Uz dodjelu nagrade Kočićeva knjiga

Pjesnik, pripovjedač, romansijer Vladan Matijević uspio je da, čak i u vremenu nenaklonjenom knjizi, kada i na globalnom planu prijeti pandemija nečitanja, skrene pažnju sve malobrojnijih žitelja Gutenbergove galaksije kvalitetom svojih djela. O tome svjedoči značajan broj najvećih literarnih priznanja, nagrada za književna ostvarenja nastala na jeziku sa kojim dijeli ljudsku i stvaralačku sudbinu. U Matijevićevoj kolekciji nalazi se i Andrićeva nagrada za zbirku priča Prilično mrtvi (2000. god.), Ninova nagrada za roman godine (Pisac izdaleka, 2003. god.), dok je roman Vrlo malo svetlosti (2010. god.) osvojio čak tri odličja: nagrade “Meša Selimović”, “Borisav Stanković” i “Isidora Sekulić”.

I sada, u svojoj 50. godini (pisac je rođen u Čačku 1962. god.), Matijević je smatrao da je došlo vrijeme da u punoj životnoj i umjetničkoj zrelosti, sa “visoke tačke” dosegnutog uspona, obuhvati pogledom vremena i nevremena, pejzaže života i stvaranja, iscrta kartu svojih literarnih pohoda, iz tame i tišine, prema visovima otkrivenog smisla ljudske egzistencije koji se, iz sumračja svakidašnjice opterećene borbom za elementarni opstanak, puko preživljavanje i ne nazire. Pisac je zato tu da, poput Danka Maksima Gorkog, svjetlošću svoga srca, svjetlošću koja se rađa i zrije sa bolom, ukaže na mogući izlaz iz tamne šume otupjelosti, osujećenosti, dezorijentacije, samoće, besperspektivnosti, apsurda kao bitnih kvalifikativa egzistencijalne situacije savremenog čovjeka. Pri tom pisac sa strašću želi da, kako sam kaže, “zagrebe” u živo tkivo stvarnosti bez obzira što taj “zarez” i njemu pričinjava bol. Pisac je zaljubljenik i zarobljenik istine.

U najnovijem djelu Matijević je napisao svoje memoare, ono što je doživio, doznao, iskusio idući svijetom, gledajući, slušajući, pamteći, otvorenih očiju i otvorena srca. Naravno, kako se radi o umjetniku kome je stvaranje jedini pravi, autentični sadržaj života, to će memoari otkrivati upravo taj dio njegove ličnosti. To ne znači da će tamnom predjelu amnezije ostati stvari koje bodu oči i sapliću korake uspravnog hoda. Pisac izričito tvrdi da se ne bavi politikom, ali u jednom krajnje ispolitiziranom vremenu u kojem političke konotacije ima čak i izlazak u šetnju, odlazak u prodavnicu ili na roditeljski sastanak, ni on ne može ostati neokrznut. Pisac živi o svome dobu, piše o mnogo čemu: raskopanim ulicama, zastrašujućim fontanama, nebrizi društva za kulturni napredak, mećehinskom odnosu prema knjizi i njenim poslenicima koji, uprkos odsustvu podrške i poštovanja, stvaraju djela značajne vrijednosti, crpeći snagu iz strasne vatre kreativnog ostvarivanja. Stvaralaštvo je, duhovito zaključuje Matijević, neka vrsta ovisnosti, kao i narkomanija, ovisništva kome čovjek ne može (a vjerovatno) i ne želi da se odupre.

Najveći dio memoara otkriva piščevo biće sagledano u odrazu čina stvaranja i faktu ostvarenosti njegovog djela. Njegovo JA je, kao i kod jednog velikog svjetskog majstora lijepe riječi, JA KOJI PIŠEM. Sav je u tekstu: pisac je u rečenicama, njihovom značenju, intonaciji, dinamici, riječima, valencijama njihovog smisla i povezivanja s drugim riječima, glasovima i tišini, najzad njegovoj interpunkcijskoj “signalizaciji” koja je, na naše čuđenje, sama u stanju da otkrije smjerove stvaraočevih interesovanja, karakter i dubinu promišljanja, intenzitet emocije…

“Mnogi me prepoznaju u mojim riječima, u slovima, ćiriličnim i latiničnim, naziru me u zarezu, znaku pitanja, malo ređe u uzvičniku, češće u tri tačke. U poslednje vreme kažu da me nakratko primete i u tački.”

Riječi, iskazi i razmišljanja, pauze u kojima se uzima dah i razmišlja o sljedećem potezu (zarez!), vječita zapitanost o svrsi ljudskog napora u okruženju sveopšte neizvjesnosti (upitnik!), rijetki munjeviti prosjevi spoznaje (uskličnik!), slutnja da sve mogućnosti ipak nisu iscrpljene (tri tačke) i najzad sama tačka – kraj i početak.

Matijević je, vidimo, interpunkcijom i “sitnom prašinom riječi” dao svoj mini- portret, dok je krajiški bard Đuro Damjanović, boem i literarni srodstvenik velikog zemljaka Petra Kočića, svoj naučni kapacitet potvrdio magistarskim radom o zarezima kod Miloša Crnjanskog.

Matijević piše o mnogim relevantnim pitanjima svoje poetike, svojim temama i junacima, stvaralačkom postupku, svojim afinitetima i odnosu prema žanrovskom naslijeđu koje u doba postmodernizma sve više gubi oslonac i opravdanje u savremenoj književnoj produkciji.

Pisac izričito tvrdi da nije za modernizam po svaku cijenu, te da je pristalica tradicionalnih vrijednosti. On zna, npr., da je vrijeme velikih romana prošlo, da su, kako je pisao još Gaset, velike teme iscrpljene, ali taj podatak ga ne brine. Svjestan je da nema ničeg apsolutno novog pod suncem, da se novina poznatih stvari otkriva drugačijim osvjetljenjem i oneobičavanjem ugla gledanja i fokusacije nekog starog pitanja, te da se upečatljiv efekat može postići izmijenjenom formulom poznatog. Stvar je u mašti i hrabrosti.

S tim u vezi Matijević tvrdi, a svojim djelom to i pokazuje, da nema problema s pronalaženjem tema koje, kao što je svojevremeno tvrdio i Momo Kapor, traže njega.

Interesantna su i originalna piščeva zapažanja o priči koja svojom malom svjetlošću, poput iskri, obasjava djelić ljudske tame. Mene je naročito dojmilo piščevo minuciozno i nadasve duhovito sagledavanje romana, složene strukture u kojoj se, kako reče jedan kritičar, ogleda kosmos u nastajanju, fuzija atoma u uzbudljivu složenost i neodredivost svijeta.

“Roman će”, piše Matijević, biti “sastavljen od mnoštva priča povezanih i nepovezanih. Svaka priča će sadržavati još manje, i sve tako dok ne stignemo do rečenice koja će i sama biti priča za sebe. U stvari, roman će ličiti na veliki moderni grad čijim ulicama možemo ići bez mape, ili sa njom, kako god želimo, ali pri tom moramo biti spremni da prihvatimo nemogućnost ovladavanja njime, što će reći, u slučaju romana, da nikad nećemo potpuno ovladati njegovim tekstom, ma koliko po njemu tragali. I moći ćemo neprestano da tragamo i uvek ćemo u njemu iznalaziti nešto što nam je u prethodnom čitanju promaklo.”

Upravo u tome što nam je promaklo i pored naše usredsređenosti da do toga ne dođe ili ga bude što manje, leži bogatstvo izrečenih ili nagovještenih sadržaja ove knjige koja zahtijeva obavještenog, “vertikalnog” čitaoca.

Inteligentna, edukativna ili neobavezna, zabavna, duhovita, šarmantna, ozbiljna i ironična, autopoetična i sasvim lična, knjiga će okupiti čitaoce i zadržati njihovu pažnju bez obzira na nijanse ili drastične različitosti njihovih književnih afiniteta, jer ona te različitosti podstiče, ali i objedinjava svojim nesvakidašnjim bogatstvom.

Još od dubrovačkih vremena, otata Karlo kupuje enciklopedije. Od ranoga proljeća, do prvih jesenjih kiša, u hladu, na dvorištu, ispružen u ligeštulu, ili za vrtnim stolom, proučava natuknicu koju mu je tog dana nanijela rijeka vremena. Umro je Mahatma Gandi. On u njemačkim i jugoslavenskim enciklopedijama, leksikonima i priručnicima traži njegovo ime. Nakon što sve prouči, preći će na nove natuknice: Indija, hinduizam, budizam. I tako do sljedećeg dana, i popodnevnog odmora, kada će ga neki novi događaj, sitnica iz svakodnevnog života, navesti da započne s proučavanjem hidrauličnih pumpi, visokih peći ili čileanskih nalazišta salitre.

Nakon što o tome sve nauči, otata prelazi na pojmove koji ga asociraju na hidraulične pumpe, visoke peći ili čileansku salitru. I tako se šire njegova znanja, koja nikada neće biti iskorištena, ukoliko neka korist nije što mu ta znanja pomažu da misli.

Na svoju djecu i unuke otata Karlo prenio je uvjerenje da je čitanje samo po sebi vrlo korisna stvar.

Nedjelja je, popodne, ljeto 1947, on sjedi za stolom u vrtu i petogodišnju unuku uči novu pjesmicu. Šezdeset pet godina kasnije, ona je teško bolesna i izluđena starica, ali pamti svaki stih:

Crvenkapa muhara
i debela puhara
vrganj i paprenjača
kišobrane otvorile
dragom Bogu se molile:
kiše, kiše, daj nam kiše
da nas bude sve to više

Ali ona se ne sjeća naslova pjesme. Nazvat ćemo je Molitva gljiva. Gljive su najzagonetnija živa pojava. Samo se stvore u vlažnom dijelu šume, u sjeni bjelogoričnih stabala. Ne zna se da je itko ikada vidio gljive dok niču.

Otata Karlo u Boga ne vjeruje, ali svoju nevjeru nikada ne reklamira i ne prenosi je na bližnje. Pogotovo ne na djecu. Dobro je da djeca vjeruju u maloga Isusa,  u anđela čuvara, u dragoga Boga i u sve drugo. U nevjerovanju nema sreće. Ima samo razuma.

Ne zna se iz koje je knjige otata unuku učio Molitvi gljiva, ni kako se zvao pjesnik koji je ovu pjesmu napisao. Ali negdje u kući Stublera, uz Kasindolsku cestu, na Ilidži, ispred sedimentnih stijena vremena, okamina starih novina, odjeće i dokumenata, zidnjaka Marije Brane, fotografskih albuma, liječničkih nalaza, izblijedjelih snimki tko zna čijih pluća, magazina za uređenje vrta i magazina za ozbiljnu glazbu, sigurno još postoji, zatrpana i okamenjena knjiga s tom pjesmom, s Molitvom gljiva, ali pod nekim drugim, običnijim naslovom, primjerenijim svijetu dječjih pisaca.

Nered svake kuće posljedica je nereda ljudskih života, njihova preplitanja, nadovezivanja i preuzimanja. Najbolje bi bilo kada bi moglo biti da se svi drugi isele, čim otac kuće umre, i da se nasele u druge kuće, u kojima bi nastavili svoje živote, uz nove ormare, psihe i nahtkasle. Ovako, živi preuzimaju sudbine i živote mrtvih. I nikada do kraja ne isprazne ormare, nego na njihove mrtve košulje, koje više nikada neće biti nošene, slažu svoje žive košulje, i kuća se, s jednom po jednom smrću, pretvara u grob, živi sanjaju snove pokojnika, more ih njihovi strahovi, sve dok im na nepce ne počnu stizati slatki, slani i gorki okusi njihovih raspadajućih biografija.

Nered u kući Stublera sačinjen je od pedesetak, možda i više, proživljenih i neproživljenih života, oko figure Karla Stublera, našega bezazlenog patrijarha. Nikada ta kuća nije sređena i počišćena. Svako je čišćenje, svako brisanje prašine ili bacanje starih stvari, nasilje nad čovjekom i njegovim životom. Svako je čišćenje obračun s vlastitom biografijom ili s biografijama bližnjih. Čas smrti naše i podsjećanje da ništa nije trajno i da će sve biti zaboravljeno.

Treba imati hrabrosti, ili biti bez duše, pa obrisati prašinu.

Ali ovaj je nered i veličanstvena metafora životnih interesa i zanimanja Karla Stublera, koje nisu bili u stanju odbaciti moji rođaci koji su nastavili živjeti u toj kući, preuzimajući njegove mrtve stvari i njegovu sudbinu. Iako kuća u Kasindolskoj nije moja kuća, njezin nered je moj nered. Kada bi ga se moglo srediti, da imam tu snagu i volju, da imam to vrijeme, pisao bih roman u kojem ne bi bilo nijednoga izmišljenog imena, lika ili događaja. U središtu bi bio Karlo Stubler, a okolo, poglavlje za poglavljem, svi Stubleri za koje znam ili za koje ću tek saznati, oni koji su živjeli s njim i oni koji ga dobro poznaju, iako su se rodili nakon njegove smrti. Zatim bi se, u koncentričnim krugovima, širila priča o prijateljima i sudjedima, o ljudima koji stanovali uz Kasindolsku cestu, tu dugu periferijsku ulicu uz ledinu koja se prostirala sve do novoga butmirskog aerodroma, o njima koje su Karlo Stubler i njegovi dobro poznavali, a zatim i o njihovim životnim sudbinama, što su se splele s njegovom, i o životnim sudbinama svih njihovih potomaka, do dana današnjega.

Takvom bi se knjigom, kada bi ona bila moguća, sredio nered kuće u Kasindolskoj, nered naših duša, nastao od viška sjećanja, ali i zato što nismo brisali prašinu, da nam sve bude čisto, kao novo.

Kada ne bi listao enciklopedije i od natuknice do natuknice stvarao mrežu asocijacija i beskorisnih znanja, Karlo Stubler čitao je stručne knjige. O pčelama, o uređivanju vrta, o voćarstvu i agronomiji, o parnim lokomotivama, dizelkama i manevarkama, o željezničkim procedurama, stručne knjige o svemu što je moglo biti predmet njegovih interesa. A sve što bi se moglo rukama napraviti, popraviti ili prepraviti, njega je zanimalo. Svaki mehanički stroj, električna naprava, automobil, kamion, avion, bili su mu toliko interesantni da je mogao s najvećim zanimanjem proučavati vrlo složene specijalističke knjige i fakultetske udžbenike, uživljavajući se u materiju kao u neki vrlo uzbudljiv kriminalistički roman.

Dok bi, u neko vruće ljetno predvečerje, muškadija negdje u hladu igrala preferans, a žene se rashodale po bašči ili se razišle po komšijskim kafama, on bi zalegao u svoj ligeštul i proučavao funkcioniranje motora za hidrofor ili upotrebu betona u mostogradnji. Nikada nije modrovao o onome što bi pročitao, čak i kad bi ga se o nečemu pitalo, pomalo stidljivo je odgovarao da ne zna, da nije za tu stvar stručan. Većina onoga što bi naučio, ostajala mu je, arhivirana, u glavi, a da nikada nije iskorištena. Ali zar je u koristi smisao? O motorima i o betonima Karlo Stubler je čitao s istom vrstom zanimanja s kojom se čita Tolstojev Rat i mir. Pa nitko tu knjigu nije čitao da bi postao veliki general ili veliki ljubavnik.

Prema kartanju je bio ravnodušan. Nije imao ništa protiv da se oni kartaju, ali on nije znao pravila nijedne kartaške igre. Osim, ako ih je, možda, naučio iz nekog priručnika ili udžbenika. Ali to znanje nije namjeravao koristiti.

U to vrijeme, tridesetih, četrdesetih, pedesetih godina kartanje je bilo vrlo rašireni način za suzbijanje dokolice, ali se, općenito, smatralo činjenicom lošeg ukusa, nižeg kulturnog i društvenog statusa, pa su ljudi često potajice kartali. Karlo Stubler nije dijelo predrasude svog vremena. Bilo mu je svejedno što se mi kartamo. Možda ga je čak i veselilo da se tako družimo, sretni smo, imat ćemo se čega sjećati… O kartanju nije imao ama baš nikakvo mišljenje. Nije kartao i gotovo.

Karlo Stubler ni šah nije igrao. Nije bio sklon nikakvim društvenim igrama. Sve je radio sam, a drugi su mu trebali samo za razgovor. Pripovijedao je i pažljivo slušao pripovijesti drugih, nastojao je da ništa u njihovim pričama ne poremeti, ne skrene ili, ne daj Bože, ne preusmjeri. Ni tu se nije htio igrati.

Bilo mu je važno da djeca nauče neke važne stvari, koje će pamtiti dok su živi. Recimo, Molitvu gljiva.

Buđenje je, stoji u Zakonu, obaveza svakog radnog čovjeka. U zadnje vrijeme, međutim, niko se ne pridržava ove jasne, spasonosne odredbe. Gradska uprava danonoćno apelira na svijest svakog pojedinca, preduzima oštre mjere i postupke, bez ikakvog uspjeha. Na radnim mjestima, umjesto ljudi, sve je više umrlica i potvrda o ukopu.

Gospoda iz Pogrebnog zadovoljno trlja ruke. Posao im cvjeta, ugled raste, jagma mušterija upravo je zastrašujuća. Mi stariji nekako se i držimo, ali omladina je poludjela.

Već od ranog jutra skuplja se u jatima ispred kapije pogrebnog i šenluči. Ređaju se bukači na bini, odliježe smijeh i muzika, a kad stignu kamioni s novim sanducima, nastaje urnebes. Otvaraju ih i prenose kroz grad sa ruku na ruke.

Na trgu Ka´asa Krotitelja ređaju ih u dva duga, savršeno postrojena kruga. I počinje aukcija.

Čak je i sin Afasija Berga, fotografa, sebi sanduk dobavio. Poznato je da su oni Helamiti i da svoje mrtve spaljuju. Stari Afasije sjedi ispred svoje radnje i plače. Za to vrijeme njegov sin fotografiše drugove i njihove nove, ulaštene igračke.

Izmislili su novu igru: postrojavaju se u dvije vrste ispred podignutih, otvorenih sanduka. Na komandu s bine, prva vrsta ulazi unutra i predsmrtnim pripremama oponaša mumije. Druga vrsta prilazi, meće i zabravlja masivne poklopce. Pa zavlada šutnja.

Ne mogavši izdržati, neoprezni roditelji zalijeću se onamo i golim rukama ili držaljama od barjaka otvaraju sarkofage. Ali, avaj!

Izvučene naglo na dnevnu svjetlost, mumije se smjesta u prah raspadaju.

U povodu jednog hrvatskog simpozija o Ivi Andriću

Nedavno je Hrvatsko društvo pisaca u zagrebačkoj vili Arko organiziralo skup “Čiji je Andrić”, povodom 120-te godišnjice književnikova rođenja. U iskazima nekih diskutanata dominirala su krajnje neprilična tumačenja Andrićeva lika i djela, čime je hrvatska kultura prinijela još jedan klas dijaboličnim javnim projekcijama slavnoga pisca. Tim smo povodom razgovarali s piscem i urednikom Ivanom Lovrenovićem, jednim od najboljih suvremenih Andrićevih poznavatelja. Za uvodnu studiju “Ivo Andrić, paradoks o šutnji” dobio je bijenalnu nagradu za esej “Midhat Begić”; uredio je i Andrićeva izabrana djela za sarajevsku Maticu hrvatsku, a za nakladu Ljevak priredio je izbor iz Andrićevih pripovjetki “Ispovijed i druge priče”.

Davor Krile: Prema pojedinim izlaganjima na raspravi u HDP-u, poput ekspozea povjesničara Ive Banca, mogao se steći dojam kako je travnički nobelovac bio svojevrsni literarni preteča Franje Tuđmana, jer je Bosnu doživljavao kao tešku bolest i kao zemlju neizlječive mržnje?

Ivan Lovrenović: Ne znam što se sve govorilo na tome skupu, tek po šturim medijskim izvještajima vidim da su se gospoda bavila i tom otrcanom temom „bosanske mržnje“. Biva, Andrić je „Bosnu doživljavao kao zemlju mržnje“, a „svoja razmišljanja o užoj domovini stavio je u usta  svoga književnog dvojnika Maksa Levenfelda“. Ovakvo mesarenje književnosti odavno se nije čulo s tako visoke književne adrese. Badava su književni znalci unatrag više od pola stoljeća, otkako je objavljena ta važna i velika proza (Pismo iz 1920. godine), ispisali masu kompetentnih analiza i tumačenja, badava elementarne književnoznanstvene pouke o razlikovanju instanci lika, naratora i autora, i o neprihvatljivosti tumačenja književne proze kao idejnoga pamfleta. A tek to da je Andrić „Bosnu doživljavao kao zemlju mržnje“! Da ovdje ne duljim o drugim važnim implikacijama, svatko tko je pročitao ovu prozu, sjetit će se sjajnoga relativizacijskog obrta na kraju, kada doktor Levenfeld gine pod fašističkim bombama kao liječnik-dobrovoljac u bolnici s ranjenicima španjolske republikanske vojske negdje u nedođiji Aragonije, a pisac zaključuje: „Tako je završio život čovek koji je pobegao od mržnje.“

Glavnina Andrićeva književnog opusa posvećena je Bosni, on je tu zemlju „doživljavao“ u tako širokoj amplitudi osjećaja i poznavanja kao nitko prije i poslije njega, i, kako sam napisao na jednom mjestu, Andrić je jedini autor u povijesti književnoga bavljenja svijetom Bosne koji je nadišao njegovu okamenjenu unutarnju fragmentiranost i međusobnu izoliranost njegovih dijelova, te ga obuhvatio u svoj njegovoj kaleidoskopskoj cjelovitosti. Nitko u književnosti taj svijet nije osjećao tako svojim kao Andrić – sav taj svijet. Evo, uostalom kako se o tomu javno ispovjedio: „Ja bih Bosnu nazvao duhovnom domovinom, a kad nekom kraju date takvo ime, sve ste priznali! Bosanski ljudi su prema snazi svoga umeća stvorili svoje običaje, humor, igre, pesme, zagonetke i legende, svoj eglen – i to mnogo pre nekih drugih naroda koji se na sav glas hvale svojim dubokim duhovnim zaleđem“, da bi još dodao: “Sve moje je iz Bosne.“ E, pa, što to sve skupa i Andriću i nama vrijedi, kada najnoviji prijeki sud iz vile Arko glasi: „Andrić je Bosnu doživljavao kao zemlju mržnje“!

Međutim, još je zanimljivije kako se ovo ubogo, ideološki smračeno tumačenje književnosti i konkretnoga teksta dobro, makar i nenamjerno, usklađuje s tumačenjem kojemu su pripovijetku Pismo iz 1920. godine podvrgnuli Radovan Karadžić i njegovi „eksperti“, kada su je početkom rata u Bosni opsesivno na međunarodnim konferencijama turali pod nos raznim lordovima-pregovaračima, kao „dokaz“: eto, najveći naš pisac, jedini naš nobelovac, davno je napisao kako je Bosna zemlja mržnje, i kako se mora raspasti… I, da, u pravu ste, ni Tuđmanov „doživljaj“ Bosne nije bio drukčiji od te matrice. Ne znam je li se itko u vili Arko našao da se razložno usprotivi ovome zulumu nad piscem i književnošću. Bilo bi dobro da jest, a nije se čulo da jest.

* U kojoj mjeri stoje teze o Andrićevom navodnom antimuslimanstvu, i tvrdnja da „nema dvojbe da je sve što je retrogradno u Bosni vezivao uz islam, a muslimanski junaci, poput Alije Đerzeleza i braće Morića, u njegovom su djelu zapravo dehumanizirani”?

– Stara je to ploča, sasvim izlizana, i postalo je već dosadno navoditi argumente koji je čine neistinitom i književno irelevantnom. Andrić jest bio pisac kojega je zanimala tamna strana ljudske sudbine i tamna strana ljudske historije, osobito bosanske, a po toj volji, snazi i sposobnosti u istraživanju tame i jest bio veliki pisac. Citirani iskaz očigledno nekritički preuzima omiljeni element iz diskursa jednoga dijela današnje bošnjačke interpretacije osmanske povijesti BiH, u kojemu se ona idealizira, a u opisivanju prilika i odnosa koji su vladali kroz stoljeća osmanske vlasti sistematski se izbjegava ili minimizira činjenica drugorazrednosti i obespravljenosti nemuslimanskoga stanovništva, osionost i egoizam domaće muslimanske političke i zemljoposjedničke klase, pojave vjerskoga fanatizma i isključivosti itd. Obuhvaćajući, kako rekoh, svojim imaginacijsko-istraživačkim pogledom cjelinu Bosne, trudeći se da pronikne u sve važne slojeve njezine historije, Andrić je, naravno, zaustavljao svoj pogled i svoju misao i na ovim aspektima, pa ako su njegovi književni izvještaji u koječemu “mračni” i “nepovoljni” po one koji u tom periodu predstavljaju vladajući i povlašteni element, optuživati ga zbog toga predstavlja klasičnu zamjenu planova po načelu – ubiti donositelja loših vijesti.

Fama o tobožnjem Andrićevom negativnom odnosu prema bosanskim Muslimanima i islamu stvorena je na osnovi pogrešno usmjerenoga čitanja Andrićeve sklonosti istraživanju i oblikovanju nesretnih, bizarnih, pa i mračnih i morbidnih ljudskih karaktera i sudbina, te anatomiji vlasti i njezinih protuljudskih mehanizama, što je on, uostalom, radio i s temama iz drugih razdoblja, i ne samo s muslimanskim likovima, a to se u ovoj interpretaciji sustavno ignorira. Protivno ovoj fami, u cjelokupnoj bosanskoj, pa i bošnjačkomuslimanskoj književnosti teško je naći pisca koji je s uživljavanjem i s takvim tragičkim ko–sentimentom razumijevao povijesnu i civilizacijsku sudbinu bosanskih Muslimana, kao Andrić. Pisac koji je napisao remek–djelo kakvo je Most na Žepi, ili Smrt u Sinanovoj tekiji, koji je napisao malo poznatu a sjajnu priču Ruđanski begovi o dvojici braće što ginu u obrani rođene zemlje antički pomireni u samrtnome času, pisac koji je modelirao moćni lik Hamdi-bega Teskeredžića, koji je tako maestralno književno replicirao čudesni višegradski most, a unutar toga djela stvorio plemeniti tragički lik Alihodže Mutevelića, da ne nabrajam dalje, a mogao bih nabrajati k’o Šeherzada — taj pisac je toliko bitno bosanskomuslimanski, da je doista nerazumno i neistinito proglašavati ga antimuslimanskim. Napokon, Andrić je u poetičko-filozofskom ali i u praktično-životnom smislu usvojio, kao dio vlastitoga pogleda na svijet i na temeljna pitanja condition humaine, neke od postulata i tekovina eminentno islamskih: vrijednost dobročinstva, smisao strpljenja, graditeljsku i socijalnu veličinu institucije zadužbine-vakufa, etiku dugovanja zavičaju, itd. A u meditativnoj minijaturi Staze, koja ima ton i karakter duhovnoga creda, Andrić piše: „U trenucima kad me zamarao i trovao svet u kom sam po zlu slučaju živeo i čudom se održavao u životu, kad se mračio vidik i kolebao pravac, ja sam tada pobožno prostirao preda se, kao vernik molitveni ćilim, tvrdu, ubogu, uzvišenu višegradsku stazu koja leči svaki bol i potire svako stradanje, jer ih sve sadrži u sebi i sve redom nadvisuje.“ Kako se može antimuslimanstvo pripisivati piscu, koji u svome najsublimnijemu ispovjednom tekstu za svoje vjerništvo ne uzima nijednu drugu sliku, nego baš središnju sliku iz islama: “kao vernik molitveni ćilim”? Što tek reći za tvrdnju da su Đerzelez i braća Morići kod Andrića „dehumanizirani“, kada stvar stoji upravo obrnuto: u Andrićevu postupku ovi likovi iz narodne pjesme bivaju deheroizirani, delegendarizirani, „spušteni na zemlju“, i tako prikazani kao ljudi, „krvavi ispod kože“ kao i svi stvarni ljudi, dakle – humanizirani. Podvrgnuto ovoj vrsti istražnoga postupka, najmanje pola najbolje svjetske i evropske književnosti moralo bi biti prokazano kao „dehumaniziranje“.

* Ne bi li, također, bilo istinito reći da je Andrić bio Jugoslaven? Zašto se unatrag delegitimira takvu političku osobnost?

– Postoji važna razlika između jugoslavenstva kao Andrićeve političke opredjeljenosti i jugoslavenstva kao načina na koji je sebe samoga „smještao“ književno. Ono prvo je nešto što je kod Andrića politička konstanta od najranijih dana iz sarajevske gimnazije. Negdje sam napisao da je Andrić, kao uostalom i Krleža, imao sreću što nije morao dočekati ono što smo dočekali mi: raspad Jugoslavije i klaonicu 1991-95, jer bi obojica bili pred nemogućim osobnim izborom; obojica su, naime, bili politički Jugoslaveni, samo prvi integralnoga, drugi federalnog tipa. To, naravno, nije bila nimalo nevažna razlika ali, opet, ne takva da bismo ijednomu od njih danas mogli odricati jugoslavenstvo. To je naprosto tako. Književno, pak, za razliku od uvriježenih tvrdnji o „odricanju“od hrvatske književnosti i „izjašnjavanja“ za srpsku, Andrić – vrlo indikativno i za njega karakteristično – nigdje izričito ne negira svoje pripadanje hrvatskoj književnosti, kao što ni pripadništvo srpskoj ne naglašava kao izričit stav. Ante Kadić bilježi na jednome mjestu Andrićev odgovor na svoje pitanje – kako je „od hrvatskoga postao srpskim piscem“: „Kad bi postojala jugoslavenska književnost, on bi se proglasio jugoslavenskim književnikom (u tom je duhu govorio u Stockholmu kad je primao Nobelovu nagradu); budući da živi isključivo u srpskoj sredini te piše srpskom varijantom, razumljivo je da ga Srbi smatraju svojim.” Vidimo: optiranje za jugoslavensku književnost (a i to tek kondicionalno) u Andrića je neka vrst izlaza pred nemogućnošću da sebe vidi definiranim bilo kojim od partikularnih nacionalnih pripadništava. Što dubinski vrlo tačno izražava i duh njegove književnosti, koja je – u današnjim terminima rečeno – najblistaviji izraz interkulturalnosti u našim književnostima uopće.

* U kojoj je mjeri mrtvi Andrić metafora žive Bosne i odraz njezinih suvremenih muka?

– Onako kako Andrića nije moguće definirati po uskim nacionalnim mjerilima, tako je i etnonacionalne kulture u Bosni nemoguće prikazati ekskluzivno. Način na koji se one prepoznaju kao zasebne, i kako se u isti mah preklapaju, ulaze jedna u drugu i uzimaju jedna od druge, opisao sam negdje kao identitet duge: mi možemo raspoznati svaku boju u spektru, ali ne možemo odrediti tačnu granicu između pojedinih boja. Granica kao mjesto istovremenoga razdvajanja i sjedinjavanja, kao nad-identitet!? Da. Andrić je, u stvari, umjetnički jedinstveno preradio tu kompleksnu historijsku i kulturološku stvarnost Bosne i Hercegovine. Zato je njegova književnost – uza sve drugo što jest i čemu “pripada” – danas zapravo jedino čvrsto i sigurno mjesto kompleksnoga bosanskohercegovačkoga identiteta, mjesto u koje je taj identitet pohranjen i iz kojega je razgovijetno čitljiv. I tu nastaje turobni paradoks: proces divergiranja triju zasebnih i odvojenih nacionalnih kultura u Bosni i Hercegovini proizvodi kulturnu (i političku!) situaciju u kojoj je takva vrsta složenoga identiteta nepoželjna, izdajnička. Rezultat: najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti, u Bosni je danas kod jednih na niskoj, kod drugih na pogrešnoj cijeni. Srećom, na margini kulturnoga života, ali veoma važnoj, nešto kao da se počinje mijenjati. U Travniku, gradu koji bi na vlastitu sreću i korist mogao biti sav „brendiran“ Andrićem, održana je, recimo, ove jeseni izvanredna međunarodna slavistička konferencija na lokalnom fakultetu sva posvećena novim čitanjima Andrića. Tu su došli do izražaja rezultati višegodišnjega pedagoškog i istraživačkog rada teoretičara poput prof. Envera Kazaza, kakvih nema mnogo, ali je njihov rad utoliko dragocjeniji.

* U kakvim su relacijama Ivo Andrić i hrvatska književnost?

– Spram Andrića se u hrvatskoj kulturi njeguje postojana odbojnost i nelagoda. Do danas njezino porijeklo i karakter nisu nikada sustavno analitički ispitivani. Za takav stav ne postoji niti jedan ozbiljan književni razlog, ni u općem smislu, jer je Andrić naprosto svjetski pisac, ni u posebnom smislu, jer je Andrić veliki književni tumač bosanskoga svijeta, ipso facto i načina na koji je taj svijet i hrvatski, te, napokon, Andrićevi formativni književni počeci itekako su vezani i uz hrvatsku književnost, pa bi bilo logično da hrvatska kultura prema Andrićevu djelu ima prisniji odnos i dublje razumijevanje. Taj nevoljki odnos analogan je odnosu hrvatskoga kulturnog mainstreamaa spram bosanske književnosti i kulture u cjelini, kao i spram hrvatske komponente te književnosti i kulture. Taj se odnos zorno očituje u svim velikim pregledima i povijestima hrvatske književnosti unatrag stotinu godina, a njegova suština je optičko izobličenje, po kojemu se bosanskohrvatska problematika promatra, ako se uopće promatra, uvijek i u svemu kao dodatak, i to nižega reda. A riječ je o polmilenijskom korpusu i kontinuitetu književno-jezične memorije jednoga svijeta i jedne zemlje što su uvijek bili vitalnom osnovom hrvatske kulturne povijesti! To izobličenje posljedica je vladanja metropolitanske paradigme u hrvatskoj kulturi (model centar – periferija), koji joj je potpuno neprimjeren, jer se ona povijesno i tipološki oblikuje kao policentrična i plurimorfna. A sa svojom balkansko-orijentalnom facetom hrvatska kultura, očigledno, ni danas ne zna što bi; umjesto da joj se pokuša otvoriti, ona ju uglavnom previđa. Na to se može svesti i odnos spram Andrića.

Iz ovoga turobnog pogleda na književnost i na Andrića poniknula je davna teza po kojoj bi se Andriću još nekako i moglo priznati književno hrvatstvo, ali dozirano. Bio bi to samo Andrić s Hrvatskom mladom lirikom, Ex Pontom i Nemirima, dakle, do 1919. godine kada je otišao živjeti u Beograd i „posrbio se“. To se, kažu autori ove teze, podudara i s njegovom „promjenom jezika“: od tada je ostavio ijekavicu i prešao na ekavicu. Ovi „argumenti“ naprosto nisu tačni. Andrić je ijekavicu i ekavicu naizmjence koristio od svojih gimnazijskih dana, ijekavske tekstove objavljivao je u vrijeme kada svi viđeniji hrvatski pisci pišu ekavski (Krleža, A. B. Šimić, Ujević, Krklec…), a neke od svojih vrhunskih pripovjedaka, napisane i objavljene davno nakon što je „prešao u Beograd“, napisao je ijekavski i nikada kasnije nije pristao da budu ekavizirani. Uopće, što se jezika tiče, Andrić je baštinik one ogromne tradicije koja je kao svoj osjećala i jezično-literarno nastojala artikulirati cijeli štokavski univerzum, i to u svim njegovim varijetetima, a koji se u klasičnim bartolkašićevskim terminima stoljećima zvao: ilirski, ili u starih pisalaca franjevačkih u Bosni: bosanski, ilirički aliti slavobosanski (Matija Divković, Stipan Margitić Jajčanin, Filip Lastrić i dr.). Takav je bio Andrićev osjećaj vlastitog kulturno-jezičnoga identiteta, a treba li uopće i naglašavati kako je u srcu takvoga osjećaja svojega svijeta – Bosna, i zašto je Bosna tako važna u Andrićevoj povijesno-antropološkoj imaginaciji i u njegovoj literaturi!

Objavljeno u Magazinu Jutarnjeg lista

sanjam police pune
kafkinih knjiga koje ne postoje.
lijepe su.
izdavačko poduzeće zora.

sanjam novi ormar za hodnik.
sutradan, ormar je tu, preda mnom.
ja podižem svoje male ruke
i sklapam ga dopola.
za drugu polovicu nema prostora.
rasklapam, prenosim ga u dijelovima na drugo mjesto,
potpuno neprikladno drugo mjesto, debakl volje.
zatvaram zatim oči i zamišljam svijet
kao svoju volju i predodžbu.
otvaram oči.
Ništa.
ormar stoji nepomućen,
otporan na solipsizam.
ni probudio se nisam.
porazio me predmet.

tko se još sjeća rafaela lemkina?
to sam pitanje sanjao.
sanjam da tata i ja nekim dostavnim vozilom, biciklima
idemo na misu.
ulazimo posljednji, sjedamo, napredujemo i pjevamo,
i ponavljamo,
vljamo,
ljamo,
jamo.
crkva je puna snebljivih leđa.
mi smo jedini komunisti.
lijevo od nas, u nekoj niši, ništini,
siguran u sebe odobrava misu purpurni biskup.
odjednom, tako mi dođe, i ja se ustremim,
zgrabim ga za damast, dignem
od čega se sastoji ukupna njegova težina,
zaurlam a šta vi,
šta nam vi vozite biskupe,
čime ste nam vi došli na misu.

—

(JEDNO PRIZNANJE: tata mi je teško bolestan. protiv svoje bolesti on se bori stavom. kuha, karta remi, čudi se golemim ljudskim gubicima kroz povijest, druži i govori da je sve u redu, kad ne šuti. ono što ne može kompenzirati stavom i tihom voljom, on za lijepa vremena kompenzira biciklom, na primjer, hodanje. nedavno mu je iz zaključane šupe netko ukrao bicikl. taj netko je imao ključ, sigurnu ruku i razrađen plan. taj netko je mom tati nedavno ukrao noge.)

U gimnazijskim danima čitao sam svašta.
Jedne noći šetao sam obalom pored rijeke
i lagano preživao dostojevsko štivo

U nekom trenutku se osvrnuh
da se uvjerim da nema prolaznika:
sagnuh se i poljubih zemlju na travnjaku.

Te noći bio sam Aljoša Karamazov.

Revolver.

I šešir.

I bio sam kauboj.

Bio sam na Divljem zapadu.

Šeširi su tada bili od obojanog papira. I bili su jako vrijedni. Kad bi se potrgao, dugo sam trebao čekati da dođe sljedeći rođendan da dobijem novi. Zato sam jako sam pazio na šešir. Da se ne podere.

Revolvera sam imao na izbor. Kao u priči. Moj otac je opsesivno skupljao revolvere iz 19. i 20. stoljeća. Čitav jedan zid dnevne sobe bio je pun obješenih revolvera. Samo sam trebao odabrati.

Drugi zidovi u dnevnoj sobi bili su puni obješenih satova. Džepnih i zidnih. Iz istog razdoblja, iz 19. i 20. stoljeća. To je druga stvar koju je moj otac skupljao. Satove.

Revolveri i džepni satovi kao u kaubojskom filmu. Trebao sam samo odabrati revolver i sat. Staviti sat u lijevi, i revolver u desni džep hlača. I staviti na glavu šešir. I bio sam kauboj. S pravim pravcatim pištoljem. Tome niti jedan kauboj niti indijanac u susjedstvu nije mogao doskočiti. Mome metalnom revolveru. Jer bit svake igre je da se što bliže približi istini. I igra je najbolja kada se linija između igre i istine počinje gubiti. Dvije stvarnosti se počinju ispreplitati i stvaraju novu stvarnost. U kojoj je igrač onaj koji kontrolira. Onaj koji ju gradi. Koji ju podređuje svojim željama. Jer igra je sanjanje i kao sanjanje nam ispunjava želje i snove koji su nam zapriječeni u stvarnosti. A pravi metalni pištolj i sat su bili amuleti. Kojima sam mogao prizvati tu drugu stvarnost. I tko je mogao reći da ono što je u mojoj glavi nije istina. Kad držim tu svoju stvarnost u rukama. I osjećam u lijevom džepu glatko lomno staklo džepnog sata u lijevoj ruci, a u desnom džepu hrapavo drvo drške pištolja.

Tko je mogao tvrditi da je ono što je u mojoj glavi laž. Da je nestvarno? I vlak koji je kao u vesternu prolazio kroz moj mali grad i čiji zvuk se odbijao od zidova nebodera mog kvarta govorio mi je: na Divljem si zapadu.

Problem je bio šešir. Koji je bio krhak. Čiji papirnati obod se redovito uništavao. Od kiše. Od udarca štapa kojim je mahao indijanac Damir. Od stražnjice neopreznog gosta koji ga nije vidio kad je sjedao u fotelju. Svoju vlastitu stvarnost morao sam čekati da dođe i postane kompletna. S novim rođendanom. I novim šeširom.

I onda sam dobio šešir. Ali nije mi bio rođendan. Dobio sam ga kao utjehu od ujaka. Pištolj koji sam dobio sa šeširom bio je plastičan! A pištolji i satovi su nestali sa zidova. Stvarnosti su se raspadale, više nije bilo veze jednog i drugog svijeta. Sve je odjedanput bilo izvan dosega. I otac je od toga dana odjedanput bio izvan dosega.

I odrastao sam. U različitim stvarnostima. I čitao sam. I čitao. Tražio sam odgovore. U novim stvarnostima koje su mi odjedanput otvarale knjige. Jer mi ništa nije bilo jasno. Zašto bi dječak čiji su roditelji ubijeni vatrenim oružjem pred njegovim očima skupljao revolvere i stavljao ih na zid? Zašto je isti dječak skupljao satove? Znao je da nema vremena? Da mu vrijeme odbrojava?

I čujem opet vlak. I sirenu. Dvanaest je sati. Kroz ovaj grad prolazi jedan jedini vlak. Točno u dvanaest. Kotrlja se Erzurum express. Povezuje Istanbul sa najistočnijim dijelom Turske. Sa Kavkazom. Sa istočnom granicom.

A ja sam iznad ravnice kroz koju prolazi pruga. Na brdu na kojem je Erzurumska tvrđava. I gledam zbirku oružja u muzeju i ruski revolver koji je ostao iza ruske carske vojske koja je ovdje stolovala. I isti takav ruski revolver je u svojoj zbirci imao moj otac. Zaostao iz nekog od Balkanskih ratova. Jednog od ratova zbog kojeg je i otac mog oca ostao bez svog oca.

Ova tvrđava na ovom brdu izvlači te misli iz mene s razlogom. Radi zidova od kojih se odbija zvuk najsporijeg vlaka na svijetu, kako zovu Erzurum Express. Radi sahat kule prislonjene na zidove ove tvrđave. I radi vojske koja je ovdje stolovala prije ruske – janjičara. Ova tvrđava je bila njihova najistočnija postaja. I ta vojska skupljena kroz danak u krvi bila je sastavljene od dječaka čije se misli probijaju iz ovih zidova u moju stvarnost. Jer ja čujem te misli, a čujem i raspoznajem ih jer to su misli mišljene mojim jezikom. Tisuće i tisuće misli tisuće i tisuće dječaka koji su ovdje odrastali bez oca. I koji su čuvali najistočniju granicu propadajućeg tuskog carstva. Granicu na Kavkazu. Na turskom divljem istoku.

I sad su mi konačno jasni i oni pištolji na zidu. I satovi u dnevnoj sobi od prije trideset godina.

Oni su odbrojavali vrijeme. Do novog danka. Danka u krvi.

Tamo daleko. Na drugom kraju ove pruge. Na Balkanu.

Na turskom Divljem zapadu.

– Hello, sir – vedro će konobar, mehanički brišući čašu bijelom krpom, pitati muževnog nekog tipa leđima oslonjenog na šank. – Bad day today?

– Not bad at all – procijedit će tajni agent James Bond, ne skrećući pogled s egzotične Afganistanke na kraju šanka, ljubavnice opakog masterminda nekakve arapske terorističke organizacije.

– As usual, sir? – izgovorit će tada konobar svoje slavno pitanje, koje pita evo već točno pedeset godina, otkako je 1962. u filmu Dr. No, prvom iz serijala, Seanu Conneryju u hotelsku sobu donio njegov glasoviti medium dry vodka-martini.

– As usual. Shaken, nit stirred – odsutno će tajni agent Bond naručiti svoje slavno piće, kojega naručuje evo već točno pedeset godina, otkako je u onom hotelu na Jamajci prvi put naručio u sobu martini, “protresen, ne promiješan”.

– Of course – nasmiješit će se konobar, i u sljedećem trenutku šokiranog će Jamesa Bonda zaslijepiti odvratna nekakva bijela pjena, legendarni će se tajni agent cijeli ulijepiti gorkom žućkastom tekućinom, izgledat će da se upišao kao hidrocentrala.

Cijeli bar grohotom će se smijati dok Bond bude pljucao ljepljivu pjenu, prezirno će se smijati i egzotična Afganistanka na kraju šanka, ljubavnica opakog masterminda nekakve arapske terorističke organizacije, prići će onda ljepotica popišanom slavnom agentu i najzad ga, dok bude trapavo klizao, posrtao i padao po upljackanom podu, dokrajčiti s vidljivim gađenjem i tri hica iz malog damskog pištolja.

Tako će na prljavom, mokrom podu bara neslavno skončati svoju veličanstvenu polustoljetnu karijeru tajni agent James Bond, poput miša iz ulja, sav mrtav, ulijepljen i usvinjen pjenom iz “protresene, ne promiješane” boce piva.

Tako će valjda James Bond završiti u Skyfallu – novom, dvadeset trećem filma iz serijala, čijem su scenarističkom timu sponzori iz pivskog giganta Heineken neobavezno sugerirali kako ne bi bilo loše da slavni agent uhvati korak s vremenom, i nakon pedeset godina ispijanja “protresenog, ne promiješanog” martinija naruči njihovo jeftino, konfekcijsko pivo. Da dobije, ukratko, licencu za ubijanje od piva.

Svakako, tako bi James Bond završio da u filmskoj industriji ima pravde kao što je ima na filmu. Pa da u grozničavom i bjesomučnom “hvatanju koraka s vremenom” – nakon što su mu umjesto klasičnog Astona Martina uvalili BMW, pa ga pretvorili u rabijatnog huligana što spašava svijet pljucajući i podrigujući – konačno ostave nesretnog Jamesa Bonda na miru i vrate tamo gdje pripada, u dobru prošlost. Tamo gdje su i Tarzan, i Rip Kirby, i Old Surehand, i Sherlock, i Kojak, i bezbrojni njeni drugi junaci. Kao spomenik kulture, za subotnje cikluse u kinotekama.

Pa kao što nikome nije palo na pamet da hvata korak s vremenom “updateom” i osuvremenjavanjem Keopsove piramide, katedrale u Chartresu, Dechampsova pisoara, Van Goghovih suncokreta ili Joyceova Ulyssesa, da nam ostave našega Jamesa Bonda i nabave sebi svoga. Neka taj pije što hoće, neka radi što hoće, neka se zove kako god hoće, ali ne može se zvati James Bond.

– Hello, sir – vedro će konobar, mehanički brišući čašu bijelom krpom, pitati neobičnog nekog tipa s mudantama prevučenim preko glave. – As usual?

– Of course. Heineken, protresen, ne promiješan – procijedit će tajni agent 008, Junak Novog Doba, šeretski namigujući tetoviranoj trudnoj kurvi na kraju šanka, što se zabavlja cijedeći iz svoje lijeve dojke mlijeko u espresso.

– My name is Ass – prići će joj uskoro, cijeli ulijepljen gorkom pjenom. – Jack Ass.

(travanj 2011.)

Ljubav i smrt

Man in the Long Black Coat

Crickets are chirpin’, the water is high
There’s a soft cotton dress on the line hangin’ dry
Window wide open, African trees
Bent over backwards from a hurricane breeze
Not a word of goodbye, not even a note
She gone with the man
In the long black coat

Somebody seen him hanging around
At the old dance hall on the outskirts of town
He looked into her eyes when she stopped him to ask
If he wanted to dance, he had a face like a mask
Somebody said from the Bible he’d quote
There was dust on the man
In the long black coat

Preacher was a talkin’, there’s a sermon he gave
He said every man’s conscience is vile and depraved
You cannot depend on it to be your guide
When it’s you who must keep it satisfied
It ain’t easy to swallow, it sticks in the throat
She gave her heart to the man
In the long black coat

There are no mistakes in life some people say
It is true sometimes you can see it that way
But people don’t live or die, people just float
She went with the man
In the long black coat

There’s smoke on the water, it’s been there since June
Tree trunks uprooted, ‘neath the high crescent moon
Feel the pulse and vibration and the rumbling force
Somebody is out there beating a dead horse
She never said nothing, there was nothing she wrote
She gone with the man
In the long black coat

____________________________Bob Dylan

***

Čovjek u dugom crnom kaputu

Zrikavci cvrče, plima je na vidiku
Pamučna haljina suši se na štriku
Prozori širom otvoreni. Afričkog drveća čestar
Povio redom je unatrag nejaki orkanski vjetar
Nije rekla ni zbogom, nit ostavila poruku ljutu
Otišla je sa čovjekom
U dugom crnom kaputu.

Neki su ga, kažu, viđali da se mota katkada
Oko stare plesne dvorane tamo na rubu grada
Kad je stala da ga upita za ples, baš u tom časku,
Zagledao joj se u oči, lice mu je ličilo na masku,
Citirao je Bibliju k’o kad pravnik govori o statutu
Prašnjav je bio čovjek
U dugom crnom kaputu.

Sveštenik je govorio, propovijed se davala,
Svakom čovjeku, rekao je, savjest je podla i zla
Ne možeš se na nju oslonit da te vodi u nevolji
Kada si ti onaj kojeg treba da zadovolji.
To se ne guta lako, u grlu stvara gvalju krutu,
Dala je srce čovjeku
U dugom crnom kaputu.

U života nema grešaka, tako neki ljudi kažu,
Ponekad izgleda tačno tako, da oni tu i ne lažu,
Al’ ljudi ne žive i ne umiru, drže se na površini nalik plutu.
Otišla je sa čovjekom
U dugom crnom kaputu.

Dim je na vodi još od juna mjeseca
Stabla iščupana, ispod visokog polumjeseca,
Osjeti puls, vibraciju, snagu što glasno se čuje,
Neko tu napolju mrtvoga konja bičuje,
Nikad nije rekla ništa, ni napisala, makar i već u putu.
Otišla je sa čovjekom
U dugom crnom kaputu.

_______________________________Bob Dylan

***

Znate li vic o Crnom Džou? Ja sam ga kao klinac jako volio. Ide otprilike ovako: Kao, doseli se tip u neki gradić na Divljem zapadu. Sve izgleda idilično, ljudi lijepo žive, mirno je, ima novca, klima je dobra, ima posla. Lik se zaposli kao šanker u najvećem salunu u gradu. Kako vrijeme prolazi, atmosfera u mjestu se kvari. Ljudi su nervozni i napeti. Naš junak se raspituje u čemu je problem, no niko nije pretjerano voljan da mu odgovori. Napokon uspijeva da sazna: U gradić u nepravilnim vremenskim intervalima dolazi stanoviti Crni Džo i vrši neviđen teror. O detaljima niko ne govori jer su prestrašni. Crni Džo je kao neki Minotaur, samo što se žrtve ne prinose njemu, nego on sam dolazi po svoj danak. I pročulo se, dakle, Crni Džo će uskoro da dođe: tog i tog dana, tačno u podne. Grad polako počinje da se prazni. Ljudi bježe s cijelim porodicama kao od elementarne nepogode. Sve što imaju da završe, ljudi završavaju na brzinu. Ko god pokuša da bude ažuran i temeljit, bude prekinut paničnim refrenom: Brže, brže, sad će Crni Džo! Ipak, trojici najhrabrijih je dosta kukavičluka, odlučuju da će u salunu, zajedno sa šankerom koji nema kamo da pobjegne, čekati Crnog Džoa. Svanulo je, dakle, jutro Dana D; u cijelom gradu su samo četvorica ljudi. Jedni od drugih kriju strah. Oko deset ujutro piju kafu, ruke im se tresu, a prvi kaže: Ne mogu, jebiga, strah me je. Kaže to i pobjegne. Dvojica odvažnih i šanker se sprdaju s njim, ali nekako usiljeno. U jedanaest, međutim, drugi kaže: Jebo ti sve, odoh i ja. Reče to, pa dade petama vjetra. Šanker i najhrabriji sugrađanin samo šute. Ipak, u pola dvanaest najhrabriji šapne: Izvini, buraz, pa i on iziđe i ispari se. Naš junak je ostao sam, potpuno sam. Zapalio je cigaretu i gleda u zidni sat. Kazaljke se kreću strašno sporo. Kad dođe pet do dvanaest, on čak pomišlja da je sat stao. U tom trenu, zafijuče vjetar, čuje se topot kopita, a zatim i bat koraka. Na vratima saluna pojavljuje se grmalj od dva metra, sto kila, bez grama sala, što se kaže, sav u crnom, crni šešir, crni mantil, crna košulja, crne hlače, crne čizme. O opasaču mu vise dva pištolja s crnim drškama. Bez riječi prilazi šanku, a zatim prstom pokazuje šankeru da iziđe i priđe mu. Ne progovarajući, otkopčava šlic, a šankeru pantomimski pojašnjava kako treba da klekne i, što bi se reklo, oralno ga zadovolji (da baš ne kažem – da mu popuši kurac). Ovaj nesretnik se povinuje naredbi. Nije jadniku milo i ne uživa, ali trudi se. A pridošlica ga u jednom trenutku lupne po tjemenu i po prvi put progovori: Brže, brže, sad će Crni Džo!

Ne znam ni sam zašto me Dylanov Čovjek u dugom crnom kaputu podsjetio na vickastog Crnog Džoa. Logičnije je vjerovatno bilo sjetiti se Jesenjinovog Crnog čovjeka. Ali opet, kao što se u Crnom čovjeku, nakon što se razbije ogledalo, tajanstveni Crni čovjek ukazuje kao sam pjesnik, tako i u vicu ispada da onaj za kojeg se misli da je Crni Džo – nije Crni Džo. Objašnjavajući negdje specifičnost alegorije kao stilske figure, Borges kaže da je kod Dantea vučica istovremeno – i pohlepa i vučica. Tako i u ovoj Dylanovoj pjesmi – čovjek u dugom crnom kaputu može biti jednostavno čovjek u dugom crnom kaputu, a može biti i smrt.

Iako nema klasičnog refrena, kod prevoda je ključni momenat bio pronaći rimu za završetak svake strofe, pošto svaka strofa jednako završava. Coat je morao biti kaput, nije mogao biti ni mantil ni gunj ni bilo šta slično. Nije to baš kao Poeovo Nevermore, ali nije ni odveć drukčije.

Kad je o ostalim rimama riječ, mislim da vrijedi istaknuti onu iz prva dva stiha posljednje strofe. U našem su jeziku dva mjeseca (kalendarski i astronomski) – homonimi; u engleskom nisu, mada je očita sličnost između month i moon. Iako Dylan iza June ne kaže month, rima mjeseca – polumjeseca zvoni tako jako da ju je, čini mi se, grehota ne iskoristiti.

P. S.

Bob Dylan se već godinama pominje kao jedan od kandidata za Nobelovu nagradu za knjiženost. Ima, međutim, nečeg čudnog kod pjesama koje se pjevaju (songs Vs. poems); melodija ih nekad učini boljim nego što izgledaju na bjelini papira. Upravo zbog tog efekta, nekad se i ne usudimo da ih pokušamo prosuditi na bjelini papira. Pjesmu Man in the Long Black Coat mi je u tom smislu otvorio Ante Tomić pa mu ovdje zato dajem, štono kažu, acknowledgment. I još jedna sitnica: prva čitateljka ovog prevoda rekla mi je, odmah nakon čitanja, impresionistički, da joj prevod vuče na Duška Trifunovića. Bilo mi je milo; za poeziju koja se pjeva, a u našem jeziku – Duško Trifunović je najsretnija asocijacija.