Kad smo se vratili iz logora
bojažljivo smo otvorili kapiju.

U ovom slučaju ne kao provalnici
oni su to uradili uniformisanom nogom.

Sve je bilo na kamari
i očeva crna aktovka sa dokumentima i satom iz Libije.

Razgledajući rusvaj
šutili smo poniženost i tražili njihov razlog.

S osmjehom na licu i špricom u ruci
dedo progovori prvi: bili su drogirani, znao sam.

Najbolje godine života Nikola Dobrović proživio je u Dubrovniku. Tamo je projektirao, proučavao tradicionalnu arhitekturu i podvodio joj svoje modernističke ideje, družio se s Kostom Strajnićem i gradio kuće, po kojima će ostati upamćen kao dubrovački i hrvatski arhitekt. Za vrijeme rata se pred ustašama sklonio na otok Lopud, gdje je dovršavao svoj Grand hotel, fantastično dojmljivu betonsku građevinu, danas opustošenu, ali i dalje jednu od najljepših naših kuća sagrađenih u dvadesetom stoljeću. Dobrović je našoj kulturi otkrivao plemenitost betona.

Nakon rata, preselio se u Beograd, grad u kojem je u zimu 1942. umro njegov brat, slikar. Petar Dobrović je žurio da stigne kući prije policijskoga sata i srušio se mrtav u liftu zgrade u kojoj je stanovao. Tome je Krleža posvetio neke ganutljive riječi u svojim veličanstvenim, temeljito nepročitanim Dnevnicima.

Braća Dobrovići bili su ugarski Srbi, rođeni u Pečuhu. Živeći bez zavičaja, pomalo kao ahasveri, obojica su formirani kao uvjereni Jugoslavni.

Nakon dolaska u Beograd, Nikola Dobrović svoj autorski rukopis prilagođava vizurama narastajućega socijalističkog velegrada, radi na projektima Novoga Beograda, ali najznačajnija njegova građevina, punctum saliens Dobrovićevih beogradskih godina, bit će zgrada “Državnog sekretarijata narodne odbrane” ili, kako se u narodu prozvala, zgrada Generalštaba, građena od 1956. do 1963.

Ljepota te kuće bila je u izvjesnoj opreci s njezinom namjenom, što će joj, u biti, odrediti sudbinu.

U Natovim napadima na Saveznu Republiku Jugoslaviju, u proljeće 1999. Generalštab je raketiran. Zgrada je teško oštećena, a zatim napuštena. Nepopravljena i bez namjene, stoji tako i danas.

Na svijetu je malo tako lijepih modernističkih ruševina.

Možda nema nijedne koju bi se usporedilo s Generalštabom, arhitekta Nikole Dobrovića.

Ako to već nije utjeha, barem je ova kuća bila inspiracija fotografu za sliku. (m.jergović)

***

*

Božićna priča… katolička

Stvarno.

Jedamput sam bio katolik.

Najozbiljnije.

Doduše, trajalo je pola sata.

Ali i to se računa.

Vrijeme za Njega navodno nema nikakvo značenje. Pola sata ili pola eona, Njemu je svejedno.

Nisam to planirao. Jednostavno se dogodilo. Ušao sam u crkvu. Katoličku. Kao što sam već u tisuću njih ušao. Ušao sam sa ciljem:  da bih pogledao freske u interijeru koje su slikali pravoslavci. Bio je Božić.U Kotoru. I u crkvi je bila misa. I u jednoj od najvećih naših katedrala bilo je samo dvadesetak ljudi. Staraca. Ušao sam i sjeo sam. Tako sam razgledavao freske bez da hodam za vrijeme mise. Pribijanje Isusa za križ. Na freski uz Djevicu i onoga koji pribija Isusa jedan čovjek zamišljeno gleda u daljinu. Tako su i u crkvi svi gledali ispred sebe. Zamišljeno. Prema oltaru.

I gledao sam na zidovima i teškim svodovima freske i slušao svećenika koji govori tečnim jezikom. Sa naglaskom iz moga kraja. I bio sam okružen svojim mislima. I prvi puta sam osjetio. Da pripadam ovdje. Da pripadam u ovaj hram koji su gradili katolici, a oslikavali pravoslavci. Među ljude koje su progonili samo jer su ono što jesu. Usamljenih staraca čija djeca su otišla davno preko granice. I koji svaku večer dežuraju uz telefon. Čekajući da ih njihovi nazovu i pitaju za zdravlje.

Da pripadam toj manjini koja izumire. I koja će uskoro umrijeti. I ova će katedrala imati zaključana vrata kao katoličke crkve u okolnim selima. I moći ćeš pogledati njen interijerer samo ako nađeš svećenika. Koji tko zna gdje zbog uzaludnosti svoje misije pije liker. Od prošlogodišnje berbe oraha. I koji će ti nezainteresirano dati ključ. Da sam odeš u crkvu.

I da pripadam ovom našem zajedničkom labirintu krivnje i grijeha. Srednjovjekovnog labirinta koji je izrađen raznobojnim kamenjem poda ove katedrale, i na kojem je postavljena stolica na koju sam sjeo. Jer ovaj zamišljeni lik sa freske koji ne može gledati razapinjanje je glavni krivac za njega. On je taj koji je poljubio. I izdao. Mi nismo na tome stali. Mi smo uzeli i kamen u šaku kao Kain i zaprljali ruke do lakta.

I da pripadam među ove ljude. Koji svoju vjeru ne razvijaju kao zastavu. Nego ju čitavu godinu skrivaju. I jedino kada se otkrivaju je Božić. Kada na ulazna vrata svojih kuća stavljaju naranče.

I maslinove grančice.

***

*

Božićna priča… pravoslavna

Krenuti od Zagreba na istočni izlaz.

Voziti samo ravno.

Proći granicu.

Pa kroz Beograd.

I opet samo pravo.

Pa opet preći granicu.

I dalje voziti direktno.

Kroz Skopje.

Do Ohrida.

I onda nastaviti prema Bitoli.

Prije Resena skrenuti desno sa glavne ceste.

I proći pokraj jezera.

Prespanskog.

I onda voziti uzbrdo.

Onda parkirati.

Jer dalje se ne može autom.

I dalje ići pješke.

Da bi se došlo do njega.

Do najljepšeg anđela Balkana.

Anđeli na freskama Balkana su imali renesansnu ljepotu stoljećima prije nego što se renesansa rodila. No ovaj anđeo, on nije renesansan. On ne liči ni na barok. On već nagovješćuje slijedeću fazu. Fazu raspada baroka… manirizam. Izdužen je, do granica ljudske i anđeoske anatomije. Mirnog je izraza lica. Ali njegove halje su pune izlomljenih nabora. Pune nemira.

Njega želim vidjeti. Upoznati.

Čitam u vodiču: Kada pješke dođeš do početka sela, u prvoj kući nalijevo stati. Pokucati na prozor. I zamoliti na makedonskom ključ: kluč za Sveti Gjorgi.

I onda hodati po ledu uzbrdo. I grijati hladni ključ u ruci.

Izići izvan sela.

I gledati na lijevo kako ne bi crkvu promašili.

Doći do crkve.

Otključati crkvu. Sa već toplim ključem.

I susresti ga.

I on će prvo oči na trenutak zatvoriti. Zbog naleta svijetla kroz otvorena vrata. Onda će se predstaviti. I pitati vas odakle ste.

Iznenaditi će se kada mu odgovorite.

I onda će vam se ispričati. Radi svoje reakcije. I ispričati vam zašto se iznenadio.

Kako je već osamsto godina ovdje. U Kurbinovu. Ispod planine Pelister.

I da se samo jedamput maknuo odavde. Na godinu dana. Morao je. Kao i svi ljudi i anđeli odavde.

Služiti.

JNA.

I kako je služio vojsku baš u Zagrebu.

I dalje će sa sjetom pričati.

Kako se na početku bojao tramvaja.

I kako je njega zapalo da raznosi vojnu poštu. Njega, baš njega. Koji do tada automobil i asfalt u životu nije vidio.

Pričati će kako su se nadređeni htjeli sa njim našaliti. Jer su bili sigurni da će ih njegovo nesnalaženje dobro zabavljati. Ali su se začudili. Kako se jedno Makedonče koje ne zna čitati latinicu snalazi savršeno po Zagrebu.

I namignuti će vam i potiho reći: Budale nisu moja krila vidjele.

I nabrojati će napamet sve ulice Zagreba koje je 89-te prolazio.

A ja ću mu objašnjavati, kako te ulice više ne postoje.

A on će se čuditi.

Pa će me pitati i igru ćemo započeti.

On će reći: Trg Republike…

A ja:  To je sad Trg bana Jelačića.

Pa će on reći: Lenjinov trg…

Ja ću nastaviti: Trg kralja Krešimira IV.

– Lenjingradska…

– … Nova cesta.

On: Vrijednosti Socijalističke Revolucije…

Ja:  Kralja Zvonimira

– A Prilaz JNA? Tamo sam išao svaku subotu. U kinoteku. I gledao sam jedan lijepi film o anđelima u Berlinu.

– To je danas Prilaz Gjure Deželića.

Čudio se: Gjure?  Baš tako? Gjure…

– Da Gjure. To je isto kao Gjorgi.

Pitao sam ga: A reci ti meni Gabrijele, kako to da anđeli služe zemaljsku vojsku?

– Služimo, služimo. Svi smo služili vojsku. Uvijek smo kuhari, svirači trube ili kao ja, poštari. To me zapalo za rod, biti poštar, još od one pošte Mariji. No ja sam bio ovdje, u najzbačenijem selu Balkana. I mene je zadnjeg od balkanskih anđela zapalo da služim vojsku. Klasa 89-te.

I još me na kraju pitao: Samo mi još ovo reci… tamo sam nedjeljom na liturgiju išao… Trg bratstva i jedinstva… I to su promjenili?

– Jesu…

– Pa kad?

– 90-te. Kada su tebe i tvoju klasu skinuli.

U godini u koju smo, evo, upravo kliznuti navršit će se stotinu godina od rođenja pisca Ćamila Sijarića. Bijelopoljca, rođenog u selu Šipovice, Sandžaklije, koji je značajniji dio života proveo u Sarajevu. Bilo je to vrijeme prije ovoga vremena, kada to što je netko Sandžaklija ili što je Hercegovac u Sarajevu nije značilo ništa loše, a ni dobro, kao ni to što je netko Hrvat ili Srbin. Danas je drukčije, pa bi se moglo reći da je Ćamil Sijarić na vrijeme umro. Na vrijeme, u svakom pogledu, jer ga je smrt sustigla 6. prosinca 1989, u vidu jurećega automobila, dok je prelazio Ulicu Đure Đakovića, blizu Centralnoga komiteta. Da je, ne daj Bože, duže poživio, svega bi se nagledao i ništa dobro ne bi vidio. Sve što se događalo nakon tog Ćamilovog decembra, bilo je daleko ispod razine njegove proze.

Bio je veliki pisac, iz kraja u kojem su se u naše vrijeme narađali veliki pisci. Ovi, u krugu koji bi se načinio šestarom, promjera ne šireg od deset kilometara: Miodrag Bulatović, Ćamil Sijarić i Marko Vešović. Iako su jedno, od istoga svijeta i jezika, njih trojica nikada se neće naći u istoj antologiji, pa čak ni istoj nacionalnoj književnosti. To je njihova, a i naša zajednička nesreća.

U kancelariji direktora Doma kulture u Bijelom Polju, iznad direktorova radnog stola, prošle sam godine, došavši po putne troškove, gledao crno-bijelu fotografiju na kojoj su Bulatović i Sijarić. Mlađi pisac nešto govori starijem, a ovaj se lukavo smješka. Stariji je, bezbeli, Ćamil. Uvijek i u sva vremena Ćamil Sijarić je bio, i bit će, stariji pisac. Tako se on postavljao. Nema to veze s godinama rođenja, biologijom i genetikom.

Prvu njegovu knjigu pročitao sam na moru, u Maloj Dubi, kada sam imao dvanaest godina. Knjiga se zvala “Bihorci”, izdanje one slavne džepne knjige sarajevske Svjetlosti, iz šezdeset i neke. Našao sam je u kredenci kuće u kojoj smo ljetovali. Druge knjige nije bilo, jedino ona. I tako sam pročitao “Bihorce”.

Desetak godina kasnije počet će mi se sviđati ta knjiga.

Iako nisam Sandžaklija, a ni Sarajeva, onog i onakvog kakvo bih ja mogao dijeliti s Ćamilom Sijarićem, već neko vrijeme nema, iako Ćamil nije Bosanac, pogotovo ne od one Bosne koja bi meni još nešto značila, iako više nema književnosti, ni knjige u kojoj bismo se skupa našli, ni škole u kojoj bih ga ja čitao za lektiru, ni mene koji bih išao u školu, ni lektire, iako smo se i on i ja zatekli na ničijoj zemlji, on kao duh, a ja kao živo čeljade, Ćamil Sijarić je, među tolikim piscima moga jezika, jedan od onih koje i danas, možda baš danas, i pogotovo danas, osjećam najviše svojim.

Naprimjer, onu čudesnu priču “Francuski pamuk”.

Ili priču “Hrt”.

Ili “Rašku zemlju Rasciju”.

Ili opet “Bihorce”…

Godinu prije smrti, Ćamil Sijarić je, u izdanju beogradskoga BIGZ-a, objavio svoju prvu i jedinu knjigu pjesama, jednostavno i pretenciozno je nazivajući “Lirika”. Usuditi se zbirku pjesama tako nazvati, otprilike je jednako hrabro kao doći u kazalište, na premijeru Hamleta, u svečanom odijelu i bosonog.

Pa još on, sav od priče i sav epski, da knjigu tako nazove.

Sve do rata, to će mi biti najdraža Ćamilova knjiga, svim njegovim prozama usprkos. A onda ću u ratu ostati bez nje. Gdje je nestala, jesam li je kome posudio, je li mi je netko ukrao, pa mu je poslužila za potpalu, ili je “Lirika” Ćamila Sijarića iz moga stana i svijeta nestala onako kako u ratu sve nestaje, po zlu i po nevolji kojoj se ne zna pravi razlog i porijeklo, ne znam, ali knjige više nije bilo.

Poslije sam “Liriku” tražio po sarajevskim i beogradskim antikvarijatima. U Zagrebu je nisam tražio, u Zagrebu se za Ćamila – kao ni za išta Ćamilovo – nikako ne zna.

I naravno, nisam je našao, kao što se obično ne nalaze knjige po koje se odlazi u antikvarijate.

Na kraju sam je prestao tražiti, a njegove sam pjesme nanovo čitao samo po sjećaju, iz svoje glave i u snovima. Tako je bolje. Sve knjige su bolje kada se tako čitaju, ali ih prethodno treba na živo pročitati po više puta, jer onoga što se nije pročitalo ni ne može biti u sjećanju.

I onda sam u nekoj svojoj staroj bilježnici našao, svojom rukom prepisanu, jednu pjesmu Ćamila Sijarića koje se nisam sjećao. Sad kad je čitam, poznata mi je. Znam da je Ćamilova, jer je to ritam njegove rečenice. Znam i po tome što je to njegov način sklapanja fabule u pjesmi. Na kraju, znam i po tome što je pjesma genijalna, evo je onakve kakva je u bilježnicu bila prepisana. Ako ima kakvih grešaka u odnosu na original, neka mi bude oprošteno. Pjesma nema naslova.

Dođe naš ratnik iz rata u Grčkoj
i donese grčku tepsiju i po tijelu
Rane

Žene mu rekoše da mu tepsija
iz Grčke ne valja, jer je plitka

Mi mu rekosmo da mu ni rane
iz Grčke ne valjaju, jer su plitke

Rekosmo mu:
Mi bismo ti kod kuće zadali dublje
Rane.

Po datumima u bilježnici bit će da sam ovu pjesmu prepisao iste godine kada je knjiga i objavljena: 1988. Šta mi je bilo da je prepisujem, ne znam. Možda sam je, kao mlad pisac, prepisivao od ushita i fascinacije, misleći da ću jednaku takvu sam napisati, ukoliko Ćamilovu prepišem. Ili me nešto drugo navelo da je prepisujem, ne znam.

Ali ono što znam jest da mi tada pjesma nikako nije mogla značiti ono što mi danas znači.

I znam da je Ćamil Sijarić ovo vrijeme, koje je došlo poslije našega vremena, umio opisati i prije nego što se ono dogodilo. Ili je svugdje i u svakom vremenu tako, nakon što odeš u Grčku. Kao ratnik, ili samo onako.

Ako se nakon duga izbivanja vraća, čovjek se uvijek vraća iz progonstva. A takav je povratak samo novo progonstvo.

Ali pustimo sad to.

Jednostavna je ovo, velika, u ritmu rečenice kao u ritmu savršenog soneta, udešena pjesma. U njoj se čuje živi glas velikoga pripovjedača, a čuje se i glas njegova rodnog kraja. Od svih živih ljudi koje znam, najbolje bi je mogao izgovoriti Marko Vešović.

Ja ću vam dobra vremena davati;
Kišna proleća i jesen, i suha leta.
I zemlja će vam vaša
Svoj berićet potpuno iznositi
Da vam se napune gumna svakoga žita
I hardovi vina i kace masla
I svake blagote da vam dosta bude
I da vam prespeva svake letine
Od goda do goda.
I staro ispred novoga da iscrpivate
I preručujete
I u snazi se, u miru obživite svi skupa.
I nećete se ni od koga bojati
Jer će se svi vaši zlotvori
Od vas posramiti
I razbeći se ispred vas.
I vi ćete se nasporiti i uzrasti po naviše.

Gavril Stefanović Venclović

Имао сам четири-пет година, и свет је у мојим очима био велик и нов, можда и добар. Уз све друге сензације у њему, беху ту и слова, ти замамни хијероглифи које је ваљало одгонетнути: са телевизије или са натписа на кућним апаратима или на производима у фрижидеру мамили су ме они које ћу потом дешифровати као латиничне, а ћирилицу је отац доносио у кућу када би се вратио с посла, тамо негде око ручка: сваког дана Политику, сваког петка НИН и, ура, Забавник. Код рођаке М. увек је било и Дневника, са његовом елегантном ћирилицом која ми заувек мирише на мазна јутра око Булевара уз помфезне и белу кафу, са његовим плавим заглављем које је тако обећавало, и гозба би могла да почне. А тамо доле, на улици, бљештале су фирме социјалистичких гиганата и „малих привредника“ на обaма писмима; упијао сам и једне и друге с прозора на шестом спрату. Заправо, не могу се сетити ни једног тренутка у животу када сам, рецимо, знао ћирилицу, а латиницу не, или обрнуто. Усвајао сам их заједно и научио их некако паралелно, сам од себе, ни не знам како. Само сам их, ето, једног дана већ знао, на изненађење родитељско. Ставио сам их, штоно рећи, пред свршен чин, моју мајку с њеним ћириличним красописом, и мог оца латинично званичног, а опет присног, тог младићког читача Агате Кристи и Рејмона Кеноа у оној првој џепној едицији, сарајевској, коју ћу једном, много касније, открити у једном буџаку као шкрињу с благом. Како год, школа и буквар доћи ће тек две или три године касније, готово као неки сувишак и варијација већ наученог, али буквара се ипак добро сећам, те драге, ћириличне наивности једног потонулог времена.

Ћирилица и латиница део су мог културног идентитета, баш као и вашег. Да нам сада неко изузме из памћења све што смо прочитали на једном од та два писма, било којем, шта би од нас остало, и бисмо ли то још уопште били ми? Питање културе, питање идентитета не може се регулисати, камоли наметнути, ригидним уставима и законима писаним по наруџби једне хистерије: оно је дубоко и неотуђиво наше. Никоме то ваљда не морам да цртам, понајмање у Војводини. Устав то, уосталом, ни не регулише, чак ни један овакав, бар не на нивоу уличних натписа.

Када је ономад преуређен Културни центар Новог Сада, та кадгодашња Трибина младих у Католичкој порти, Ласло је Блашковић, његов директор, дао ставити нови, лепи светлећи натпис своје установе, латиничним писменима. И није тиме погрешио нити се огрешио о било кога и било шта. Баш као што не би погрешио ни да је ставио ћирилични: коме би то нормалноме могло засметати? Када га је Све Ово што се ваља овом земљом од пролетос наумило сменити, ископало му је тобожњи прекршај Устава због латиничног натписа, мада је и само одмах признало да тај разлог је споредан, заправо и сасвим вештачки, јер му се није могло пронаћи ништа друго. А сам разлог, занимљиво, јесте дакако био вештачки, и Ласло би Блашковић једнако био смењен и да је на зграду накарикао сто ћириличних натписа, а опет и није био вештачки, утолико што је наметљива „ћирилизација“ јавног простора уистину програм сваке организоване глупости, насиља и зла у овој земљи у последњих четврт века, један од знамена њеног самолегитимисања.

Пролазим ових дана близу Порте, и угледам тек окачен нови натпис на КЦНС, нешто што ће чак бити прозвано новим „визуелним идентитетом“: личи ми на некакав отромбољени, салвадордалијевски растопљени штит Тужнога Витеза без одбегле Росинанте, а на којем пише велико К и велико Ц, а она два (мада вам предлажем три) преостала поља попуните по својем нахођењу, па доле над галеријом још и пун назив установе, све ћирилично, што не би било ни на који начин и никоме спорно да није контекста, да се не знаде и како и зашто је до тога дошло, и шта то има значити.

А ради се увек и постојано о овоме. Моја је ћирилица – а и вас који ово читате, не сумњам – присна и драга, она је знамен једног идентитета, и тај знамен није са латиницом ни у каквом рату, него заједно творе оно што јесмо. Своју ћирилицу никада и никоме не бих дао, и увек бих је штитио од сваке претње – када би претње икакве било, осим у главама полуписмених фанатика. Свет из које би је нестало више не би био мој. На мојој ћирилици излазе, ево, и моје новине, на њеној лепоти одмарам очи и радујем јој се у белом свету као неком свом. И баш зато, последње што ми у животу треба су надобудни анонимуси, бића без дела и без биографија, која ће ме силом приводити и подводити њој: то што ћирилица и ја имамо једно с другим, њима је несхватљиво и недохватно. Да су то у стању да разумеју и осете, не би ни били то што јесу. Моја је ћирилица писмо просвећености и љубави. Њоме се изричу лепе и важне, баш као и ситне и драге ствари, чак најбоље оно што „не говори се свима, што се само неком шапне: ти знаш“.

А оно што ових суморних дана режи на пролазнике који промичу Портом, то није никаква ћирилица, оно је некаква фајгељица, оно је нешто што је настало да би тријумфалистички симболизовало насиље, покоравање, нетрпељивост, инаџијство, надобудну скоројевићку простоту. Ониме се ништа, или бар ништа добро не може изрећи. Или овако: ониме се изриче Ништа, и то Ништа јалово емитује само себе у дугу и равнодушну новосадску ноћ.

Теофил Панчић

Hiljadudevestodevedesetdruge u našu avliju pade granata
i ubi komšiju Omera, koji se u svojoj brijao.
Nakon dženaze, Naza, Omerova žena, reče majci
kako ni za koga od naše familije ne želi da čuje
jer je naš geler, nama namijenjen
ubio njenog muža.

Dvadeset godina kasnije umrije Naza
a da s majkom ne progovori, ni jednu jedinu riječ.
Umrije od starosti
a majci bi lakše tek kad na smrtovnici pročita njeno godište
i saznade da je umrla žena, od nje skoro dvije godine starija.
Jer kako kaže
ne bi mogla ukabuliti još jednu smrt
koja bere u tuđoj avliji
tuđe jabuke.

Poslije rata zaredale su hladne i snježne zime. Snijeg bi pao oko Svisvetih i nije se topio sve do sredine marta. Ceste nije imao tko da očisti, osim što bi Titovu i nekoliko okolnih ulica u centru grada čistili zatvorenici iz Beledije i Centralnog zatvora, i ratni zarobljenici, dok ih je još bilo. Sve drugo je ostajalo zameteno i ušuškano, kao pod nekim velikim jorganom koji je prekrio svu Bosnu, što bi svijetu bilo baš potaman, kao odmor nakon godina užasa, da pod tim jorganom nije bilo tako hladno i da špajze, hladnjaci, smočnice, trapovi, sušare za meso, tavani i pećnice za kruh nisu bili, uglavnom, prazni.

U tom nizu gladnih i snježnih zima ona iz 1950. nekako je najranije došla. Karlo Stubler u svoj “Kalendar svakodnevnih događaja, prihoda, troškova i meteoroloških prilika” bilježi da je prvi snijeg pao 11. septembra, i da je “bio težak i gust, pod njegovom težinom salomila se stara trešnja i nekoliko grana na stablima jabuka petrovača”, ali nije dočekao podne sljedećega dana, nego se “otopio i za sobom ostavio svaku štetu po gospodarstvo”. Još jednom je sniježilo 5. oktobra, a onda je deset dana kasnije, u nedjelju petnaestog, zapadao onaj pravi, zimski snijeg, padao je tri sljedeća dana, a kada je “u utorak popodne stao, dosezao je visinu prozora, preciznije metar i sedamdeset dva centimetra, najveći snijeg otkako smo se 1920. doselili u Bosnu i otkako su 1935, s Božjom pomoći, Vilko i Rika sazidali ovu kuću”. (Napomena: kao što već odavna bi zapisano, otata Karlo Stubler bio je savršeno areligiozan, nije vjerovao u Boga, čak nije bio ni praznovjeran, ali je u svoj dnevnik rado upisivao fraze poput ove “s Božjom pomoći”, bilo iz stilskih razloga, bilo iz razloga građanske ceremonijalnosti.)

Snijeg koji je pao sredinom listopada nije se otopio kroz cijeli novembar, premda taj mjesec nije bio studen onako kako to njegovo narodno ime jamči, pa su učestale južine, uz žestoke jutarnje mrazove, ljudima samo otežavale čišćenje snijega i probijanje puteva i prtina oko kuća pa sve do Kasindolske ceste. Po takvom se vremenu snježna masa pretvarala u led, mekani jorgan se kamenio, poput skulptura Ivana Meštrovića, pa nam se činilo da bismo se i mi tako, u jednom trenutku, mogli okameniti i pretvoriti u spomenike, u biste i statue, memorijale vlastite narodne sudbine, muke i trpljenja pod brojnim neprijateljima i zavojevačima. Nakon što se obranila od nacista i fašista, te domaćih izdajnika, ustaša, četnika, balista i slovenskih domobrana, nakon što je Tito, jedini na svijetu, izrekao odlučno Ne! Josifu Visarjonoviču Staljinu i nakon što smo, gladni, goli i bosi, i još obamrli od straha, za njim svi uglas ponovili Ne! Staljinu i zavedenom međunarodnom proletarijatu, na čelu s velikim Sovjetskim Savezom, ostalo nam je samo da se pretvorimo u spomenik, i da Jugoslavija bude europski i svjetski park skulptura, zemlja turizma, bez ljudi i bez života.

Otata Karlo nije se mogao s nama kameniti. On je Nijemac, on je naš  zavojevač, i zato tako star, pomalo već i bolestan, i ovoga jutra razbija led ispred kuće. Kao i uvijek, on je prvi probuđeni, pa njegovi brzi i ritmični udarci gvozdenom pritkom po ledenoj stazici koja vodi prema zečinjaku ulaze u naše snove, razbijaju ih, pa se jedno po jedno, onako bunovni, dižemo iz svojih postelja, jedni se mole Bogu, drugi samo uzdišu ili tiho opsuju, ali ne otatu Karla Stublera, nego onu prvu jutarnju misao, prvu brigu koja im je na um pala i pratit će ih cijeloga dana.

Otata će dočekati da se otopi i ovaj veliki snijeg, i umrijet će malo zatim, sredinom aprila sljedeće, 1951. godine, u travnju, kad trava zazeleni cijeli njegov veliki vrt. Ali on to, naravno, ne zna – kao što živ čovjek ne može znati datume svoje smrti i uskrsnuća, naravno ukoliko nije osuđenik na smrt ili Bogočovjek – iako u tom svakojutarnjem čišćenju snijega i razbijanju leda ima nekog iskonskog straha ili uvjerenja, koje biva sve dublje što je otata stariji, da zimu neće preživjeti, nego će umrijeti kad dani budu najkraći i najhladniji, a njegova ljudska nada najtanja. Oni koji u Boga vjeruju, a u domu Stublerovih uvijek je, kao po nekom pravilu, pola vjernika i pola nevjernika, imaju Božić – dan djetetova rođenja – da im čuva nadu i ogrije im dušu i kosti, pa ne moraju ovako kao on u ledeno sibirsko jutro razbijati led na puteljku prema zečinjaku.

Otata Karlo voli zečeve. Zečevi ga podsjećaju na Boszovicz, na njegovo rodno  selo u rumunjskome Banatu, u kojem je svaka švapska kuća imala i svoj zečinjak, a sve su kuće u Boszoviczu bile švapske, i zečeva je bilo barem dvadeset puta više nego ljudi. Kada smo se doselili na Ilidžu, prije nego što su dundo Vilko i teta Rika i počeli graditi kuću, otata je na četiri duluma zemlje isprojektirao svoje ogledno gospodarstvo s voćnjakom, povrtnjakom, kokošinjcem i štalom sa dvije kravice, svinjcem, golubarnikom i pčelinjakom, ali zečinjak je tu bio najvažniji, uz njega je bilo vezano najviše priča, jer nisu u njemu živjeli samo zečevi, niti se u zečinjaku vodio samo zečji život, nego je unutra, u tim kavezima postavljenim slamom, bio i otatin život, sve njegove uspomene, kao i njegova velika grižnja savjesti.

Karlo Stubler volio je zečeve više nego ljude, ali nije im nadijevao imena. I ne bi mu bilo drago ako bismo mi to činili. Ako bi neki zeko, po djeci i dječjoj mašti, postao Konstantin, Eleonora ili Moša Pijade (to je bio jedan maleni i vrlo drčni crni zec, s bijelim krugovima oko očiju, koji su podsjećali na naočale), otata je izbjegavao da o tome išta dozna, jer ukoliko sazna kako se životinja zove, njegova će mu sudbina naleći na dušu i savjest. Tako će biti, jer je svim zečevima u zečinjaku zapisano da jednoga dana, za nedjeljni ručak, budu pojedeni. A la wild ili u pećnici s krumpirićima ili na gulaš ili na pašticadu, svaki će zec završiti razapete kože na vratima pčelinjaka, koja će se tjednima sušiti, da bi se jednoga dalekog dana, u budućnosti koja nikada neće doći, pretvorila u bundu neke od Karlovih kćeri ili unuka. Da nije tako, zečinjaka ne bi ni moglo biti – naročito u ova gladna i oskudna vremena. Uostalom, ni u Boszoviczu nitko nije držao zečeve da mu budu za ukras, da se druži s njima i nadjeva im imena, nego su i tamo svi zečevi bili pojedeni. Ali tada je otata bio dijete, ili je bio mladić, i nije mu bio problem s apetitom prionuti na Božjeg stvora koji ga je još do jučer, s povjerenjem, gledao ravno u oči. Čak bi i gledao kako njegov brat i dvojica bratića kolju zečeve pred Božić ili Uskrs, a zečevi u strahu vrište kao izbezumljena djeca, ostavljena gola na snijegu, i nije ga to nimalo uznemiravalo. Sam nikada nije životinji prerezao vrat, ali je gledao. A sad ne može ni to. Kada, obično subotom popodne, dundo Vilko kolje zeca za sutrašnji ručak, otata se zatvori u sobu na katu, spusti rolete, upali svjetlo i čita Brockhaus. Nasumce otvori stranicu i čita slučajem odabranu enciklopedijsku natuknicu. Tako se on, kažu, opušta. Ali mi znamo da on na taj način od sebe sakriva zečju smrt, još jedno umorstvo za koje je odgovoran, jer je on podigao ovaj zečinjak i naselio ga osuđenicima na smrt.

Odmah po završetku rata, već u jesen 1945, jugoslavenske su novine počele objavljivati izvještaje i reportaže o užasima njemačkih koncentracijskih logora u Poljskoj, Ukrajini i Bjelorusiji, u kojima su, u samo nekoliko godina, pomoreni milijuni ljudi. Otata je oduvijek čitao sve novine do kojih je mogao doći, a u prvim poslijeratnim godinama svakodnevno je kupovao Oslobođenje i beogradsku Politiku.  Osjećao je obavezu, kao čovjek i kao svjesni sindikalist, davni austromarksist, da dozna sve o stradanju tih ljudi. Njih su, kako je pisalo u našim novinama, sistematski likvidirali, pomorili, u dim pretvorili, Hitlerovi nacisti, uz obilatu pomoć domaće, njemačke i europske buržoazije. Otata nije bio nacist, ni buržuj, ali je bio Nijemac. Zašto bi, međutim, kao Nijemac iz Boszovicza, a ustvari s Ilidže kod Sarajeva, osjećao odgovornost za ono što su radili Nijemci iz Njemačke? Ne, njemu to kao ideja, makar bila vrlo humana, intelektualno uzvišena i po svemu ispravna, nije bilo blisko. Više bi se on osjetio odgovornim za ustaška i četnička klanja, iako nije bio Hrvat ni Srbin, ali su mu Hrvati i Srbi uvijek bili tu negdje blizu, vrzmali su mu se oko nogu, bili su njegova djeca i unučad, zetovi, prije i prijatelji, za razliku od svih tih Berlinčana, Prusa pa i Bavaraca, koji žive negdje tamo daleko, na kraj svijeta. Oni jesu Nijemci, ali se njihova njemačka odgovornost razlikovala od njegove njemačke odgovornosti. Tako se to njemu činilo dok je čitao izvještaje iz koncentracijskih logora.

Ali mu nije bilo svejedno kada je pročitao da su svi ti nesretnici, njemački Jevreji, Jevreji iz Poljske, Češke i Galicije, u koncentracijske logore otputovali – željeznicom. Razmišljao bi o svim tim skretničarima, otpravnicima vlakova, šefovima stranice, mašinovođama, koji su svoje putnike sprovodili u sigurnu smrt. Ako Nijemci i nisu svi isti, ako i nije isto biti Nijemac iz Kasindolske ceste na Ilidži, i Nijemac iz kakve pomeranijske vukojebine, svi skretničari ovoga svijeta su isti, i svejedno je rade li na uskotračnom, normalnom ili širokom kolosijeku – kakav je Staljin prosjekao kroz Sibir – u dlaku im je zajednička procedura, na jednak način iščekuju vlakove, provjeravaju skretnice i kuckaju po kotačima, pa nakon što jedan od njih, skretničara, sprovede u smrt kompoziciju stočnih vagona punih Jevreja, svi skretničari odjednom imaju nešto s tim i dok kuckaju po kotačima i pomiču skretnice, i svi vlakovi koji se pomiču svim prugama svijeta u času postaju onaj prvi vlak, ona kompozicija stočnih vagona, koje je prvi među skretničarima proslijedio u logor, u plinsku komoru, u krematorij i u nebo. A nad skretničarem je otpravnik vlakova, a nad njim je šef stanice, a nad šefom stanice je uprava željeznica, konstruktori reda vožnje, direktori, intendanti, ravnatelji, koji slijede stroge željezničke i prometne procedure, ponavljaju iste pokrete ruku, nogu i glave, potpisuju iste dokumente, dijele iste strepnje i strahove od zakašnjenja, kvara na otvorenoj pruzi, nesreće, i svi su oni, užasnut je shvatio otata Karlo, pomicali ruku onoga prvog skretničara, koji je vagone pune Jevreja otputio u smrt.

Iako je već dvadeset godina u penziji, umirovljeni su davno i svi njegovi otpravnici vlakova, skretničari i mašinovođe, Karlo Stubler se osjetio krivim. Nepopravljiva je njegova krivnja, ponijet će je sa sobom u grob i u ništavilo, jer nema načina da on svoju krivnju iskupi, osim da vrijeme odjednom promijeni tok, da se svi skupa vratimo u prošlost i popravljamo ono što smo pokvarili. Tada bi, mislio je, Jevreji spašavali Isusa Krista, a on bi spašavao Jevreje, tako što bi tom skretničaru, čije ime ne zna, i svim drugim skretničarima, pomaknuo ruku na drugu stranu, pa bi, umjesto u logoru, kompozicija završila na mrtvome kolosijeku, među Ciganima, vranama i gradskom sirotinjom, tamo gdje je pitomo i dobro i gdje nema Hitlera ni antisemitizma.

A onda je čitao dalje Politiku i Oslobođenje, pa je pročitao da su nacisti Jevrejima uskraćivali pravo da nose imena i prezimena. Svaka je žena postala Sarah Izrael, a svaki muškarac Juda Izrael. Tako je, barem, pisalo. Kada bi Jevreje iz geta transportirali dalje, u logore smrti, više se ne bi zvali Sarah Izrael i Juda Izrael, nego  bi im u nadlanicu tetovirali brojeve.

Tada se otata Karlo sjetio svojih zečeva i shvatio je zašto je svih ovih godina izbjegavao da zna njihova zečja imena, koja bi im djeca iz milja nadijevala. Ali svako je ime na svijetu, zečje kao i ljudsko, nadjeveno iz milja. To je prvi čin ljubavi koji djetetu biva upućen po rođenju, tada se počinjemo razlikovati od drugih novorođenih, s imenom bivamo pojedinci, zaštićeni emocijama i moralom jednoga društva. Da bi se ljude tovarilo na stočne vagone, da bi ih se ubijalo zato što su Jevreji, moraju se najprije zaboraviti ili prečuti njihova imena. Jedino je tako moguće, jer kakva bi to savjest morala biti, ljudska, skretničarska, željezničarska ili njemačka, pa da podnese smrt tolikih drugih ljudi. A ako nema imena, nego postoje samo brojevi, tada nema ni ljudi, mislio je otata.

Zečevi su postali njegovi Jevreji, zečinjak je bio koncentracijski logor. I svi su   zečevi bili osuđeni da, kad tad, budu pojedeni. Nije otata bio blesav, ni lud, nije bio   slabih živaca i nestabilne naravi, bio je čvrst i racionalan, pravi Nijemac i željezničar, i uvijek se ponosio time što je takav, ali mu usporedba zečeva i Jevreja nikako nije izlazila iz glave. Životinje nisu isto što i ljudi, jeo je on i dalje zečetinu, ali je bio istinski užasnut otkrićem razloga zbog kojih je oduvijek izbjegavao zečja imena. Kao što su nacisti izbjegavali jevrejska imena. A zašto je uopće i gradio zečinjak? Iz istoga  razloga iz kojega su njegovi roditelji i roditelji njegovih roditelja, i svi ljudi u Boszoviczima oduvijek gradili zečinjake i uzgajali zečeve. Ali zašto su oni to činili? Ljudi u okolnim selima, Rumunji i Srbi, rijetko su uzgajali zečeve. Samo ako bi se poveli za svojim njemačkim susjedima. Dakle oni, mislio je otata, nisu osjećali potrebu da drže zečeve u zečinjacima, u kavezima iz kojih će ih samo jednom pustiti van: kada ih dođe vrijeme za klanje. Postoji li nešto u njegovome njemačkom jeziku, u njegovom Goetheu i u Jochannu Sebastianu Bachu, u njegovom razlikovanju od slavenskih susjeda, što ga je navelo da to čini?  Ako postoji, mislio je, to je, možda, isto ono što je Nijemce navelo da žive ljude pretvaraju u dim i ništa. Nakon što je završio rat, otata nije žalio što njegova djeca i unuci nisu Nijemci. Svi oni su dobro govorili njemački, i dalje su s njim govorili samo njemački, ali srećom po sebe, oni nisu Nijemci. Vjerovao je da će, kada on umre, nestati i zečinjaka u Kasindolskoj.

Zečevi su ga učinili odgovornim za ono što su radili njemački nacisti, ali nisu promijenili njegov odnos prema životu i smrti u zečinjaku. Bio je čvrst i racionalan, naš otata Karlo Stubler, a godine su bile oskudne i gladne, ali mi smo se i dalje svake nedjelje častili svježom zečetinom, dok su na tavanu, uredno složene po velikim kutijama, čas Uskrsnuća svojega, čekale fino i po pravilu osušene kože svih naših pojedenih zečeva, od kojih nikada neće biti sašivene bunde za otatine kćeri i unuke, nego će ih, te kože, desetljećima kasnije, izjesti crvi, moljci i ostala tavanska gamad, ali nikoga za to neće biti briga, jer otatine djece više neće biti među živima.

I svo vrijeme dok mi pričamo o tome kako se mijenjao njegov odnos prema zečevima, kakav je bio njegov stav prema holokaustu i prema vlastitome nijemstvu i željezničarstvu, te posljednje zime svoga dugog i vedrog života, 24. decembra 1950, u rano Badnje jutro, otata Karlo Stubler željeznom pritkom razbija led duž staze prema zečinjaku, a mi se budimo, ustajemo, ali ne izlazimo van, jer je vani minus dvadeset. Najhladniji je dan ove zime, i ostat će najhladniji, jer će odmah nakon Nove godine zajužiti i više neće biti pravih hladnoća, a on, ponovno uvjeren kako živ neće dočekati proljeće, čisti put da se ne polomimo kada budemo išli zečevima da ih nahranimo i napojimo. Ako njega sutra više ne bude, da mu zečevi ne pomru od gladi jer nismo preko leda uspjeli do njih stići.

Nakon što su mu već poplavili prsti na rukama, i svrbe ga nožni palci od promrzlina, otata negdje na pola puta odustaje od razbijanja leda. Odlaže željeznu pritku, zabija je u snijeg da tako stoji do sutra, kada planira nastaviti, i oprezno zagazi na led, pa malo pomalo, sporošću puža ili ostarjelog hodača po žici, nastavlja prema zečinjaku. Da već nismo rekli kako će otata umrijeti sredinom aprila sljedeće godine, kada će travanj zatraviti i naše duše, strahovali bismo da će otata pasti na ledu  i slomiti kuk – kao što je, godinu dana ranije, slomio kuk, a zatim i umro, naš susjed Feliks Šlajher, ložač željezičke ložionice u miru – ali ovako smo sigurni da će, nakon dugog i sporog putovanja, stići do zečinjaka.

– Regina, Regina, dijete! – dozivao je kćer na njemačkom.

– Vilko, majka mu stara, gdje si kad te trebam! – teta Rika se nije javila, pa je prešao na naš jezik, ne bi li dozvao dunda Vilka.

Na kraju oboje su se doklizali u kućnim papučama, nadigla su se i djeca, svi smo padali po ledu sve do zečinjaka, nastala je grdna gužva, a otata je promuklo ponavljao:

– Nema zeca, nema zeca!

Nikada ga nismo takvoga vidjeli. Bio je uznemiren, kao da gubi razum ili je naglo, u trenutku, iščumijehao i ishlapio poput boce kiseljaka, pa ne zna što govori, onako pogrbljen i star, nego stoji pored otvorenog kaveza u kojem je, još sinoć, bio krupni, nestvarno bijeli zec, kojeg smo mi, da otata ne čuje, prozvali Gering. Naime, zec je, onako debeo i plavook, nas podsjećao na Hitlerovog reichsmarschalla, ali ne samo da nas otata nije smio čuti, nego ni omama, ni bilo tko drugi, jer bismo čuli svoje kada bi se saznalo da zeca zovemo po jednom zločincu.

A i plašili smo se da bi taj zeko mogao prvi platiti glavom, da bismo ga već u nedjelju mogli pojesti, kada bi se čulo da se zove kao ratni zločinac. Nakon što je Hermann Göring u Nürnbergu osuđen na smrt, pa je na prevaru pregrizao tabletu s otrovom da ne bi bio obješen, svaki će po njemu nazvan Gering biti pogubljen, čim mu se za ime sazna. Tako se to nama učinilo.

Geringa nije bilo teško pronaći. Iako je vrt bio zaleđen, kradljivci našega debelog bijelog zeca ostavili su za sobom tragove. Ili nisu bili nimalo oprezni, ili su htjeli da ih nađemo, ili nisu znali, niti su o tome ikada razmišljali, da za sobom ostavljamo tragove koje bismo trebalo zamesti, jer će i život i sve priče o životu u suprotnom biti nezanimljivi.

Svi smo se, u koloni, zaputili prema pčelinjaku, po tragovima koji su vodili kroz dubok i zamrznut snijeg cijelac. Zapravo, to i nisu bili tragovi, nego se činilo kao da je prošao neki vrlo krupan i snažan čovjek-tenk, ili je našega zeca ugrabio div,  džin iz priča tete Hasne, samo je sad pitanje je li to dobar ili zao džin, je li Allahov ili je šejtanov sluga…

Otatu Karla Stublera nije bilo briga ni za divove, ni za džinove, nije se više nikoga plašio. Povratila mu se njegova snaga, bio je ljut i spreman da  muški raspravi stvari sa zecokradicom, naravno ako ga pronađe. Tapkao je, gnjevan, na čelu kolone, gubio je dah, posrtao i dizao se iz snijega, i sve je, odjednom, bilo smiješno, i više nikome nije bilo strašno to što smo ostali bez Geringa, nekako smo znali da ćemo ga naći, i nismo se plašili onoga što se tek treba dogoditi. Kad god bi se otata tako razgnjevio, kad god bi postao Švabo i poveo računa o kosmičkom redu i disciplini, svi bismo postajali hrabri, jer smo znali na se više ništa loše ne može dogoditi.  Smijuljili smo se ne progovarajući, i išli za njim sve dok nas prtina nije dovela do pčelinjaka. Tragovi su, kao u nekom nijemom crno-bijelom filmu, išli tačno do drvenih vrata pčelinjaka, a u snijegu se vidio trag njihovog otvaranja i zatvaranja. Nije bilo ama baš nikakve sumnje da je netko unutra, u pčelinjaku. Otata se u trenutku ukočio, ispravio se kao da želi izgledati veći, i pa je odlučno zgrabio kvaku.

Pčelinjak je, zapravo, bio duguljasta daščara, petnaestak metara duga i tri i pol  metra široka, koju je Karlo Stubler sam sagradio ljeta 1940, nakon što se stari pčelinjak pokazao premalenim i nekonformnim za sve njegove pčele. Jelove daske nabavio je u pilani u Olovu, o čemu je u “Kalendaru svakodnevnih događaja, prihoda, troškova i meteoroloških prilika” ostavio ovakav zapis – koji je, kao i sve citate iz Kalendara preveo njegov sin Rudolf: “Po obrađenu drvnu građu za pčelinjak, izrezanu po nacrtima koje sam osobno načinio i odaslao ih poštom gospodinu Konstantinoviću, na dan 27. mart o.g. pošli smo jutarnjim ubrzanim vlakom za Zavidoviće, i dalje, uskim kolosijekom prema Olovu. U Olovo smo sretno stigli u 13 i 57 (zakašnjenje po redu vožnje 12 min.), gdje nas je čekao g-din Konstantinović s radnicima. Utovar uredno izvršen, kao i pretovar u Zavidovićima, tako da smo se u Sarajevo vratili u 21 i 12 (zanemarivo kašnjenje od 2 min. kombinirane kompozicije iz Zagreba). Sutradan ujutro, kamionom je građa sretno dopremljena u Kasindolsku…”

Svoju precizno projektiranu građevinu Karlo Stubler sklopio je u jednome danu. Duže mu je trebalo da je, zajedno sa susjedom Aleksom Božićem i sinom Rudijem, pokrije crepovima, nakon čega je u uselio devet košnica, koje su prethodno bile raspoređene na planinskim pašnjacima iznad Fojnice. I tako je, prema  otatinom Kalendaru, 1. kolovoza 1940. svečano otvoren novi pčelinjak porodice Stubler. Prije nego što će doći jesen, otata će svoju građevinu premazati nekom svojom mješavinom željezničke kolomasti, koja će konzervirati drvo i sprečavati truljenje, ali će nakratko, na dva-tri dana, mirisom uznemiriti pčele. Izgubljeno će i mamurno zujati po vrtu i bašči, otata će stajati sa strane i zabrinuto ih pratiti pogledom i sluhom, sve dok se nisu konačno smirile i prihvatile svoj novi dom.

Od jeseni te 1940. sljedećih deset godina pčelinjak je živio svojim urednim pčelinjim i štublerovskim životom, po čeličnom kalendaru otate Karla i po strogim pčelarskim ceremonijalima, koji su isti posvuda u Europi, a možda i na svijetu, i zasnovani su na onoj istoj tačnosti i urednosti kao i željeznica. Što je pčelar uredniji i tačniji, i što bolje vodi računa o vremenskim promjenama i o kalendaru godišnjih doba, to je med kvalitetniji, pčele zadovoljnije, a život sređeniji. Ista stvar je i s vlakovima, voznim redovima i prugama, ista je stvar s Direkcijom željeznica, koja je nalik na jedan veliki pčelinjak. Samo što u tom pčelinjaku pčele moraju sve same urediti, jer – po otatinom mišljenju – žive i rade bez svoga pčelara, iako polovica Stublera smatra da i u Direkciji željezničara postoji višnji pčelar, u sveprožimajućoj i  sveprisutnoj Osobi dragoga Boga.

Otata je pritisnuo kvaku i odlučno gurnuo vrata. Vrata su glasno tresnula, a on je stao na ulazu, čekajući da mu se oči priviknu na mrak.

Tamo su, u dubini pčelinjaka, na slami, skrivajući se od svjetla i od naših pogleda iza posljednje košnice, sjedili starac i starica. Ona je na krilu držala našega bijelog zeca.

– Kolčak, o mili moj Bože, jeste li to vi admirale! I Nataša, ljubim ruke, gospođo, kakav divan susret! – pritrčao je otata kao da se u trenutku pomladio, pa je starici ljubio ruku, pruženu kao da baš svakoga dana tako oficirima i gospodi pruža ruku na rukoljub.

– O, pa nije li to Nikolaj, draga Nataša, već je to veliki dečko, tko bi rekao, a sjećam se, kao da je bilo jučer, kad ste ga, s Božjom pomoći, iznijeli na ovaj naš zbunjeni i nesretni svijet! – brbljao je otata Karlo i milovao našega bijelog zeca, kao da je djetešce, a ne domaća živina…

Okrenuli smo se i krenuli trkom prema kući. Otatin sin Rudi, naš  Nano, pokušavao nas je zaustaviti, smijao se i govorio da je sve u redu, da je sve dobro, da i mi trebamo pozdraviti generala Kolčaka i njegovu Natašu, i da će im biti drago ako pomilujemo njihovog sina Nikolaja, ali mi ga nismo čuli, derali smo se kao da nam kožu s leđa deru, bježali smo, i bili smo sigurni da je otata Karlo Stubler konačno sišao s uma.

Nije ga bilo duže od sata, a kada smo ga čuli da ulazi, posakrivali smo se po kući. Bili smo u panici, plašili smo se rođenog otate, dok smo, izvirujući ispod sećije, iz ormara i s tavana, iz mraka ljetne bašte i dvaput zaključane kupaonice, prisluškivali  kako dundu Vilku i teti Riki radosno priča da su se vratili admiral Kolčak i gospođa Natalija, i da će ovo biti divan Božić s njima i s malim Nikolajem.

Bio je to najneobičniji Badnjak u kući Stublerovih i u našoj cjelokupnoj štublerovskoj povijesti. Otata je kitio bor, veseo kakvog ga dugo nismo vidjeli, ili ga nikada nismo vidjeli takvog, i bez prestanka je govorio. Radovao se božićnom ručku, govorio je da moramo razvući veliki trpezarijski stol, jer će nas biti više nego inače, dolaze nam admiral i njegova gospođa…

Te smo noći sanjali svoje najstrašnije djetinje snove, zamišljajući admirala Kolčaka, Nataliju i našega zeca, koji je sad beba po imenu Nikolaj, kako sjede za našom božićnom trpezom i s otatom Karlom razmjenjuju ludosti. Kada si dijete, onda se bojiš mahnitosti, bojiš se ludila i strašnih snova, više nego odrasli. Kada si dijete, tada si lud i mahnit, i svaki je san strašan san. U međuvremenu, neki će se među nama pretvoriti u obične, zdrave i na sve spremne odrasle ljude, u normalne ljude, koji s ludima nemaju nikakvog posla, jer su ih posakrivali u ludnice. A drugi, eh, drugi, oni će, u skladu sa svojom štublerovskom tragikom, tek kada odrastu shvatiti admirala Aleksandra Vasiljeviča Kolčaka i gospođu Nataliju Aleksandrovnu, i to da je njihova stvarnost, kao i ova priča o Božiću 1950, zapravo i jedina ljudska stvarnost. Sve drugo je obmana, laž, tuga i nesreća. Sve drugo je mržnja i pustoš praznih srca, koju za sobom ostavljaju pobjednici. A pobjednici su oni koji su tog Badnjeg dana, u mraku pčelinjaka, na majčinskom krilu Kolčakove Nataše vidjeli zeca Geringa, a ne njihovog sina, čovjekova mladunca.

Tačno u jedan, kao i svake nedjelje u kući Karla Stublera, kao i svakoga Božića, svi smo bili za svečanim stolom. Na čelu su sjedili otata i omama, uređeni kao da su pošli u kazalište, a na začelju gospodin i gospođa Kolčak. On, u pukovničkoj uniformi ruske carske vojske, koji su temeljito izjeli moljci i rastočilo je vrijeme, ona u bijeloj haljini, nalik na vjenčanicu, sašivenoj od zavjesa, u naručju drži našega zeca, a svog sina Nikolaja.

Mi šutimo, zadubljeni u svoje tanjure, a odrasli razgovaraju. O ratovima, o svadbama i pogrebima, o dječjim bolestima, o gradnji kuće, o klimatskim razlikama između Petrograda i Sarajeva, o Tolstoju i Dostojevskom, o bolešljivom Petru Iljiču Čajkovskom, koji je skladao najljepšu muziku na svijetu (otata laže, laže ko pas, on ne voli Čajkovskog, laže da ugodi gostima), i u svim tim pričama admiral Kolčak i njegova gospođa djelovali su normalno i razložno, čak i pomalo dosadno, na način na  koji su dosadni svi oficiri na ovome svijetu, pa su, vjerojatno, i oni pomalo lagali, e  samo da ugode domaćinima.

Bio je to jedini Božić bez zečetine. Dvije stare i žilave dvorišne kokoši platile su glavom prvu pojavu djeteta u našoj kući. Jer dok smo ih tako slušali, obične, odrasle i pametne, Kolčakovicu i njezinog muža, počeli smo u čudu primjećivati promijenu: naš Gering više nije bio Gering, i nije bio zec, nego je postao pravo malo Rusče, dječak, drekavac, beba, novorođenče jedne starice i njezinoga muža.

Tako je, eto, prošao posljednji Božić u životu našeg otate Karla Stublera, banatskog Švabe, austromarksista i sindikalista, koji je, kao šef stanice, podržao štrajk željezničara u Dubrovniku, pa je otpušten s posla i protjeran u Bosnu, nakon čega ćemo se svi mi rađati kao Bosanci i čekati čas svoga progonstva u neku drugu, još dublju i beznadniju Bosnu.

Nakon što su Kolčakovica i Kolčak, ruku pod ruku, nestali u ledenom ilidžanskom sumraku, na prtini koja je preko livade vodila prema Butmiru, mi više nismo vidjeli našega debelog bijelog zeca. I nismo za njega pitali. Uskoro su se nakotili novi zečevi, Geringov kavez je ponovo naseljen, i život se nastavio po redu i ceremonijalu pčelinjaka i željeznice. Kolčake više nismo vidjeli, ali smo znali da negdje na ovom svijetu, skupa s nama, raste dječak Nikolaj.

Godinama poslije otatine smrti po kući se pričalo nešto u što nikada nismo povjerovali, ali što vrijedi zabilježiti, makar i kvarilo priču o proslavi Božića s admiralom Aleksandrom Vasiljevičem Kolčakom, gospođom Natalijom i njihovim sinom, koji je ime dobio po ruskome caru Nikolaju, koji će mu, dat će Bog, jednoga dana biti kum.

Ovako je išla ta priča, koja je ovoj, upravo ispričanoj, nepotrebni višak, ali mora biti ispričana, u skladu s etikom pripovijedanja i ceremonijalom koji je uspostavio Karlo Stubler u “Kalendaru svakodnevnih događaja, prihoda, troškova i meteoroloških prilika”: u vrijeme kada je val ruskih emigranata zapljusnuo Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca i kada su, dobrotom kuće Karađorđevića manje nego fanatičnim antikomunizmom regenta Aleksandra, dočekani svi ti nevoljnici, dobrostojeći i siromasi, univerzitetski profesori, generali, pisci, muzičari, balerine i apotekari, ali i probisvijeti, lopovi, očajnici, provincijski šusteri, šloseri i šnajderi, u Sarajevu se, u odori pješadijskog pukovnika, pojavio i Mihail Karlovič Štark-Kempinski sa ženom Natalijom Aleksandrovnom Kručonih. Par savršenih luđaka, duševnih bolesnika za koje je bilo čudo kako su uopće i uspjeli stići od Petrograda, preko pola Europe, sve do Kraljevine SHS i Sarajeva. Sarajevo je uvijek bio željno mahnitih, umno zaostalih i poremećenih, gladno svake ljudske nesreće i puno spremnosti da se sa svakom nesrećom suživi i sjedini, da u nesreći, tuđoj i svojoj uživa i nesrećom se brani od vlastite nemoći i nezadovoljstva.

Tako su, dakle, pukovnik Štark-Kempinski i njegova žena, koju su, tko zna zašto, svi zvali po latinsku dona Nataša, ostali u gradu, čije su im vlasti dodijelile jednu malu, ali dovoljno čvrstu i solidno sazidanu kućicu u ciganskome naselju Gorica. A Cigani k’o Cigani, lako su se na njih prilagodili i prihvatili ih kao svoje, skupa s pukovnikovom aristokratskom i vrlo dosljednom, čak bi se moglo reći i sasvim racionalnom, mržnjom prema – Ciganima.

Ta ga je mržnja tjerala da s donom Natašom silazi u grad, među građanski svijet i čaršijske gazde, te da im pred noge izlijeva svu svoju nesreću. Dona Nataša bi tako negdje iskopala dječju lutku i nosala je okolo, pokazivala je govorila – ovo je moj Nikolaj, moj sin, car će mu, nakon što sve ovo prođe, biti kum! Zato ga još nismo krstili!

Drugi put bi pronašla ošuganog psa lutalicu – sina Nikolaja.

Mrtvoga goluba – sina Nikolaja.

Slijepo mače – sina Nikolaja.

Onih dana kada je cijela Jugoslavija žalila kralja Aleksandra, kojega ono ubiše na pravdi Boga, dona Nataša okolo je išla s povelikom cjepanicom u njedrima – pogledajte moga Nikolaja!

A pukovnik ju je zaljubljeno držao ispod ruke, jer je on više volio nju nego rođenog sina Nikolaja.

Jesu li Mihail Karlovič Štark-Kempinski i Natalija Aleksandrovna nekada rodili živoga čovječjeg sina, kojega su zatim izgubili, to nitko nije mogao pouzdano znati. Ali to da su oboje sišli s uma, čaršiju je držalo u uvjerenju da je Nikolaj zaista postojao. Umro je ili je nestao u ognju revolucije, ubili su ga boljševici, skončao je u onim kolicima koja se i dandanas kotrljaju niz stube Ejzenštajnovog filma, ili se dogodilo nešto još strašnije što je u istome trenutku salomilo duše oboje roditelja, svatko je o toj stvari imao svoju teoriju, i svatko je mogao pustiti mašti na volju, jer se pouzdano znalo da se istina nikada neće doznati.

Za predratne Sarajlije, pukovnik Štark-Kempinski i dona Nataša bili su bića mašte. Njihove stvarne ljudske sudbine, njihov čovječanski bol, malo koga su se ticali.

Početkom rata, aprila 1941. kao da su propali u zemlju.

Nestali su, nitko ih nije viđao, niti se išta o njima znalo. Odveli ih gestapovci, ustaše ih kao pravoslavce zaklali na Vracama… I to je bilo sve. Nije se čak o njima puno ni pričalo.

A onda su se pojavili u našem pčelinjaku, pred posljednji Božić  otate Karla Stublera, godine 1950. Tog dana je nestao naš bijeli zeko Gering. A sutra smo, za ručkom, u naručju tete Nataše vidjeli maloga, tek rođenog dječaka Nikolaja, kojem će, jednoga dana, kum na krštenju biti sam ruski car. Svega je drugog nestalo, svi drugi su mrtvi, sigurno je još samo to.

Na visoravni, molim,
na visoravni,
u bistroj zemlji,
u izbistrenom zviježđu.

U ničijem prostoru,
u zvonkoj praznini,
čist od zavičajâ,
čist od istorija.

U dvojcu sa onom
koju ljubih
dok bijah ovdje –
u nesnosnoj radosti dvojine.

U kristalu bez imena,
bez svojine.

Dvoje ledičnika
u ledenici
pod modrom krpom nebeskom.

U bistrom ognju zvjezdanom. U bezdanu.
Svoji. Na svom.

1992.