Pijem.

Armensko vino.

U azerbajdžanskoj četvrti.

U glavnom gradu Gruzije.

I čitam što kaže vodič za Azerbajdžan:

“Primite na znanje da ako Vam pasoš sadrži bilo kakav dokaz putovanja u separatističku republiku Nagorno Karabah, kao što je viza Nagorno Karabaha, bit će Vam onemogućen ulaz u zemlju (čak i ako imate predhodno izvađenu vizu Republike Azerbajdžan). Ulazak će biti onemogućen građanima Republike Armenije i svim stranim građanima armenskog podrijetla i srodstva te svim onima s armenskim imenima i prezimenima, kao i proizvodi proizvedeni u Republici Armeniji ili s armenskim etiketama, itd. Ako imate armensku vizu u Vašem pasošu, također možete očekivati zabranu ulaska. Ako imate u posjedu ovu knjigu, graničari i policija također će ju konfiscirati kao i ostale knjige u kojima je Nagorno Karabah predstavljen odvojeno od Azerbajdžana.”

Zbrajam i oduzimam stvari s popisa.

Većinu od gore nabrojanog imam.

A šanse da uđem u Azerbajdžan?

Nemam.

Ali to ne znači da neću pokušati.

***

Big problem

Ušao sam.

U Azerbajdžan. U Zemlju Svete Vatre, to je prijevod.

Granični prijelaz. Na njemu državni grb Azerbajdžana. Na grbu slika vatre. Svete Vatre.

Izlazimo iz maršrutke. Pregled. Sakrio sam vodič duboko u ruksak.

Ipak ne dovoljno duboko. Graničar drži knjigu u ruci i odmahuje glavom.

Problem. Big problem. Mladi graničar. Neće govoriti na ruskom. A engleski slabo zna. Te dvije riječi zna: big i problem.

Pustit će me. Ali trebam istrgati iz knjige stranice s poglavljem o Nagorno Karabahu. Regija koju su ratom Armenci otrgnuli iz ruku Azerbajdžana.

Istrgao sam Nagorno Karabah.

Ok?

Ok, kaže. Mogu ići.

Prekasno. Zapeli smo za oko starijem graničaru. Prilazi nam. Govori na ruskom. Pokazuje na knjigu. U toj knjizi je previše laži. Ne mogu ući u Azerbajdžan s tom knjigom, iako sam već istrgao Nagorno Karabah. Knjiga se mora konfiscirati.

Na ruskom se znam svađati. Ruski je za to stvoren. I ide mi na ruku što su Rusi u ovim krajevima bili gazde sedamdeset godina. I kod starijih policajaca se postiže utisak ako se na slavenskom viče. Svi su bili u sovjetskim vojnim školama. I usađeno im je u malom mozgu da autoritet ima zvuk ruskog jezika. I slavensku fizionomiju.

Pomaže.

Mogu proći.

Ali prvo moram istrgnuti iz knjige sve stranice koje se odnose na Armeniju.

Trgam Armeniju.

I sve stranice s Gruzijom, dodaje.

Molim?! Pa s Gruzijom niste ratovali! Zašto i Gruziju?

I tu ima puno laži, kaže. I jesmo, ratovali smo i s Gruzijom.

Trgam i Gruziju. Nema veze. Tako i tako sam u Armeniji i Gruziji već bio.

Privučen gužvom dolazi i treći graničar. Taj je šef. Ova dvojica su se uozbiljili i uvukli trbuhe. Mali mozak radi. Ali sada trik s deranjem na ruskom više ne bi prošao. Ovdje je On autoritet.

Knjiga mora biti konfiscirana, kaže On.

Objašnjavam mu da sam istrgao Nagorno Karabah. I Armeniju. Čak i Gruziju. To bi trebalo biti dovoljno.

Otići će telefonirati. Provjeriti.

Sunce prži. Auti prolaze. Ljudi sa zanimanjem gledaju. A ja se pod reflektorom kavkaskog sunca znojim. Od vrućine. I adrenalina. Izbjegavam od neugode gledati znatiželjnu publiku. Gledam u daljinu. U polupustinjski krajolik. S mostom. Prepoznajem most. I malo dalje ruševinu spomenika. Drvo bratstva. Tu se spajaju granice Armenije, Gruzije i Azerbajdžana. Tu se svake godine održavao Praznik kod Crvenog mosta. I tu su se tisuće kavkaskih omladinaca kleli na vječno bratstvo i jedinstvo. I tek sada primjećujem, na tabli iznad graničnog prijelaza piše ime prijelaza: Crveni most. I sjetim se jednog drugog praznika. Dalekog tri tisuće kilometara i tri desetljeća. Kada sam se također znojio pod reflektorima. Od vrućine. I adrenalina. I također nisam gledao znatiželjnu publiku, jer se trema time povećavala. I recitirao sam: Mi smo more krvi prolili…

Vraća se šef. Prekida me u recitiranju prošlosti.

Knjiga se mora konfiscirati.

Pokušavam misliti. Adrenalin i razmišljanje nisu dobra kombinacija. Ili ipak jesu?

Gubim kontrolu. Trgam bijesno ostatak knjige.

Trgam Azarbajdžan. I Nahičevan.

Trgam Dagestan i Ingušetiju i Čečeniju. Sva trojica me upitno gledaju.

Dajem im korice knjige. Izvolite konfiscirajte. Tu Vam je knjiga.

U drugoj ruci držim istrgnute papire.

A ovo? Pitaju i pokazuju na papire u mojoj ruci.

To? To su samo papiri. Neuvezani i bez korica. To nije knjiga. A obične papire valjda smijem preko granice nositi.

Ova dvojica upitno gledaju šefa. Šef ne govori ništa. Samo se okreće i odlazi. Odlazi i onaj stariji.

Mladi ostaje uz mene. Uzima prazne korice. I govori.

No problem.

Passport please.

Dajem mu pasoš.

Lista ga. Dugo. Predugo.

Znam i zašto.

Pogleda me u oči. Odmahuje glavom i ponovo izgovara:

Big problem.

***

Big problem, big fire

Nosi moj pasoš onom drugom. I trećem. Gledaju me sa strane na trenutak. I sva trojica se smiju. I odmah se uozbilje. Vraća se s onim drugim. Onim koji govori ruski.

Objašnjava. Još bi me i pustili da imam samo vizu Republike Armenije. Simpatičan sam im. Ali s vizom takozvane Gorske republike Gorni Karabah ne mogu me pustiti.

Uzimam pasoš. Počinjem trgati stranicu s vizom. Armenskom i onom Gorske republike Nagorno Karabah.

Prima me za ruku. To nije knjiga. Državni dokument. Jako važno. To se ne smije trgati. S potrganom putovnicom nećemo te pustiti u Azerbajdžan. Niti ćeš se moći vratiti u Gruziju.

Hodam nazad. Prema Gruziji. S ogromnom hrpom zgužvanih papira u rukama. Na vidiku nema kante za smeće.

Sjedam na zemlju. Ispred mene brdo zgužvanog papira. I pripalim vatru. I gore.

Naftna polja oko grada Bakua. Gori Nagorno Karabah. Gori Gori. I gore Kavkaza gore. Gori Tolstojevo Djetinjstvo. I Ljermontov gori. I oblaci kojim su ga u djetinjstvu odijevali. I gore oblaci u hlačama s rodnim selom Majakovskog. I jezero Sevan gori. I snijeg na Kavkazu gori. Čitav planinski lanac gori. I lanci Prometeja gore. I njegova baklja gori. Gori Medeja sa Zlatnim runom. Gori Noina Arka na Araratu. I armenska crkva u Turskoj. I jezidska svetišta gore. I azerbajdžanska džamija u Jerevanu. I ruska crkva u Tbilisiju. I ruski nosači aviona u Crnom moru. I u zraku zapaljeni MIG-ovi gore. I avion JAT-a gori. I čelo Gorbačova gori. I Abhazija i Osetija i Čečenija gore. I Vladikavkaz gori.

Sve gori.

I dolazi djevojčica u haljini. Čučne pokraj mene. Gleda mene. Gleda vatru. I pita me.

Šta radiš?

Palim vatru. Radim grb. Grb Republike Azerbajdžan. Grb jebenog Kavkaza. Grb… Jugoslavije.

Sve sam to naučio u ratu:
da me probadaju nazubljenim bodežima
a da ne prokrvarim i ne osjetim bol,
da nosim užareno ugljevlje na dlanovima,
da kroz mene tuku zid teškim maljevima.
Da budem čas Suljo čas Mujo, po potrebi,
da se priključim na um Skrivenog Imama;
da mevludskim bombonama liječim tumore,
da pogodim ispod koje kutije za šibice
se krije certifikat;
da iskrvarim krv svih svojih predaka
i da mi ostane viška…

Stoga sam pripravan za rad u Vašem Cirkusu
gospodine predsjedniče,
uvaženi hadži hafize, efendijo, komandante.

Hamijas je rođen nijem. Ne sjeća se lika svoje majke, a anali nižih knjižničara, premda odgovorni, ne sadrže o njoj ništa osim nekoliko opštih odrednica. Posjeduje, isto tako, pramen njene grahoraste kose, šnalu, ogledalce. To ubraja u poklone. Što se tiče oca, sjećanje je prohodnije i dopire sve do onog dana kada su ga, u ciradi, donijeli sa Ano Lendžela. U probnome nekom oknu oca mu je, sa tri druga, zatrpala naplavina soli.

Devet godina kasnije, kad je izgovorio prvu riječ, ipak se zateklo par prostranih ušiju koje su se tome čudu smogle radovati. Baka Irma je zaplakala, djed je spavao i kada se probudio, bejaše kao silen obrastao šipurkovim cvijećem.

– To je zbog tebe, Hamijase – šaptao je ushićeno, dok su mu s brade ugnjilele bobe otpadale.

Okolo je bilo jutro, mirisan i mokar septembar. Pune vina, rijeke su nadošle i plitka jezerca njihala su posteljinu od perine, lampione, kožom obložene naslonjače. Zidni sat u dječjoj sobi prekri se algama.

Hamijas pamti prvu riječ. “Jeste”, rekao je i svi su se nasmijali. Dugim vježbanjem volje, ostale je riječi pozaboravljao. Potreba za riječima jednaka je potrebi za hranom, misli Hamijas, a takve potrebe su mu odvratne. Djed je kremiran, baku su pokljucali vrapci. Izmrvljena u plavo bojenim porculanskim zdjelama, dugo je čamila na terasi. Kad je stari sistem propao – parole njegove izbrisane pljuvanjem i kišom, barjaci svučeni sa trgova i sudnica – vrapci su se pojavili.

Oni su ga obdan čavrljanjem svojim zabavljali, a obnoć se, pod hroničnom influencom, zabavljao vlastitim disanjem.

Noć je u ovome času i Hamijas diše. Diše ravnomjerno.

Zavaljen u bijele bolničke jastuke, guta vazduh. Vazduh gusne po gluhome dobu i nije ga lako udisati. Kao tijesto hvata grlo i grebe šiljcima stvrdnuta zvukovlja. To su riječi, te oštrice; sedimenti umlja i vremena. To su prazne vražje čahurice. Uvlači ih nozdrvama, dijeli, pri prolasku, gustim nosnim dlačicama, tragajući za njihovim smislom, mirisima. Niti smisla, nit mirisa. Nestali su, ishlapjeli. Čini to, zatim, i ustima. Na jeziku, sem urina, ne osjeća ništa drugo. Urin dolazi iz čaršafa bolničke postelje i nema veze sa riječima. Zaustavlja disanje, drži usrk riječi u ustima, steže ih nepcima i “lista”, jezikom. Čuje tek prazno, prozuklo šištanje.

Ali duh se mučki hvata šanse i goneta: a kad bi se stvarno “razbistrile”, kad bi mu, kao muhe zujalice, usijanim žaokama na svijest nasrnule. Kad bi mu istresle sve svoje poruke. I već vidi blebetanje bezbrojnih ustiju, vidi zapaljeni urlik bojišta, povlačenja u metežu, gomilanje i juriše; vidi blijeda lica prenatrpanih kancelarija, ženu neku na prozoru, uza staklo prilijepljena nosa i jezika, koja kao da mu licem nešto poručuje, kao da mu skreće pažnju na nešto što se događa ili samo što se nije dogodio. Lice žene brzo kopni i bjelina sobe jedina je boja koja mu se pod kapke zavlači. Još uvijek ga, ipak, ne napušta volja za riječima.

No i da ih rastumači ovog trena, da mu, kao pri suđenju, počnu, jedna po jedna, svjedočiti o zločinu. Oh, od toga bi mu tek pozlilo i duh, smiješan sa drugima, pretvorio bi se u naviku.

Hamijasova se glava stoga hladi, rijedi se i kopni disanje, dok zadnjica, podržavajući tu ispravnu odluku, ispušta jedan dug i veseo pisak, sličan onom koji ispušta sirena na brodu kad se ovaj, nakon silnih bura i nesreća, vraća u skrovitost luke iz koje je davno isplovio.

Težina pjesme

Znaš li
koliko teži
pjesma Graditelj Mire Petrovića?

Teži jedan kilogram,
bez posvete.

A, s posvetom teži
kao prototip valjka visine 39 mm
i promjera 39 mm,
a načinjen 1889.
od legure platine (90 posto)
i iridija (10 posto).
I čuva se u
Međunarodnom uredu
za utege i mjere (BIMP)
u Sévresu blizu Pariza.

Graditelj

_______Dobroslavu, ocu Miljenka Jergovića

Između
graditi djecu
ili graditi pjesmu
birao sam
graditi djecu

između
graditi kuću
ili graditi pjesmu
birao sam
graditi kuću

da bi djeca imala
što rušiti

da bi im pjesma
mogla oprostiti

(Bilješka)

sunčana jesen u mostaru.
angela u fojnici.
majka joj u fojnici.
sama, što bi se reklo.
cecilija u austriji.
robert u londonu.
antonija u londonu.
tako od 1993.
angela jučer otišla.
vraća se sutra.

večeras ću napisati
onu pjesmu
za jergovic.com

Stanovništvo Vitgeštama ne poznaje smjenu godišnjih doba. Pravdaju se zemljopisnom greškom, industrijskom zonom na Abergu – na stotine dimnjaka, gospodo!, koji rade svakodnevno, ekološkim i ostalim zahvatima oko sliva Aje i Terona, itd., itd., a prave uzroke vješto prešutkuju.

Nekoliko puta, bez ikakvog razloga, i naše su aktivnosti teško osudili. Sad se, istina, kaju zbog toga i čine sve kako bi nam se opet dodvorili. Premda nas ova promjena raduje, nemamo im rašta hvalom uzvratiti. Čast i hvala i ovoga puta pripadaju nama – preciznije našem glavnom intendantu, gospodinu C. F. Šlamu i njegovoj kolekciji novih radnih uniformi.

Uoči prvog proljećnog dana, odmah nakon truba ponoćnica, u savršenom redu i tišini, napuštamo spavaone i postrojavamo se na rezervnom platou logora. Natopljene gusto biljnim mirisima, tu nas čekaju nove uniforme.

Šivene su od lakog i otpornog materijala, proizvedenog u odgojnim pogonima na Ano Lendželu. Ogrtači, bluze i košulje bojene su veselim bojama. Čarkadžije, straže i hajkači ukrašavaju crtežima cvijeća, leptira i ptica svoje maskirne odore.

Kad ulični budilnici stanu odbijati peti sat jutarnji, širimo se lepezasto, forsiramo rijeku Aju i u 5.30 osvajamo prve gradske petlje i trgove.

Ali onaj najbitniji, onaj sveti, trg Ka’asa krotitelja, vitgeštamska djeca već su davno osvojila. Dovode ih iz svih škola i Zavoda i ređaju ispred slavljeničke bine. Na binu se penje g. Šlam i lično im dijeli raznobojne maskirne kostime: mlađi uzrasti dobijaju ruho ptica pjevačica, a veći uzrasti, zbog težine krila, dobijaju ruho selidbenih ptica. Njihovoj sreći nema kraja, niti ima kraja našeme strpljenju.

Ptice selice
Evo vam pšenice,
I naša srdašca,
Za topla gnjezdašca!..”,

odliježe sa trga iz hiljadu grla.

Sve do sedam sati vri na trgu kao u košnici. Onda počinju radne obaveze, gomila se rijedi i skončava pjesma. Na trgu ostaju samo sretni: mi i djeca.

Ljeto je toplo i dugačko. Solarna ogledala i sijači svjetla mijenjaju se dva put u sedmici. Odjeća je laka, navoštena plavim, žutim i zelenim. Sem dežurnih straža i odgojnih četa, vučemo se skoro nagi – u kratkim šortsevima i majicama. Na grudnoj strani majice sija sunce (Šlamov crtež), a na leđnoj trepti i mami jezero. 21. juni ima i status praznika. Ne može se reći kako se slavi baš poletno. Vrijeme je odmora i haraju užasne vrućine, te su sobe pune, a ulice pretvorene u tunele. Uz to, mi smo udaljeni; do avgusta u pustinji, od avgusta do septembra na Ano Lendželu, tako da i nema drugih slavljenika, osim vitgeštamskih izbjeglica. Skupljaju se oko rijeka, pljuskaju se i plivaju; veličajući neka svoja mutna pređašnja vremena. Naše službe, na obali, dokono drijemaju. Nema mnogo davljenika, izbjeglički nakot još uvijek je spretan u plivanju, a njihova koža, ko koža pacova, na sve je otrove imuna. Ali naša omladina koja im se, privučena vonjem pohotljivih, ženskih tjelesina, pridružuje u tom “svetom pranju” i razvratu, tone u jatima, ili, u jatima, truhne ivicom obale. I tu se ne da ništa učiniti. I to će se ponavljati svakog ljeta, sve dok se grad ne liši svoje omladine ili svojih izbjeglica.

Sjeseni zrela, rujna boja. Naše bluze i mantili rastužuju blijedim prelivima.

Zemljani radovi, brane i opkopi; obrušavanje podignutih normi i ciljeva; ilovača na licima, pjege i plikovi na rukama, raspadnuto meso u čizmama. Dok slazimo sa padina, hvataju se prve slane, prve magle i studeni i gusta se jata vrana (naši zvači i čarkari) uvelike stane po zamrlim krovovima.

Započinju sitni, “dvorišni” radovi. Zatvara se gradska luka, prazne izbjeglički deponiji, građanstvo odvlači u toplije i veće kvartove. Zatim se čiste piste i trgovi, šatorima od čivasa pokriva kipovlje, skida zelen sa betona, navlače folije na izloge trogivnskih radnji, apoteka i pivnica; skupljaju se odbačene stvari, odbačene duše i spaljuju sa drugim korovom. I zatim se alat i ostala pomagala zabravljuju u podrume.

Kao što je poznato, zima je najsurovije godišnje doba. U skladu sa tim, šiju se i naše uniforme. Dijele se uoči Dana mrtvih. Bijeli i teški kaputi-gumaši, bijele bluze i košulje; bijele kapuljače, oprtači, maske i oružje: ono hladno, kao što su kame, stege, probadaci i špelice – specijalna vlakna za davljenje. Oni koji stoje na rampama oko grada, pod udarom ciče zime i užasnih vjetrova s rijeke Aje, posjeduju (i čuvaju) vatre; mi ostali grijemo se tako što puhamo jedni drugim vreli dah u ruke i trupamo tabanima o lednu podlogu.

U dubini, iza naših leđa, navlačeći kao jorgan prvi snijeg preko glave, Vitgeštam se sprema za zimsko spavanje.

Mladen Pozajić bio je mrgodan, otežao čovjek, kretao se sporo, kao da je već odavno stigao i nigdje mu se više ne žuri. Oko njega se širio vonj koji sam tada, u svome sarajevskom djetinjstvu, vezivao uz odrasle, starije ljude, da bih godinama kasnije shvatio da tako vonja potrošena jetra. A kako su u Pozajićevoj generaciji muškarci u našemu gradu udarnički trošili svoje jetre na srednjoeuropsku melankoliju i orijentalni akšamluk, tako je i taj miris – uz miris pitralona – obilježio moje odrastanje i uvjerio me, možda i doživotno, da tako vonjaju muškarci. Moj otac je Pozajiću išao u kućne posjete, savjetovao ga kako da se nosi s dotrajalim fizisom, pipkao mu jetru, mjerio tlak, slao ga endokrinolozima i kardiolozima, kao što je to već činio i s drugim uglednim ili manje uglednim građanima, onako kampanjski i mimo zdravstvenog sustava. Drukčije kod tih ljudi nije išlo: u to vrijeme rijetki su bili oni koji su na takav način vodili računa o svome zdravlju da bi svojevoljno odšetali doktoru. Liječnicima se odlazilo na nosilima, često u stanju kliničke smrti.

Tek mnogo godina kasnije, nakon što Mladena Pozajića već odavno nije bilo (umro je u proljeće 1979.), na um mi je prvi put palo o čemu su sve moj otac, tihi ustaški sin, i Pozajić, Zagrepčanin u doživotnom progonstvu, mogli razgovarati. Ali nisu, jer su obojica bili savršeno pomireni sa svojim sudbinama, ili tačnije rečeno: sudbine su preuzele njihove ljudske naravi i karaktere, pa više i nisu bili ništa osim onoga što im je namijenila velika povijest. Pozajić se sa Sarajevom savršeno srodio, bio je ugledan građanin, raja (ovako upotrijebljena, riječ označava društvenog čovjeka, univerzalnog drugara i prijatelja, omiljenu ličnost u nekoj zajednici…), bio je jedan od onih po kojima će se pamtiti cijela epoha u kulturnoj povijesti grada. Došavši nakon rata po službenom rasporedu i po kazni u Sarajevo, da oživi muzički život i osniva Muzičku akademiju, Mladen Pozajić je proveo dobivene naloge i učinio mnogo više od toga: bio je dirigent, skladatelj, organizator glazbenih priredbi, pedagog i pisac. On je za Krležinu enciklopediju sastavljao natuknice o protagonistima muzičkoga života u toj dalekoj, orijentalnoj pokrajini, o kojoj se, mimo Krležina kruga, u Zagrebu govorilo s podcjenjivanjem. I uza sve to, s profesionalne i umjetničke strane, bio je to jedan uništen, upropašten život. Koliko god da je u Sarajevu učinio, a učinio je zaista mnogo, Pozajić je povijesno i politički deklasirana ličnost, prosvjetitelj s ruba poznatog svijeta, umjetnik koji nikada nije ostvario svoje talente. Danas se po njemu zove osnovna muzička škola, u starome dijelu grada, blizu Katoličke bogoslovije. Uspomena na njegovo ime živa je u tom uskom, specijalističkom krugu jednoga u sebe urušenog grada, pa se povremeno može učiniti i da je življa od hrvatske i zagrebačke uspomene na Mladenovu sestru, slavnu pijanisticu Melitu Lorković.

Priča o Pozajićima i Lorkovićima bila bi – kada bi je netko cijelu ispričao – priča o građanskome Zagrebu, o njegovoj veličini i niskosti, o metropolitanskim talentima, provincijalnim naravima, naslijeđenim omrazama, privatnim nesrećama i porodičnim tragedijama, i o svim njegovim vrlo strasnim i krvavim ideologijama, vjerama i zabludama dvadesetog stoljeća. U socijalistička vremena, ta je priča trebala biti prešućena zarad građanskoga reda i mira, i moralno-političke čistoće i ispravnosti “nepokorenoga grada”, a u postsocijalistička, tuđmanovska i neotuđmanovska doba, o ovakvim temama brbljat će se mnogo, uglavnom laži i gluposti, kojima se imala potvrditi zagrebačka građanska nevinost i ispravnost po pitanju svih zločina dvadesetog stoljeća, kao i vječito i neoskvrnuto hrvatsko svetačko mučeništvo iz vremena Drugoga svjetskog rata, i osobito poraća. Uostalom, to je razlog zbog kojega priče o Zagrebu ne bivaju ispričane i što će se sve to, skupa s Krležom, nakon što pomru posljednji svjedoci epohe, profundati u bezdane zaborava, gdje inače svršavaju sjećanja i povijesti svake provincije.

A da može i drukčije, potvrdila je, prije nekoliko tjedana, jedna neočekivana knjiga. U vlastitoj nakladi profesora glazbe i pijanista Jakše Zlatara objavljena je građanska i umjetnička biografija Melite Lorković, koju je napisao njezin sin Radovan, švicarski rezident i profesor glazbe. Sve bi oko te knjige trebalo biti obično i pomalo dosadno, sve s diskografijom, notnim zapisima i ponekom fotografijom, ali Radovan Lorković umjesto da izbjegne sve ono što je intelektualno osjetljivo, o čemu se u boljim kućama ne govori ili što bi moglo narušiti lijepu sliku Hrvata u njihovome hrvatskom zrcalu, smireno je, bez velike pompe i žestokih emocija, vrlo sažeto i stilski disciplinirano ispripovijedao u svojoj knjizi. Ono što smo dobili, knjiga je o građanskome Zagrebu u vremenima oko i za vrijeme Drugoga svjetskog rata, koja uz Josipa Horvata i “Preživjeti u Zagrebu”, te uz knjige Ive Goldsteina, pripada onim rijetkim hrvatskim pokušajima da se o sebi govori bez viktimizacije i bez pokušaja da se prikrije vlastita odgovornost za zločine koji su počinjeni u ime ustaškoga poretka. Lorkovićeva knjiga možda je i prva hrvatska knjiga iz koje se mogu naslutiti razlozi, intelektualne, moralne i emocionalne pretpostavke kojima su bili vođeni suputnici Pavelićevog režima, oni koji u zločinima nisu sudjelovali, niti su zločine podržavali, nego su, primjerice, koncertirali, objavljivali ljubavnu liriku ili, poput Branka Gavelle, u sarajevskom Hrvatskom državnom kazalištu inscenirali Hamleta.

Lorkovići su stara hrvatska korjenika. Od Blaža Lorkovića, prvog hrvatskog ekonomskog pisca i borca za narodno ime, koji je u Zagrebu, kao profesor prava nastupio 1871, razvijala se loza, kojoj je pripadao i Ivan Lorković, napredni političar i okretan um, jedan od čelnika Hrvatsko-srpske koalicije iz vremena Prvoga svjetskog rata, gorljiv pobornik jugoslavenske zajednice, da bi politička uloga Lorkovića u hrvatskoj povijesti neslavno završili s Mladenom, Pavelićevim ministrom vanjskih, pa unutarnjih poslova, i jednim od petorice potpisnika izjave od 30.ožujka 1941, kojom se Treći Reich poziva da pomogne stvaranje Nezavisne Države Hrvatske. Kako je, skupa s ministrom vojske Antom Vokićem, sudjelovao u tajnim pregovorima s HSS-om, koji su trebali rezultirati prelaskom NDH na stranu saveznika, pa su Nijemci otkrili njihov plan, a Pavelić je, da opere ruke od svega, uhitio tobožnje zavjerenike, u Hrvatskoj se, nakon 1990. nastojao stvoriti mit o Vokiću i Lorkoviću kao o pozitivcima, koji nisu dijelili iste ideale s Pavelićem ili, recimo, Luburićem, niti su po jasenovcima i jadovnima provodili ustašku političku i državotvornu praksu. Na žalost, taj mit je daleko od istine, zamućuje istinu, a s njom i tu veliku priču o Pozajićima i Lorkovićima.

Radovan Lorković, međutim, nema problem s tim što mu je Mladen Lorković stric. Ili bi tačnije bilo reći da je on taj problem riješio desetljećima prije nego što je krenuo pisati knjigu. Time ne samo da je pomogao istini, koliko god bilo neugodno živjeti s njom, nego se, u nekom plemenitijem smislu, na takav način odužio duhovima svoje obitelji, Pozajićima i Lorkovićima, a s njima i nekome uglavnom neostvarenom, boljem građanskom Zagrebu.

Melita Lorković rodila se u Županji, na Svetu Katarinu 1907, u obitelji kotarskoga veterinara Dragutina i majke Marije, Mice, koja će u Melitinom i u životu njezina starijeg brata Mladena, a zatim i u odrastanju Melitine djece, odigrati značajnu ulogu. Mama Mica ili Mizzy, nije bila neuka žena, školovala se u učiteljskoj školi i pomalo prebirala po tipkama, pa je djecu poslala da rano uče klavir. Imala je dobar dar ironije, što djeci nikako nije moglo biti ugodno. Piše Radovan Lorković: “Kad je Melita nakon deset godina studija tog djela prvi put s velikim uspjehom izvodila Brahmsov B-dur koncert, na pitanje, je li zadovoljna, Mica je odgovorila: ‘Pa kak ne bi dobro svirala, kad se tak dugo vežbala.'” Otac je bio drukčije naravi, bečki gospodin, kasniji profesor za zagrebačkom Veterinarskom fakultetu, pisac udžbenika. Roditelji su se svađali, ali su do kraja života ostali skupa.

Nakon Prvoga svjetskog rata preselili su se u Veliku Goricu, Melitu su upisali u internat u Zagrebu, pohađala je Gornjogradsku žensku gimnaziju i učila klavir kod tada znamenite gospođe Caatinelli, koja je podizala i drugu znamenitu zagrebačku pijanisticu prve polovine stoljeća, Doru Gušić. Na Muzičkoj akademiji, u klasi profesora Svetislava Stančića – valjda najvećega glasoviračkog učitelja u hrvatskoj glazbenoj povijesti – upoznala je Vlastu Debelić-Lorković. Njezin brat Radoslav postat će Melitin muž, i tako će njezina sudbina biti vezana s Lorkovićima, njihovom nesrećom i prokletstvom.

Radoslav Lorković nije bio ustaša, ali ipak će biti pogubljen u onome prvom, osvetničkom partizanskom naletu. Prema starijem sinu Hrvoju, Radoslav je primjenjivao neke prilično živopisne, možda sadističke odgojne metode, od kojih je mlađi Radovan bio pošteđen. Bio je prvak Hrvatske u skoku u dalj, darovit kemičar, pristojno zagrebačko gradsko čeljade. Najizraženiji društveni angažman bilo mu je druženje s nekakvim ruskim emigrantima, kod kojih se raspitivao o Oktobarskoj revoluciji, pa je to saznala policija, a Radoslav je fasovao otkaz na poslu, u tvornici Arko (današnjem Badelu). Sljedeće zaposlenje naći će u Usori, malom željezničkom mjestu, južno od Doboja. U Zagreb će se vratiti zahvaljujući ujaku Melitine prijateljice Juliju Donneru, koji će ga primiti za šefa inženjera u svojoj tvornici Moster (današnji Chromos).

Kada nastupi progon Židova, već u prvim tjednima Pavelićeve države, Donner će svisnuti od kapi, a Radoslav će biti postavljen na mjesto direktora tvornice. Tko zna jesu li osloboditelji to znali kada su ga odlučili pogubiti, ali to je bio Radoslavov ozbiljan grijeh. No, do razgovora o takvim grijesima mi nikada nismo stigli, niti je Zagreb ikada za njih bio svjestan. Insistirate li na pitanju je li Radoslav Lorković časno postupio kada je preko groba Židova Donnera postao direktor tvornice koju su preuzele nove vlasti, samo ćete izazvati bijes. Čak i kod ljudi koji, inače, osuđuju Pavelićevu politiku i svjesni su velikog zločina u Jasenovcu.

Dvije godine kasnije Melitin muž, a Mladenov brat, Radoslav Lorković postavljen je na čelo “Državnog ureda za cijene i nadnice”, pa član ravnateljstva u koncertu Bata, u Borovu. Bio je strog direktor, “kultiviran, vjeran i koncilijantan u srži”, kako piše njegov sin, autor knjige Radovan Lorković, i “znao je biti nasilno radikalan u moralu”. Nije lako pretpostaviti što je sve mogao značiti njegov nasilni radikalizam, te gdje je počinjao, gdje prestajao građanski moral onodobnog Zagreba, ali autor u istom odlomku, u istoj misli, napominje i da je otac za vrijeme rata “spašavao kolege, komuniste i Židove”. Ali zar to nisu činili svi, i zar svaki viđeniji građanin, protivnik režima, suputnik, ustaša, pa i ustaški krvnik, nije spasio pojedinog Židova, komunista, Srbina?

Knjiga Radovana Lorkovića i jest tako veličanstvena, kao potpuni izuzetak u hrvatskoj kulturi i književnosti, što njezin autor na više mjesta i na različite načine i postavlja upravo to pitanje. Time se neće osporiti nepravedno, revolucionarno, ali i banditsko pogubljenje Radoslava Lorkovića, kao i tolikih drugih ljudi, slične “krivnje”, odgovornosti i sudbine, ali će čitatelje biografije Melite Lorković suočiti s onim sa čime se Radovan Lorković svjesno suočava skoro cijeloga svog života: s odgovornošću za grandiozan, po svemu neusporediv, društveno nepojmljen i nikad okajan svakodnevni i svakominutni zločin Nezavisne Države Hrvatske. Ili, manje pompozno i tačnije kazano: suočava nas s mračnim tajnama naših dnevnih boravaka i porodičnih biografija.

O ujaku Mladenu Pozajiću, a zatim o majci govori ovo: “Mladen Pozajić naglašenu je političnost smatrao nenormalnom. Slično se i Melita premalo brinula za zbivanja u svijetu pa nije, kao ni Radoslav, znala pravilno ocijeniti događaje Drugoga svjetskog rata, što joj se kasnije vratilo. Iako su je nagovarali da s obitelji emigrira u Švedsku, smatrala je da im u domovini ništa ne može prijetiti. Imala je iluziju čiste savjesti kao garancije sigurnosti. Ni kasnije nije shvatila slojevitost hrvatske političke situacije i pod svakim režimom sakrivene proturječnosti političkih struja. Suprotstavila se energično Mladenu Lorkoviću, kad je jednom u obitelji zastupao nacističke rasne ideje, no kasnije sama nije bila sasvim slobodna od takvih razmišljanja u individualnim slučajevima. Primitivan i lakomislen bečki antisemitizam preživio je do danas u nekim krugovima građanskog Zagreba.” U posljednjoj rečenici, u toj fatalnoj hrvatskoj i zagrebačkoj razlici između nacističkoga antisemitizma ustaških ubojica i provincijalnog bečkog antisemitizma (čiji je duhovni otac bio Karl Lueger, gradonačelnik Beča s kraja devetnaestog stoljeća), kojim je bilo vođeno ono operetno građanstvo koje bi se znalo zauzeti za prijatelja, kuma ili susjeda mojsijevske vjere, ali im je baš fućkalo za one Židove koje nisu imali čast poznavati, u tom prosjeku između ustaške antisemitske prakse i pristojnoga građanstva i njegovih antisemitskih tlapnji, sva je nevolja neshvaćanja onoga što se s hrvatskim Židovima događalo u Drugome svjetskom ratu, u Zagrebu i u drugim gradovima Nezavisne Države Hrvatske.

Obiteljsko stradanje Lorkovića započinje 1944, nakon što je Mladen uhićen kao – navodni – pučist. Melita je do tada već bila ostvarila veliku karijeru, svirajući po najvećim pozornicama osovinskih država, te u zemljama koje je Njemačka okupirala, a legenda kaže da je svirala i pred samim Hitlerom, ali o tome nikakve potvrde nema. Brat Mladen Pozajić bio je dekan Muzičke akademije, ona je ravnala Klavirskim odsjekom, a u slobodno je vrijeme glasoviru poučavala, primjerice, i Poglavnikovu kćer Nadu. Autor knjige i tu epizodu briljantno apsolvira detaljem: u jednom polurečenici navodi kako su se, dok je Melita poučavala Nadu, oni kupali u bazenu Pavelićeve vile na Tuškancu. Ali svega toga je nestalo nakon što su Nijemci razotkrili Vokićevu i Lorkovićevu urotu.

Kada su stigli osloboditelji, Mladen je već bio mrtav, a Radoslav je nestao, da više nikada ne bude pronađen. Stradali su praktično svi punoljetni muški Lorkovići, osim onih koji su se na vrijeme sklonili. Melita Lorković i Mladen Pozajić postaju tihe žrtve revolucionarne retorzije, osuđene na društveni prezir i na anonimnost. Gase se svjetla pozornice, a kada se ponovo upale, oboje će biti drugi i drukčiji ljudi.

Pozajić će život provoditi u Sarajevu, i neće se vratiti ni nakon što proteknu desetljeća i vrate se već svi drugi, koji su u Bosnu odlazili po kazni. On se, kao u nekoj Andrićevoj priči, prilagodio i suživio s tim svijetom, pristajući uz stereotip takozvanoga orijentalnog fatalizma, koji je u sarajevskom slučaju, bez obzira na sve vjerske razlike i zabrane, podrazumijevao i prilične količine alkohola, toga najboljeg anestetika kosmičke boli i odumiranja u provinciji.

A Melitu su, kad su čuli da je bez posla, već 1947. pozvali u Beograd. Zvao ju je Mihailo Vukdragović, skladatelj i profesor na Akademiji, koji je, vjerojatno, Melitu Lorković poznavao iz prijeratnih vremena, kada je u sezoni 1934/35. bio dirigent zagrebačke opere. Vukdragoviću je, naravno, bio dobro poznat razlog zbog kojeg je pijanistica završila u nemilosti, i posve je sigurno da, kao aktivist antifašističkog pokreta za vrijeme rata, nije bio nimalo sućutan prema ustašama i njihovim prilježnicima, ali je – za razliku od tolikih drugih protagonista rane socijalističke epohe – znao omjeriti odgovornost Melite Lorković u onome u čemu je svjesno, ili po logici oportuniteta, sudjelovala, i znao je razlikovati nečiju krivnju i obiteljsku tragiku. Doveo ju je u Beograd, na Akademiju, pomogao joj da postane akter kulturnoga i javnog života metropole.

Ona je sinove ostavila u Zagrebu, na bakinoj brizi, i otisnula se u nešto čemu ne samo da emotivno nije pripadala, nego je osjećala i stanovitu odioznost. Dobila je lijep stan u Francuskoj ulici, u najstrožem centru grada, blizu Narodnog pozorišta i tada već otvorenog Kluba književnika. “Upitana u Beogradu kako se ugledna obitelj Lorković mogla vezati za nacistički režim ustaša, odgovarala je smjerno: ‘Branili su svoju državu.’ Tamo se navodno nije odrekla ni svoje urođene kajkavštine, pa se pričalo, da su njezine beogradske kolege na Akademiju počeli upotrebljavati ‘bum’ i ‘kaj’.” Piše tako o majci Radovan Lorković, miješajući u svojoj knjizi divljenje prema njezinoj umjetničkoj veličini s ponovljenim konstatacijama kako je Melita u pogledu intelektualne, društvene ili – gromke li riječi – nacionalne odgovornosti bila jedna mala, sitna ljudska jedinka, po svemu nalik svome hrvatskom rodu, kronično nespremnom i nesposobnom za bilo kakvu autorefleksiju ili pokajanje.

“Ipak, stari Zagreb nikad nije oprostio Meliti odlazak u nacionalno – usprkos parolama ‘Bratstvo i jedinstvo’ – omraženi Beograd. No Meliti je taj korak značio emancipaciju od uskih zagrebačkih prilika i preduvjet za nastavak kozmopolitskoga životnog stila.” Godine 1958, s pedeset i jednom godinom, umirovila se i napustila Beograd. Posredstvom violinista Josipa Klime došla je, sa skupinom jugoslavenskih glazbenika, u Kairo, gdje je na konzervatoriju deset godina vodila klavirski odsjek i često koncertirala. Učila je arapski – i jezik i pismo – prijateljevala s jednom koptskom obitelji, družila se s diplomatima i bila obožavana od studenata. Tako je, konačno i u potpunosti, vratila svom životu i imenu izgubljeni sjaj, pritom nikad tačno ne saznavši kako joj je, kad i gdje skončao muž. Postoji legenda da se o sudbini Radoslava Lorkovića raspitivao i maršal Tito. Ali sve je bilo uzalud, prekasno, izgubljeno, pokopano…

Na kraju se i u Zagrebu, već u svojim sedamdesetima vratila na Akademiju, ponovo cijenjena i obožavana, da bi se, na kraju, 1987. godine, ugasila naglo kao plamen šibice, pred svoj osamdeseti rođendan. Njezin život bio je mješavina onoga vrlo uzvišenog s onim niskim, visoke umjetnosti i zagrebačke malograđanštine, europejstva i provincijom dodatno zasićenog bečkog antisemitizma, kozmopolitizma i nesposobnosti da se razumiju drugi i bližnji. Bila je lijepa i darovita, gospođa iz dvije vrlo slične ulice, zagrebačke Gundulićeve i beogradske Francuske, i drukčije je, nego njezin brat, iznijela teret nametnute porodične tragike i povijesnoga vremena. Mladen Pozajić se mirio s okolnostima, a Melita Lorković se, nekako damski, opirala.

U njezinoj karijeri postojala je, međutim, jedna epizoda koja je, možda, posjedovala najveću katarzičnu energiju u hrvatskoj, ustvari zagrebačkoj, kulturnoj i političkoj povijesti. Kada je već predavala u Beogradu, dirigent Oskar Danon poveo ju je kući, u Zagreb, da uz Zagrebačku filharmoniju, pod njegovim ravnanjem, odsvira Lisztov koncert u Es-duru. Nekoliko minuta pred nastup nisu se stišavali aplauzi, što nije bilo u skladu ni s koncertnim bontonom, ni s duhom vremena. Melita se tako vratila doma, ali taj njezin povratak nikada nije bio osviješten. Nije ga osvijestila kultura koja ju je – ne samo po ideološkom nalogu, nego i po nalogu malograđanskoga oportuniteta – bila izopćila, i koja je živjela, pa i danas živi, u miru s vlastitom nečistom savješću, kako u odnosu prema svojim nestalim Židovima, tako i u odnosu prema Meliti Lorković ili Mladenu Pozajiću. U Zagreb ju je, hrabro i s punom sviješću i odgovornošću prema umjetnosti, ali i prema povijesnom trenutku, doveo i u Zagrebu ju je tad štitio Oskar Danon, sarajevski Jevrejin i komunist, partizanskoga konspirativnog imena ‘drug Cigo’, koji je prešao partizansku kalvariju brinući se za pjesnika Vladimira Nazora, i kojem su ustaše pobile skoro svu bližu i dalju porodicu.

Najveći, ali i najtačniji kompliment koji se da izreći nad knjigom Radovana Lorkovića “Melita Lorković”, s podnaslovom “Pozajići, Lorkovići, Melita i ja”, jest da je njezin autor stvorio nešto što je dostojno Danonovog čina. Tih sto pedeset šest stranica, izdanja koje se ne može naći u zagrebačkim knjižarama i iza kojeg stoji privatni entuzijazam gospodina Jakše Zlatara, imaju vrijednost privatne, Radovanove katarze, ali i – makar jednokratno i skriveno od službenih središta zagrebačke i hrvatske kulture – svijesti jedne zajednice o sebi, svojoj veličini i odgovornosti. Na kraju, to je i jedini način da Lorkovići i Pozajići, skupa s Zagrebom onoga vremena, ne padnu u zaborav, na koji ih je odavno osudila zajednička nečista savjest.