— –__  ___‘i prije svega tri-četiri od onih sjajnih
_       _ __ _simpatičnih životinja, magaraca,
_       __ __da uživaju, glavonje.’
___________________———-            _____K. Kavafi

Volio bi, kažeš, dobaviti
kućicu u polju sa vrtom velikim,
ne samo zbog cvijeća i zeleni
već i zbog brojnih životinja
koje bi u njemu slobodno živjele.
I svaku nabrajaš po imenu,
osim one najvrednije.
Ni jedan, dakle, drekavac jarac
s bradom sufija i vražijom zjenom,
neće se bečiti iz tvoje blizine;
ni jedna vita Panova pratilja
koja bi znala – u pravom trenu! –
lupiti čaponjkom po kamenu
dok ne zaiskri i modrim plamenom
osvijetli gusto ocvalu ružicu
pod kojom opažaš, u bludu
strastvenom, jednog od vrlih Olimpljana
i jednu domaću, pohotnu curicu.

Prije godinu-dvije imao sam kućnu pomoćnicu, lijepu djevojku koja je u ponečemu bila zaista neobična osoba. Ovo prošlo vrijeme (“imao sam”, “bila je”) kazuje da je riječ o jednom mladom životu koji je okončan. Dodat ću da je taj prerani tragični kraj bio ne samo sasvim iznenadan, već i krajnje čudnovat.

Prvih dana kad je radila kod mene nisam zapažao ništa neobično. Prijalo mi je da u svojoj starosti mogu pored sebe vidjeti jedno ljupko biće, kao što umornom šetaču prija kad u vlažnoj travi jesenje livade opazi nježne ljubičaste latice mrazovca, ili u nekom skrovitom kutku tamne šume naizgled skroman, ali raskošan u svojoj ljepoti cvjetić ciklame. Zato sam svoju svakodnevnu družbenicu u sebi tako i zvao: “cvjetić”.

Međutim, jednog dana moj cvjetić došao mi je neobično usplahiren. Zatvorivši za sobom vrata, djevojka kao da je odahnula i onda polušapatom rekla: “Pratio me je!”

“Tko vas je pratio?” upitao sam.

Skoro je viknula:

“Đavo!”

“Đavo?! Nadam se da je to bio neki privlačan mladić, mada, očigledno, nije i mnogo pristojan.”

“Rekla sam da je to bio đavo! Pravi đavo!”

“Pa da, svi muškarci, kad vide tako zgodnu djevojku kakva ste vi, pomalo postaju pravi đavoli.”

Uputila mi je čudnovat pogled.

“Ah, da”, dodao sam zbunjeno, “mislite, i ja sam muškarac, ali ne računajte na mene, ja više nisam nikakav đavo, već jedan ostarjeli i bezopasni anđeo bez krila. Koji možda pokušava da bude vaš anđeo čuvar. Dakle, kakav je to bio đavo?”

“Rekla sam vam, pravi pravcati! Onaj iz pakla.”

“Mislite, sotona?”

“On. Upravo on.”

Promatrao sam je u nedoumici. Da li ona to stvarno misli ili zbija šalu sa mnom? Ali sljedećih dana morao sam se uvjeriti da zaista vjeruje kako na ulici stalno ima pratioca kojega mi je opisivala kao otmjenog gospodina sa šiljastom bradicom i oštrim pogledom neobično zelenih očiju. Uzalud sam je uvjeravao da to ne može biti đavo, da živimo u stvarnom svijetu koji je i jedan jedini, te ako zbilja ima pratioca koji je osoba od krvi i mesa, da bi se morala obratiti policiji. Međutim, ako i dalje misli da je to đavo, onda bi trebala porazgovarati s nekim liječnikom, psihijatrom.

Takvi su je savjeti uvijek ljutili.

Jednog dana došla mi je s izrazom likovanja.

“Evo vam dokaza!”

Bacila je na stol pred mene nešto što je izgledalo kao konopac. Kad sam bolje pogledao, vidio sam da je taj konopac dlakav. Na jednom kraju imao je čuperak dlaka.

“Šta je to?”

“Rep”, rekla je. “Đavolov rep.”

Ruka mi je pomalo drhtala dok sam uzimao taj čudni predmet da bih ga bolje pogledao. Bio je to zaista rep, koji mora da je pripadao nekoj mački, i to veoma velikoj mački.

“Otkuda vam ovo?” upitao sam.

“Moj napasnik mi je ovaj put došao u stan! I nije se, kao na ulici, morao prikazivati s elegancijom otmjenog gospodina, već sa ukrasima koji mu kao đavolu priliče – sa rogovima, kopitima i repom.”

“Ali kako ste mu oduzeli taj… taj rep?”

“Nadmudrila sam ga! Znala sam da će me on kad-tad posjetiti. I pripremila sam se za to. Nabavila sam malo tamjana, pa kad se vrag pojavio preda mnom, u mom stanu, pokadila sam ga! I stavila mu raspelo pred nos! Ustuknuo je, šmugnuo ka vratima, a ja sam ih zalupila za njim! Tada je kriknuo! Takav urlik nikad nisam čula. Rep mu se našao priklješten u vratima. Njegov vlasnik je umakao, a rep mi je ostao kao plijen, pa sad mogu uvjeriti nevjerne Tome.”

“Dobro”, rekao sam. “Zadržat ću ga, da ga s potrebnom pozornošću proučim.”

“A, ne!” Otela mi ga je uz ruku. “Vi biste me htjeli lišiti mog jedinog dokaza. On ostaje kod mene.”

Nakon što je tog dana otišla od mene, više nikad nisam vidio djevojku koju sam u sebi nazivao “cvjetićem”. Poginula je na ulici, pred mojom kućom, sljedećeg jutra, dok je išla k meni. Svjedoci su mi ispričali: prelazila je ulicu izvan pješačkog prijelaza, i odjednom stala, kao ukopana, pogleda uprtog u nešto što je ugledala. U tom trenutku na nju je naletio autobus i pregazio je.

Sad razmišljam o tome da li da nekome – ali kome? policajcu? psihijatru? – ispričam sve ovo i predložim mu da pretraži njen stan, da pokuša naći ono što je ona nazvala đavolovim repom.

Nastavak serijalnog razmišljanja o ljudima i životinjama za jedan još neostvareni festival u hotelu Balatura

***

Današnji gosti: Jonathan Safran Foer

Ne, Balatura nije poznata po tome što se pred njezinim ulazom okreće ražanj s janjetom ili svinjom. Takve gostionice nikad nisam voljela, nisam ni usput navraćala u takve etablismane koje još reklamiraju i celebriraju nabodene mrtve životinje nad vatrom. Nitko neće iz daleka znati da je blizu hotela, nitko neće po mirisu roštilja prepoznati našu kuhinju. Doduše, Balatura nije poznata ni po tome da nudi isključivo vegetarijansku hranu. Voljela bih da je tako, iskreno rečeno, ali nismo se još odlučili za to. Najprije se u našim životima moramo promijeniti, pa će možda i Balatura. U nadi da će se u našim glavama nešto događati pozvala sam pisca-vegetarijanca iz Brooklyna, New Yorka, da nam to što je napisao u svojoj knjizi “Eating animals” (J.S.Foer: Jesti životinje, Algoritam, Zagreb 2012, prevela Ivana Galović) uživo ispriča, da razgovaramo i da mi baš on da onaj zadnji vritnjak koji mi fali da u prehrani promijenim život.

Njegovu sam knjigu čitala kao što gledam horore, znojila se, vrištala, podlakticom zakrivala lice da ne čitam dalje, ali nešto me tjeralo da ipak nastavim. Htjela sam se zavući pod kauč, samo da ne vidim što piše. Na žalost, ono o čemu govori, već mi je odavno poznato. I zato se nisam imala kamo povući. Istovremeno osjećam nelagodu zbog toga što se uopće bavim ovom temom, jer je trenutno pomodna, leži u zraku, i samoj sebi ne želim priznati da je moje razmišljanje o tome potaknuto nekim svjetskim feljtonima ili možda da sam čak sudionica jedne aktualne kampanje političke korektnosti čija je cilj da od nas radi one-size-ljude, koji ne puše, bave se sportom i ne jedu meso. Ne želim govoriti o tome kao što neki kažu da ove sezone nose ljubičaste štikle, pa će u sljedećoj nositi žute čizme. Nemam ničeg misionarskog u sebi, ne volim dogme bilo koje vrste i ne mogu ni u snu zamisliti da sjedim u restoranu i da prijatelja koji je naručio šnicl u umaku osuđujem time što se uporno držim tikve na žaru. Ne volim tu vrstu neravnoteže. I ne volim se praviti da sam bolji čovjek od drugog. Ne bih željela ni gostima hotela, samo sa činjenicom što se ni mrvica mesa ne nađe na jelovniku, držati implicitno fiktivno predavanje o mesnoj industriji. Ali svi znamo da je tako, da čim kažeš “ne jedem meso” drugima nametneš odgovornost za masovni uzgoj životinja i krivnju za potencijalno uživanje u ubijanju ili u najmanju ruku ravnodušnost.

Jonathan Safran Foer na mom će mi festivalu olakšati stvar. On nije takav tip vegetarijanca, niti je sklon profesorskom pisanju, a mogao je biti, jer je u svojoj knjizi skupio podatke o masovnoj proizvodnji mesa koji bi svakog čovjeka trebali tjerati da odmah, isti čas, prestane sudjelovati u toj katastrofi. Ali idemo redom, najprije da vam predstavim autora: J. S. Foer (rođen 1977 u Washingtonu D.C.) napisao je, među ostalim, dvije vrlo zapažene knjige (Sve je rasvijetljeno, Vuković i Runjić, Zagreb 2004, preveo Marinko Raos i Jako glasno i nevjerojatno blizu, Algoritam, Zagreb 2012, preveo Damir Biličić). U prvoj knjizi piše o piscu J. S. Foeru koji putuje u Ukrajinu da bi tražio ženu koja je u pričama njegovog djeda navodno spasila njegovu familiju od nacista. Priča se odvija u tri perspektive, u putopisu glavnog lika u prvom licu, u pismima koji taj fiktivni Foer kasnije izmjenjuje s ukrajinskom prijateljem i prevoditeljem Aleksom i u opisu razvoja “Schtetla” (jidiš naziv za istočnoeuropski gradić čiji su građani najčešće židovske vjere) Trachimbroda kroz nekoliko stoljeća. S ovim romanom je pobrao nevjerojatni broj nagrada i po njemu se snimio film. Druga se knjiga bavi Oskarom Schellom čiji je otac poginuo u napadima jedanaestog rujna u New Yorku 2001. godine. Lijepa je i intenzivna knjiga o dječaku (zamišljena čak kao hommage Grassovom Oskaru Matzerathu u Limenom bubnju) koji je traumatiziran u svijetu i zbog svijeta odraslih.

No, razlog gostovanja na našem festivalu je ipak njegov nonfiction book “Jesti životinje”. Knjiga je rezultat višegodišnjeg istraživanja u američkim tovnicama, u klaonicama i poljoprivrednim farmama. U njoj otkriva šokantne detalje koji svjedoče o mukama tih životinja, o nehumanim uvjetima u kojima se uzgajaju svinje, kokoši i druge životinje i o općoj šutnji koju ljudi pokazuju prema svim tim znanim činjenicama. Govori o fenomenu da mi to sve znamo (bar otprilike) i svejedno ništa ne poduzimamo.

Na kraju slijedi njegov pledoaje za smanjenu konzumaciju mesnih proizvoda, za zabranu industrijskog uzgoja i masovnog klanja životinja. Foer ne diskutira opće pravo čovjeka na ubijanje životinja, ili samo sporedno, on govori o toj beskrajnoj patnji životinja, o ljudskoj okrutnosti i ignoranciji, ali bez osuđivanja. On želi da se nešto malo pokrene, zbog toga mu je za početak dovoljno da svaki Amerikanac kaže, evo, četvrtkom, na primjer, ne jedem meso, želim se na taj način simbolično suprotstaviti masovnom ubijanju u industriji naše zemlje. Da se samo to dogodi, u Americi bi svaki tjedan 200 milijuna životinja ostalo živo, a pet milijuna kamiona ne bi tada zagađivalo okoliš ispušnim plinovima. Ali ne samo da se to ne događa, nego se mesna industrija sve više širi. Da pogledamo u Europu, recimo u tu moju Njemačku, vidjet ćemo kako se u Wietzeu pokraj Cellea otvorila tvornica pilećeg mesa gigantske veličine, prije samo godinu dana. Tamo ubijaju 2,6 milijuna kokoši svakoga tjedna, što znači 27.000 komada svaki sat. Dobili su sve potrebne dozvole i veliku financijsku podršku od 6,5 milijuna eura od pokrajine Niedersachsen i subvenciju od 800.000 eura od njemačke vlade. Brojevi opisuju nešto što je preveliko, preapstraktno da bi ljudski um to trajno pamtio, znam, zato ćemo i Foerove podatke brzo zaboraviti. I uspjet ćemo se uvjeriti u to da ono plastificirano meso, onaj fini pršut i ta lijepa kobasa u supermarketu, nemaju nikakve veze s takvim šiframa i još manje s pokoljima koji se svake minute, svakog trenutka, ponavljuju negdje na svijetu.

U toj Njemačkoj, u kojoj je moguće sagraditi takve tvornice, i koja je inače u svijetu poznata po tvornicama druge vrste, od 2004. godine masovni uzgoj životinja ne smije se usporediti s holokaustom. Nakon kampanje organizacije PETA (People for Ethical Treatment of Animals) pod naslovom “Holokaust na Vašem tanjuru” tim su se pitanjem bavili vrhovni sudovi. Usporedba je u Njemačkoj zabranjena jer postoji “kategorijalna razlika između ljudskog dostojanstvenog života i interesa životinjskog prava.” (Bundesverfassungsgericht) Usporedba bi mogla voditi do bagatelizacije i banalizacije sudbina žrtve holokausta. Ja to poštujem. I mislim da je akcija PETA-e previše agresivna. Ali jedna je istina u toj usporedbi, jer mislim da se manje govori o žrtvama i u jednom i drugom slučaju masovnog ubijanja, a više o počiniteljima. Ali najmanje o ovima koji vrše ubijanje, nego o jednom svijetu počinitelja, o jednoj zajednici u kojoj je takvo što moguće. Nikad nisam srela čovjeka koji je rekao: Da, mislim da je masovni uzgoj dobar, mislim da životinje moraju patiti… Svi su protiv. Kao što je u Trećem Reichu najmanje ljudi bilo osobno protiv pripadnika nearijevske rase. Samo što su im okrenuli leđa i nisu htjeli znati što se događa. Sebični interesi i ravnodušnost drugih omogućavali su masovne transporte u konclogore. Tada, u trenucima kad bi policajci, Gestapo ili SS oficiri došli po Židove, po Rome, po komuniste i po svakoga tko se nije uklopio u njihov program, tada žrtve jesu bile vidljive. I tada, ili mnogo prije toga, postajao je prostor za djelovanje.

Danas nitko ništa ne poduzima i nitko ne radi na ublažavanju patnje životinja jednostavnim činom da svakodnevno ne kupuje mesne proizvode, nego smo našu svijest potpuno odmakli od toga. Kao da te farme ne postoje, kao da meso pada s neba. A to je ista ravnodušnost koja je nekad omogućavala najveću ljudsku katastrofu u povijesti. To negledanje, to nema-to-veze-sa-mnom, to prešućivanje. Jonathan Safran Foer u svojoj knjizi nije činio usporedbe koje bi ga mogle dovesti u konflikt s njemačkom sudom, iako bi mu ta asocijacija po biografiji njegovih rođaka mogla biti bliska. Ne, Foer je svjestan da je čovjek oduvijek svejed i da je teško ljudima objasniti zašto ne bi trebali toliko jesti meso, znajući da je konzumacija mesa prvi faktor za globalno zatopljenje, za zagađanje zraka, za uništavanje šume i okoliša i za narušavanje ljudskog zdravlja. Njemu je to razumljivo, kao što je razumljivo da zaboravimo na gladnu djecu u Africi i da umjesto da im šaljemo novac trošimo na svakakve gluposti. Zna on da čovjek ne može paziti na sve. Svejedno je napisao ovu neagresivnu, nemisionarsku, ali uvjerljivu, kompetentnu i važnu knjigu, koja će našu pažnju okrenuti ovoj temi, možda čak u pravom trenutku. Knjiga je kao pristojno tapšanje po ramenu i ukazivanje na ono što inače ne vidimo. I vrijeme je. Sada se može otvoriti prostor za djelovanje.

Razlog da se ja, a sa mnom katkad možda i Balatura, okrenem vegetarijanstvu leži u Foerovoj nenametljivosti s kojom je samo probudio nešto što odavno već lebdi u meni i što je nekad – prije PETA-e i prije sudske odluke o njima – usadio Isaac Bashevis Singer, a to je bila samo jedna rečenica, moćna i istinita, sa snagom da ti promijeni život: Ako je riječ o životinjama, svi su ljudi nacisti. Životinjama je vječno Treblinka.

.

1.

Bio sam u Srednjoj Bosni:
na njenim kolodvorima
u petominutnim pauzama
krvnički davio cigarete;
gledao ljude koji još vjeruju u godišnje
odmore na moru.

2.

Sjećaš li se Admirale
kad si usto da me pozdraviš
u Locco baru Stolac?
Bilo je rano jutro i mirisao je Johnnie Walker,
sjećaš li se?
Ja sam te tad gledao kao
debelog neznanca;
slušajući stranjsku nit u jeziku kojim si govorio;
sjećaš li se,
bio si četiri godine mlađi?

3.

U svjetlosti koju ispušta monitor laptopa
komarac kovitla svoj bitak
kovitlajući zrak koji je netom prije
šutio u mojim plućima

Objema rukama
nakon kraće pripreme ubijam ga –
– što bi se reklo: isprve

Poslije, dok njegovo raskravljeno tijelo
otklanjam sa čistine dlana

razmišljam:
“je li mu
moje šake
najavio rog”

Prije par tjedana Marco Belpoliti u tjedniku Espresso ovim je riječima završio prikaz Freelendera, romana Miljenka Jergovića: «knjiga koja se ne zaboravlja». Budući da dolazi od čuvara sjećanja kakav je Belpoliti, priređivač sabranih djela Prima Levija, ta me rečenica poprilično zainteresirala. Nije to bio uobičajeni poziv na čitanje maskiran marketinškim mamcem. Bilo je to zbiljsko upozorenje, podignut kažiprst. Zamišljao sam stupicu postavljenu na dobrohotnosti prosudbe. Pogriješio sam. Radilo se samo o bravuri, prokletoj bravuri, mudro posijanoj duž 174 stranice.

Jergovićev talent za koju godinu mogao bi praviti društvo Orhanu Pamuku i Güntheru Grassu. Zacijelo zahvaljujući i Volvu protagoniste toga romana, drugom poglavlju trilogije posvećene čovjeku i automobilu, smještenu između Buick Rivere (već objavljenom kod Scheiwillera 2004. goidne) i Volga, Volga (u očkeivanju talijanskoga prijevoda). No, je li taj bosanski pisac, premda je 2003. godine primio nagradu Grinzane Cavour, nepoznat talijanskim čitateljima do mjere koliko bi bilo dostatno da ga nagradi Švedska Akademija? Da. Hoće li pobijediti jer ga objavljuje Zandonai, mala izdavačka kuća iz Trenta, kao što se dogodilo Kelleru s Hertom Müller? Da. Hoće li ga se slaviti zato što ga je Claudio Magris definirao «epskim piscem»? Da. Je li ovo objektivna recenzija? Ne. Riječ je o objektivnom oduševljenju… za preventivnu Nobelovu nagradu, naravno.

Zagreb – Sarajevo, samo u jednom pravcu

Karlo Adum umirovljeni je nastavnik povijesti, udovac, živi sam na šesnaestom katu zagrebačkoga nebodera. Jednoga dana njegovu opuštenu svakodnevicu protrese telegram iz Sarajeva, grada u kojem je odrastao a koji nije vidio više od pedeset godina. Taj komad papira skriva tajnu a jedini način da ju se odgonetne jest da se krene na put. Ne zna što da očekuje, poštar mu pribavlja stari pištolj i dvjesto metaka koje skriva na dno kofera. Vozeći narančasti Volvo iz 1975. – «ništa mu draže nije preostalo» – profesor Adum kreće put grada iz kojega je nestao s jedva trinaest godina; grada-simbola prišivena poput crna dugmeta na okrvavljenu ogrtaču dvadesetoga stoljeća.

Taj volvo ga je «zarobio kao tridesetpetogodišnjeg profesora povijesti u vremenu iz kojega bi, kao i svi drugi ljudi, svi Hrvati i katolici, trebao i on izaći, osloboditi se i prodisati. Pa makar već sutra umro, ali kao slobodan čovjek» (str. 48).

Demon sjećanja

Dok profesor Adum vozi prema glavnome bosanskome gradu, milijuni misli odvode ga na drugu stranu. Djetinjstvo s bolnim uspomenama i majkom koja zalazi nacistima, slučajna smrt jednog židovskog dječaka koji ga u školi stalno zadirkuje, ludi očev bijes koji je ostao bez palca krivnjom istog tog strica koji mu sada obećava nasljedstvo, diskriminacijom prekinuta osobna sveučilišna karijera, topla uspomena na suprugu čiji odlazak naglašava svu onu ljubav koju nije umio izraziti. Jergović oko svoga protagoniste stvara vitalan i uznemirujući svijet u kojem dramaturška napetost izbija u različitim oblicima boli: dijalog u bolnici između majke oboljele od alzheimera koja nije u stanju prepoznati sina a uvjerena da ga je abortirala; imaginarni dvoboj dječaka koji igra tenis protiv zida jedne zgrade i dok ga cijeli kvart promatra sa balkona odlučuje se da pobjeđuje protivnik, taj zid, «jer nema žrtve bez poraza», te se udaljava s rukama na licu, zacijelo stvarno plačući. Prizori su to uznemirujući, gdje se miješaju gorčina i nemoć.

Odsutni život

Na svom putovanju profesor Adum prolazi nečim što je već bivša Jugoslavija, nedovršeni puzzle geopolitičkih i vjerskih granica, otupjeli teritorij s mjestašcima i gradovima koji pale sjećanja da se u pameti složi – Titov socijalizam, lomljenje vremena nakon zida, etnički ratovi, američka intervencija i ona UN-a.

Napor putovanja prisiljava ga odvagivati vlastitu nespretnost, beznačajnost tamna života, rezignaciju pred neugodnim prizorima (kolona blindiranih američkih automobila mogla bi mu u prolazu uništiti cijelu stranu Volva) a nadasve na koži osjeća neprihvatljivo stanje tuđinca, stranca u mjestima koja nastavaju njegove uspomene. Po sporednim putevima i na autocesti – «toj dugoj i ravnoj stazi na čijim je marginama život odsutan» – Adum susreće likove koji ga dovode u krizu. Kao da minirana područja, spektralna brda, zaboravljena groblja, one «lansirane bijele olovke minareta» ili reklame na ćirilici, kao da sve to nije dovoljno da se uspostavi kontakt sa stvarnošću. Svako se zaustavljanje na taj način pretvara u objavu «da se ne zaboravi», kao što je zapisano na majici jedne djevojke koja prodaje CD i DVD na sklepanom kiosku, na rubu te ceste: «da se ne zaboravi». Ali što se to ne bi smjelo zaboraviti kad se ne uspijeva izbrisati ni ono čega se ne bi htjelo sjećati?

Koja Domovina, koji Čovjek?

Osobe koje susreće (sobarica, taksist, policajac, recepcioner) pokušavaju svrstati ga, prepoznati, smjestiti u ovu ili onu etničku skupinu, istrgnuti mu izjavu kulturološke pripadnosti, polazeći od automobilskih tablica ili od naglaska. Kad mu torbar Srbin kaže: «Evo, ja vam poklanjam disk, od srca je, ponesite ga sa sobom u Zagreb, i nemojte se sramiti onoga što jeste. Najgore je kada se čovjek srami jer je to što jest», Adum odgovara: «Nisam ja to» (str. 119). Zbroj tih mnogobrojnih negacija ne čini drugo do zgušnjava njegov identitet, pretvarajući ga u nelagodu i neumjesne reakcije. To profesorovo putovanje postaje oscilacija nečega što bi moglo biti Weltanschauung koji nastoji osloboditi se ideoloških modela sve do časa kada o sebi kaže da je, istina, čovjek, dapače «nešto». Ali to nije dovoljno. «Svaki je čovjek još nešto. (…) Čovjek je, za razliku od knjige i kompjutora, još nešto. Što još?» (str. 112). U potrazi je za odgovorom. Veli da nije Hrvat, a naglasak mu je zagrebački, no rođen je u glavnom bosanskom gradu. Jednom riječi, odakle je stvarno? Tko je taj profesor Adum? Prenosilac koje kulture? U ovoj zemlji natopljenoj krvlju genocida, okrutnošću snajperista, zajedničkih jama-grobnica, nasiljem osloboditelja, koja je Adumova pozicija? Smiruje ga pištolj koji nosi uza se – «Ljudi su nesretni, (…) ali su i zbog svoje nesreće u stanju činiti svakojaka zla» (str. 155) – no hoće li poslužiti da ga spasi, da ga zaštiti? Možda će ga izbaviti od bijega bez kraja, od nevidljivosti? Traga li profesor povijesti Karlo Adum za sobom samim preko Domovine, ili nastoji odrediti neku džepnu domovinu, gdje odgovornost i pripadnost nisu jedno te isto? Dolazak u Sarajevo, objašnjenje onog telegrama, sudbina koja čeka njegov Volvo, objavit će, osim značenja naslova romana, smisao cijeloga postojanja.

Pjesnik, dramaturg, lingvist

Miljenko Jergović (da se bolje razumijemo godinâ kao i naši Nicolò Amaniti i Fabrizio Gatti) dospio je u Italiju zahvaljujući Einaudiju: kratko pojavljivanje u bibliotečnom nizu Coralli s Karivanima (1997.), a potom skok u katalog Scheiwiller (šest naslova od 2002.). Sada ga lansira Zandonai s tekstom objavljenim u inozmestvu 2007. godine. Jergović je završio studij filozofije i sociologije, predstavivši se kao pjesnik u 22. godini. Slijede zatim prvi romani, scenariji, suradnja u dnevnim novinama te djela prevedena na više od dvadeset jezika. Paolo Rumiz, veliki ekspert za područje Balkana, smatra ga baštinikom nobelovca Ive Andrića (beogradskoga pisca nagrađena 1961. godine). Zanimljivo da kao mjesto rođenja profesora Aduma Jergović odabire upravo mjesto rođenja «tog unjkavca» Ive Andrića. Porijeklom iz Sarajeva, danas živi u Zagrebu. Sebe smatra osobom bez državljanstva – upravo freelanderom – kao što je i njegov protagonist, pa je zbog toga izložen kritikama nacionalistâ. Uzvraća im tako što u romane ugrađuje pluralno i lingvističko bogatstvo slavenskoga područja, preko kojeg su stoljećima prelazili drugi narodi posijavši turske i germanske riječi. U tim pomiješanim i suprotstavljenim riječima raskrinkava hinjenu čistoću ljudi i porijeklo sukobâ. Lingvistički izazov na koji bez zadrške uzvaraća u Freelanderu prevoditeljica Ljiljana Avirović, docentica na sveučilištu u Trstu i teoretičarka prevođenja, autorica lijepoga pogovora kojim taj svezak završava.

Riječi kao grumenje, istinska literatura

Označiti Freelander kao roman ’on the road’ pomalo je površno. Bolje bi bilo definirati ga ’on the reading’, tj. putovanjem po čitanju, a još točnije kroz povijesno čitanje nekadašnje Jugoslavije koje se ostvaruje iskustvom protagoniste. To jestraight story u kojoj Jergović razbija zemlju, ide u dubinu, ponekad s osmijehom, ponekad prokazujući užas. Govorio je i Heinrich Böll: «Ponešto se mora i slomiti, čak i zemlju treba razbiti da bi urodila plodom». U jednoj divnoj knjizi intervjua iz 1986. godine (Writers and Politics) – nešto prije pada Zida a europska geografija promijeni izgled nudeći književnosti nove granice – Susan Sontag, koja je nekoliko mjeseci živjela u Sarajevu u vrijeme opsade, piše: «Smatram da je pisac čarobnjak, a od fikcije očekujem smisao magije, čuđenja. Očekujem da moj osjećaj za jezik ojača i da se moj senzibilitet modificira. Očekujem da se moja sposobnost shvaćanja proširi». U smušenoj i krhkoj geografiji Balkana Jergovićeve riječi vraćaju orijentir, mogući pravac, gotovo pa novo državljanstvo. Snagu književnosti, snagu izvrsnoga čarobnjaka.

BookAvenue, 1 ožujka 2010.

S talijanskog preveo Tvrtko Klarić

___

Autor je za izdavačku kuću Arnoldo Mondadori Editore priredio sabrana djela Tiziana Terzanija
Stranice i citati prema izvorniku Freelander, izd. Naklada Ljevak, Zagreb 2008. – prim. prev.

Osobna iskaznica, bolje DNK, svakih ozbiljnijih i trajnijih novina, koje polažu pravo na neku tradiciju, u malim je, skoro nevidljivim rubrikama. U beogradskoj je Politici, tako, valjda i pola stoljeća, na istoj stranici, u istome formatu, istoga dana u tjednu, objavljivana pasica Disneyjevog stripa. Bila je to politička i kulturna legitimacija ovih, uz izuzetak sramotne Miloševićeve ere, bez ozbiljnije konkurencije najozbiljnijih i najboljih južnoslavenskih novina, na tom se stripu stvarala tradicija, na njemu su se odgajali naraštaji srpske i jugoslavenske dječurlije. Sličnu ulogu, premda u mnogo kraćem razdoblju, u novija hrvatska doba imala je, recimo, kolumna Krešimira Fijačka, na posljednjoj stranici Vjesnika. Moglo bi se, bez puno grizodušja, kazati da Vjesnik nije ugašen kada su ga, formalno, u provaliju gurnuli ministar financija Slavko Linić i resorna mu ministrica Andrea Zlatar, nego je nestao kad i ta Fijačkova kolumna. Bila je to posljednja mala forma, svakodnevna žurnalistička piruetica, zbog koje smo kupovali ovaj list. Ili, recimo, strip-karikatura Ice Voljevice, s posljednje stranice Večernjaka, ukinuta kada je dežurnome uredništvu zasmetao muhamedanski prizvuk u imenu i prezimenu tog doajena hrvatske kulture. Ili “Pometova pošta”, u Slobodnoj Dalmaciji. Ili, posljednji primjer, “Ajme meni” Ćiće Senjanovića, aforistična kolumna s posljednje stranice Novoga lista, ukinuta s prvim danom nove, 2013…

Razlozi zbog kojih nestaju ovakve rubrike uglavnom se tiču velikih uredničkih ambicija, kao i ideje, uglavnom i uvijek pogrešne, da se novine čitaju zbog urednika, a ne zbog autora. Ali ima tu i olakotna okolnost: samo čitatelji, a nikada novinari, urednici, insajderi, osjećaju koliko su važne te male, svakodnevne autorske rubrike. Kada neka od njih nestane, određen broj ljudi prestaje kupovati novine. U njima se, u tim malim novinskim formama, sahranjuju naši dnevni listovi, a ponekad i cjelokupni povijesni periodi, političke i kulturne ere, porodične historije, ljudski životi… Znali su to u Politici, kada su toliko dugo objavljivali Walta Disneyja. Na kraju, ukinut će ga jer će, u vrijeme sankcija protiv Miloševićeva režima, ostati bez autorskih prava.

Saša Drach godinama je, u subotnjem Magazinu Jutarnjeg lista, objavljivao “Dnevnik bez reda”, rubriku sačinjenu od dnevničkih fragmenata, posvećenih predstojećem tjednu, koje su prethodnih godina, desetljeća i stoljeća ispisivali naši i strani dnevničari i kroničari, pisci, umjetnici, političari, znanstvenici, zgubidani, pametni i nepametni ljudi, grickajući tako dane vlastitih života i bilježeći određeni povijesni, kulturni ili sasvim privatni trenutak. Drach je tom poslu pristupio vrlo prilježno, ali, naravno, njegov rad ostajao je gotovo sasvim neprimijećen. Ne samo unutar jedne novinske redakcije, nego i među novinskim čitateljstvom. Nitko se na njegovu rubriku ne bi javno referirao, nisu stizali pisani demantiji, niti bijesni komentari, a nije, valjda, bilo ni onih koji bi se osjetili uskraćenima jer fragmenti njihovih dnevnika nisu našli mjesto na stranicama Magazina. Tako to biva, tako i mora biti, jer ovakve rubrike služe tome da se pročitaju za prvom jutarnjom kavom, u kratkom preletu preko novinske stranice, često i kao prvi sadržaj koji se uopće pročita, a zatim se nastavlja dalje. O pročitanom se ne misli, ono, međutim, ulazi u svijest i u podsvijest, kao pasica Disneyjevog stripa, i pojavi se, možda, na površini nakon što proteknu godine i desetljeća, naizgled slučajno, da čovjek i ne zna kako se sjetio nekih riječi, gdje ih je i kada pročitao. Rubrika Saše Dracha je, naprosto, na savršen način sublimirala smisao i bit ove vrste novinskih tekstova, ove novinske forme i žanra. Jednom, kada je u velikome čišćenju, pospremanju i redizajniranju nestalo “Dnevnika bez reda”, kao čitatelj sam to primijetio, i znao sam da će brojni čitatelji koji ništa ne znaju o tehnologiji i proceduri nastajanja novina ukidanje Drachove rubrike vrlo bolno osjetiti. Ali u tome, možda, leži i razlog što uredničkih ambicija u novinama nikakvih nemam.

Prije nekoliko dana, a desetak godina po ukidanju novinske rubrike, Saša Drach je objavio knjigu “Dnevnik bez reda” (izdavač Sandorf, Zagreb), u kojoj je, iznimno akribično, priređivački skoro virtuozno, sakupio fragmente objavljivane u Jutarnjem listu, pridodao im nekolicinu novih, i organizirao svezak po principu kalendarske godine. Ako je rubrika bila neprimjetna, jer joj je takav bio i smisao, knjiga djeluje impresivno i, sadržajem, vrlo primjetno, preuzetno na način onih starinskih antologija aforizama, sastavljanih u vrijeme kada su ljudi imali više vremena, te su se ozbiljnije i temeljitije bavili svakim, pa i onim najuzaludnijim poslom. Po takvim knjigama se, međutim, prepoznaje protežnost i urednost neke kulture. Hrvatskoj uskogrudosti i šlamperaju, Drach će poslužiti kao dobar i vrijedan izuzetak.

Dijaristička, dnevnička proza zna biti snažna i uzbudljiva na način najbolje fikcionalne proze, a da, istodobno, sačuva svakodnevnost, da sačuva strast za prolaznost, za sitnicu i za lahki protok vremena, kakvu imaju novine. Dnevnici su, kao i dnevne novine, ukotvljeni u kalendarima, i to ih čini lakočitljivima, čak i kada nisu olako pisani. Otud magična privlačnost Gombrowiczevih, Krležinih ili Frischovih dnevnika, otud Josip Horvat i njegovo veliko zagrebačko dnevničarenje pod vladavinom Ante Pavelića i njegove kleroustaške bande. Saša Drach umio je, u svojoj knjizi, sačuvati tu bit velikoga dnevničarenja, ali joj i pridodati ponešto od niskoga registra i stila, od suhog lišća vremena, od prhuti iz lavljih griva, što je ovoj knjizi dalo pomalo borgesovski, pomalo barabski, a pomalo, bogme, i posve drachovski štih.

“Dnevnik bez reda” valja odmah kupiti, držati ga uz postelju, ili na noćnome ormariću, gdje je Tuđman držao Aralicu, pa pred svaki dan pročitati aktualni nadnevak. Ne služi to zarad proročanstva ili kakve para-horoskopske praznovjerice. Naprosto, život nam duže traje ako si svakoga jutra osvijestimo koji je dan i datum. A ja ću sad, nasumce, otvoriti Drachovu knjigu, i citirati, nasumce, prvi fragment. Knjiga se otvorila na 25. kolovozu: “Na satu malene postaje prošlo je jedanaest. Krenuh pješke do hotela. Oćutio sam, kao i uvijek, onu rezignaciju i olakšanje što ih u nama izazivaju dobro poznata mjesta. Široka ulazna vrata u ogradi bila su otvorena. Zgradu je obavijao mrak. Stupio sam u predvorje, gdje su se u blijedim zrcalima ponavljale biljke iz salona. Vlasnik me, začudo, nije prepoznao i pružio mi je knjigu za upis gostiju. Dohvatio sam pero s pulta, umočio u brončanu mastionicu i, prignuvši se nad otvorenu knjigu, doživio prvo u nizu iznenađenja što će uslijediti te noći. Moje ime već je bilo upisano. Tinta se još nije osušila.” Nadnevak je iz 1983, autor na kojeg se knjiga slučajno otvorila Jorge Luis Borges.

Trudeći se da svim sredstvima
prodru iza grubih pojavnih prizora
svog ipak jedinstvenog plemena,
da se ugodno smjeste u njegov
obožavani besmrtni Duh
(čiji su akreditovani
branioci i čuvari),
u njegovo svetootajstvo,
kraljevstvo
i stvarstvo –

neki su neopaženo
skliznuli u varvarstvo.

2008.

Оva se bajka kazuje u noći uoči rođendana počivšeg oca…

*

Sedišta mnogo više liče na fotelje iz salona nekog luksuznog hotela nego na sedišta žućkastog mini-busa. Ima ih samo po dva u redu, ne više od osam, izuzev šoferskog i onog do njega, pozamašan čovek da se navali i potpuno opusti, pa i da zadrema dok putuje. Između sedišta ima dovoljno prostora iskorišćenog za stočić za kafu ili sok. Sve u svemu, prava domaća atmosfera!

On je već u autobusu i samo čeka oca da sedne do njega, ali žena koja se ponaša kao da ga zna od ranije, smešta se bez pitanja u susednu fotelju. Otac, pak, bez pogovora seda do šofera, na mesto tesno i neudobnije od drugih.

Žena oštrokljunog nosa obraća mu se veoma glasno: – Šta misliš, hoćemo li stići do ponoći? Posle dugog puta, tvoj otac ume da bude bespomoćan kao dete, pa ću morati da se rastrčim dok ne ugrejem kuću i smestim ga u krevet.

Naginje se prema njemu, našminkana, u astraganskoj bundi, ali on začudo oseća zadah vune i sušenog mesa. Uostalom, ko zna odakle je ova raspoložena žena u dobroj kondiciji, kao da se prerušila u damu i pošla na karneval.

– Je’l tako, tatice? – dovikuje mom ocu, iako je u međuvremenu nastala mala gužva, drugi putnici ulaze i zauzimaju svoja sedišta.

– Da, ljubavi. U pravu si.

Šta je ovo sa mojim ocem, ne stiže ni da se zapita, jer ona nastavlja da brblja: – Brak je svakako korisna stvar, mislim ako se postavi na zdrave temelje. A, zna se naravno, ko je postavljač temelja. Žena! Je’l tako tatice?

Srećom, tada, jedan glas, ne očev, nego vozačev, doviknu: – Jesmo li svi unutra? Spremni za polazak? – Može! – odgovor je jednoglasan (u terci).

– E, pa, za srećan početak puta… – žena mu nudi suve šljive iz kesice, odgovarajuće spakovane, bez koštica i sočne. Žvačući četvrtu, u glavi mu se rodi misao da u toj njenoj otvorenosti možda ima dobrote. I debeljko sa tankim brčićima koji sedi iza nje, rado prihvata ponuđene šljive.

– Nešto ste mi poznati – kaže mu. – Videla sam vas negde na televiziji. Ah, pa da, setila sam se, u reklami za “Skopsko”!

– A, to. Onako, za honorarčić, usput. Iako, da budem iskren, nisam baš ljubitelj piva. Preferiram dobro vince – čak neobično za svoju kilažu, pozamašni čovek razbacano podkrepljuje svoje reči rukama i mimikom: – Horacijo Cvikalo, glumac.

– Znam da vam je ime nekako čudno – ona se okrete i zagleda u njega sa neskrivenim interesovanjem: – Da, da, to ste vi… Tatice, onaj Horacijo, sa onim prezimenom, putuje sa nama…

– Cvikalo – ljubazno je dopunjuje glumac.

– Pa Horacijo, kakvi su izgledi, za jednog glumca danas, da živi od svog posla? – zabulji se u njega (vrlo neprijatna navika) dok čeka odgovor, ali debeli glumac mirnim glasom, iako živim gestovima, počinje da objašnjava: – Ponekad, svakom od nas izgleda kao da je došao do najniže tačke…

Na početku puta, žena i Horacio najviše pričaju, ali se potom i glasovi ostalih pet putnika mešaju u glasnu kakofoniju (mada žena ostaje najglasnija), osim njegovog oca, koji i dalje mirno i nemo sedi do šofera.

* * *

– Pola sata pauza! – razvika se šofer.

Iako se već bio navikao na usputna svratišta, ovo je zaista bilo unikatno. Na centralnom mestu, na zidu, nad nečim što bi trebalo da izigrava šank, a zapravo je više ličilo na prastaru ofucanu katedru, ukradenu iz nekog fakultetskog skladišta, najrazličitijim selotejpovima zalepljen je pakpapir, neki vid improvizovane zastave, na kom su nacrtani sunce, piramida i nakovanj sa čekićem i kliještima. Pored zastave, prikačene na zidu vise uramljene fotografije iskidane iz udžebnika – Aleksandar Makedonski, Goce Delčev, Dame Gruev i Kiro Gligorov. Na polici iznad šanka, bačve za vino, od plastike, imitacija za drvo, a između njih kutije sa čajem, bar tako je na njima pisalo, od kantariona, nane, majčine dušice i bosiljka.

Ime kafane je u potpunom skladu sa njenim izgledom – “Klub Egipćana”!

Od kafanskih stolova samo su dva zauzeta. Za jednim dvojica igraju damu, a dvojica kibicuju. Čovek za susednim stolom ne izgleda zainteresovan za igru. U raskopčanom sivom sakou i košulji na sivo-plave pruge, u belim pantalonama na tregere i mrežastom kapom za bezbol na glavi, rasejano srče iz šoljice i dimi. Putnici, među prvima oštrokljuna žena (a gde li je njegov otac?), strčaše se ka praznim stolovima.

– Sešćemo do njega – kaže Horacijo – Slobodno je?

– Sedi, slobodno je, baš bih želeo da popričam sa našim čovekom.

Prilazi konobar.

– Malu “Aleksandriju” meni, a za njega koka-kolu – naručuje Horacijo – A vi?

– Dobra ideja. I meni jedno vince. Kažu, posle kafe ne ide, ali danas mi je dan za druženje.

– Baš lepo što smo se sreli. A da vas nešto pitam. Da li znate zašto se kuca vino sa čašama?… Da bi se zadovoljila sva čula. Prvo mu ispitaš boju, pa pomirišeš, onda, pre nego što gucneš, kucaš se čašama. Da čuješ kako odzvanja!

– Ova ti je bila dobra – nasmeja se tip. – Ajde, u zdravlje. Udri brigu na veselje.

– Uzdravlje… A odakle dolazite?

– Iz daleka. Juče izjutra sam bio u Nemačkoj, u podne u Sloveniji, a sad sam evo tu, i govorim naški. Treba i sreće imati.

Posle prvih gutljaja vina, tip se raspričao: – Moj gazda. Fenomenalan čovek. Ne znam ni koliko zarađuje. Multimilijarder! I ima razumevanje za nas radnike. Eto, ja svake godine dođem kući za Božić. Iako ga oni ne slave u isto vreme sa nama.

– Ispada, dok se naš Isus rađa, njihov već sisa, a možda, kako je bio napredan, već je i prohodao.

Tip se bledo osmehnu na Horacijevu opasku, produžavajući po svome: – Ali, gazda se složio. Reče mi, pokazao si se kao marljiv radnik svih ovih godina, nisi se žalio, radio si prekovremeno, možeš da odeš za Božić u tu tvoju otadžbinu. Ako se dobro pokažeš, neću ti braniti. I od reči je. Daje ti normu, ako je prebaciš, odmah ekstra lova. Samo to mu je važno. Biznis. Biznis je profit. Jednostavno. Takav ti je moj gazda.

– Izvinite što vas prekidam, gospodine, ali lako je u štali govoriti o kulturi.

– Kako?

– Među golubovima, izvinite me za ovakvo poređenje, glavni svo vreme tera druge da ne kljucnu ni trunku. Ali, i on sam ostaje gladan. Kod ljudi, obratno, gazda te neprestano tera da radiš, a on sam sakuplja pare.

– Moj gazda dobro plaća. Pa ja imam sigurno pet puta, deset puta veću platu od tebe.

– Ne bi me čudilo… Izgleda da je danas tako – posle kraće pauze obraća im se Horacijo, više njemu nego čoveku – lična korist je postala glavni cilj našeg ponašanja u životu. Svi nosimo maske samilosti, razumevanja ili poniznosti, samo da se ogrebemo za više novca. A, u sebi, jadni, govorimo da smo posebni. Uspeh? Da li vi sebe smatrate za uspešnog čoveka?

– Da.

– A ja, ne. Ranije, zaista sam želeo da budem uspešan. A to je u našoj profesiji vrlo promenljiva kategorija. Jednog dana si na vrhu, prepoznaju te na ulici, slikaju te, i što je još važnije, pun si samopouzdanja. Ne prođu ni četiri, ni tri godine, a već ti ništa ne ide od ruke i od one tvoje superiornosti ni traga, ni glasa. Režiseri te izbegavaju ili ti daju neke ponižavajuće epizode. I otpočinje kuknjava, kuku kakva mi je sudbina, kakav mi je ovo život… Od stare slave samo mrvice, a još manje para. Prinuđen si da živiš od bednog glumataranja na ovom prokletom mestu, u ovo najgluplje vreme i pored toga što si zdrav i prav, vučeš se kao crevo, nemaš para za jedno, a trebaju ti pare za drugo, nerviraš se, počinješ da se dereš svi ste vi komunistički magarci, a pojma nemaš šta je to komunizam. Eto to ti je makedonski glumac danas. Zato i snimam reklame za pivo.

Ovo mu je kao da vežba ulogu za večerašnju predstavu, pomišlja, kao da razgovara sa ljudima koji su tu, a nisu tu. I zaista, početni elan u razgovoru jenjava, tip se povlači u svojoj stolici. Takoreći ćutke završavaju s pićem, a tip najbrže od svih.

– Dozvolite ja da platim – kaže Horacijo.

– Ne dolazi u obzir. Ja častim, tebe i malog za prijatno društvo. Sad treba da vozim dalje, čekaju me u selu…

Rukuje se, nekako na brzinu, sa usiljenom srdačnošću. Tek tada, kad ustaje od stola, vidi se da ima nezdravu boju lica, zemljanu, sa velikim tamnim podočnjacima.

– Baš mi je žao – kaže docnije Horacijo.

– A zašto?

– Pa, uznemirio sam čoveka. Prema meni, mili moj, među onima koji imaju potrebu da napuste zemlju, možeš da odvojiš nekoliko sasvim različitih grupa. Najpre onu ubedljivo najveću, odseljene. Ili ekonomske emigrante bez povratka. Makedonija se predaje na dva najznačajnija polja, mili moj, a to su obrazovanje i odlivanje mozgova, što mu dođe na isto, ona u svakom pogledu mnogo gubi. Ljudi su prinuđeni da napuste otadžbinu radi boljeg života. Ubi bene, ibi patria! Samo se bistri tamo neka kobajagi politika, svakodnevno po parlamentima, po novinama, po kafanama, čak i u spavaćim sobama, a omladina nam beži. I to zauvek! – otpija Horacijo poslednji gutljaj vina iz čaše, ali neutoljiva žeđ za konverzacijom ne dozvoljava mu nikako da da sebi pauzu čak in a moje “i…”: – Mada, mili moj, postoji još jedna, mnogo ređa grupa onih koji su između turista i istraživača, koja, i u ovo vreme bednih plata i ponižavajućih viza, nije prestala da skita po svetu. Začudićeš se koliko se takvih, mladih i uglavnom siromašnih ljudi iz naše majušne zemlje prošetalo do Indije, Kube ili Kine. Ni meni nije baš jasno kako su uspeli da nađu sredstva, ali eto uspeli su. Da, mili moj, to su po meni pravi putnici. Kopači.

– Kopači? Nije mi baš najjasnije.

– Da, mili moj, kopači. Oni koji putuju po horizontali, ka unutra.

Izlazimo iz “Kluba Egipćana”. Primećujem da parking nije onaj isti. Nema oca, putnika i šofera iz mini-busa. Nema ni pričljive žene oštrokljunog nosa. Nestao je i mini-bus. Samo je nekakav vozić stajao na ledini pred nama, sa lokomotivom i dva vagončića.

* * *

Vozić se stenjući uspinjao kroz predele gusto obrasle drvećem jedne tihe planine sa zaobljenim, isto tako šumovitim vrhovima, sva zelene kao da nije vreme pred Božić, već proleće, kada je bujanje prirode najočiglednije. Nisu imali aparat, a bilo je baš sjajno za fotografisanje.

– Vidi tu planinu, mili moj! Nema prevare. Treba joj milion godina da se pomeri. A mi ljudi, pored nje, zar ne nalikujemo na brze i najnervoznije insekte, neprestano u žurbi, uhvati ovo, pa ga odmah pusti, da ti ne promakne sledeće. I tako celog života – Horacijo ceremonijalno raširi ruke i podiže obrve, gest koji bi mnogi ocenili kao patetičan ili staromodan, ali koji je ovom čoveku baš odgovarao – Trči, trči, dok se jednog dana, jednog časa, jednog trenutka, ne zaustaviš, ko zna zbog čega, naprimer zbog ove svoje fotografije iz voza, koja će ti sasvim slučajno ispasti iz albuma, i pomislićeš užasnut, pa ovo dete, to sam ja, toliko godina mog života je otišlo u nepovrat, a povratka nema. I ko me je to fotografirao, ja tada nisam imao aparat!

Sluša Horacija koji mu se sada čini nekako viši i deblji, a ne može a da ne prizna sebi da baš ne razume ovo što mu on govori.

Unutra vagon nije bio podeljen na kupea, nego su drvena sedišta bila poređana jedno za drugim, u pravcu kretanja voza. Između sedišta su se provlačila deca, verovatno neka školska ekskurzija iz nižih razreda osnovne, peti ili šesti, jer su devojčice već nadvisivale dečake koji su se, sudarajući se, tiskali oko njih kao trutovi oko matice.

* * *

Tada pored pruge ugledaše grupu ljudi kako kopaju. Bili su obučeni u jednolične sive, izbledele uniforme, neki od njih su na rukama imali iscepane, prljave rukavice. Deca su se zalepila za prozore vagona dok je vozić sporo, vrlo sporo prolazio pored radnika.

– Ko su ove… čike? – zapita, malo začuđen visinom svog dečijeg glasa.

– To su, kako da ti kažem, to su ljudi koji su nešto pogrešili u životu i sada moraju da trpe zbog tih svojih grešaka.

– I zato moraju ovako da kopaju?

– Da, mili moj. Vidiš li one druge sa strane, one sa šlemovima, koji ne kopaju, nego drže puške i nešto viču.

– Vidim ih.

– To su stražari. Oni paze na kažnjenike da ne pobegnu.

– A da li ih tuku?

– Ne samo što ih tuku, nego i ih pretuku. Tamo vreme jako sporo odmiče. Težak teret i pakleni rad, iz dana u dan, od ujutru do uveče da udararaš motikom po tvrdoj podlozi. Poželiš bar malo da prilegneš, da se odmoriš, ali nikako: moraš da držiš oči širom otvorene, jer stražari kao jastrebovi paze svaki tvoj korak, ako posustaneš da te zatuku kundacima kao onemoćao plen.

Jedan od osuđenika, upalih obraza, podiže pogled ka voziću. Primećuje njegove tamne podočnjake i tanku Badnjikovu grančicu kako viri iz gornjeg džepa na iznošenoj uniformi. Zašto mu ovaj bedni, napaćeni čovek tako liči na oca?

* * *

– Nesavršena je čovekova fiziologija, mili moj.

– A šta je to fiziologija?

– Ono čemu te uči telo. Izjutra se budiš posle dobrog sna, odmoran, svež i sve ti izgleda u redu, žmirkaš i tada… Nešto od dole daje ti signal! Hitna potreba da mokriš. Šta da radiš kad se mora. Iskačeš iz kreveta, ne na levu, nego na desnu nogu, a leve papuče nigde, pala pod krevet, klekneš da je potražiš i jako udaraš glavom o rub kreveta… Bol te osvešćava, psuješ na sav glas, ideš da mokriš, a od dobrog raspoloženja na početku ni traga… Kad sam već kod sna, žalim se jednoj od mojih slatkih prijateljica… – zastade Horacijo da bi naglasio množinu “prijateljice” – da me sve češće ne hvata san kad legnem uveče. Znaš šta mi je odgovorila?

– Šta?

– Ne hvata te jer ti je broj godina veći od broja cipela! Zamisli, mili moj, to mi reče mrtva hladna, ali sam se brzo snašao. Broj pantalona još uvek mi je veći od godina, hahaha!

To je zato što si debeo, pomisli i odmah se posrami svoje zlobe, ali tek tada, skrećući pogled sa Horacijevog lica, primeti da se više ne voze u voziću, jer su nestali i učenici i osuđenici i planina.

* * *

Tada će mu verovatno reći: – Ali, ja vas znam! Dobro se sećam, mada je bilo odavno, pre mnogo godina, putovao sam sa vama. Vi ste glumac, zar ne, zapamtio sam vas po imenu, neobično je… Horacijo. Horacijo Cvikalo… tako se zovete, zar ne, zapravo sreli smo se još ranije, kad sam bio dete, u jednom voziću, na pionirskoj ekskurziji… Zar nije čudno što sam u ovim mojim godinama, deda sam sa tri unuka, a žena moga sina, druga žena je trudna, što znači da ću uskoro da dobijem još jedno unuče, zar nije čudno što smo se ponovo ovako sreli, a vi… Vi ste isti, nepromenjeni, sa istim brčićima, bez znaka starenja!

– Zaista?

– Eto, i glas vam je isti. Karakterističan. A ja, kada smo razgovarali, imao sam tri različita glasa – dečiji, mladićki i sada, kako bih rekao, izrazito odrasle osobe. Zovete se Horacijo Cvikalo? Da li sam u pravu?

– Da, tako je.

Osetiće poriv da se počeše po kosi kao da ima perut, iako mu je od kose preostalo samo na temenu. Ali, Horacijo će lice ublažiti svojim prepoznatljivim, širokim osmehom: – Razvedri se, mili moj, šta je tu tako ozbiljno. I, ako se već dugo poznajemo, zašto mi onda persiraš?

* * *

Onda će i Horacijo nestati.

Suočiće se sa svojom usamljenošću usred predela kao iz holivudske filmovane bajke, sa upriličenom veštačkom svetlošću od reflektora: noć je zaustavljena u dolasku, da se nazru konture razgranatih grmova ružičnjaka, belih i crvenih, između kojih će svetlucati ćilibarske oči (crnih mačaka ili vukodlaka?), on će lutati, izgubljen, seoskim puteljkom posejanim gustim suvim prahom da bi se dizali oblaci pri svakom njegovom koraku.

– Ti glupi ostareli prdežu – čuće nešto nalik podzemnom šištanju. Ugledaće nekakvu utvaru, od koje se širi, to će odmah osetiti, hladan, grobni zadah, obavijenu tamnosivom, buđavom koprenom koja joj je prekrivala glavu i celo telo, jedino desna ispružena ruka daće mu znak da ga sledi. I pored užasnog straha koji ledi od glave do pete, poćiće za utvarom automatski, kao robot. Seoski put, upola vidljiv od blede (veštačke) Mesečeve svetlosti, vijugaće ka groblju, odakle će izdužene senke krstova i spomenika pobodenih u prezasićeno tlo još više zalediti njegovo ukočeno telo. Utvara će se bezglasno provući kroz poluotvorenu grobljansku kapiju. I on će se dovući tamo, teturajući se pri hodu. Utvara će zastati i svojim dugim, čvornovatim prstom pokazaće mu natpis na jednom zapuštenom nadgrobnom kamenu. Na njemu će pročitati sopstveno ime.

– Ne… ne… – počeće da zamuckuje, dok donja vilica ne počne nekontrolisano da mu se trese.

– Istrulećeeeš – opet će čuti grobni šapat.

Tada, u svom tom ludilu, iz mraka će izroniti još jedno ogromno, dlakavo stvorenje koje će se približiti režeći, ispruženih šapa, klateći se s jedne noge na drugu. Ovo će mu bit i suviše. Počeće da vrišti i da trči, saplićući se, što dalje od tog užasnog mesta. Kad, dok tako cvili od straha, sav van sebe, neka nevidljiva ruka (samo da nije utvarina!) nateraće ga da se okrene unazad i videće medveda kako udara onu groznu utvaru jednim jedinim zamahom šape: avet će se srušiti na zemlju i iščeznuti već u sledećem trenu. On će nastaviti da beži, ali će ga Medved nazvati: – Stani, sine, ja sam! Prepoznaće mu glas i zastati da ga pričeka. Ovaj će mu se približiti, zadihan, ogroman, ali ne toliko koliko mu se činilo. Medvedino krzno će spasti i pred njim će se pojaviti njegov otac, lep i elegantno obučen kao i uvek! Do njih dvojice, eno ga, dotrčaće i treći, Horacijo, da mu kaže, svojim šarmantnim basom: – Ynaš li šta kaže Biblija, ako imaš veru, čak tako majušnu kao sinapovo zrno, možeš pokrenuti i planinu.

Osetiće se lak kao pero, srećan kao anđeo, veseo kao prvačić. U tom optimističkom raspoloženju, oglasiće se zvona sa zvonika.

– Šta je danas?

– Božić! – odgovoriće mu otac i Horacijo u isti glas.

* * *

Dok se grli sa ocem i plače i kikoće se u isto vreme, budi se: ne baš kratko, sasvim ošamućen, zuri u plafon (Koji je dan? Gde sam? Koliko godina imam?), zatim se polako osvrće unaokolo. Krevet je njegov, soba isto tako. Kroz otvoren prozor struji svež majski vazduh, “Kakva zbrka! Ovakav san nikad dosada nisam sanjao!”, nekoliko puta duboko udahnu. Još nije rasanjen, zuri u ozelenjeno Vodno koje se zbog čistog vazduha približilo gradu.

Odjednom se seti – danas do podne treba da bude na autobuskoj, autobus mu polazi u 12.15. Zapravo, podseća se, ne baš pravi autobus, ljubazna službenica iz agencije mu reče da će putovati mini-busom, ali jednim od onih modernih, po svim evropskim standardima.

– Mini-bus? – češe se po raščupanoj kosi – Ovo mi zvuči nekako poznato? – i dalje se češući, ide ka kupatilu na svoju redovnu jutarnju toaletu.

___
S makedonskog preveo autor

Jednoipojezični blues

„Evo ti ništa, i drži ga dobro“; ovaj mi stari, višesmisleni paradoks zvuči kao najtačniji mogući opis izvesne vrste „identitetskih politika“ danas tako pomodnih i u velikom svetu i u našem malom balkanskom, pardon „regionalnom“ svračjem zakutku. A setio sam ga se, tog paradoksa, prateći bizarne putanje kovitlanja medijske i političke prašine oko predstojeće implementacije dvojezičnosti u Vukovaru i još nekim opštinama u Hrvatskoj u kojima Srbi čine više od trećine stanovništva. Pa su samim tim, naime svojom brojnošću, ispunili uslove koje nacionalnim manjinama propisuje odgovarajući hrvatski zakon. Znate već o čemu se radi: na uličnim tablama i na raznim javnim institucijama trebali bi osim hrvatskih, osvanuti i natpisi na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu.

Pa dobro, ura, nije li to baš fina i ispravna stvar, taj, kako se ono zove, multikulturalizam, i to? Znate ono: tolerancija prema manjinama, otvorenost prema ravnopravnom Drugom, i takve dobre stvari? Nije li to progresivno i dostojno svake podrške nas naprednih humanističkih mislilaca legendarno širokih vidika? Okej, svakako jeste, na nekom dnevno-političkom nivou, i ako će sve to nekoga bar na trenutak usrećiti i učiniti mu život boljim, onda uistinu neka tako i bude. Ali, ali… Stojeći sa strane i posmatrajući, pače se evo i otvoreno pačajući u hrvatska, odnosno hrvatsko-srpska posla, vidim tu i neke stvari koje mi nisu baš bistre, pa bih pokušao da ih razbistrim pred vama, ili da ih razjasnimo zajedno, a bogme i skupa.

Najme, kaj? Krenuću od sebe. Svakog leta odlazim u Istru i tamošnja mi dvojezičnost svih javnih natpisa (hrvatsko-italijanska) deluje savršeno prirodno i drago i podneblju sasvim primereno. Uostalom, i sam dolazim ne iz dvojezične nego iz multijezične sredine: u Vojvodini mog detinjstva svi su službeni natpisi bili na pet jezika! Kako god, sada se ono što je u Istri odavno podrazumevani standard ima primeniti i na ostatak Hrvatske, i to na primeru osetljivog i traumatičnog hrvatsko-srpskog dualiteta. Odlično, ne? Da, međutim, ima tu izvesnih logičkih problema; tako vam je to sa logikom, ona se neretko pokvarenjački umeša da ljudima pokvari sreću i da svojim čantranjem ospori njihove inače nesumnjivo genijalne zamisli.

No, hajde da najpre vidimo kako je predstojeća dvojezičnost i dvopismenost primljena. Desničari i nacionalisti (hrvatski, naime) bune se protiv nje i smatraju je izdajom i prodajom tamo već nečega, nisam baš najbolje shvatio čega, u pitanju je teška metafizika za koju nisam nadaren. Na drugoj strani, levičari i liberali (a dakako i predstavnici srpske manjine) oduševljeni su tom implementacijom dvojezičnosti, držeći kako je to simbolički važan korak napred. Priznajem da bih rado bio oduševljen zajedno s njima – jer, sve su to fini ljudi, mnoge i lično poznajem i garantujem za njih – ali mi nekako uporno ne uspeva da se oduševim, zbog onog malopre nagoveštenog žuljanja logičkog nerva.

U čemu je, dakle, problem? Dvojezičnost je sjajna stvar, i uvek je treba braniti svim srcem, ali za nju ima jedan apsolutno nužan preduslov: za dvojezičnost su vam, naime, potrebna dva jezika. Kao što vam je za ljubav, a i za rat, potrebno barem dvoje. U istarskom slučaju ta su dva jezika hrvatski i italijanski, i stvar je jasna. A koja su to dva jezika u Vukovaru ili Vrginmostu? Da vidimo, jedan je dakako hrvatski, a drugi je… hm, srpski. Aha. Ali, šta je to tačno „srpski jezik“ kao nešto jasno razlučivo od „hrvatskog jezika“, molim i prosim za neku suvislu i upotrebljivu definiciju? Taj srpski iz vlažnih snova lokalnih multikulturalista, to bi valjda imao biti jezik kakvim se pretežno govori u Beogradu ili Novom Sadu, i kakvim vam se ja upravo obraćam, bezočno zloupotrebljavajući činjenicu da me savršeno razumete. Tu, međutim, nastaju barem dva fundamentalna problema. Prvi je da nema suvisle lingvističke argumentacije koja bi dokazala da su entitet zvan „srpski jezik“ i entitet zvan „hrvatski jezik“ uistinu dva različita i samostalna, mada srodna jezika, a ne tek kodifikovane varijante zajedničke jezičke novoštokavske osnovice. Decenijama se to pokušavalo dokazati, čitave su lingvističke falange slavno sagorele na tom poslu i hrabro pale na tom bojištu, a rezultat je, među nama govoreći, prilično mizeran: nije se odmaklo mnogo dalje od ofucanih viceva o zrakomlatu i čiviluku, ili o ontološkoj razlici između pi.ke i pi.de. Ovo, dakako, ne znači da takvih stvari nema na svetu, naime srodnih, ali ipak samostalnih jezika. Evo malog eksperimenta te vrste.

Če bi se jaz, denimo, kar naenkrat začel izražati jezikovno zares drugače, ne bi bilo nobenega dvoma, da je prišlo do dejanske jezikovne spremembe. Ne dvomim, da vam je, ko me poslušate, komaj jasno, da vas pravkar nagovarjam v dejansko različnem, čeprav tudi sorodnem jeziku. V tem primeru je to seveda slovenščina. Tukaj tudi lahko pride do kakih manjših ali večjih komunikacijskih težav, ki jih ni bilo v mojih prejšnjih stavkih, iz enega samega, samoumevnega razloga: nagovarjanje je potekalo v našem skupnem jeziku. Zato se bova, ljubi poslušalec, midva nemudoma vrnila v njegovo zaklonišče.

Dobro, verujem da smo razjasnili tu stvar. No, tu je onda i drugi fundamentalni problem. Čak i one nimalo impresivne razlike između zvaničnog hrvatskog i zvaničnog srpskog standarda, a koje su daleko ispod linije koja tvori stvarno samostalne jezike, u suštini su nevažeće za Srbe u Hrvatskoj, baš kao i za Hrvate u Srbiji. Kako, naime, govore i pišu Srbi u, recimo, Okučanima ili Donjem Lapcu? Možda isto onako kao i Srbi u Zaječaru ili Kragujevcu, jer ih sve prirodno povezuje ta njihova „srpskost“? Pa, neće biti. Nego će pre biti da govore i pišu isto onako kao i Hrvati u Okučanima ili Donjem Lapcu. To naprosto znači ovo: „lokalni“ Srbin nije Hrvatu (i obrnuto) baš ni malo „jezički Drugi“. Etničku razliku ne prati jezička razlika. Varijeteti unutar BHSCG jezičkog arhipelaga su geografski, a ne etnički određeni. Čak je i razlika u pismima dvojbena i pomalo preforsirana, jer danas čak i u Šumadiji mnogi pretežno koriste latinicu. Utoliko ni ćirilica nije u današnjoj stvarnosti nikakav ekskluzivni znak „srpskog identiteta“, nego se ona forsira kao takva jer je u tom svom bar poluveštačkom svojstvu naprosto potrebna raznolikim igračima na sceni identitetskog inženjeringa.

Ipak, najbizarnija od svega jeste reakcija društvenih faktora iliti čimbenika na ovu hroniku najavljene dvojezičnosti stešnjene u košuljici jednog policentričnog jezika. Tu je, naime, sve obrnuto baš naglavačke, i svako radi suprotno od onoga što bi trebao, kad bismo živeli u logičnom poretku stvari. Nikako mi nije jasno šta to ljuti desničare, i čemu se to vesele levičari i liberali? Upravo bi vrućekrvni hrvatski domoljubi trebali biti oduševljeni zagovornici nove prakse, jer ona arbitrarno „potvrđuje“ omiljeni desno-nacionalistički fantazam o hrvatskom i srpskom kao dva zasebna jezika, a i mnogo šire od toga: o tvrdim, nepropusnim, a jasno vidljivim i odredivim granicama između nacionalnih identiteta. Pa stvarno, zarad tako krupnog dobitka vredelo bi istrpeti ponešto ćirilice na ulici! Na onoj drugoj strani, kao da se detinjasto olako podleglo pomodnom levom, ili tačnije levo-liberalnom fantazmu štreberski apsolutizovane i univerzalizovane „zaštite ljudskih i manjinskih prava“, linearno i mehanički, dakle čak i u pitanju u kojem nikakve stvarne razlike, pa samim tim i nikakve stvarne manjinskosti ni nema, pa se nema ni šta štititi. Ali se štititi ipak mora, tako kažu Ustav i zakoni krojeni na temeljima ionako problematične multikulturalističke doktrine, pa još u njenom sasvim provincijalnom tumačenju, gde se babe i žabe slobodno mešaju do neraspoznatljivosti.

Šta se, dakle, ovde želi zaštititi? Pravo na razliku, što je načelno i više nego u redu, ali pošto u stvarnosti u ovoj konkretnoj temi nikakve relevantne razlike nema, ispada da se zapravo štiti – ništa. Ali, to je ono i onakvo ništa od kojeg mnogi žive, na kojem udobno parazitiraju, na kojem su nastale i procvetale čitave karijere. Dakle, uzeli su ništa i drže ga dobro.

*

Premijerno pročitano jutros u emisiji Praskozor Trećeg programa Hrvatskog radija