Od šminkera do zemljaka

Aleksej Pavlovsky Gothardi, urednik na HTV-u, ali i etnolog pred dovršetkom doktorata, u travnju 2010. jednostavno je u novinskom razgovoru objasnio sociokulturnu podjelu mladih Riječana u vrijeme nastanka Ri-rock scene, na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete. Pavlovsky, za školske kolege poznatiji kao Rus, riječku mladež tog vremena lapidarno je predstavio kao šminkere, frikove, pankere i zemljake. Iz današnjeg ugla gledanja vrlo gruba diferencijacija, ali za svjedoke vremena – kirurški precizna.

Činjenica da su se potkraj sedamdesetih u Rijeci uopće pojavile grupe koje su njegovale specifična obilježja bila je na svoj način revolucionarna jer je temeljna društvena paradigma bila jednakost i uniformnost. Trideset i pet godina kolektivizma, počev od 1945. dovelo je do toga da je omladina potkraj sedamdesetih tretirana kao stado ovaca. Već na pojavnoj razini sve je bilo strogo definirano: svi učenici morali su nositi jednoobrazne plave kute, a taj bizaran kult uniformiranosti išao je toliko daleko da su škole određivale i obaveznu boju sportskih majica i gaćica za tjelovježbu. Svi su bili formalno jednaki, svi su redom bili upisivani u pionire, pa potom u Savez socijalističke omladine i nikavih tu iskakanja nije smjelo biti.

Sve do sredine sedamdesetih, mladi Riječani razlikovali su se jedino po kvartovskoj pripadnosti. Vežičani, Zamećani, društvo iz Starog grada ili zloglasna ekipa iz ulice Luki. Nikakvih tu drugih posebnosti nije bilo, a vrijedi zabilježiti da je zbog čestih međukvartovskih tučnjava bilo poželjno izbjegavati opasne terene.

Imajući u vidu socijalistički kontekst, jasno je koliko je važna bila pojava prvih (sub)kulturnih grupa u Rijeci. One su se javile i formirale kao izraz bunta prema paradigmi formalne jednakosti da bi vrlo brzo, samim time što je izboreno pravo na različitost, započele neki svoj život unutar novih kulturnih obrazaca koji su brzo potisnuli dotadašnji teritorijalni. Grupe ćemo lako definirati po načinu odijevanja, mjestima okupljanja i kulturnoj matrici, prvenstveno glazbi koju slijede.

Prvi subkulturni obrazac razvili su šminkeri, mladi koji su se počeli odijevati u Trstu, što je bilo donekle statusno obilježje, ali slalo je jasno poruku o modnoj osvještenosti, želji za isticanjem i samim time bio je to prvi ozbiljan udarac nošenju kuta. Šminkeri su bili čista i uredna djeca srednjeg sloja, okupljali su se u slastičarnici Kontinentala (kasnije i na terasi Robne kuće RI), a večeri su provodili po disco klubovima uz tada neizbježan italo-disco.

Posve u opreci prema šminkerima pojavili su se frikovi, grupa kakvu bi tada u Zagrebu nazivali hašomanima. U velikoj većini nisu oni vidjeli ni hašiša, a nisu bili ni smiješni, što bi im možda ime (freak) sugeriralo. Na pojavnoj razini bili su to dugokosi mladunci u obaveznim kariranim košuljama, koji šeću Korzom s pločom Doorsa ili nekom psihodelijom u rukama. Okupljali su se ili u klubu Palach ili u tada vječno zadimljenoj kavani Kontinentala, jasno se odvajajući od društva iz slastičarnice, ograđujući se od već naraslog malograđanskog šminkeraja.

Pankeri su se pojavili posljednji kao reakcija ne samo na društvene dogme, već i u inat frikovima, odnosno šminkerima u očajničkoj želji da “budu drugačiji”. Pankerski outfit bio je u pravilu jednostavan i jeftin što je osiguravalo veliku otvorenost grupe. Svatko je mogao izgledati kao panker, pa i osnovati grupu, uzeti si slobodu u mjeri u kojoj je imao hrabrosti i ludosti. Okupljali su se u trokutu Aleksinac – ograda Konta – Borac, na rubu šminkersko-frikovske meke, već spomenutog hotela Kontinantal.

Pankeri su u to vrijeme subverzivni samim time što su inzistirali na maksimalnoj slobodi, u suprotstavljanju ne samo socijalističkoj dogmi, već i mlakom frikovskom pokretu otpora. Uzimali su si za pravo da osnuju bend (čak i ako nisu znali svirati), a čim bi se netko u bendu počeo nametati, manjina bi ga napustila i osnovala novi bend.

Zanimljiv je i moj novinarski primjer jer kada sam zbog disonantnog mišljenja potjeran na neko vrijeme iz lista Val, odmah sam spisateljsku potrebu požurio realizirati u školskom listu glupog imena “Surađuj ili”. Tamo nije bilo neke sreće pa sam s kolegom pokrenuo razredni list Kult koji smo tiskali u tisuću primjeraka i pomeli sa scene prijašnji školski list. Tu priči nije kraj, jer se manja grupa nepomirljivih odmetnula i od Kulta te pokrenula undergruond fanzin “U grudi pucajte”. A sve se to događalo u vrijeme u kojem nije bilo ni slobode tiska, ni privatnog izdavaštva, ni tehničkih mogućnosti, ni novaca. Ali bilo je pankerske drskosti.

Četvrta kod Pavlovskog spomenuta grupa specifičnih obilježja bili su zemljaci. Ime je grupa dobila po tome što su se svi pripadnici međusobno upravo tako titulirali, najčešće uz tapšanje po ramenu i povik “pa gdje si zemljače”. Riječ je bila o mladim radnicima koje su brodogradilište “Treći maj”, ali i druge tadašnje tvornice autobusima dovodili iz unutrašnjosti, mahom iz Cazinske krajine. Zemljaci su sa sobom donijeli i svoju glazbu, narodnjake, stil odijevanja (špic cipele, traperice s bijelom crtom, frizure fudbalerke, “jazavac” jakne), a teritorijalno su osvojili potez od Belog kamika do Žabice što se i nazivalo “zemljački Korzo” na kojem su bile smještene velike radničke menze i kino Viševica poznato po mekim pornićima.

Šminkeri, frikovi, pankeri i zemljaci postojali su kao relativno homogene grupe i bez čestih pretrčavanja iz tora u tor, a svakako su bili jasan pokazatelj da se u osamdesetima mladež počela i raslojavati i demokratizirati. Proces, pokazat će se nezaustavljiv, u nekom će trenutku dobiti dodatni spin nacionalnog naboja, no to je već neka druga priča.

Postavljati paralele između nekadašnjih sociokulturnih grupa i današnjih težak je posao, ali ne i nemoguć. Težak je utoliko što je zbog demokratizacije i razvoja društva, kao i niza drugih utjecaja danas prisutno golemo mnoštvo specifičnih plemena u gradu. Posebnih je grupa mnogo, najčešće imaju mnogo manje pripadnika od nekadašnjih i na više su razina isprepletene. Uostalom i glazbenih je pravaca mnogo više od četiri nekadašnja: zabavna, narodna, (hard) rock i punk.

Djecu su nekoć strašili da će ih ukrasti stara Ciganka, džehenemskim vatrometom im još uvijek prijete, mediji žene plaše rakom dojke, muškarce visokim holesterolom, a Al Gor je dobio i Nobela za svoje šamaranje globalnim zatopljenjem. Nije da nam fali strahova.

Pored potapanja u vodu, paljenja rana lapisom i drugih sofisticiranih tortura, policijski činovnik Viktor Ivasjuk je mladobosance zastrašivao i lobanjom koja mu je stajala na radnom stolu i koju je koristio kao mastionicu.

Bila je to glava Bogdana Žerajića.

Na razglednici koja je prije koji mjesec bila na prodaju u sarajevskim oglasima, djedica Franjo Josip je bio u posjeti tek aneksiranoj Bosni. Dakle, tačno prije sto godina, pri čemu je tour trajala od 3. do 15 juna. Vrlo blizu mjesta na kojem će četiri godine kasnije biti ubijen njegov nasljednik i nećak Franjo Ferdinand, mladobosanac Bogdan Žerajić je 15. juna 1910. pokušao atentat na bosanskog poglavara, generala Marijana Varešanina. Uvjeren da je atentat uspio (ispalio je četiri metka i sva su promašila metu za dlaku), Žerajić je na mjestu izvršio samoubistvo.

Po svemu sudeći, ovaj 23-trogodišni Nevesinjac je nešto ranije na Vrelu Bosne imao namjeru da ubije samog cara, ali je, kako tvrde različiti izvori, odustao kad je pred sobom vidio sklerotičnog djedicu s bradom nalik na Broja 1.

Nakon Žerajićeve pogibije, za njega se pričalo da je bio lud, impulzivan (ne znam što je ovo tako loše, pa i Ričard Brenson bi se donekle mogao opisati kao impulzivan), da je bolovao od tuberkuloze te da ovim svojim činom nije imao šta da izgubi.

Autopsijom je kasnije utvrđeno da je bio potpuno zdrav, a u prilog stanju njegovog duha idu pisma prijateljima i razgovori koje su oni prenijeli na različite načine. (I što je, eto, dobacilo i do Ajfelovog mosta u ovaj odvratni jesenji dan.)

Zna se da su Žerajićev lik (Vladimir Gačinović ga opisuje kao “gordog, otmenog i oslobođenog ličnih kaprica”) i djelo mnogo utjecali na ostale mladobosance; on sam je nakon smrti postao heroj, a njegov je čin, piše Dedijer, upoređivan sa pokušajem Vere Ivanovne Zasulič da ubije  guvernera Petrovgrada ili sa djelom njemačkog studenta Karla Ludviga Zanda koji je početkom 19. vijeka ubio špijuna ruskog cara a potom sam sebi zario nož u srce.

(Usput rečeno, neobično je da imena svih ovih anarhista počinju na slovo Z!)

Gavrilo Princip se upravo na Žerajićevom grobu, koji su mladobosanci često posjećivali, zaklinjao na osvetu. Godinu dana nakon Žerajićeve smrti, Gačinović je u bečkoj Zori objavio esej u kojem je opisao nevesele okolnosti u Bosni i političke stavove svog prijatelja i saborca:

“Dole kod nas ceo život je nastrojen na ropstvo, govorio je, celo društvo puno je ropskog, neprerađenog. (…) Bez onih zdravih, krepkih pulsacija, bez ijednog otmenog, velikog gesta. U svemu životu haos i tresak. Mladi Bosanci bez izraza, bez poriva, okamenjeni. (…)”

Ovo je, dakle, pisano prije sto godina.

U međuvremenu su se desila dva svjetska rata, antibejbi pilule, Mile Stojić i fejsbuk, ali je nevjerovatno kako se ove Žerajićeve riječi mogu primijeniti na stanje u savremenoj BiH.
On je još i rekao, a drug mu Gačinović prenio:

“Mi, najmlađi, moramo početi stvarati novu istoriju. U svoje studeno društvo moramo unositi sunca, kolebati umrle i gibati rezignirane. Moramo povesti smrtonosni rat protiv pesimizma,  malodušnosti i klonulosti, mi, glasnici novih generacija i novih ljudi.
Imajući veru jaču od života i ljubav koja diže iz grobova, mi ćemo pobediti.”

Sa svim ovim riječima Bogdana Žerajića i nekako bih mogla da se složim, osim sa ovim posljednjim, springstinovskim, “mi ćemo pobediti”.

Jer, više se ne zna ni ko smo to mi a ponajmanje je izvjesna pobjeda. Dugoročno gledajući, da li je danas smisao tog fajta ulazak u Evropsku Uniju? Ako je to slučaj, obeshrabrujuće je posmatrati kako se neke od tih nekoć prosperitetnih kuća od čokolade sa prozorima od marmelade tope i pucaju.

Također, moguće da je danas od osviještenog političkog angažmana – a koji za cilj nema isključivo institucionalizaciju! – naprosto mnogo zanimljiviji prenos iz kuće Velikog brata, kao i letargično odbrojavanje dana do liberalizacije viznog režima. Ni Bertrand Rasel baš nije uspio da dokuči šta je razlog skepticizma kod mlađih generacija.

Konačno, dirljiv je način na koji je Žerajić u jednom pismu, neposredno pred svoju smrt, opisuje svoje raspoloženje (“štimung”):

“Ja sam postao skeptik i ja u više ništa ne vjerujem, samo vjerujem da imam maler i da ima ljudi koji su malerozni. Ja sam jedan od njih.”

Možda je to jedino objašnjenje za sve što se stotinama godina dešavalo u Bosni i po Bosni. Možda smo svi mi ovdje naprosto – malerozni.

U januaru 2008. godine, kao gost Fondacije Lannan, bio sam u Marfi, Texas, i mjesec dana proveo u kući u kojoj je sve bilo podešeno tako da ugodi piscu i samoj ideji pisanja. Tamo su tada, kao gosti Fondacije, boravile još dvije osobe, smještene u kućama preko puta. Nisam se s njima sretao, zato što sam vrlo brzo dan zamijenio za noć, danju sam spavao, a noću radio, za razliku od ozbiljnih osoba iz susjednih kuća, koje prema prirodnim zakonima spavaju onda kad je vrijeme spavanju, a danju rade.

Jednoga jutra, spremajući se za san, na polici sam pronašao knjigu Roberta Creeleya Na Zemlji. Knjiga je objavljena posthumno, i u njoj su skupljene pjesme pisane neposredno pred smrt, a neke od njih su nastale upravo tu, u Marfi, u kojoj je on proveo svoje posljednje dane na zemlji. I listajući knjigu, zaustavio sam se na četvrtoj stranici s fotografijom koja pokazuje pisca za stolom. Zapravo, siluetu pisca s bejzbol kapom na glavi, nagnutog nad papirima na stolu. Fotografija je snimljena kroz prozor kuće, izvana, tako da je u prednjem planu stablo, iza je svijetla fasada i dio krova, a u sredini kadra je prozor kroz koji se vidi figura pisca. Snimak je napravila pjesnikova supruga Penelope Creeley.

Već je svanjivalo, pogledao sam kroz prozor i obratio pažnju na kuću preko puta, stablo ispred nje, prozor kroz koji nazirem obrise stola za kojim nikoga nema, i shvatio – to je kuća s fotografije! Jutarnje otkriće me razbudilo, pa sam s knjigom i foto-aparatom izišao da potražim ono mjesto s kojeg je fotografija iz knjige snimljena. I napravio sam nekoliko snimaka iz istog ugla, s istim prozorom ispred, sa stolom za kojim pisca nema. I tada se u prozoru pojavila djevojka. U prvi mah bila je zbunjena mojim prisustvom, a onda se nasmijala, mahnula je u znak pozdrava, otvorila vrata i pozvale me da uđem u kuću, ona će skuhati espresso… Ali prije toga se predstavila, rekla je da se zove Penelope, što je bila nova koincidencija. Penelope Pelizzon.

Ušao sam i sjeo za onaj sto, pili smo kafe i razgovarali. Izvinjavao sam se zbog jutarnjeg zagledanja u “njenu” kuću, i objasnio svoje razloge za to. Penelope je pjesnikinja, razumjela je, a onda mi je opisala vrlo neobičan događaj:

Jučer se, rekla je, na biciklu vozila izvan Marfe, u pustinju. U jednom trenutku, kao udaljenu tačku na horizontu vidjela je ljudsku ili ne-ljudsku priliku koja se kreće istim pustinjskim putom u njenom smjeru. Dvoumila se da li nastaviti ili okrenuti bicikl i vratiti se u grad, jer nije prijatno usred pustinje sresti neko nepoznato biće, ali je ipak nastavila dalje i ubrzo prepoznala udaljenu figuru bicikliste ispred sebe. “Kad se bicikl sasvim približio, vidjela sam djevojku koja fantastično liči na mene, a kad smo se mimoilazile, mahnule smo jedna drugoj u istom trenutku i imala sam osjećaj kao da mašem samoj sebi, prolazeći kroz džinovsko ogledalo postavljeno na sredini pustinje.” U povratku, kaže, još jednom je srela istu djevojku koja se zaustavila i s bicikla skinula kutiju. Iznijela je malog psa iz kutije, spustila u pijesak, dlanovima ga nježno gurka i govori mu: Idi, Idi! A Penelope njen postupak ovako objašnjava: “Ona je satima vozila, samo da psa ostavi na drugoj strani pustinje, kako se ne bi znao vratiti kući.”

Dok je pričala, dlanom je blago gladila mahagonij stola u kojem se ogledao njen torzo, i polica s knjigama iza njenih leđa.

Bilo je to jedno od najčudnijih jutara u mome životu.

Moja baba Mara zadnjih nas je četrdeset godina strogo upozoravala da ne želi biti pokopana bez muzike i to je bio predmet mnogih šala u obitelji. No, kada je taj strašni trenutak došao, kada je kovčeg s njezinim tijelom spušten u pravokutni otvor u betonskoj ploči na seoskom groblju, a Imotska gradska glazba, godinama najbolji amaterski orkestar u zemlji, zasvirala Arsenovu “Tamo da putujem”, tako ganutljivu i krasnu da su i čvorci u čempresima svečano umukli, napokon smo shvatili kako je babina želja bila ozbiljna i važna. Kad umre čovjek, on zaista treba biti ispraćen muzikom, najljepšim što su čovjekova duša i intelekt napravili.

Tada sam počeo pažljivije preslušavati svoju kolekciju diskova, tražeći prikladnu stvar za svoj odlazak. Slobodno mi se smijte, recite da sam tašt, ali ja muziku na svome sprovodu ne želim prepustiti improvizaciji i slučaju. Veliku sam selekciju napravio i mnogo razmišljao prije nego sam se zaustavio na pjesmi “Pilgrim”, Stevea Earlea & Del McCoury Banda. Pjesma je bluegrass balada, pripada muzičkom žanru ruralnih, brdskih krajeva, i to smatram vrlo prikladnim jer i sam dolazim iz sličnog mjesta. Odmetništvo, sumnjičavost prema predstavnicima vlasti iz doline i naprasiti muškarci što vole oružje i piju mnogopostotni alkohol iz vlastitih destilerija, brđani su svuda jednaki, bez razlike je li riječ o Dalmatinskoj zagori, Siciliji i Kentuckyju.

“Pilgrim” mi je malčice nezgodan tek stoga jer pjeva o vječnom životu, a ja sam prilično skeptičan prema ideji da se nakon ovozemaljske utakmice na nebesima igraju produžeci. Ipak, pjesma je tako lijepa i tužna, mandolinski solo tako se nježno izmjenjuje s violinom, national guitar tako dirljivo jeca, a kontrabas potresno buba, da je to svladalo moj otpor prema metafizičkim besmislicama. Kada zborni završetak stvari lagano već krene prema fade outu, on se treba stopiti s prvim udarcima ilovače o lijes.

Nisam više mlad, godine su me stigle i ozbiljno razmišljam kako bih jedan primjerak albuma Stevea Earlea & Del McCoury Banda trebao staviti u kovertu, zajedno s detaljnim uputama najmilijima.

Sarajlija P. Z. je izvanredan stomatolog, velikoga znanja a jake i lake ruke, s dugogodišnjom švicarskom karijerom i brdom međunarodnih stručnih priznanja. Nosi prezime jakoga srpskog i partizanskog zvuka. P. Z-a je majka Talijanka rodila u Šapcu, gdje ju je muž, čelik-komunist, anacionalan do religioznosti, ostavio s novorođenčetom kad je 1942. otišao “u šumu”. Zaklali su je četnici, kao katolkinju, a bebu su spasili i othranili dobri ljudi. S ocem P. Z. se sastao nakon rata, živjeli su zajedno a nikad nisu uspostavili prisan odnos. Ideologiju i politiku je odbijao instinktivno, u Partiju se nije upisivao iako su ga, po ocu, doživljavali kao “svojega”. Igrao je nogomet u podmlatku Željezničara u generaciji Ilijasa Pašića, Osima i Smajlovića, odmah po svršetku studija otisnuo se u Švicarsku, gdje je stekao stručni ugled, znanstveni status i dobre novce. Vratio se u Sarajevo, kaže: ne znam ni sam zašto. U ovome ratu bio ranjen u vilicu, dohvatio se Amerike gdje su ga operirali njegovi nekadašnji kolege iz Švicarske, Amerikanci, nudili mu lagan, dobro plaćen savjetnički posao. Vratio se u Sarajevo. Pronašli su ga rođaci po majčinoj liniji iz Italije, za koje nije ni znao. Nudili mu azil, državljanstvo, kuću, sređen život u Italiji. Odbio: “Ne znam što ću tamo”. Dvije kćeri su mu u Americi, obje doktorirale, obje udane: jedna za Argentinca, druga za Kineza. “Ništa ovdje više nije moje”, kaže, “išao bih negdje”. “Ali nigdje nisam ničiji.”

Ulazeći kod P. Z-a u ordinaciju, na zakazani termin, susrećem stariju gospođu koja izlazi. Sva uredna, sa svježom frizurom, odmjerenih i sigurnih kretnji, odjevena s onom nenapadnom elegancijom po kojoj se prepoznaju “prave gospođe”, dogovara s doktorom novi termin, a uz neku usputnu opasku čiji mi smisao izmiče, dodaje: “…onda kada su mi devedesettreće muža u Šopingu zaklali četnici.” Izgovara to istim ravnim i nepodignutim tonom, kojim je govorila do tada, i kojim se pozdravlja na odlasku.

Ništa s P. Z-om ne komentiram. Inače o svemu i svačemu razgovaramo bez zadrške.

U Rečniku srpskohrvatskoga književnog jezika (Matica srpska-Matica hrvatska, Novi Sad-Zagreb, 1967.), u prvom tomu, na strani 245, za imenicu “bol” se kaže da može biti i muškog i ženskog roda, odnosno da se u muškom rodu kroz padeže mijenja po shemi “bol, bola”, a u ženskom – “bol, boli”.

Četrdesetak godina kasnije, bosanskohercegovačko-hrvatski pjesnik Mile Stojić će u knjizi Večera bez politike objaviti pjesmu Raspad mješovitog braka koja glasi ovako: “Sve do propasti Jugoslavije/ Nisam obraćao pažnju na činjenicu/ Da je u srpskom jeziku imenica ‘bol’/ Muškog, a u hrvatskom/ Ženskoga roda.”

Otkud Stojiću ideja da bol u muškom rodu pripada isključivo srpskom, a bol u ženskom rodu – hrvatskom jeziku? Srpski pjesnik Milovan Danojlić, u knjizi Crno ispod noktiju, ima pjesmu Ravnopravnost, a ona ide ovako: “U srpskom jeziku – čudna zgoda! – / reč bol je i muškog i ženskog roda,/ pa je tako bar što se tiče bola/ Obezbeđena ravnopravnost oba pola.”

Ipak, Danojlićeva pjesma ne može sama po sebi dezavuirati Stojićevu. Ona, istini za volju, dokida Stojićevu simplifikaciju, ali tek na teorijskoj ravni. Ako, recimo, Milan Mladenović i EKV kažu: “Ti si sav moj bol”, onda nam treba i praktična ilustracija boli (ženski rod) u srpskom jeziku. U pomoć (nam) priskače turbo-folk diva umjetničkog imena Dara Bubamara. Refren njezinog hita “Sebična” glasi ovako: “Tvoj bih platila dug/ tvoj bih nosila greh/ i tvoju bol bih pretrpela ja/ Al ne traži mi to/ Da te delim sa njom/ Tu sam tako sebična/ Jako, jako sebična.”

U trećem stihu citiranog refrena na bol se referira u ženskom rodu (tvoju bol). Razlog je jasan: da je na bol referirano u muškom rodu (tvoj bol), u stihu bi bio jedan slog manje. Kao dobri prevodioci poezije, gospođa Dara Bubamara (ili njen tekstopisac) ne obazire se na jezički purizam i bira varijantu koja bolje odgovara pjesmi. Dok pjesnici poput Stojića lome jezik da ga ne bi dijelili, pjevačice kao Dara Bubamara znaju da je to jedan jezik. Ko je tu sebičan?

U selima Gornje bande autobus se kaže – pruga.

Čekam prugu. Prošla je pruga prije dva sata. Po redu vožnje pruga ide u deset.

Godine 1901. dovršena je uskotračna željeznička pruga kroz Konavle.

Prvi vlak između konavoskog sela Uskoplja i Zelenike prošao je 16. srpnja 1901.

Kretao se po uskom obodu stjenovitih brda, prugom koja je bila mjestimično usječena u živi kamen.

Na svome putu svakodnevno se zaustavljao na sljedećim stanicama: Ivanica, Glavska, Brotnice, Vojski dol, Mihanići, Cavtat, Ćilipi, Komaji, Gruda, Pločice, Nagumanac, Sutorina, Igalo, Herceg Novi, Savina, Zelenika.

Pruga je bila duga 78 kilometara. Vožnja je trajala tri i pol sata.

Malo nad kućnim sljemenima prolazio je vlak.

Vlakom se uskoro išlo do Trebinja i do Gruža, a zatim dalje, u svijet.

Zadnji vlak prošao je krajem šezdesetih.

Vlast se plašila reakcije naroda pa posljednja vožnja nije najavljena. Kada je kompozicija stigla do Zelenike, putnicima je samo rečeno da je to bila posljednja vožnja. Nekima su zauvijek ostale neiskorištene povratne karte.

Za razliku od željeznice koja je išla iznad, autobus prolazi ispod sela.

Riječ je ostala, kao jezički spomen da je nekad postojala željeznička pruga kroz Konavle.

Riječ prirodno traje, njezini govornici o njoj ne misle.

Kada bi pomislili, prestali bi je koristiti, jer i oni znaju da autobus nije pruga.

Spomenici u jeziku traju dok god je govornika koji o njima nemaju svijest. Takve riječi su uspomene u najčistijem obliku.

Kroz šuplja, trula vrata crkvice
sv. Đorđa u Islamu Grčkom
kojoj prijeti skori polom,
pacovi, mačke i psi lutalice
posjećuju (nimalo bratski)
grob velikog pisca Vladana Desnice
koji je “i srpski i hrvatski”,
igrajući svoje krvno kolo.

Biće rata, biće rata –
rekoh jednom mještaninu,
i jednom gostu iz Zagreba,
pripadniku Ljevice.

1989/2008.

Scenu sa seta za igrano-dokumentarni film Mizaldo Milomir Kovačević Strašni snimio je 1994. Na slici su koredatelji i koautori Benjamin Filipović i Semezdin Mehmedinović, s većim dijelom filmske ekipe. Snimljen najteže ratne godine, u opkoljenom Sarajevu, bez struje, vode i hrane, bio je to filmski esej, Benjaminov i Semezdinov manifest postmodernizma. Prikazan je na Berlinskom festivalu, na koji autori nisu uspjeli stići. Tko zna kako je berlinska publika doživjela film sniman u gradu čije su patnje i krv večer prije gledali na CNN-u…

Danas, ova je slika uspomena na ljude kojih više nema. Uspomena onih koji prepoznaju njihova lica. Svaka čovjekova fotografija je fotografija s buduće smrtovnice. Valja to imati na umu kada se gleda u objektiv. Mizaldo je odlaziM. (mj)

Asfalt su dočekali, sa zaklanim tukama kojima su strašne glave visjele na komadiću kože uz njihova bedra, negdje oko Gospe još 1979. Iskreno su se tome veselili, pokatkad podvriskivali, ali češće iz ljubavi psovali Divicu Mariju i to tamnosivo čudo koje se poput dugačkog blavora napokon uvuklo i u njihove živote. U velike lonce na otvorenom plamenu ubacili bi nekad i po tri te ptice da se u komadu skuhaju pa da ih potom radnici, ne skidajući svoje, još od vrućeg asfalta kipuće cokule, pojedu u hladovini murve koja je dijelila selo na južni i sjeverni dio. Nakon nekoliko godina asfaltna zmija izgubila je tamnosivu boju, posvijetlila i na mjestima popucala, ali najvažnije, postala je nešto obično. I korisno. Na selu se ovo drugo posebno cijeni. Ljeti, kad zemlja na oranicama od suše ispuca toliko da možeš slomiti nogu ako se zaboraviš i do koljena zakoračiš u tu pukotinu, bere se bob i grah. Već osušene grančice kidaju se srpovima i, nekad na leđima, nekad na magarici, nose pred kuću i rasprostiru na asfaltu pred avlijom. Katkad taj golemi žbun na cesti stoji i dva dana i dvije noći. Autobusi ga po nekom prešutnom dogovoru zaobilaze, „mali auti“ najčešće ne voze po tragu onog prethodnog, nego ucrtavaju nove pruge, freze se često vraćaju i unatrag da, eto, uz pozdrav, susjedu učine nešto dobro, neku malu uslugu. Brat i ja sjedimo na kamenu pred kućom i buljimo u to čudo ne shvaćajući najbolje kakvog to sve ima smisla i, još gore, kako svi razumiju o čemu se to radi, a nas dvojica ne. No, strpljiva blagost kojom obiluju moji did i baba, brzo je riješila sve nedoumice.

– Lakše je ovako otrunit bobe, prije smo ga pinjuricama tukli na gumnu, a sad, otkad je asfalta, samo se sve napravi, samo ga triba pokupit i prositati piljke i prašinu.

A dječji su dani na selu dugački, ljepljivi kao smola s bajama, neprolazni. Zato satima sjedimo u hladu i čekamo da prođe novi automobil, važući njegovu brzinu, stil vožnje, dobronamjernost prema poslu koji treba obaviti ili pak bešćutnost prema istom (to su oni koji zaobilaze, a ne voze autobus), pamteći registracije, zastavice nogometnih klubova obješene na unutarnjem ogledalu. Tek rijetko, možda jednom dnevno, u naš posao s bobom zaluta i neki auto strane registracije, često vukući kamp kućicu ili gliser. Tad skačemo iz hlada i kao vesele čimpanze mašemo rukama navodeći vozača baš preko onog mjesta gdje je hrpa još nedovoljno izgažena. Vozači se najprije prestraše, jer se desetak obijesnih, čupavih i pregorjelih od sunca dječaka najednom, ni iz čega, pojavljuje ispred vozila, ali tren kasnije prihvaćaju poziv i uz širok smiješak preleze preko grančica koje krckaju. Jedan je dugački ford taunus nizozemskih registracija vozio nekoliko puta unatrag, dobronamjeran neki čovjek obojane kose koji je cijelo vrijeme sa svojim prijateljem na suvozačkom mjestu vikao: Yes, Yes!

Donijeli smo im bukaru vina i na stražnje sjedalo ubacili lubenicu s hrpe na kojoj smo sjedili. Iz njihovog automobila treštalo je: Love, love will tear us apart…..

I tako, jednog popodneva, nakon što su ujutro pokupili već otrunjeni bob, a već skoro skašenu slamu odnijeli na ognjište, did i baba dovezli su na frezi novu pošiljku koju smo prijatelji i ja povukli grabljama s nakošene prikolice na cestu. Ostali smo u hladovini čekati tko će biti prvi koji će proći, pale su i neke oklade, a kako nismo imali nikakve imovine, oklade su padale u ono što boli, šamare, udarce u trbuh, ubode nožićem i slične gluposti s kojima dječaci odrastaju. Vruće, užareno popodne, cvrčci zaglušuju ovu prazninu, pustoš koja izgara u jari jednog kolovoškog dana, na potpuno praznoj cesti, velika hrpa suhoga boba, visoka skoro kao najviši od nas, Vilson. (Mama mu je čistačica u školi, jedna od rijetkih žena koja ima posao.)

I tad, niotkud, pojavljuje se srebrni mercedes kabriolet, vozi polako, približava nam se onako kako se približavaju neočekivana čuda, sporo, ali neumitno. Za volanom je mlada, plavokosa žena u šarenoj haljinici, s bijelom maramom oko vrata i s velikim naočalama za sunce. Vozi sporo, trubne nam u pozdrav, a mi mašemo kao ludi i rukama i nogama pokazujemo joj pravac – ravno na hrpu, ravno i hrabro preko boba! Isprava je malo začuđena, ali sekundu kasnije, penje se oprezno na srušeni stog na asfaltu. I staje! Gume proklizavaju, auto stoji na mjestu. Popodnevna žeravica najednom pada po svima nama i nastaje kratkotrajan muk, auto je zaglavio, gume su široke, a bob očito još uvijek žilav, nekako se smotao i odignuo auto od ceste, sve je u zraku. Srebrna zvijezda diše sporo, kao nasukani kit koji se predaje. Heike, kako smo je kasnije prozvali, prestrašeno pokušava dodati gas, nestati iz ove nerješive situacije, pomaknuti se bilo gdje. Al ništa, strankinja na zrnu boba pomislim. Budući da sam bio dežurni poliglot, uspio sam toj lijepoj i mladoj ženi izmucati: Kein problem, heute, kein problem. Ostali su slijegali ramenima i gledali u prašnjavi asfalt koji nas je sve zatočio.

Zalegli smo pod auto, pokušavali rukama iščupati sabijenu slamu, ali nije išlo. Cvrčci su u ekstazi, smokve otpadaju od vrućine, poskoci krepavaju od žeđi u zemlji. Heike i mi. I tada suze, najprije njene, a onda najmanjeg od nas, maloga Slavka koji je mucao: oće li umrit, oće li umrit…

Neće, rekao je negdje iz visine, duboki, mirni glas.

Goran se vraćao iz vinograda, sjedio na konju bez sedla i ulara, sa zecom kojeg je ubio kolcem, na spavanju, prebačenim preko desne ruke.

– Vode donesite.

Vilson je potrčao u avliju praćen osama.

A Goran je, gol do pasa i bos, priveo sokola do mercedesa i bez da dodiruje užareno tlo sišao ravno na suvozačko sjedalo i rekao: keine angst, keine angst mädchen.

Zec je visio preko konjskih sapi, stajali smo u njegovom divnom, smaragdnom oku ukočeni, prestravljeni i nespremni.

Zagrlio je uplakanu Heike, dok nas je vrućina rušila, dok je motor drhtao nad vrućom slamom, dok je ona ridala, sad već nešto mirnije. I dok se zvijezda s haube nekako čudesno nakrivila, ravno usuprot zraci sunca koja ju je probola poput goreće igle. Sokol je frknuo, bio je to star konj, vjerojatno je sve to već negdje vidio. Gurnuli smo auto natrag, Heike je odlazila put kampa na moru gdje je s roditeljima bila na odmoru. Na suvozačkom mjestu, sagnutih leđa, Goran je, držeći joj ruku na bedru, mijenjao kasetu. Bijela je marama vijorila poput zastave skorene od uplašenih suza.

Prošle su godine, a mi još mašemo tom automobilu koji se svakog ljeta vraća u selo na jedan jedini dan. Nemirna plavokosa žena vozi šutke i brzo, na sjedalu kraj nje crn je i nesretan, pijani muškarac