1.

Napadao snijeg iznenada
Zatvorio ceste
Zarobio Dijanu baš u njegovu gradu
Gradu bez hotela
Gradu bez potrebe za hotelom
Ovdje nitko ne zastaje
Osim zalutalih oblaka
Pokislih brodolomaca
Vila i vukodlaka
Tko ovdje zastane
Nema izbora

2.

Spavaj u kući moje majke
Jedan je krevet vazda hladan
Čuva ga za tvoj san
Zna da ćeš doći
Slučajno u predvečerje
Snijeg zameo drumove
Samo da te zarobi
U kući moje majke
Soba na katu
Deset kvadrata
Dovoljno za san i nesanicu
Dovoljno za sanduk
U kojem smo ga gledali
I škropili ga suzama koje nisu kapale
Nikad ga iznijeli
Nikad zakopali
Eno ga i sad nema
Pod trulim križem od jelovine

3.

Sjedim na školjci
U kući Markove majke
Pokušavam shvatiti da sam trudna
Kap mokraće klizi mi po palcu
Kucanje na vratima
Markova majka
Pita je li sve u redu Dijana
Zvao je Marko kaže
Odgovaram da je zvao i mene
Nisam se javila
Pa se valjda zabrinuo
Je li sve u redu Dijana
Sve je u redu
Javit ću mu se

4.

Otkad je umro
Nisam spavala u ovom našem krevetu
Sad će biti godina dana
Strah me
Razvučem dolje trosjed i spavam
Marko to ne zna
Nemoj mu reći
Dijana molim te nemoj mu reći

5.

Spavaj u kući moje majke
Samo ovu noć
Zapali prije spavanja
Zakašlji kroz mrak
Okreni se prevrni tri puta
Pa duboko usni
U kosti će ti
Prozirni vilenjaci
Mršavi psi
Novembar
Mrazovit vjetar
U kosti ću ti ja
Da odgovorim
Na sva pitanja

6.

Ušao je baš kad mi je vilica prestala podrhtavati
Markov mlađi brat
Da ga povezem do Zagreba
Marko mu je rekao da može
Vidjet ćemo ujutro
Prespavajmo
Bit ćemo pametniji
A i snijeg
Možda nikad neće prestati
Prestat će kaže on
Uvijek se čini kao da nikad neće prestati
Čekaj
Znaš li na kojoj je strani kreveta spavao tvoj otac
Zastao je
Zbunjen
Znaš li na kojoj strani
Ne znam

Kada se u pretraživač upiše “nikodije.stojanović”, pojavi se tridesetak tisuća dokumenata vezanih za ime Nikodija Stojanovića Tatka. Po narodnome heroju Tatku zove se velika osnovna škola u Prokuplju, o kojoj saznajemo da je osnovana i sagrađena još u devetnaestom stoljeću, a Tatkovim je imenom čašćena odlukom Školskoga odbora od 15. lipnja 1952. Na službenim stranicama općine Prokuplje piše i: “Škola N.S.Tatko je 08. 08. 1997. godine proglašena za kulturno-istorijski spomenik, a danas sa ponosnim epitetom ‘Stara dama’ kreće u osvajanje znanja sa dovoljno iskustva i mudrosti.” Saznajemo da se nastava odvija i u “izdvojenom odeljenju u Donjoj Rečici”, te da Osnovnu školu Nikodije Stojanović Tatko pohađa ukupno 1249 učenika.

Dalje čitamo da u Prokuplju postoji “Društveno preduzeće industrija filcanih proizvoda Nikodije Stojanović-Tatko”. Za nas koji ne znamo što bi, ustvari, bili filcani proizvodi, slijedi “opis delatnosti”: “Proizvodnja netkanog tekstila i predmeta od njega, osim odeće”. Poduzeće je utemeljeno 1948, zapošljava 115 radnika, a u procesu privatizacije 2006 prodano je tvrtki “Konus Konex d.o.o. iz Slovenskih Konjica. Što se s proizvodnjom filca u Prokuplju zbivalo nakon 2006, i je li tvornica promijenila ime, ili je novi vlasnik odlučio slijediti stečevine i svijetle tradicije narodnooslobodilačke borbe, u kojoj je heroj Tatko položio svoj mladi život, nećemo saznati. Mogli bismo, kada bi nas jako zanimalo, ali mi smo se ovdje zatekli tražeći jednoga drugog Nikodija Stojanovića. Jednoga koji nije bio Tatko.

Tako biva, to je onaj odavno primijećeni usud interneta ili svemrežja, kako bi rekli stari Hrvati, da krenete tražiti jedno, a nađete drugo, pa vam se počnu mijenjati interesi da na kraju završite u proučavanju prosvjetnih i gospodarskih prilika u Prokuplju.

O mom Nikodiju Stojanoviću pisao je Marko Vešković, u jednoj od svojih kolumni “Vlah bez voznoga reda”, objavljivanih u već tako davna vremena da se danas skoro više i ne čuje autorov auto-cinizam u nazivu kolumne.

Bila je to jedna od onih rijetkih Markovih novinskih priča iz koje nije izbijao gnjev i u kojoj se nije nadgornjavao s pogani ove ili one vrste, pokušavajući po tko zna koji put dokazati da je ljudski stvor bolji od govna. Rijetko se to Marku događalo, pretjerano rijetko, da krene pripovijedati o onome vrijednom, ljudski dragocjenom, što je izgubio, što mu je izginulo, umrlo i nestalo u vremenima pogani. Ali kad s tim krene, stalo bi ti srce od tuge dok bi čitao. Iako se po novinama i u svojim nefikcionalnim tekstovima dugo učio kako da iz jezika, iz riječi i sintakse, derivira kukutu, di-di-ti, mišomor, kojim bi potrovao neprijateljsku živu silu, Marko je bolji i literarniji u žalosti i u sitnoj i krupnoj čovjekovoj tragici. Dijelom, razlog je u njegovu talentu, ili u vrsti talenta, ali važnije je nešto drugo: koliko god ljudi bili po svojoj izvornoj prirodi zli i pokvareni, pa su oni dobri uvijek nekakav izuzetak, i dok zlo nadire u krdima i bataljonima, dobro je vazda upojedinjeno, ostrvljeno i samo, toliko su riječi našega jezika, kao i riječi svakoga drugog jezika, njegova gramatika, njegova prozodija i pjevnost, pogodniji za izricanje nekog dobra. Možda je i to posljedica čovjekove zle naravi i prijetvornosti, pa je stvarao jezik kojim će nasanjkati i prevariti svojega brata, a možda je jezik živ dokaz da ima Boga i da je jezik njegovo djelo, možda je nešto treće, tek Marko Vešović je, kao i svaki veliki pisac ovoga jezika, svjedok istine da je jezik dobar, a ljudi su zli.

Na četvrtoj ili petoj stranici na Googleu, nakon što proučite svu silu informacija o Nikodiju Stojanoviću Tatku i Prokuplju, naići ćete na Markov tekst “Zapisi iz sveske s modrim koricama: Nedžad i Nikodije”, a u njemu fragment “O Nikodijevom osmijehu”. Pripovijeda pisac o posljednjem viđenju s Nikodijem, u kazališnom holu, na pauzi Sidranove predstave “U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce”, pripovijeda o tome kako se, eto, ponekad dogodi da se gledamo s nekim tko se već našao s druge strane života i groba.

U tom tekstu je i biografska skica Nikodija Stojanovića, dana preciznom rukom ikonopisca, koji, u stankama između psovki što ih razmjenjuje sa zlotvorima, dok do smrti brani onih par desetaka četvornih centimetara zemlje pod svojim stopama, po nevidljivome stropu nevidljive crkve oslikava nevidljivu fresku, ispunjenu svecima i mučenicima, također nevidljivim, kojih se, u sjećanju nevidljivom, spomene, katkad.

Čudan je svetac bio taj Nikodije Stojanović Nino.

Umro je kao mučenik, od bolesti koja mu je opustošila utrobu, a ostavila oči da njima gleda.

Marko se sjeća kako se Nikodije na samom početku rata javio kao dobrovoljac u Teritorijalnu odbranu. I kako bi se u takvim prilikama uvijek našao netko s vrlo razvijenom bezbjednosnom kulturom (jer s kojim se to nakanama jedan Nikodije, pa još i Stojanović, javlja da brani Sarajevo?), izuzeli su mu notes s telefonskim brojevima – knjižicu koja je, u vrijeme pred izum mobitela, bila najuvjerljivija biografija svakoga od nas – kad u njoj: broj Radovana Karadžića.

Jer Nino je bio pjesnik u pokušaju, dobar i odan suputnik bosanskohercegovačke i sarajevske pjesničke scene s kraja sedamdesetih i u osamdesetima. Pa kad bi negdje otputovao svojim šahističkim poslovima, jer Nikodije Stojanović bio je šahist, ne naročito uspješan, ali čestit i pouzdan međunarodni šahovski sudac, javljao bi Radovanu za svoj prazan stan, da si poeta privede, ako ima pri ruci što za pojebat.

Uzalud se pred vojnim isljednicima branio i pokazivao im kako u istom notesu ima i Vešovićeve, i Sidranove telefonske brojeve. Išamarali su ga i poslali kući. Nikodije se poslije vajkao, pa se nesretni događaj i nesporazum najprije pretvorio u dobru kafansku priču, u anegdotu i u vic… Prepričavat će ga i oni koji nisu Nikodija znali, ali im se, eto, svidjela priča. U takvom je prepričavanju taj slavni, nadaleko poznati, sarajevski šarm i smisao za humor.

Nikodije nikome ništa nije zamjerio. Preveden na hladni, generalizirajući jezik, koji nikada nije tačan, ali često otkriva koješta što bi nam, nakon što prođu godine, ostalo skriveno, događaj je bio ovakav: Srbin se javio u Teritorijalnu obranu i nije primljen, nego je dobio batine, jer su mu u telefonskom imeniku našli jedan zločinački telefonski broj, kao što bi u to vrijeme svakom, ili skoro svakom, viđenijem Sarajliji, bilo koje vjere ili nacije, u imeniku pronašli neki takav zločinački broj.

Mnogi bi nakon ovakvoga doživljaja ostali uvrijeđeni, pa bi mudro tražili način da napuste grad, u skladu s onom banalnom narodnom uzrečicom, koja je, na kraju, potrošila sve naše jučerašnje živote, a po kojoj svaka ptica svome jatu leti. Ali Nikodije Stojanović bio je smjeran i trpeljiv. Nije se gordio, baš kao što je kršćanskim svecima propisano – da se ne gorde, jer su gordost i taština među gorim čovjekovim osobinama, i uzrok su mnogih teških grijeha. Kako nije bio gord, Nikodiju nije bilo dano da bude dobar pjesnik, premda je njegova obuzetost poezijom bila istinska. I nije bio ptica, pa da svejedno kojem jatu leti.

Ništa on nije zamjerio svojim isljednicima, ni onima koji su ga tukli, ni onima koji svih tih strašnih godina u njemu nisu uspijevali vidjeti ništa do li – Srbina. Sve je to, iz njegove čudne, pomaknute perspektive bila greška, koju treba ispravljati. I rat je bio jedna velika greška, a na kraju i zlo u ljudima posljedica je nekog nesporazuma s drugima ili sa samim sobom. Dakle, greške. U Nininom svijetu, čovjek nije mogao biti zao iz čista mira.

Nikodije Stojanović imao je svoj mali stan, pri vrhu velike stambene zgrade, u Novom Sarajevu. Jedna od predrasuda o Srbima, koja se pojavila vrlo rano, još u travnju i svibnju 1992, ticala se upravo toga – stana. Pa bi se kazalo da je taj i taj ostao u opsađenom gradu, da s drugima trpi granate i snajpere, nosi glavu u torbi i živi od humanitarne pomoći, samo zato da bi sačuvao – stan. Kasnije će se, u ratu, a pogotovo u godinama nakon rata i u dvadeset prvome stoljeću, predrasuda proširiti i na sarajevske Hrvate, pa će, pomalo, postati i neka vrsta općega mjesta, jedna od temeljnih misli tog ljupkog, sebe nesvijesnog, merhametli šovinizma, koji se nikada nije upitao je li, možda, i neki pripadnik većinskoga naroda u gradu ostao – zbog stana.

Ali pustimo to, Nikodije Stojanović bio je čist od svega toga. Njegovog stana se sjećamo zbog priče koju je, na žalost, nemoguće do kraja ispričati, koja mi se često vraća, a pomalo bih je želio zaboraviti, ali ne ide.

Jedne od onih ludih i euforičnih sarajevskih noći, kakve su bile česte u godinama pred rat, sa Semezdinom Mehmedinovićem našao sam se kod Nikodija u stanu. Ne sjećam se kako smo i zašto došli. Valjda kafane više nisu radile, ili nam se zbog nečega nije išlo u one koje su radile, ili je Zvono zbog nečega bilo zatvoreno, ili je u Zvonu bio netko koga nismo željeli sresti, tko zna što je bilo, tek Nino nas je pozvao na piće i mi smo došli.

Premda je bio slobodan od svake taštine i lišen potrebe da se uspoređuje s drugim ljudima, Nikodije Stojanović bi, katkad, zapadao u neku čudnu, infantilnu i fantastičnu potrebu da se u nečemu istakne kao najbolji u gradu, u Jugoslaviji, u kosmosu. Družio se s pjesnicima, koje je smatrao najboljim u našemu jeziku i na svijetu, pa su – Nikodijevim blagoslovom – i bili takvi, najbolji. Družio se sa šahovskim velemajstorima, pobjednicima međuzonskih turnira i prvim tablama na šahovskim olimpijadama, pa su i oni – po Nikodijevom apostolskom blagoslovu – bili najbolji šahisti na svijetu. I onda bi se, u časovima svoje svetačke slabosti, Nino u kasne noćne sate oglasio kao djetinji posjednik nekoga tajnog sveznanja.

Tako je te noći Semezdinu rekao da je on, Nikodije Stojanović, najbolji pokeraš u gradu, ali da ne želi tu svoju moć zloupotrebljavati, te da zato rijetko igra poker. Igra se samo u novac, i to u veliki novac, bez igre u novce poker je kao šah bez šahovske table. Ali kako da ojadim čovjeka, uzmem mu sve što ima?

Poučavao nas je Nikodije.

Bio je to početak jedne mahnite noći, tokom koje smo se naludovali za pola života. Semezdin i Nikodije igrali su poker, a pošto Semezdin nije imao ni dinara u džepu, posudio je od Nikodija početni ulog.

I kako to već biva u ovakvim pričama, stvarnim i izmišljenim, sreća se okrenula onom kojem je pobjeda bila manje važna. Nino je gubio partiju za partijom, a onda se, negdje pred jutro, u suigraču probudio sam vrag, pa mu je predložio da zaigraju na sve ili ništa.

Predložio je da ulog bude Nikodijev stan.

Smijali smo se kao da nam je zadnje, smijali smo se da nikad ne zaboravimo i da nam onaj mali bijeli miš uspomena gricka savjest, čim se ovoga sjetimo, ali Nikodije je bio ozbiljan. Preznojavao se i igrao svoju veliku igru. Hazardirao je junački, jer je taj stan bio jedino što je imao – naslijedio ga je od roditelja. Drugi su se ženili, svršavali škole, dobivali posao, postajali veliki pjesnici, objavljivali knjige, remizirali s Ljubomirom Ljubojevićem i u furioznoj završnici pobjeđivali Jana Timmana, dok je Nikodije bio saputnik. On se neće oženiti, dobiti posao i objaviti knjigu, nego će sudjelovati u tuđim životima, pomagati i radovati se njihovim uspjesima, i na kraju, kad svi nađu ljubavnice, ostavljat će im ključeve stana kad ode na put, suditi šahovski meč.

Ključeve baš ovoga stana koji je upravo izgubio.

Semezdin mu je pružio revanš, ali nije išlo. Nino je i drugi put izgubio stan. O, kako nas je to ludo veselilo, dok se nebo već bijelio nad Sarajevom, zvonili tramvaji, tutnjali smetljarski kamioni i život samo što se nije odlomio, sunuo poput Zemljinog satelita, poput tromba, i nestao odavde…

I onda se nađe netko da kaže kako je Nikodije Stojanović u opsađenom Sarajevu ostao da sačuva stan. Imao je taj čovjek u sebi i oko sebe toliko toga većeg i važnijeg od stana. Ali zar je to još koga briga? I zar se još netko sjeća Nikodija Stojanovića, sarajevskog pjesnika i šahista, sveca, čiju svetost nije prisvojila nijedna crkva, jer su pastiri, u času kada je Nikodije prolazio ovim svijetom, bili zaslijepljeni i zaglušeni teškim grijesima taštine, gordosti, sujete…

Velika mu se težina sa srca svalila kada je Semezdin rekao da se odriče stana koji je dobio na pokeru. I uopće, kakva je to igra u kojoj bi se ljudima otimali stanovi? Patriotizam? Ljubav prema domovini? Krediti koji proističu iz masovnih grobnica? Ili krediti koji proističu iz činjenice da je negdje netko oteo stan nekome zlosretniku iz tvoga naroda? Ne, poker nipošto nije tako prljava igra da bi se na pokeru nekome oteo stan. Uostalom, da jest, ne bi se Nino proglasio najboljim pokerašem Sarajeva. On je bio plemenit, pa je žalio tuđe žrtve, a ne svoje. Bio je svetac, pa mu nije bilo dano da pomišlja da bi netko, valjda, trebao žaliti i žrtve njegova roda.

Drugi put, kada je isto tako poželio da bude u nečemu prvak, Nikodije nam je, u povjerenju saopćio da je on, ustvari, plaćeni ubojica. O tome se ne govori, nipočemu se to ne primjećuje, ali svakih godinu ili dvije zazvoni telefon, javi se čovjek negdje izdaleka, upita ga je li spreman, on potvrdi da je spreman, i odmah ujutro je na željezničkoj stanici, putuje daleko, da ubije čovjeka.

Bilo nam je smiješno i to što atentator Nino putuje vlakom, a ne avionom.

Upozorio nas je da će morati da nas likvidira, budemo li o ovome okolo pričali. Ali onda se i sam počeo smijati.

Nikodije Stojanović je, kako se može naći na internetu, 1972. maturirao u sarajevskoj Prvoj gimnaziji. Njegovo ime je na spisku učenika IVg razreda (razrednice Dobrile Muline, profesorice povijesti). Na jednoj od četiri objavljene slike, snimljenoj u bivšem gimnazijskom dvorištu, gdje je danas najveće otvoreno kino na Balkanu, ispred rukometnog gola gledamo sedmoricu učenika – vjerojatno razrednu malonogometnu ekipu – s profesorom fizičkog. Prvi zdesna, u farmerkama, teksas jakni i šarenoj košulji, dugokos i zagledan negdje mimo kamere, stoji Nikodije Stojanović. Kako god gledao sliku, kako god je pomicao od očiju, nikako da ulovim njegov pogled. Nema ga. Ili mene nema.

Jednom, davno, Nino je pao s motora i jedva ostao živ. To ga je, kažu, promijenilo. Ranije je bio običan, drugima nalik. Ali to je, vjerojatno, samo glasina.

Nakon što se Semezdin Mehmedinović po završetku rata iselio u Ameriku, jednoga vrlo ranog jutra zvonio mu je telefon. Javio se Nikodije Stojanović da se raspituje za svoje pjesme.

Kakve pjesme, crni Nikodije?

One koje sam ti donio u redakciju Lica, u februaru 1992, sjećaš se?

Da, sjećam se.

To mi je jedini primjerak, pa bih da mi ga pošalješ.

Kad mu je Semezdin rekao da su pjesme ostale u redakcijskoj ladici, u bivšoj zgradi Omladine, u Ulici Daniela Ozme, Nino je rekao da će se tamo raspitati. Ali više mu nije bilo toliko važno.

Na kraju, njegove su sabrane pjesme završile na najljepši pjesnički način. Planule su usred jednoga malog i krvavog balkanskog rata, koji će nama biti tako velik, jer će u tom ratu nestati sav naš jučerašnji svijet. Tako dokončava prava poezija, nakon što svijet izgubi pravo na samoga sebe i na svoje pjesnike.

Čovjek dobro pamti lica koja više neće vidjeti. Pamti mirise pokojnih, njihove karakteristične pokrete i grimase, ritam rečenice, pamti ono što su govorili i kako su govorili, ali nešto je u čovjekovom mozgu, u sinapsama i u sivim stanicama tako udešeno da glasove brzo zaboravljamo. Lica naših mrtvih su nam pred očima, zijevaju nijemo kao ribe, jer im mi više ne pamtimo boju i melodiju glasa.

Ja, međutim, i sad mogu zatvoriti oči i čuti glas Nikodija Stojanovića. Ne moram ih ni zatvarati, čujem ga dobro. Hrapav, muški, dječji. Ako bi bilo potrebno neko čudo, kojim bi se dokazivalo da je i takav jedan čovjek živio, pozvao bih se na to čudo što mu pamtim glas.

Očekivao sam, gospodine Hamijase, da među žiteljima Pakla barem mašte ima dovoljno. Međutim, moja prva iskustva su porazna. Njihove naseobine, koje sam do sada vidio, ni po čemu se ne razlikuju od naših provincijskih varošica – štaviše, nose i slična budalasta imena. Žitka je ilovača u temelju, bajat vazduh u plućima, a svjetlost se ruči na trgove sa visoko podignutih kružnih ogledala. Mahanjem glave ili gužvom stare štampe pokušavaju se otjerati zujalice-muhe sa vilica. Parole je sprala kiša, stare zastave su uklonjene. Spremaju se nova platna, ali Prijestolnica o njihovoj boji i izgledu već odavno ne kazuje ništa.

Dokona protuha, sasvim razumljivo, otkriva i izvjesne razlike. Ja sam, na primjer, otkrio jednu sitnu, uzbuđujuću. Ona se tiče benzinskih pumpi.

U palankama, pumpe podižu na samom ulazu, uz kakav užaren asfaltni drum. Bojene su žuto (boja se guli i na tim mjestima dragocjeni metal hrđa), posjeduju vrt sa šupom i opslužuje kakav cinik ili otromboljena čaršijska luda. Kao sad da vidim našu Irmu, bludnicu. Vitla šmrkom po vazduhu, ulje se prosipa i prži travu, dok putnici stoje mirno i strah im se ko predivo obmotava oko srca. Pozni je suton, izgrijeva pun mjesec, čuje se jezno komešanje životinja. Blejanje, groktanje, meketanje. Irma, zabrinuto, osluškuje. Ona voli svoje životinje. Među njima ima dosta začaranih putnika. Prisjećam se onog malog Elpenora kojega je Irma u nerasta preobratila. (Govore mi da je ovdje, ali ga još uvijek nisam vidio.) U svakom slučaju, pumpa radi non-stop i nafta je najskuplja.

Ovdje, u Paklu, toče sjećanje. Pumpa se takođe nalazi izvan naselja na jednoj, poput deponijskih njiva, starudijom pretrpanoj plaži. Red je upravo beskonačan, galama i vika zaglušujuća, ali nikog nema od posluge. Opslužna kućica zvrji prazna. Dešava se, vrlo rijetko, da se i pojavi brodica gospodina Harona. Iskrcava otud ugojena, naljoskana drtina, u pratnji psa-glavonje i dva pomoćnika. Klatari se između nestrpljivih, usijanih sjena, udara ih ručerdama težim od vesala i s mukom se probija i penje na malu, improvizovanu govornicu. Pomoćnici ga pridržavaju dok on, koliko se da vidjeti, o nečemu nedostižnom deklamuje i svaki se čas teatralno naklanja publici. Ali nigdje kapi ili makar vonja dragocjene tečnosti. Predstava se brzo završava, pomoćnici pale govornicu i kostima, ko kopljima, rastjeruju histeričnu i žednu gungulu.

Zatim pažljivo skupljaju alatke, penju se u čamac i odlaze.

(1983)

Kada sam prvi put bio s ocem u Konavlima

Još nijesam imao punih devet godina, falilo mi je nekoliko sedmica

Do toga datuma, 26. decembra, i fešte koju smo kanili spojiti

S katoličkim Božićem što ga je otac na svoj način slavio, sjećajući se

Prijatelja i pričajući okupljenima oko ognjišta da je i njegov djed Anto

Do pola svog života slavio taj Božić, a potom onaj koji sada slavimo,

Otada su pa sve do 20. januara i naše krsne slave sv. Jovana

Trajale svetkovine u kući, radosni dani kojih već od sljedećeg Božića

Neće biti, jer će očeva trgovina, krčma, obje kamene kuće i mlini na

Trebišnjici prijeći u zadružno vlasništvo po Zakonu o nacionalizaciji

Privatne imovine, objavljenom u Službenom listu FNRJ od 24. aprila

1948. godine, mi smo poslije predigli u Crnu Goru, tako se kaže kad se

Nekamo preseli, ondje više nijesmo slavili rođenje Kristovo, jer su one

Koji ga slave smatrali zaostalima i izlagali ih porugama, a potom se i

Naša porodica ubrzo rasula, ja sam se našao u Banatu, dok se mnogima

Iz uže i šire rodbine danas više ne zna strva, mnogi nemaju groba,

Umrlih je otada do danas ravno sedamdeset devetero.

*

Dan prije puta u Konavle spremili smo pribor u kome ćemo donijeti

Vino i rakiju, to su dva mijeha od jareće kože za vino i dvije demižane

Za rakiju, sve smo dobro oprali lukšijom, tako se naziva rastvor pepela u

Vodi koji služi za pranje rublja ili suđa, Andrić je pisao kako lukšija ženama

Izranjavi i nagrize prste, još se ponegdje zove liksija, cijeđ, lužnja ili lug,

Mi tu riječ nijesmo zamjenjivali nekom drugom, u našoj porodici oduvijek se

Govorilo lukšija, samo je jedna odiva iz nevesinjskog kraja zborila lužnja, a

Mi smo joj se rugali, pa smo i njezino ime Ruža zamijenili s Lužnja, a kad je i

Ona počela govoriti lukšija, otada je više niko nije zvao Lužnja, nego

Ponovno Ruža, strina Ruža, ili najčešće Ruža Mašanova po mužu.

*

Naveče sam držao majčine ruke, zurio u njih, suosjećao s njima kao da su

Od boli, hukao sam u njezine smežurane prste, htio sam im svojim dahom

Povratiti svježinu, a noć uoči odlaska u Konavle majka je tajeći od oca

Stavila u moj unutrašnji džep svoticu dinara, nešto manje nego što je

Otac imao u svojoj lisnici, jer se bojala da će se u nekoj krčmi zapiti i sve

Stucati čašćavajući svoje ortake, imao ih je u Konavlima desetoricu sebi

Ravnih u piću, pa bismo za blagdane koji počinju s Božićem, 25. prosinca,

Svetim Stjepanom, danom mog rođenja, sve tamo do krsne slave mogli

Ostati bez vina i rakije, onda veselja i slavlja bez toga pića ne bi bilo, u

Bibliji se spominje “mijeh vina”, namirnica ravnopravna “efu brašna”.

*

Krenuli smo ranim jutarnjim vozom, a već od postaje Volujac

Počeo sam se neobuzdano smijati sve do sljedeće stanice Ljubovo-Duži

Jer je otac rekao kako u Konavlima postoji mjesto koje se zove Pičete

A ja sam ga vragolasto, neprestance se smijući, zapitkivao jesu li se naši

Kuraice iz sela Donji Mlini obavezno ženili iz Pičeta, to sam jedva izustio

Zagrcnuvši se smijehom, a otac je mirno uzvratio da ne mora biti tako

Jedan se Kuraica oženio starijom šćeri Mitra Guzine iz Trebinja, a meni su

Oči već zasuzile od smijeha, držao sam se za trbuh, ali nijesam posustajao,

Nego sam i dalje zapitkivao je li Kuraicama iz Donjih Mlina svejedno

Odakle se žene, može iz Pičeta, a može i od Guzina, previjao sam se i

Zgrčio na drvenoj klupi kupea, iscrpljen smijehom, a onda je otac vidio

Da sam zabrazdio s aluzijama i širenjem značenja, pa je to prekinuo

Rekavši da se keserim kao seoska budala, jer je lijepo kad se ljudi žene

I zasnivaju svoje porodice, i kad se ne gleda odakle je ko, niti kako se

Preziva, a još manje kako se zove njegovo mjesto rođenja.

*

I tek što se bijah smirio i sabrao, ispražnjen od tolikog smijeha, na stanici

Ljubovo-Duži ušla je žena s teškim bremenom, nosila je glavato bolesno

Dijete, ljudi su joj pomagali da se smjesti, pa je sjela u naš kupe i odmah

Rupčićem obrisala bale što su se, kao ledene iglice, cijedile niz bradu

Bolesnog djeteta koje se zagledalo u mene svojim umornim očima, a ja

Sam mu se smješkao, ali do njega nije dopirala moja dobrota, pa sam

Pomilovao njegovu hladnu ruku, ni to ga nije pomaknulo iz ravnodušnosti,

Onda sam htio pošto-poto oraspoložiti nesretnika, uzeo sam svoj mijeh za

Vino i počeo ga napuhavati, ne bješe to nimalo lako, naprezao sam se i

Ostajao bez daha, ali sam uspio, pa se napuhani mijeh, kao kakav živi stvor,

Našao između nas, tada se mali bolesnik blago i malko osmjehnuo, potom je

Svojim kratkim zatupastim prstima i tankom ručicom lupkao u mijeh, a

Ja sam, kao komedijant, hineći da ne uspijevam zadržati zrak u mijehu,

Pustio da šišteći izvire, dok je dijete stezalo prstiće kao da grabi i lovi taj zrak

Koji istječe iz mijeha, i tek kad je mijeh splasnuo, bolesnik je zamumljao

Glasom odrasla čovjeka, gotovo ričući, tražio je da ponovno napušem

Mijeh po kome će lupkati, drugi put s obje ručice, kao neki mali zakržljali

Bubnjar, tako sam ga zabavljao sve do Uskoplja, već su me boljela pluća, a

Usta mi bijahu suha.

*

Ne sjećam se na koju smo postaju izašli, Cavtat, Komaj ili Gruda, ali sam

Zapamtio očeve riječi na peronu te postaje, spustio je obje demižane pokraj

Nogu da bi pripalio cigaretu, a ja sam stajao držeći mjehove za vino, čim je

Potegnuo dim-dva, rekao je: “Gledao sam te kako ugađaš onom bolesnom

Djetetu, a dok si napuhavao mijeh, bijaše iskolačio očima, obrazi ti se naduli,

Pa mišljah da ćeš mi umrijeti, što bih ja bez tebe, ko bi mi pomagao da

Donesemo kući dva mijeha vina i dvije demižane rakije, ko bi to popio bez

Tebe”, rekao je i nasmijao se, a odatle smo krenuli pješice, nakratko je

Zapuhalo, prominule su i brzo se raspršile sitne pahuljice snijega,

Zima je krenula ranije, kad je ovdje studen, kako li je tek kod nas.

*

Sjećam se da smo ušli u jedan gradić, malu varoš s nizom lijepih kuća od

Obrađenog klesanog kamena, sličnih našoj kući u Trebinju, samo su neke

Od njih imale balkone sa željeznim ogradama, brzo smo pronašli krčmu i

Ušli da se zgrijemo i da otac popije rakiju, a i ja sam naručio šurup od

Maline, otac je gorio od želje da s nekim progovori, ali kako nije našao

Sugovornika, počeo je sa mnom čavrljati, rekao je da je baka moje majke,

Moja prababa, rodom iz Konavala, od Radonjića, ali nije znao ima li još

Ikoga od toga bratstva, niti je znao mjesto iz kojega su, pa smo zašutili

Sve dok nije naručio i drugi čokanj rakije, tada je živnuo i rekao da i u

Konavlima ima Kuraica i da nijesu u srodstvu s onima iz našeg kraja,

Čuven je učitelj Krsto Kuraica, napisao je pripovijesti o jednom lašcu

Konavaoskom, Niku iz Lovorne, lašcu nad lašcima, niko tome lašcu nije

Vjerovao, ali su ga rado slušali, jer ne mora nešto biti istinito da bi se pomno

Slušalo, ja se više nijesam smijao pri spomenu toga Kuraice, nego sam

Ozbiljno i sa znatiželjom pitao oca “što su to pripovijesti”, prvi put sam tu

Riječ čuo u tome malom mjestu u Konavlima, nijesam znao njezino značenje,

Otac se svim silama upinjao da mi objasni kako nastaju pripovijesti, a mogu

Od svega nastati, ima ljudi koji znaju o svemu pripovijedati, neki je Andrija

Popović, rekao je otac, bez ijednog razreda škole umio po tri ure pripovijedati

Samo o balegama, a svi su ga slušali kao da raspravlja o velikoj filozofiji,

O smrti i životu.

*

Nakon okrepe u krčmi uputili smo se u taj podrum što ga je otac i otprije

Obilazio, rekao je da je kod toga podrumara najbolje bijelo, žilavka, dok je

Njegova lozovača meka, pitka jest, lijepo sklizne, ali ako rakija ne

Strese, nikakve vajde od nje nema, crno mu je isto dobro, samo što ga

Napravi malo, za sebe i svoje prijatelje, sjećam se da smo išli pokraj neke

Rječice o kojoj je otac pričao da je manita rijeka, nemoj se ti popišati u nju,

Jer bi se odmah izlila iz korita i cijelo konavaosko polje poplavila.

*

Stigli smo u taj podrum u kome bijahu četiri velike bačve i malih nekoliko,

Bijaše više demižana, opletenih i golih, raznih boca, a iz jedne je vlasnik

Podruma natočio po čašicu rakije, kucnuli su se on i otac, a ja sam sio na

Jedan mali škanj, izuo sam nove cipele, jer su me stezale, noge su me

Boljele, prsti se bijahu sparušili i stisli, masirao sam ih i trljao, a otac je

Išao od bačve do bačve i na svaku prislanjao uho, kao da nešto osluškuje,

Kuckao je zgrčenim prstima i rekao: “Ne bi me začudilo da iz bačve zazvoni

Crkveno zvono”, nijesam razumio što je otac htio reći, ali ta se slika urezala u

Moje pamćenje, evo do dana današnjeg, a toliko sam puta sanjao potmulu

Jeku zvona iz neke, kao svemir, goleme bačve.

*

Podulje smo ostali u tom podrumu, napunili smo mijeh žilavke, a onda je taj

Dobrohotni i mirni domaćin rekao mom ocu da je crno vino sorte vranac ove

Godine najbolje kod fratara, i da je “cijena pristupačna”, tačno je tako rekao,

I dok sam se ja obuvao i popuštao vezice na cipelama da me ne stežu, taj je

Dundo stavio ruku na moju glavu i rekao: “Ovoga malog ništa ne častismo,

Pa ću mu metnut jedan mali vijenac oko vrata, vijenac suhih smokava.”

*

Tada je u konobu ušla lijepa djevojka, ljepše stvorenje nijesam nikad vidio,

Bijaše na njoj odora koja me zabljesnula, mišljah da sam oslijepio, začuh

Riječi kako je u konobu ušlo svjetlo, “grumen zlata”, premda niko nije

Zborio, niti otvarao usta, ta je ljepojka imala na glavi crvenu kapicu, a na

Nogama crvene crevlje, držala je pladanj u rukama i plitku košaricu punu

Vrućih fritula, pobrašnjenih prahom šećera, a potom je gugutnula umilnim

Glasom, izustila je nekoliko čarobnih riječi, nijesam znao njihova značenja,

“Sniježi od Sniježnice”, rekla je, a ja sam zurio u te lijepe punačke usne,

Onda je tiho izustila da su sve mlinice i stupe na rijeci Ljutoj zabrujale u

Jedan mah, kao da neko upravlja tim kolima, a jato divljih gusaka ne

Uspijeva preletjeti Konavaosko polje, neke se odvajaju od jata i padaju na

Zemlju, crkve zazvone same od sebe, nešto se čudno događa, rekla je lijepa

Konavljanka, i to samo nekoliko neđelja prije Božića, rekla je, a otac je tomu

Dodao: “Ako još zazvoni iz bačve, onda nam se trese tlo pod nogama.”

Nijesam vidio kad je djevojka odlepršala, ali se sjećam da sam drhtao,

Slušajući kako dugo pišti sirena malog voza, a lokomotiva stenje, muči se da

Savlada uspon.

*

Nikad neću zaboraviti taj dan kada sam prvi put s ocem bio u Konavlima,

A nekih dva desetljeća kasnije, dok smo obilazili samostane u Dalmaciji i

Tražili objekte za snimanje filma po mom scenariju, našao sam se u

Pridvorju, u franjevačkom samostanu, bili smo srdačno primljeni i čašćeni,

Pili smo dobro vino, a jedan omanji fratar poklonio mi je dva svoja mala

Akvarela i rekao mi da je teško naslikati ono što je lijepo, a potom mi je

Ispričao jednu legendu o nekom knezu Šćepanu iz Konavala koji je tri dana

“Ljubio i obljubio mrtvu djevojku”, možda ćeš jednom o tome nešto napisati,

Rekao je, otada je prošlo mnogo godina, pripovijest nijesam napisao, ali još me

Kopka i još se nadam da ću je napisati, iako nijesam dovoljno spretan utkati
_________________________________________legendu u pripovijest.

Dok u krevetu maziš svog kućnog demona
povijena u oblak od jastuka i jorgana,
dok ti došaptava odgovore
kojih se nisi sjetila na vrijeme
(razmjenjujete rečenice kao ping pong loptice)
među kubističkim sjenama na zidu
sve što te je mimoišlo
ima moje obrve.
Sve što te je mimoišlo
u stoljeću njihove ere,
i pričinjava ti se život cio
muškarac koji te prevario

Na prozoru mutno demokratsko svitanje
nastavlja isplaćivati kredit za kola, stan
i frizuru vanbračne praunuke gospođe Safije.
Za mrkvom okačenom o štap mazga produžiće
kad za koji trenutak
budilnik iz mobitela
oglasi Vivaldijevo Proljeće.

U naselju baraka, koje je započinjalo ispred razrušenog templa – novoga sefardskog hrama, i širilo se blatnom ledinom, zaklonjenom s dvije strane nizovima zgrada u ulici Jugoslavenske narodne armije i na Obali Vojvode Stepe, pa se prostiralo sve do iza Prve gimnazije, živjeli su Nijemci iz Vojvodine i Slavonije, protjerani prilikom čišćenja tih pokrajina od sluga okupatora, a potom i od sveg etnički nepoćutnog stanovništva. Nakon što su ih odmah po završetku rata partizani sve sakupili u deportacijskim kampovima, koji su, barem po uvjetima života, hladnoći, gladi i epidemijama zaraznih bolesti, sličili nacističkim koncentracijskim logorima, bezuspješno su ih pokušali transportirati u Njemačku. Sravnjena sa zemljom i okupirana od savezničkih armija, Njemačka se nije mogla brinuti ni za vlastite građane koji su ostali bez krova nad glavom, pa su stočni vlakovi puni ljudi vraćeni s granice ili ne bi ni krenuli prema tom kobnom Vaterlandu, koji je narodu folksdojčera trebao zamijeniti izgubljeni Heimat. I jedno i drugo bila je domovina, a razlike u značenju tih riječi bit će naknadno naglašene sudbinama milijuna prognanih ljudi.

Da ne bi morali ponovo formirati logore, a vjerojatno su i sami bili svjesni neugodnih asocijacija i kobnih sličnosti s nacističkim logorima, bivši partizani su tada prerasporedili folksdojčerske obitelji širom Jugoslavije, po barakama i napuštenim izbjegličkim naseljima, gdje će čekati da konačno budu prognani. Godinama će to trajati, dok se Njemačka obnovi i izgradi, a oni će umirati od bijede, očaja i starosti, otplaćujući svoje i tuđe dugove, sve dok se napokon ne nasele u zemlju gdje će, doživotno, biti stranci, e da bi njihova djeca bila Nijemci, koji će na ime kolektivne odgovornosti žrtvovati porodična sjećanja.

U vrijeme kada započinje ova priča, u kasno ljeto 1946, ti ljudi su u stočnim vagonima dopremljeni na staru željezničku stanicu na Marijin dvoru, odakle su, pod vojnom pratnjom, sprovedeni do samog centra grada, do jevrejskoga templa i napuštenih baraka, o čijim prethodnim namjenama ne znamo ništa.

Već sutradan, predsjednik Mjesnog odbora penjao se na najviši, peti kat (lift odavno nije radio) zgrade u Ulici JNA, odmah pokraj templa. Pozvonio je uz pločicu s imenom Franje Rejca i tražio drugaricu Olgu.

– Ja sam – rekla mu je.

– Mogu li da uđem?

I ušao je, ali ona se nije uznemirila. To je, možda, čudno: nikada se ne bismo stigli uplašiti kada bi nam, tokom naše štublerovske povijesti, predstavnici vlasti banuli na vrata. Bit će da smo bili spore pameti, jer bi nas kasnije hvatao strah, pa bismo se pogledima pitali što je taj od nas htio, osim onoga što je rekao da hoće. Jer uvijek oni hoće više od onoga što kažu da hoće, a građanin bi trebao biti toliko lucidan da shvati što je to što je predstavnik vlasti htio.

Predsjednik Mjesnog odbora znao je da Olga govori njemački, štoviše, znao je i to da ona njemački jako dobro govori, toliko dobro da bi u nekoj drugoj situaciji to već moglo biti sumnjivo, pa joj je ponudio da bude kvartovski povjerenik za podjelu tačkica i kartica za racionalizirano snabdijevanje. Zauzvrat neće dobivati plaću, nego će njezina porodica biti prebačena u viši opskrbni razred i primat će bolje američke konzerve, više brašna, ulja, sapuna, mlijeka u prahu.

Tako je moja nona dobila prvi posao u životu – do tada je radila samo kao majka i domaćica – i postala je glavna, ako ne i jedina veza između svijeta folksdojčerskih baraka i grada u kojem su se barake nalazile. Osim što su živjeli u smrtnome strahu od svakoga tko bi im se približio, ili tko bi slučajno ili kakvim poslom zašao u njihovo skriveno naselje, ti ljudi su izbjegavali baš svaki, pa i najnedužniji kontakt s građanima. Nisu prihvaćali ni nečiju usputnu ili slučajnu ljubaznost.

Kao da su izbjegavali i samu mogućnost da nogom pogaze sarajevski asfalt, ili da na neki drugi način upišu svoje živote i sudbine u kronike grada. O njihovom boravku u Sarajevu ne postoje novinska svjedočanstva, povijesni dokumenti ili tekst, historiografski ili književni. Sedamdesetak godina kasnije, nema potvrde ni dokaza da je postojalo naselje njemačkih baraka. Tih ljudi nikada nije bilo.

U isto vrijeme kad i ovi nevoljnici, u Sarajevo su počeli da stižu njemački stručnjaci s porodicama. Dolazili su iz istočnih i zapadnih dijelova Njemačke, iz razrušenih i opustošenih industrijskih gradova, kao prvi poslijeratni europski gastarbajteri. Inženjeri, mehaničari, električari, građevinari, projektanti, ljudi s fakultetima ili vrhunski majstori svoga zanata, stigli su da u Sarajevu rade i zarade, da prežive dok im se zemlja ne obnovi i ne podigne, pa će za njihovim znanjima i u Njemačkoj biti potrebe.

Smještali su ih, kako bi dolazili u Hotel Poštu, u Kulovića ulici. Živjeli su tamo, hranili se i bilo im je dobro. Nakon ratnih strahota i života pod savezničkim bombama, nakon dvanaest godina Hitlerove vladavine, tokom koje svatko za sebe zna koliko se napatio, ali čime je i kako opteretio vlastitu savjest, tim je Nijemcima dolazak u Jugoslaviju i u Sarajevo morao biti nekakvo rasterećenje duše i tijela. Muškarci – a uglavnom su oni radili, a žene su čuvale djecu – brzo su se prilagodili lokalnim radnim navikama, srodili se s radnicima i malo pomalo učili jezik. Od svih Nijemaca u Sarajevu, a grad ih se od 1878. nagledao raznih i svakakvih, ovi su bili nekako najotvoreniji i najdruželjubiviji. Silno bi se radovali svakome tko zna njemački, pa je naš stan u Ulici Jugoslavenske narodne armije, nekadašnjoj Tašlihanskoj, često bio pun Nijemaca. Olga i Franjo su se, bez ikakvog zazora, družili s njima i međusobno se posjećivali – godinama kasnije, Franjo će kao penzioner honorarno voditi knjigovodstvo u Hotel Pošti, tada Nijemaca odavno neće biti – ne osjećajući nikakvo opterećenje frustracijama ratnih godina. Ne bi im na um palo da je netko od tih ljudi, možda, ubijao po Ukrajini i Bjelorusiji, ili da je neki od tih finih inženjera konstruirao plinske komore u Auschwitzu. Da su ikad posumnjali, samo bi otežali vlastitu muku i tugu, jer je i Mladen poginuo u njemačkoj uniformi.

Između Hotela Pošta i templa nema ni sto koraka. Između ovih Nijemaca i onih Nijemaca nije bilo zida, niti ikakve vidljive prepreke. Malo je vjerojatno da su vlasti vodile računa o tome da prognani banatski Švabe iz naselja baraka ne komuniciraju s njemačkim inženjerima i majstorima iz Hotela Pošta. Nisu to ni morali činiti, jer su u tom trenutku sreća i nesreća bile tako jasno među ljudima podijeljene, da nije bilo načina da se izmiješaju. I premda su bili zajedničkog jezika i pripadali su istome narodu, bili su međusobno udaljeniji nego što su ikada mogli biti udaljeni od Jevreja, Srba ili Hrvata.

No, postojala je u Sarajevu i treća skupina Nijemaca, onih domaćih, koji se za vrijeme rata nisu kompromitirali i koji su nakon 1945. normalno nastavili živjeti. Za razliku od Karla Stublera, koji je živio na Ilidži, na samome rubu grada ili već na selu, kojeg su namjerili poslati u deportacijski logor, pa su ga spašavali Alesa Božić i Srbi iz Kasindolske, Nijemce i Austijance koji su živjeli po stambenim zgradama u centru grada nitko nije dirao. Naravno, za svakoga se dobro znalo što je radio i gdje je bio od aprila 1941. do aprila 1945, i nikome se ništa nije praštalo. Ali ako netko nije bio kriv, onda je nastavljao živjeti kao sav drugi svijet. I opet se 1946. i sljedećih godina moglo čuti kako ljudi na glavnoj, Titovoj ulici, i po gradskim kafanama razgovaraju njemački. Bio je to njihov jezik, i govorili bi glasno, kao što, u pravilu, govore Sarajlije, tako da se putniku i strancu može učiniti da su svi u tom gradu malo nagluhi.

Ti ljudi su, kao i Olga i Franjo, razgovarali i družili se sa stručnjacima iz Hotela Pošta, dok su oni nevoljnici iz baraka bježali i od njih, kao što su bježali i od svakog drugog Sarajlije koji bi im se slučajno prikučio ili bi po nekom poslu zašao u njihovo skriveno naselje.

U rano proljeće 1947. pojavili su se ispred Hotela Pošta, s torbama i kartonskim koferima, gospodin i gospođa Püframent. On je bio visok i plav, gospodin Heinrich, jedan od onih idealnih Nijemaca, koji će petnaestak godina kasnije u svojim opel olimpijama krenuti prema Jadranu, a ona – ime smo joj u međuvremenu zaboravili – zgodna, čusta Švabica, zdravo seljački rumena, pokušavala je dovesti u red dvoje djece, barem dok se ne prijave na recepciji i ne usele se, a poslije neka divljaju…

Mašinski inženjer Heinrich Klaus Püframent dobio je posao u željezničkoj radionici. Trebao je nadgledati popravak parnih lokomotiva i manevarki, ne bi li se nekako doveo u red željeznički vozni park, koji je u ratnim godinama bio posve zapušten i opustošen diverzijama partizanskih ilegalaca, mašinovođa, majstora u radionici i skretničara. Oni, većinom, nisu bili razotkriveni, partijska mreža na željeznici nije razbijena ni u onih nekoliko strašnih tjedana Luburićeva terora, nego su i sad tu radili, pa je, između ostaloga, posao inženjera Püframenta bio da nauči majstore da za narodno dobro poprave mašine koje su, također za narodno dobro, u vrijeme rata pokvarili.

Ljudi su njemačkoga inženjera dobro prihvatili, posao je krenuo, a s poslom i društveni život. Inženjer je tako upoznao i Franju Rejca – tada već konstruktora reda vožnje, visokoga činovnika u vrlo urednom i ispeglanom odijelu, kakva se u ta rana akcijaška vremena baš i nisu često viđala – Franjo je govorio hochdeutsch, bez ikakvoga stranog naglaska, što je inženjera, već naviknutog na iskvarenu sarajevsku varijantu bečkoga govora, bilo iznenadilo, pa je pomislio da je gospodin Rejc Nijemac.

– Ne, nisam Nijemac, nego sam Slovenac. Nijemac mi je punac.

Püframent se iznenadio kako se to, zahvaljujući puncu, progovori jezikom Thomasa Manna, ali nije postavljao nikakva pitanja. Ipak je on u ovoj zemlji bio gost s vrlo nezgodnom, okupatorskom, reputacijom. Ali Franji ništa nije vjerovao. Kasnije će, kroz smijeh, priznati kako je mislio da je kamarad Rejc sovjetski čovjek, zadužen da drži pod kontrolom tu jugoslavensku suradnju s njemačkim stručnjacima.

Uskoro su Piframentovi počeli svakoga petka dolaziti kod nas na sijelo. Piframentovica bi s nonom u kuhinji nadgledala pripremu sirotinjske gozbe, pa bi međusobno, dok su se u pećnici pekli krumpiri u kori, razmjenjivale recepte za pašticadu, čokoladnu tortu i zečetinu ala vild, ne nadajući se, vjerojatno, da će ih ikada iskoristiti, ili da će ikada doći vrijeme kada će se opet jesti kao što se jednom davno jelo. Nona se sjećala vremena od prije rata, a Piframentovica se uopće nije željela sjećati. Ili nije htjela govoriti o tome kojeg se vremena sjeća.

Za to je vrijeme, u dnevnoj sobi, Franjo raspravljao s inženjerom o svjetskoj politici i o budućnosti željeznice. Poslije bi, svaki svojoj ženi, hvalili pamet i kulturu onoga drugog, a da nikada jedan drugoga ne priupitaju što su radili u ratu. Piframentovi su znali da su Olga i Franjo u ratu izgubili sina, ali nisu se usudili pitati kako je Mladen umro, na kojoj strani i u kakvoj uniformi? A oni Pifrmentove nisu pitali što su oni u to vrijeme radili, kako su živjeli i gdje su bili.

Za to vrijeme, djeca su divljala po kući.

Djevojčica se zvala Wiebke, i bila je vršnjakinja njihove kćeri. Uwe, mlađi brat, bio je živo – govorio se zločesto – dijete, i samo je gledao gdje će se popeti, kako će što razbiti i kako će se na koncu strmoglaviti u sigurnu smrt.

Djevojčice bi trčale za njim, vikale: ne, Uwe! ne Uwe!, onako kako su čule od Piframentovice, ali on ih nije čuo, kao što ni majku ne bi čuo, nego se nastavljao penjati, verati, puzati uza zid, otporan na silu gravitacije, a njih dvije, starmale, kažnjavale su ga dlanom po turu, ali Uwe je bio otporan i na udarce, mogle su ga tući koliko su htjele, on im je samo migoljio iz ruku i nastavljao dalje. Penjao se, verao, puzao uza zid i trčkarao po stropu – nemoj, Uwe, past ćeš na glavu! – ali ni oca nije čuo.

I tako bi svakog petka Uwe divljao po našem stanu, i nikome to nije smetalo. Djevojčica se radovala, jer bi tad živnuo ovaj sumorni dom, i na nekoliko sati više nitko ne bi mislio o onome što se nepovratno dogodilo, niti bi itko ikoga optuživao, i svi su bili dragi i voljeni.

Da nije bio živ dječak, neosjetljiv na bol, nego da je bio metafora, Uwe Püframent bio bi jedna njemačka metafora. Ali stvarni ljudi, čak ni sasvim mali dječaci, nikako ne mogu biti metafore.

Subotom ujutro dijelile su se tačkica za snabdijevanje: jednom mjesečno, svake druge sedmice, a nekad i svake subote. To je zavisilo od neutvrdivih, konspirativnih ritmova i birokratskih pravila, o kojima se mi nismo smjeli raspitivati.

Olga Stubler, ustvari drugarica Rejc, povela bi djevojčicu. Od četvrtog kata na kojem su stanovali, a zapravo petoga, jer se prvi, ne zna se zašto, nazivao visoko prizemlje, bilo je više stepenica, nego što je bilo koraka od ulaza u zgradu do prve barake.

Čim bi ugledali njih dvije, počeli bi se sklanjati u svoje izbe, sakrivati se i praviti se nevidljivima. Ponašali su se, ti Švabe, kao urođenici iz neke čudne, neistražene afričke zemlje. Samo što su bili bijeli.

Uzalud je Olga sa sobom vodila djevojčicu, misleći da se tad neće plašiti i da bi im se preko nje mogla približiti. Nikada se to neće dogoditi.

U naselju je bilo vrlo malo odraslih muškaraca. Nekoliko staraca, šepavi mladić i još jedan bez ruke, te dvojica na kojima se nije primjećivalo da im nešto fali.

Žene su, sve redom, bile u narodnim nošnjama. U širokim, cigovanim suknjama, s tamnim bluzama i maramama izgledale su savršeno neprikladno. Kao književni likovi koji su se, greškom slovoslagara i štampara, našli u pogrešnoj priči, i sad ne mogu nikako iz nje da izađu.

Djevojčice su bile u istim takvim, minijaturnim suknjama, u tamnim bluzama i s maramama.

Muškarci su govorili naš jezik, ali žene nisu. Ili su se pravile da ga ne razumiju, ili ga stvarno nisu znale. To je bilo neobično, jer su starci govorili srpskohrvatski kao da nisu stranci. Razvlačili su riječi, kao svi Vojvođani, i njihov je govor zvučao posve domaće i vrlo dobrodušno. Bilo nam je nevjerojatno da Nijemci govore upravo tako. Ako već znaju naš jezik, mislili smo, trebali bi ga govoriti nekako ružnije i grublje. Trebali bi govoriti, recimo, kao da su s Romanije ili iz Kalesije, a ne ovako. Skoro da čovjek posumnja da to, možda, i nisu Nijemci, nego je netko napravio neku gadnu grešku kad ih je istjerao iz njihovih kuća koje više nisu bile njihove, nego su bile naše, oslobođene.

U rujnu 1949, u to gladno doba kada je zbog Titovog revizionizma država bila izolirana od zemalja narodne demokracije, a na Zapadu je bila slabo prihvaćena zbog puta u socijalizam i odnosa prema neprijateljima revolucije, s Franjinom i Olginom kćeri u isti su razred krenula djeca prognanih Nijemaca.

Mihajlo, koji će, ako preživi, postati Michael, bio je vrlo agresivan. Čim bi ga krivo pogledali, on je započinjao tuču. Bez imalo one dječje lukavosti, lišen potrebe da se ikome svidi, prljav i sav u modricama, Mihajlo se životinjski borio za život. Od svih očaja, u ovoj dugoj stublerovskoj priči, Mihajlov je očaj najveći. Prezime mu ne pamtimo.

Laura i Maria su, kao i njihove majke, nosile cigovane suknje, ali su skinule marame s glava. To je bio jedini znak da su krenule u školu.

Laura ni sa kim nije razgovarala, i stalno je plakala. Na velikom i malom odmoru, kada bi se druga djeca sjurila u dvorište, Laura je ostajala u razredu da plače. U početku je plakala zbog neke svoje tuge i nevolje, a poslije je plakala iz navike, jer nije znala što bi drugo radila. Plakala je iz istih razloga zbog kojih se Mihajlo tukao. Ali ona je bila pomirena da je više neće biti. Ako je preživjela, Laura je danas sedamdesetogodišnja njemačka umirovljenica. Ako je imala sreće, više se ničega ne sjeća.

Maria je od njih troje bila najčvršća. Kad bi joj se neka djevojčica zamjerila, ona bi ju krvnički potegla za kikicu ili pletenicu. Bila je glasna i autoritativna, upadala je učiteljici u riječ, nestrpljivo se javljala kada bi znala odgovor na neko teško pitanje iz matematike i srpskohrvatskog. Da se nije znalo čija je i odakle je, i da nije bila Maria, s naglaskom na drugom a, nego da je bila Marija, vidjeli bismo u njoj tipičan sarajevski curetak, bistar i probitačan, koji će uskoro postati komandir čete na omladinskoj radnoj akciji Autoput ’59, pa omladinska funkcionerka i članica Saveza komunista Jugoslavije, vrijedna i aktivna u radnom kolektivu…

Ali i Maria je bila predviđena za progonstvo.

Učiteljice su se prema malim Švabama odnosile kao prema svim drugim đacima. Strogo i pravedno, u skladu s oskudnim vremenima i proklamacijama proleterskoga internacionalizma, vodeći računa o još uvijek starinskim pedagoškim pravilima, kada su se dobri đaci javno istaknuli, a loši, također, javno, sramotili. Ali nisu znale što bi s Laurinim plačem, koji se nikako nije uklapao u atmosferu sveopćega optimizma, a još bi im nekako i nalijegao na njihove odrasle savjesti.

Učiteljica bi prišla i pomilovala Lauru po glavi. I svi bismo onda vidjeli kako se Lauri tresu ramena. Učiteljica bi naglo povukla dlan, kao da je jagodicama prstiju dodirnula vreli štednjak. Nekoliko dana kasnije, zaboravljala je, pa bi opet pomilovala Lauru. I sve bi se ponovilo…

U proljeće 1952, Mihajlo, Maria i Laura nisu više došli u školu. Učiteljica je prije prvoga sata rekla da su se – odselili. Kamo, pitao je netko. U Njemačku, mirno je odgovorila. I to je bilo, zapravo, sve što će u sljedećih šezdeset godina biti rečeno. Nitko nije ni primijetio da je nestalo žena u cigovanim suknjama, koje nisu govorile naš jezik, i njihovih očeva i djedova, koji su razvlačili riječi, dobrodušno po vojvođanski.

Odjednom više nije bilo ni baraka, obnova i izgradnja bile su u punom jeku, iznikle su kuće na mjestu gdje je bila blatnjava ledina, a uskoro će biti obnovljen i temp. Njega će sarajevski Jevreji darovati svome gradu, i tu će biti najakustičnija koncertna dvorana u Bosni i Hercegovini. Da ne bi zvrljila prazna kad nema koncerata, u njoj su se, tokom sedamdesetih i osamdesetih, svakodnevno održavale kino predstave, uglavnom akcionih filmova i trilera. I usred julske i augustovske jare, unutra je uvijek bilo hladno, pa se na jutarnjim i ranim popodnevnim projekcijama tu hladila i dremuckala sarajevska cigančad i jalija.

O tih pet ili šest godina, koliko su banatski Švabe proboravili u Sarajevu, nema traga u novinskim dokumentacijama, kronikama ili romanima, inspiriranim tim vremenom. Tužni i uplašeni minuli su gradom kao ljetni pljusak, poslije kojega se asfalt brzo osuši. Već sutra nitko ih se nije sjećao. Osim djece iz razreda, ali i oni će uskoro zaboraviti Mihajla, Mariu i Lauru, čije je stranice učiteljica prekrižila, pomoću ravnala i naliv pera, pažljivo povlačeći crtu iz gornjega lijevog u donji desni kut, a onda je po sredini, preko ocjena iz poznavanja prirode i društva, matematike i srpskohrvatskog, koje više nikome neće biti važne, krasopisom ispisala: Odselio.

Tako je stavila i za obje djevojčice. Birokratski jezik izbjegavao je osjećaje i bilo kakvo srođivanje s onima kojih više nema, a katkad i rod u riječi i rečenici opreznome kancelarijskom umu djeluje kao nepotrebna i opasna emocija.

U vrijeme njihova iseljenja i nestanka, inženjer Püframant, sa gospođom i djecom, još uvijek je živio u Hotelu Pošta. I dalje su svakoga petka dolazili kod nas na sijelo. Uwe i Wiebke išli su u školu, govorili su srpskohrvatski kao što ga i mi govorimo, i sve je bilo tako normalno i obično. Samo što kafa više nije bila Divka, načinjena od preprženog ječma, nego se pila prava kafa, etiopska.

Franjo i Olga su se sprijateljili i s inženjerom Petstotnikom i njegovom ženom, također Nijemcima iz Hotela Pošta, ali oni su se 1949. morali iznenada vratiti u Njemačku. Samo je jednoga petka stigao befel u ponedjeljak, ranom zorom, moraju biti u specijalnom vlaku, koji će ih, mimo redovnih linija i reda vožnje, prevesti u Madžarsku i onda dalje, u Dresden, grad koji već četiri godine nije postojao. Petstotnikovi su bili rođeni u Dresdenu, i njihovi roditelji bili su iz Dresdena. Jednoga dana, u kasnu zimu ili rano proljeće 1945. zatulila je uzbuna, i njih su se dvoje kao disciplinirani Nijemci spustili u sklonište. Kada su izašli van, Dresdena više nije bilo. Ni prijatelja, ni rođaka, nikoga i ničega u Dresdenu više nije bilo. Nisu osjetili strah, ni žalost zbog gubitka, jer je svega tako naglo i tako temeljito nestalo, da čovjek nije imao vremena za neke obične osjećaje. A na kraju, i strah je samo jedan običan osjećaj.

Jedino što se dogodilo tog dana i noći, te sljedećeg dana i noći, jest da Petstotnikovica više nije mogla zatrudniti. Ni jedno, ni drugo nisu bili u stanju tačno na objasne u čemu je stvar, u kakvoj su vezi američke bombe i njezin graviditet, ali nono, a pogotovo nona, vjerovali su im na riječ.

Kada je stiglo naređenje da se moraju vratiti u Dresden, Petstotnikovici se stužilo. Samo je bez prestanka plakala, kada su u nedjelju, ranim jutrom, došli da se oproste. On je bio ozbiljan i o sutrašnjem je putovanju govorio kao o nečemu što treba biti vrlo profesionalno izvedeno. Sudbina je bila poput motora koji treba popraviti.

Donijeli su nam stvari koje u brzini nisu mogli ponijeti: porculanski servis za čaj i dvije srebrne kašičice s monogramom. U sljedećih pola stoljeća servis će se, onako usput, porazbijati – po tome ću konstruirati jednu fikcionalnu epizodu iz romana “Psi na jezeru” – jedna će žličica biti izgubljena, a druga još uvijek postoji, kao živa potvrda da su Petstotnikovi nekada živjeli u Sarajevu.

Olgi i Franji bilo je te nedjelje, u februaru 1949, na vrh jezika da Petstotnikovima predlože da ostanu, ali je riječ ostala prešućena. Nisu njih dvoje voljeli Staljina, ni Waltera Ulbrichta, u Dresdenu nisu imali ni kamen na kamenu, a u ove dvije-tri godine života u Sarajevu tem su dahnuli dušom, tem su se zbližili s ljudima i naučili jezik, tako da baš nikakvog razloga nije bilo da se u ponedjeljak nađu na staroj željezničkoj stanici na Čengić vili, s dva kartonska kofera, na putu u Istočnu Njemačku, čija je partija odlučno osudila revizionizam jugoslavenskih drugova, izdaju proleterskoga internacionalizma i veliku povijesnu avanturu maršala Tita.

Olga ih je pratila na stanicu. Još uvijek nije svanulo kada je vlak isplovio iz stanice, odnoseći Petstotnike. Nikada ništa o njima nećemo čuti. Iako su obećali da će se javiti, pisma nisu stizala. Za njima je ostao čudan, nesiguran dojam, i s njim jedno sitno ali neprolazno grizodušnje, da bi Petstotnikovi ostali, samo da je netko od njih dvoje, Franjo ili Olga, takav prijedlog prevalilo preko jezika.

Ali često se Stubleri nisu miješali ni u vlastite sudbine, a kamoli bi se petljali u živote drugih.

Frau Maria Püframent u Sarajevu je treći put zatrudnila.

Za inženjera i nju bila je to velika radost. Wiebke i Uwe bili su sretni jer će dobiti seku ili bracu. Seka će, za razliku od njih dvoje, biti rođena Sarajka i prava Jugoslavenka, čime će onda i njih dvoje biti malo manje Nijemci, i bit će više naši. Nitko njima nije rekao nešto ružno, samo zato što su Nijemci, ali svejedno su Wiebke i Uwe htjeli biti skroz naši.

Bila je šesti mjesec noseća, kada je jednoga dana stajala u redu za kruh. Više to nije bilo vrijeme one najgore poslijeratne gladi i oskudice, ali se i dalje stajalo u redovima, i stajat će se tako u redovima sve do kraja jugoslavenske povijesti, samo što će artikli zbog kojih se stoji postajati luksuzniji.

Frau Maria je, međutim, još uvijek stajala u redu za kruh, a sjećanje na rat bilo je vrlo živo. Istina, Sarajevo se i tada, kao i pola vijeka kasnije, ponosilo time što nitko nikoga ne pita za naciju i za Boga kojem se moli, u čemu leži i razlog zbog kojeg se većina Nijemaca iz Hotela Pošta tako brzo i lako prilagodila i orodila s lokalnim običajima i mentalitetom. Pa je onda tako, prevarena tuđom ljubaznošću ili već i sama pomalo Bosanka, frau Maria zapodjenula svađu s nekom ženom, lokalnom mahalušom, kršćankom ili muslimankom, to je ovog puta svejedno, oko toga koja je ispred koje u redu za kruh. Ne zna se, i nije važno, tko je u toj svađi bio u pravu.

Ali kada je u frau Mariji ili u njezinome govoru prepoznala Njemicu, žena ju je iz sve snage udarila nogom u trbuh.

Istoga popodneva, u koševskoj bolnici frau Marija i inženjer Heinrich Klaus Püframent ostali su bez jednoga malog djeteta, kojem su se već jasno razaznavale crte lica i spol. Nismo ih pitali je li to bila djevojčica ili dječak.

Olgi je frau Marija ispričala što se događalo u redu za krug. Baš svaki detalj.

Njoj je bilo neugodno slušati, skoro da se osjećala krivom, i nešto je ružno rekla o ženi koja je u stanju zamahnuti nogom prema trbuhu trudnice. Rekla je nešto ružno o njezinoj pretpostavljenoj vjeri ili naciji, ili o zemlji Bosni, općenito, u kojoj ima takvih žena.

– Nemojte tako – rekla je Piframentovica – tko zna kakva je nju muka u životu sastavila!

Ustvari, nekako drukčije je ona to rekla, jer su njih dvije razgovarale samo na njemačkom, ali se priča u rejcovskim i štublerovskim kućama prenosila upravo tako što bi se svaki put ponovila ta vrlo narodska fraza, koju je nemoguće prevesti na njemački: tko zna kakva je nju muka u životu sastavila.

Kada bismo se vraćali na taj događaj, a s njim i na nonin razgovor s Piframentovicom, ne bismo komentirali njegovu pozadinu. Ili je, možda, nismo bili ni svjesni, dok god su Nijemci iz Hotela Pošta, a s njima i Piframentovi, bili u našim životima. Osim što je bilo prerano za povijest, između nas i njih uvijek je postojalo nešto o čemu se nije govorilo, nešto što se prešućivalo ili se naprosto nije moglo pretvoriti u riječi.

To nešto naknadno biva razlogom za priču ili za književnost. I da je tu negdje bilo pisca, da je bilo dara i vremena, mogla je biti napisana romaneskna saga, ili roman freska, ili roman toka svijesti, ili infantilizirana višetomna pripovijest, u prvom licu, iz nekoliko različitih dječjih perspektiva, ili kvazidokumentaristički roman, ili detektivski roman, pripovijedan u nekoliko vremenskih tokova, kao priča iz 1952, 1972. i 2012…

Nemamo dokaza za tu pretpostavku, vrlo kasno smo je postali svjesni, ali šezdesetak godina kasnije čini nam se da su u tom razgovoru Olga Rejc, rođena Stubler, i frau Maria Püframent, čije nam djevojačko prezime nije znano, zamijenili svoje uloge.

Olgu je grizla savjest za nešto što je učinjeno i u njezino ime, u njezinom gradu i domovini, a frau Maria je pokazivala velikodušnost, bez koje nakon 1945. život u Europi ne bi mogao biti nastavljen. Cijena za takvu zamjenu uloga bila je život jednoga nerođenog djeteta.

Godinu ili dvije kasnije, i porodica Püframent je odselila u Njemačku. Inženjer je završio sve svoje poslove, pozdravio se s prijateljima i kolegama na željeznici, i sve je proteklo u najboljem redu. Tko zna kako bi sve to izgledalo da im se treće dijete rodilo u Sarajevu.

Do 1955. i posljednji su njemački stručnjaci i majstori iselili iz Hotela Pošta, koji će tu postojati još dvadesetak godina. Poslije će od hotela ostati samo kafana, a nakon posljednjeg će rata nestati i kafane. Ostala je samo zgrada, isti zidovi, prozori i oluci.

Sreda uveče. Pržim par Farmer John’s poljskih kobasica, go od pojasa na dole. Pogledam u tiganj, prevrnem rasečene kobasice i pomislim kako verovatno i nije dobra ideja to raditi nezaštićenih genitalija. Ali, već je kasno. Kobasice su gotove i jednim jednostavnim okretom dugmeta na šporetu, svoj život potpuno neglamurozno vraćam u bezbednost i monotoniju običnog radnog dana.

Očekujem da se javi klijent Džon Maligan. Zvao me je par puta u proteklih nekoliko nedelja I, iznenađujuće za njega, ovoga puta je bio veoma prijatan. Nemojte me pogrešno razumeti, Džon je odličan scenarista, ali kao i svaki umetnik, ponekad ume da bude težak. Verovatno je pri kraju novog scenarija, samo što nije, pa hoće da me zavede i pretvori u svog ličnog roba koji će ubediti Hollywood da je njegovo najnovije čedo pravo remek delo kada ištampa finalnu verziju.

Dok sedam za sto sa tiganjem koji se još puši, pomišljam da napokon imam dobru ideju za knjigu. Moju prvu. Prvu od mnogih koje će doći. Ustvari, kao i obično, što je i veliki deo problema, nemam jednu već dve ideje. Ako krenem u jednom pravcu, recimo da na račvanju puta skrenem desno, napisaću scenario koji se dešava u ne tako dalekoj budućnosti, nekih dvadesetak godina od nas. Priča je o jednom slavnom, starom piscu koji je već duboko zagazio u predvečerje svoga života. Komotno ušuškan u ležaljci na drvenoj terasi svoje luksuzne kuće na plaži, starac pijucka omiljeni single malt i priseća se svoje mladosti. Divlja pena razgoropađenog Pacifika vraća ga u njegovu mladost, u dane kada je kao mladi imigrant tek sišao sa broda, razgoračenih očiju i ne sanjajući da će jednoga dana postati čuveni pisac. I onda se začuje budilnik.

Vidite, tu postoji jedan trik. Treba ti nešto što će i osrednji scenario pretvoriti u odličan film. Dobar zaplet, nešto potpuno nepredvidivo, nešto što će doći toliko neočekivano da niko u publici nije mogao ni pretpostaviti da će stvari krenuti tim tokom. E, ja to imam. Budilnik. Ne mogu puno da otkrijem, zaplet mora da ostane tajna, ali jedno vam mogu reći: taj budilnik ima da bude moj Rosebud.

Ali, da se vratimo na ono račvanje puta, da krenem levo i da pokažem da imam muda i kažem Ma ko jebe Hollywood, i počnem da pišem najbolje knjige koje možete da nađete u knjižari. Ma da, zašto da ne ostavim nekom mladom scenaristi da ih adaptira u filmove. Ustvari, bolje da to bude neki poznati scenarista, neko ko je vredan mojih knjiga.

Zvrrr, zazvoni telefon. Veza je toliko loša da mi jak šum u slušalici tutnji kao divlja morska bura. Džon spušta slušalicu i posle nekoliko minuta ponovo nazove, verovatno sa neke druge govornice u ulici. Mogu da ga zamislim kako trči i psuje jebem ti… jebeni telefon. Šta da mu kažem, u ovo doba godine ima sreće da u San Francisku samo rominja kiša i da je temperatura dovoljno podnošljiva da uopšte može i da bude napolju.

Ponudim mu da ga ja pozovem. On kaže u redu.

– Džon je ovde. Imam jednu novu, fenomenalnu ideju. Istinita priča o ženi koja se preruši u muškarca da bi mogla da postane lekar.

– Gde se to dešava, Džone? počnem da se uvlačim u njegovu priču.

– U Škotskoj.

– Rani devetnaesti vek? nagađam.

– Negde od 1800 do 1870.

Ohrabren, Džon zaranja u svoju ideju. S vremena na vreme glas mu nestane, kao da ga zataškaju nabujali talasi i do mene stižu samo delovi, fragmenti ponekad i van konteksta. Čak i pored toga, toliko je strastven u svojoj priči da ja već mogu da vidim trejler za film. Ne pokušavam da ga zaustavim, da mi ponovi delove koje nisam čuo pošto je on već sasvim negde drugde. Potpuno se raspalio.

–… umire sa detetom za koje niko nije znao…. iz perspektive čoveka koji ju je silovao…. žali svoje postupke sa početka scenarija…

Odlučim da u tom trenutku uskočim, negde između dva gutljaja Glenliveta.

– Džone, da li si čitao Sabatov Tunel? Počinje ovako nekako “Bilo bi dovoljno reći da sam ja Pablo Castel, slikar koji je ubio Mariju Iribarne”, trudim se da parafraziram početak romana, mada ni sam nisam siguran zašto i kuda sam krenuo sa tim. On na trenutak zastane, iznenađen mojom upadicom. Zbunio sam ga, kao da sam ga izvukao iz centra priče. U tišini ponovo čujem to daleko more kako se mreška pod naletima vetra. Da li još na vezi?

– Znači, onda sam na dobrom putu? Džon pita srećan.

– Džone, već sam ti rekao da ne podnosim Holywood. Plaća mi račune, al svejedno ga mrzim, nastavim mirno i počnem da motam džoint.

– Znam, Džon kaže posle nekoliko trenutaka. Ali šta misliš, jel mi je dobra ideja za scenario?

Ja odlučim da odustanem od svega onoga o čemu sam hteo da pričam i kažem Džonu sve što iz iskustva znam da on želi da čuje u tom trenutku. Kako mu ideja super zvuči, kako je očigledno već toliko vremena proveo u istraživanju priče da jednostavno samom sebi duguje da nastavi i sve to stavi na papir, i time se ostatak našeg razgovora pretvori u uobičajeno agent – pisac sranje. Za kraj malo nahranim njegov ego, kao da je on taj kome to treba, i završimo razgovor na visoku notu, naravno, na moj račun.

Posle par minuta spustim slušalicu, zapalim džoint, povučem dim i zabodem viljušku u kobasice.

Još su tople.

Imam mladog susjeda o kojemu znam da je profesor filozofije u gimnaziji, i koji mi je jednom, kad sam ga sreo na stubištu i obratio mu se banalnim pitanjem „Kako ste, gospodine Stevane“, odgovorio ne baš tako banalno: „Kako sam? Nedovoljno genijalno, na žalost.“ Nasmijao sam se i upitao ga šta to znači, a on mi je rekao: „Život bez genijalnosti biljka je bez cvijeta i ploda, dakle nešto jalovo.“

Često se sretnemo i u kafiću pored ulaza u našu zgradu. Tu ponekad sjednemo za isti stol i pijući kafu pričamo o politici ili književnosti, a njegova su opažanja, ako ne baš genijalna, a ono jamačno zanimljiva i oštroumna. Ali u posljednje vrijeme on u kafić više ne svraća. Sretnemo se samo na stubištu, pozdravimo se, a on mi pritom izgleda neobično ozbiljan i nekako odsutan duhom. Pitao sam se šta se to s njim zbiva, da nije bolestan, sve dok mi jedan poznanik iz zgrade s druge strane ulice nije rekao da je kroz širom otvorene prozore – bila je nesnosna ljetna sparina – vidio mog mladog susjeda Stevana kako slika. Stajao je pred velikim štafelajem sa slikom od koje se moglo vidjeti samo naličje. Nakon što bi je dugo promatrao, prilazio joj je i po njoj kistom povlačio brze poteze, a onda se ponovno udaljavao, ponekad čak u polumračnu dubinu sobe, i odatle proučavao naslikano.

Nije mi bilo poznato da moj susjed Stevan ima umjetničke ambicije. „Gle, gle!“  pomislio sam. „Možda se u njemu odista budi genijalnost, možda je to neki novi Gauguin!“ Zato, kad sam ga sljedeći put sreo, nisam mogao odoljeti znatiželji. „Dragi moj susjede“, rekao sam, „nešto vas dugo nisam vidio u kafiću, i priznajem da mi nedostaju lijepi razgovori s vama. Šta kažete, da svratimo na kaficu?“

Potvrdno je kimnuo glavom.

A ja, pošto smo sjeli, nisam okolišao: „Oprostite mi ako ću možda biti indiskretan, ali jedan moj poznanik s druge strane ulice vidio vas je, kroz otvoren prozor, kako slikate. Pošto mene umjetnost veoma zanima, ne mogu odoljeti a da vas o tome ne upitam, iako mi sami niste ništa rekli.“

Na Stevanovom licu vidio se izraz zatečenosti, ali i ljutnje.

„Eh, ti ljudi što uživaju zagledati kroz tuđe prozore!“

Šutio je nekoliko trenutaka, a onda dodao:

„Da, ja slikam.“

„Znači, zbilja odoste u umjetnike! Pripremate izložbu?“

„Ne, to mi ne pada na pamet.“

„Još nemate dovoljno slika?“

„Slikam jednu jedinu sliku.“

„Kako, jednu jedinu? Ne namjeravate slikati i druge?“

„Ne. Jedna je dovoljna.“

„Zanimljivo. Imao sam nekoliko puta prigodu vidjeti izložbu s jednom jedinom slikom…“

„Ali mene uopće ne zanima nikakva izložba!“

„Šta! Ne namjeravate izložiti svoje djelo?“

„Ne.“

„Shvaćam. Sliku ćete pokazivati samo uskom krugu zainteresiranih, a svakako, i svojim najboljim  prijateljima.“

„Ne. Nikome je neću pokazivati.“

Sad sam ja bio zatečen.

„Kako, nikome je nećete pokazivati? Zašto onda slikate? Znači li to da ne vjerujete u vrijednost onoga što radite?“

„Naprotiv. Smatram da ta slika treba da nadilazi sva do danas poznata vrijednosna mjerila u teoriji umjetnosti i umjetničkoj kritici. To će biti, siguran sam u to, jedna od onih slika što u sebi sažimaju epohe. Ja je zovem: slika za vječnost.“

Lecnuo sam se, pomislivši: Ohoho! Čudovišna neskromnost, štoviše, manija veličine, tako karakteristična za naše podneblje!

Jamačno videći kako su me se njegove riječi dojmile, moj mladi susjed se nasmiješio i pokušao mi pružiti objašnjenje, ali njegov osmijeh, njegov izraz, njegov ton, bili su takvi da sam se našao u nedoumici: da li je preda mnom poremećena, bolesno ambiciozna osoba, ili odista genij?

„Ne mislite valjda“  – rekao je – „da sam voljan izložiti svoje djelo komentarima praznoglavih kritičara, kako bi ga mogli svrstati u ovu ili onu kategoriju (a ono je van svih njihovih kategorija), ili pak pogledima neupućene svjetine, kako bi ga odmjeravala po cijeni koju bi ono, iako je neprocjenjivo, moglo postići na nekakvim aukcijama, na nečemu što tako besmisleno, tako dostojno prezira zovu ‚tržištem‛, kao da je riječ o pijacama ili burzama a ne o umjetnosti. A kad kažem da je moja slika neprocjenjiva, ne mislim, razumije se, na novac. Ja slikam s jedinom namjerom koja može biti motiv pravom slikaru: da njegovo djelo bude prepoznato u vječnosti.“

„Zaista“, rekoh, „to je najuzvišeniji mogući motiv jednog umjetnika. No da li to znači da vašu sliku nitko neće vidjeti?“

„Neće. Nitko.“

„Ako je tako, što ćete sa slikom? Zakopati je? Ostaviti je da je otkriju neka buduća pokoljenja?“

„Kad budem sasvim siguran da ona jeste ono što treba da bude, uništit ću je.“

„Uništiti?… Pa kakvog će smisla imati njeno postojanje, ako od nje neće ostati ni traga?“

„Tko kaže da neće ostati? Ostat će. U mom duhu. Ako je moj duh vječan, vječno će postojati i ona. A ako on nije vječan, ako ljudski duh uopće uzev nije vječan, onda ona i njeno kratkotrajno postojanje ni ne mogu imati nikakvog smisla.“

Dok smo se poslije tog razgovora rastajali, imao sam dojam da u onome što sam čuo ima neke čudnovate logike. A u jednom trenutku učinilo mi se da mi se pred unutarnjim pogledom ukazuje jedna slika puna savršene, još neviđene, neopisive ljepote. Slika za vječnost.