Mostar – Sarajevo – Frankfurt – Moskva – Lenjingrad
i natrag.
Ništa posebno kažeš, književnik, na koga li si?;
ćaća bi ti odveo kravu
na stočnu pijacu i tri sata bi pričao o tome,
očima nismo trepćali.

U šetnji parkom, da bih se odmorio, sjedam na klupu blizu mjesta gdje se igraju djeca. Tu već sjedi stariji čovjek, vjerojatno umirovljenik kao i ja. Gledamo dječju igru. Moj susjed mi kaže: “Pogledajte onog dječaka što stoji sa strane. Promatra djecu, a izraz mu je ozbiljan, veoma ozbiljan, rekao bih čak žalostan.”

Gledam i ja tog dječaka. Djeca se veselo i bučno igraju, ali pozornost mog susjeda i moju privlači usamljeni dječak čiji izraz ostaje jednako turoban.

“Što mislite, zašto je žalostan?” pita me susjed.

“Teško je reći zašto su djeca žalosna”, odgovaram. “Postoje tisuće razloga. Neka djeca nisu ni u stanju osjetiti ono što uobičajeno zovemo žalošću, jer gladuju, čak i umiru od gladi, i od toga nema ničega žalosnijeg. A neka pak tuguju možda zato što su iz bilo kog razloga ostala bez nekog roditelja. Neka zato što im nitko ne poklanja potrebnu brigu i nježnost. Neka naprosto zato što su izložena nasilju bilo koje vrste – u obiteljskom domu, u školi, ili drugdje. A neka, inteligentnija i senzibilnija, čak i zato što već u toj ranoj dobi osjećaju stanovit nesklad između svijeta u kojemu žive i sebe, svojih misli, svojih osjećanja. Ovaj mališan ovdje očito se zbog nečega ne može uklopiti u to dječje društvo, a želio bi to.”

“Ispričat ću vam priču o jednom dječaku kojega ne mogu zaboraviti”, kaže mi susjed. “Tada sam bio prodavač u odjelu za igračke jedne velike robne kuće. Cijeli jedan prostrani kat bio je prepun svih mogućih igračaka. Usluživao sam skoro isključivo odrasle; oni su kupovali poklone za svoju djecu koju su rijetko dovodili, jer onda bi nastao problem izbora. Uz to, poklon je obično morao biti iznenađenje. Kad bi se, veoma rijetko, pojavilo neko dijete, ono je, dakle, bilo u pratnji mame ili tate. Ali jednog dana ugledao sam dječaka koji je u moj odjel ušao sâm. Stao je kod vrata i pogled mu je dugo lutao po cijeloj prostoriji, ali nisam imao dojam da traži nešto određeno. Zatim je ušao među igračke i veoma usredsređeno promatrao svaku od njih, jednu po jednu. Pošto je tu bilo veliko mnoštvo igračaka, to njegovo razgledanje potrajalo je veoma dugo. Nisam mu smetao, jer svatko je imao pravo ući u robnu kuću i u njoj ostati koliko želi. Ali pozorno sam pratio njegovo kretanje, pomislivši da on možda namjerava nešto ukrasti. Ni govora o tome: poslije više od sat vremena izašao je a da tijekom cijele te svoje šetnje nije ni dotakao bilo što od tog blaga kojim je bio okružen. Međutim, pravo iznenađenje čekalo me je sutradan: dječak se opet pojavio, pa se i cijela njegova šetnja po mom odjelu ponovila kao prethodnog dana. Tako je bilo i sljedećih dana. Samo je gledao; nikad nije uzeo u ruke nijedan od tih predmeta koji su ga opčinjavali. Jednog dana, riješen da stavim točku na te njegove svakodnevne posjete, odlučio sam zadovoljiti njegovu veliku želju i pokloniti mu, na svoj račun, jednu od tih igračaka – automobilčić čijim se kretanjem moglo daljinski upravljati. Ali dječak je odrečno zamahao rukama. Upitao sam ga, u čudu, zašto ne prihvaća tako lijep poklon. Tada je objema rukama napravio pokret kojim kao da mi je nešto htio kazati. Shvatio sam da je nijem, a shvatio sam i smisao tog kružnog pokreta: dječak bi u stvari htio obuhvatiti sve to, učiniti na svoj način svojim to neusporedivo carstvo dječjih snova, uživati u cijelom tom čarobnom svijetu, a ne samo u jednom predmetu. Zato sam ga i dalje puštao da dolazi i tumara među lutkama, vozovima, kulama od kockica, olovnim vojnicima… Dolazio je sve do onog dana kad su mene premjestili iz tog odjela, a onda ga je moj nasljednik na tom radnom mjestu otjerao. Poslije toga, zamišljajući tugu tog dječaka, uvijek bih se i sam rastužio.”

“Taj vaš dječak”, rekao sam, “dok je tumarao među svim tim igračkama, bio je u svom svijetu, i možda je tu vidio sebe kao nekog vladara, junaka bajke, a to znači da je tada vjerojatno bio sretan. Ja ću vam ispričati nešto o jednoj djevojčici, kćeri jednog od mojih najboljih prijatelja u čijem sam stanu često boravio. Djevojčica je bolovala od urođene srčane mane i uglavnom je ležala u krevetu, u uglu sobe kroz čiji je prozor mogla vidjeti, pod rubom krova susjedne kuće, u prostoru zaštićenom od padavina i jakih vjetrova, veliko lastavičje gnijezdo do kojega su ptice stalno dolijetale ili iz njega izlijetale. Kad bih se našao u toj sobi, nisam morao gledati gnijezdo da bih znao da li je tu i lastavica; o pojavi ptice govorile su oči djevojčice, široko otvorene kao da žele upiti taj prizor. Život gnijezda mogao se pratiti na tom dječjem licu čiji se izraz mijenjao shodno kretanju lastavice; a najveći stupanj ushićenja pokazivalo je kad bi se iz gnijezda pomolili široko otvoreni kljunovi ptićâ kojima su mama-lasta ili tata-lasta donosili hranu. Djevojčica je ne manje snažno od tih ptića željela pojavu lastavice, i činilo se da živi samo za te trenutke. Ali to je potrajalo do jeseni, kad je gnijezdo opustjelo, a lice djevojčice postalo je slika najdublje tuge, mada bez suza. Roditelji su je tješili govoreći joj da su laste morale odletjeti u toplije krajeve, jer ovdje ne bi mogle preživjeti zimu, i da će se na proljeće vratiti. Kad se to početkom proljeća doista dogodilo, radosti djevojčice nije bilo kraja. Kao da je i njeno bolesno srce počelo bolje i veselije kucati. Zatim se sve to ponovilo tijekom još jednog godišnjeg ciklusa, ali poslije toga, jednog neobično hladnog i kišovitog proljeća, lastavice se nisu pojavile. Gnijezdo je ostalo prazno. Djevojčica je čekala, upirala poglede ka četverokutu prozora posivjelog od tmurnog neba, a njeno lice bilo je isto tako sivo i tmurno. Prolazili su mjeseci, gnijezdo je ostajalo prazno i napušteno, a djevojčicu je napuštao život. Njeno srce je svakim danom bivalo sve slabije i na kraju je prestalo kucati. Da li samo od bolesti, ili i od duboke tuge, to ne bih mogao sa sigurnošću reći. Ali ja veću žalost u životu nisam vidio.”

Ulaze brodovi Lao Ti,
voze šešire po palubama
ulazi radost i umor, žene umotane u marame, djeca spavaju
po ručnicima.
Tama pada.
Na mene i na luku.
Pramci sijeku mirnu vodu, mirišu sladoledi, malo vjetra potresa palme.
Stojim uznemiren dok ti ovo govorim, cijelo se popodne
spremam upitati: na koju se stranu
sad češljaš Lao Ti i jesi li razdijelio
svoju gustu crnu kosu kako treba
svoju kosu
moj svijet
na prije i poslije
na lijevo i sjenu
na desno i prašinu što se diže na obližnjem polju.
Jesi li Lao Ti proveo samotno popodne
udarajući blago drvenim češljem
ono mjesto gdje te je majka pred počinak ljubila
svoju kosu
svijet svog brata koji se dao afričkim pastirima, vikinzima i indijanskim
pjesmama uz vatru.
Jesi li za mene podijelio svijet brate?
Imam četrdeset i jednu godinu.
Uzeo sam crnog psa u ruke.

____________________________________ Mirku Kovaču, umjesto pisma

Podne je u Mostaru. Malo oblačno. Treći je juni. Sjedim na terasi jednog caffea, sa divnim pogledom na Most. Luk koji premošćuje dvije obale. Sa puno turista koji prelaze sa jedne na drugu stranu.

Prilikom jedne ranije posjete ovom gradu, na jednom kiosku sam vidio Vrata od utrobe (sarajevsko izdanje, čini mi se), ali je tada ne kupih. Danas sam to poželio, uputio se ka kiosku, nije je bilo. U međuvremenu je to učinio neko drugi. Znak da se knjige čitaju, radost nije izostala.

U nekoliko mostarskih knjižara sam tražio svesku, za knjigu o Njegošu koju odavno kanim da napišem. Nakon što prepješačih mnoge mostarske ulice, i nakon što obiđoh mnoge knjižare, nađoh svesku koja bi mogla prihvatiti budući rukopise, za koju je možda došao čas.

Sve ima čas svoj, pa i knjige!

Možda nije slučajno ni ovo prijepodne, i baš na ovoj terasi (ništa nije slučajno!) na kojoj mi se javi vizija i u njoj Njegoš u Trijestu. Ushićenjem kojim je bio obuzet dok je gledao igračicu Floru, zvijezdu tršćanskog teatra, kojoj je i posvetio nekoliko stihova u pjesmi Tri dana u Trijestu. A možda je ona bila povod ovoj pjesmi, iz koje za ovu priliku izdvajam stihove njoj posvećene:

Gledajući gracioznu Floru,
Sjajnu zv’vjezdu trestanskog teatra,
Koja odmah zefirnim poletom
I pogledom svojim očaranim
Paka u raj može pretvoriti,
Ko Danica iza mračne noći
Što zasmija lice Uranovo.

Jedno poglavlje moje buduće knjige, koja već ima i naslov, ali ću ga još držati u tajnosti, biće u znaku Trijesta i graciozne Flore. Koji je ovjekovječila pjesma Pustinjaka cetinjskoga.

Sjutradan, nakon viđenja u tršaćnskom teatru, poslao joj je cvijeće krišom, kako vijest ne bi stigla do Cetinja i ruskog Sinoda.

Dok gledam rijeku Naro, ovog prijepodneva, dolaze mi odnekuda, iz mora sjećanja, oni koji su je gledali, kako i ja. U nekom jutru, podnevu ili predvečerju. I oni koji su je gledali noću. Dolaze mi svi koji su je gledali kao što je sada gledam ja.

A mnogi su je gledali, i prošli, a ona teče. Ona traje u svom prolaženju.

Njihovi pogledi žive na ovim obalama. Pogledi mnogih koji su ovdje živjeli, na ovim njenim obalama, koje su ostale iste. Iliri, Grci, Rimljani, Sloveni, Kelti. I Kelti su sigurno ovuda prošli. I Delmati u svom pohodu na Daorson.* Od kojeg nije ostao ni kamen na kamenu. Od godine 43. prije Hrista, taj grad živi u svojim ruševinama.

Mnogi narodi su se smijenili na ovim obalama, i prošli su. A ona i dalje teče, jednako teče, nezaustavljiva u svom toku.

– Je li to vrijeme koje se udaljava? – pitam se. Ono vrijeme za kojim ti tragaš u knjizi koju pišeš i koju mi, tvoji prijatelji i poklonici, očekujemo s velikom znatiželjom.

I dok danas gledam silovitu Naro, osjećam u sebi neku drugu rijeku, koja me neumitno odnosi dalekim obalama nepoznatog mora, čije talase osjećam.

Istu rijeku koju je osjetio onaj filozof iz Efesa, kojeg nazvaše Mračnim…!

No, svejedno, tješe me vode ove zelene rijeke, koju Rimljani kada stigoše na njene obale, nazvaše Naro!

________________________

* Ilirski grad u blizini Stoca u Hercegovini.

Mostar, 3. juna 2013.

Četiri aparata za gašenje. Dva na prašak. I dva na pjenu.

Dva hidranta.

Dvije lopate i dva pijuka.

Sedam kanti za vodu.

Šest crijeva za hidrant. Tri crvena i tri bijela. Boja vjerojatno nije bitna, ali spominjem za svaki slučaj.

I jedna bačva pepela.

To sve se nalazi na jednom zidu dvorišta crkve Svetog Spasa u starom dijelu Skopja. U tom dvorištu je i grob Goce Delčeva, makedonskog nacionalnog revolucionara. Bugarskog nacionalnog revolucionara tvrde Bugari. Tu, na grob Goce Delčeva, dolaze strani državnici položiti vijenac kada su u posjetu Makedoniji. Osim grčkih dužnosnika, oni ovdje ni ne dolaze, jer ovo je sve nekada bila njihova Makedonija. Uskoro, sve će ovo ionako biti Albanija, ispod glasa govore mladi Albanci koji su većina u okolnim sokacima. A mi, mi ćemo do tada ionako iseliti u Tursku govore ostaci turskog stanovništva iz doba Osmanlija. A domaći Grci? Ni Grka više nema. Zadnji se odselio u Egejsku Grčku 1991. kada se ovdje zadnji puta pucalo. Jedino Romi ne govore o politici i gledaju svoja posla. Skupljaju željezo. Mada s druge strane i svi ostali rade isto. Skupljaju u svojim podrumima željezo. Cijevnog profila.

A ja stojim u dvorištu izoliran od svih njih visokim zidom. Fasciniran intuicijom arhitektonskog postava groba ovog nacionalističkog heroja. Groba u čijoj pozadini su postavljena

četiri aparata za gašenje,

dva hidranta,

dvije lopate i dva pijuka,

sedam kanti za vodu,

šest crijeva za hidrant. Tri crvena i tri bijela.

I jedna bačva pepela.

Koliko čvrsto anđeli grle
one koje čuvaju?
i da li oni imaju kuću
u kojoj se odmaraju
dok se ti odmaraš od njihovog zagrljaja?
Da li se anđeli uopšte odmaraju od ljudi?
Ako ne,
onda sigurno nisu ljudi.

Na Groblju svetoga Mihovila počivala je u to vrijeme teta Finka. Jedna od onih neudanih tetki, za koje se ne sazna po kojoj su nam obiteljskoj liniji tetke, jer oni koji bi to znali umiru prije nego što bi nam to mogli objasniti, pa onda zauvijek tetke ostanu sa strane svakoga obiteljskog stabla, naše tetke usidjelice, posve mimo zbilje i života, ali za literaturu idealne. O teti Finki moglo se napisati nekoliko romana, ali šteta što su, u međuvremenu, sve njezine priče temeljito zaboravljene. Bila je duhovita, vedra, opsjednuta seksom, ali na starinski, birvaktilski način, kada se one stvari ne nazivaju pravim imenima, i o svemu se priča u metaforama, prenesenim značenjima, dalekim i nimalo skurilnim aluzijama.

Umrla je nekoliko godina prije nego što si se ti rodio, ali si je u ranome djetinjstvu jako dobro upoznao. Dok su još bila živa djeca Karla Stublera i svake se nedjelje išlo na Ilidžu, na nedjeljni ručak i na izlet, a ljeti se sastajalo u Dubrovniku, kod tetke Lole, teta Finka bila je živa figura u svim razgovorima. O njoj se pripovijedalo, prepričavale su se njezine stvarne i izmišljene dogodovštine, vicevi, anegdote i šale, a čak su imitirali i njezin glas, s Finkinim šprahfelerom: kotrljajućim, takozvanim francuskim R, koje ju je činilo nekako stranom – iako je bila rođena Sarajka, ili, možda, ipak Fojničanka, Kreševka… – upravo kao da je iz Zagreba. Ona će već biti godinama mrtva kada se u kinima pojavio film “Tko pjeva zlo ne misli”. Svi su ga odmah pogledali, i rekli: da, to je film o teti Finki! Scenarist je sigurno od nekoga čuo njezinu životnu priču. I tebi će, kada film budeš prvi put gledao na televiziji, reći: vidiš, ovo je o teti Finki!

Grobno mjesto na Svetome Mihovilu je, tako se pričalo, kupila još prije rata. Mogla je tada biti u četrdesetim, pedesetim godinama života, nije bila starija, ali htjela se osigurati. Nije imala nikoga svog, iako je svima nama bila tetka, i ne samo što si je na vrijeme zakupila grob i podigla fin spomenik od betona i kamena, u skladu s modom toga vremena, nego ga je obilazila na Svisvete, kad bi se svi okupljali na grobljima, ali i s proljeća, kada je nadgrobnike trebalo oprati i očistiti, pa bi pomela oko svoga budućeg počivališta, a onda bi – da se godinama nakon njezine smrti o tome priča – zapalila svijeću i u kamenu vazu udjenula buket gerbera. Gerberi su našoj teti Finki bili najdraže cvijeće. Pa i danas, kada netko spomene gerbere, ti se sjetiš nje. I pomisliš, Bože, postoji li još na sarajevskome Groblju svetog Mihovila njezin nadgrobnik? Zadnji put si ga s Nonom obilazio početkom osamdesetih, dok se gradila nova cesta, koja će pregaziti dobar komad susjednoga Groblja svetih arhanđela Georgija i Gavrila, i preći preko kostiju sarajevskih pravoslavaca, o čijemu posmrtnom stradanju i gaženju u novija doba neće biti riječi. Na tom su groblju, pričao je davno jednom na radiju pjesnik Duško Trifunović, pregažene i kosti njegova oca.

Groblje svetoga Mihovila bilo je skoro u predgrađu još u vrijeme kada teta Finka tu zakupljuje grobno mjesto. Ograđeno je 1884, projektant se zvao Josef Rekveny, koji je i sam tu ukopan. Na ovome groblju, koje će nevidljivom, ali jasnom granicom biti odijeljeno od pravoslavnoga groblja, sahranjivani su, sve do 1966. sarajevski katolici, uglavnom doseljenici, često stranci, Nijemci, Poljaci, Česi, pokoji Madžar, po vjeri katolik, rijetki Talijani, Slovenci i Hrvati, oni domaći i oni koji su se doselili, uglavnom po carskim i kraljevskim činovničkim nalozima, iz Zagreba, Dalmacije, Slavonije. U ono vrijeme kada te je Nona dovodila na ovo mjesto – a činila je to kad god bi ju zapekla savjest, pošto Finka nema nikoga na svijetu i nitko ne obilazi njezin grob – na Groblju svetoga Mihovila, kao i na obližnjemu Svetom Josipu, podaci na nadgrobnicima, uz riječi vječnoga žalovanja i preporuke dragome Bogu, a katkad i uz nostalgična prisjećanja na daleke zavičaje i domovine, bili su ispisani na skoro svim jezicima nekadašnje Monarhije, ali najviše na njemačkom. Tu si, na tom groblju, u vrlo rana doba, stekao predodžbu o onima koji su nekada živjeli u ovome gradu, koji su ga gradili i podizali i kojima Sarajevo, zapravo, i pripada, barem onoliko koliko pripada i živima. Ta će te predodžba, više nego išta drugo, privesti iluziji – skoro cjeloživotnoj – o memoriji grada, čiji si i ti dio, bilo da se samo sjećaš, ili pripadaš svijetu kojega se drugi sjećaju. Kada se ta iluzija rasprši, kada ju vrijeme raznese kao podne maglu, sjećanja će se pretvoriti u fikciju, a grad u kojem si rođen u fikcionalnu činjenicu, u toponim iz mašte, koji postoji samo u tekstu. Zato mi je teško i zamisliti, ono što ti znaš, čega se sjećaš i o čemu pišeš, da u Sarajevu još uvijek postoji Groblje svetog Mihovila, a možda i nadgrobnik naše tete Finke, kojoj ne pamtimo kako nam je to, po kojoj obiteljskoj liniji, bila tetka.

Tu, pedesetak koraka dalje, tako ti se barem čini u sjećanju, grob je majke pisca Ive Andrića. Nije to bio sporedan podatak, nije nikako, štoviše, valjda i niste nikad došli teti Finki na grob, a da ne prođete i pored nje, i da ne spomenete jedno drugom kako je Ivo Andrić kao gimnazijalac bio zaljubljen u Finku, i da ju je mnogo godina kasnije tražio kada je dolazio u posjetu gradu. Bilo je to 1960, pozvonio joj je na vratima, ali nje nije bilo kod kuće. Znalo se čak i to da je bila kod pedikera – u to su vrijeme sve žene imale problema s kurjim očima – on je na komadiću papira napisao poruku i gurnuo je kroz otvor za pisma. Sljedeće godine, krajem ljeta 1961, teta Finka je iznenada umrla, a dva mjeseca kasnije u Stockholmu su objavili da je Andrić dobio Nobelovu nagradu. Dok su čistili njezin stan, koji je poslije preuzela općina, nisu se sjetili da potraže papirić s njegovom porukom. Ako je taj papirić postojao, ako ga teta Finka nije izmislila, skupa s tom neostvarenom ljubavnom pričom. Navodno su i sve druge njezine ljubavne priče bile neostvarene, iako je, pričalo se, bila lijepa žena. Nijedna njezina fotografija nije sačuvana, iako je postojala jedna, malena crno-bijela, koju si viđao u djetinjstvu, na kojoj Nona i teta Finka stoje na Carevoj ćupriji i smiju se. Poslije je i ona nestala. Nona nije voljela fotografije na kojima se smije, pa ju je, možda, uništila. Općenito, ona se svojski trudila da za sobom uništi sve dokumente, pisma, slike, uspomene, i da nakon njezine smrti ne ostane nikakvoga traga. Da ne ostane smeća, u koje se pretvore papiri onih kojih više nema.

Jedino o čemu Nona nije vodila računa bilo je da bi ti mogao nešto od svega toga da zapamtiš. Ali tetu Finku umalo da zaboraviš. Nisi je se sjetio svih ovih zagrebačkih godina, a ni prije toga, u ratu, i još prije, kada se još moglo otići do Svetog Mihovila i pogledati postoji li još njezin spomenik. Bezbroj puta prošao si Ulicom kralja Tomislava, pored Druge gimnazije, i dalje, uz Koševo, a da ne uđeš na groblje i ne pogledaš ima li tete Finke. Bit će da postoji razlog što je tako, pa ima smisla u načinu na koji sam se, prije nekoliko dana, sjetio nje, čas prije nego što ću je zauvijek zaboraviti. Nju i svih šest-sedam romana, koji su se mogli napisati o teti Finki, uključujući i ovaj jedan, koji bi se sav događao na Groblju svetoga Mihovila.

Bilo je rano jutro, na aerodromu u Helsinkiju, čekao sam avion za Frankfurt, i čitao knjigu austrijskoga pisca Gerharda Amanshausera “Varvarin u Prateru”. U jednom mikroeseju ili fragmentu, od kojih je sastavljena ova autobiografija, Amanshauser opisuje svoju tetku – koja se na kraju utopila u kadi – od koje su po kući morali sakrivati ranjene dječje lutke, koje nisu imale ruku, nogu ili glavu, jer bi tetka dobila histerični napad ako bi takvo što vidjela.

Nisam bio iznenađen, više od toga, pomislio sam na trenutak da je teta Finka živjela dvostrukim životom: u Sarajevu i u Salzburgu. Tu je bila neudana, tamo je imala muža, tu je bila duhovita i luckasta, tamo je bila zla, tu je umrla u snu, tamo se utopila u kadi, a jedino što je bilo zajedničko i jednome i drugom životu, a što je, za razliku od svega ostalog, bilo posve nevjerojatno i jedinstveno, bio je taj njezin užas pred prizorom obezglavljenih lutki, njihovih otkinutih ruku i nogu, kojih je bilo u svim kućama i stanovima onoga vremena. Svejedno ima li u kući male djece: našla bi se, kao za nevolju, posvuda neka bezglava lutka, otkinuta plastična ručica crvenih namazanih noktiju, plastično truplo u suknjici…

Sve je drugo u njezinom životu bilo lako, bezbrižno. Neutažena spolna želja, nevinost teška kao tuč, kao zla sudbina, samoća u Sarajevu među svojima, samoća u životu cijelom, i nesposobnost da se nešto započne, da se oko nečega namota klupko vremena, okupi pažnja, usmjeri ljubav, nego životarenje ni tamo ni vamo, kroz smijeh, pričanje šaljivih doživljaja, nabrajanje izmišljenih ljubavnika, opisivanje sitnih bijelih šaka gimnazista Ive Andrića, sabiranje nećaka po avliji, koji joj, zapravo, i nisu nećaci, sve to je bilo teti Finki lako, i lak je bio njezin život, sve dok joj pred oči ne ispadne bezglava, bezruka, beznoga dječja lutka.

Kako je teta Finka u takvim trenucima reagirala, to se, zapravo, više tačno i ne zna. Nitko o tome nije pričao, samo su granali rukama, ponavljali – strašno, strašno, i onda se vraćali priči, smiješnoj i zabavnoj, o tome kako su se sklanjale lutke kada bi Finka trebala doći, i kako su, kao za nevolju, odsvakuda izranjale, čak i po kućama u kojima u zadnjih pedesetak godina nije bilo djece. U svačijemu domu, kakvi god matusi, udovi, raspuštenci i jalovi parovi u njemu živjeli, naći će se već poneka sakrivena dječja lutka, prašna, ćelava, i obavezno bez ruke, noge ili glave. Ili će odnekuda, ne daj Bože, izroniti lutkina glava. Koja još uvijek trepće kad ju se pomiče.

Kada bi se to dogodilo, a događalo se, koliko god čistili kuću pred Finkin dolazak, cijeli bi dan – obično je to bila subota ili nedjelja, kada se i odlazilo u posjete – prolazio u brizi oko obalještene tetke. Donosila se voda i šećer, dovodili su se doktori, poznati i nepoznati, šetalo se Finku po parku, onako pod ruku, uz pokušaje, uglavnom uzaludne, da se tetka vrati u normalno stanje, da progovori normalno i počne se šaliti na svoj račun. Nakon svakog “nastupa” pošto bi ugledala lutku bez noge – to njezino stanje uvijek se nazivalo “nastup” – prisutni bi se uspaničili, alarmirala bi se rodbina, komšije, kućni prijatelji, da se Finka možda više i neće vratiti, neće se prizvati pameti i smiriti, nego će trajno ostati ovakva. Luda.

Grdno su se tad krivim osjećali oni kojima je teta Finka došla u posjetu i ispod kauča ugledala lutku bez noge.

Što se toj ženi dogodilo, što je vidjela u tim lutkama, koje su izranjale sa svih strana, kao što svakoga čovjeka, uvijek, odsvakuda napada ono čega se najviše boji, to nikada nećeš saznati. Nema više onih koji su znali. Ako su uopće i znali. I nema tete Finke, od koje bi, bit će, svaki bolji psihijatar, psiholog ili psihoanalitičar hobist, izvukao priču, doživljaj iz kojega je izniknuo njezin strah. Nesretna teta Finka, ne bih je se više ni sjetio da me na nju nije posjetio Gerhard Amanshauser, koji je imao istu takvu tetku.

Tebi je, međutim, i dalje teško da povjeruješ kako je njezina priča zauvijek izgubljena. Ako postoje groblja, misliš da bi negdje morala postojati i kartoteka, arhiv u kojem se čuvaju anamneze duševih stanja, životne priče i sudbine ljudi nad čijim kostima stoje kamene ploče, da ih psi ili vukovi ne bi iskopali i raznijeli im tijela. Zbog toga su, naime, ljudi krenuli podizati nadgrobnike, tako su nastala groblja. I kako koji nadgrobnik padne, pregažen cestom ili samljeven u građevinski materijal, tako da se iz kartoteke izuzmu, spale ili recikliraju podaci o životu i smrti pokojnika.

Pretpostavljam da na Groblju svetog Mihovila više nema spomenika jednoj sarajevskoj usidjelici, našoj teti Finki. Trideset i koju godinu nitko nije obišao njezin grob, zapalio svijeću, udjenuo gerbere u kamenu vazu. Ona je to činila za sebe, punih dvadeset godina prije nego što će umrijeti, palila je svijeće, donosila gerbere, jer poslije neće imati tko.

Rano poslijepodnevno, augustovsko sunce u Travniku 2012. godine pržilo je kao rijetko kada u to doba. Samo su se rijetki prolaznici kretali Bosanskom ulicom od Zavičajnog muzeja do Šarene džamije, a dvije ljetne bašte kafića bile su gotovo puste.

Izašao sam iz Zavičajnog muzeja sa pet-šest dokumenata u ruci koje mi je direktorica Fatima posudila na nekoliko minuta dok ih ne umnožim u foto radnji “Ragib”, lociranoj s desne strane glavne ulice prema Šarenoj džamiji. Foto radnju, udaljenu stotinjak metara od Zavičajnog muzeja, pamtim još iz sredine šezdesetih godina proteklog stoljeća kad je – zajedno za istovjetnom, zvanom “Hazim”, bliže samom centru grada – bila jedina fotografska radnja u gradu. U ovim dvjema radnjama Travničani, a i mi privremeni došljaci u grad, slikali smo se za lične karte, đačke knjižice ili neke izuzetne prilike: mature, rođendana i slično. Danas su te radnje, osim uobičajenih aparata za izradu fotografija, opremljene i drugim modernim tehnološkim izumima, poput kopiraparata, radi kojeg sam i došao u “Ragiba” da bih umnožio nekoliko dokumenata o tri stare travničke familije.

Srednjovječni čovjek iza pulta, nakon pozdrava, odmjerio me hladnim pogledom, uzeo iz moje ruke ponuđene papire i upitao:

“Koliko primjeraka?”

Radio je posao šuteći, a nakon što je umnožio dokumente, onako bez izvinjenja, upitao me:

“Niste odavdje?” i odmah, ne čekajući moj odgovor, kazao:

“Vidim po ovim dokumentima. Vjerovatno vas oni i zanimanju?”

Ukratko sam mu objasnio da me zaista zanimaju ovi papiri jer istražujem povijest starih travničkih porodica, o čemu u tim dokumentima ima dosta podataka, a potom šaljivim tonom dodao da sam i ja nekad bio “odavdje”.

“Kako to?” – pitao je opet.

“Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, što je oko 50 godina prije, kao srednjoškolac, stanovao sam u Travniku”, odgovorio sam.

Pogledao me malo znatiželjnije i ponovo pitao:

“A gdje ste stanovali?”

Objasnio sam mu da sam bio podstanar kod porodice Avdić u tadašnjoj Ulici 29. novembra, odmah do tada jedine benzinske pumpe u gradu, one “Energopetrolove”.

Mušterija u radnji nije bilo te smo mogli nastaviti malo bliskiji razgovor od onoga početnog.

Veli mi da je poznavao porodicu Avdić i da je njena glavna ličnost Aziz radio na željeznici kao službenik.

“Mislim da je njegova supruga još živa i da stanuje u tom istom stanu u kome ste i vi bili podstanar”, konstatovao je moj sagovornik, te reče da te detalje vjerovatno zna Kruno, šef “Energopetrolove” benzinske pumpe. Potom mi predloži da porazgovaram s Krunom. Ovim prijedlogom moj sagovornik u meni probudi znatiželju da posjetim nekadašnju gazdaricu koja se prema meni odnosila kao prema svom sinu.

Izlazeći iz radnje odlučim da je zaista posjetim. Koliko bi mogla imati godina? Izračunao sam da bi ona danas mogla biti blizu osamdesete.

Kad sam u jesen 1965. godine došao u stan Avdića, imala je oko 30 godina. Nakon troje rođene djece izgledala je mladoliko, rumena u licu, poput zrele djevojke, piskavog glasa i sa krajiškim naglaskom doimala mi se iskusnom i vrijednom domaćicom. Sa malom službeničkom platom svog muža, jedinim njihovim prihodima, znala je uspješno voditi domaćinstvo, a moja i kirija mog cimera Pave, koji me i doveo u ovaj stan, dodatno joj je povećala skromne porodične prihode.

Meni i Pavi Avdići su od dvosobnog stana ustupili sobu, čiji prozor je gledao prema benzinskoj pumpi. Bračni krevet, po jedan mali ormarić sa zajedničkim stolom za rad i zajednički ormar za garderobu činili su sav namještaj u našoj sobi. Avdići, njih petero, tiskali su se u velikoj kuhinji i maloj spavaćoj sobi, u kojoj su spavali roditelji, dok je kupatilo bilo zajedničko.

U stanu Avdića proveo sam tu i još 1967. godinu. Gazdarica nam je kuhala tri obroka pa smo mogli koristiti u vrijeme jela i radio aparat s gramofonom. U to vrijeme televiziju je malo ko imao, a Avdićima je bila pusti san. Boravak u kuhinji s gazdaricom i njen lijep odnos prema nama zbližio nas je s njom i njenom djecom, te smo se nas dvojica podstanara u stanu osjećali kao u vlastitom domu.

Nakon završenog školovanja 1967. godine vratio sam se u svoj zavičaj, radeći na selu sa djecom. Do februara naredne godine, kad sam otišao na odsluženje vojnog roka, Avdićima sam navratio samo jednom, a nakon 1970. godina još jednom i to su bili svi moji susreti sa njima poslije srednje škole.

Nije to još bilo vrijeme telefona da bih se s njima češće čuo i upitao za novosti i njihovo zdravlje, te se otada izgubila svaka konekcija sa ovom dragom familijom. U dva navrata od nekog slučajnog Travničanina koji bi se poznavali sa Avdićima saznavao sam sve do sredine osamdesetih godina da su još u Travniku, a nakon toga svaka veza je pokidana.

Razmišljam tako augustovskog vrućeg dana 2012. godine o svojoj nekadašnjoj gazdarici dok se krećem ka benzinskoj pumpi “Energopetrola”. Sjetim se da je nekada voljela rahat-lokume te joj ih kupim zajedno sa multivitaminskim sokom kako bi ih joj darovao u znak pažnje.

Krunu, korpuletnog i susretljivog četrdesetogodišnjaka zatekao sam pred benzinskom pumpom kako šmrkom sapirte asfalt. Priupitam ga za Avdiće, ali mi reče da on misli da ta familija više ne stanuje na pomenutoj adresi. Ipak mi sugerira da to provjerim.

Ušao sam u prvo stubište zgrade tik pored benzinske pumpe. Potpuno isto kao prije pola stoljeća s izuzetkom sada plastičnih ulaznih vrata. Na vratima stana s desne strane ulaza u prizemlju, ulaza kroz koji sam tih godina stotinama puta izlazio i ulazio, nije bilo pločice sa imenom vlasnika. Pozvonio sam čekajući da se vrata otvore. Ni nakon drugog zvonjenja to se nije desilo. Potom pozvonim na susjedno zvono, drugog stana. Pojavila se srednjovječna žena u ogrtaču. Kaže mi da je veoma dobro poznavala Avdiće, ali da su se oni odselili u Sarajevo još sredinom osamdesetih godina proteklog stoljeća. Kad sam joj objasnio da sam sredinom šezdesetih godina bio podstanar kod Avdića, pogledala me malo pažljivije, a onda rekla:

“Sjećam se nekih njihovih podstanara, ali ne i vas.”

Na brzinu sam skontao da me se ne može ni sjećati, jer kad sam ja ovdje stanovao, ona je mogla biti trogodišnja djevojčica.

Dok stojimo pored otvorenih vrata stana, ona u stanu a ja u stubištu, ukratko mi objašnjava ono što mene interesira:

“Avdići su odselili u Sarajevo, a ovaj stan prodali porodici koja sada ne stanuje u njemu. Nakon toga ubrzo je Aziz umro, pa je njegova supruga, čini mi se imena Zumra, do smrti pred rat živjela sa kćerkom u stanu u nekoj ulici oko Skenderije. Mirsad, najstarije njihovo dijete, završio je medicinu i kao ljekar radi u Sanskom Mostu, a najmlađeg Dadu srpski vojnici su na Ilidži ubili 1993. godine…”

Još mi je ponešto kazala, što nisam zapamtio, jer kod spominjanja Dade, mezimca porodice, prestao sam je pratiti u priči zamišljajući tog dječaka kako gologuz hoda po kuhinji dok smo ja i Pavo objedovali.

Susretljiva gospođa dala mi je broj Mirsadovog telefona, jer sam kazao da bih se želio s njim čuti, te potom zatvorila vrata. Time su se moja nadanja da bih mogao vidjeti moju nekadašnju gazdaricu potpuno raspršila u zraku kao mjehur od sapunice.

Tužan osjećaj za tim davno izblijedjelim travničkim godina moje srednjoškolske mladosti i potresno saznanje o životnoj sudbini Avdića zadržali su se u mojoj svijesti i kad sam napustio vezirski grad, gotovo sve do ulaska u Sarajevo.