaca, zadnji katolici koji su napustili to daleko selo poslije onoga rata. Na osobu Ilije Kaurina nisi pomislio nikada, iz tvojega života nakon osnovne škole izgubio se sasvim, kao i ti iz njegovoga, a ni kao djeca niste bili bliski. Ilija je bio dijete čupavo, nespretno i zadivljalo, uz to spore pameti i dobrodušan, kad se još doda da je bio siromašan do golotinje i bosotinje – dušu dao za porugu. A ta je u „gradske“ djece iz vremena koje pamtiš, nemilosna kao ljuto gvožđe. Bila je, u stvari – mržnja. Ona najgora od svih – mržnja prema slabijemu, samo zato što je slabiji, što je bespomoćan. I zato što je “seljak”, za razliku od nas, “građana”.

Sve to i u svome snu znaš, i još se više zbog toga čudiš: kako se i otkuda sad pojavio Ilija Kaurin! Sve je na njemu drukčije: nije više dijete, naravno, jer nisi ni ti, odjeven je ležerno ali promišljeno, veliki je faktor u „Ruđeru Boškoviću“, a ti nepogrešivo prepoznaješ isti dobrodušni osmijeh kao u onoga čupavog dječaka, koji je žudio da bude primljen u igru, i kojemu smo se nemilosrdno rugali kad viče da je lopta otišla u „korijen“ umjesto u korner.

Ide san i dalje: vodi te Ilija svojoj kući, sav se lomi da ti ugodi, tu je i neka njegova čeljad, pitoma kao i on, a ta kuća najedanput je u starome našem susjedstvu, na Zborišću, slična onoj u kakvoj su živjeli Ruža i starac Mijo – drvenjara s badžom i sa zidovima od čatme, sva već izvan geometrije pravih kutova…

Pjesma kaže: “San je laža, a Bog je istina”, a ti znaš: više je istine u ovome začudnom snu nego iukakvim doktrinarnim zanovijetanjima.

*

ivanlovrenovic.com

3. maja 2005. godine, sjedio sam za stolom u bašti kafea na Četrnaestoj ulici. Bilo je kasno podne. Onda je s ruba stola prema meni krenuo jedan mrav. Obični, crni mrav. Zaustavio se negdje na polovini stola. Nakon toga sam izgubio interes za njega, pa sam gledao ljude dok čekaju da se upali zeleno svjetlo na semaforu, potom sam ih pratio dok prelaze ulicu. Dan je bio sunčan. Pogledam na plohu stola ispred sebe i vidim da je mrav još uvijek tamo gdje se prije nekoliko minuta zaustavio. Bilo je čudno da toliko dugo miruje, pa sam kažiprstom krenuo prema njemu. Očekivao sam da će ga to uznemiriti, ali nije. Zapravo se mrav nije pomjerio. Onda ga noktom dodirnem. Ne pomjera se. I shvatim da je on, zapravo, umro. Bio sam iznenađen, zato što nikada ranije nisam vidio mrava koji je umro prirodnom smrću. Ne znam kako drukčije da mislim o tome. Prisustvovao sam njegovom umiranju. I nisam znao da je s mravima isto kao s ljudima, da tu nema nikakve razlike. Ideš, ideš, ideš. I onda staneš.

Glasnik nacionalnog izmirenja kojim je spašena Španjolska umro je u 98. godini

Veljača 1981, nebo nad Kastiljom, boeing 747, državne kompanije Iberia sprema se da sleti. Sukladno proceduri, kapetan zrakoplova posljednji put obraća se putnicima: “Za nekoliko minuta slećemo na madridski aerodrom ‘Barahas’. U međuvremenu skrećem vam pažnju da sa desne strane pogledate istorijsko mesto Parakueljos na Harami. U tom mestu, za vreme građanskog rata, streljano je sedam hiljada nevinih ljudi. Među njima bio je i moj otac. Čovek koji je odgovoran za taj pokolj putuje danas u našem avionu. Zove se Santjago Kariljo i sedi u 27. redu, na sedištu B.”

Ovo nije židovski galgenhumor, ni bosanski crni vic, prepjevani na španjolsku temu. Riječ je o istinitom događaju, o španjolskome javnom skandalu, opisanom u epizodi iz knjige “Čudo se dogodilo u Španiji”, koju je napisao Tanjugov dopisnik iz Madrida Borislav Lalić, a objavljena je 1979. u Sveučilišnoj nakladi Liber, pod ravnanjem Slavka Goldsteina i urednikovanjem Milana Mirića. Riječ je o briljantnom novinskom izvještaju, u kojem se na tristotinjak stranica velikoga formata, u trenucima kada jedna povijesna priča još nije bila ni dovršena, opisuje španjolska tranzicija iz frankizma (ili španjolske varijante klerikalnog fašizma) u demokraciju. Ova dragocjena knjiga nikada nije reizdana, premda se i dalje, bez obzira na autorov otvoreni pro-jugoslavenski i komunistički uklon, čita kao vrlo moderno i objektivno svjedočenje, prvorazredna novinarska proza kakva je danas na Zapadu vrlo moderna, ali kakvu hrvatska kultura, na žalost, više nije u stanju proizvesti, ako ni zbog čega drugog a ono stoga što u Hrvatskoj skoro da i ne postoje agencijski i novinski dopisnici iz inozemstva. “Čudo se dogodilo u Španiji” se, ponegdje, još i može naći u antikvarijatima, dok je u knjižnicama, uglavnom, nema, jer je početkom devedesetih, zbog autorova jezika i nacionalnosti, završila u kontejnerima za smeće.

No, vratimo se jednom avionskom letu iz 1978: putnik sa sjedala 27 B, tadašnji generalni sekretar Komunističke partije Španjolske i jedan od trojice utemeljitelja eurokomunizma (uz Enrica Berlinguera i Georgesa Marchaisa) i poslanik u Cortesu, španjolskome državnome parlamentu, Santiago Carrillo uspio je demantirati svoju odgovornost za pokolj tisuća zarobljenih falangističkih vojnika. Vjerojatni počinitelji pripadali su neidentificiranoj republikanskoj jedinici, vjerojatno anarhistima, koja je djelovala izvan vojne hijerarhije. No, malo je vjerojatno da se kapetan boeinga 747 zadovoljio Carrillovim demantijem, jer je grob njegova oca, kao i porodični grobovi milijuna Španjolaca, iz republikanskih i falangističkih redova, čekao na pravdu, koja nikada neće doći, i na osvetu, čija bi cijena, po svoj prilici, bila raspad i uništenje Španjolske.

Dvadesetoga studenog 1975. umro je generalisimus Francisco Franco y Bahamonde, diktator koji je zemljom vladao od 1938. U građanskome ratu pobijedio zahvaljujući pomoći Hitlerove Njemačke i Mussolinijeve Italije, nakon 1945. vladao je uz političku, financijsku i svaku drugu podršku Sjedinjenih Američkih Država. Uspostavio je specifičan način vladavine, u spoju korporativnog fašizma i primijenjenoga katoličkog morala, u nekoj vrsti višedesetljetne koalicije sa crkvenim vrhovima. Španjolska je u njegova doba bila neka vrsta kraljevine bez kralja, jer je Franco sebe proglasio za doživotnoga kraljevskog namjesnika. Ali imao je svijest o tome da je smrtan: za svoga nasljednika imenovao je mladoga burbonskog princa Juana Carlosa. Učinio je to usprkos tome što je prinčev otac, poznat kao don Juan (punim imenom Juan Carlos Teresa Silvestre Alfonso de Borbon y Battenberg) bio živ, s pravom na prijestol, ali njega Franco nikako nije htio, jer je don Juan bio blizak ljevici, prijatelj s mnogim republikancima, i nad njim ne bi mogao imati kontrolu.

Don Juan nije abdicirao u sinovljevu korist, i neće to učiniti dok god ne povjeruje u mogućnost demokratske tranzicije zemlje, ali je, u nastojanju da sačuva Krunu, ipak dopustio Francu da mu modelira, odgaja i obrazuje sina. Generalisimus je, kao i golema većina Španjolaca, uključujući i političare u emigraciji, bio uvjeren da je u tome uspio.

Nitko nije mogao znati što će se sa zemljom događati nakon tog 20. novembra, ali je najvjerojatniji scenarij predviđao početak nekoga novog građanskog rata, manje ili više krvavih sukoba, nakon kojih će uslijediti i neka nova diktatura. Osim što je politički podijeljena na profašističku desnicu i spektar lijevih, radikalno lijevih i desnih grupacija, pokreta i stranaka, Španjolska je, u času Francove smrti, višenacionalna, polietnička zemlja, u kojoj je svako iskazivanje nacionalne ili regionalne posebnosti krvavo gušeno i osporavano. Nakon što je skoro četiri desetljeća društvo provelo u dubokom zamrzivaču, a ni prethodno nije baštinilo demokratske i liberalne europske tradicije na način Francuske, Njemačke ili Italije, suočeno je s vjerojatno najkompleksnijom političkom operacijom u europskome dvadesetom stoljeću: prelaskom iz frankizma u demokraciju.

Jugoslavenska diplomacija – koju su tada vodili ljudi poput Josipa Vrhovca, Miloša Minića, Budimira Lončara – još je za diktatorova života tražila načine da se vrati u Španjolsku i da, čim to bude moguće, uspostavi diplomatske odnose. U početku, radilo se o zahvatima koji, na prvi pogled, s politikom nisu mogli imati veze: nakon Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 1974, na iznenađenje cijele Europe, trener madridskoga Reala postaje dotadašnji selektor jugoslavenske reprezentacije Miljan Miljanić. U to vrijeme i državna novinska agencija Tanjug šalje svog dopisnika u Madrid, po kojem se, navodno, već vrzmaju i neformalni diplomatski izaslanici Beograda, špijuni, znatiželjnici sa zadatkom… Sve što se bude događalo u sljedećih nekoliko godina, mi ćemo pratiti iz prve ruke. Na stranicama Starta, Nina, Vjesnika i Politike, a kasnije i Danasa, izlazit će izvještaji, reportaže i intervjui sa svim važnim – pa i nevažnim – protagonistima španjolske tranzicije.

Naš čovjek u Madridu bio je, naravno, Santiago Carrillo. Osim što je bio generalni sekretar partije, radikalno distanciran od moskovskoga diktata, Carrillo je bio redovit gost Jugoslavije. Živio je u emigraciji u Parizu, ali je za to vrijeme dolazio u Beograd, a početkom sedamdesetih u Dubrovniku se oporavljao nakon neke operacije. Jugoslavenima je bio blizak i zato što se relativno rano, sredinom pedesetih, pokajnički odredio oko odnosa svoje partije prema rezoluciji Informbiroa, a nije krio ni svoje oduševljenje za jugoslavenski eksperiment sa socijalističkim samoupravljanjem. Osim toga, u vrijeme Francove smrti još su u punoj snazi bili republikanski dragovoljci iz vremena građanskoga rata, mnogi među njima bili su bliski vlasti, na visokim položajima u JNA, ili su pripadali kulturnim elitama Beograda, Zagreba, Sarajeva. Carrillo je neke od tih ljudi dobro poznavao, a nekima je bio i ratni komandant.

Međutim, ni Start, ni beogradski Nin, nisu u svojim napisima bili opterećeni tom činjenicom. Čak ni dopisnik Tanjuga u knjizi “Čudo se dogodilo u Španiji” nije opsjednut Carrillovom osobom, premda mu iskazuje svako – uostalom i danas zasluženo – poštovanje. Ali zasluge za čudo koje se dogodilo, a koje bi, makar zbog pouke, jednom vrijedilo opisati, za španjolski prelazak u demokraciju, Borislav Lalić, kao i europski kroničari i povjesničari, pripisuje, redom, postfrankističkom premijeru Adolfu Suarezu – nekadašnjoj mladoj diktatorovoj uzdanici, kralju Juanu Carlosu, socijalističkome vođi Felipeu Gonzalezu, dok je Carrillo četvrti u tom svijetlom nizu političara, državnika i španjolskih patriota, političkih, intelektualnih i moralnih formata kakve, na žalost, nismo imali ni 1980, nakon Titove smrti, a još manje 1991, nakon raspada Jugoslavije. Ta četvorica ljudi, trojica političara i kralj, u više su prilika vlastitu glavu spremno položili na panj, provodeći politiku za koju se činilo da nema većinsku podršku i koja je bila potpuno u suprotnosti sa stavovima, željama i ambicijama vojnoga vrha, koji je skoro jednoglasno bio uz stečevine diktature.

Ono za što su se sva četvorica zalagali, a pred čime su se, kao idejom, zatresli svi španjolski grobovi, jer je isključivalo mogućnost pravde za mrtve, bila je ideja španjolskoga nacionalnog pomirenja. Ali posve drukčija od one koju je uspostavio generalisimus Franco, kada je u Valle de los Caidos, u Dolini palih, izmiješao kosti tridesetak tisuća vojnika, falangista i republikanaca. Diktator je miješao kosti pod idealom korporativnoga i klerikalnog društva, nudeći tako republikancima neku vrstu zagrobne amnestije, sve pod zastavom falange. Tom se Francovom idejom izravno inspirirao utemeljitelj konclogora u Jasenovcu Vjekoslav Maks Luburić, kojim će se, opet, inspirirati Franjo Tuđman, čija će politika “hrvatske pomirbe” svoje krajnje ishodište naći upravo u Luburićevom Jasenovcu, gdje je vrhovnik kanio izmiješati, pozivajući se otvoreno na Valle de los Caidos, sve hrvatske ratne kosti, kaneći tako relativizirati i promijeniti ishod jugoslavenske i hrvatske antifašističke borbe. Tako bi i Luburić našao svoje mjestu u pantenonu hrvatskih nacionalnih junaka.

Ideju španjolskoga nacionalnog izmirenja, onakvu kakva je na kraju i provedena, formulirao je 1956, u Parizu, Santiago Carrillo. Tada su ga njegovi zaprepašteni drugovi htjeli izbaciti iz Partije, spasila ga je Dolores Ibarruri, legendarna La Pasionarija, koja je, bez obzira na usko obrazovanje, sovjetofiliju i tvrdu komunističku vjeru, imala neki čudan instinkt, pa bi redovito podržala Carrilla, čiji su stavovi bili po svemu suprotni njezinim načelima. Carrillova ideja nacionalnog izmirenja podrazumijevala je odustajanje od revolucionarne pravde i od svake osvete, podrazumijevala je konačno metaforično i stvarno sahranjivanje mrtvih, ali ne i odustajanje od ideja za koje su oni pali. Zamislio je da se cjelokupna politička borba, uključujući i sva ekstremna neslaganja, uklopi u format parlamentarne demokracije. Da se to učini bez ikakvih preduvjeta, bez ičijega pokoravanja, bez nastojanja da se popravi bilo šta što se dogodilo u prošlosti… Svi imaju svoje mrtve, ali bi usprkos tome morali da nastave živjeti među živima. “Mi danas moramo razgovarati, jer moramo zajedno živeti na ovom komadu bikovske kože što se zove Španija. Inače, potonućemo zajedno sa njom. Svi mi za sobom imamo svoju istoriju i svoju prošlost. Poneko od nas i više od toga – legendu koja od nekog čini simpatičan mit, a od nekog monstruma, zavisno od volje onog koji je stvara…” Tako je, u listopadu 1977, govorio Carrillo, gostujući u klubu “Dvadeset prvo stoljeće”, u falangističkom intelektualnom uporištu, obraćajući se onima koji mu nikada i ni u čemu nisu bili istomišljenici.

Danas će se neupućena čeljad po rubrikama gombanja i športa silno čuditi zašto španjolski nogometaši ne otvaraju usta dok im svira himna. Posrnut će niza stube od nevjerice, kad čuju da Španjolci ne pjevaju, jer im je himna bez riječi. I baš ništa im neće biti jasno, pogotovu ako su Hrvati, Bošnjaci ili Srbi, kada im kažu da je i to cijena nacionalnog izmirenja. Iz balkanske i postjugoslavenske perspektive čini se kako su u španjolskome nacionalnom pomirenju, koji je bio preduvjet za demokraciju, svi bili poraženi. Republikanci, jer nisu porazili fašiste, a fašisti jer im je uskraćeno pravo da se smatraju pobjednicima. Ali to je bio jedini način za spas mira i za spas Španjolske.

Za takvo što, političari su trebali postati heroji. Premijer Adolfo Suarez trebao se odvažiti da, bez obzira na otvorenu prijetnju generala da će reagirati vojnim pučem, 9. travnja 1977. legalizira Komunističku partiju Španjolske. I ne samo da je državni udar tada osujećen, nego zbog tog nečuvenog postupka Suarez nije izgubio podršku svojih konzervativnih katoličkih birača. Postoje trenuci kada puk od političara očekuje samo hrabrost i ljudsku čvrstinu. Ali ista takva hrabrost bila je potrebna Felipeu Gonzalezu i Carrillu da ulaze u pregovore sa Suarezom i da se, pred očima svojih republikanskih pristaša, javno podčine kralju Juanu Carlosu. U zemlji u kojoj su politička ubojstva oduvijek smatrana legitimnim načinom da se dođe do neke više istine i pravde, Gonzalez i Carrillo mogli su očekivati “metak u čelo” (da se poslužimo jezikom Vladimira Gredelja) i slijeva i zdesna, od svojih pristaša i od falangista.

Posljednja epizoda španjolske demokratske tranzicije odvijat će se 23. veljače 1981, kada na zasjedanje parlamenta upadne pukovnik Antonio Tejero Molina, s naoružanom skupinom od dvjestotinjak gardista, i naredi prisutnima da legnu na pod, ispod klupa. Bit će to posljednji pokušaj vojnoga udara, ali i dan u kojem će se, na simboličan način, prelomiti povijest suvremene Španjolske. O onom što će se događati u sljedeća dvadeset dva sata raspisat će se sve svjetske novine, a mi Tejera Molinu, u svečanoj gardijskoj uniformi, s nekakvom pomalo smiješnom oficirskom kapom – kao da je vremeplovom stigao s početka devetnaestog stoljeća ili je sišao među parlamentarce ravno s platna Francisca Goye – pamtimo s fotografija uz reportažu objavljenu u zagrebačkom Startu.

Naredbu Tejera Moline poslušali su skoro svi zastupnici u Cortesu. Ostali su sjediti general obrane Manuel Gutierrez Mellado, premijer Suarez i zastupnik Santiago Carrillo, koji je iskoristio izvanredne okolnosti da bi posve mirno zapalio cigaretu. Taj je trenutak ušao u španjolsku i europsku povijest, slikovit i u nekom višem smislu tačan. Dobro se znalo što je kome dopušteno: ministru obrane i premijeru ne priliči da se valjaju po podu, a Carrillo je svoju mjeru odredio sam.

Noć 23. na 24. veljače general Gutierrez Mellado i Santiago Carrillo proveli su zajedno zaključani, a da nisu mogli znati što se vani zbiva, tko sve sudjeluje u vojnom udaru i je li uspjelo preuzimanje vlasti. Ako jest, gotovo je s obojicom. Ali i ako nije, glava im nije nije sigurna. Šutjeli su, nisu imali volje za razgovorom, politički protivnici, ljudi suprotnih svjetonazora, koji su jedan protiv drugoga ratovali i nisu se odricali ideala u ime kojih su ratovali. No, zajednički im je bio razlog zbog kojega nisu poslušali Tejera Molinu. Gutierrez Mellado mu je naredio da odstupi, Carrillo je zapalio cigaretu, i to je sve što su njih dvojica mogli učiniti. Na kraju, malo koji će Španjolac moći da kaže kako je za Španjolsku učinio više.

O neuspjelom vojnom udaru, o 23F, kako je ovaj događaj upisan u španjolsku kulturnu i političku memoriju, izvanredno uzbudljivu dokumentarnu knjigu napisao je jedan od zanimljivijih europskih pisaca današnjice Javier Cercas (1962.). Naslov knjige je “Anatomia de un instante” ili “Anatomija trenutka”, a još uvijek nije ugasla nada da bi jednom mogla biti objavljena i u Hrvatskoj, pošto je Cercasov izdavač ovdje zaprešićka Fraktura, u čijem izdanju smo mogli čitati dva njegova sjajna romana: “Salaminske vojnike” i “Brzinu svjetlosti”. Dvadeset trećega veljače, s propašću posljednjega vojnog udara, nastala je demokratska Španjolska. Sve dalje je išlo po nekom uobičajenom redu i u skladu s ritmom parlamentarnih demokracija u zapadnoj Europi. Mirna pobjeda nad fašizmom značila je, u velikoj mjeri, pobjedu svakoga pojedinog Španjolca nad samim sobom, svojom obiteljskom nesrećom i stradanjem, ali i nad svojim idealima.

Danas je Španjolska najkatoličkija zemlja u Europi, ali i najateističkija, istodobno. Nigdje homoseksualci nemaju takva prava kao u Španjolskoj i nigdje ne postoje takva nogometna rivalstva kao u Španjolskoj. Ali između navijača nikada nema policijskog kordona. Ne treba ga biti, jer su u proteklih tridesetak godina ljudi naučili živjeti sa svojim različitostima. Kada su ljetos postali prvaci Europe u nogometu, u jednom smo trenutku mogli vidjeti pehar pobjednika umotan u katalonsku zastavu. I nitko se nije bunio. Kolika god i kakva god bila nezaposlenost, ekonomska kriza i recesija, koliko god i Španjolska bila žrtvom “zvjerskoga kapitalizma”, to je zemlja koja se nama, iz naših tužnih balkanskih daljina, učini dostojnom – žrtve za domovinu.

Santiago Carrillo u međuvremenu je prestao biti generalni sekretar Komunističke partije Španjolske, potom je izbačen iz svoje partije, pa je osnovao novu. Juan Carlos, vladar čije je kraljevanje prihvatio protiv vlastitih republikanskih uvjerenja, 2012. je i dalje kralj, dobroga zdravlja, i viđamo ga po svečanim tribinama za važnih utakmica. Adolfo Suarez, veliki postfrankistički premijer, najzaslužniji za pobjedu demokracije, u osamdesetoj je godini, ali opustošen alzheimerovom bolešću, tako da se ne sjeća da je ikada bio premijer. Felipe Gonzalez, socijalist, je u sedamdesetoj, dobro se drži, ali više nije u političkim vrhovima.

Santiago Jose Carrillo Solares umro je 18. rujna u Madridu, u devedeset osmoj godini života. Iz politike se povukao 1991, kada se vratio svome temeljnom zvanju. Objavljivao je komentare na radiju i pisao novinske članke, i bio je vrlo strastven u pisanju i obrazlaganju svojih stavova. Carrillo je bio novinar, i tim poslom se bavio pune osamdeset dvije godine.

Nastavak serijalnog razmišljanja o ljudima i životinjama za jedan još neostvareni festival u hotelu Balatura

***

Današnji gost: John Burnside

Listajući novine naletim na sljedeću objavu:

“Danas 4. listopada obilježava se Svjetski dan zaštite životinja. Prvi put počeo se obilježavati 1931. godine tijekom konvencije ekologa u Firenci, a njegov je cilj bio upozoriti na položaj ugroženih životinja. Od tada do danas obilježava se u svim zemljama. Udruge za zaštitu životinja globalno slave taj dan kako bi povećale svijest o problemima životinja te potaknule ljude na razmišljanje o tome kako se odnose prema životinjama.”

Najbolje ćemo, mislim, to obilježiti festivalskom događajem u sklopu programa “O ljudima i životinjama”.

A pozvat ću autora koji se nije pretjerano istaknuo izjavama, pjesmama ili knjigama o životinjama, ali je svejedno razlog što sam se odlučila za ovaj festival: škotski prozaist i pjesnik John Burnside (rođen 1955).

On je, naime, napisao više romana, među njima izvanrednu autobiografsku knjigu “A Lie about my Father”, u kojoj piše o svom odrastanju uz oca pijanca. U njegovim knjigama vidimo svijet malog škotskog grada koji u svojoj tjeskobi i beznadnosti sliči i drugim malim europskim gradovima, s nekad divnim obalama na kojima danas trunu stare tvornice koje su prestale raditi. Burnside piše o djeci kako odrastaju u tim ruševinama, u svojim mračnim djetinjstvima, u oštećene odrasle osobe. Čudni su to likovi, ali mi ih nekako znamo i prepoznajemo. To su ljudi koji hodaju svijetom uglavnom gledajući, ništa ne rade, nego gledaju i progledavaju. Možda zato što žive tamo, gdje ničeg živog nema, gdje među srušenim zidovima, među bačvama sumnjivog sadržaja, među daskama i starim željezom, među tračnicama koje vode u zabetonirane tunele, tamo gdje je samo još samoća i napuštenost, da samo tamo vide ono prvo i elementarno.

Nešto nama nepoznato i jezivo. Ali nešto što je svejedno tu, u nama, temeljito zaboravljeno, vrebajuće, svejedno tu, nešto izvorno i prvotno, nešto životinjsko. Nešto što se pokaže jedino u prostorima izvan vremena i svijeta, u neodlučnom svjetlu sumraka ili u snu. John Burnside je u potrazi za tim prostorima koji nas plaše i koje inače refleksno izbjegavamo.

U njegovoj prvoj knjizi “A devil’s footprints” glavni lik prati sudbinu stare prijateljice koja “kao mjesečarka” ubija svoju djecu i sebe. (Poslije ćemo doznati da je on itekako upleten u njezin strašni čin.) Stanje mjesečarenja takvo je stanje u kojemu razum i kontrola ne funkcioniraju, u kojemu čovjek djeluje instinktivno i intuitivno ili slijedi neku stvarnost koja za druge ne postoji.

U knjizi “Summer of Drowning” upoznajemo Liv, djevojčicu s norveškog otoka koja cijeli život živi skoro pa sama na rubu svijeta na polarnom krugu u toj prirodi u kojoj se ljeto širi u jedan beskrajan dan.

“Volim ono netaknuto”, kaže Liv. “Na svijetu postoji previše dodira. Previše onog što je zapleteno. (…) Trebamo onaj slobodni prostor, jer samo u tom prostoru leži red.” I istina.

Za Johna Burnsidea leže u tom prostoru poezija i umjetnost. Samo tamo, u bijelom svjetlu norveškog ljeta, u nejasnom mraku škotske tvornice ili u magli kišnog dana vidi ono istinito.

A njegovim likovima i nama čitateljima čini se kao da su to životinje. Ne znamo točno koje, jesu li dobre ili nisu, ali one jesu tamo, šuškaju u grmlju ili gledaju usred noći svjetlećim očima. Ili shvaćamo da smo sami životinje i da sve to imamo u sebi. A ako to imamo u sebi, ako smo sami neke pojave u mraku ili na sunčanoj livadi, onda je naš odnos sa životinjama najbitnije što moramo istraživati. Dobro što je danas svjetski dan razmišljanja o tome. Jer je razmišljanje o svemu što jesmo.

U Burnsideovim knjigama razmišljanje o ljudima i životinjama postaje velika književnost, čak i poetika.

Našla sam jednu njegovu pjesmu u kojoj se to može izravno čitati. Prenosim je u svom prijevodu, ali i u originalu.

Sretan vam dan zaštite životinja!

***

John Burnside: Životinje

_______________Za Allison Funk

Postoje noći u kojima ne možemo
imenovati životinje kako lete kroz farove,

vozeći u mjesečevu svjetlu, kada cesta
leži jeziva i tiha

i osjetimo vodu puno prije
obalne ceste, ili kad svjetiljke na obali uvale,

prelaze naš put, bez imena
blistajući kao u žaru Edena.

Uglavnom zečevi i lisice, a kad tad opazimo
jedno nebesko plavo, kinesko bijelo,

misteriozne oči zablistaju
i ostatak puta vozimo se u čuđenju.

Tako je bilo kad je umrla naša jedina susjeda
u Echo roadu,

ostavivši mjesecima praznu kuću,
mračnu mrlju na kraju ulice

Drukčija od svega ostaloga:
Vrućina leži u stubištu kao na jajima

zatrpavajući prazne sobe izmetom
i mišjem snovima.

U kući, mislili smo s vremenom, bilo je nešto
živo, kroz jesensku kišu

viđasmo nešto što se šuljalo od sobe do sobe,
osjetismo kako nas gleda: poznata pojava,

više životinja nego duh.
Ako sanjaš životinju, kažu,

misliš na “vlastito ja”, taj snop sjećanja i strahova,
taj, koji želi, koji se sjeća, razumije, niječe,

I sada se budimo iz snova, hodajući
iz sobe u sobu, njezin miris na rukama,

glatkost mošusa i krzna
Na snovima oznojenoj koži;

što ja u svemu tome naslućujem, ne spoznajem,
nije trajanje, što shvaćamo kao

samog sebe, nego život pokraj života
koji imamo: jedno široko bivanje,

koje se otkriva u vještini i misteriji
i koje prati našu ljubav.

***
Animals

by John Burnside

__________________For Allison Funk

There are nights when we cannot name
the animals that flit across our headlights,

even on moonlight journeys, when the road
is eerie and still.

and we smell the water long before
the coast road, or those lamps across the bay,

they cross our path, unameable and bright,
as any in the sudden of Eden.

Mostly it’s rabbit, or fox, though we’ve sometimes caught
a glimpse of powder blue, or Chinese white,

or chanced upon a mystery of eyes
and passed the last few miles in wonderment.

It’s like the time our only neighbour died
on Echo Road,

leaving her house unoccupied for months,
a darkness at the far end of the track

that set itself apart,
the empty stairwell brooding in the heat,

the blank rooms filled with scats
and dreams of mice.

In the time, we came to think that house contained
a presence: we could see it from the yard

shifting from room to room in the autumn rain
and we thought it was watching us: a kindred shape

more animal than ghost.
They say, if you dream an animal, it means

‘the self’ – that mess of memory and fear
that wants, remembers, understands, denies,

and even now, we sometimes wake from dreams
of moving from room to room, with its sent on our hands

and a slickness of musk and fur
on our sleep-washed skins,

though what I sense in this, and cannot tell
is not the continuity we understand

as self, but life, beyond the life we live
on purpose: one broad presence that proceeds

by craft and guesswork,
shadowing our love.

(In: Burnside, John: The Light Trap, Jonathan Cape, London 2005)

_________________________Vlasti, Pegi i Ljubi S., koji će dio ovoga
_________________________ prepoznati, a u dijelu su i sudjelovali

***

Vozdra, čovjeci! Nekidan mi je gazdarica otvorila dušu (to je nešto što mi mački navodno nemamo – nemamo malo morgen, ali to sada nije tema).

Jani, kaže ona, frka je. Onaj simpa Vinko Brešić išće ter išće tekst od mene o meni koji bi išao sub voce “Autobiografije hrvatskih pisaca”. Ma koji crni pisac, pokušavam se izmigoljiti, eventualno prevodilac+publicist+radijski autor, alias prevoditeljica+publicistkinja+radijska autorica, tako odnedava valja misliti, govoriti i pisati…. ali brus. Valjda potrebuje nekoga tko barem umišlja da nije od onih koji od sebe ne vide sebe (toj je ludo slikovitoj formulaciji autorica ona teta Saša Brnetić koja tebi, Jani, vazda hoće nešto donijeti iz Berlina ali ne smije, znaš ti zašto).

Gazdarice, kažem ja, ajd malo ohani od omiljenih ti digresija i prijeđi na stvar.

Ma Jani, neću tebi fulirati: u neku ruku, a može i nogu, ta je narudžba unekoliko laskava i esencijalno priječi da prijaznom naručiocu dadnem košaricu. Imam, megjuto, problem. Jest da postoje kilometri mgtf. vrpce i, u novije vrijeme, tjedni snimljenih priča koje su mi o sebi iskazali suvremenici i suvremenice, no teško mi je pozicionirati se na drugu stranu mikrofona. Pa ti, Jani, pripomogni: ja ću trkeljati, a ti zapiši – znaš ono: Zapiši to, Kiš….

Gazdarice, prekidam ju ja, ti ne možeš bez digresijâ. Formuliraj radni zadatak i zaboravi pleistocensku tehnologiju. Snimat ćemo, vepar mater.

Fino fajn, Janika premudri (kako to Marinković u Kik… joj, jope ja u digr…, pardoniram). Ti lijepo pitaj i potlin ćemo zajedno urediti, pa što ispadne. Čika Vinko uvijek može ne objaviti.

Abgemacht, kažem ja (u zadnje vrijeme pokušavam – znam da je zaludu, ali me veseli – germanizmima doakati anglizmima, koji mi idu na jetra kao čika Borisu Maruni Hrvati) i, namjestiv mikrofon, prednjom lijevom šapom pritiskujem na njemačkoj mašini, jebiga, Record.

Slijedi autorizirani, koliko je Janika dopustio, transkript mojih iskaza na zadanu temu.

Snimio:  Dalibor Dobrić

***

Janika

Paaa, ajmo, štono riječ, od majmuna do AVNOJ-a, kad te već vuku na ego trip. Imaš li petlje reći kada si rođena?

Ja

Jani, sada vrijeđaš ruku (= pars pro toto) koja te hrani. Zar me fakat percipiraš kao kokoš ili ćurku koja taj podatak krije kano zmija noge? Ili kao, božemprosti, sponzorušu (doduše, i kvaziprosvijećene feministkinje nerado ga deklariraju, pa sponzoruše mogu odahnuti). Daklem: rođena sam 25. travnja 1945, na isti datum kao moj tata godine 1912.

Janika

Njušim Vaterkomplex. Elaboriraj.

Ja

Što? Tatu naprama sebi? Sebe naprama tati?

Janika

Kenjaš kreč. Traži se faktografija. I sa što manje digresijâ, umoljavam.

Ja

Tata se zvao Dušan Drndarski, dr. iur. Bio bi diplomirao i klavir kod Petra Dumičića na Konzervatoriju, da se nije umiješao rat i tata završio u domobranstvu kao poručnik. Umro je 1954, 17 dana prije no što će navršiti 43 godine života i davno prije no što bih mu ja mogla vaditi mast što u toj vajnoj vojsci nije postao barem natporučnik, kao legendarni Hašekov Lukáš.

Tatino prezime bilo je poseban, ili razumljiv, peh: kako je koja vlast 1940-ih navalila na Osijek, tako se moćna gomilica sastavljena od grmaljâ plus jedan ćato nacrtala na adresi koju su vodili pod “onaj sin veleindustrijalca” da vrši konfiskaciju (tek ona u travnju 1945. nimalo je eufemistički došla zaplijeniti, ali nije više bilo bogzna čega ili što, pa se najedila itd., što će – uz ostalo – kasnije posljedovati šupiranjem obitelji na drugu stanujuću adresu). Kad je nadošla Endehazija, umah su se namečili na pred kućom parkirani Packard. Tatino poručništvo u domobranstvu nije nimalo pomoglo – ode Packard. A istodobno se jednom grmalju prosviđao i klavir, Hoffmann Czerny, tzv. Stutzflügel, engleska mehanika, valjda je na njem kanio zazivati Juru i Bobana. Mama je, podastrijevši im tatin indeks, uvjerila i grmalje i ćatu da je spomenuto glazbalo u obrazovnoj funkciji te da slijedom propisâ preuzetih iz Reicha ima ostati na adresi. Eto ga i danas chez moi, malkice ogreben, al zvuči ko anđeo.

Janika

Živa istina. pretrčim kadšto po klavijaturi. A oklen ona violina što stoji na njemu?

Ja

E. nju je pridonijela moja mama kao takoreći dio miraza. Nije baš bezvezna, iz radionice majstora Homolke. Negdje 1990-ih izlizala sam takoreći đonove špartajući Münchenom od jednoga Geigenbauera do drugoga i iskajući oficijelnu procjenu, zlu ne trebalo – i doznala da je taj češki meštar poprilično cijenjen, ali da rečeni instrument nije njegovih ruku djelo, ter u tom smislu vrijedi koliko vrijedi bilo koje djelo kalfe, učenika ili kako se to već kaže. Nema veze, mnogo mi je važnije što je na toj pili svirao Mladen Sedak i govorio da je baš super za komorno muziciranje.

Janika

Paaa, ovaj, nije ostalo baš bogzna što od toga miraza. Javno se kajem što sam devastirao onaj vrč za pivo koji je oslikao tvoj dido Václav.

Ja

Bome jesi, i sram te bilo. Taj dido Václav Slanina, mamin tata, bio je kanda stvor raznim talentima obdaren. Kaundkazija (za kojom i dan-danas tuguje neka čak obrazovana čeljad) uredno ga je cca

1910-11. dekretom katapultirala iz rodnoga Praga neka, zanimanjem geodet, premjerava zapadnobosansku zabit. U pravilu su te krajeve, pri spomenu kojih su se bečke i zagrebačke gospodične umah mašale za flaçon s mirišljavim solima, zbrinjavali pripadnicima nacijâ sitnoga zuba (Mađari su na red dolazili predzadnji, a zadnji dakako Austrijanci); oni su – rečeni pripadnici – ondje imali beamterski argatovati u profesijama od prosvjetne do pravosudne, sve dok njihovo mjesto ne bi po načelu biološke rotacije dopalo nekog mlađeg sitnozubnika i oni bivali iz Zapizdine Donje istim takvim dekretom premješteni u Pripizdinu Gornju (osim ako im netko blizak nadležnom Geheimhofratu ne bi uspio izraditi – taj se glagol naime rabio – preskok u topografiji napredovanja, što će reći premještaj u tzv. pravi grad). Dido je u taj Tešanj, z. p. Bosanska Krupa, doteglio što krupni, što sitni inventar. U potonjem je, osim prije spomenute pile, čučalo podosta staklovinja, pa tako i prije spomenuti vrč u kojem se svakodnevno, raznoliko čestotno, donosilo pivo iz pivovare na uglu… u Pragu, ne valjda u Krupi, neš ti ondje pivske kulture. Moram umah objasniti da z. p. znači zadnja pošta, što je jedna od davno pokojnih kratica, a služila je za lociranje poštanskog ureda iz kojega će u naselja bez te civilizacijske ustanove poštu raznijeti vuk.

U toj z. p., međutim, na djedovu pilu nije padala prašina, nego je itekako bila u funkciji, jer je dido svirao u gudačkom kvartetu (prvu violinu, dakako): mama se sjećala da su s njim redovno svirali još i sudac, liječnik i neki četvrti. OK, opće je poznata todobna tradicija kućnog muziciranja, no pamtim uzvijene obrve kad i dan-danas znadem spomenuti da je u Bosanskoj Krupi postojao gudački kvartet, čak i poslije Prvog svj. rata, koji je članove kanda poštedio.

Osim što je bio glazbenik amater, dido je bio i slikar amater. Ostalo je podosta njegovih slikâ u raznoraznim tehnikama (količinu su drastično smanjile kojekakve prigode kada se valjalo revanširati), pri čemu onih nekoliko preostalih ulja svjedoči da Krupa nije bila bogomdana varoš za nabavku slikarskog materijala: potamnjele su gotovo do neprepoznatljivosti. A kad bi mu dodijalo platno, bacao se na staklo i grnčariju…

Janika

Daj se skini s toga stakla, javno sam se pokajao. Onu lončinu ofarbanu bosankom mustrom ne kanim pipnuti makar u njoj bila posljednja porcija moje klope. Pričaj sad malko o mami, i kako se iz te bosanske Za… ili Pri… obrela gdje-li-već.

Ja

I to mu ga dođe tipična fortuna građanstva bez nekretninâ kojima je jedino bogatstvo pokretnina imenom mozak. Dido je umro 1926; baka nije imala nikakvo zvanje, jer se to za ženske tada nije šikalo, ali ga je imao njen brat koji je, kao i otac im, otišao na pravo i u to doba već bio predsjednik suda u Velikom Bečkereku. Pak su se udova i kćerkica fino naselile kod njega i kćerkica poslije otišla na studij u Beograd (tada je to za ženske već bilo legitimno). Jako je željela na medicinu, ali je njen ujo, praktičan čovac, inzistirao na pravu, računajući da joj svojim utjecajem može priskrbiti uhljebljenje u svojem okrilju, što je i učinio. Ali brus. Brzo je ona kidnula iz toga okrilja, i to nadasve lukavo. Kao, jaaaaako bih se rado dokopala Zagreba, ipak sam pola Hrvatica, bla bla. Tomu ujo (genski Hrvat bez kojekakvih inoslavenskih primjesa, pače deklarirani Hrvatina) nije mogao ili htio kontrirati, pak se javljala na natječaje, dobila posao u osječkoj Trgovačkoj komori, ondje naletjela na gospod’na tada na dopustu poručnika ili on na nju, i eto ti ga na. Imali su troje djece, preživjela jedino ja (ono srednje, mućak). Zagreba se mama dokopala tek dobrano u penziji 1980. i umrla pet godina kasnije.

Janika

Parkiraj načas: hoćeš reći da je predratna Vojvodina za Hrvate bila pfui Teufel?

Ja

Ma jok. Nejedanput sam mamu intervjuirala s tim u vezi, ipak je ondje završila dio osnovne škole i srednju. Bilo joj je dopušteno govoriti i pisati hrvatski (ćirilicom, dakako), ali nije smjela miješati ijekavicu i ekavicu. Svi nisu imali školu na Sv. Savu, a pravoslavci, katolici i Židovi na svoje velike blagdane noch dazu, zaboravila sam točno koje. Mama je govorila, danas bi se reklo, bosanski, bez fonetskih natruhâ slavonštine: valjda sam četvoroakcenatski sustav genski naslijedila od nje i bake, od oca podravsko-slovenske krvi svakako ne. Kad se preselila u Zagreb, uspjela sam joj nekako provesti leksičku lobotomiju i ukinuti santimetar, divan, peškir i šerpu, plus esekerizme šporet i krompir – ne iz nekog Croatiatransa, nego naprosto da ju ovdašnji klajnbirgeri ne bi posprdno gledali (bivalo je toga, ali ne bih razrađivala… no kolikih li bi se tek pogledâ naprimala i, štoviše, lekcijâ naslušala u samostalnoj, međunarodno priznatoj itd. Hrvatskoj nakon 1990).

Godine 2011. za jednu sam radijsku emisiju ekstenzivno razgovarala s Vladimirom Iblerom, velikim autoritetom za međunarodno pravo mora, koji je rođen 1913. baš kao i mama, ali i dok ovo ispisujem živ-živcat te, štoviše, voditelj nekog HAZU-ova projekta. Ispričao je kako mu je na jednom radnom mjestu poslije rata nekovrsni šef bio Milan Bartoš, predratni predavač na beogradskom Pravnom fakultetu, teška svrzimantija – prije rata monarhist, poslije pak komesarčina i moćnik par excellence. Ondak sam ja njemu spomenula da se i mojoj mami taj Bartoš krvi napio i da je zbog njega izgubila godinu. A ondak se ispostavilo da profesor pamti prezime moga tate, iako ne baš i njega jer je tata bio godinu dana stariji, pa smo se složili da je svijet mali.

Janika

Sav sam se raznježio; no jesi li ti, gazdarice, od tih tvojih roditeljaca naslijedila još štogod osim tih blaženih naglasaka?

Ja

Frišku figu, Janika moj materijalistički. Nekretnine s naslova “Drndarski” bile su preraspoređene, da se tako diskretno izrazim; na naslovu “Slanina” nisu ni postojale, pa mi i dan-danas u primozgu odjekuje rečenica koju sam čula najprije od tate: Trebaš svašta naučiti, jer znanje ti nitko ne može oduzeti. Ni tzv. nematerijalne stvari nisam baš naslijedila kao što bi bio red. Mama je svirala klavir čist pristojno. Tata je, rekoh već, taj instrument svladao takoreći profesionalno, a i violinu onak amaterski. Mene primilo u muzičku školu sa šest godinica jer sam imala uredan sluh i osjećaj za ritam (valjda mi poradi sluha navodno idu jezici, pa ispada da sam ipak pomešto naslijedila – roditeljci su divanili francuski i njemački kad god je trebalo: sjećam se da bi baku, od koje sam prvi put čula izraz veliki Hrvat, kad bi o toj temi razvezla, mama presjekla s Mais, maman!, a tata bi se priključio s Aber, Mutti!). Pretkraj niže muzičke pokazalo se da sam na klaviru niškoristi, ali mi je solfeggio išao prilično dobro, pak sam – sve na tragu one tatine maksime o znanju, koju je mama neumorno citirala – naporedo s gimnazijom odgulila tzv. teoretsko-nastavnički odjel, što je znalo biti poprilično naporno. E, srednja mi je muzička bila super, naročito kad je naš profa iz dirigiranja (aha, i taj smo predmet imali) Antun Petrušić, Zagrepčanac na privremenom radu u osječkoj Operi i u muzičkoj, odredio nas nekoliko iz završnog razreda da budemo korepetitori u kazalištu i sudjelujemo u pripremanju Brittenove opere Mali dimnjačar. Ti bokca, tad sam iskustvom vlastite kože naučila što je to premijera. Ondak su došle i prošle obje mature – u gimnaziji (esekerski: gimba) i u muzičkoj – i ja se baš namečila da odem na Muzičku akademiju, no kako je valjalo polagati prijemni ispit te kako mi se nije baš dalo investirati cijelo ljeto u štrebanje harmonije uz krajnje neizvjestan ishod (ostali predmeti za taj odjel išli su mi prilično dobro, no harmonija je bila bauk), najesen sam se uvalila na komparativnu i engleski: em je zvučalo svjetski, em persone sa stanovitim gimnazijskim ocjenama nisu trebale položiti ništa osim tzv. državnih biljegâ. I nije mi krivo.

Nekidan smo Igor Savin i ja reminiscirali upravo sate solfeggia u osječkoj muzičkoj. Profa nam je bio kompozitor Zlatko Pibernik, koji se u Osijeku zadržao relativno kratko. Bio je to, osim moga tate, jedini čovjek koga sam tada čula govoriti kajkavski; kasnije nam je profa bio Dubravko Stahuljak, također kajkavac, odvjetak poznate porodice muzičarâ. Igor, danas kompozitor i aranžer, silno se začudio kad sam ga podsjetila kako me nemilo znao povući za pletenicu ili opaliti u cjevanicu – bili smo najmanji, pa smo sjedili u prvoj klupi, od onih za po dva mala homo sapiensa – i kako je, kad bih zacvilila, napravio nevinu facu, a jer je izgledao kao angelek, s onom blond rudlavom kosicom, profa bi se samo namrštio i valjda pomislio da sam zadrijemala pa ružno sanjam. Svakako, pet-šest desetljeća kasnije, Igor se iskupio donijevši mi raritetni tonski zapis jedne svoje scenske glazbe, porad čega mu halalim davnašnje tretmane kose mi i donjih ekstremiteta.

Janika

Čuj, gazdarice, povlačim ono “od majmuna do AVNOJ-a”. Epična si kano Mahabharata. Dajder ti sada pridonesi par takoreći sličicâ. Tvoja tzv. radna biografija i puste bibliografije ionako su dostupne u raznim medijima, pa tko baš izvolijeva, neka zaviri.

Ja

Pametno, Janika moj praktični. Izvoli sličice, pače citatima urešene – kao poglavlja u romanima o inspektoru Morseu.

*

Poslije rata su svi pristojni ljudi u Londonu bili siromašni.

Muriel Spark, Djevojke skromnih sredstava

1950-ih je mama – poslije svoga regularnog posla, a tada je radila kao sekretar u poduzeću za uzgoj svinja Tovljač, što će reći da je svoju pravnu struku prakticirala veeeeeoma specifično – štrikala planski i sustavno. Vuna se nabavljala ovako i onako, i davala farbati u kemijske čistione i bojadisane. Posjedujem onodobnu fotku – doduše, crno-bijelu, ali ipak – na kojoj se fino razabiru raznobojne pruge na džemperiću. Kad bi mladunče, tj. ja, preraslo džemperić, suknjicu ili haljinicu, dotični se odjevni predmet parao – uz nejednu više ili manje pitomu psovku na račun raznobojnih prugica i gomile sastavnih mjesta koja je valjalo razmrsiti, ne prerezati, zatim oporene niti nevidljivo spojiti, svaku boju namotati na svoj kalem (njega su glumile za tu svrhu čuvane kartonske kutije od cigaretâ: Opatija, Ljubuški, ti brandovi – tek ću mnogo kasnije doznati da je kutiju za Opatiju dizajnirao Edo Murtić, veoma figurativno, da ne bi bilo zabune: sivkasti, blago uzbibani valići i preko njih u donjoj četvrtini plohe ime proizvoda) i pohraniti za naredni štrikaći projekt.

Sada ispada da kukumavčim: a neki kruha imali nisu, bla bla. Da se razumijemo: kruha je, barem u Slavoniji i Baranji bilo biti moglo, jerbo brašna jest manje-više bilo. A i germe (Hochkroatisch: kvasca), i vode – a i drvâ, za šporet, jelte. Pa ti vidi bazične gladi. Za jauznu (Hochkroatisch: užinu) svi smo klopnuli kruha masti, a i, da prostite, između obrokâ. S crvenom paprikom, slatkom. A ljeti s paradajzom (Hochkroatisch: rajčicom… koje li normalno čeljade tako divani!). Neka čudnovata nepca siiiilno su voljela kruha masti sa šećerom…. brrrr. Ma Pavličić je sve to kudikamo ljepše napisao.

U te oskudne pedesete spada i zavist kao nelijepi oćut / iskustvo kojem padoh žrtvom, tja. Bili u razredu jedna doktorska kći i jedan dečko s kime-li-već u Americi. Stigla njima (uz ostalo što im već bješe stiglo, i neka je, to ostalo tada mi nije bilo nimalo važno, a ni danas), nadnaravna pernica. Ne drvena kakve smo imali mi ostali, akoprem čak dvokatne, s pregracima za osnovne pisalačke i brisalačke potrepštine: bila stvarca crvena, pogolema, plosnata, od nečeg što se zvalo najlon i svjetlucalo kao crne gumene čizme od Borova, otvarala se i zatvarala onim nečim metalnim sa sitnim zupcima (tek se kasnije doznalo da se to zatvorilo zove rajsferšlus te da fino služi i na suknjama, hlačama, štoviše haljinama, ludnica!), a kad se rastvorila…. raj zemaljski. U donjoj, kažimo, gredici olovka do olovke, žuta, zelena, plava, crvena, svaka po sredini s vlastitim gumenim mini ovojićem eda se ne bi nedajbože sudarale i boja im se izgrecala. U posebnim, većim, ovojićima čuče gumice – dvije! – plus šiljilo i ravnalce. U gornjoj pak gredici razbaškarile se, kako smo ih zvali, drvene bojice – njih barem deset. Plus gumica, posebne naravi za upravo njih, plus šiljilo za upravo njih. Mislim da sretnim posjednicima nitko tu nadnaravnost otuđio nije, no da nisam bila jedina koju je pohodila ona proverbijalna zelena zmijica, garant nisam. Doduše, raspršismo se kao u onoj Balaševićevoj pjesmi, pa nema prilike za poredbene reminiscencije.

Slabost prema pisalima ed al.razbuktala se prilikom obiteljskih posjeta dr. Luji Enderleu (dobre uspomene), odvjetniku i vjenčanom kumu mojih roditelja, u čiju sam radnu sobu / kancelariju slučajno zabasala i obeznanila se vidjevši – danas bi se reklo – XXXL šiljilo za olovke koje bje pričvršćeno na rub šrajbtiša i kojim se manipuliralo kao, božemprosti, flajšmašinom. Uturiš olovku, vrtiš ručicom, lagano, lagano, i eto zašiljene nje. A šiljotine padaju u diskretno instalirani koš.

Bio dr. Enderle oženjen Erikom, Židovkom. Što u prvoj polovini 1940-tih nije ovdje bilo baš popularno. Erika se uspjela evakuirati nekamo: Amerika, Palestina….? Svakako, roditeljci su imali pohranjen kovčeg nepoznata sadržaja. Pristojna čeljad, nisu zaglédali što drže na adresi. Onda je netko došao po kovčeg, otvorio ga i darovao im djelić sadržaja – mandarinsku odoru iz XVII. stoljeća, plus još nešto sitno. Dr. Lujo je u poraću bio nepodoban za odvjetnika, no služio je lebac kao pravni referent u raznim poduzećima. Dodatni je lebac služio prevodeći za slavonsko-baranjske naručioce koješta s raznih jezika – i na njih – kojima je pristojno vladao. Dolazio nam je u redovitu vizitu nedjeljom prijepodne dok je njegova tadašnja supruga Druška (oficijelno Andrea, u međuvremenu također dobre uspomene) pripremala ručak, pa neka joj se ne mota pod nogama. Od njega sam prvi put čula maksimu: E, da mi je biti mačak u gospodskoj kući.

*

Da ima barem hulja ta / još stotinu životâ / Za sve njih ja…

Arija grofa Lune, Trubadur

Ah, kazalište. Mi smo, šupirani iz Willenviertela, tada stanovali u ulici Cesarčevoj, koju smo regbi s naslova građanskog neposluha zvali Županijska – tako ju jope prenazvalo 1991. – na broju 35, a na broju 9 bilo je, i danas jest, KAZALIŠTE. Kuća gooooleme fascinacije. Odvelo me onamo početkom 1950-tih, koncertirao je Zlatko Baloković. S mnome u unikatno naštrikanoj plavo-ružičastoj haljinici (v. prethodnu sličicu) obitelj se naćulila u ložu na prvom katu, mora da je karte pribavila drugarica sekretar. I… ja kljoknula, možda čak zahrkala. Pamtim da me iznijelo – što znači da se ta blamaža morala odigrati prije travnja 1954, jer je dužnost iznositelja sigorno obavio tata, mama je bila odveć sitne građe a da bi mogla nositi merzera.

Četiri-pet desetljećâ nakon te neslavne inicijacije slučila se prigoda u kojoj je valjalo pridonijeti tematu Zašto pišem kazalište. Tada sam, za razliku od mahom mudroslovećih anketiranih teatroloških i kazališnokritičarskih kolega i kolegica, evocirala tu epizodu, kao i dobrih desetak susljednih godina kad sam povrh đačkih abonementsa opsjedala kazalište. U foajeu je vazda službovala drugarica Liza, glavna biljeterka iliti razvođačica, vazda u kuti od crnoga glanc satena s bijelim heklanim kragnićem. Ritual je izgledao ovako: ostavim jaknu ili kaput u garderobi, lovu koju su mi dali za kartu uložim u 505 sa crtom (onaj Plavi 9 u obliku lopte nejednom je čeljadetu opako zapeo u grlu, pa nije bio preporučljiv za konzumaciju u Teatru) i skrušeno priđem drugarici Lizi. Ona mi kaže: Idi ti, buco, lijepo na galeriju, a poslije pauze…. poslije pauze, zna se: buca, tj. ja, u pravilu bi odozgor ukebala slobodno mjesto u parteru, i kud ćeš veće sreće. Samo pazi kako sjediš, pripomenula bi drugarica Liza dok bi me odvodila u smjeru ukebanog stolca, koji je poput ostale svoje drvene braće škripio u dinamičkom rasponu od pp do ff (tapecirani su nadošli kasnije, ne sjećam se kada). U srednjoškolskom su razdoblju iz rituala ispali kupnja bombonâ i tituliranje s buca; a kad se počeo raditi Mali dimnjačar pa se takoreći svakodnevno ulazilo ne samo na glumački ulaz, a osobito nakon što je na kazališnoj cedulji stajalo crno na bijelom moje ime i prezime u funkciji jednog od korepetitorâ, bilo je dovoljno drugaricu Lizu samo pozdraviti i čak se ne uputiti prema galeriji, nego rječitom pantomimom uzaznati imade li mjesta u parteru ili na balkonu. Zbila se drugovrsna inicijacija, zaprimanje u krug naših, koji tu spadaju s naslova vlastita doprinosa, a ne pripadnosti obitelji glumca ili glazbenika u ansamblu.

To je, dakako, vrijedilo samo u Osijeku. Teško da me je drugarica Liza mogla akreditirati za zagrebačka kazališta. No zaraza je ostala i u raznim oblicima potrajala desetljećima, sve dok početkom trećeg tisućljeća nisam svoju radijsku kazališnu emisiju prepustila mladoj generaciji – i neka sam. A iako još dan-danas pamtim dijelove arijâ iz tzv. čeličnog opernog repertoara na hrvatskome (v. moto), prema tovrsnoj sam se glazbenoj sceni ohladila poput onog papagaja koji se, proboravivši nekoliko sati u frižideru, deklarira kao pingvin.

Janika

Čuj, gazdarice, rekli smo sličice, a ne formati poput one Atenske škole koju je Rafael razvukao po svekolikom zidu. No ipak: kao da se prisjećam da si tu tetu, pardon, drugaricu Lizu znala još po nečem spominjati…

Ja

O, da. Nakon toga temata u tadašnjem Vijencu, negdje 1997, stiže u redakciju faks građanina s imenom i prezimenom koji se sav razgalio pročitavši da nju, u kazališnom pogonu neznatnicu, netko pamti. Pripomenuo je da se prezivala Horvat i da više nije među nama. Ja se pak razgalila nad tzv. feedbackom: netko moju pisaniju pročitao i nešto mu značila. U tom mi je smislu među najdražima pisamce koje je, pisano starinskom kaligrafijom, stiglo nakon emisije Tournedos Rossini, a nju smo zakuhali Marcel Bačić i moi. Potpisan je bračni par umirovljenih učiteljâ kojima je – tako pišu – taj 3-satni radijski ulaz u godinu 1992. uljepšao rekonvalescentske dane. I ovako matora nikako da postanem blazirana pa da me takvo što ne gane….

Ah, Vijenac. Tebe, Janika, kao mlađahnoga kolumnista otamo pedaliziralo potkraj 2010. bez oš pisma oš razglednice. U kategoriji kolumnističkog nogiranja ja sam prošla, recimo, civiliziranije. Pisala sam od 1992/93. pa do negdje 1994. kolumnu za Glas Slavonije, raznoliko učestalo. A ondak smo svi mi kolumnisti dopisnici – Ante Matijašević (ni on nije više među nama), Josip Pavičić, Matko Sršen, Slobodan Šnajder…. mislim da se s jednom kolumnom javila i Andrea Zlatar ili je javljanje bilo utanačeno – dobili cirkularno pismo, isprintano u onom ogavnom blijedom draftu na papiru s kojeg se čak nisu potrudili otrgnuti perforiranu marginu s rupicama, da naši prilozi više nisu dobrodošli, nova koncepcija, plus nečitak potpis. Pa eto, barem pismo….

Janika

Ma prebolio sam tu pedalu, nemam zaludu devet života – ako me baš zasvrbi kolumnizam, ostaje mi još osam glasilâ. Nego, sad ćemo brzopotezno: pitanje – odgovor.

Listao ja tvoju arhivu. Znali su te u ex-Jugi opatrnuti nelijepo – a ni ti nisi ostajala dužna, regbi. No je li ti neko opatrnuće dalo misliti?

Ja

Itekako. Bilo je onih dobronamjernih, više u žanru pripomenka – recimo, kad sam prevela Prazni prostor Petera Brooka, izišla je sva sila prikazâ; u jednom je pisalo da je set designer scenograf, a ne scenski dizajner, pa neka u sljedećim izdanjima (sic!) prevoditeljica i urednik malko pripaze. Temeljito me je, međutim, u prvoj polovini 1970-ih prizemnio Darko Glavan kad sam, bez ozbiljna uvida u obje scene, na uvodnim karticama u neki prijevod izvoljela rapsodirati o ni više ni manje nego kontrastu životnih stilova jazz i rock glazbenikâ. Ali progutala sam tu dlakavu žabetinu i koju godinu kasnije Glavanu iskreno zahvalila za šamarčinu – naslov je naime glasio Gignite me Gigom, brrrrr. Ni njega više nema među živima – a umro je silno glupo, pregazilo ga, jadnog.

Janika

Ti kanda promičeš cijeloživotno obrazovanje. Pa što si još naučila batrgajući se tolika desetljeća na javnoj sceni, točnije na nevažnom dijelu nje – jer tko šljivi ozbiljno prevođenje i nekomercijalni radio, da prostiš?

Ja

Naučila sam biti pamtilo – zanimljivo, nemamo imenicu s pozitivnim značenjem, samo zlopamtilo. Osim prijateljâ koji su mi učinili, i čine, silno dobro, pamtim ljude koji su me priveli radnom mjestu ili pomogli da ga dobijem: u Osijeku Stjepan Lončar, bivši moj gimnazijski direktor; u Zagrebu: Miroslav Poljanec, Božidar Gagro, Snješka Knežević, Eva Sedak, Tomislav Bakarić. Volim vjerovati da nisam iznevjerila povjerenje.

U novine me 1968. priveo tadašnji glodur Glasa Slavonije Vladimir Oršanić. Trebala sam – neš vjerovat – pisati filmske kritike. Prva (o filmu Mali veliki čovjek A. Penna) izišla je u kolovozu, dva-tri dana nakon što su Sovjeti bratski umarširali u Prag. Dobro pamtim zvuk tenkova koji su se s mađarske granice valjali Cesarčevom dok sam mudroslovila na olivetici….

Kao radijskoj autorici kakvih-takvih dokumentaraca, oči mi je otvorio Darko Tralić. Bio je Darac redatelj prvoga moga rada, Azucena (o sarajevskoj opernoj solistici Margit Tomik, koja se, uboga Mađarica, zatekla u tamošnjem ratu, itd., itd.). I dan-danas pamtim neke njegove rečenice u dramaturgiji toga žanra. Uši su mi pak otvorili tonmajstori Anka Savić i Vito Gospodnetić.

Prijevodnoga posla što se tiče, tu su prvi naručioci bili Srećko Lorger, Zlatko Crnković i Slobodan Šnajder (s potonjim dijelim i zvjezdane godine urednikovanja u Prologu, tek toliko, evidencije radi).

Najneslavnija pak prijevodna epizoda ostala mi je kao recentna dlakava žabetina u grlu, za koju pak nije na meni da ikomu zahvaljujem, naprotiv. Prije koju godinicu detektiram dva neprevedena, a intrigantna, naslova Georgea Steinera (tzv. moga pisca, dotad prevela dvije njegove knjige), prijavam ih ausgerechnet bivšem svojem kolegi Žarku Paiću, u međuvremenu se etabliravšem intelektualcu nemjerljiva spektra i tada faktotumu u Antibarbarusu, i dapače fotokopiram, da se intelektualac ne muči. Nakon cca godinu dana kaže mi u prolazu Nikica Petrak da je upravo zgotovio jednoga kraaaasnoga Steinera za Izdanja Antibarbarus. Ispostavi se da je to jedan od mojih dvaju naslova. Mašala, kažem ja, ni u jednom trenutku ne dovodeći ni tada ni danas u pitanje prevodilačku kompetentnost kolege koji u toj temi nit luk jeo nit luk mirisao, dapače svoju nelagodu bje izrazio. I zlopamtim tu epizodu kao poprilično nečuvenu u izdavačkom bontonu.

Janika

Jest bogme nelijepa. A da završimo nečim lijepim?

Ja

Jani, što je tebi u rodu milostiva premijerka (ona oktroirana)? Od koje smo X puta čuli kako živimo sve bolje – molim lijepo, pokazatelji, stotinke, desetinke – samo mi to ne primjećujemo, ovčad nepismena i zlonamjerna? U strofama anonimnog sočinitelja kojima ću završiti – izrecitirao ih je prije spominjani dr. Lujo sjećajući se pokojne Banovine tkozna zašto u proljeće 1971. i ja zapisala – lijepe su rime.

Lijepa naša domovina,
nesta kruha, nesta vina,
nesta ulja, nesta masti,
hvala našoj banskoj vlasti.

Dokle su nas Srbi krali
i nama su malo dali,
al’ otkad nas Hrvat krade
on baš nikom niš’ ne dade.

P. S. Nije gotovo kad je gotovo, pak ni radno zlopamćenje kanda ne završava samo 1 (jednom) nelijepom epizodom. Piše se godina 2012. U prošlogodišnjoj prepisci između mea parvitas i šefice Kulturno-znanstvenog programa Hrvatskoga radija, Rajke Rusan, čuči moj sinopsis za emisiju koja bi se zvala Moj izbor (postoji i alternativni naslov). Audio projekt možda ezoteričan, elitaran svakako. Odgovora nix. Ondak u veljači 2012. osvane na istom kanalu, Treći program HR, emisija Moj izbor. Also wirklich, kažem ja Janiki sva unezvjerena i zaištem od prije spomenute chefesse tumačenje naslova koji me takoreći autorski svrbi (iako ono što nakon njega slijedi jest kakvo jest, i neka je, to ne ide na moju dušu). Do danas ni pisma ni razglednice. Navodno je rečeni (naslov) iznikao kao plod kolektivne inspiracije. Visoko koincidentno, u najmanju ruku. Pa da čeljade ne zlopamti….

_____________________Nenadjebivim nostalgičarima
_____________________Z. T. i G. G., posvećeno

Gospodina koji svoj
kratki a nadahnuti tekst
o pjesniku Peri Zubcu započinje riječima
Preksinoć i sinoć osjećao sam se
kao nostalgičar…
nisam sreo podno Bijelog brijega
a ni na plavim obroncima Majevice

Pa ipak ne napušta me taj
plemeniti osjećaj
što svojeglavo odolijeva
ne hajući za bujanje rumenila
u obrazima velenacionalista
a ni za povišenu gorčinu u žuči
onih što papskiji su i od pape

Jer ja jesam
neizlječivi nostalgičar
oduvijek nepoćudan crnima i crvenima
lijevima i desnima sveudilj neprihvatljiv
presretan tek da na putu za sedam
kročim (i) stazama večernjih ispovijedi

Preksinoć, sinoć a bogami i večeras
tu na par koraka od srušene krasotice Ferhadije
nepopravljivi sam nostalgičar
i umjesto u opuštenosti blagdanskoga ugođaja
misao ponesena igrom nesputanih pahulja
bludi lukom od hotela Evropa
nedaleko od ušća Tinje u Savu
do imenjaka mu nadomak Miljacke
snatreći fantazmagoriju utjelovljenu
botticellijevskim lazurom Selme Alispahić