Svinjokolja u koloniji

Godina je 1956.

Ranim jutrom, još nije svanulo, idu njih troje prema željezničkoj stanici.

Vlak za Kakanj je pun.

Jutarnji kašalj, žamor i štektanje ručnog stroja, kojim kondukteri buše vozne karte, zelene i ružičaste. Tri centimetra visoke i centimetar i pol široke pravougaonike od tvrdog kartona.

Visoko. Podlugovi. Ćatići. Na svakoj stanici kompozicija se zaustavlja, metalna škripa kočnica, nazalni glas Albanca bozadžije.

Ne nose nikakve darove Kakanjcima. Nije takav običaj. A i što bi se moglo donijeti iz Sarajeva. Vrijeme je oskudice, praznih izloga, sivila, novembarske magle.

Pazi se na svaku riječ, svaku psovku.

II

U drugoj i trećoj rudarskoj koloniji, svaka kućica ima dvorište i minijaturni voćnjak.

U dvorištu svinjac, u svinjcu krmača s mladima.

Svakoga novembra, pred Dan republike, rudari kolju prasad.

Subota je popodne, i sve do čaršije čuje se skićanje nečistih životinja.

Muslimana je u koloniji malo, pa se nitko i ne buni.

Ali takva su i vremena. Ne buniš se ako se i svi drugi ne bune.

Predvečer, krmača obilazi svinjac, tiho grokće, čudi se, dok ispod strehe, razrezanih utroba, naglavce vise njezina djeca.

Rejcovska lica ogledaju se u vatri. Nad vatrom u limenim tepsijama cvrče čvarci i vlada tiha rakijska omama.

U gornjim kolonijama mater zabrinuto doziva djecu koje nema, a već je kasno. Kada se vrate, dobit će svoje.

III

Prije nekoliko dana pekla se rakija šljivovica.

Oko kazana se okupio komšiluk.

Tekao je razgovor o rudarskim nesrećama.

O braći i sinovima koji se nisu vratili, na koje se, svake večeri, uz radio, čeka od ljeta 1945.

O nekom čovjeku koji je opsovao, pa završio u Zenici, na pet godina.

O tome tko je sve od prošle godine umro. Imena su nanizana u spisak.

I tako se napiju, a da rakiju nisu ni liznuli. Dok udišu alkoholne pare, u rudare se uvuku duhovi. To ih ponekad izludi, pa zaplati žena čim nešto upita.

Uvijek se u stranu sklanja boca, za one na koje se čeka.

IV

U Sarajevo se vraćaju noćnim vlakom.

Ćatići. Podlugovi. Visoko.

Putnika je manje nego jutros, pa se ima gdje sjesti. S drvenih rešetki nad glavama, kane kap krvi. To se događa rijetko, ali dječaci napeto čekaju hoće li kap, pa ocu ravno za vrat.

Iz Kaknja se u Sarajevo nose kobasice i čvarci, i cijeli jedan praščić, stisnutih očiju, kao da spava, jer već je kasno, i u ovo doba noći djeca već odavno ne bi trebala biti budna.

Godina je 1956, vrijeme oskudice, žene u vlaku šute, paze na djecu koja samo što nisu pozaspala, muškarci paze što će opsovati.

U cekeru boca mehke rudarske šljive. Za Božić i ako netko dođe.

Upoznao sam ga 1995, nekako čim sam došao u Zagreb, na promociji ratnoga dnevnika jedne sarajevske djevojčice, koji je u to vrijeme bio svjetski, pa i hrvatski hit. On je bio urednik knjige, koja mu je, možda, bila i posljednja u karijeri. Imao je bradu, lice čovjeka koji boluje od visokog krvnog tlaka, i činilo se tada da je već oposlio sve svoje književne i prevoditeljske poslove. Nije bio star ili umoran, ali doista je izgledao kao netko kome je dosta i tko ne dijeli strasti i interese novih vremena.

Štošta sam tada htio reći Ivanu Kušanu, ali mu, zapravo, nisam rekao ništa. Osjetio sam da ga ne zanima. A htio sam mu, kao odrastao čitatelj, hvaliti “Koka i duhove” i “Koka u Parizu”, reći mu da mi te dječje knjige, i kada ih sada čitam, znače više od većine značajnih hrvatskih ili srpskih romana za odrasle. Nije, na žalost, bilo načina. Umjesto toga, govorio sam, sjedeći na barskoj stolici tada popularnog disko kluba, o ratnome dnevniku sarajevske osmoškolke, slabom, kakva već slaba jest ona namjenska literatura koja nastaje kada odrasli manipuliraju dječjim tekstovima, uvjereni, u svojoj nedarovitosti, da svaki rat, svako grandiozno ubijanje nedužnih ljudi, treba imati svoju Annu Frank. Naravno, prijetvorno sam i bez imalo uvjerenja hvalio ono što mi je bilo i ponuđeno na hvaljenje.

Kasnije smo sjedili na piću. Trebalo nas je biti više, ali ostali su nekamo morali, pa smo ostali samo nas dvojica. I tada smo, riječ po riječ, razgovarali o našem rodnom gradu. Kušan o svome mrtvom Sarajevu, a ja o svome još uvijek živom Sarajevu. On je pripovijedao o svojoj staroj tetki, koja je još uvijek živjela u jednoj od onih starih austrougarskih zgrada, tačno preko puta pijace na Markalama. Ne sjećam se više je li to bilo prije one Karadžićeve i Mladićeve minobacačke granate, koja je na prepunoj tržnici poubijala sve one ljude. Pri budućim našim susretima, Kušanova teta više neće biti živa, i tada ćemo jedan drugome pripovijedati o tom pokolju, koji je ona, ovako ili onako, izbjegla. Umrla je prirodnom, građanskom i kuferaškom smrću, kakvom je, na kraju krajeva, umro cijeli naš svijet.

Ivan Kušan rođen je predzadnjeg kolovoškog dana 1933. u Sarajevu. Njegov otac Jakša rođen je prve godine dvadesetog stoljeća u obližnjim Čevljanovićima, mjestu važne željezničke stanice. I Jakša je bio kuferaš, i njegova je sudbina bila privremena i tuđinska. Kasnije će se, po dolasku u Zagreb, Ivan izvanredno adaptirati, postat će jedan od najzagrebačkijih pisaca, promotor angloameričke kulture u Hrvatskoj, dečko s asfalta. Ničega sarajevskog, ni bosanskog, ničega ahasverskog i kuferaškog, u njegovoj prozi nikada neće biti. Zagrebačkoj je dječurliji, naročito muškoj, Ivan Kušan izmislio Zagreb, i tim je Zagrebom – makar bio i u Parizu – zaludio i klince širom Jugoslavije, na način katkad fatalan. Kada mislim o svome već dvadesetogodišnjem prebivalištu i kada se pokušavam ukotviti ili odgovoriti na ono uvijek jednostavno a neodgovorivo pitanje – otkud ja ovdje? – padne mi na pamet i to da mi se možda vratilo to što sam kao desetogodišnjak po stotinu puta poželio živjeti u rodnome mjestu Koka Milića.

Umro je, dakle, Ivan Kušan. Bolovao je dugo i dugo više nismo bili u stanju vratiti u sjećanje njegovo prethodno lice i figuru. Pamtimo ga iz njegove isposničke faze, bjelobradoga, čela kao u kakvoga predraskolnoga, zajedničkog sveca. Iako on nije bio takav: vrlo životan po svojoj stvarnoj naravi, hedonist, zaljubljen u američku književnost i rusku kulturu, veliki hrvatski pisac koji je knjige za djecu pisao kao da ne piše nekakvim priglupim mališanima, nego je te knjige pisao kao da piše sebi… To mogu samo oni s posebnom vrstom književnoga talenta. William Saroyan, recimo, on je pisao tako. I tko još? Ne znam, teško je sjetiti se još nekoga pisca čije bi ime na kraju svih naših dječaštava moglo stajati uz Williama Saroyana i Ivana Kušana. I gle, njihova imena se, u vječnosti, čak i rimuju!

Prava se bura digla oko ulica ovih dana, s pravom su neki ljudi pokušali objasniti gdje je taj umjetni ili stvarni problem s Ulicom Milana Mladenovića u Zagrebu. Često hodam ovih dana jednom malenom i simpatičnom ulicom, onom Mladena Vodičke (lijepo mi se zove i ima lijepi drvored), a da se rijetko upitam o tome tko je taj gospodin bio, meni je ustvari to i posve svejedno. Mogao bih možda guglati i saznati, mogao bih nekoga pitati, na kraju, možda bih to već i trebao znati. Ali ne, sve to je nepotreban višak, nama je, gospodinu Vodički i meni, sasvim dobro u ovom blagom miru i nepoznavanju. Lijepo, s noge na nogu, hodam u neku svoju besciljnost. Veseli me, da će jednog dana netko na sličan način hodati Ulicom Milana Mladenovića u Zagrebu.

Oko Kolje Mićevića, prevodilačkog čarobnjaka, mađioničara, vrača, u javnosti se decenijama dizao povelik oblak prašine kao oko dobrog hata, što mene sprva nije osobito zanimalo: nisam imao razloga da mozgam o prevodima, ni potrebe da ih poredim sa originalima da bih utvrdio valjaju li, a nije bilo ni nužde da ih sam pravim, pa mi je bilo svejedno je li Mićević veliki meštar samopromidžbe ili mu prepjevi zbilja zaslužuju talambase.

Ali kad sam 1976. iz gimnazije prešao na Filozofski fakultet, gdje sam predavao poeziju, što je prevashodno značilo: sa studentima analizirao pjesme velikih evropskih pjesnika, morao sam provjeravati prevode, a često i praviti ih s težnjom da budu što vjerniji i jasniji, jer zbog netačnosti ili nerazumljivosti većina njih je bila neupotrebljiva. Zavirivao sam i u Mićevićeve i, poredeći ih sa izvornikom, redovno bih utvrdio da se ne mogu analizirati, jer su netačni i sa previše magle. Evo primjer.

Valerijeva mlada Parka kaže: “L’immense grappe brille à ma soif de désastres”, što znači: “Beskrajni grozd sija mojoj žeđi za nesrećama/porazima”. Studentima nije bilo teško shvatiti moj bukvalni prevod: beskrajni grozd su zvijezde, a u žeđi za nesrećama ili porazima vidjeli su biljeg pjesničke veličine. Kad sam im pročitao Mićevićev prevod: “Silan grozd sja kobi moje žeđi nežne”, jedan je rekao: “Tako bih i ja umio!”, a drugi pita: zašto mu je žeđ “nežna”? Da se rimuje sa “neizbežna”. Valerijev stih u kojem je žeđ za nesrećama (ili porazima) postala “kob moje žeđi nežne” netačan je i nerazumljiv. A od Bodlera, čiji je jezik precizan i jasan, Mićević često pravi Malarmea prije Malarmea. Evo Bodlerove pjesme Neprijatelj (L’ennemi) da vidite uzorak moje praktične kritike Mićevićevih prevoda:

Ma jeunesse ne fut qu’un ténébreux orage,
Traversé çà et là par de brillants soleils;
Le tonnerre et la pluie ont fait un tel ravage,
Qu’il reste en mon jardin bien peu de fruits vermeils.

Voilà que j’ai touché l’automne des idées,
Et qu’il faut employer la pelle et les râteaux
Pour rassembler à neuf les terres inondées,
Où l’eau creuse des trous grands comme des tombeaux.

Et qui sait si les fleurs nouvelles que je rêve
Trouveront dans ce sol lavé comme une grève
Le mystique aliment qui ferait leur vigueur?

– Ô douleur! ô douleur! Le Temps mange la vie,
Et l’obscur Ennemi qui nous ronge le Coeur
Du sang que nous perdons croît et se fortifie!

“Moja mladost bješe tek mračna oluja kroz koju su tu i tamo probijala blistava sunca; grom i kiša pravili su takvu pustoš da u mom vrtu ostade vrlo malo rumenih plodova. I evo dotakoh jesen ideja, i treba upotrijebiti lopatu i grablje da se opet sakupi poplavljena zemlja gdje je voda izrila rupe velike kao grobovi. I ko zna hoće li novo cvijeće što ga sanjam naći u tome tlu ispranom kao žal mističku hranu što će mu dati snagu? O bole! O bole! Vrijeme jede život, a mračni Neprijatelj što nam glođe Srce od krvi koju gubimo raste i snaži se!”

Mićevićev prepjev:

Moja mladost beše tek sumračan vihor,
prožet tu i tamo od sunaca svetlih;
grom i kiša takav stvoriše pust prizor
da mi vrt ostade bez plodova zrelih.

Evo gde me stiže već jesen ideja,
i kad treba naći lopatu i grablje,
da se sravni zemlja poplavljenih leja,
gdje na rake liče vlažne lokve žablje.

A možda cvet novi koji san moj vidi
pronaćiće u tlu spratom poput hridi
tu mističnu hranu koja snagom vrca?

O boli! o boli! Vreme život tlači,
mračni neprijatelj što nam jede srca
od naše je krvi istekle sve jači!

Odabrao sam ovu pjesmu jer Mićević 1989. godine u pogovoru Cveću zla kaže: “sonet Neprijatelj prevodio sam još 1959. godine, ali evo i danas pokušavam da nađem odgovarajuću početnu rimu koja bi zamenila Bodlerovo ravage-orage (itd.)”. Evo spiska Mićevićevih grešaka i izmišljotina:

a) Nije vihor već oluja, a ova greška je gora nego što se isprva čini: sunce kroz oluju može probiti, a kako probija kroz vjetar to znaju samo Jehova na nebu i Mićević u Banjoj Luci. Milionima puta se zbilo da istodobno duva vjetar i da grije sunce, ali se pitam ima li čitaoca koji je u stanju sebi predočiti vihor – jak vjetar koji se kreće u vrtlogu, kako piše u rječniku – “prožet tu i tamo od sunaca svetlih”? Valjda je trebalo kazati da ga katkad prožimaju, ako ga uopšte mogu prožimati? Zamislite vihor koji sunca neđe prožimaju, a negđe jok! I kako nevidljivi vihor može biti “sumračan”? Pitaj Allaha. Taj “sumračni vihor” spada u mićevićevske poetizacije od kojih dobijam osip, ali o njima ću kasnije. I koji je ovo jezik: “prožet od sunaca”? Službouljudni? Kancelarijski? Podoficirski? Šalim se: prisila sroka i metra kriva je što je posegao za spregom “prožet od sunaca”, jer da je kazao “prožet suncima”, imao bi slog manje i ne bi bilo rime, pa je sintagma “prožet od sunaca” jedan od dokaza da Mićević ne umije praviti valjane vezane stihove, što će u ovom zapisu, nadam se, biti podrobno pokazano.

b) U originalu plodovi su “rumeni” a ne “zreli”: i ova greška je krupnija nego što izgleda, jer izvornik dopušta mogućnost da u vrtu ima drukčijih: nerumenih, blijedih, kržljavih plodova. Zreli plod sugeriše jesen života, a pjesnik govori o “jeseni ideja”, a i nju je tek “dotakao”, nije posve u njoj. Vrt Bodlerov nije, kao Mićevićev, lišen zrelih plodova nego je u njemu rujnih ostalo vrlo malo, a ovakvi promašaji, koji krivotvore pjesničku viziju, u njegovim prepjevima mnogo su češći nego što bi, prepostavljam, osvjedočeni mag sebi smio dopustiti.

c) Kad rečenicu: “Grom i kiša takav stvoriše pust prizor da mi vrt ostade bez plodova zrelih” uporedite sa bukvalnim prevodom: “grom i kiša pravili su takvu pustoš da u mom vrtu osta vrlo malo rumenih plodova”, biva očito da je skrojena na jeziku koji je puškomet daleko od korektnog: to što mu je vrt ostao “bez plodova zrelih” u Mićevića je posljedica “pustog prizora”, a ne pustošenja koje je “prizor” stvorilo. U gramatici piše da glavna rečenica kazuje uzrok, a zavisna posljedicu, i samo osoba koja maternji jezik ne čuje dobro, ili je, pateći se sa vezanim stihom, privremeno postala jezički nagluha, može “pust prizor” proglasiti uzrokom ostajanja bez plodova.

d) Ni stih: “A možda cvet novi koji san moj vidi” nije sročen dobro: pomišljate da “cvet”, kao subjekat, vidi san kao objekat, pa je trebalo napisati: „što ga san moj vidi”, ali to nije sve. U originalu se govori o “novom cvijeću što ga sanjam”, a pošto množina nije mogla stati u metar i, uz to, valjalo je naći rimu, cvijeće vidi ne pjesnik već njegov san, a ovakva jezička prenemaganja, koja nisu svagda posljedica prinude poetskih pravila oblikovanja, u Mićevića možete naći vrlo često.

e) Neću podvrgavati kritici rime “vihor”-“prizor” i “svetlih”-“zrelih”, jer se i sa Trebevića vidi kakve su, nego ću reći: ako je od 1959. do 1987. tražio “odgovarajuću početnu rimu koja bi zamenila Bodlerovo ravage-orage” i nije našao ništa bolje od “prizor-vihor”, onda kuku Bodleru. Pošto prevod ove strofe sadrže dvije laži: Bodlerova mladost nije bila vihor već oluja, nevrijeme, a plodovi nisu zreli već rumeni, očekivalo bi se da rime ne budu traljave, jer ko je vidio da prevodilački vrači posežu za slabim srokovima koje vode u laganje? Takve rime bi djelomično bile iskupljene ako bi bile posljedica odluke da što tačnije prenese sadržinu izvornika, a ovako – očit su dokaz stihotvoračke nevještine i ne mogu da nam ne paraju sluh.

f) U originalu nema “leja”, jer se vrt ne može svesti na lijehe koje su “manji uski komadi obrađene zemlje u vrtu”, kako piše u rječniku, a pošto mu je trebala rima sa “ideje”, obavezni smo zamislititi – a ukoliko nismo u stanju, to je podatak protiv nas a ne protiv banjalučkog maga – lijehe gdje se legu žabe u lokvama koje uzgred liče na rake, što je preko jego, ako je i od Mićevića.

g) U originalu nema ni “lokvi žabljih”, a na pitanje: kako žablje lokve mogu ličiti na rake, Njegoš bi odgovorio: “Ovoga su u grobu ključevi!” Te “lokve žablje” idu u mićevićevske proizvoljnosti od kojih se prištim. I šta znači epitet “vlažne”? Njim kuša prikriti besmislicu: lokve su barice, udubljenja gdje se zadržala voda, a pošto je poredba raka i lokvi vrlo rđava, iz njih je uklonio vodu: lokve su postale vlažna udubljenja u zemlji da bi mogla ličiti na grobove, a okle žabe u udubljenjima gdje nema vode? To telefonom pitajte prevodioca. Ovo je pravio obrnuti čarobnjak koji pretvara zlato u blato. Proučavajući mu prepjeve, kašto bih se sjetio šta je o jednom pjesniku kazao Josif Brodski: “To je kralj Mida ruske poezije: sve što takne pretvori u govno”.

h) Jedva sam shvatio šta znači: “spratom poput hridi”, čak sam se pitao: kakav je ovo sprat? Razumljivije bi bilo da je napisao “spranom”. U originalu nema ni hridi koje su nimalo srećna zamjena za isprani žal. Pjesnik očito govori o pijesku, ali u rječniku Le petit Robert “grève” je, u osnovnom značenju, ravni teren, od pijeska, šljunka, na obali mora ili rijeke, stoga sam u svom prepjevu napisao: “isprano ko žal”.

i) Hrana snagom ne “vrca” već je daje. Snagom vrca momak, moma, ždrijebac, ali ne hrana, osim ako treba da se rimuje sa “srca”, što znači da Mićević nije osobito vješt “rimljanin”.

j) U originalu “vreme” život ne “tlači” već ga “jede”: i ova netačnost, opet uzrokovana rimom, nedopustivo je falsifikovanje smisla pjesme, baš kao i vrt koji “ostade bez plodova zrelih”.

Evo sad moga prepjeva:

Moja mladost bješe mračna nepogoda:
Kroz nju, ovdje-ondje, sunce bi prosjalo;
Grom i kiša tako harahu da ploda
Rujnog u mom vrtu osta vrlo malo.

I jesen ideja evo dotakla me;
Lopatu i grablje – pa sakupi snöva
Poplavljenu zemlju, gdje je voda jame
Izrila, i nisu manje od grobova.

Hoće li mom novom cvijeću sanjanu
Ovo tle, isprano ko žal, dati hranu
Mističnu od koje snaga će da dođe?

O bole! O bole! Vrijeme život ije,
A Dušmana mračnog što nam Srce glođe
Krv koju gubimo jača. Sve veći je.

Nedavno sam čitao ovaj tekst, pravljen prije otprilike četvrt stoljeća, i uvidio da neke stvari mogu uraditi bolje, a koga zanima šta sam u prvobitnoj verziji ispravio, neka pogleda moju knjigu prepjeva iz Cvijeća zla.

Ko uporedi Mićevićev prepjev sa mojim mojim, biće mu jasno da je potonji pravio profesionalac, a da je prvi djelo možda ne baš sasvim amatera, ali je od čarobnjaka daleko kao Sirijus od Kanopusa. Ukratko – 1: 0 za Vešovića.

Sad evo De Vinjijev sonet Pariski duh (Esprit parisien), strofa po strofa: original, pa bukvalni prevod, pa Mićevićev boldirani prepjev, pa moj u kurzivu:

Esprit parisien! Demon du Bas­-Empire!
Vieux sophiste épuisé qui bois, toutes les nuits,
Comme un vin dont l’ivresse engourdit tes ennuis,
Les gloires du matin, la meilleure et la pire;

“Pariski duše! Demone Kasnog Rima!Stari sofiste umorni koji piješ, svih noći, kao vino što pjanstvom umrtljvuje tvoje dosade, Slave jutra, (ono) najbolje i najgore”.

Pariski duše! Demone Donjeg Vira!
Stari trudni znalče što piješ, sred tmice,
Vino čije pjanstvo skruti tvoje klice,
Slavo jutra, kad se dobro i zlo zbira;

Ti pariski duše! Demon Kasnog Rima
I star sofist, smoren, što sve noći piješ,
Ko vino što pjanstvom čame ti ubije,
Slave jutra, dobra najveća sa zlima;

Froid niveleur, moulant, aussitôt qu’il expire,
Le plâtre d’un grand homme ou bien d’un assassin,
Leur mesurant le crâne, et, dans leur vaste sein,
Poussant jusques au coeur ta lèvre de vampire;

“Hladni izjednačitelju, što liješ, čim izdahnu, gips velikog čovjeka ili pak ubice, mjereći im lobanje, i, u njihove široke grudi, guraš sve do srca svoju vampirsku usnu”.

Hladni ravnatelju, lijuć, za kraj pira,
Masku velikana il pak nekog zlice,
Mereć im lobanje, i, kroz sve žilice,
Gurajuć do srca svoj jezik vampira;

Hladni ravnaoče što, čim umru, liješ
Gips velikanima il pak zlikovcima,
Lobanje im mjeriš, širokim prsima
Vampirskom usnom im sve do srca riješ;

Tu ris! – Ce mois joyeux t’a jeté trois par trois
Les fronts guillotinés sur la place publique.
– Ce soir, fais le chrétien, dis bien haut que tu crois.

“Ti se smiješ! – Taj veseli mjesec baci ti tri po tri čela giljotinirana na javnom mjestu. – Noćas, budi hrišćanin, reci glasno da vjeruješ.

Smeješ se! –Taj mesec dade ti tri po tri
Giljotinirana čela da svet motri.
Noćas budi hrišćan, nek je vera čvrsta.

Smiješ se! – Tri pò tri, taj ti mjesec vedar
Čela s giljotine baci, gdje puk gleda.
– Noćas, hrišćaninom budi, s vjerom čvrstom.

A genoux! roi du mal, comme les autres rois!
Pour que la Charité, de son doigt angélique,
Sur ton front de damné fasse un signe de croix.

“Na koljena! kralju zla, kao drugi kraljevi! Nek ti Milosrđe, svojim anđelskim prstom na prokletom čelu napravi znak krsta.

Klekni! Despote zla, kao svi despoti!
Da ti Milosrdnost, anđelskoga prsta,
Na prokletom čelu načini znak krsta.

Kralju zla, ko drugi kralji, klekni! E da
Milosrđe svojim anđelskim bi prstom
Prokleto ti čelo označilo krstom.

Ovo neću detaljnije razmatrati: nek čitalac, poredeći njegov i moj prepjev, sam izvlači zaključke, ali ću podvući važne stvari. Kako je Bas­-Empire, to jest kasni Rim, postao “Donji Vir”? Na ovu proizvoljnost, čiji besmisao vapi do neba, prislio ga je despot Srok pred kojim je banjalučki mag prečesto prisljen da klekne. A kako se desilo da četvrti stih u prvoj strofi pogrešno pročita i “slavu jutra” stavi u vokativ? Nije ga pogrešno pročitao.

Tačno je da je u Valerijevim stihovima iz Nacrta zmijca: “Où l’oisive et l’Ève suave / s’engage en de vagues dangers!” (“Gdje se dokona i nježna Eva upliće u maglovite opasnosti!”), posljednje dvije riječi pogrešno shvatio: “gde lenjiva i Eva blaga kroz opasne se bori vale”, jer “de vagues” nije imenca (“vali”) nego pridjev (“neodređen, maglovit”), što potvrđuje partitivno “de” koje Francuska akademija od 17. vijeka nameće kao korektnu formu u pisanom jeziku ako je pridjev ispred imenice, pravilo koje je Valerijev rafinirani jezik morao poštovati. Tako mi veli romanistkinja Sunita Subašić-Thomas s kojom već osam mjeseci pravim prepjeve sa francuskog. Uz to “danger” nije pridjev (“opasan”) već imenica (“opasnost”): da bi “des vagues” bili vali, morali bi biti “dangereuses” (“opasni”). Vali su mu se prividjeli, a svoja priviđenja ovaj vrač često podmeće drugima.

Ali De Vinjijev stih “Les gloires du matin, la meilleure et la pire” [“Slave jutra, (ono) najbolje i najgore”], nije pogrešno pročitao nego je slab stihotvorac. Kad u prepjevu Bodlerovog Albatrosa kaže: “Jedan mornar lulom kljun mu njegov pali”, ovo liči jeziku ratnog gradonačelnika Rajvasa koji je zborio: “U mene mi žena”, a ko ima polamaturu zna da je Mićević morao reći ili “kljun mu pali”, ili “kljun njegov pali”, ali je po nalogu despota Metra napisao “kljun mu njegov pali” da popuni broj slogova i dobije ritam. Isti rđav stihotvorac je u De Vinjijevu sonetu napavio besmislicu koja je posljedica nimalo srećnog sroka: kako “kroz sve žilice”, a ne kroz “široke grudi”, kao u originalu, taj duh “gura do srca svoj jezik vampira”, to je tajna svim koji ne pristaju da im štokakvi prevodilački vrači siluju mozak. Isti loš stihotvorac je, pod metričkom prisilom, iz De Vinjijevog trećeg stih izbacio veznik “kao”, ičetvrti stih mu je ostao visiti u zraku, pa ga vokativom kuša spasiti od besmisla, čime je uništio krasnu sliku: duh Pariza, duh dekadencije kakva je zahvatila kasni Rim, kao vino protiv čame u svim noćima pije slave jutra, slave od nekad! Vokativom Mićević siluje original: dekadentni pariski duh, uronjen u svoju noć, proglasio je slavom jutra, a meni jedino ostaje se, od čuda, prekrstim petom i dodam: Tobejarabi estagfirulah! I kakva su to jutra “kad se dobro i zlo zbira”? Valjda se na kraju, a ne na početku, sabiraju zla i dobra? Svaka čast onom ko može zamisliti jutro kad “dobro i zlo zbira”. Silovanja originala jedan su od zaštitnih znakova ovih prepjeva.

A stih: “Vino čije pjanstvo skruti tvoje klice” treba dati Udbinim stručnjacima za šifrirane poruke, mada se bojim da bi otišli ututanj svi napori da ga odgonetnu, a prevodilačkog vrača iz Banje Luke treba brojiti u Malarmeove sljedbenike. Jednom, na pitanje kamo ide, Malarme je, raspoložen da zbija šale sa svojim pjesništvom, odgovorio: odoh da u jedan sonet stavim još malo tame. Svoje prepjeve Mićević nemilice puni raznim vrstama tama, zato im ne manjkaju ni besmislice, što će kasnije biti pokazano. Ovdje ga rima sili da od razumljivog pijanstva koje “umrtljvuje tvoje dosade” napravi nerazumljivo pijanstvo koje “skruti tvoje klice”, mada je mogao reći: “što piješ, sred tame, ko vino što pjanstvom umrtvi ti čame, slavu jutra”, čime bi izbjegao nasilje nad smislom tih stihova koje je posljedak vokativa “slavo”. Mogao je, ali rime prvog katrena: “vira”-“tame”-“čame”-“zbira” ponovile bi se tek djelimično u drugom: “pira”-“zlice”-“žilice”-“vampira”, a Mićević se strogo se drži rima originala, što često plaća preskupo, dočim ja mislim rime nisu plot kojeg se prevodilac, kao pjanac, mora obavezno držati.

2. Da provjerim svoj ne baš laskav sud o prepjevalaštvu Mićevićevom, fakultetskog kolegu Nikolu Kovača, profesora moderne francuske književnosti, pitao sam šta misli o prevodu Valerijevog Morskog groblja. “Taj prevod je mrtav. I to nije jedni Koljin prevod koji smatram mrtvim”. U antrešelj dodao još ponešto, više ne sjećam šta, a ne bih, razumije se, izmišljao.

Uporedio sam 130, možda i 140 Mićevićevih prevoda sa originalom (Šenije, De Vinji, Lamartin, Igo, Gotje, Nerval, Bodler, Rembo, Malarme, Eredija, Laforg, Verlen, Moreas, Kro, Apoliner, Valeri) i na osnovu njih stvoren, činjenicama obilato potkrijepljen sud nudim svima koje bi to moglo zanimati, uz jednu ogradu: nije isključeno da Mićević, sa sto i kusur obavljenih knjiga prevoda, u drugim prepjevima jeste čarobnjak, ali oni koje sam proučio takav sud uopće ne dopuštaju: dobrih ima vrlo malo, baš kao u Bodlerovom vrtu rumenih plodova.

Ne govorim kao osobe koje jedino svoje prepjeve smatraju valjanim, i ne mislim na zakeranja: ako vam je bog dao nešto malicioznosti, teško ćete naći prevod kojem nemate šta zamjeriti, već mislim na ozbiljne primjedbe stručnjaka koji je dosad prepjevao, sam ili u duetu, najmanje 40 000 stihova, na fakultetu predavao prevođenje i napisao knjigu u kojoj analizira prepjeve. Taj stručnjak ostavlja za obdanište priče o prevođenju kao sustvaralaštvu koje ima svoje slobode. Da, ako ste veliki pjesnik. Ako ste Šoljan ili Slamnig, vaš prevod biće kreacija, ali njini prepjevi, koje sam poredio s originalima, vrlo s točni, svojstvo važnije od svih ostalih. Ako nije pravedeno stavljati Mićevićeve uz prevode velikih pjesnika, eno mu Ante Jurevića sa čijim se prevodima Bodlera Mićevićevi ni po čemu ne mogu mjeriti, a ko zna išta o tamo nekom Jureviću?

Taj stručnjak dobro zna da u približavanju originalu koji se nikad ne dostiže Slamnig i Jurević idu mnogo dalje od Mićevića, a zna i gdje je donja granica prevoda ispod koje idu štetočine, kako sam na časovima zvao mutave prevodioce kojih je u nas, u doba Titovine, bila sva sila. Moje zamjerke temelje se na vjeri da nije politika već prevođenje umjetnost mogućeg, a Mićević je najčešće daleko od toga da “iscrpi polje mogućeg”, da se poslužim Pindarovim riječima koje je Valeri stavio kao epigraf pjesmi Morsko groblje.

Dodajem i da su Mićevićevi, ne malobrojni tekstovi o svom prevođenju, ali i ono što sam ga čuo govoriti o tome, pojačavali moju sumnju u vrijednost njegovih prevoda. Pogovor Cveću zla, na primjer, sročila je osoba koja sebe smatra velikim prevodiocem i istinskim pjesnikom i uz to zna sve o poeziji, sve o Bodleru i sve o prevođenju. Evo odlomak:

“Kažem: buduće vreme. To vreme postoji, kad je reč o poeziji, pa i o prevođenju poezije. Bodler je naučio i navikao svoje prevodioce da se ponašaju kao pesnici radeći na njegovim tekstovima; on im je omogućio stvaranje vlastitih ubeđenja koja se uvek moraju bespoštedno braniti. Ali sve je to manje važno od misli koju Bodler budi u nama dok razmišljamo o jednom novom stepenu na kome će njegova poezija biti prevođena, da sanjamo o nekakvom budućem pesniku ili prevodiocu u nama (koji postoji) koji će možda u potpunosti razbiti te čvorove oko kojih se sada lome koplja naše svesti i metode, da bi s tačnošću mašine odstranio iz teksta sve ono što je konvencija između bitnosti i koji će tako, obdaren i gotovo senzibilizovan nepogrešivim kritičkim osećanjem, svesti Bodlerove stihove na njihov minimum, da bi onda od tog minimuma, koji je suština, pravio svoje oblike koji će zahtevati sasvim nova grafička rešenja, nezamisliv sistem slova, materijal, dimenzije, – koji će činiti da se poezija prima kao svetlost, ili zvuk, ili znak, ili sve to objedinjeno na način koji još možemo samo da sanjamo”.

Ovakva prenemaganja, koja u njega nisu rijetka, ubijaju me u pojam! Mićević od Bodlerovih, graverskom iglom u bakar urezanih stihova često pravi krš i lom, a sanja o prevodima “koji će činiti da se poezija prima kao svetlost, ili zvuk, ili znak, ili sve to objedinjeno”! Mistifikacije ne trpim ni u velikih pjesnika, a kamoli u prevodilaca, a magline kojim vrač ogrće svoje prepjeve meni su neprobavljive. Prevođenje je posao gdje je glavno jesi li profesionalac, drugo su bajke za predškolce. I šta znači tvrdnja: “obdaren i gotovo senziblizovan nepogrešivim kritičkim osećanjem”? Valjda treba reći: “obdaren i senzibilizovan gotovo nepogrešivim kritičkim osećanjem”? Šta znači “gotovo senzibilizovan”? Je li za njega senzibilizovanost ideal koji se ne doseže, pa je relativizuje ogradom “gotovo”, a nepogrešivost kritičkog osjećanja, koju niko nije dosegao, smatra mogućim?

U prepjevima svih Francuza Mićević pravi defektne stihove, zato u pogovoru Cveću zla naknadno kuša da tu manu pretvori u vrlinu. U “poslednih dvadesetak godina”, veli, “prevodioci su “učinili napor da se oslobode milozvučnosti našeg odviše (zlo)upotrebljavanog dvanaesterca, i Bodlerov aleksandrinac prevodili su stihom od trinaest, četrnaest ili čak više slogova”, a “mene kao da je više privlačio izazov da u okviru postojećeg broja slogova ostvarim nešto drukčije, da se ponašam anarhično unutar konvencije; povremeno pomeranje cezure ulevo ili u desno, gotovo neprekidno uzmicanje klasičnoj metrici i stalno merenje muzičkog trajanja pojedinih slogova u čemu je, po meni, sadržava sva tajna pesničkog ritma”.

Tajnu pjesničkog ritma Mićevih temelji na mistifikaciji, na “merenju muzičkog trajanja pojedinih slogova”, a taj posao je prepušten na milost i nemilost samovolji njegovog za jezik potvrdog sluha. Tajne poetskog ritma podrobno su istraživane u nauci 20. stoljeća, sjetimo se samo Lotmanove u nas prevedene knjige Struktura umetničkog teksta: nakon njegovih ispitivanja zakona poetskog ritma smiješno je Mićevićevo brbljanje o “merenju muzičkog trajanja pojedinih slogova”, ali to kažem usput, a htio sam reći da Mićević izmišlja: u Cveću zla preveo je 1718 aleksandrinaca, od čega su 1659 posve pravilni, simetrični, sa cezurom poslije šestog sloga, zato se u toj knjizi ne osjeća njegovo “anarhično ponašanje” “unutar konvencije”, ni “gotovo neprekidno uzmicanje klasičnoj metrici”.

Od 59 stihova koji su nepravilni, asimetrični, njih 34 imaju slog više, dakle, to su trinaesterci, a dio njih mora se doživjeti kao nemoć da se “ukreše” dvanaesterac (“dva ratnika boj biju: mačevi njihovi”, mada ovo nije teško pretvoriti u dvanaesterac: “dva ratnika biju boj: mači njihovi”, ili: “a srce uranja u najčistiju pjanost”, od čega se još lakše pravi dvanaesterac: “a srce uranja u najčišću pjanost”), a pošto je takvih stihova malo u poredbi s ogromnom masom dvanesteraca, doživljamo ih kao greške: da nešto u pjesmi ili u knjizi poezije bude smislotvorno, mora biti osjetno kao intencija, Lotman kaže tendencija.

U njega još ima trinaesteraca od kojih je lako napraviti dvanaesterce: “Luno mog života! svije te golema”, umjesto: “O Luno života mog! svije te golema”, ili: “kliče: Belzebube moj dragi, uzore”, umjesto: “kliče: ’o moj dragi Belezbube, uzore”, ali se Mićević drži načela: sve mora biti kao originalu, što često znači da mora sačuvati svako “o” i “oh” i “ah” kao abuzemze nebesko. Ima i 8 trinaesteraca u kojim odustaje od elidiranog veznika “k’o” (“koje morska sunca bojahu kao zublje”) i samo se u njima osjeća svjesna odluka da odustane od dvanesterca. Najzad, evo iz soneta Sed non satiata, koji je poseban slučaj, broja slogova u sthovima: 13,12,13, 14 / 14, 13,14,14 / 14,14,13 / 14, 15,14), ali odbacivanje dvanesterca nije dalo valjan rezultat.

Samo u 16 dvanaesteraca pomjerao je cezure [“Pokrenuti sva vremena i sav prostor”(8+4), “Mladost svetu jednostavnu, s čelom bujnim”(8+4), Rubens, reka zaborava, vrt lenosti” (8+4), “Rembrant, tužna bolnica, puna šapata” (7+5),”Kroz tužaljku neukrotivu i divlju” (4+8), “Htede samo o kraljice nesmiljena” (4+8), “Nije mi ravno suncu što sja nad morem”(7+5), “Šetnje, pesme, poljupci, buketi šumni” (7+5), “I Mržnja je kažnjena tom dušom bolnom” (7+5), “Silne šume plašim vas se ko crkava” (4+8 ili 8+4), “Ja čujem u neizmernom smehu mora (8+4) ,”Belu nam kuću malu, al punu sklada” (7+5), “O ti prvi i najlepši od anđela” (8+4), ” O Satano spasi me sred moga jada” (7+5), “Kultom rane i ljubavlju spram dronjaka (8+4), “To je slavna gostiona iz vodiča” (4+8 ili 8+4)], ali ti izuzeci nisu dokaz “gotovo neprekidnog uzmicanja klasičnoj metrici”, jer ih vidimo kao ritmička klecanja: po Lotmanu, u tim prepjevima bi morala biti vidljiva i norma i njeno narušavanje, čega ima samo u 13 pjesama, a u ostalih 70 norma trijumfuje u cezuri čvrsto usidrenoj na polovini stiha: da je u svakoj pjesmi, ili u većini, pomjerao cezure, to bismo osjetili kao svjesnu namjeru, a ovako, tih 16 među 1718 alekandrinaca ritmička su izjalovčad. Plod naknadne pameti je, dakle, tvrdnja da se “ponašao anarhično unutar konvencije” i da “pomeranje cezure u levo ili u desno” znači “gotovo neprekidno uzmicanje klasičnoj metrici”.

3. Razmotrću pjesmu Viktora Igoa Paroles sur la dune, to jest Riječi na pijesku, po Mićeviću, to jest Riječi na duni, po meni: ova razlika nije važna, ali se i iz nje vidi moja težnja ka što tačnijem prevođenju. Navodiću original svake strofe, pa njen bukvalni prevod, pa boldirani Mićevićev, pa vlastiti prepjev u kurzivu, a potom ću komentirati ono što je Mićević napravio.

a) Maintenant que mon temps décroît comme un flambeau,
Que mes tâches sont terminées;
Maintenant que voici que je touche au tombeau
Par les deuils et par les années,

b) Sad kad mi vrijeme slabi kao baklja, kad su moje zadaće okončane; sad kad evo groba se dotičem žalostima i godinama.

c) Sad kad moj je život kao baklja spaljen,
Kad moj je zadatak svršen,
Sad kad na dno crne rake ja sam svaljen,
Starošću i bolom skršen;

d) Sad kad mi vrijeme slabi kao zublja,
Kad moj se svrši zadatak;
Sad, u godinama kad žalost, sve dublja,
Evo groba se čak hvata.

Mićević vjeruje da zvučnost sintagme “kao baklja spaljen” može prikriti, možda i iskupiti, dvostruku laž. Original kaže da pjesnikov život nije spaljen: ovakim pretjerivanjima od velikog praviš drugorazrednog pjesnika. Uz to, baklje gore, daju svjetlo, mogu gorjeti, ali ne i biti spaljene. Spaljuju vještice, Đordana Burna, mostove iza sebe, ali ne baklje. Dabić je spaljivao sela i gradove, ali nikad nije spalio ni jednu baklju. Pjesnikovo vrijeme koje je oslabilo kao baklja Mićević je pretvorio u život spaljen kao baklja, što rade amateri, a ne čarobnjaci. Još gora je laž, koja puti ka neukusu sklonom napuhivanjima, tvrdnja da je pjesnik “na dno crne rake svaljen”. I kad bi bilo tačno, a nije, da se osjeća kao svaljen u raku, ostale riječi: “na dno crne” i “ja” višak su kojim popunjava metar, a ovakvi viškovi u njega su brojniji nego što je dopušteno magu i jak su dokaz amaterizma.

Po Česlavu Milošu, u prevođenju je glavni problem kako naći dovoljno zgusnute formulacije koji će prenijeti pjesnikovu misao, što u praksi znači: kako eliminirati viškove koji se gotovo uvijek jave kad pjesmu sa stranog prozom prenesete u naš jezik, a to će na koncu reći da su prevodiocu suvišne riječi zabranjene i da su dopisivanja dokaz nevještine, osim kad se ne može drukčije, a ti slučajevi su, po mom iskustvu, rjeđi no što se priča. Mićević si često dopušta luksuz da proizvodi viškove: dopisuje čega u izvorniku nema, a izbacuje kao višak ono što u originalu postoji. I mada su rime “spaljen”- “svaljen”, “svršen”-“skršen” zvonke ko vojničke cokule na ulicama Beograda za prvomajskih parada, mene nisu očarale toliko da zaboravim činjenice: Viktor Igo, koji je živio 83 ljeta gospodnja, ovu pjesmu napisao u 52. godini, što će reći da bi skršenost starošću, kao laž, izbjegao prevodilac vještiji i sa više sluha za poeziju.

U prevodu druge strofe postoje rupe kao da je bila izložena djejstvu Dabićeva topništva s Trebevića i, uz to,original je osiromašen više no što bi mađioničar smio sebi dozvoliti:

a) Et qu’au fond de ce ciel que mon essor rêva,
Je vois fuir, vers l’ombre entraînées,
Comme le tourbillon du passé qui s’en va,
Tant de belles heures sonnées;

b) I kad u dubini tog neba što ga moj uzlet sanjaše, vidim kako bježe, prema sjenci vučeni, kao vihor prošlosti koji odlazi, toliki krasni časovi što odzvoniše;

c) Sad kad prema dugo snevanome svodu,
Prema usamljenoj seni,
Kô vihor prošlosti naglo će da odu
Svi oni prekrasni treni;

d) Kad u nebu, o kom sne moj uzlet snova,
Bježi, jer tama ih siše,
Ko vihor prošlosti, toliko časova
Lijepih što odzvoniše;

Ova strofa se ne može prepjevati a da se nešto ne izbaci, ali se odmah vidi da se završetak trećeg stiha (“qui s’en va”, “koji odlazi”) može ispustiti da se oslobodi prostor za važne stvari koje se ne smiju izostaviti. Mićević koji, kako ste čuli, sanja o prevodiocu sa “nepogrešvim kritičkim osećanjem”, smatra da su važne baš te riječi bez kojih prepjev može, čak je prilogom naglasio njihov značaj: “naglo će da odu”, a zašto – trebalo bi razbaciti grah da nađemo odgovor. A važan polustih “que mon essor rêva”, (“što ga moj uzlet sanjaše”) zamijenio je pridjevom “snevan”, jer prepjevi koje sam mu proučio kažu da mu je “kritičko osećanje” miljama daleko od “nepogrešivosti”. Zašto bi Igo, ili bilo koji pjesnik, ili bilo koji čovjek, “snevao” svod koji mu je vječito nad glavom i svagda mu je vidljiv? O uzletu na nebo i pjesnički i ljudski je legitimno snivati, a snevati nebo ni zašto i ni krošto mogu samo drugorazredni pjesnici, a Igo je, kako reče Andre Žid, najveći francuski pjesnik, mada je dodao “avaj”, što možda više govori o potonjem nego o prvom. Daću sto konvertibilnih maraka insanu koji u sintagmi “snevani svod” otkrije relevantan smisao, unatoč tomu što krasno zvuči.

I “usamljena sena” vrlo je dražesna. Vrlo poetična. O ovim prepjevima možete reći sve osim da su nepoetični, ali poetizacije najčešće ne vode suviše daleko ni u izvornom stvaralaštvu, a kamoli u prevodima. U svakom slučaju, te poetizacije ne mogu prikriti žalosne promašaje, ovaj put tešku proizvoljnost: zašto je sena “usamljena”? Proizvoljnosti su najnesnosnija od svih mana Mićevićevih prevoda: u izvorniku toj tami, ili sjenci nije dužnost da bude usamljena već da vuče, privlači, odvlači minule časove života, pa se opet javlja pitanje: zna li iko šta pridjev “usamljen” radi u ovoj strofi, osim što popunjava metar?

Taj epitet škodi prepjevu, gotovo nas poziva da saosjećamo sa kosmičkim mrakom koji guta pjesnikov život! Jer kako drukčije, ako ne kao poziv na sućut, da doživimo pridjev “usamljen” u ovom spregu? Ima u dubini neba njakva “usamljena sena” kojoj pjesnikovi minuli časovi hitaju u susret da joj prave društvo. Čak ako je ovo čitanje maliciozno, što ovaj prepjev i zaslužuje, nema sumnje da u Igoovom pjesništvu vrve, nadiru, kuljaju mrakovi, tmuše, tmine, tmice, pomrčine, tame, sjenke, u njega ćeš naći čak i “strašno crno sunce iz koga noć zrači” i malo je vjerovatno da je u njega sjena ikad “usamljena”.

O proizvoljnostima u Mićevićevim prepjevima mogao bih sročiti zaseban tekst, ali, za moje svrhe, dovoljno je, zasad, razmotriti drugu strofu iz jedne od Stanci Žana Moreasa:

Vague qui viens avec des murmures câlins
Te coucher sur la dune où pousse l’herbe amère,
Berce, berce mon coeur comme un enfant sa mère,
Fais-le repu d’azur et d’effluves salins.
“Talasu što dolaziš s maznim mrmorenjem da zaspiš na duni gdje niče gorka trava, ljuljaj, ljuljaj moje srce, kao dijete njegova majka, nasiti ga auzrom i slanim isparenjima”.

Evo Mićevićeva prepjeva:

Vale koji stižeš u huku laganom
da usniš na žalu gdje je gorka trava,
njiši, njiši srce moje, neka spava,
nadoj ga ljubavlju i nježnošću slanom.

Evo i moga:

Vale što sa maznim stižeš mrmorenjem,
Da zaspiš na duni gdje su gorke vlati,
Ljuljaj moje srce kao čedo mati,
Nadoj ga azurom, slanim isparenjem.

Ako ste se pred četvrtim stihom Mićevićeva prepjeva prekrstili lijevom umjesto desnom, učinili ste to iz više no dobrih razloga: majku i dijete šutnuo je iz trećeg stiha i dodao “neka spava”, jer nije mogao naći rimu sa “trava”, mada nije bilo nemoguće naći je: “Srce mi, ko mati dete, uljuljkavaj”, a pošto je ovo moje iznašašće, evo i druge verzije: “Vale što sa maznim stižeš mrmorenjem, / Da zaspiš na dini gdje je gorka trava, / Srce mi, ko mati čedo, uljuljkavaj, / Nadoj ga azurom, slanim isparenjem”, ali još nisam odlučio koji je prepjev bolji.

Mićević nije tražio rimu koja će majci i djetetu omogućiti da ostanu u pjesmi, jer mu je “nepogrešivo kritičko odećanje” reklo da ponavljanje “ljuljaj mi” mora sačuvati kao važno, a majka i dijete glavačke su izbačeni iz pjesme! A kad ih je izbacio, kuša da se u četvrtom stihu iskupi: izbacio je azur i isparenja i iz prsta isisao ljubav i nježnost. Da sačuva ponavljanje “ljuljaj ga”, dopisao je “neka spava”, izbacio majku i dijete, izbacio azur i isparenja, dopisao ljubav i nježnost, a ovakve pokore, koje u Mićevića nisu rijetkost, prizivaju mi u pamćenje riječi Milana Kašanina: “samovolja amatera”! On koji često nije kadar riješiti ni ovako jednostavne zadaće, sanja o prevodima “koji će činiti da se poezija prima kao svetlost, ili zvuk, ili znak, ili sve to objedinjeno”, što je zbilja za krepati! Greške tog prodavca magle potiču i iz slabog razumijevanja teksta: nema razvijeno osjećanje za hijerarhiju značenja u pjesmi, ne čuje šta je u njoj manje, a šta više važno.

Treću strofu pjesme Riječi na duni nije preteško prevesti i od slavnog vrača smo očekivali da zadatak obavi uspješno:

a) Maintenant que je dis: – Un jour, nous triomphons;
Le lendemain, tout est mensonge! –
Je suis triste, et je marche au bord des flots profonds,
Courbé comme celui qui songe.

b) Sad kad kažem: jedan dan, trijumfujemo, sutradan, sve je laž! – tužan sam, i idem kraj valova dubokih, pognut, kao onaj koji sanja.

c) Sada kad kažem: jednog dana slavih,
Sutradan sve varka tašta!
Ja sam tužan, bludeć pored vala plavih,
Zguren kao stvor što mašta.

d) Sada kad kažem: jednom – dan pobjede,
Sutradan – sve su laganja!
Tužan, kraj valovlja dubokoga gredem,
Pognut, ko onaj što sanja.

“Varka” mu je “tašta” da se rimuje sa “mašta”, a ove tašte-mašte, ova dopisivanja pod prinudom rime bude primisao da su mu prepjevi rađeni na brzinu, ili da se vrač ne uzda u rmbanje već u mađije, kao moja baba-Staka koja je bila narodna vidarica, da u njega nema kapanjā nad prevodom, punih i patnje i gušta, u šta ide i traženje rime koja omogućuje da sa što manje gubitaka original preneseš u naš jezik. A kako da bude kapanja kad je objavio preko stotinu knjiga prevoda, što može da svjedoči prije o prevodilačkoj mašini negoli o čarobnjaku. Po Mićeviću, zgrbljenost je svojstvo maštara, mada rječnik Le petit Robert kaže da glagolski pridjev “courbé” treba čitati figurativno i da znači “courber la tete, la front”, to jest pognuti glavu, čelo, a slika pjesnika koji kraj talasa ide pognute glave, nalik onom koji sanja, ima precizan smisao: ne gleda u valove već preda se, u svoj san, u njegovoj je vlasti, stoga talasi ne mogu biti “plavi”, kao u Mićevića, jer ih pjesnik ne gleda, ali mogu biti duboki, jer se to vidi duhovnim okom. Radi se o sinegdohi: pjesnik uzima dio umjesto cjeline, talase umjesto mora, ali ih opisuje kao da su cjelina, zato pridjev “dubok” polučuje fin učinak: u svijetu smo gdje se cjelina ogleda u dijelu, jer su talasi more, ono što je na površini svijeta puti ka dubini, zrcali je, a ovu sliku Mićević je uništio “valima plavim” koji su milozvučni, ali bedni smislom. Ti “vali plavi” idu u njegove šuplje poetizacije i pute ka slabom vladanju vezanim stihom, ka njegovim mukama sa rimom.

I u krivu je ako misli da je slavljenje valjana zamjena za trijumf, za pobjedu. Nevolje sa metrom i rimom drugi su veliki krivac za laži u njegovim prevodima: kad je stih predug, popuni ga suvišnim, a kad je prekratak, poseže za kraćim a nedovoljno tačnim riječima. Ako mu metar, ili rima, ili oboje, ne dopuštaju da upotrijebi pravu riječ, napiše nešto slično, a rezultat je često čorbina čorba, zato ni ovdje, ako ne znate original, ne možete ni nazrijeti igoovske pobjede koje su sjutradan laži. Uz to, ono što nije samo pjesnikovo već svačije iskustvo ili udes, sugerisano množinom “trijumfujemo”, pod prisilom rime i metra pripisao je isključivo pjesniku, što je osiromašilo pjesmu koja se uobličava od ličnog i od svačijeg, od nadličnog iskustva.

Ni četvrtu strofu nije lako prevesti i opet se čini neizbježnim da se iz nje štošta izostavi, ali se od prevodioca koji je postao institucija ne bi očekivalo da je rasturi ko bugarsku skupštinu:

a) Je regarde, au-dessus du mont et du vallon,
Et des mers sans fin remuées,
S’envoler sous le bec du vautour aquilon,
Toute la toison des nuées;

b) Gledam, preko brda i dolinice, i beskrajnih mora nemirnih,

kako uzlijeće pod kljunom supa-sjeverca oblakā čitavo runo.

c) Gledam preko brda i poljane ove
I preko pučine cele,
Pod kljunom severca oštrog kako plove
Oblaka zavese bele.

d) Gledam preko brda, dôlje i pučine
Beskrajne, s nemira puno,
Kad pred kljunom supa-sjeverca se vine
Oblakā čitavo runo.

“Cele”-“bele”,”tašte”-“mašte”,”nežne”-“neizbežne”,”trava”- spava” – ovakvog zelja u Mićevića ima toliko da ne bi popasao buljuk krava. A u kakvoj su vezi “zavese” i “kljun sjeverca”? Ni u kakvoj, bezbeli: opet nam nudi jednu od proizvoljnosti koje su zaštitni znak njegovih prevoda, a ova je pravljena ne samo pod prisilom rime: treba mu srok za “cele”, što zahtijeva riječ u ženskom, a runa su u srednjem rodu, već i pod prinudom metra: trebaju mu trosložne “zavese”, a “runa” su dvosložna. Mićević je toliko često žrtva vezanog stiha da mi ga nekad bude žao, ali tren zatim kažem: koji ga moj tera u Moravu ako ne zna da pliva? Ovdje su rima i metar krivci što je Igo postao gotovo nadrealista: u njinim pjesmama ne bi bilo odveć čudno, ako bi uopće bilo čudno, što se sup-sjeverac hrani zavjesama, a ne ovcama!

Uz to, sjeverac je “oštar”, parazitska riječ dostojna amatera, jer šta sjevercu koji je dorastao sebi ostaje osim da bude oštar? Sjeverci su oštri po službenoj dužnosti, pa je Igo smatrao da je bolje prećutati njinu oštrinu. U izvorniku oblaci su ili žrtve supa-sjeverca, ili ga se boje, jer bježe od njega, razlijeću se pred njim (nije im ni na kraj pameti da, kao Mićevića, spokojno “plove”), što u suradnji s “nemirnim morima” tvori dinamičan, čak dramatičan prizor od kojeg u njegovu prepjevu nije ostao ni kamen na kamenu, svojski se potrudio da sroza cijelu strofu: pučina nije beskrajna, nema na njoj nemira, sjeverac nije sup, oblaci nisu runo, a ono što je ostalo od izvornika liči na mačka Toma u čas kad iziđe iz eksplozije! U mom prevodu je sačuvano sve što je vrač ubio, jer sam profesionalac koji kaplje nad prevodom da bi original prenio sa što manje gubitaka i laži.

Drugu polovinu šeste strofe Mićević je – kako da se izrazim? Reći da ju je urnisao možda je malo, reći da ju je sjebao možda je mnogo, ali nema dvojbe da je ograjisala ko Janko na Kosovu:

a) J’entends le vent dans l’air, la mer sur le récif,
L’homme liant la gerbe mûre;
J’écoute, et je confronte en mon esprit pensif
Ce qui parle à ce qui murmure;

b) Slušam vjetar u zraku, more na litici, čovjeka što veže zreli snop; slušam i u svom zamišljenom duhu sučeljavam to što govori i to što mrmlja.

c) Slušam povetarac, more što se ruši,
Čoveka što veže klasje;
I čujem u svojoj obrvanoj duši
Sve šumove i glasje.

d) Slušam vjetar, more što na hridi ori,
Onog što veže snop zreli,
I ono što mrmlja s onim što govori
Zamišljen moj duh sučeli.

Možda najteža strofa za prevođenje i napola sam spreman da Mićeviću štošta oprostim, i zato što nije pjesnik.Objavio je on mnogo knjiga, tri sam kušao čitati, ali bez uspjeha: nije me ubijedio da je pjesnik, a pamtim jedan stih koji je dobar: “Sa turobnoga turbana”. Sonet Bodler, kojim je završio pogovor Cveću zla, uprkos akrobatskim rimama (“poočima”- “podbočim a”- “po očima”), ili baš zbog njih, ne zaslužuje više od dva plus, ali je bolji od tog pogovora te može dobiti tri minus. No uza svu popustljivost s kojom sudim o njegovu prepjevu zaguljene šeste strofe, moram kliknuti: ovo “glasje” mu je slavno! Taj često pati od potrebe da bude pjesnik, kreator u jeziku, što bi bilo u redu kad se ne bi nadao da će jeftine poetizacije, kakva je i “glasje”, iskupiti njegovu prevodilačku impotenciju.

Jedno od pravila kojih se držim po sebi je razumljivo: sačuvati najbolja mjesta u pjesmi, stoga u mom prepjevu nisu smjeli stradati stihovi o zamišljenom duhu koji sučeljava ono što mrmlja s onim što govori. Mićević sanja o prevodiocu koji bi “odstranio iz teksta sve ono što je konvencija između bitnosti”, ali “konvencije” su u njega često sačuvane, a stradaju “bitnosti”: često mu se omakne da bitne stihove uništi, i evo još jedan primjer. Kad sam u njegovu prepjevu pjesme Šarla Kroa Luckaste triole u prvoj strofi pročitao stihove: “Pošto, za nju, biti gola / jeste najlepša prilika”, znao sam da je uništio original, jer gola žena trebalo bi da Francuzu bude prilika koja se ne propušta da bljesne galskim duhom. Bio sam u pravu, jer pjesnik veli: “Jer je, za nju, biti gola njena najljupkija odjeća” (“Parce que, pour elle, être nue / Est son plus charmant vêtement”), što je teško zaboraviti i još teže oprostiti prepjevaocu koji je taj bljesak duha pretvorio u mutav iskaz. I u maloprijašnoj strofi iz Riječi na duni Mićević je uspio da majstorski uništi veliku poeziju. U iskazu: “I čujem u svojoj obrvanoj duši / Sve šumove i glasje”, desila se prometna nesreća koju analizom ne treba dokazivati, te predlažem da opet pročitate original ili, ko ne zna francuski, bukvalni prevod, a zatim da s prvim ili potonjim sravnite Mićevićev i moj prepjev i uvjerite se: je li treći i četvrti stih Mićević razvalio, a ja ih nježno sačuvao. I nisam pod prisilom metra izbacio povratnu zamjenicu – “ori” umjesto “ori se”, već sam se sjetio da Goran u Jami veli: “krvnikov glas ori”, a jezik naše poezije pomaže mi da prevodilačke zadaće bolje riješim.

Prevođenje sedme strofe olakšano je i time što se jedna rima (“duna”- “luna”) sama nudi i opet očekujemo da Mićević obavi posao s lakoćom prokušanih mađioniča:

a) Et je reste parfois couché sans me lever
Sur l’herbe rare de la dune,
Jusqu’à l’heure où l’on voit apparaître et rêver
Les yeux sinistres de la lune.

b) I ostajem katkad ležati ne ustajući na rijetkoj travi dune, do časa kad se vidi kako se pojavljuju i sanjare zlokobne oči lune.

c) Ostajah dugo, pognut, ne dižuć glave,
Na retkoj travi dune,
U času kad se na tamnom nebu jave
Zlokobne oči lune.

d) I ležah katkada, i bez ustajanja,
Na rijetkoj travi dune
Do trenutka kad se jave, pune sanja,
Zlokobne oči lune.

Prvi stih je razritmovan: dvanaesterac nije simetričan (6+6) već asimetričan (5+7), a kršenje pravila igre, kojih si se čvrsto držao prevodeći pjesmu priznanje je poraza; stvar je utoliko gora što je poražen stihom koji nije pretežak za prevesti. Ko drži do sebe trudiće se, jer će to smatrati pitanjem časti, da sedmu strofu prenese u naš jezik bez dodavanja, a Mićević ide lakšim putem: preudesio je Igoa na način koji izaziva smijeh, jer, ako na travi pjesnik ne leži bez ustajanja, kao u originalu, već sjedi “pognut, ne dižuć glave”, kako je onda vidio “zlokobne oči lune”?

Ovakve besmislice, koje u Mićevića nisu rijetkost, može sebi dozvoliti samo amater: čisto i bistro veli da je pjesniku u čas luninog izlaska glava ostala nedignuta, što znači da mu je pripisao moć gledanja potiljačnim okom. Prevodeći ove stihove čarobnjak se služio malim mozgom: samo pod tim uslovom možeš bez dizanja glave regristrirati nebo, uz to tamno, kakvo u izvorniku nije, i u njemu “zlokobne oči” zemljinog satelita.

Povodom gledanja potiljkom dozvolite nekolike digresije. Nekad je vrlo zabavno ove prevode upoređivati sa originalima. Evo početka Mićevićeva prepjeva Lamartinove pjesme Iskija:

Sunce će da s danom drugom svetu mine;
Na vidiku pustom Feb se tiho peo
I baca, sekući duboke mrkline,
Preko čela noći svoj prozirni veo.

Dok je pravio prepjev ove strofe, mora da mu mozak bio u sampasu (kako na selu vele kad pustiš stoku da sama pase, bez čobana), inače bi vidio da mu je jedno sunce viška, a Lamartin nije bio nadrealist, niti je čitao našu narodnu pjesmu koja kaže: “Tam’ u našoj zemlji po dva sunca greju”. Nije ga zabrinulo to što u njegovu prepjevu, čim jedno sunce zađe, drugo izađe, pod maskirnim imenom Feb, ali nije riječ o sporednom suncu koje grije na Popinom sporednom nebu, jer je original jasan:

Le soleil va porter le jour à d’autres mondes;
Dans l’horizon désert Phébé monte sans bruit,
Et jette, en pénétrant les ténèbres profondes,
Un voile transparent sur le front de la nuit.

“Sunce odnosi dan u druge svjetove; Feba se na praznom vidiku penje nečujno i baca, prodirući u duboke tmine, prozirni veo na čelo noći”.

Dakle, nije ON već ONA, Feba, boginja mjeseca, negdje piše da je unuka, a negdje da je sestra boga sunca zvanog Feb, koja je izašla kad je sunce zašlo. Da je uključio mozak kad je pravio ovaj prepjev, zaključio bi da ne postoje šanse da sunce i na šta zemaljsko baci “svoj prozirni veo” – taj posao je u nadležnosti Lune, to je veo mjesečine. Evo mog prepjeva:

Sunce dan odnosi u svetove ine;
Pust vidik gdje Feba tiho uvis krenu,
I na čelo noći, u duboke tmine
Prodirući, baci prozirnu koprenu.

Ponoviću: ovaj prepjev je pravio profesionalac, a Mićevićev je načinio vrač svojim hokus-pokusima i abrakadabrama. A u prvoj strofi Nervalovih Elegičnih stanci Mićević veli:

Taj potok, čija voda čista
Visokog neba sjaj odseva
Kao da u svom toku blista
Hiljadom vatri i ognjeva;
Ali dnom mirnog svog korita
Gde, dok strminom blagom hita,
Lagano sledi svoje struje,
Povlači crni mulj za sobom
Koji gorčinom i gnusobom
Njegovu vodu stalno truje.

Evo i originala:

Ce ruisseau, dont l’onde tremblante
Réfléchit la clarté des cieux,
Paraît dans sa course brillante
Étinceler de mille feux ;
Tandis qu’au fond du lit paisible,
Où, par une pente insensible,
Lentement s’écoulent ses flots,
Il entraîne une fange impure
Qui d’amertume et de souillure
Partout empoisonne ses eaux.

“Taj potok, čija drhtava voda odražava svjetlinu neba, kao da u svom blistavom toku svjetluca hiljadom vatri; dok u dubini mirnog korita gdje, niz nagib neprimjetan, polagano teku njegovi vali, vuče nečisti mulj što gorčinom i zagađenoću posvud truje njegove vode”.

U originalu postoje vatre (“feux”), ali ne “ognjevi”: njima je Mićević, držeći se običajnog prava, popunio metar i dobio rimu sa “odseva”. Kad kažem običajno pravo, mislim na njegov osveštani običaj da rimuje “cele” i “bele”, “mašte” i tašte”, “neizbežne” i “nežne”, mada potonjih nema u izvorniku. Voda je u originalu “drhtava” (“tremblante”), a u njega je “čista”, jer mu treba rima sa “blista”, dok mulj u originalu nije “crn” već nečist (“impur”), ali taj pridjev ne može stati u metar, još jedan dokaz da je Mićević slab versifikator. Nebo u originalu nije “visoko”, jer to je očevidno, a Nerval ne puni pjesme izlišnim riječima, to ostavlja prevodilačkim vračima sa Balkana. Ovo su uzgredne pripomene, a evo dva iznenađenja: u šestom stihu Mićevićev potok “hita”, a u sedmom “lagano sledi svoje struje”, a kako, gospe ti, može i da “hita” i da teče “lagano”? Mora da “hita” da bi se rimovao sa “korita”. Veća od ove je besmislica koju je teže uočiti: mulj potoku “stalno truje” vodu koja je u prvom stihu “čista”! I ne pitajte otkud potoku “struje” koje prinadleže isključivo rijekama, jer mu treba rima sa “truje”. Srokovi u Mićevićevim prepjevima često su prokušani silovatelji i zbilje i ljudske pameti. Evo mog prepjeva:

Taj potok, drhtaj čijih voda
Zrcali nebo u svom u sjaju,
U blistavu mu toku ko da
Hiljade vatri svjetlucaju;
Dok u mirnome svom koritu
Gdje, po tlu blago položitu,
Polagano mu vali hode,
Na dnu mulj vuče nečist koji
I gorčinom i gnusom svojim
Posvud njegove truje vode.

Opet 1:0 za profesionalca.

Evo i posljednje strofe iz Mićevićevog prepjeva Apolinerove pjesme Ruža sveta: “Nazvao sam je Ružasveta / Da pamtio bih usnu njenu / U Holandiji koja cveta / I polagano potom krenuh / U traganje za Ružom Sveta”. Nema živa roba koji će skužiti u čemu je ovdje vic i šta “Ružasveta” znači, jer takvog imena nema ni u jednom jeziku. Original jasno kaže: “Je la surnommai Rosemonde / Voulant pouvoir me rappeler / Sa bouche fleurie en Hollande / Puis lentement je m’en allai / Pour quêter la Rose du Monde”, što znači: “Ja je nazvah Rozamonda / Htio sam da se mogu sjećati / njenih usta što cvjetaju u Holandiji / Zatim sam polako otišao / Da tražim Ružu Svijeta”. Ruža svijeta je Nebeska Ruža, to jest Madona. Ovi stihovi sami sebe objašnjavaju. Radi se o dvojezičnoj igri riječi: djevojku je nazvao Rozamondom da bi se mogao sjećati njenih crvenih usta, jer je njemačko ime Rozamunda pročitao kao “crven” (“rose”) i “usta” (“mund”), mada je to pogrešno tumačenje etimologije ovog imena, što je ovdje nevažno. Radi se o neprevodivoj igri riječi, kakvih u Apolinera ima koliko voliš, ali banjalučki mađioničar nije mislio tako, pa je Rozamonda preveo bukvalno: “Ruža sveta” i te riječi sastavio, a potom ih u poenti razdvojio: “Ruža Sveta”, što je bedan trik koji ne znači ništa, ali Mićević uvjeren da znači pa je ovaj kilavi prepjev turio u svoju četvorotomnu antologiju francuske poezije. Ali vratimo se Igou.

Svagda me živcirao samouvjereni i samodopadni ton vrača i sveznalice u Mićevićevim pisanim i usmenim tumačenjima svojih prepjeva koja su me često uvjeravala da njegovo znanje o poeziji ima rupe na sto mjesta. Najfiniji od svih poteza uobrazilje u sedmoj strofi, možda i cijeloj pjesmi, nesumnjivo je slika luninih očiju koje su “zlokobne” i “sanjare”, čega nema je u Mićevićevu prepjevu, što je dokaz prevodilačke nevještine ili smatra da bi ova zavrzlama otežala razumijevanje strofe, jer, poredeći njegove prepjeve sa originalima, često sam otkrivao da taj sumnja u naše moći poimanja pa nam stihove ili objašnjava, umjesto da ih prevodi, ili ih uprosti da budu što shvatljiviji. Kako god bilo, oči lune koje su i zlokobne i sanjare u njegovom prepjevu je pojela mačka pored ostalog i zato što ne zna šta su u pjesmi “bitnosti”, njegovski rečeno.

Prepjev osme strofe mogao je biti dobar, ali je uspjeh ispao polovičan, ali ne bih nagađao je li tome razlog prepjevateljeva lijenost ili nestrpljivost, nemanje želje i volje da rađa mečku nad prevodom, ili su možda krivci i jedno i drugo:

a) Elle monte, elle jette un long rayon dormant
A l’espace, au mystère, au gouffre;
Et nous nous regardons tous les deux fixement,
Elle qui brille et moi qui souffre.

b) Penje se, baca dug zrak uspavani u prostor, u tajnu, u ponor; i mi gledamo jedno drugo netremice, ona što sija, i ja što trpim.

c) Penjuć se, poglede spuštala je svoje
Na prostor i ponor zatim,
I tako se dugo gledasmo nas dvoje,
Ona što sja, ja što patim.

d) Penje se – u prostor, u ponor, u tajnu
Dug zrak joj uspavan pada;
I u gledanju smo nas dvoje ustrajnu:
Ona što sja, ja što stradam.

Treći i četvrti stih su prevedeni dobro, ali ne prvi i drugi: dovoljno je to što je izbacio “tajnu” u koju luna baca dugi zrak da prevod ne bude sasvim prihvatljiv. Jer, ako je morao izbaciti, mada moj prepjev kaže da to nije neizbježno, jedan član iz trolista prostor-tajna-ponor, trebalo je izostaviti prostor, jer gdje, ako ne u prostor, luna baca zrake? Mićević je izbacio tajnu, pa mu ti piši pamet! Slično se zbilo u prevodu Valerijevog stiha: “Arbre, grand Arbre, Ombre des Cieux”. Očito je da se ovdje mora nešto izostaviti i sam od sebe nudi se prevod: “Veliko Stablo, Senko Neba”, a Mićević je izbacio pridjev “veliki” da bi sačuvao “o” i ponavljanje imenice: “Stablo, o Stablo, Senko Svoda”! Taj je zaljubljen u svako “o” i “oh” i “ah”: nigdje ih ne izostavlja, jer su dokaz točnosti njegovih prevoda! I samo ko je sklon ošljarenju može “zrak” zamijeniti “pogledima”, te ako već rima traži množinu, bolje bi bilo da je rekao: “Penjući se, zrake spuštala je svoje / U prostor i ponor zatim”, mada ni to nije valjan prevod, ali nema nasilja nad originalom: ni jedan istinski pjesnik, a kamoli Igo, ne bi lunama dao da “spuštaju poglede”.

Ovdje je pjesnička slika majstorski pravljena: zrak je jedan, uz to je “dug” i “uspavan”, podaci iz kojih će u trećem stihu nastati netremično gledanje. Igo je ovdje vrstan gradilac, i to na moderan način: netremično gledanje je pripremljeno prvim i drugim stihom, stoga pridjev “dug” naknadno dobija vremensko značenje, zrak postaje pogled koji dugo traje, a takav pogled s pravom se može zvati sanjivim. Ovu čaroliju Mićević je raspršio pripisujući luni sposobnost da “spušta poglede”, naivna antropomorfizacija koja je i znak neukusa; čak ako ovo ubrojimo u prevodilačke slobode, ima sloboda za kojim nije preporučljivo posezati, jer se njima služe poglavito loši prevodioci.

Deveta strofa, sve u svemu, nije rđavo prevedena, ali se, na žalost, ni ona ne može brojiti u pune pogotke:

a) Où donc s’en sont allés mes jours évanouis?
Est-il quelqu’un qui me connaisse?
Ai-je encor quelque chose en mes yeux éblouis,
De la clarté de ma jeunesse?

b) Pa gdje su otišli moj iščezli dani? Ima li koji da me pozna? Ima li još nešto u očima mi zabljesnutim od svjetla moje mladosti?

c) Kud se rasuše prošli dani moji?
Hoće li da me se sete?
Da li u mom oku još nešto postoji
Od sjaja mladosti svete?

d) Gdje su otišli dani mi nestali?
Bi li me poznao koji?
Zabljesnuto oko trun sjanja čuva li
Iz mladih godina mojih?

Mladost je postala “sveta” zbog rime sa “sete”, što ne bi trebalo da bude greška, ali greška jeste, jer dopisivanje čega u pjesmi nema posljeduje izbacivanjem onog što postoji, a važno je: izostavljen je snažan pridjev “éblouis” (“zabljesnut”), ubijena je slika velike vrijednosti: oči su još zabljesnute sjajem iz mladosti koji je nestao! I mada se čini da “setiti se” nije loša zamjena za “prepoznati”, pomniji pogled vidi da to mijenja težište iskaza: nije stvar ni u sjećanju ni zaboravu, jer to vuče u sentimentalnost i sjeftinjuje stih, već u tome da pjesnik sluti, zapravo boji se da mu je njegov život postao tuđ! Jezička perspektiva ovdje je izokrenuta, jer bi prirodno bilo da pjesnik kaže: hoću li koji prepoznati? Ali, umjesto od subjekta ka objektu, prepoznavanje ide od objekta ka subjektu, kao da su dani nešto zasebno, gotovo su zadobili status odjelitih bića pa se pjesnik pita: ima li među njima koji da bi me mogao prepoznati, priznati da je moj? Pomno oko otkriva da nije dobar ni futur, jer pitanje: “hoće li da me se sete” nije jasno, što izaziva protupitanja: kad, kako, zašto da ga se sjete, preciznije bi bilo reći: bi l mogli da me se sjete? Sunita Subašić, prvi čitalac ovog teksta u kojem sam Mićevića rasturio s jednakim užitkom u istini i u rasturanju, dodaje da je u originalu upotrijebljen sibžonktiv (“connaisse”) koji izražava sumnju i nesigurnost, što odgovara potencijalu u našem jeziku.

Deseta strofa prevedena je bez vidljivijih grešaka, ali ne i bez gubitaka:

a) Tout s’est-il envolé? Je suis seul, je suis las;
J’appelle sans qu’on me réponde;
O vents! ô flots! ne suis-je aussi qu’un souffle, hélas!
Hélas! ne suis-je aussi qu’une onde?

b) Sve odletje? Ja sam sâm, ja sam umoran; zovem a da mi se ne odgovara; o vjetrovi? o talasi! Zar sam i ja tek dašak, avaj! Avaj, zar sam i ja tek val?

c) Zar sve nesta? Ja sam sâm; i smoren.
Zovem, al nikog da se javi.
O, vetre, nisam li u dašak pretvoren,
Vaj, talas nisam li plavi?

d) Zar sve odletje? Umoran sam i sâm.
Dozivam, odziv ne dođe;
O vjetri! o vali! Zar pirak i ja sam?
Avaj, zar val sam takođe?

Moj prepjev je sačuvao i vjetrove i talase iz apostrofe, što je važno, jer ona je temelj dalje književne gradnje: pjesnik poredi sebe i s vjetrovima i s valima kojima se tren ranije obratio, očuvan je stilski ceremonijal izvornika, da tako kažem, osjeća se čvrstina pjesničke tvorbe, rađanje jednog iskaza iz drugog, što je u Mićevićevu prevodu oslabljeno: poredba sa valom, koji je iz prethodnog stiha izbačen, ostala je nemotivisana.

Ova strofa ne izgleda teška za prevođenje, ali nije lako naći rime. U mom prepjevu, prva rima je dobra: homonimska je i omogućuje tačan prevod trećeg stiha, ali je druga rima pravljena dodavanjem riječi koje u strofi nema, mada je u suglasju s njenim smislom, jer “takođe” znači – i ja. Dodavanja izbjegavam kad god se može, a kad se ne može, pazim da ne izmijene smisao izvornika, što se ne može reći za rimu “smoren-pretvoren” koja preinačuje značenje iskaza: u originalu je riječ o slutnji da je i njegovo biće dašak, da niko nije više od daška, pjesnik sluti istinu i opire joj se, pa je promašena sintagma “u dašak pretvoren”, jer čovjek je od daška stvoren! I opet koristi pridjev “plavi” kojeg nema u originalu, ali kad kaže: “Vaj, talas nisam li plavi?”, taj pridjev, stavljen u rimu, na povlašteno mjesto u strofi, skreće pažnju na sebe i kao da sugeriše jednačenje sa prirodom: biti plavi val! Ovo spada u “sporedne asocijacije” koje su, po Miodragu Pavloviću, velika mana mnogih prepjeva na naš jezik. Val ne smije imati atribute, ta slika veli da čovjek traje koliko val, javi se i gubi kao val, ne nestajemo kao plavi vali, to bi bio poetično! Poetizacije često škode ovim prepjevima.

U jednaestoj, rđavo prvedenoj strofi, jedan od prevodilačkih promašaja, koji nije i jedini, nije mi shvatljiv i zalud sam kušao da mu nađem razlog:

a) Ne verrai-je plus rien de tout ce que j’aimais?
Au dedans de moi le soir tombe.
O terre, dont la brume efface les sommets, /
Suis-je le spectre, et toi la tombe?

b) Zar neću više vidjeti ništa od sveg što voljeh? Unutar mene pada veče. O zemljo, čija magla briše vrhove, jesam li utvara, a ti grob?

c) Zar nikada neću videt drage svoje?
Oko mene pada tama.
O, zemljo u čijoj magli brda stoje,
Nisam li leš, a ti jama?

d) Zar ništa voljeno neću vidjet više?
U nutrini hvata se mrak.
Zemljo, čija magla sve vrhove briše,
Nisi li grob, a ja prizrak?

Nisam bio zadovoljan rimom “mrak”-“prizrak” i napravio sam novu verziju: “Zar ništa voljeno neću vidjet više? / Nutrinu tmine mi plave. / Zemljo, čija magla sve vrhove briše, / Nisi li grob, a ja avet?”, ali još ne znam koja je varijanta bolja.

Zašto kaže “oko mene pada tama” kad je riječ o večeri u pjesniku? Valjda zato što ne može reći “u meni pada tama”, jer bi imao slog manje. Ali zašto nije napisao: “U nutrini pada tama”? Vrag zna. Njegov prevod banalizira original: radi se o klišeu večer života koji činjenično nije sasvim istinit pa ga pjesnik smješta unutra, pravi veče duše, a to dvoje ne mora ići skupa: veče duše zna doći prije večeri života (kao što u sonetu Neprijatelj “jesen ideja” prethodi jeseni bića), i ovo pounutrenje je oživjelo, obnovilo kliše. Veče koja pada oko pjesnika, a ne u njemu, u sukobu je sa slikom: “O zemljo, u čijoj magli brda stoje”, jer kako u tami oko sebe možeš vidjeti brda u magli? Mićeviću logika nije jača strana: vjeruje li da se pjesme pišu po pravilima babe-Smiljane? U njegovom prepjevu ove strofe Igo je opet pjesnički amater, a ne veliki majstor. Jedan od najvećih.

Izvornik je precizan: u pjesniku je veče, a vani magla briše vrhove kojih u Mićevića nema, ni vrhova, ni brisanja. Za ljubav rimi “svoje”-“stoje” pravi dva teška nasilja nad originalom:

1) Uništio je izvrsnu sliku magle koja briše vrhove i odlično sarađuje s padanjem večeri u pjesniku, ali Mićeviću možda ne treba previše zamjeriti: nema vrhova jer su trosložni, zato ima dvosložnih brda. I, mada vrhovi privlače maglu, što znači da je magla oko njih bukvalno tačna slika sa metaforičnim značenjem: brisanje vrhova sugeriše niveliranje svijeta, Mićević vjeruje da su brda koja u magli stoje valjana zamjena za vrhove maglom izbrisane, mada je to još jedan dokaz prevodilačke nemoći.

2) Rima ga sili i da se pita: “Zar nikada neću videti drage svoje?”, što sjeftinjuje iskaz, boji ga sentimentalnošću, sužava mu smisao, jer pitanje obujima cio svijet: zar ništa od onog što sam volio neću više vidjeti? Eto kakva su krivotvorenja originala proistekla iz nimalo srećno nađene rime. Analizom njegovih prevoda ne bi bilo teško pokazati da je Mićević loš versifikator, mada je napravio mali milion vezanih stihova, ali zaslužuje jedno priznanje: dosljedan je kvaritelj izvornika. Mada pjesma nigdje ne veli da pjesnik sebe vidi kao mrca, Mićević ga je u prvoj strofi svalio u dno groba, a ovdje, za ljubav rimi “tama”-“jama”, promiče ga u leš. Moraš imati potvrde uši i za jezik i za poeziju da smatraš nevažnim značenjski bezdan koji dijeli leš i utvaru: ne moraš biti leš da bi bio utvara, a iz grobova izlaze utvare, nikad leševi, ne računamo li biblijskog Lazara.

Prepjev dvanaeste strofe, izuzev teške laži u prvom stihu, korektan je, ne više do toga:

a) Ai-je donc vidé tout, vie, amour, joie, espoir?
J’attends, je demande, j’implore;
Je penche tour à tour mes urnes pour avoir
De chacune une goutte encore!

b) Jesam li iscrpio sve, život, ljubav, radost, nadu? Čekam, ištem, preklinjem; naginjem redom sve svoje urne da nađem u svakoj još jednu kap.

c) Ne spoznah li ljubav, sreću, bol, grčeve?
Ja čekam, molim i vapim,
I naginjem svoje već prazne vrčeve
Posljednju kap da iskapim.

d) Život, ljubav, radost, nâd – zar prazno nije
Naginjem sve urne redom – da ispijem
Iz svake i zadnje kapi.

“Grčevi” je dopisao zbog rime sa “vrčevi”, a ako bi stajali sami, izgledalo bi da su pobjegli iz drugog vica, pa dodaje bol, čime teško krivotvori sliku vrijednosti koju nudi original. Dvostrukom laži nasilu modernizira Igoa: dopisuje “bol” i “grčeve”, izbacuje “život” i “nadu”, a ne prestaje nam ukucavati u glavu da u njegovu prevodu sve mora biti tačno, te ako su ovakve proizvoljnosti dozvoljene čarobnjacima, prevođenje nije suviše teška rabota. U originalu iskaz je opet precizan: prvo dođe “život”, riječ koja obuhvata sve, a zatim tri glavne vrednote u koje se razlaže cjelina: “ljubav, radost, nada”, život je na čelu kao kralj, a ljubav, radost i nada su mu svita, ali Mićević smatra da pjesnik nije smio zaboraviti drugi pol života, jer zna se da “čašu meda još niko ne popi da je čašom žuči ne zagorči”, kako reče jedan kralj pod kamilavkom, pa je zajunio da Igoa brani od Igoa: liječi ga od jednostranosti! Lažiranje izvornika sadrži i glagol “spoznati”: prisiljava pjesnika koji je živio pun život da se pita: jesam li išta od života spoznao, čime ga tjera da precrta i svoje djelo koje živi od spoznaje života, od čega bi drugo?

Original govori o “urnama”, a Mićević o “vrčevima”, što nije greška, jer i Poljanec u svom rječniku kaže da je urna posuda za vodu, ali ja sam ostavio urne, jer i taj stih nagovještava da je poezija Viktora Igoa puna budućnosti, svejedno hoćemo li ispijanje urni vidjeti kao bljesak apsurda, ili kao crni humor koji bio toliko drag nadrealistima. Valeri kaže: “Djelo traje pod uslovom da je sposobno pojaviti se potpuno drugačijim nego što ga je njegov autor ostvario. Ono traje zato što se preobrazilo, zato što je sposobno za hiljade preobražaja i tumačenja”. Što važi, naravno, i za pojedinačne stihove.

Da rekapituliram: iz srokova vrčevi-grčevi, smoren-pretvoren, javi-plavi, sete-svete, truje-struje, korita-hita, blista-čista, odsevi-ognjevi, cele-bele, mašte-tašte, neizbežne-nežne, slavih-plavih, tmice-klice, zlice-žilice, vamira-pira, trava-spava, grablje-žablje itakodalje – vidi se prevodilački manir: u rimi spreže jednu istinu i jednu laž, a moj student bi rekao: “I ja bih umio tako”.

Što se tiče trinaeste strofe, u prvi mah se čini da Mićevićev prepjev ne sadrži ozbiljnije greške:

a) Comme le souvenir est voisin du remord!
Comme à pleurer tout nous ramène!
Et que je te sens froide en te touchant, ô mort,
Noir verrou de la porte humaine!

b) Kako je uspomena bliska grizodušju! Kako plakanju sve nas vraća! I kako te ćutim hladnom tičući te, o smrti, crni kračune ljudskih vrata.

c) Kako na kajanje liče uspomene,
Kad zbog njih jecaj nas hvata!
Smrti, osjećam te da ideš po mene,
Ti, crn ključ zemaljskih vrata!

d) Kako uspomene grizodušju sliče!
I kako vrate nas plaču!
Smrti, kako ćutim studen dok te tičem,
Ljudskih vrata crn si kračun.

Ali prvi mah nije najvažniji mah: ima drugi i treći mah, rekao bi Jovan Hristić. Ako zanemarimo “kajanje”, umjesto “grižnje” ili “grizodušja”, i “jecaj” umjesto “plača” (što je posljedica metričke prinude: “grizodušje” je preduga, a “grižnja” prekratka riječ kao i “plač”) – očit je promašaj u iskazu: “Smrti, osjećam da ideš po mene”, što slabi original gdje taktilna slika ima veliku snagu: pjesnik smrt osjeća pod prstima, dotiče joj stud, što uspostavlja vezu s prvom strofom u kojoj se dotiče groba. Ni “ključ” nije srećno rješenje, jer u originalu je zasun, kračun, što nije isto: gdje je ključ, tu je i brava, ključem vrata možeš otvoriti spolja, a kračunom se zatvaraju iznutra i samo se iznutra mogu otvoriti: smrt ne zaključava već zaringlava vrata i niko ih od nas vani, u ljudskom svijetu, ne može otvoriti.

Posljednja strofa, mada je prevedena možda bolje od svih dosad, sadrži jednu sitniju i jednu krupniju manjkavost:

a) Et je pense, écoutant gémir le vent amer,
Et l’onde aux plis infranchissables;
L’été rit, et l’on voit sur le bord de la mer
Fleurir le chardon bleu des sables.

b) I razmišljam, slušajući jecati gorki vjetar i val u nesavladnim borama; ljeto se smije i vidi se na obali mora cvjetati plavi čkalj pješčani.

c) I mislim dok slušam jecaj gorkog vetra,
I talasje što se bleska;
Leto se smeška i vidim kako cveta
Plavetni čičak sa peska.

d) Razmišljam, dok slušam jecat gorki vjetar,
I val, pun nesavlad-bora;
A ljeto se smije, i plavi čkalj cvjeta,
Pješčani, na žalu mora.

Pošto sam odao priznanje poetičnosti riječi “glasje”, moram ga odati i “talasju” koje nije dovoljno da prikrije rupu u prevodu, jer je Mićević, da obezbijedi rimu, ali i zbog kratkoće stiha, “bleskanjem” zamijenio “nesavladive bore” i uništio krupnu sitnicu ili sitnu krupnicu. Ovaj stih je teško prevesti kako valja, ali bljeskanje je poetizacija i jeftina i daleka od izvornika. Radi se o nečem što sliči sinegdohi iz treće strofe: umjesto mora stoji “talas”, njegove bore ogledaju nepobjedive, nesavladljive, neprelazne bore cjeline kojoj pripada: zagledan u val, pjesnik vidi neprelaznu naboranu pučinu, što je izvrsna slika koja se morala sačuvati. I sačuvao sam je! Jer sam profesionalac.

Za Boru D.

Kultura sećanja – Stjepan (Stevan) Filipović (1916–1942)

Među poslednjim rečenicama koje Egziperijev Mali princ izgovara pre kobnog ujeda zmije, koji će ga, bestelesnog, odvesti kući, među zvezde, nalazi se replika koja glasi: “Za sve ljude zvezde ne znače isto. Za jedne, koji putuju, zvezde su vodiči. Za druge, one su samo male svetiljke. Za učenjake one su problemi. Za mog poslovnog čoveka one su bile zlato. Ali sve te zvezde tamo ćute. A ti, ti ćeš imati zvezde kakve niko nema…” Čini se da Malog princa danas više niko ne čita, ali navedene rečenice mogle bi da budu moto jedne nove knjige, dokumentarne, pune datuma, istorijskih činjenica i fotografija.

“Stevan Filipović – Istina o istorijskoj fotografiji” Mirjane Belić-Koročkin-Davidović i Radivoja Davidovića, u zajedničkom izdanju autora i Čigoja štampe, knjiga je koja sadrži dve priče, obe podjednako važne: o Stjepanu (Stevanu) Filipoviću i o legendarnoj fotografiji Stevana na vešalima, sa uzdignutim pesnicama, nekoliko trenutaka pred smrt. O Filipovićevom životu i smrti, kako sami autori kažu, gotovo sve se zna. O fotografiji, kako je nastala, ko je njen autor i kako je ostala sačuvana, donedavno nije se znalo gotovo ništa.

Obe su priče podjednako važne, jer je ova knjiga pokušaj, i to uspešan, da se isprave dve nepravde. Jedna, prema Stevanu Filipoviću i njegovom herojstvu, koje je u raspadu Jugoslavije prvo omalovaženo, a potom i zaboravljeno, jer vremenu koje je došlo nisu trebali heroji. Pred kraj XX veka, onog istog u čiju je istoriju Stevan otišao ravno sa vešala, srušena je najpre, u februaru 1991, bista Stevana Filipovića ispred Doma kulture u Valjevu, a onda je, u julu iste godine, miniran spomenik u njegovom rodnom Opuzenu kod Metkovića. Ubrzo su poskidane i table sa nazivima ulica koje nose njegovo ime, a osnovne škole i fabrike su preimenovane. Danas, zaokruženim i potpunim podsećanjem na život Stevana Filipovića, autori ove knjige započeli su put koji bi bilo dobro nastaviti, put ka rehabilitaciji antifašističke prošlosti i spasavanju od zaborava simbola te prošlosti.

ŽIVOTNI PUT: Stevan Filipović, i kao simbol i kao čovek koji se protiv fašizma borio doslovno i dok je umirao, prava je figura od koje taj put treba početi. Rodio se 27. januara 1916. u Opuzenu kao Stjepan Filipović. Godine 1932. porodica Filipović se, nakon putešestvija od Opuzena, preko Mostara i Županje u Slavoniji, doseljava u Kragujevac, gde Stjepan uči bravarski zanat i približava se radničkom pokretu koji je u tom gradu bio vrlo snažan. Od dolaska u Kragujevac, u zvaničnim dokumentima zaveden je kao Stevan. Zbog rasturanja letaka radničkog sindikata, u Kragujevcu je 1939. godine prvi put uhapšen i osuđen na 20 dana zatvora. Naredne godine postaje član Komunističke partije Jugoslavije i učestvuje u štrajku Vojnotehničkog zavoda u Kragujevcu, zbog čega ponovo završava u zatvoru, ovog puta na tri meseca. Po izlasku iz zatvora napušta Kragujevac, a 1941. priključuje se Kolubarskoj partizanskoj četi u selu Robaje. Od jula do decembra 1941. Stevan Filipović učestvuje u svim važnim borbama na teritoriji Srbije, počev od napada na železničku stanicu u Lajkovcu, napada na rudnik Stolice, borbi za oslobođenje Krupnja i Ljiga i, konačno, borbama na Ceru, Iverku, Zavlaci i Novom Selu.

Zima 1941. zatiče dvadesetpetogodišnjeg Stevana kao komandanta Prvog pocerskog bataljona. Nakon pada Užica i povlačenja velikog dela partizanskih snaga u Sandžak, čitav pokret našao se u teškom položaju. Savetovanje u Grabovcu, održano 21. decembra, na kom je doneta odluka da se, zbog oštre zime i nedostatka hrane i municije, njegov bataljon, koji se u tom trenutku nalazio na Ceru, rasformira, ispostaviće se kobnim za Filipovića. Sa još petoricom saboraca odlučio je da se probije do Cera. Na terenu koji su slabo poznavali, mokri, prehlađeni i oskudno obučeni, u noći između 23. i 24. decembra, Filipović i njegov kurir, petnaestogodišnji Dušan Kvačanović odlučuju da potraže pomoć u jednoj kući u selu Trbosilju, iz koje su dopirali svetlo i pesma. Kucaju na vrata i predstavljaju se kao četnici, ne znajući da je grupa četnika lozničkog odreda već unutra. Obojicu su savladali već na vratima. Četnici ga predaju ljotićevcima, a ovi, dva dana kasnije, u Velikoj Lešnici, Nemcima. U bivšu kasarnu u južnom delu Šapca, pretvorenu u privremeni (prolazni) logor, Stevan Filipović stigao je 29. decembra. Tamo je prvo saslušavan, ali kako se od njega ništa nije moglo izvući, islednici su pokušali sa mučenjem i batinanjem. Kako ni to nije uspelo, pokušavali su da ga pridobiju nudeći mu bolju hranu i cigarete, ali uzalud. Za to vreme, on je, prema svedočenjima preživelih zatvorenika, ostalima davao savete kako da se ponašaju na saslušanju: da ne priznaju ništa, a ako nešto moraju da kažu, okrive već poginule partizane ili one za koje znaju da su se već domogli Sandžaka, da govore samo o akcijama koje su već razotkrivene, a o onima koje Nemce trenutno zanimaju da ćute: “Možete i mene da teretite, jer će me sigurno ubiti.”

SMRT: Polovinom januara 1942. sproveden je u Valjevo na saslušanje, a zatim zadržan u zatvoru Feld-žandarmerije. Sa saslušanja koje je obavio kapetan nemačke obaveštajne službe 741. Pešadijskog puka 714. Pešadijske divizije, ostao je sačuvan zapisnik na tri strane, iz kog se vidi da je Filipović, sa izuzetkom podataka o sebi i svojim aktivnostima pre rata, o svemu ostalom davao nepotpune informacije. One su se uglavnom ticale propagandnog rada. O oružanim akcijama nema ni reči. Informacija o Filipovićevom prisustvu u zatvoru Feld-žandarmerije poslata je nadleštvu Gestapoa u Beogradu. Na Filipovićev 26. rođendan, 27. januara, šef antikomunističkog odseka, SS kapetan Erih Vineke izdaje naredbu: “Narediti sprovođenje, inače, zreo za pogubljenje.” U februaru, Filipović je stražarno sproveden u zatvor Gestapoa u Beogradu. Nakon mesec dana surovih prebijanja, mučenja i zatvaranja u samicu, od isleđivanja Stevana Filipovića sačinjen je zapisnik na trinaest strana. Ekspertiza ovog dokumenta ukazuje na dve stvari: da je sačinjen od informacija koje je Gestapo sigurno imao i pre saslušanja Filipovića i da je njegov potpis posle rečenice “Odobravam i potpisujem” falsifikovan, što je lako utvrđeno na osnovu sačuvanih pisama koje je slao porodici.

Na dan 25. marta 1942. Stevan Filipović službeno je pušten iz zatvora Gestapoa u Beogradu, ali ne na slobodu. “Predaja Vermahtu radi pogubljenja u Valjevu”, stajalo je u rubrici “primedbe” na kraju rešenja o otpuštanju iz zatvora. Pogubljenje vešanjem će biti izvršeno u znak odmazde zbog učešća u antihitlerovskim demonstracijama u Beogradu 27. marta 1941. Vešanje je planirano za 27. mart 1942, na godišnjicu demonstracija. Pored Filipovića, trebalo je da bude pogubljeno još šest komunista, u Valjevu, Obrenovcu i na Ubu. Kako je od batinanja bio iznemogao, nesposoban da stoji na nogama, njegovo pogubljenje je odloženo dok se ne oporavi, kako ne bi izazivao sažaljenje građana. Krajem marta, uspela je da ga poseti sestra Jelica. Tek tada, Stevan saznaje da mu je brat Šimun streljan, 19. oktobra prethodne godine u jednom od masovnih streljanja civila u okolini Kragujevca, koja su prethodila onom najvećem, 21. oktobra. Egzekutori su zarobljenima dali šansu da budu pušteni, ako među njima ima Hrvata. Šimun se nije javio.

Jelica je u svojim sećanjima zabeležila da je Stevanu u zatvor tada odnela odelo – braon cipele i drap pantalone sa štraftama. Fotografija sa vešala svedoči da je to odelo u kome je pogubljen. Egzekucija je zakazana za petak, 22. maja, u 11 časova pre podne.

Stevan Filipović obešen je deset minuta pre zakazanog vremena. Dok su ga vodili centralnim valjevskim ulicama, Filipović je vikao: “Živeli narodni oslobodioci! Dole fašisti i izdajnici srpskog naroda! Živeo Staljin! Živeo komunizam!” U strahu da situacija ne izmakne kontroli, Nedićevi žandarmi odlučuju da ga, umesto planiranom rutom, do vešala sprovedu kraćim putem, kroz pijacu. Tako je žandarmerija Filipovića na gubilište dovela ranije. Sa već postavljenom omčom oko vrata, uzdignutih ruku, držao je poslednju reč, na koju je imao pravo: “Šta čekate? Što trpite? Uzmite puške i isterajte ovu žgadiju iz zemlje. Živela oslobodilačka borba i naši saveznici i prijatelji!”, grmeo je Filipović. Jedan nemački vojnik pokušao je da ga udari kundakom kako bi ga ućutkao. Filipović je pokušao da ga šutne i izgubio ravnotežu. Stepenice od dasaka na kojima je stajao su pale, omča se zategla.

Praksa davanja osuđeniku pravo na poslednju reč ukinuta je nakon njegovog pogubljenja.

SLIKA: Fotografija Stevana Filipovića sa omčom oko vrata i uzdignutim pesnicama danas se nalazi u zgradi Ujedinjenih nacija u Njujorku, kao jedan od simbola borbe protiv fašizma. Uveličana je, do “prirodne veličine” od tek 160 centimetara, koliko je Filipović bio visok.

O tome kako je fotografija nastala i kako je preživela, donedavno se ništa nije znalo. To je druga velika nepravda koju ispravlja knjiga Mirjane Belić-Koročin-Davidović i Radivoja Davidovića.

Tokom decenija, javljali su se mnogi, tvrdeći da su je baš oni snimili. Dva tvrđenja, međutim, delovala su kao prilično pouzdana, ali i dalje nisu rešavala misteriju pravog autora. Znalo se da su se fotografije, njih desetak, već istog popodneva, na dan kada je Filipović pogubljen, našle u izlogu fotografske radnje “Kosara” u Valjevu. Takođe, fotografija Stevana sa uzdignutim pesnicama kružila je gradom, sa parafraziranim govorom na poleđini. Kalfa u foto-radnji “Kosara”, sedamnaestogodišnja Slobodanka Vasić, jedina je tog dana u Valjevu viđena sa foto-aparatom, govorili su svedoci. Međutim, ona se samo jednom oglasila u javnosti, u novinama “Glas Vračara”, 1984. godine, tvrdeći da je autor slike, ali da za to nema nikakvih dokaza. Tada je podsetila i da se svojevremeno kao autor fotografije javila njena gazdarica Milka Antić, vlasnica “Kosare” (kasnije preimenovane u “Foto Milka”), tvrdeći da je ona autor. Milka je kasnije priznala da to ipak nije ona, ali je tvrdila da je fotografiju snimio njen tada četrnaestogodišnji sin Bata, kog je otac popeo na ramena. Taj detalj ispostaviće se ključnim za otkrivanje pravog autora slike. Fotografsku ekspertizu za potrebe ove knjige uradio je profesor Đorđe Odavić sa Akademije umetnosti u Novom Sadu. Da je četrnaestogodišnji Bata, sa ramena svog oca za kog je utvrđeno da je bio visok 180 centimetara, zaista snimio fotografiju, snimak bi imao sasvim drugačiju perspektivu. Poređenjem perspektive snimka i visine tada sedamnaestogodišnje Slobodanke Vasić, profesor Odavić smatra da se sa sigurnošću može reći da je ona pravi autor. Nažalost, Slobodanka Vasić nije za života dobila priznanje za to.

Uprkos godinama kolektivnog pomračenja uma, hrabrost i tragedija jednog dvadesetšestogodišnjeg momka koji je iskreno verovao u to za šta se borio, kako god mi to danas zvali, ponovo dobija poštovanje kakvo zavređuje. “Zmije su zle. Mogu da ujedu iz zadovoljstva…”, uplašen je Mali princ pred kraj Egziperijevog romana, ali brzo ga umiri misao: “Istina, one nemaju više otrova za drugi ujed.”

Kad u praskozorje trećega milenija – u vrijeme Googlea, Facebooka i Twittera, istraživanja Marsa, dekodiranja DNK-a i otkrića Higgsovog bozona – pisac dobije nagradu koja nosi ime srpskog narodnog tribuna s konca 19. stoljeća, zdrav mu razum nalaže da preispita sve što je u životu radio, i zapita se gdje je, dovraga, pogriješio.

Dobijao sam, naime, već nekakve nagrade za svoja pisanja, imam doma nagradu i za novinara godine i za roman godine – nagrade dakle godišnje i po definiciji kontemporalne, kao dokaz da sam iz svoga doba, paralelan i suvremen – pa mi Kočićevo pero, neće se dobri ljudi iz Zadužbine uvrijediti, dođe kao da mi je Udruženje Srpsko kolo pod visokim pokroviteljstvom Njegova Kraljevskog Veličanstva Aleksandra Obrenovića dodijelilo nagradu za najbolju knjigu na narodnom jeziku za 1897. godinu.

Gdje su dakle, i kad točno, stvari u mome životu i pisanju pošlo ukrivo, kad sam, eto, za četrdeset osmi rođendan, razmjerno dakle mlad i suvremen, u zoru digitalne ere – sve suvereno surfajući po iPhoneu, pišući na laptopu i objavljujući na internetu – dobio nagradu nazvanu po piscu koji je u svojim pripovijetkama prepričavao noćne eglene i divane oko rakijskog kotla, negdje s historijske razmeđe Otomanske i Austro-ugarske imperije?

O tome sam, eto, razmišljao kad sam prije koju večer dobio vijest o nagradi Zadužbine Petar Kočić. A vijest me – kako to već život i povijest zgodno namjeste – zatekla, jebiga, upravo kraj rakijskog kotla, usred noćnog divana o zlu vremenu u kojemu je, eto, lijepi običaj pečenja domaće rakije postao ilegalna radnja, pa nam valja komovicu peći noću, kad Država spava.

I shvatio da se ništa na ovim prostorima zapravo nije promijenilo u stotinu i kusur godina između nas i Petra Kočića.

Eno mene i prijatelja Fiste oko rakijskog kazana, baš kao Simeuna Đaka i majstora Mićana iz Kočićevih pripovijetki, eno nas na historijskoj razmeđi jugoslavenske i europske unije: eno tamo inspektori hrvatske Carinske uprave baš kao strogi Kočićevi fiškali i financi iz Beča, eno Zakona o trošarinama Republike Hrvatske baš poput onih austrijskih paligrapa i paragrafa što su nesretne Kočićeve seljake sapinjali porezima na rakijski kotao, eno najzad Europske unije što nam brani peći domaću rakiju, baš kao onomad Austro-ugarska unija, što je svome novom građaninu donijela iste nerazumljive propise koji umjesto ljudi štite jazavce.

Osvrnem se tako te večeri oko sebe – crna se noć spustila na prozor rakijašnice, spavaju inspektori, žandari i financi, a vreli kazan ispunio malenu, čađavu prostoriju slatkim mirisom pečene komine: iz curka u dnu šerpentina prpošno potekao tanki srebrni stalaktit domaće komovice, na čempresovoj žeravici veselo cvrči svinjska vratina, u kutu rakijašnice stari drveni stol, na stolu mobitel, a na mobitelu poruka od Zadužbine Petra Kočića – i shvatim u tom trenutku da nisam ja Kočićevo pero dobio zato što sam u ovo digitalno doba postao ilirski preporoditelj, već zato što nam je stari krajiški bundžija i pripovjedač kazanskih divana iznenada postao suvremeni pisac.

Drugim riječima, nije do mene, nego do Petra Kočića.

Što onda objašnjava i nekome možda zbunjujuću činjenicu da je časni žiri baš meni udijelio nagradu koja se po službenom obrazloženju dodjeljuje za “odanost ljepoti Kočićeve riječi i misli”, za odanost dakle ljepoti riječi i misli čovjeka koji je u prologu svoga glasovitog “Jazavca pred sudom” zapisao svoju jednako glasovitu riječ i misao, onu kojom se i danas Kočić najčešće legitimira – “Ko iskreno i strasno ljubi Istinu, Slobodu i Otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas”.

Podsjetilo me to, naime, na onaj poznati vic o Japancu, koji je svoj životni kredo objasnio riječima kako mu je “na prvom mjestu Japan, na drugom posao, a na trećem obitelj”, i dobrom Muji, kojemu je pak “obitelj na prvom, posao na drugom, a Japan tek na trećem mjestu”. Danas – kad iz trećeg pokušaja živimo devetnaesto stoljeće i kad je Kočićevim potomcima na prvom mjestu srpska Otadžbina, na drugom Sloboda, a na posljednjem Istina – i meni je, baš kao i dobrom Muji, Istina na prvom mjestu, Sloboda na drugom, a Srbija tek na posljednjem.

Nije stoga danas mnogo toga drugačije nego u vrijeme Petra Kočića. Pomakle su se tek granice ljudskoga znanja i svjetskih imperija, a mi smo otprilike tamo gdje nas je Kočić ostavio, oko ilegalnog rakijskog kotla, jednako daleko od obje granice, na pustoj historijskoj razmeđi. Bogatiji od Kočića tek za nacionalnu državu i povijesno iskustvo, koje nas je naučilo da je upravo Otadžbina najveći prirodni neprijatelj Istine i Slobode, i da je prilično šizofreno istovremeno voljeti Istinu, Slobodu i Otadžbinu.

Ne znam je li Petar Kočić baš zbog toga život skončao u duševnoj ludnici, “prezren kao pas”, ali bit će da je to razlog što prijatelji iz njegove zadužbine stotinu godina kasnije nisu mogli naći pisca koji zadovoljava sva tri uvjeta. Pa su našli a) Hrvata, b) koji ne voli Otadžbinu, i c) piše o sportu.

Onaj tko iskreno i strasno ljubi istinu, slobodu i fudbal ionako se u životu ne treba nadati ničemu doli, kako reče stari bundžija, gladi i preziru.

Dobro, i Kočićevu peru.

_______________ ______M. S.,
_________             _______za njegovih prvih 55

pročitavši onomad u novinama da je umro J. L. B.
nisam osjetio tugu
ni išta nalik osjećajima koji nas salijeću
kad doznamo za smrt osobe
koju smo poznavali
ili smo je iz bilo kojeg razloga
osjećali bliskom

naprotiv! samo sam se nasmijao
ne prestavši čitati novine i
osluškivati refren koji mi je odzvanjao
negdje u glavi: to nikako nije moguće
on koji nam je ostavio svoje djelo
kao putokaz prema razdjelnici vremena i prostora
a koji i sâm odavna tamo prebiva…

na tu me zgodu ovih dana podsjetio
Borgesov odgovor
na izravno pitanje Ernesta Sabata:
– I šta mislite o Bogu, Borges?

uslijedila je lapidarnost ušuškana u koprenu ironije
– To je vrhunska kreacija fantastične književnosti…
odmah zatim i prhkost neprijeporna argumenta kako su
… Kafkini i Poeovi književni izmišljaji
nula u usporedbi s onim što je izmislila teologija

Zagreb-Zabok, 30. IX. 2009.

O šljivi kao simbolu srpstva moglo bi se pisati naširoko. Šljiva je, pripoveda se, izvor bogatstva, tradicije i apsolutnog blaženstva. Osim toga, šljiva – na neki čudan način mnogo toga govori i o narodnom karakteru i mentalitetu. Čas smo popustiljivi, blagi i širokogrudi, čas zadrti i preki. Duh srpstva i onoga šta oličava šljiva vezan je i za geografiju. Šljiva je voće brda a ne prostrane ravnice. Šljiva i orah se, ipak, kao znak prepoznavanja zasade ispred kuće i u ravnici. Postoji jedno zlosutno proročanstvo prema kojem će na svetu jednom ostati Srba tek toliko da stanu ispod krošnje šljive. U tom je pogledu orah mnogo pogodniji, da ne pominjemo orijaške krošnje hrasta, sekvoje ili kedra. Srbi, kao i Maje, imaju potrebu da najave nešto strašno i sveobuhvatno što će, ipak, njih najteže da pogodi. U tom je pogledu nacionalni mazohizam podjednako snažan, ako ne i jači, od osećanja prirodne superiornosti.

O šljivi, kako priliči ozbiljnim naučnim tekstovima, prvo se mora egzaktno. Znači, o porodici i porodičnom okruženju:

Prunus domestica L je iz porodice Rosaceae (ruža). Ovoj porodici pripadaju i badem, breskva, kajsija, višnja i trešnja. Ruže, kao što vidite, nisu samo lepe i mirisne nego i veoma ukusne! Ali o tome jednom drugom prilikom.

Ovaj tekst, esej ili priča nemaju, međutim, nikakave veze sa botanikom i nacionalnim poreklom. Odvratna mi je već sama ideja da variram temu šljive, srpstva i tradicije. (Slobodno možete da odbacite sve prethodno napisano.)

Ove redove pišem da bih podsetio na jednu skoro sasvim izgubljenu i zaboravljenu šljivu. Ovaj put je “šljiva” samo vizuelna asocijacija iza koje se krije strasna ljubavna veza. Govorim o šljivi na vratu.

Hematom collum sexualis

Tako nekako bih nazvao ovu specfičnu pojavu koja, poput slavuja, hajdučke trave i trnjine, jednostavno nestaje.

U vreme moje mladosti šljive na vratu bile su uobičajene baš kao i groznica na usni, hašiš iz Avganistana ili upala mišića. To je, veorovatno, bio i način da se pokaže da je neko u vezi, i to strasnoj, da nije usamljen, napušten i jadan. Bio je to istovremeno i simbol emotivnog i društvenog stanja i položaja. Još ako bi se nosioci šljiva pojavili zajedno u društvu onda je to bio nedvosmislena i trijumfalna potvrda njihove veze.

Zašto toga više nema? Odnosno, zašto je šljiva na vratu više nije “košer”? Da li to ima neke veze sa modom? Recimo, sa sve manjom popularnošću rolki. Rolka, bilo da ju je učinila privlačnom Žilijet Greko, ili Trst, bila je zgodno sredstvo skrivanja šljiva. Između trijumafalističkog pokazivanja šljiva i njihovog sakrivanja pređen je izvestan traumatičan put – između pubereteta i adoloscencije, koji je svako ko je živeo u tradicionalnom porodičnom okruženju, morao da pređe. Sećam se kad je majka prvi put ugledala šljivu na mojem vratu da me je preplavilo čudno osećanje stida i ponosa koje nikada ranije nisam osetio. Šta sam mogao da odgovorim na zločeste primedbe majke? Samo ćutanjem. Nije mi tada palo na pamet da kažem da sam sreo devojku vampira i da sam u poslednjem času spasao živu glavu. Ili da budem ozbiljan i dostojanstven i odgovorim: to su moje intimne stvari. Kako su to uopšte mogle da budu intimne stvari? Da li je posle toga, mislim na šljivu na vratu, došlo do “najgorega”? Tolika strast je taj beleg pretpostavljao. Šljive su, međutim, nastajale u mraku haustora, parkova, zidina Kalemegdana… One su nastajale i pre grljenja i trljanja određenih delova tela, pre nego što smo stvarno upoznali svoju seksualnost.

Pretpostavljam da danas postoje uzbudljiviji dokazi seksualnosti koji ne zavise od oblika, veličine i intenziteta šljive. A možda se više i ne traže nikakvi fizički dokazi. Možda je prostor dodira zamenila uzbudljiva naracija i društvene mreže.

U stvari, možda se iza svega nalazi nešto daleko mračnije i zlosutnije.

Šljive na vratu, ili bilogde na telu, počinju da se povezuju sa bolešću kojoj se teško izgovara ime. U tom smislu, svaki hematom, udarac u butinu ili u leđa, potencijalna su pretnja da će se, posle mnogo, mnogo godina, upravo na tom mestu pojaviti tumor koji će dramatično promeniti život osobe koja je primila udarac. Da li biste radije izabrali tumor nastao zbog udarac u špic stola ili zbog strasnog ljubljenja, to uopšte nije u pitanju. Mnogo je važnije kakva je priroda tumora – može li se jednostavno operisati i izbaciti iz tela kao privremeno strano telo ili će on u nekom obliku ostati do kraja kao prokletstvo sudbine.

Mladost, ludost! Da li možemo baš sve da prebacimo u to davno svršeno vreme kada je toliko toga dolazilo do nas a da sami nismo znali postoji li neki dublji plan, neki smisao ili bar neko skriveno značenje u onome što ćemo izabrati? Pa zar nismo, uglavnom, svi birali isto ili veoma slično. Nisu li šljive na vratu bile jedan od način na koji smo međusobno komunicirali, privlačili se, voleli i razilazili? Kao što su nestale neke reči i fraze iz razgovora tako isto su nestali neki delovi odeće, pokreti tela, grimase, načini na koji smo reagovali na iznenađenja. Da li je strah koji smo nekada osećali isti kao i onaj danas? Koji su uzroci? Osim straha od smrti sve drugo se promenilo. Posebno se promenio odnos prema usamljenosti. Biti star znači biti obeležen sa najamanje dve stvari: bolešću i usamljenošću.

Nikada nisam video nekoga starijeg od pedeset godina da ima šljivu na vratu. Da li je to zbog opreznosti ili, jednostavno, nema prilike? Biće da je ovo drugo u pitanju. Da li su posledice šljiva iz mladosti tako tragične? Ako nema tragedije, šta drugo ostaje? Sećanje obogaćeno unutrašnjim glasom: kako smo bili ludi? Iz činjenice da su šljive tako masovno i detaljno proterane iz naših aktuelnih života vidim ne samo promenu u ponašanju i navikama već jednu dublju, jeziviju poruku koja uopšte nije moralističke prirode. Bez dodira, molim! Kao da je ceo svet ispečatiran ovim geslom. Uskoro će se otkriti da i držanje za ruke izaziva neka retka virusno-gljivična oboljenja. Čak i sećanje na dodir može da dovede do egzotičnog oblika šizofrenije. Ko zna, sve je moguće! Šta da krijemo: mi smo ljudi suštinski udvojena bića – bića materija i bića duha. Svaki poremećaj ove krhke ravnoteže može da izazove katastrofu. Upravo se tu i nalazimo: u srcu katastrofe! Nestanak šljiva, širenje Alchajmera i raznih oblika senilnosti i demencije, kao i povećanje malignih bolesti, nesumnjivo su povezani.

Pretpostavljam da imunolozi ozbiljno rade na tome da podstaknu naše organizme da se u slučaju bolesti brane svim sredstvima. Pada mi na pamet da bi u slučaju šljiva možda mogao da pomogne DNK osobe koja je šljivu napravila. To bi bio takoreći nemoguć zadatak za osobe koje su u mladosti imale buran emotivni život i mnogo partnera koji su im ostavljali tragove šljiva po telu. Ali one, monogamiji sklonije osobe, one bi verovatno precizno mogle da odrede uzročnike. Ukoliko je od tada prošlo pedeset ili više godina onda bi sam proces traženja bio uzbudljiv poput triler. Recimo, da obilazite rodbinu ili domove za stare u potrazi za nekim ko je vašoj majci ili tetki napravio šljivu na vratu pre pedeset i dve godine. A onda, zamislite samo, kada se otkrije živi posednik spasonosnog DNK, kako bi izgledalo suočavanje sa onim što se odigralo pre toliko godina.

Da je neki muškarac ili žena mogao strasnim poljupcima da izazove pojavu tumora kod voljene osobe to deluje prilično nestvarno. Upravo zbog toga i tako prihvatljivo. Posle svih onih serija o forenzičarima i doktoru Hausu ljudi su dobro pripremljeni da i sami postanu jedinstveni objekti čuda savremene medicine. Pogotovo ukoliko raspolažu spasonosnom formulom koja će se primeniti na osobu sa kojom je bila u sentimentalno-strasnoj vezi pre mnogo godina. Na taj način se i biološkim putem uspostavlja često izgubljeno, ili proterano, sećanje. DNK poljupca koji je napravio šljivu i izazvao tumor vraća se u telo voljene/og gde budi uspavanu životnu energiju. Bolest se pobeđuje, bivši ljubavnici se ponovo sastaju, osvežavaju se sećanja, prave se intervjui, snimaju filmovi, pišu romani, zarađuju pare… Put od propasti do spasa u suštini je vrlo jednostavan. Samo je potrebno imati maštu i biti istrajan.

Da ono što otruje može i da izleči to je drevna misao. Mislim da je i Heraklit nešto umovao na tu temu. Savremena medicina, od Pastera pa na ovamo, cela je prožeta ovom idejom. Pošto se odustalo od univerzalnog leka koji leči sve bolesti opredelili smo se za serume u kojima su osnovni sastojci tragovi otrova ili uzročnici bolesti. I mi smo Srbi na tom polju narodne umotvorine dosta doprineli. Kad kažemo “klin se klinim izbija” ili “na ljutu ranu ljutu travu”, zar upravo na to ne mislimo. Ima tu i nekih paradoksa. Reč je osećanjima ljubavi i mržnje. O lekovitom svojstvu ljubavi govori se i piše naširoko. Na mržnju, kao negativno osećanje, ne računa se toliko. Još nisam čuo, govorim o medicini a ne o politici, da se golom mržnjom mržnja može isterati. Osim ukoliko ne dosadi.

Pretpostavljam, odnosno nadam se, da bi izazivač bolesti delovao pozitivno na obolelog ukoliko bi njegovo osećanje ljubavi, brige i posvećenosti, stiglo direktno do njega, bez posrednika. Verujem da bi susret starih ljubavnika mogao da probudi ne samo stara sećanja nego i podstakne imuni sistem. Kad ovome dodamo ono što savremena medicina i molekularna biologija mogu da urade sa uzročnikom – u ovom slučaju sa dodirom usta koje se pretvaraju u malu pumpu – onda smo na pragu istinskog otkrića.

Sve ovo, naravno, zavisi od toga u kakvom društvu živimo. Nema te medicine koja može da zaustavi osećanja ljubomore i zavisti koji će da spreče ne samo susrete obudovelih ljubavnika nego i svaku razmenu DNK-a. Što su ljudi stariji, a sa njima i društvo u kojem žive, to je osećanje samoživosti, izolovanosti i zavisti prema svemu što ih okružuje veće. U takvom svetu teško je zamisliti da pojam dobrote uopšte bude razmatran. Nesebični su ljudi postali sinonim neuspešnosti. Najmanje za šta se optužuju jesu glupost i naivnost. Mnogo češće oni se prozivaju zbog moralne arogancije i skrivenih podlih planova koji su deo opšte zavere prema pojedinim narodim, slojevima društva ili pojedincima.

Vratimo se, međutim, na šljivu!

Ne vidim način da se ona, kao simbol seksualne želje, vrati u život. Osim, naravno, ukoliko se ne utvrdi nešto sasvim suprotno: da su upravo šljive na vratu ili gdegod po telu jedinstven način da ne obolimo od raka, retkih autoimunih bolesti, Alchajmera i sličnoga. Možda se na taj način vrati i ceo jedan odavno odbačeni i zaboravljeni sistem lečenja – od vantuza i pijavica do visokofrekventnog elektriciteta i magneta. (Vantuza je kupica, mala čaša od debelog stakla koja se stavlja na obolelo mesto da bi se, razređivanjem vazduha u njoj, krv privukla u potkožno tkivo i time unutarnji organi oslobodili navale krvi). Kao da bi to, uostalom, bilo prvi put da medicina sama sebe demantuje vraćajući se starim sredstvima i menjajući najmodernije protokole lečenja.

Postoji nešto u prirodi samih bolesti što ih, posle određenog vrhunca, smiruje i uklanja, a da nije pronađen nikakav spasonosni lek. Takav je slučaj, uostalom, bio i sa kugom. Kako se Crna smrt uopšte zaustavila? Uvođenjem karantina? Ili tako što su ljudi počeli više da vode računa o ličnoj čistoći? Ali za uvođenje kanalizacije i vodovoda, kao i navike održavanja higijena, bile su potrebne stotine godina. Da se kuga nije sama od sebe zaustavila, odnosno dok se nije jednostavno potrošila, usmrtivši u tom “samotrošenju” milione ljudi, teško da bismo doživeli današnju civilizaciju.

Šljiva bi, možda, mogla da pomogne tamo gde smo digli ruke od svega. Ukoliko je čovek sam, mogao bi, uostalom, sam sebi da napravi šljivu na nadlanici. I to bi bio dosta indikativan beleg njegove usamljenosti. Pa bi se usamljene, a srodne duše, možda mnogo lakše prepoznavale i spajale.