(dnevnik)

20. avgust

Pala je brza ljetna kiša, i čim je stala, već je bila zaboravljena. K. je, vukući kofer za sobom, s aerodroma došao na posao. Bio je u Idahu. Muž njegove sestre je umro. Rekao je: “Sahrana je bila lijepa”. Ovo je prvi put da u Americi čujem ekspresiju “lijepa sahrana”. Tamo odakle sam ja došao, za dženazu se obično kaže da je lijepa. Tako se poštovanje prema umrlome izražava ljepotom. U toku ceremonijala, veli, neki čelist je trebao svirati, ali je počela padati kiša. Čelist je rekao da ne može svirati na kiši. “Zašto?” “Zbog instrumenta.”

Dok je K. opisivao događaj, sjetio sam se Mire Petrovića, pjesnika. I jedne njegove pjesme. Zapravo to i nije pjesma, već ideja za pjesmu koju je sklapao nekog mjeseca u ranim osamdesetim. Pjesma, koliko znam, nikada nije napisana, barem nije objavljena. Znači, pamtim “nepostojeću pjesmu”, a njen naslov je bio: Limena glazba na ljetnom pljusku. U hercegovačkom selu sahranjuju čovjeka, sunčan je ljetni dan u kojem pada kiša (meteorološka rijetkost), pa na unikatnom dnevnom svjetlu blistaju limeni instrumenati lokalnog glazbenog zbora. Tijelo čovjeka kojeg se u pjesmi sahranjuje stiglo je iz Amerike i tipsko je mjesto hercegovačke, emigrantske mitologije. A ipak su mi, u vrijeme kad je Miro opisivao detalje pjesme, stvarni doživljaj i puno razumijevanje događaja izmicali. Trebalo je sve da se promijeni, i da se u iskustvu sastave kontinenti, pa da razumijem sudbinu čovjeka iz “nepostojeće pjesme”, koji je u kovčegu stigao kući iz dalekog Idaha ili Oklahome, u jedan blistav dan.

Kafa: 5. Cigarete: 22. Hrana: Jabuka. Sudžukice iz bosanske radnje Cosmopolitan Grill. Prerezao sam dinju na dva dijela, onda sam polutinu stavio ispred sebe i plastičnom kašikom strugao, kao da jedem iz posude.

21. avgust

Traje ozbiljan politički cirkus oko one ideje da se izgradi Islamski centar u New Yorku. Ljudi se javno dijele na one koji pokazuju neprijateljstvo prema “džamiji”, i one koji se tom neprijateljstvu protive. U najširoj podjeli, jedni stoje iza radikalnih političkih ideja, a drugi iza liberalnih. Svi ljudi imaju kakav-takav politički svjetonazor, a ima i onih koji više političkih pogleda na svijet promijene u toku života. Pričao sam o tome s H. dok smo grijali kriške hljeba za sendviče, i on se zanimao – šta je formiralo moj politički svjetonazor? Moje političke poglede na svijet formirao je sendvič. Dani prelazaka između godišnjih doba, bili su datumi školskih izleta. Na taj dan nismo išli u školu, nego nas je vodilo na livadu i tamo bi proveli dan. U vrijeme užine, učiteljica je od nas tražila da svoje sendviče stavimo na jednu hrpu, što smo poslušno činili. Onda bi ona vraćala svakome sendvič, ali tako da niko ne dobije svoj. To je bio najniži oblik manifestacije ideje komunizma. Taj izraz jednakosti je lijep sam po sebi. E, da, ali ja sam uvijek dobijao sendvič lošiji od onog koji sam donio, i tako je ideja kolektivne pravde u glavi dječaka doživljena kao nevolja za pojedinca. “I šta si ti, u političkom smislu?” pita H. “Anarhist.”

Iz frizeraja se S. vratila uplakana. Tješio sam je. Potom je razbila aparat za kafu. Tješio sam je. I tako, danas sam vježbao tješenje.

Kafa: 3 (jedna espresso, jedna turska). Hrana: Jabuka, peksimeti s grčkom fetom, i sendviči s ajvarom i tanko rezanom sudžukom u ponoć.

22. avgust

Jutros je S. kupila novi aparat za kafu.

Čitao sam Nedjeljni magazin New York Timesa, i u njemu tekst rock muzičarke Aline Simone, u kojem objašnjava razloge zbog kojih je promijenila ime. Njeno pravo, rusko, ime je Alina Vilenkin. Nakon niza razloga koji su u tekstu pobrojani, na kraju se spominje i ovaj: neki lingvisti su našli vezu između imena Vilenkin i Lenjina. Vilen(k)in – V.I.Lenin. Taj razlog Alina Simone navodi, možda ne kako ključni, ali svakako kao sudbinski u odluci da promijeni svoje ime. Promijenila ga je iz negativne emocije prema Lenjinu. Ako je vjerovati autorici teksta, odluka je nastala iz emocije koja se u Alini Vilenkin formirala više od pola stoljeća prije njenog rođenja. Tako je ljudski, tako deprimirajući njen nesvjesni ponos za vlastiti identitet, nakon što ga se nominalno odrekla.

Kafa: 2. Cigarete: 18. Hrana: Jabuka. Pileće jetrice sa špinatom. Inače, pileće jetrice se rijetko mogu naći u američkim restoranima. Jednom su me, u Providenceu, pjesnici C. D. Wright i Forrest Gander odveli u neki mali, domaćinski restoran na pileće jetrice, večer je bila zimska i padala je kiša.

23. avgust

U petak, na kraju radnog dana, G. mi je dao pozivnicu za amatersku predstavu u kojoj on glumi, i obećao sam da ću svakako biti u publici. Došao vikend, i prošao, a ja sam se predstave sjetio tek jutros kad sam vidio G. Potrudio sam se da on ne vidi mene, i cijeli dan se sklanjao, zaobilazio ga, i manje-više bio nevidljiv. U dalekoj prošlosti, kad sam zamišljao sebe u pedesetoj godini, vidio sam tihog čovjeka koji je svijet već navikao na odgovornost i ozbiljnost. U stvarnosti je dijametralno drukčije: sa svakom godinom sam bivao više neodgovoran, i manje ozbiljan. A trebalo je iskreno da mu priznam: ne odlazim ni u profesionalna pozorišta, mene savremeni teatar ne uzbuđuje, a iznad svega – rastužuje me entuzijazam glumca koji je prinuđen govoriti glasno tako da ga i u zadnjem redu čuju. Da sam to priznao, G. bi imao objektivne razloge da me mrzi. A ovako me mrzi zbog objektivne neozbiljnosti.

Dobio sam poklon od W.: fajercag iz Bejruta, izgleda kao bočica parfema, ali umjesto da prska miris, izbacuje šišteći plamen, kao švajs-aparat. S. kaže da nije pametno držati takav upaljač u kući, i traži da ga vratim na posao. Ako već nešto treba da izgori, kaže, neka to bude Reuters.

Cigarete: 23. Kafa: 4. Hrana: Jabuka. Šopska salata. Grah (to je vojnička hrana, i ako je po grahu suditi, svako malo se u meni gladni vojnik probudi).

– Hoćeš li da te ja držim, ili ćeš na vez? – pita mlad specijalac nad jamom, dok čarobnjački premeće po rukama blistave karabine i čvorove na konopcima.

– Onako kako ti misliš da mi je sigurnije – kažem, i prepuštam se da me veže oko pasa svojim jakim zelenim užetom, koje je nedaleko od nas provučeno kroz klizač fiksiran za odeblje stablo žilavoga graba. Prije toga su nam dali bijeli plastični kombinezon i kirurške rukavice, a na glavu čvrstu speleološku kacigu, te sad tako upakovan spuštam stopu na prvu prečku čvrstih metalnih ljestava, koje u nekoliko povezanih članaka vode dolje, u hladni ambis na čijemu dnu se vidi svjetlo i prilike u bijelom kako nešto posluju. Ne mogu predvidjeti kako će mi reagirati utroba, i zbog toga sam nemiran, predbacujem si unaprijed eventualnu glupu preosjetljivost.

Da su karadžićevci 14. lipnja 1992. neke građane Višegrada, pedesetak Bošnjaka muslimana, doveli u šumu Paklenik, postrijeljali i pobacali u istoimenu jamu, službeno se saznalo tek prije petnaestak dana. Tada je federalna komisija, koja se bavi tim poslom, i koju vodi nezamjenljivi Amor Mašović, počela s istraživanjem jame. To jezivo mjesto odmah je posjetila i jedna skupina zapadnih ambasadora akreditiranih u Bosni i Hercegovini, a ostat će zapamćeno kako je tom prilikom američki ambasador Thomas Miller izgovorio ono što je jedinstveni Roy Gutman davno, iste godine kad se događalo, otkrio Zapadu i nazvao pravim imenom – genocid, ali što političari i diplomati sa Zapada nikad ne izgovaraju. “Ono što se ovdje dogodilo strašno je, i to je bez ikakve sumnje bio holokaust” – rekao je Miller.

Zapravo, za zločin u Pakleniku moglo se je znati, a neformalno se je i znalo, svih proteklih godina. To je bilo moguće zahvaljujući upravo mitski tipičnom slučaju: jedan svjedok je preživio!

Njegova je priča strašna, a svi njezini detalji, kao i identitet preživjeloga, možda će se znati tek nakon što on obavi sve svoje sudske obaveze.

Šuma Paklenik duboko je u pustom visinskom prostoru istočne Bosne (politički: Republike Srpske), u nepravilnom četverokutu između Sokoca, Rogatice, Višegrada i nešto sjevernijega Han Pijeska. Nimalo lako nije do nje doći. Valja nekoliko puta silaziti s jednog puta na drugi, svaki gori od gorega, a na kraju slijedi i nekoliko stotina metara prave šumske staze. Tu se ne može doći slučajno; onaj tko je 14. lipnja toga strašnog ljeta tamo spremio i vodio Višegrađane, precizno je znao kamo i zašto ih vodi. I morao se dobro pomučiti.

I u ovoj priči ponavlja se stari, uvijek jednako zagonetan i neobjašnjiv motiv, poznat otkako postoje dželati i žrtve. Njih, kojima je bila namijenjena jama, bilo je pedesetak, egzekutora su bila samo trojica-četvorica, a žrtve su svomu kraju išle poslušno i bez roptanja! Jedan jedini od svih poveo se za primordijalnim refleksom: pokušati pobjeći. Otrgnuo se, skočio u šumu, oni su zapucali, on je trčao kao sumanut, i – uspio. Lutao danima, i spasio se.

Tada nastupa drugi dio njegove nesreće, i taj tipičan do bola. Čovjek danima i mjesecima pokušava ispričati svoju priču, olakšati dušu, a zainteresiranima dati informaciju. Isprva ga samo ne slušaju, ali kasnije ga počinju izbjegavati, te na kraju čak pomalo i sumnjičiti. On se, potom, povlači od ljudi i zatvara kao školjka. To traje godinama. Kako se je konačno ponovo otvorio, i kako je došlo do toga da istraživanje Paklenika može početi po svim propisanim, veoma strogim procedurama, za sada ne može biti javno poznato.

Oko jame zatječemo tri mlada talijanska vojnika SFOR-a, i isto tako mladoga policajca Republike Srpske; njihov posao je da stalno osiguravaju “lice mjesta”. Osim ekipe iz magazina Dani, Mašović je poveo još i dvojicu reportera BBC-ja, te Nerminu – djevojku iz Sarajeva, za čijih se četrnaest rođaka iz Višegrada pretpostavlja da su zaglavili u jami, i koja je ovaj put uzalud pokušavala nešto prepoznati… Nermina je visoka i tiha, fragilna djevojka s naočalama, koja me jako podsjećala na moju kćerku. Dok živi svoj normalni građanski život kao asistent na Fakultetu političkih nauka, paralelno s njim ona u ime brojne žive rodbine i u svoje ime, gotovo zavjetno, traga za čvrstim informacijama o nestalima i izginulima. Kasnije, nakon što smo svi izašli iz jame, specijalac-speleolog reći će za nju potiho, s respektom: “Svaka čast! Viđao sam muškarce, koji se tresu k’o Banja Luka, a ona…” Toliko o fragilnosti.

Inspektor srpskoga MUP-a “po službenoj dužnosti” upozorava ljude iz Mašovićeve ekipe, da je po pričanju lokalnog stanovništva jama moguće dublja nego što se čini. U Drugom svjetskom ratu, po kapitulaciji Italije, neka je talijanska jedinica u jamu bacala oružje, vojničke predmete i uniforme, a seljaci su se poslije spuštali na konopcima, vadili puške i pravili “one štucove, podrezanike”… Ne znam točno zašto, ali osjećam kako mu priča ima najmanje dva “dupla dna”.

Nad jamom je i Eva – Elvira Klonowska, antropolog iz Poljske, koja živi na Islandu, a već dvije godine radi ovaj posao za Federalnu komisiju – volonterski. Na svom vrlo funkcionalnom poljsko-bosansko-engleskom ona objašnjava Mašoviću što se uradilo za proteklih nekoliko dana. Najveći je problem ogromna količina materijala (kamenja, zemlje, drveta, životinjskih kostiju), koji su nakon strijeljanja izručili u jamu, da dokrajče eventualno preživjele i istovremeno sakriju svaki trag zločinu. Sad se taj materijal mora uzbaciti od polovice na desno, pa kad se ta polovica istraži, prebaciti ga na lijevo, da bi se istražila druga polovica. To je, pak, jako teško i rizično, jer je materijala strašno mnogo, na tone i tone, i nema se dovoljno prostora niti dovoljno snažne potporne konstrukcije, koja bi ga držala da se ne obrušava na radnike i na raščišćeni prostor.

U jamu se silazi kroz vertikalno usko grlo, koje se poslije dvadesetak metara naglo kružno proširuje na sve strane. Tako se dobiva ogromni šuplji prostor, i – stravičan osjećaj: odavde se bez pomagala ne može izaći nikako. Sredinu toga prostora doista ispunjava ogromna masa nabacanoga materijala, tako da je pod jame sada viši za nekoliko metara od onoga na koji su nesretnici iz Višegrada padali. Većina njihovih skeleta i sad je još zatrpana, ali po okrajcima toga umjetnoga brda gospođa Klonowska i njezini radnici do dana našega dolaska već su bili pronašli šesnaest skeleta.

U početku sve je bezoblično, no vrlo brzo oko navikne razlikovati – na jednu stranu kamenje, obijeljene i krupne životinjske kosti, zemlja, a na drugu – ljudske lubanje i kosti, smeđe i nekako krhke i minijaturne. U velikoj mjeri sačuvani su i dijelovi odjeće. Istražiteljima su dragocjeni, jer su to, kažu, veoma važni elementi za kasniju pojedinačnu identifikaciju.

Jedno krilo jame je nešto veće i pravi poluspiralni zavijutak, koji se naglo penje uvis. Kad se uziđe uz tu strminu, u stijeni se otvara povelika niša s ravnim podom. Tu su već u prvom istraživanju pronašli svjedočanstvo najstrašnije zamislive sudbine. Pred nama na podu te niše leži potpuno očuvan skelet muškarca, još uvijek odjeven u svoju odjeću (jeftine sive radničke hlače, plava pepita košulja, bjeličastosivkasti pleteni pulover). Lubanja mu je odvojena i blago nagnuta na desnu stranu zbog neravnine u podu. Kosti ruku još jedna uz drugu, ali već malo razmaknute, a do njih na zemlji – spala žica kojom su bile povezane.

Sve to, i još stotinu različitih detalja, kao iz knjige čita nam Eva Klonowska, služeći se crvenim elektronskim indikatorom. A zatim pokazuje na pola koraka dublje u nišu: evo, to su kosti lisice, koja je nekako i sama upala u jamu i sklonila se ovamo zajedno s tim čovjekom. Vidite, jela mu je stopala i zato su ona malo dalje od njegovoga tijela. Dok i ona nije uginula…

Ništa nije moguće znati o strašnoj vječnosti užasa i bola, koju proživljuje ovaj čovjek prije blažene smrti. Moguće je samo tupo evidentirati elemente njegovoga položaja. Ranjen je (Eva nam svojim indikatorom pokazuje mjesta na kojima je nastrijeljen), sluša krike svojih poznanika i rođaka s kojima je čas prije padao u ovaj vlažni i mračni pakao, očajnički grebe lijevo i desno ne bi li napipao kakav izlaz, vjerojatno se boji bombi ili dodatnih rafala odozgor, i u tom krvavom čupanju nekako pronalazi ovu udubinu u stijeni. Zatim užasna spoznaja da je svuda okolo tvrda stijena, da nema nikakvoga daljeg puta ni izlaza, gusti vječni mrak, hladnoća (ovdje se, kažu, temperatura nikad ne digne iznad 8 Celzija), i još na sve to – šumska životinja oštrih zuba, i sama poludjela i podivljala od straha i gladi…

Tek kad izlazimo, kad se nađem ponovo na drvenoj platformi iznad jame gdje mi moj pouzdani specijalac odvezuje čvor od konopca i pita me “je li bilo teško”, iznenađujem se: nikakvu odbojnost ni gadljivost na nepcima ne nosim niti sam je osjetio, samo neki nejasni a sveprožimajući srh dragosti za te jadne rasturene i bezimene kosture, što čekaju da ih netko blizak i rod pomiluje rukom i zaplače nad njima…

Naknadni zapis

Kako išta mogu znati o patnji ovih ljudi? Što su osjećali dok ih je, sputane žicom, vodilo toga junskog dana prije osam godina sve dublje u šumu? Kakav užas im je morao skočiti u grlo, u moždane, kad su nad ovim jezivim grotlom shvatili što ih čeka? A tek – što se događa u njihovoj izludjeloj svijesti, dok im izrešetana i okrvavljena a još živa tijela padaju, jedno preko drugoga, u mračni, hladni bezdan, udarajući o nevidljive stijene, ne nazirući kraj tom nepojamnom, rastućem užasu?

Ne, o tome se ne smije ni pokušati govoriti. Svaki pokušaj takvoga posredovanja bio bi tašta i oskvrniteljska laž.

Lažljiva je – sad vidiš – i ona lijepa namjera plemenitih ljudi, izražena u “mističnoj” teoriji, koja tvrdi kako patnja nevinih stvorenja zadugo poslije njihove fizičke smrti ostaje poput nevidljive supstance ili energije, i da ju je na ovakvim stratištima moguće osjetiti, gotovo komunicirati s njihovim dušama…

Ništa od toga ne osjećaš dok silaziš niz dvadesetak metara solidnih metalnih ljestava, dodatno osiguran alpinističkim konopcem oko pasa, kojim i odozdol i odozgor upravljaju pouzdani specijalci. Ni potom, dok se pod baterijskim svjetlima Mašovićevih poslenika pentraš po klizavom podzemlju, razabirajući tužne ljudske ostatke u bezobličnoj masi kamenja, zemlje i starih životinjskih kostiju, čime su dželati naknadno pokušali zatrpati i sakriti tragove zločina. Daleki refleks, kojim se noga upravlja bojeći se da ne stane na ljudsku kost, mehanički ti doziva u sjećanju starinsku babinu izreku: “Svačiju kost pogazi, insansku prigazi!” Tek ovdje i tek sad biva ti njezina ikavska maksima posve jasna: to je zapravo nalog ljubavi i nježnosti, a ne neki pretpostavljeni moralizam.

Jer, doista, jedino o čemu s ovoga mjesta možeš svjedočiti kao o vlastitom istinitom i nepatvorenom osjećaju, to je potpuno zbunjujuća, i za tebe samog sasvim neočekivana – nježnost! Nježnost i neka tiha intimnost kojom ti pogled miluje zemne ostatke ovih nepoznatih bivših Višegrađana: smeđe male lubanje (kako su ljudske lubanje malene!), kosti krhke i tanke, i, nekako, elegantnih formi, dobro sačuvani dijelovi odjeće – jednostavne radničke hlače, plava ljetna košulja, sivi pulover, platnene tene…

I još nešto: prije nego što se vratiš na svjetlo i vrelinu vanjskoga svijeta, osjećaš kako je zbog nečega silno važno da upiješ i upamtiš svaku pojedinost iz njihovoga strašnog podzemnog umirališta.

(2000)

In memoriam Vladimir Devidé

Teško je biti hrvatski intelektualac. Tijesno ti je u tvom jeziku, na kojem su najzaposleniji logopedi. Sve što kažeš tiče se malih tiraža i sve je nekako konfekcija. Malo tko uopće pere zube na jeziku hrvatskih intelektualaca, a zadana je zemlja naprosto premala da im bude kontekst i auditorij. Pa hrvatski intelektualci šute.

Francuski, njemački ili talijanski intelektualac, to ti je već lako biti. To je potpuno druga stvar, potpuno druga abeceda. Tamo je sve već pripremljeno za tvoj dolazak. Mramorna sveučilišta i vatrostalne biblioteke, ulice palih književnih trilogija, preambule, nobelovci i soneti: sve za tebe. Cijela jedna ekonomija velikog stila sabrana u latinitetu, tvrdo uvezena. Čak im i imena svetaca bolje zvuče.

Najgore od svega: ti to znaš.

Zato je tako teško biti hrvatski intelektualac. I umjesto da te puste, kad to već znaš, da na svom skromnom i pesimističnom jeziku prebireš po to malo riječi što je ostalo od hendikepa, neki nedostojni smorovi još uvijek očekuju da im nešto kažeš u telefonsku slušalicu. Ti smorovi ne rade ništa nego progone hrvatske intelektualce, zovu ih dok im nije zgodno, dok prelaze pješački, dok hrane ribice, zovu ih i pitaju. Svašta ih pitaju. Intelektualci ta pitanja zovu “dovođenjem pred gotov čin”.

Na svoju osobnu žalost, prehranjujem se od povremenog telefonskog dovoda intelektualaca pred gotove činove. U slučaju veličanstveno šutljivog hrvatskog intelektualca, to uopće nije problem, pa mi je posao lak.

I. Z. (71) je intelektualac iz te klase grupoida. Nazvao sam ga danas, jer su u nedjelju umrla dva čovjeka. Jedan je bio pjesnik, drugi je bio matematičar. Obojica su bili nasmijani.

I I. Z (71) obavlja važne književne poslove, kao i jedan od dvojice preminulih. Doduše, nije matematičar, ali to nije ni važno. Zvao sam ga zato što su u nedjelju umrla dva nasmijana čovjeka, pa da kaže nešto lijepo o nasmijanim ljudima. Jer, kad dva nasmijana čovjeka umru istoga dana, dođe rak i metastazira nam na vidike, na zauvijek. Ništa od toga I. Z (71) nije uspio vidjeti, jer sam ga naprosto “doveo pred gotov čin”. Ništa, nije mu čak ni žao, nije mu ništa. O dvojici mrtvih nije rekao ništa osim: doveli ste me pred gotov čin. Iako nije toliko važno, vrijedi napomenuti da on još od nedjelje zna da su ovi ljudi mrtvi. Obojicu ih je poznavao.

U nedjelju su umrli Vladimir Devidé. Nisu bili hrvatski intelektualac. Vladimir Devidé (1925. – 2010.) su za hrvatskog intelektualca gotov čin.

* “Jedna klasa grupoida” naziv je doktorske disertacije koju je Vladimir Devidé obranio 1956. godine na Prirodoslovno-matematičkom fakutetu u Zagrebu. Oni koji ga poznaju od početaka znanstvene karijere, kažu da su mu radovi iz područja temeljne matematike već u mladosti postali referenta literatura, publicirana u američkim i sovjetskim časopisima. Mirovinu je dočekao 1990. godine kao redovni sveučilišni profesor matematike na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. U Japanu je cjenjeniji nego u Hrvatskoj, ali ne zbog matematike, nego zbog haiku poezije, kojoj se posljednjih desetljeća gotovo u potpunosti posvetio. Zbog toga i ukupnoga, primio je 2003. godine priznanje japanskoga Ministarstva prosvjete i kulture za istaknuti doprinos u promicanju razumijevanja između Europe i Japana

Moj prijatelj, pjesnik, kaže da se u citiranju stihova griješi po sjećanju i po njegovoj ritamskoj strukturi. Ima stihova koji se toliko puta pogrešno citiraju da pogrešna verzija u nekom višem smislu postane istinitija od ispravne. Filmski kritičari kažu da u Casablanci Bogart nijedanput zapravo ne kaže “Sviraj to ponovo, Sam”, a opet je to najamblematskija replika u cijelom tom filmu. Ni Sherlock Holmes navodno nigdje u opusu Arthura Conana Doylea ne izgovara “Elementary, my dear Watson”, što ne znači da mu to nije uzrečica.

Niko, čini se, nikada nije napisao stih Što mrzim Sarajevo, lepi grad, makar je upravo taj stih za mnoge postao lozinka načina na koji Sarajevo doživljavaju neki njegovi bivši stanovnici. Stih se pripisuje Dejanu Gutalju i predstavlja pogrešno upamćenu verziju stiha O Bože, koliko sam zamrzeo Sarajevo, lepi grad. Pjesma se zove Sarajevo; lirski subjekt sanja taj lepi grad, samo u snu zapravo i posjećuje tu dolinu koja gori, u snu ga najprije hvata nostalgija pa kaže: O Bože, koliko sam poželeo Sarajevo, trolejbusku žicu/ Posutu zvezdama i stopljenu s mojim venama, zatim slijedi niz lijepih uspomena na mladost pomiješanih sa ratnim slikama, kao antipod stihu u kojem se Sarajevo poželjelo pojavi se onaj citirani gdje ga se zamrzilo, a pjesma završava molitvom: Molim te Bože, da prođem kroz svaki lepi grad/ Samo ne daj ni u snu da prošetam Sarajevom.

Što mrzim Sarajevo, lepi grad – u tom pogrešno upamćenom stihu sažeta je tragedija onih koji su Sarajevo najprije strasno voljeli, a zatim ga jednako strasno zamrzili. Ima nečeg poetičnog u tom dodiru mržnje i ljepote, u toj prividnoj estetskoj objektivnosti lirskog subjekta koji makar i mrzi, onome što mrzi ne odriče ljepotu. Kažem “prividnoj”, zato što tu nema nikakve objektivnosti. Ljepota je tu tek kao talog nekadašnje ljubavi, nusprodukt pretvaranja ljubavi u mržnju. Sarajevo je antimuzej koji sam zavolio tek u ratu, kazao je u jednom intervjuu Semezdin Mehmedinović; što će reći – zavolio je Sarajevo, ružni grad.

Nekoliko je dobrih knjiga napisano iz vizure onih koji su pod opsadom zavoljeli dotad im ružan grad. Među knjigama čiji bi moto mogao biti Što mrzim Sarajevo, lepi grad, dosad je najbolja Top je bio vreo Vladimira Kecmanovića. Ovu knjigu ne otvara nikakav moto. Otvara je posveta: “Dejanu, Srđanu i Agoti”. Kecmanović je u intervjuima otkrio: Srđan je režiser Srđan Dragojević, a Agota – književnica Agota Kristof. Nije htio kazati ko je Dejan, no nagovijestio je da je pjesnik. Ja mislim da je Dejan ustvari Dejan Gutalj, a da mu je knjiga posvećena upravo zbog pjesme Sarajevo.

Sarajevska trolejbuska žica za Gutalja je posuta zvezdama. U Poslednjem letu za Sarajevo, još jednoj knjizi čiji bi moto mogao biti Gutaljev stih, Momo Kapor kaže: “Znao je, ma gde živeo, uvek će mu nedostajati kolevka grada u kotlini gde se tačno ne raspoznaje na kom mestu prestaju svetla strmih mahala što se penju uz brda, a gde započinju zvezde.”

Otvorio sam termos-bocu, u kartonske čaše nalio kafe, jednu za njega i jednu za mene, i odmah priznao: “Nisam dobro!” Tako mi u Bosni razgovaramo kad smo zadovoljni. U ostatku svijeta ljudi se jedni drugima žale kad zato imaju objektivan povod. I to je sve što se o ljudima treba znati: neki više, a neki manje cvile. Zato T. S. Eliot kaže da svijet neće nestati “praskom, nego cviljenjem”.

Moje društvo uz kafu je B., koji je danas došao prilično ozaren, zato što je sinoć čitao Emila Ciorana. On spada u rijetke slikare koji čitaju. A i sam ponešto napiše.

B. je moj najveći američki prijatelj. Mogao bih da malo nategnem i da izaberem jednog od ovih rođenih Amerikanaca i kažem da je on moj najveći američki prijatelj. Ali to ne bi bila istina. Tako se sklopilo: B. je u Ameriku došao iz Sarajeva. Tamo se, bez obzira što je u pitanju grad koji se u šetnji može prekoračati, nismo znali, nismo niti jednu riječ razmijenili, a da se dogodilo drukčije, da smo se ipak sreli i razgovarali, sasvim bi sigurno druženje pretvorili u prijateljstvo. Tako je prilična ironija da sam čovjeka koji je godinama živio u istom sarajevskom kvartu u kojem i ja, sreo na drugom kontinentu. Koliko je tek onih ljudi koje nikada nisam sreo?, a značilo bi mi da jesam. Ako iz te perspektive pogledam, život je inventarna lista nesporazuma, arhiva praznine i katastarska knjiga mimoilažanja.

Posljednju svoju izložbu B. je imao neposredno pred rat. Zatvaranje izložbe se nesretno sklopilo sa opsadom Sarajeva. Nakon prvih napada na grad, skupa sa Olimpijskim muzejem izgorili su i njegovi radovi koji su tamo bili uskladišteni. Ti radovi su set zastava, ali takvih da boja i heraldički znakovi na njima nisu obilježavali države i nacije. Njegove zastave su bile anti-zastave, nadnacionalne i naddržavne. U vrijeme kad je sredinom osamdesetih na zastavama radio, ideja o njima stigla je do Danila Kiša i on je izrazio želju da za katalog buduće izložbe napiše kratki esej. To se, međutim, nije dogodilo. Kiš je ubrzo nakon izrečene želje umro. A danas kad priča o tome, B. događaj opisuje kao propuštenu priliku da upozna dragog pisca. Istina, o tome govori s autoironijom, jer kad je do njega stigla želja beogradskog pisca da napiše esej, on tada nije znao ko je, u stvari, taj čovjek, pa je rekao: “Danilo Kiš? Ni govora.”

A za Emila Ciorana danas kaže: “Jak je. Ima crni pojas u mišljenju.”

Ovaj melankolični zimski prizor dio je velikoga pariškog ciklusa zagrebačkog fotografa vukovarske biografije Stanka Abadžića. Premda je, uglavnom, nevidljiv i neprisutan, jedan je od klasika hrvatske fotografije. Slika na starinski način, utiskujući svjetlo i tamu na film, koji zatim razvija kod svoga majstora, u Pragu. (mj)

Bilo bi genijalno kada bi čovjek mogao odvojiti barem jednu godinu života za potpunu pasivu. Prekinuti kontakte sa znancima, drugovanja s prijateljima svesti na minimum minimuma, napustiti obične poslove kojima se bavi, pa onda samo sjesti negdje sa strane i promatrati. A bilo bi idealno kada bi tijekom ovog uzdržavanja taj čovjek živio u kući, kada bi ta kuća imala vrt s nekoliko voćaka i pokojim cvijetom, da može motriti kako sve to od proljeća prema jeseni polako raste i sahne. Da može gledati i prema unutra i prema van. Ovi redci u svjetlu današnje ekonomske situacije zvuče cinično: mnogi su ostali bez znanaca ostavši bez posla, a i prijatelji u suvremenom plošnom poimanju te vrste odnosa nestanu kada vam se stanji lisnica, tako da danas doista mnogom građaninu Hrvatske ni ne preostaje ništa drugo nego da sjedne na klupicu i motri kako trava raste. Samo, u takvim je okolnostima to nemoguća zadaća. Mi mislimo na svjestan izbor: jednom je potrebno podvući crtu, povod za podvlačenje crte može biti bilo što, a samo onaj tko je već mijenjao dušinu košuljicu zna koliko je bitno izmaknuti se, stati, i onda što je mirnije moguće gledati ove jednostavne domaće stvari oko sebe. Prvo što ćete tada osjetiti možda bi bilo zgodno i točno nazvati približavanjem prisutnosti.

Bio mi je bratić, najstariji sin mamine starije sestre, i bio je prvi unuk u obitelji, onaj kojemu se najsvježije radovalo. Imam ispred sebe požutjelu fotografiju na kojoj su tetak, tetka, on i njegova tri godine mlađa, već tada smrknuta sestrica. Na fotografiji mu je oko pet godina. Tetak i tetka, mladi, još im preko usana nisu prešle one gorke kriške, koje svima, bez iznimke, skupe usta. Život je velemajstor u skupljanju usta, i svima ih stisne, samo mu treba dati vremena. On gleda ustranu, a umišljam si kako bi čak i netko emocionalno nezainteresiran morao primijetiti da taj dječak ima vrlo inteligentne oči. Pogleda uperenog negdje udesno, kao da ga iza fotografa nešto zabavlja, prema gore, stidljivo i istovremeno samosvjesno, doimao se kao neobično starmalo dijete koje bi vam već tada moglo reći nešto što je teško čuti na pokretnoj vrpci govorne ponude svijeta, u takozvanom koterijskom čavrljanju, babilonskoj zbrci koja se od one biblijske razlikuje jer je ova naša nastala u okvirima i granicama jednog jezika.

Zamislite zemlju gledanu odozgor. Jedan letimični panoramski snimak pokazao bi nam da se oni nalaze u Požeškoj kotlini, u Požegi, tada Slavonskoj Požegi, gradiću okruženom planinama, koji čak i u samom središtu ima brdašce, a i inače je sav prosut po brijezima i padinama gorja koje ga okružuje. Kao da su nekom džinu ispale kockice koje su se nemarno rasule po okolini, pa su to sad kuće koje nastavaju ljudi. Pjesnik Boro Pavlović napisao je: Ja volim taj kraj/Taj raj. Ne znam čemu prije da se naklonim, pjesnikovoj bolno jednostavnoj ljubavnoj izjavi, toj orahovoj ljusci u koju je smještena Požega, njenoj ljepoti, ili ljepoti kraja u kojemu se zbiva ova minula priča. Usnimak je načinjen davno, prije više od četiri desetljeća, prometovalo se malo, veće distance prevaljivale su se takozvanim šinobusima, a konjska je zaprega spadala među obavezne, tipične prizore. Mi putujemo kroz vrijeme: naredna slika pokazuje dva momka, jedan je u ranim dvadesetim, drugi je na samom kraju osnovne škole. Iako stalno ističemo kako slike navodno govore više od tisuću riječi, sada kada ovo pišem znam da bih dao sve slike koje imam za nekoliko tada izgovorenih riječi. Na kraju će, doista, ostati samo riječ, danas kada nas znanost poučava da je na početku bio jedan veliki fleš što je slikao bezdane, sa svima nama embrionalnima u njemu. Fotografija, dakle, prikazuje dva mlada čovjeka kako stoje na samom ulazu u veliki, pravi život, no mi bismo u ime točnosti morali reći da obojica imaju onaj izgubljeni pogled kakav mogu imati samo oni povlašteni nesretnici koji znaju da je odrastanje jedan veliki izgon iz kraljevstva djetinjstva.

Rodbinske veze su, naravno, besmislene. Sve što nije ožareno duhovnom bliskošću drugorazrednog je značaja. I što je čovjek na svome putu dalje odmakao sve je manje oko njega statista koji su ga okruživali u djetinjstvu: ono što se ističe kao pravilo sretna je iznimka. Harmoničan odnos prema gore i prema dolje, spram roditelja i spram djece. Da ne govorim o prijateljima iz osnovne škole! Jednostavno smo se rasuli kao živa, ma koliko bila mala posuda u kojoj smo se zatekli. No to nam se rasipanje događa i u vlastitom dvorištu. Čitao sam svojedobno uspomene jednog značajnog pisca, nekoga za koga se ne bi moglo reći kako je u duhovnom smislu zakržljao, i smijao sam se kada se žalio na svoju djecu: kao da su vragu ispali iz torbe, jadao se ovaj, po iskazima brojnih svjedoka, inače tolerantni i susretljivi čovjek. Vjerojatno se toj stranjskosti koju je moguće osjetiti u blizini svoje krvi ne treba previše čuditi: genetski, sve je to statistika i sve su to bačene kocke s bezbrojem mogućnosti. I svaki će iole mudar čovjek prestati inzistirati na razumijevanju u okruženju s kojim ga ne povezuju one okom neprimjetne, duhovne niti. Lako je moguće u nekakvoj nategnutoj gnostičkoj tradiciji pomisliti da nam je dom dan samo da bismo u kontrastu spram iluzija koje smo u vezi s njime gajili snažnije osjetili posvemašnju izgubljenost. Bog bi onda bio zli demijurg koji nam na vašarištu života prodaje šarene laže, i umjesto ljubavi daje licitarska srca puna povratnih očekivanja i kompliciranih uloga što ih, odreda, valja ispuniti da bi se moglo ostati u pripadajućoj obiteljskoj ergeli.

Jedna od najgroznijih riječi je: razočaranje. Raz-očarati. Biti osiromašen ni manje ni više nego za očaranost. Strašna riječ, čije smo dubinsko značenje osjetili svi na svojoj koži. Sve odjednom bude lišeno svoje čarolijske dimenzije, i život se počne runiti, gubeći svoju pozlatu. Svijet se odjednom sklopi kao školjka i uskrati vam sve svoje radosti. Vi znate da je unutra u oklopu onaj vječni bal, veliki krešendo proslave života, vi vidite da cvjeta cvijeće i da se oko vas roje dokazi vječne ljubavi, ali vi više ne znate onu jednu jedinu riječ koja može nagnati školjku da se otvori, vama je postalo nedostupno ono kako. Inače, sve je ostalo isto, sve je na broju, jedino što se ne zlati iznutra, kao što se sjećate da se zlatilo. Nekako, što sam stariji, sve sam uvjereniji da je ovo stanje sljepila za svjetlo koje svijetli iz dana, iz stvari, iz ljudi, iz knjiga, da je to nestajanje osjećaja za ove brojne svjetlosti zapravo živa smrt. I da su to nekada ljudi znali, da je moguće biti živ a biti mrtav, što smo mi, kao i gomilu toga ostaloga, u današnja brza, površna vremena jednostavno potisnuli i zaboravili. Pa onda nekako po osobitom dobru pamtimo one koji su nam donosili svjetlo, ili nam pomogli uočiti žarenje iz svijeta, žarenje čijem je uočavanju skoro sve od čega je sastavljen normalan život gotovo nepremostiva prepreka.

I na koncu, taj moj bratić, koji je u međuvremenu u mojim sjećanjima poprimio mitske razmjere, koji je gotovo pa lik u smislu u kojemu se u književnosti pojavljuje lik, i koji je od mladih dana predano radio na pojačavanju onog nutarnjeg svjetla što ga se svi sjećamo i što ga nazivljemo sviješću, a pojačavao ga je takvim intenzitetom da je njegova svjetlost, njegovo oduševljenje tom svjetlošću, njegov mir što ipak ima i tračaka svjetlosti u ovolikim količinama mraka, mogao prelaziti i na druge. Uvijek sam žalio što ne piše. Sve do prije koju godinu. A onda mi se učinilo da je on uspio od života napraviti Djelo, da je uspio transmutirati riječi u življenje koje nije puki stav, koje ni na jednoj točci nije opozicionarenje, za koje ne možemo reći da je predaja, koje je u svojoj ukupnosti jedno veliko, nesezonsko, cjeloživotno povlačenje od svijeta i sjedenje u vrtu i puštanje golubova, bez ambicija, osim težnje za još više mira, bez jala, osim osjećaja da je strašan ovaj rasplet čovječje sudbine na Zemlji. Naravno da će suvremenom ironičaru što se ne usuđuje odživjeti ni jedan odgovor, koji iz činjenice da zna brojna pitanja krivo zaključuje da je nemoguće znati sve, ovako opisan čovjek izgledati kao puko hipostaziranje mutnih mističkih poriva, kao nešto što nema niti može imati utemeljenja u stvarnome životu. Stvar je u tome da postoje ljudi koji sve mogu osjetiti. I mi to znamo. Ako ikada, to je u trenutku u kojemu izdamo sebe. Tada znamo sve i to u svim pravcima. Tada sve predosjetimo. Onako kako životinje osjećaju potrese – unaprijed, kod ljudi i unazad, s nekom mutnom neuropatskom uspomenom gena na sve bivše razorne potrese, sa dušinim kracima prosutim oko sebe onako kako su se onom džinu kada je prolazio Požegom iz ruku malarmeovski prosule kocke, pa sad u tim kockama stanuju ljudi. E, jedan ne stanuje više u svojoj kocki. Po njega je prije nekoliko tjedana došao onaj najozbiljniji gost, kojega je moj bratić već dugo čekao na vratima, imam dojam da se za taj susret spremao od najranije mladosti, što ni mrvice nije oduzimalo smislu koji ga je – barem tada – nadahnjivao. Mi putujemo kroz vrijeme i onda prestanemo putovati. Kontrolor nas skine sa šinobusa koji ide unazad, u prošlost, u vrijeme koje se zlati, gdje jedemo kruh koji se sjaji, i gdje je općenito više svjetla nego u ovoj tami koja se skuplja oko stvari i pojava. Požeško gorje, gdje svako brdo izgleda kao govedo, gdje se svaki proplanak doimlje kao debeli prostrti tepih, u svoju je utrobu primilo nesvakidašnjeg sustanara. Ja znam da on u ovome času nekome prenosi vrlo važnu poruku.

Očiju ne mogu skinuti s Reutersove slike u novinama: na budimpeštanskom aerodromu rodbina dočekuje Andraszyja Tamasza, koji je izronio iz sibirskoga beskraja nakon više od pola stoljeća! Čovjek ima sedamdeset sedam godina, sjedi u invalidskim kolicima, na glavi mu štofana kapa koja se u mom djetinjstvu zvala mica, odjeven u očevidno novu, preširoku košulju, nevičan kravati, čiji je razvezani čvor spao i jedva viri ispod izreza demodiranoga pulovera, kakav smo “dužili” u JNA na kolašinskim studenima… Dok svi na slici, refleksom Tome apostola “nevjernoga”, pružaju ruku da ga dodirnu, on odozdo upravlja na njih pogled za koji je nemoguće reći što izražava, tek vidi se da samo što nije trgnuo u plač.

Po onomu što novine pišu, Andraszy Tamasz mogao je početkom Drugoga svjetskog rata biti klinac od osamnaest-devetnaest godina, kada je kao vojnik prohitlerovske Hortyjeve Madžarske bio poslan na istočni front. Rusi su ga zarobili, prošao je logor, a kasnije prebačen u psihušku (psihijatrijska ustanova, kakvih je u sovjetskoj Rusiji bilo bezbroj, i koje su bile strašnije od zatvora). Tamo ga je nedavno pronašao i “oslobodio” jedan britanski novinar.

Puno je mladih i ludih nevoljnih našijenaca bilo među Andraszyjevim ratnim kameradima. Ugrabivši vlast u Hrvatskoj i Bosni na njemačkim tenkovima i talijanskim istočnojadranskim apetitima, Pavelić je morao vraćati mnoge dugove. Jedan od njih bilo je i slanje živoga topovskog mesa na istočni front. Već 16. srpnja 1941. tamo je otišao legendarni 369. ojačani puk – specijalno formirana jedinica, u kojoj se pomno pazilo na etnički sastav. Osim Hrvata, tu su mogli biti još samo eventualno Ukrajinci i ruski izbjeglice, a trećina sastava bili su bosanski Muslimani. Pošto su i Hrvati u ogromnoj većini dizani iz Bosne, u postrojbi bilo je praktično najviše Bosanaca. Puk je stalno ojačavan, pa je u kolovozu 1942. već imao 6.300 ljudi.

Borili su se, kaže predaja, u svim najtežim bitkama i na svim najtežim mjestima. Baš kao i njihovi prethodnici pod K.u.K. fesovima u Prvomu svjetskom ratu, koje danas Izetbegovićev vojni protokol redovito svake godine slavi kao “pobjednike Monte Melette”. U sastavu Šeste armije feldmaršala von Paulusa držali su i one posljednje linije u bitki za Staljingrad, bitki za koju se kaže da je preokrenula tok Drugoga svjetskog rata u Evropi.

Nitko nikada o njima neće znati ništa: što su sve prošli, i kako su nestali. Čak – ni kako su se zvali i gdje su im bili kućni pragovi, svi ti bezbrojni priprosti seoski joze, ante, stipani, ti omeri, ibre, halili… Njih lično nitko ionako nije pitao ništa, a historijski – oni su sramota roda, ratnici na krivoj strani, sluge đavolove. O njima se nije govorilo, za njih se nije pitalo, njihovi grobovi nikomu nisu bili važni.

Ipak, priča sasvim ne skončava pod Staljingradom. Onaj njezin dio, koji se nastavlja, čudniji je od svakoga filma. Izgubivši nepojamno veliki broj ljudi u staljingradskoj i drugim bitkama, Rusi su poveli ogromnu akciju sabiranja i regionalne klasifikacije upotrebljivih ratnih zarobljenika. Tako su se rijetki preživjeli ispod Staljingrada našli u širemu društvu, od kojega je 1944. formirana tzv. Jugoslavenska legija. Kada se postrojila 16. travnja 1944, brojala je 1543 vojnika: 775 Hrvata (zapravo, Hrvata i Muslimana tretiranih zajedno), 440 Slovenaca, 293 Srbina, 14 Židova, 10 Slovaka, 3 Rusina, 2 Madžara i 1 Crnogorca. Tu se pojavljuje i neobični oficirski lik: za glavnoga vojnog organizatora i prvog komandanta Legije Rusi su postavili potpukovnika Marka Mesića – čovjeka, koji je bio jedan od zapovjednika 369. puka i preživio Staljingrad, a Rusi ga zapazili i sačuvali kao izuzetno sposobnog vojnika. Da ne bi bilo ideoloških zastranjenja, za komesara Legije postavili su nekoga provjerenog sovjetskog partijca.

U sporazumu s Titom jedinice Crvene armije  u jesen 1944. unišle su u Srbiju sa istoka i krenule prema sjeveru, na Beograd. U bitkama protiv Nijemaca i četnika za oslobađanje nekih gradova u unutrašnjosti Srbije (na primjer, Čačka), te i samoga Beograda, sudjeluje veoma uspješno Jugoslavenska legija, koja sad broji skoro tri tisuće ljudi, a njezina zapovjednika potpukovnika Mesića, i njegova pomoćnika kapetana Milutina Perišića (Srbina) u svojim službenim izviješćima mnogo hvali sovjetski general Birjuzov, jedan od komandanata u tim operacijama.

Što je bilo s Mesićevim “jugoslavenskim legionarima” nakon oslobođenja Beograda, i kasnije, nakon završetka rata? Nikada nitko u cijeloj poslijeratnoj službenoj jugoslavenskoj javnosti nije te ljude ni spomenuo. Jesu li se uopće vraćali svojim kućama, svojim obiteljima? Ili su se rasijali po svijetu, moguće vođeni stečenim desperadoskim mentalitetom? Ili ih je, što jest užasno, ali nije nemoguće, okrenulo natrag – u Sibir. Aleksandar Solženjicin, kada sistematizira najveće valove priljeva novih robijaša u Arhipelag Gulag, piše: “Od kraja 1944, kada je naša armija prodrla na Balkan, a naročito 1945, kada je ona stizala u Srednju Evropu, duž kanala Gulaga poče da kulja nova bujica…” Solženjicin, doduše, govori uglavnom samo o Rusima, koje Staljinova mašina nemilice kupi i vraća u “rodinu” – o nekadašnjim “bijelim” emigrantima i o Vlasovljevcima, koje su Englezi perfidno izručili Crvenoj armiji u Austriji (i na istjerivanju čije pravde je sav imetak izgubio britanski grof Nikolay Tolstoy). Ono što Solženjicin u svojoj ruskoj nacionalističkoj mega-optici ne vidi – to su gomile naših bijednika raznih “identiteta”, od kojih su se mnogi po logici stvari morali naći u toj “novoj bujici” u proljeće 1945…

Jedino što sam, raspitujući se s vremena na vrijeme o ovoj fascinantnoj temi, uspio saznati, bio je podatak (tko zna koliko vjerodostojan) o sudbini zapovjednika Mesića. Ispričao ga je partizan i nenadmašni usmeni pripovjedač pokojni Mladen Oljača, kada smo uoči ovoga rata sjedili u hotelu “Tomislav” u Duvnu zbog neke književne večeri. (Čuj, u Duvnu! Dvaput sam morao pročitati ovu rečenicu, jedva povjerovavši u mogućnost da je istinita!) Dakle, Mesić je nakon rata odlikovan visokim vojnim odlikovanjem SSSR-a, imao je odličnu ponudu da nastavi karijeru u Sovjetskom Savezu, nije ju prihvatio već je tražio da bude penzioniran i da živi u Jugoslaviji, složivši se da to onda mora biti u anonimnosti. “Eno ti ga, mislim da je i sad živ, mogu ti naći njegovu adresu u Zagrebu” – završio je Oljača.

Svojevremeno, kada se, nakon dvadeset godina provedenih u Gulagu, 1956. u Zagrebu pojavio stari austrijsko-hrvatski komunist Karlo Štajner, Miroslav Krleža je čudesnost i tragičnost toga događaja i te sudbine sažeo u sliku: “Ruka iz groba!”

Izbezumljeni starac u invalidskim kolicima na peštanskom aerodromu – još jedna ruka iz groba – izbavio se iz jednoga svijeta, koji ni po čemu nije bio njegov, a u kojemu je proveo cijeli ljudski vijek, da bi ga zamijenio za drugi, kojemu više ne pripada ni po čemu: apsurdna sudbina. Je li taj prizor u koji gledam na novinskoj fotografiji – sukus, kvintesencija Stoljeća? Stoljeća, koje se ponadalo da završava brisanjem Berlinskoga zida, a završilo je ljudskom hekatombom u Srebrenici.

(2000)

Dodatak iz 2010. Nedavno sam dočitao knjigu Anthonyja Beevora Staljingrad. U toj knjizi čudesne preglednosti, iscrpnosti i objektivnosti, pisanoj majstorski čitkim rukopisom, Hrvati se spominju samo na tri mjesta: kada je 24. rujna 1942. Pavelić doletio da preda vojnicima odličja, kada se govori kako su nakon kraha zajedno s rumunjskim i talijanskim zarobljenicima imali povlasticu da rade u kuhinjama, te u trenutku kada se, prije sloma, donosi odluka da se izvuku njemačke medicinske sestre kako ne bi Rusima u ruke pale. To mjesto vrijedi citirati u cjelini: “Premda je učinjeno sve da odluka ostane tajnom, časnici iz  hrvatskog 369. pješačkog puka doznali su za nju i pokušali nagovoriti Luftwaffe da izvuče i  njihove ljubavnice, preobučene u bolničarke. Poručnik kome su se obratili divio se Hrvatima kao vojnicima i obećao je da će im pomoći. Pukovnik se, međutim, strogo držao moralnih načela. ‘Ali uopće nije bitno’, odvratio mu je poručnik, ‘jesu li one hrvatske kurve, njegovateljice ili što mu drago. Moramo ih izvući kako bismo ih spasili od Rusa.’ Pukovnik nije pristao. Poručnik je kasnije ipak posumnjao da su Hrvati uspjeli prokrijumčariti prilježnice na zrakoplove.” Nitko se nikada nije pozabavio, niti će, istraživanjem: tko su bile “hrvatske kurve”, otkud one uopće u tom paklu, je li koja preživjela…

Hrvati su tako zanemarljivi i nevidljivi u sintetskom, makro prikazu bitke za Staljingrad, da ih nema ni na kraju knjige u detaljnom tabelarnom pregledu njemačkih i sovjetskih postrojbi, niti se spominju u statističkom pregledu učesnika u bitki i njezinih žrtava na objema stranama. Ali, eto, ostali su zapisani po dvjema stvarima: kao “dobri vojnici”, brižni za “svoje ljubavnice”. Što bismo više!

U času dok mi Mladen Oljača priča o Marku Mesiću, on je već nekoliko godina mrtav i sahranjem na Mirogoju (1982), o čemu tada ne mogu znati baš ništa, kao ni o njegovoj teškoj sudbini nakon što je izabrao da ostane u Jugoslaviji. Oljača, koji jest njegovao partizanštinu srpskoga tipa (uostalom, razumljivu s obzirom na živo iskustvo Kozare 1942), umro je 1994, u sred rata. Živio je u Banjoj Luci, i pričaju da je bio tako ogorčen novočetništvom i šovinističkim divljanjem karadžićevaca po Banjoj Luci, da je znao nasred ulice vikati i psovati. Bilo bi nekako i tužno i lijepo da je ta predaja istinita.

Pjesmu koja slijedi objavio sam početkom 2006. kao uvodnik časopisa u kojem sam tada surađivao. Njezin dio bila je i fotografija Nikolasa Sarkozyja, ružna i prijeteća, na naslovnoj stranici. Ime časopisa mi je, slijedom okolnosti, u međuvremenu prestalo biti važno, pa ga ne navodim.

Mislio sam da pjesma govori o tome kako jedna biografija može poslužiti kao komentar druge biografije i kako se, na različite i neočekivane načine, životi ljudi koji se nikada nisu ni sreli dovode u polemički odnos.

Tako, recimo, život Haydee Tamare Bunke i život tadašnjega francuskog ministra unutarnjih poslova, za kojega se očekivalo da će uskoro postati i predsjednik. Oboje su bili emigranti i tuđinci, nesigurnih identiteta, što je nju odvelo u revoluciju i u terorizam, a njega u politiku.

Ona je vjerovala u jednakost svih ljudi na zemlji.

On je vjerovao da su neki ljudi smeće i da ih valja počistiti s ulice.

Iako živimo u vrijeme (još uvijek) proklamirane jednakosti i slobodnoga prožimanja različitih kultura, identiteta i jezika, Haydee Tamara, koju je Che nazvao Tania, negativni je lik, dok je Nicolas Sarkozy pozitivni lik.

Bilo bi zanimljivo znati zašto.

Nakon što se na brutalan način obračunao s Arapima i crncima s ulica Pariza, i borbenu rasističku retoriku učinio bliskom sjajnim šarenim editorijalima, Sarkozy je doista postao predsjednik.

Pet godina poslije obračuna s Arapima i crncima, krenuo je u obračun s Romima, Ciganima, Zigeunerima – kako je taj narod imenovan u nacističkim koncentracijskim logorima. Po odluci francuskoga predsjednika, prije nego što bivaju protjerani, svakome će biti načinjen biometrijski profil, da se država zaštiti od mogućnosti da bilo koji od njih više ikada kroči na tle francuske republike.

Onim Romima koji su na ovo dobrovljno pristali, ta je republika isplatila 300 eura po glavi.

Svi oni državljani su Europske Unije, uglavnom Rumunji ili Bugari.

Europska javnost je sa čudesnim, budističkim mirom primila Sarkozyjev obračun sa Zigeunerima. To objašnjava zašto je danas Haydee Tamara Bunke negativan, a Nicolas Sarkozy pozitivan primjer potrage za europskim i svjetskim idealima i za osobnim identitetom.

Trebalo bi napisati pjesmu o zakržljaloj mašti čovjeka kojeg protjerivanje Roma iz Francuske ne podsjeća na moguće i bliske fatalne okolnosti vlastitoga podrijetla.

SMEĆE S ULICA PARIZA

Rođena 1933. u Argentini, roditelji njemački Židovi i komunisti
Izbjegli dvije godine ranije. Odrasta uz ušće La Plate
Između dva generalska udara. Četrnaest joj je godina
Kad odlaze u DDR. Roditeljsko domotužje ili komunizam
Ne zna se, ali nije to njezina zemlja ni jezik

U osamnaestoj piše molbu za prijem u Komunističku partiju
Umjesto pohvala međunarodnome proletarijatu, Lenjinu
I Walteru Ulbrichtu, umjesto njemačkoga gorkog iskupljenja
I svega onog što ostaje zapisano u molbama toga vremena, ona piše o svome snu
Da se vrati u Latinsku Ameriku i pomaže partiji i revoluciji
Domotužje ili komunizam, nikad to nećemo znati

Početkom 1961. stiže na Kubu, službe su uvjerene da radi za Stasi
U to vrijeme Castro još skriva komunistička uvjerenja
Ali njegov brat Raul prihvaća mladu Njemicu
I ona postaje sitna ali sjajna zvijezda revolucije, pouzdana i vješta agentica
Kubanske obavještajne službe

S proljeća 1964. šalju je u Boliviju, gdje uhodi tamošnji režim
Bez prave svrhe i cilja. Potom dolazi Che, ona se priključuje njegovoj grupi
U kojoj su veterani sa Sierra Maestre, heroji marša na Santiago i Havanu
Desetina bezvoljnih bolivijskih seljaka i francuski avanturist Regis Debray
Koji će od revolucije načiniti unosan biznis

31. augusta 1967, nakon povlačenja po šumama, izdaje i gladi
Bez revolucionarne baze i narodne podrške, progonjeni od bolivijske vojske
I agenata CIA-e, Cheovi ljudi upadaju u zasjedu. Izvještaj kaže da vladine snage
Tog dana nisu imale ranjenih, a niti je bilo preživjelih gerillerosa. Pokapaju ih
Kao prokletnike, bez znaka križa, imena i groba

Osam dana kasnije pronalaze unakaženo tijelo žene, njezino ime
Amerikancima već je poznato: Haydee Tamara Bunke, kubanski nadimak
Tania. Opijen pobjedom, general Barrientos, predsjednik Bolivije
Naređuje da joj se priredi kršćanski sprovod. Ta džentlmenska gesta
Prema ovoj Židovki, moguća je metafora jednoga života. Haydee Tamara Bunke
Bila je revolucionar i bezdomnik. Od prvoga će njezini ubojice stvoriti
Novi pop trend, pretvarajući Chea u Coca colu, a drugo će mijenjati smisao i bit
Kako se budu mijenjala vremena

Četrdesetak godina kasnije pojmu bezdomništva konačni smisao daje
Sin mađarskih izbjeglica, francuski ministar unutrašnjih poslova.
“Mi ćemo šmrkovima počistiti smeće s pariških ulica!”, govori taj polužidov
Dok u predgrađima Arapi i Crnci, općenito ljudi prljave boje kože
Spaljuju tuđe automobile. Bezdomnici kao i on, u vremenu u kojem je netko ministar
A netko smeće, i postoji sloboda izbora kakve nije bilo u Tanijino vrijeme

Možemo li žaliti sina mađarskih izbjeglica, kao što žalimo Taniu?
I kakva je zapravo sudbina Nicolasa Sarkozyja, budućega francuskog predsjednika?
Što će se dogoditi sa smećem iz pariških predgrađa, ako su smeće očajnici bez ideje
Ili ako ideja nije pomagati automobilsku industriju da više proizvodi
Hoće li i Nicolas na kraju završiti kao smeće, za utjehu mrtvima

Oni koji su tražili domovinu, nikad je nisu našli
Zato su propadale revolucije
Zato smo palili aute
Zato smo zazivali smrt
Njihovu i svoju
I uvijek bi se našla nekakva hulja
Naprimjer Regis Debray
Da na svako pitanje ima odgovor
Koji većina želi čuti

12. 01. 2006.

Među brojnim manifestacijama i aktivnostima organizovanim o petnaestoj godišnjici genocida u Srebrenici, pažnju sarajevskih medija posebno je privukao projekat njemačke nevladine organizacije Centar za političku ljepotu (Das Zentrum für Politische Schönheit) pod nazivom Stub srama. Ljudi iz ove organizacije ovako opisuju svoj projekat: “Stub Srama je metafora ogromne prevare Ujedinjenih Nacija u Bosni i Hercegovini kao i opomena svim osobama koje namjeravaju raditi u ovoj organizaciji. Plan projekta: konstrukcija dva gigantska svijetleća bijela slova u visini od preko 8 metara, sačinjena od 16.744 cipele (za 8.372 žrtve). Slova (jedno slovo U i slovo N) su narušena sa tri monumentalne rupe od metaka fiksno popunjenih autentičnom obućom pronađenom u masovnim grobnicama.”

Upoznao sam Phillipa Rucha, glavnog inicijatora projekta, prije nego je priča dospjela u javnost. On spada u one strašno posvećene tipove, sposobne da se u potpunosti angažiraju za stvar koju smatraju ispravnom. Ime Centar za političku ljepotu mi je zvučalo dosta blesavo, no iz razgovora s njim sam shvatio da on zbilja vjeruje u idejupolitičke ljepote. Shvatio sam također da ideja Stuba Srama za njega nije način da privuče pažnju na sebe, da on prema Srebrenici zaista osjeća stvarnu sućut.

Ipak, jedini pravi razlog zbog kojeg me je njegov projekt dirnuo su – cipele. Stub srama kao takav mi nije zanimljiv; hoću reći, da je kojim slučajem zamišljeno da se pravi od nekog drugog materijala, to ne bi bilo to. Ne znam, međutim, kako da objasnim zašto me je dirnula ideja o prikupljanju cipela. Htio sam napisati nešto o tome, pokušati u tekstu objasniti samom sebi šta me je tačno zapravo dirnulo, ali nisam.

Čitajući ovih dana ponovo Coetzeejev roman Elizabeth Costello, na samom početku nailazim na ovaj fragment o oznakama umerenog realizma: “Ponudi činjenice, značenja nek izrone sama. Postupak koji je prvi primenio Danijel Defo. Robinzon Kruso, nasukan na pustoj obali, pogledom traži svoje drugove s broda. Ali nigde nijednog. ‘Nikad ih više nisam video, niti bilo kakvog traga od njih’, kaže, ‘osim tri šešira, jedne kape i dveju rasparenih cipela’. Dve cipele, rasparane: time što više nisu par, cipele su prestale da budu obuća i postale znamenje smrti, zapenušani talasi smakli su ih s nogu davljenika i izbacili na obalu. Bez krupnih reči, bez bola i očaja, samo šeširi i kape i cipele.” (DŽ. M. Kuci: Elizabet Kostelo, Paideia, Beograd, 2004. p.7; prevela Arijana Božović)

U digresiji: i u prvoj sceni TV-serije Lost, cipela prestaje da biva obuća i postaje znamenje smrti. Coetzee mi je, dakle, objasnio zašto me je dirnula priča s cipelama.  Ima tu, međutim, još nešto. Defoeov Robinson Crusoe bio je nekoć u obaveznoj lektiri za peti razred osnovne škole. U mom sjećanju upravo je Robinson Crusoe posljednja knjiga iz lektire koju su pročitali svi učenici; poslije Robinsona Crusoea počinju prepričavanja, čitanje predgovora i sažetaka. Robinsona Crusoea pročitali su i žrtve i ubice, i oni čije su cipele u masovnim grobnicama, i oni čiji su im džonovi utabali tlo.

P. S.

Na engleskom se džon na cipeli kaže sole, što se izgovara [sōl], odnosno izgovara se identično kao riječ soul, što će reći – duša. Nije, čini mi se, bez vraga da su u govorudžon i duša praktično sinonimi.