Jesen je dolazila oko Velike Gospe, čim se august prepolovi i pođe svom kraju. Iako nije bilo velikih žega, sunce nikada ne bi upeklo kao što upekne u Mostaru, niti bi kada bilo sparno kao u Zagrebu ili Beču, nego bi i usred najgorih julskih vrućina u sumrak nastupala prijatna svježina, te bi se i po tome znao smisao akšama i akšamluka iz narodnih pjesama, s prvim bi se znacima jeseni osjetilo kratko olakšanje, jer bi tada, s Velikom Gospom, dolazilo najljepše doba godine, koje bi trajalo kratko, negdje do petnaestog septembra, rijetko koji dan duže, kada nigdje nije bilo kao u Sarajevu, i kada bi se sve, i klima, i povijesno vrijeme, i ljudi, našlo u savršenom skladu, i čovjek bi nakratko znao zašto se zatekao tu, i zašto živi u tom gradu, daleko od svijeta i od svojih. Zatim bi, kada se i rujan popolovi i pojave se, iznenada, prvi jutarnji mrazevi, i krene se od Otesa i od Sarajevskoga polja navlačiti magla, nastupalo ono najduže i najgore doba godine, koje bi se znalo razvući sve do kraja aprila, tokom kojega se nad gradom ne bi zaplavilo nebo, niti bi zasjalo sunca, niti bi se imalo po čemu znati da će ta klimatska nevolja ikada proći. Cijelih sedam mjeseci tokom godine čovjek ne bi mogao razumjeti kome je i kako na um palo da na tom mjestu, u tom grotlu među planinama, podiže grad. Osim ako Sarajevo nije nastalo jedne godine između petnaestog augusta i petnaestog septembra, a ljudima se poslije više nije dalo seliti.

Nakon što je iz Direkcije željeznica otišao u mirovinu, Franjo Rejc honorarno je radio kao knjigovođa u Hotelu Pošta. Sve do 1966. kod Konjica je, na Glavatičevu, držao pčele, i obilazio ih vikendom, da bi u proljeće te godine, kada mu se rodio unuk, poklonio posljednjih dvanaest košnica, čime se naglo okončala njegova skoro četrdesetogodišnja pčelarska karijera. Na jesen iste godine predat će i knjigovodstvo, koje je bilo tako uredno i sređeno da se iz njega mogla iščitati cijela povijest ovoga činovničkoga hotela, čiji su se fragmenti još dugo mogli naći po Franjinim ladicama u stanu na petome katu u zgradi gospođe Heim, u Ulici Jugoslavenske narodne armije, a potom i na Sepetarevcu, i bit će tih pabiraka, dopola ispisanih sveščica, hotelskih prospekata i praznih žućkastih listova s memorandumom pri vrhu, sve do 1992. i početka opsade, nakon čega će i toga iščeznuti.

Knjigovodstvo, kojim se u životu bavio kratko, jedva sedam-osam godina, nakon što je umirovljen kao konstruktor reda vožnje, Franjo nije lako ostavio. Bio je radan čovjek, posao ga je smirivao, životni smisao nalazio je dovodeći stvari u red, sređujući papire i protokole, administrirajući svakodnevicom i pretvarajući je u povijest, tako da je napuštanje posla za njega značilo polagano odustajanje od života, umiranje na rate, s godišnjim dobima koja su u Sarajevu djelovala tako sudbonosno.

Od knjigovodstva je morao odustati zbog bolesti. Pritiskala ga je srčana astma, i sve teže je podnosio dugu sarajevsku zimu, rastegnutu od kraja rujna do sredine travnja, pa su liječnici savjetovali da zime provodi na moru. Tako je, sa ženom Olgom i s tek rođenim unukom 1966. na 1967. prvi put zimovao u Drveniku, u staroj dalmatinskoj kući, koju je njihov sin Dragan kupio nekoliko godina ranije. Prijala mu je, srcu i plućima, morska klima, ali se, istovremeno, suočio sa skorim nestankom i s uzaludnošću i besmislom života, kada se ništa ne radi i ništa se ne piše. Tako je, da si olakša muku, počeo učiti engleski jezik. Uz slovenski koji mu je bio očinji i srpskohrvatski koji mu je bio materinji, te njemački na kojem se školovao, talijanski koji je naučio u zarobljeništvu i bio je jezik najljepših godina njegove mladosti, madžarskoga koji je naučio kao vjeran podanik Monarhije i kojim se služio na željeznici, prevodeći službene dopise, i u pčelarstvu, dopisujući se s madžarskim pčelarima i raspravljajući s njima o europskoj i američkoj truleži, o majskoj bolesti, i o toj čudesnoj pčelinjoj preosjetljivosti na putovanja, o tome da su selidba i egzil glavni uzročnici kuge, te francuskoga jezika, koji je naučio nekako usput, čitajući knjige koje nisu bile prevedene na naš jezik, Franjo Rejc posljednjih je godina svoga života učio engleski. To je, pričalo se, jezik budućnosti. U njegovom slučaju, bio je to jezik pomoću kojega se varakao sa smrću.

Sa zimskim selidbama u Drvenik izgubio se i sarajevski ritam godišnjih doba. Ali jedno je, ipak, ostalo: prvi jasan nagovještaj jeseni, oko petnaestog augusta, svake godine.

Otkako je otišao u penziju, Franjo bi u kancelariju u Hotelu Pošta išao svakoga dana, malo poslije podne. Ostajao je obično do pet, a onda bi, umjesto da pređe tih pedesetak koraka od hotela do zgrade u kojoj je živio, kretao Kulovićevom, pa niz Titovu, sve do Velikog parka. Šetao bi asfaltiranim stazama, pod visokim, nikad obnavljanim stablima, koja su na tom mjestu rasla od osme godine austrougarske vladavine, kada su mladice zasađene, a park prvoga listopada te 1886. svečano otvoren. Nakon što bi se popeo sve do Ulice Mustafe Golubića i Doma milicije, Franjo bi sjedao na klupu da se odmori. Bila je to uvijek ista klupa, koja danas na tom mjestu više ne postoji. Govorio je da tu ima najviše zraka, da je najsvježije i najugodnije ljeti baš tu sjediti. Zimi bi samo stajao uz klupu, i osluškivao.

Tačno na tom mjestu, polovinom augusta, dahnula bi jesen niz Veliki park, i nastupalo je najljepše doba godine u Sarajevu, koje je trajalo kratko, i zato se morao tačno znati njegov početak, da bi ga cijelo moglo doživjeti.

Nakon što bi se na klupi odmorio, Franjo bi se polako, nogu pred nogu, zaputio kući. I tako svaki dan, nastojeći da uspori vrijeme koje je, međutim, sve brže prolazilo.

Trideset dunuma koliko je zapremalo groblje Čekrekčinica, Vakufska je uprava 1885. ustupila Zemaljskoj vladi, uz poštenu naknadu i uz uvjet da nišani ostanu tu gdje jesu, a da okolo njih bude zasađeno drveće i načinjeno groblje. Nije to bilo sasvim u skladu s vjerom, u mezarja se ne dira, među grobove se bez potrebe i razloga ne zalazi, ali došla su bila moderna vremena, bečki je ćesar tražio svoje, ljudi su se promijenili, a i groblje je, ruku na srce, bilo vrlo staro. Navodno ga je na svojoj zemlji ogradio i svojim vakufom učinio Muslihudin Čerkrekčija, početkom šesnaestog vijeka. Tu je i pokopan, tako da mu se i danas znaju nišani.

Projekt za Veliki park bio je djelo činovnika Zemaljske vlade Huga Krvarića. Iako nije bio vrtni arhitekt – kakvih je bilo u Beču, a projektirali su i lijepe i raskošne zagrebačke parkove – njegov se projekt ostvario i trajno održao, tako da se u vrijeme kada Franjo na uvijek istoj klupi dočekuje jesen ne razlikuje od stanja iz 1886. Staze su ostale iste, klupe su još uvijek na istim mjestima, samo je, u međuvremenu, izniknula, usred parka, kosturnica narodnih heroja, a u dnu, pri Titovoj ulici, fontana.

Hugo Krvarić bio je iz Dugog Sela, blizu Zagreba. Školovao se u Zagrebu i u Beču, a u Sarajevo je došao odmah po okupaciji Bosne. Tu se nastanio i dobio sina. Možda je u Sarajevu i umro, tko to više zna. Sin Huga Kravarića, Kamilo, rodio se 1894, kada su stabla Velikoga parka već ojačala. Rodio se 25. travnja, taman u vrijeme kada su olistala. Školovao se u Prvoj gimnaziji, pa u Zagrebu. Postao je kazališni kritičar, cijenjen i aktivan između dva rata. Seli se u Osijek, i postaje urednik Hrvatskog lista, dnevnih novina koje su izlazile za vrijeme NDH. Godine 1945. odlazi u emigraciju, živi i 1958. umire u Argentini. Blizak Pavelićevom krugu.

Je li se Kamilo Krvarić u Argentini sjećao Velikog parka? U kojim bi trenucima, u koja doba godine, i koliko puta, pomislio na to mjesto? Nemoguće je to znati, i već dugo nikoga nije briga za Huga Krvarića i njegova sina Kamila, zabludjeloga kazališnog kritičara, pristigloga iz sarajevske provincije i iz kuferaške obitelji, od onih koji nikome nisu pripadali i nigdje nisu prispjeli, bez domovine i bez zavičaja, i onda bi ponekad, poput Kamila, političkim radikalizmom, viškom nacionalnih i vjerskih osjećaja, svakodnevnom mentalnom i socijalnom gimnastikom, pokušavali negdje postati – domaći. Iako se o njemu ne zna gotovo ništa, biva jasno, u prisjećanju na kolovoški šum lišća u Velikome parku, i na Franju Rejca koji tu, na klupi, čeka jesen, kako je Kamilo Krvarić postao blizak Paveliću.

Hugo Krvarić, njegov otac, imao je dara. Tako je od jednoga starog mezarja načinio lijep austrijski park, s fascinantnom mrežom staza, na koje su se ljudi toliko navikli da ih i ne primjećuju. Te staze izlaze na sve četiri strane, i na četiri ulice koje drže Veliki park. S donje je strane Titova. Kroz guste krošnje i između visokih vitkih stabala, Franjo sa svoje klupe vidi Hotel Istru, koja će uskoro, dvije godine nakon njegove smrti, biti srušena. Ali on to ne zna, i nije ga briga. Iz njegove perspektive, ta građevina vječno će stajati tu, u Ulici Stjepana Radića, nazvana po najvećemu jugoslavenskom poluotoku – kako se govorilo u školi – kojega su Titovi partizani vratili matici zemlji. U Istri je Franjo imao prijatelje, drugove s kojima je nekada davno sudjelovao u uroti za oslobođenje Trsta, Istre, Gorice i Rijeke od talijanske uprave. Njegovi drugovi pomalo su se bavili terorizmom, a on ih je iz Sarajeva potpomagao. Zvali su se TIGR. Bio je to akronim, a bio je i – tigar.

Tokom Drugoga svjetskog rata, u Sarajevu se skrivao inženjer Bonić. Puljanin i tigrovac, koji je iz rodnoga grada morao bježati pred smrtnom osudom. Da su to znali, ustaše bi ga deportirali svojim saveznicima Talijanima, ili bi ga, nakon pada Italije, postali u Jasenovac. U Sarajevu inženjer Bonić je kupio kuću koju će, nakon što se poslije rata on vrati u Pulu, Franjo godinama prodavati, sve dok ju konačno ne proda… I na kraju, od svega je ostalo samo ime jednoga hotela: Istra.

Zdesna od njegove klupe ulica je Kralja Tomislava. Nazvana po hrvatskome kralju, u povodu tisućgodišnjice njegova kraljevstva, koja se te 1925. slavila diljem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, čemu i danas svjedoče mramorne spomen-ploče diljem zemalja bivše Jugoslavije. O Tomislavu je tadašnja propaganda stvorila legendu kao o ujedinjujućemu, zajedničkom kralju svih južnih Slavena. Po njemu je kralj Aleksandar Karađorđević 1928. nadjenuo ime sinu drugorođencu, ali i hercegovačkome gradiću Duvnu.

U Ulicu kralja Tomislava ulijeva se Ulica Mustafe Golubića, koja park štiti s gornje strane. Mustafa je bio sovjetski obavještajac, atentator i silan čovjek, po čijoj bi se mračnoj legendi trebao napisati roman, ako je već preskupo snimiti film. A nema ni glumca koji bi odigrao Mustafu Golubića i ostao živ. Nijemci su ga 1941. živog uhvatili u Beogradu. Kažu da je na sebi imao uniformu SS oficira. Mučili su ga danima, lomili su mu kosti, koliko god ih je imao, ali on im nije htio reći ni kako se zove. Nije mogao hodati, pa su ga na drvenoj kancelarijskoj stolici odnijeli na strijeljanje. Nijemci nisu ni znali koga su pogubili. Nije iz, izgleda, bilo ni briga, kao što je i danas malo koga briga za Mustafu Golubića, Hercegovca iz Stoca, Kominterninog ubojicu, kojemu bi se, kažu, oči napunile suzama kada bi trideset i neke, u kasno noćno doba u nekoj praškoj pivnici tiho zapjevao: “Cvati, ružo, nemoj opadati, boluj Ahmo, nemoj umirati, jer te nemam nigdje ukopati…”

Sa četvrte strane Veliki park iviči jedna uličica, koja je tako malena i neugledna da nikada nije ni ime mijenjala, iako se nalazi u samome centru grada, tamo gdje se imena ulica, a ponekad i živih ljudi, najčešće i najradije mijenjaju. Nikada Franjo Rejc nije njome prošao, jer se Trampinom nije imalo kamo ići. Trampina je bila čikma, nazvana po Trampama, kojih danas više nema, porodici koja je, piše Alija Bejtić, davala hatibe i imame Čekrekčijine džamije podno Kovača, koju je dao sagraditi isti Muslihudin Čekrekčija, koji je ogradio zemlju za ovo mezarje,

Hadži hafiz Abdulatif Trampa bijaše hrabar čovjek, poput Mustafe Golubića, i isti takav usamljenik usred velikih europskih buna i prevrata, pa je stao uz ono nesretnika koji su u ljeto 1878. odlučili braniti Sarajevo od vojske baruna Filipovića. O tim danima, ali ne o Abdulatifu Trampi, nego o Mari milosnici, pisao je Ivo Andrić u jednoj od najljepših i najpotresnijih svojih priča, u kojoj i danas ima više Sarajeva nego što ga je u svim našim sjećanjima i što ga je na zemlji, ali bi i o njemu, posljednjemu velikom izdanku Trampi, netko mogao napisati barem priču.

Nakon što je pobuna skršena, kao što skršene bivaju sve pobune koje bi vrijedilo pamtiti, Abdulatifa nisu pogubili, kao što su mnoge druge, nego su ga predali možda i strašnijim mukama. Robijao je dugo, u zatvoru u Olomoucu, u Češkoj, da bi se vratio u Sarajevo, kada su se već primile mladice u budućem Velikomu parku.

Poslije rata, taksi te je provezao Trampinom ulicom, koja više nije bila čikma, i niz koju se, uz kafanu Park, vozilo brzo, kao po svakome drugom drumu. Tebi se to činilo nepristojno prebrzo, baš kao da je drum pregazio čikmu, a s njom i njezinu povijest, koja će što zbog brzine, što zbog umiranja, na kraju biti zaboravljena. Tim putem, od Obale vojvode Stepe, pa kroz Radićevu i preko Titove, pa preko onoga širokog pločnika, i niz Trampinu, pa desno, uz staru štampariju, Slogu i do Dalmatinske, taksisti izbjegavaju prometnu gužvu i vječne zastoje u Kulovićevoj, kao da svojom vožnjom i sebi i putniku nastoje namiriti izgubljeno vrijeme. A namirenje nema, niti ga može biti. Čovjek ništa ne dobiva kad projuri Trampinom, takvom brzinom da ne stigne ni izgovoriti hadži hafiz Abdulatif Trampa.

Djelo Huga Krvarića trajno je kao malo šta u Sarajevu. Rušile su se zgrade, austrougarske vile gorjele su u više ratova, turske kuće od nepečene gline rastapale su se na stoljetnim kišama, padali su hoteli, a na njihovom mjestu nicale su robne kuće, jedna pa druga, lice grada se nagrđivalo češće nego uljepšavalo, sve dok ga za mnoge, i lica i grada, nije nestalo. Izumrle su i Trampe, nestalo je Krvarića, ali je Veliki park čudom ostao. Samo što više nema klupe na koju bi o Velikoj Gospi dolazila jesen, ono kratko, najljepše doba u godini kada je Sarajevo imalo svoj razlog, i kada se kuferašima činilo kako ih je i Bog, i kralj i car naš Franjo Josip nagradio kada ih je poslao tu.

Klupa je sad dvadesetak metara niže, ali to više nije isto mjesto. Ali svejedno, ako netko za njega još zna, lako će ga naći. Pa može tu odstajati, ili čučnuti i sačekati da dođe ono što će svima jednom doći.

Od vremena do vremena taj se besmrtnik tajanstveno pojavljuje na različitim geografskim širinama i među ljudima izazove veliku uznemirenost. Jedni su ga znali kao Giacoma Girolama Casanovu, u Rusiji su ga zvali Grigorij Jefimovič Rasputin, Crnogorcima je ostao u legendi kao lažni car Šćepan Mali, dok ga pustinjski narodi pamte kao Lawrencea od Arabije. Među nama je do prije nekoliko dana živio predstavljajući se kao Željko Malnar, za prijatelje Cico.

A ni kao Malnar, Hrvat i Zagrepčanin, nije imao jedinstven građanski identitet, dolazio je u toliko socijalnih uloga da je teško bilo povjerovati kako je riječ o jednoj osobi. Bio je, oprostit ćete mi ako štogod zaboravim, novinar, putopisac, televizijski voditelj, državnik, filozof, šaman, prorok, pijanac i bludnik, svetac, odmetnik, antipapa, ispirač zlata, gerilski pukovnik, gusar, vitez lutalica, maskirani osvetnik, gospodar zvijeri, šaptač konjima, noćni jahač, bijeli vrač, hrabri lovac, ciganski kralj i milostivi zaštitnik udovica i siročadi. Njegovo ime otvaralo je pećine s blagom. Uhapšeni revolucionari su ga izvikivali pred streljačkim vodovima. Željko Malnar bilo je jedno od stotinu eskimskih imena za snijeg.
Dolazio je iznenada i bez najave, kao prikaza, kao grom. Njegov crni motor bi se na treperavom obzorju čudesno materijalizirao od vjetra i prašine, ali svi su opet znali da je to on. Trik mu se, ruku na srce, s vremenom nešto otrcao. Beduinski starac koji štapom razgrće žeravu od sušene devine balege, Tibetanka što u aluminijski lončić muze ružičasto jakovo mlijeko, Samoanac koji mačetom raskoljuje kokosove plodove, Čukč koji dere tuljana i kartaši bele u peščeničkom kafiću i autopraonici jednako bi, ne podižući pogled, rekli:

“O, Malnar”.

Gradili bi se ravnodušnima, kao, nije im bilo stalo, ali svi su, bez izuzetka, u sebi zadrhtali od ljubavi za toga velikog u crno odjevenog muškarca. Kad bi on naopačke zajašio stolicu, zagrlio naslon, nasmiješio se i vragolasto namignuo, sve ih je imao. Do kraja svijeta bi za njim pošli. Kao frulaš iz Hamelina Cico bi ih poveo u nezamislive avanture, nagovorio na nevjerojatne ludosti, koje oni tri ili četiri dana kasnije, kad bi se vratili kući, ne bi znali objasniti svojim suprugama.

Ali, često zapravo i nije trebalo objašnjavati. Dosta je bilo reći: “Bio sam s Malnarom”, a ljutita žena najednom bi se razvedrila i uzviknula: “Malnar?! Kako je on? Je li slučajno mene spominjao?” Sve lažljive isprike zašto ste bez košulje i šepate na jednoj cipeli postale bi tada suvišne jer su i sve žene, naravno, bile zaljubljene u Željka Malnara.

Pa i Malnar je volio žene, koliko već može voljeti netko tako nestalnog srca i nemirne prirode kao on. Zbog jedne je naposljetku, pričaju, i umro. Znam, sad ćete kazati kako je Željko Malnar u sedamdesetoj godini izdahnuo na plućnom odjelu zagrebačke bolnice, ali ne vjerujte svemu što pročitate u novinama. Ozbiljni svjedoci tvrde kako se to dogodilo u Maliju u zapadnoj Sahari, gdje je živio s tuareškom princezom Tiziri.

Ona je imala već gotovo dvadeset pet i prošlo joj je doba za udaju, stotine je prosaca odbila ta ohola djevojka prije nego su se njih dvoje upoznali. Naočitog je stranca gledala krišom, iskosa, poslužujući kozletinu s kuhanim korijenjem, dok je večerao s njezinim ocem Saidom, starješinom plemena, a Cico je tu noć neoprezno popio čitavu bocu Chivasa i ujutro se, što da vam pričam, probudio gol u njezinom naručju. Oženjen. Tiziri, čije ime na berberskom znači mjesečina, bila je prekrasna žena, vješta kuharica i darovita, strastvena ljubavnica, a kalašnjikovom i takobom, tradicionalnim tuareškim mačem, rukovala je poput muškarca, no bila je, nažalost, nemoguće naravi, ljubomorna, divlja, okrutna i podla kuja. Malnar je bio sav u masnicama i ogrebotinama. Luđakinja mu je jednom čak iščašila rame.

“Stari, ja to više nemrem”, dobacio je iznervirani Malnar naposljetku Saidu, vinuo se u sedlo svog crnog pastuha i u galopu odjahao ravno u pješčanu oluju, najveću u posljednjih dvije stotine godina, da umre pod dinama i njegove bijele kosti, oglodane pustinjskim škorpionima, nitko nikada ne nađe.

“Cico! Cico!” vikala je Tiziri za njim očajno, no sve je bilo uzalud.

“Pa šta si mu rekla?” upitao ju je zapanjeni otac.

“A ništa”, odgovorila je tuareška princeza otirući suze. “Samo sam mu prigovorila da mi ne ostavlja prljave čizme nasred šatora.”

Drugi, opet, kažu da ni tako nije bilo. Kakav Mali, kakvi bakarači, pričaju oni pljuckajući između žutih krnjataka, Željko Malnar je nestao na Velebitu. Otišao je posjetiti svoga prijatelja, stogodišnjeg mudraca koji samotno živi u kolibi na vrhu planine, pod samim nebeskim svodom, da mu odnese nešto hrane, bocu jeftinog vinjaka i novu knjigu pjesama Danijela Dragojevića. Ustali su u zoru i slušali lajanje pastirskih pasa iz doline, pijuckali čaj koji domaćin kuha od gorskih trava i od kojega gdjekad ima stravične vizije, dok su se oblaci šuljali oko njihovih nogu.

“Misliš da ja to mogu”, upitao je Malnar u jednom času prijatelja.

“Naravno da možeš. Samo se, Cico, opusti”, odgovorio je mudri čovjek s planine.

I Cico je zatvorio oči i lagano zakoračio na oblak. Jednostavno je odletio na njemu preko Velebita. Iz daljine, s drugog oblaka, razdragano su mu mahali otac Abraham, Buda, Isus Krist i prorok Muhamed.

“Ali, ljudi”, javi se ovdje Braco Ciganin s drugog kraja šanka, “ja sam ga vidio u bolnici. Žena i ja smo ga išli posjetiti.”

“Eh, moj Braco, tko zna koga ste vas dvoje vidjeli i s kim ste vi razgovarali”, podsmjehne se pripovjedač i zovne još jednu rundu za dušu njihova pokojnog prijatelja.

visoka sam podzemna voda
vodostaj mi je nevidljiv
i promjenjiv
pritišćem vodoravno
i penetriram
i u najmanje pukotine
i onda se širim
skupljam
i širim

skupljam

neuništiv sam
na mene ni gravitacija zemlje
kao na zaobljenu kišu
ne djeluje
(ali gravitacija mjeseca je s                                                                                                )

lutam horizontalno
i tražim
svoju sljedeću osmozu

– Možeš li da mi pomogneš?

– A ti, možeš li ti meni da pomogneš?

– Što vičeš toliko?

– A ti, što ti vičeš?

* * *

– Sinoć, koja ti je bila ona cica u parku?

– A s kim si ti bio?

– Kakvo je to pitanje?

– A kakvo je to tvoje pitanje?

* * *

– Odjednom sam se našla usred divne poljane, prepune najlepšeg cveća.
Šta to znači, kaži mi?

– Interesantno. Iz podruma na poljanu. Interesantno.

– Možda je to u vezi sa Vladinom sahranom u nedelju?

-… U poverenju, jel ti nekad bio dečko, a?

* * *

– Napuštam te, mili moj.

– Ma zašto baš sada? Ispratiću te do Dramskog, pa ti levo, a ja nazad.

– Mislila sam, napuštam te onako, zauvek. Postali smo stranci.

– Ma lako ću ja to, ispratiću te, pa ću autobusom nazad.

* * *

– Svršila si?

– Pusti me da uživam još par sekundi.

– Dođi, da te zagrlim.

– Pusti me, da se odmorim. Još par sekundi.

* * *

– Zaćuti već jednom. Ti si neverovatno sebičan čovek. Samo na sebe misliš.

– Ne nerviraj se toliko, sve će biti OK.

– Kako da bude OK, kad te uopšte nije briga za mene. Samo te služim. Daj mi ovo, uradi mi ono.

– Možda si u pravu… dodaj mi, molim te, tu pepeljaru sa stola.

* * *

– Možeš li da pukneš od ljubavi?

– Možeš, ako ti je ljubav debela.

– Ali ja patim, a gojim se. Sve mu praštam, sve mu dozvoljavam. On je i dalje vitak i zgodan, a vidi mene.

– A koja si ti krvna grupa, a koja je on?

* * *

– Dobar dan. Dokle?

– Do Centra. Partizanskom… Pogledajte vrh Vodna. Napadao sneg.

– Stvarno? Nisam stigao ni da vidim. Od jutros sve u kolima, znate kako je, putnici, gužva…

– A imate li decu?

* * *

– Zdravo komšo, kud si pošao?

– Da bacim đubre.

– Zašto ga čak ovde bacaš? Imaš kontejner bliže, pred zgradom.

– Da, ali po Feng Shuiju moram da ga bacim desnom rukom, ako ga bacim levom, ode mi sva energija.

* * *

– Komšo, imaš vozačku?

– Nemam.

– Pa kako onda voziš?

– U poverenju, otac mi je građevinac.

* * *

– Psssst, Luna, mirno, mirno!

– Susede, pas vam nešto mnogo laje. Da nije žensko?

– Jeste, žensko je.

– Kučka jedna. Moja je isto ženka, ali me sluša, istrenirao sam je, ne sme ni da pisne. A da vas ja nešto pitam, da niste možda samac?

* * *

– Ne možete tu da šetate kuče. Ovo je školsko dvorište.

– A kako vi šetate vašeg buldoga?

– Pa ja sam čuvar. Čuvam školu.

– A ja sam pedijatar. Čuvam dečje zdravlje.

* * *

– Baš ti jelek dobro stoji.

– Hvala. I tebi haljina. Čini te mlađom.

– Mlađom?… Taj jelek, da nije možda onaj od lane?

– Sad se setih odakle mi je poznata haljina. Moja koleginica Fani ima istu takvu.

* * *

– Koja je prognoza za sutra?

– Pretežno oblačno, povremeno sa kišom i grmljavinom.

– Ne verujem im. Rekli su i za danas da će biti oblačno i da će padati kiša, a napolju je pravo proleće. Ako hoćeš, možeš da izađeš sa kratkim rukavima.

– E, malo ga pretera. U oktobru sa kratkim rukavima? Pa nisi ti fudbaler, a i oni su počeli da nose dresove dugih rukava.

* * *

– Šta ti se to danas desilo?

– Ma ništa. Ovi novinari su sve pomešali. Mislim, bila je pljačka, ali ne u mojoj samousluzi, već kod Voje, na drugom kraju ulice.

– Večeras ste bili na svim televizijama. Evo, ima vas i u večerašnjim Vestima. Dali su i inicijale razbojnika, a i tvoje, pardon, Vojine. S.I. i V.P.

– Pa točno, Vojo Petrovski… Šta?! Stanko Ivanov, au, pa to sam ja?!

* * *

– To je samo jedan siroti starac. Nikome ne bi naneo zla. Samo je prosio za neki denar.

– Da, ali komšinica tvrdi da ju je napao. I hteo da joj ukrade tašnu.

– Nemoguće. On, čoveče, ima više od osamdeset, jedva se drži na nogama.

– Sve je moguće. A ti, jesi li napunio sedamdeset i pet?

* * *

– Zar je neophodan ovakav tretman prema ovom dobrom čoveku?

– Pre svega, hteli bi da pomognemo pravnoj službi da raščisti istragu oko tog slučaja, pa ćemo izdati saopštenje.

– Ali dame i gospodo, prijatelji, on satima sedi u kancelariji, ispred kompjutera, i ne miče se odatle ni za vreme pauze, sve do kraja radnog vremena.

– Pa kako je stigao onda da napravi vanbračno dete?

* * *

– Sve će nas zakopati svojim parolama, politikanstvom i aferama.

– Oni će nas zakopati, mi ćemo se otkopati.

– Dvadeset godina je prošlo čoveče, dvadeset godina!

– Dobro što me podseti. Skupljamo se za dvadeset godišnjicu mature. Kod “Žabara”. Dolaziš?

* * *

– Alal ti vera, stalno te viđam u društvu tvog brata, te na Vodnu, pa u parku, bioskopu…

– Nije mi brat. Sin mi je.

– Ma zezaš me. Sin?! Pa kad si ga dobio?

– Sa petnaest.

* * *

– Dete, dođi ovamo. Evo ti deset denara ako mi kažeš gde stanuje doktor Vojkan.

– Pa ti si doktor Vojkan.

– Dete, ne pitam te ko je doktor Vojkan, nego gde živi.

– Tata, zar me ne prepoznaješ? Pa ja sam Jovica, tvoj sin!

* * *

Hokus, pokus, prevarantus.

Hokus, pokus, prdikokos.

***

S makedonskog preveo autor

Željko Malnar vladao je snagom svoga tjelesnog autoriteta. Razgrtao je ljude, lijevo i desno, ne vodeći računa o posljedicama. Nije ga bilo briga za one koji ga nisu zanimali. Bio je golem čovjek, zastrašujućih dlanova – kao lopate strahanovke Alije Sirotanovića – jak i krakat, poput diva Rubezahla, a pritom i vrlo nezgodne naravi. Za razliku od većine velikih ljudi, trome naravi i dobre ćudi, kojim ih je priroda učinila manje opasnim po sitniju ljudsku zvjerad, Malnar je bio vrlo okretan, dječački okrutan i živ. Nije bilo lako onima koje bi uzeo na zub, onima koje nije volio. Morali su izbjegavati prostore u kojima se on pojavljivao, njegove ulice i dijelove grada. Srećom, redom su to bili ljudi koje se nije moglo žaliti, jer su na ovome svijetu i u ovome gradu bili mnogo moćniji i utjecajniji od njega. Bjesnio je, a nije im mogao ništa.

Bio je temeljito obrazovan čovjek, s onom vrstom unutarnjeg preobraženja kakvo se susreće kod dobrih redovnika, pokojeg franjevca ili monaha iz srpskih manastira na Kosovu, iz čega je proizlazila i njegova socijalna strategija. Pripadao je onoj zagrebačkoj i jugoslavenskoj mladosti koja je šezdesetih godina hrlila na istok. U tim svojim indijama našao je pouzdanje i životne temelje, na kojima je zatim mogao graditi cinizam i socijalnu grotesku, sve ono po čemu će, za veći dio publike, Malnar ostati upamćen kao šaljivdžija, cirkusant, autor jedinoga freak showa u povijesti naših javnih pozornica. I dobro je da ga na takav način pamte, znači da se savršeno dobro kamuflirao, jer on nije bio ni cirkusant, ni humorist, a najmanje od svega bio je novinar. Bio je tužan čovjek, rijetko svjestan svijeta oko sebe, i u stalnoj potrebi da ljudima pokaže koliko griješe. Služio se onom najstarijom, biblijskom socijalnom strategijom: ukazivao je na našega najmanjeg brata, i okružio se u Noćnoj mori isključivo takvima, našom najmanjom braćom, ne bi li ljudi nešto shvatili. A njima je, eto, bilo smiješno.

Lijepo je za njega reći da je bio pustolov. Počeo je vrlo mlad, u jedinoj europskoj prašumu, bosanskoj Perućici. To je bilo prije odlaska u Indiju, dok je još studirao medicinu. Poslije je obišao najudaljenije zakutke svijeta, neke u zbilji, u džipu, na motociklu, ili pješice, s mačetom u ruci, a neke u snovima i u mašti. Upoznali smo se 1985, u Domu mladih, u Sarajevu. On je, uz dijapozitive, promovirao jednu od svojih avantura. Slijedila su pitanja publike. Digao sam se, negdje iz posljednjeg reda, i upitao ga što je on od svega toga izmislio. Gledao je u mene nekoliko trenutaka, onako velik i strašan. Imao je pred sobom dječarca, provokatora, jednog u publici opčinjenih i omađijanih sljedbenika, ali je reagirao munjevito: “Izmislio sam sve! Zar nije uzbudljivo?” Čuo se smijeh olakšanja, ljudi su mislili kako mi je doskočio. Nije mi dopustio da mu razbijam iluziju, koju je stvarao na veličanstven način.

Sreli smo se opet četiri godine kasnije, na istome mjestu. Upamtio me, premda me je vidio samo jednom, iz daljine. Kao lovac koji pamti svaku šumsku zvjerčicu. I tada je nešto promovirao. Poslije smo se zapili u kafiću koji se zvao Dedan. Tražio je da baš tamo idemo, jer mu je o Dedanu pričao neki njegov drug iz Indije. Oko četiri ujutro Malnar je htio tući nekog tipa, jer je mislio da je ovaj rekao nešto što zapravo nije rekao. Pokušavao sam biti prevoditelj između jezika koji su u trenutku postali strani. Poslije sam ga pratio do hotela. Htio je tući milicionera. Vrlo razložno mi je objašnjavao zašto. Srećom, nijednog milicionera nismo usput sreli.

Kada sam 1993. stigao u Zagreb, uvjeravao me da to nije mjesto za mene. Rekao mi je da imam sreće što odlazim, i da sad mogu otići gdje god želim. Ostao sam u Zagrebu. Tako je, valjda, moralo biti. U to vrijeme Željko Malnar postaje televizijska zvijezda. Njegov show trajat će godinama, prelazit će s jedne na drugu televiziju, na trenutke će se činiti kako ulazi u maticu nacionalne kulture, da bi odmah zatim kliznuo na margine. S godinama je okupio ekipu čudaka, onih koji su na najvećoj distanci od zagrebačke gradske elite, pa bi se onda cijele noći poigravao njihovim stvarnim i izmišljenim biografijama. Je li Malnar manipulirao tim ljudima? Naravno da jest, ali nije ih unesrećivao. Pomagao im je da žive, puštao ih da budu ono što jesu, ili da izmišljaju svoje uloge, i kroz njih je prelamao političku i društvenu stvarnost Hrvatske. U atmosferi apsolutne političke nekorektnosti, kakvu je stvarao u svome televizijskom programu, Željko Malnar razotkrivao je besmisao svakog šovinizma. Osim što je bio pustolov, bio je vrlo dosljedan moralist. Kao gospodar samoće, igrao se osjećajima publike.

Da bi se doživjela pustolovina, nije potrebno daleko ići. Urođenici su tu, vrlo blizu nama, u susjednome stanu. U Amazoniji i u Perućici, kao i na Peščenici Željko Malnar činio je istu stvar. U Globusu ili na televiziji, lako je mijenjao medije. Umio je biti slobodan čovjek i okružiti se ljudima koji ga vole. Imao je apsolutno poštovanje za tuđu samoću. Znao je gdje je granica koja se ne prelazi. Maltretirao je ljude, vrijeđao ih, svašta im govorio, i uvijek je savršeno dobro znao što se ne smije reći, kada se treba umuknuti, kada se mora biti dobar, samo dobar. Pokušavao je ljude poučiti o toj granici. Naivni guru, ulični mesija, baraba i probisvijet, lice jedne lijepe zagrebačke mladosti…

Jedanaesti je srpanj, osamnaest godina od velike srebreničke smrti, a mi govorimo o Malnaru. Slučaj je to dobro udesio. Kada je na sarajevskoj tržnici Markale mina iz srpskoga minobacača ubila sve one ljude, njegova televizijska emisija prikazivana je u crno-bijelom, nestale su boje. Cijele je noći govorio o tim ljudima, bez mržnje i patetike, istinito. Na jedan od dana sjećanja na Srebrenicu, Željko Malnar pojavio se u crnom odijelu, s kravatom. Dobro je o njegovoj smrti govoriti danas.

Bio je velik pustolov. Brinuo se o životinjama, naročito o psima i konjima. Brinuo se o ljudima o kojima drugi nisu. Imao je dlanove kao lopate, prijeku narav i dobru dušu. Bio je težak i plemenit čovjek, lijep i pametan. Kada jednom svega svijeta nestane u velikoj eksploziji, i ostane samo pustinja i ništa, mogao si se nadati da ćeš i tada sresti njega. Te nade je nestalo. Nema više Malnara.

Sparina nad Evropom i
sumporno svjetlo.
Rađaonica i tek pokoji krik muškarca
iz gerijatrije u drugom krilu.
Dvadeset i četiri sata trudova,
uz nježne boje A.R.Pencka na prozoru.
Crtežima je platio porod sina Anatola,
kaže ginekolog i onda:
Položaj čelom,
dijete zaglavilo,
drugi izlaz,
konačno kiša i
carski rez.
U Kölnu tog dana u četiri.

Sparina nad Evropom i
sumporno svjetlo.
Klaonica i tek pokoji krik muškarca
i žena u palom gradu.
Dvadeset i četiri sata hodanja i više.
Ne bojte se ništa, želim Vam srećan put,
kaže general i onda:
Kolone,
zaglavljene
bez izlaza i
bez kiše.
I rez.
U Srebrenici tog dana u četiri.

Nema punoljetnosti
u sumpornom svjetlu,
čas pred smrti,
čas pred rođenja
u praznom hodu u Potočare.
Nestalo je vrijeme
i svaka moguća udaljenost u
trenutku pred kišom.
Jer što su tisuću i dvjesto kilometra
i što je osamnaest godina
za dušu djeteta?

Jutros vijest u novinama: banjalučki muftija Edhem ef. Čamdžić sinoć je, uoči početka mjeseca ramazana, proučio prvi ezan s munare obnovljene Ferhadije džamije. “Pozvali smo putem ezana sve prognane Banjalučane da se vrate u lijepu Banju Luku, da dođu da nastave živjeti sa svojim komšijama, da nastave širiti toleranciju, da se druže s Ferhadijom”, kaže muftija, i dodaje kako su se na Muftijskom vijeću dogovorili “da se tokom predavanja koja će se održavati tokom mjeseca ramazana govori o dijalogu, suživotu, toleranciji, da se izbjegne svaka riječ jezika mržnje kako se niko ne bi povrijedio, ne samo uz ramazan, nego i tokom cijelog života”.

Da su mi Ferhadija i cijeli njezin ansambl (sahat-kula, Safi-kadin kamen, niski dućani oko nje, pa malo dalje, u produžetku, tvrđava Kastel i Vrbas pod njom…) dio najintimnijega doživljaja svijeta, koji se može pretvoriti i u jaku bol, prvi put sam osjetio onoga dana ujesen 1969. kada je Banja Luka stradala u potresu, a munara džamije Ferhadije prelomljena po šerefi i survala se na zemlju. Sutradan nakon potresa spustio sam se u Banju Luku i nisam mogao očiju odvojiti od toga prizora. Imao sam i neke zapise o tome, propali su i ne sjećam ih se više, i bolje je tako, nema zapisa koji bi mogao opisati taj osjećaj. Još manje mi je moguće opisati osjećaj kada je, pri prvome dolasku u Banju Luku poslije rata 1996, u me zinula praznina na mjestu Ferhadije i sahat-kule: trivijaliziran prostor bez značenja i veličine.

Tekst Povratak na mjesto nesreće napisao sam 2001. godine, kada je najavljen početak obnavljanja Ferhadije.

(9. srpnja 2013)

Povratak na mjesto nesreće

5. 5. 2001.

U ponedjeljak će se u Banjoj Luci dogoditi nešto neobično: bit će simbolično položen temeljni kamen za obnovljenu džamiju Ferhadiju, na isti onaj datum, 7. svibnja, kada je prije osam godina srušena. Tek će se vidjeti kojom će brzinom teći i s kakvim se sve teškoćama susretati stvarna obnova Ferhadije, no ni sama ceremonija polaganja temeljca nije beznačajan znak, kada se usporedi s dugim i mračnim, olovnim godinama protekloga rata i daytonskoga mira, koje su Banju Luku, nekad čudesni prijelazni grad na samomu geografskom i civilizacijskom spoju dvaju svjetova, deurbanizirale, duboko unazadile i ponizile.

Uporna kampanja zagovornika obnove Ferhadije s jedne, i jak pritisak međunarodne zajednice s druge strane, konačno su primorali političare u Banjoj Luci i u Republici Srpskoj da “spuste fenjer” i izdaju načelnu dozvolu za obnovu džamije-simbola. Prije toga naslušali smo se od tipova koji su se zvali, recimo, Umićević (bivši radikalski predsjednik općine), Lazarević (profesor i političar), Brđanin (SDS-ov prvoborac, a sada stanovnik Haaga) svakakvih zlih gluposti i sramnih cinizama: “Ferhadija je djelo okupatora i ne treba je obnavljati…”, “vjerske objekte treba graditi adekvatno broju vjernika, a u Banjoj Luci nema toliko muslimana da bi im trebao tako veliki objekat…”, “Ferhadiju je podigao Srbin, makar i poturica, pa su je Srbi i srušili…”, a najmekši iskaz glasio je otprilike ovako: “Džamije nije trebalo rušiti, ali kada je to već urađeno, sada ih ne treba obnavljati kakve su bile i gdje su bile; to može samo biti izvor novih konflikata…”

Ferhadija i današnja Banja Luka nastajale su zajedno, u pitomoj ravnici s obje strane Vrbasa, nizvodno od istoimenoga srednjovjekovnog naselja, koje u tursko doba ponese naziv Gornji Šeher. Džamija, koju je u Banjoj Luci za Ferhad-pašu Sokolovića prije više od četiri stoljeća, 1579. godine izgradio po svoj prilici mimar Sinan, jedan od najvećih arhitekata svoje epohe na Istoku, pripadala je klasičnom osmanskom stilu tzv. potkupolnih džamija. Ipak, kako je ustanovio vrsni poznavatelj profesor Džemal Čelić, njezino arhitektonsko rješenje unikatno je u našim krajevima: glavni kvadratični prostor pod kupolom produžuje se u drugi, dodatni prostor pod polukupolom, te u dvije bočne lađe pod jedinstvenim bačvastim polusvodom. Sastavni dio cjelovite izvedbe bila su izvanredna unutarnja rješenja, zajedno s bogatom plastikom tzv. stalaktita i bojenim ornamentalnim dekorom. Cjelinu ansambla upotpunjavala je prekrasna sahat-kula, vjerojatno najstarija u Bosni, šadrvan, te tri turbeta (mauzoleja): Ferhad-pašino, njegovih barjaktara, i legendarni grob Safi-kade, banjalučke verzije motiva Romea i Julije. Na Safi-kadinom kamenu generacijama su nesretno zaljubljene Banjalučanke, bez ikakve limitiranosti vjerom ili kojim drugim pripadanjem, palile svijeće u vrućoj nadi da će im pomoći. Nakon eksplozije u rano jutro 7. svibnja 1993. godine, umjesto svega toga ostala je – gola ledina. (Kamenje od džamije kamionima su nacionalni trudbeniciodvozili u šljunkaru blizu Banje Luke, gdje je potpuno smrvljeno.)

Uz nastanak Ferhadije vezuje se nekoliko zanimljivih povijesnih podataka i legendarnih predaja. Pozadina je dinamično razdoblje 16. vijeka, u kojemu traju neprestani bojevi između bosansko-turskih carskih namjesnika i austrijsko-hrvatskih krajinskih vojskovođa. U jednomu od njih Ferhad-paša je 22. rujna 1575. na rječici Radonji ispod Budačkoga grada u blizini današnjega naselja Tušilović (vojnićki kraj) pobijedio vojsku kapetana Herbarta Auersperga. Nesretnomu kapetanu odsjekao je glavu a sina mu Wolfa Engelberta zarobio, pa i jedno i drugo poslao sultanu u Carigrad. Vjekoslav Klaić, od kojega se nijedan naš historičar nije bolje uživio u ove prilike i o njima ljepše pripovijedao, ovako završava svoj prikaz događaja: “Auerspergovi rođaci mnogo su se poslije trsili da im Turci vrate glavu (dotično, kožu s glave) pokojnoga junaka i da puste na slobodu sina mu Vuka Engelberta. Tek nakon dugih rasprava postigoše oboje, pošto su platili ucjenu od mnogo tisuća talira. S tom otkupninom sagradio je Ferhad-paša prekrasnu džamiju u Banjoj Luci, koja po njemu bi prozvana Ferhadijom.”

Isti događaj bilježi i sarajevski kroničar Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit (1825-1888) u svojemu djelu Tarih-i Bosna, tek nedavno s turskoga prevedenom i objavljenom pod naslovom Povijest Bosne; činjenice se ne razlikuju bitno, tek ponešto ton: “Kako je uzvišenom sultanu Murad-hanu od spomenutog Ferhad-bega došla prva odsječena glava i prvi zarobljenici, sultan je time bio zadovoljan, pa je kao nagradu Vukoja vratio Ferhad-begu. Majka navedenog Vukoja, da bi oslobodila svoga sina, obratila se molbom spomenutom nudeći novaca koliko želi. Ferhad-beg zamislio je da u Banjoj Luci podigne džamiju i ostale dobrotvorne objekte, pa je prvo, kao otkupninu za zarobljenike, uzeo toliko novaca koliko će biti potrebno za troškove gradnje i oslobodio spomenutog Vukoja.”

Antun Hangi, učitelj iz Bjelovara, koji je cijeli radni vijek proveo u Bosni i početkom prošloga stoljeća objavio do danas nenadmašenu etnografsku studiju o životu i običajima bosanskih Muslimana, zabilježio je staru pučku pjesmu u kojoj se opijeva sudbina Auerspergova (“Ošperganova”) sina i gradnja Ferhadije:

Govori joj paša gospodine:
Borom tebi, Ošpergana majko,
Namisti mi veliku kaldrmu,
Od tekije do Novoselije,
Po Šeheru hamame izvodi,
Namisti mi veliku džamiju,
Kao što je tvoja Ruška crkva,
Sahat-kulu napravi mi,
Kao što je zvonik tvoje crkve,
I još uz to tri tovara blaga,
I tri litre bijela bisera,
Pustiću ti Ošpergana sina.

Lijepu varijaciju dedalovsko-ikarske legende o graditeljima Ferhad-pašine džamije čuo je Ivan fra Frano Jukić, rođeni Banjalučanin, i zapisao u svojemu Putovanju po Bosni godine 1843.: “Još bivši djetetom čuo sam pripovijedati, kako su Turci tri neimara, kad su dogotovili džamiju, naumili pogubiti, da ne bi još takvu gdjegod načinili. Ovo pročuvši, neimari naprave sebi krila te tako pobjegnu iz džamije, a nijesu mogli pregorjeti bradavah, koje leteći izvrnu se i odsijeku dvojici krila, te tako padnu mrtvi kraj Vrbasa, gdje im se i sada kazuju grobovi; a treći, ponajmudriji, odbacivši u dobar čas bradvu, spasi se.”

Ferhadija jest primarno muslimanska bogomolja, i jest da su se muslimanski vjernici i vjerski službenici prvenstveno borili i izborili za njezinu obnovu. No, cijelo vrijeme dok je ta borba trajala, moglo se vidjeti i osjetiti kako to uopće nije samo muslimanska borba; kako ta mirna, uporna, nepopustljiva akcija ima mnogo širi smisao i kontekst, makar ga je teško racionalno objasniti i imenovati. Da nije bilo tako, pitanje je koliko bi još dugo, i s kakvim krajnjim ishodom, trajala. Ne znam koji su sve izvori iz kojih struji ta dodatna energija što se nazire izaili ispod “pokreta za Ferhadiju”, ali za tri takva izvora siguran sam da ih nije teško odrediti.

Najprije, grad! Banja Luka je to doista bila, u mumfordovski punom i kompleksnom značenju riječi. Samo su tri takva grada, u strožijem smislu pojma, bila u Bosni: Sarajevo, Mostar i Banja Luka, svaki sa svojim zasebnim identitetom. Među njima trima Banjoj Luci – ne Sarajevu, kako se stereotipno ponavlja – istinski je pripalo da bude mjesto na kojemu se zbiva ono mehko i plodno sljubljivanje kultura Balkanskoga Orijenta i Srednje Europe.

Potom, Ferhadija kao fokus, zbirno mjesto, orijentacijska točka svih urbanih smislova i gibanja. I u svakodnevnom životu, i u prostoru imaginacije i kolektivnoga pamćenja generacija njezinih stanovnika, potpuno neovisno o njihovom vjerskom identitetu i zainteresiranosti. Ferhadija je Banjoj Luci na potpuno jednak način bila isto ono što su, recimo, Sveti Duje Splitu, Aja Sofija Carigradu, Katedrala Zagrebu, Nôtre Dame Parizu, Begova džamija Sarajevu, katedrala Sv. Stjepana Beču, Petrova crkva Rimu…

I, naposlijetku, ljudi. Na Banjalučane rat i agresija protiv Bosne i Hercegovine sručili su se na poseban način. Nisu bili u opsadi i pod granatama, linije frontova bile su daleko, ali pakao nije ih mimoišao. U mračnim godinama Karadžićeva etničkoga fašizma biti u Banjoj Luci Bošnjakom-muslimanom i Hrvatom značilo je – proklinjati vlastito rođenje. Kako je bilo biti Srbinom, eventualno normalnim građaninom, eventualno nezaražen “slatkim mlekom…”, eventualno osjetljiv na stradanja drugih, a slab i nemoćan – o tomu još uvijek nema nikakvih autentičnih iskaza. Hoće li ih biti ubuduće, hoće li sadašnji dječaci i djevojčice sutra pitati očeve i matere što se i kako se događalo 1992-95, teško je znati. Tek, Banjalučani pogrešneetničke grupe bez rata su rastjerani diljem zemaljske kugle, a njihov snažni banjalučkiidentitet progoni ih i ne da im mira, sliven u žudnju za slikom grada kakva se nosi u pamćenju, u snovima. Pogledajte koju od bezbrojnih banjalučkih web-stranica na internetu, bit će vam jasno o čemu govorim. Pune su slika: Ferhadija i njezina sahat-kula iz svih mogućih uglova, Vrbas, banjalučke čuvene aleje lipa i kestena, Gornji Šeher, pa opet Vrbas…

Zemlja krvi i epizodista

Razgovaram li sa strancem, trudim se biti dobrohotan. Uljepšavam prilike u mojoj zemlji, krajolike opisujem čarobnima, i to je uglavnom istina, a ljude prikazujem ljubaznima, otvorenima, poštenima i dragima, kakvi oni obično nisu. A da moram reći istinu, koja, naravno, nikome ne treba, nevoljko i u nelagodi bih razgovarao samo s nekim za koga sam siguran da mi se neće smijati. O Hrvatskoj i Hrvatima ispovjedio bih se možda samo iskusnom i stručnom psihoanalitičaru koji je u karijeri upoznao kojekakve smiješne i sramotne ljudske izopačenosti, a razgovor bi nam, po prilici, ovako tekao:

“Pričajte mi o svom djetinjstvu”, počeo bi on, s blokom za pisanje na koljenima, izvaljen u kožnom naslonjaču kraj mojega uzglavlja.

“Ma, pustite djetinjstvo, doktore”, prekinuo bih ga ja odozdo s kauča. “Došao sam zbog Hrvatske i hrvatstva.”

“Nesigurni ste u svoje hrvatstvo?”

“Ne, dapače, u rijetko što sam siguran kao u to. Moji su vjekovima unatrag Hrvati, zdrav katolički korijen iz imotskog kraja. Ni u najstarijim crkvenim knjigama nećete naći da se na našu lozu navrćala ijedna druga sorta osim hrvatske. Moj problem s nacionalnim identitetom je drugačije naravi… Tu je na stvari… Vidite… Mogu li računati na vašu diskreciju?”

“Sve što kažete ostat će u ovoj prostoriji.”

“Pa, gledajte, ima nekih ljudi koji se nazivaju domoljubima i ponosni su na svoje podrijetlo, doživljavaju kao ne znam kakvu povlasticu da su Hrvati, dok mene ta etnička činjenica, upravo suprotno, ispunjava snažnim kompleksom inferiornosti. I onda se ja, prirodno, upitam…”

“… Jeste li normalni?”

“Tako je.”

“Okej, počnimo s time, kako ste rekli, kompleksom inferiornosti, premda je, da vas upozorim, postavljanje dijagnoze moj posao. Zašto se vi kao Hrvat doživljavate manje vrijedim?”

“A kako bih se drugačije trebao osjećati? Čime bih se mogao pohvaliti, koji je to veliki podvig ili jedinstveno dostignuće kojim je moj narod zadužio čovječanstvo? Historija se uvijek događala mimo nas, mi smo u svim revolucijama i ratovima bili statisti, eventualno tek sitniji epizodisti. Za usporedbu… Gledate li kaubojske filmove, doktore?”

“Često i rado ih gledam.”

“E, vidite, Hrvati su vam kao oni bezimeni Meksikanci koji poginu odmah na početku kaubojskog filma. Hrvati su kaskaderi koji s krikom padnu s krova konjušnice pogođeni hicem iz kolta glavnog junaka. Uzmite, na primjer, jednu od najznamenitijih, najhrabrijih i najnesebičnijih zgoda u povijesti našeg naroda, kad je Nikola Šubić Zrinski 1566. kod Sigeta spasio, kako kažu, kršćansku civilizaciju, suprotstavljajući se s dvije i po tisuće branitelja grada turskoj sili od stotinu tisuća ljudi.”

“Dvije i po tisuće protiv sto tisuća?!”

“Znam, ne morate mi ništa govoriti. Idiot. Mjesec dana nakon bitke glava mu je, zamotana u krvave krpe, još putovala uokolo. A zbog koga, molim vas? Zbog nekakvih nezahvalnih Habsburga koji za njegov život pet para ne bi dali. Jer, gledajte kako je to stoljeće kasnije završilo. Petar Zrinski, praunuk Nikole Šubića, ustao je za narodnu pravicu, za mrvu popišanog hrvatskog dostojanstva, i znate što mu je ista ta habsburška gamad u Bečkom Novom Mjestu napravila?”

“Da mu nisu možda odsjekli glavu?”

“Bingo!”

“Neugodno.”

“Užasno neugodno, doktore. Čisto se zasramim kad se sjetim da sam zemljak takvih budala i gubitnika koji su ratovali za tuđi račun i završavali bez ostatka jednako, kao dekoracija na bedemu, s ćelenkom na vrhu koplja.”

“Dobro, ako možda nisu nadareni za ratovanje, svakako mora biti nešto drugo u čemu su se Hrvati istakli.”

“O, kako ne, napravili su penkalu i kravatu.”

“Joj, nemojte sad biti zajedljivi. A što ćemo s Nikolom Teslom, čovjekom koji je osvijetlio planet?”

“Tesla je bio Srbin.”

“I to je problem?”

“To je užasan problem. Uzgredno, sad sam se sjetio, i Slavoljub Penkala je bio Poljak. Niz je hrvatskih velikana, znate, nehrvatskog podrijetla. August Šenoa – Čeh. Ljudevit Gaj – Francuz. Dimitrije Demetar – Cincar. Petar Preradović – Srbin. Vatroslav Lisinski – Nijemac. Ladislav Ružička – Čeh. Ivo Andrić… dobro, nije važno…”

“Čekajte, pa imate u Hollywoodu onoga glumca, Radu Sherbedgiu.”

“I on je Srbin. Ali, kad spominjete Hollywood, priznajem, imamo i mi jedno veliko svjetsko glumačko ime… Samo malo, kako se ono zove… Znat ćete ga, igrao je u onoj bolničkoj seriji.”

“Kojoj bolničkoj seriji? Doktor House?”

“Nije Doktor House. Ona druga…”

“Uvod u anatomiju?”

“Nije ni Uvod u anatomiju.”

“Chicago Hope?”

“Ne.”

“Stažisti?”

“Ne.”

“MASH?… Kineska plaža?”

“Dalje.”

“Doktorica Quinn, žena vrač?”

“E, jebi ga, doktore.”

“Hitna služba?”

“To! Tako je, Hitna služba. Goran Višnjić igra u Hitnoj službi.”

“Koji je Goran Višnjić?”

“Onaj zgodni, mlađi. Došao je u kasnijim sezonama, kad je Clooney otišao.”

“Mislite na onoga liječnika Rusa?”

“Ne, on je naš… Ili, ne… Zapravo, kad bolje promislim, i Višnjić bi lako mogao biti Srbin.”

“Oprostite, a kako vi znate da je netko Srbin?”

“Bejbi, u Hrvatskoj se uvijek zna ako je netko Srbin. Mi smo jedna takva mala, klaustrofobična, zagušljiva garsonjera od države da svatko svakoga zna, a kako nemamo velike pameti i nizašta nismo osobito nadareni, obično pričamo o glupostima. Iza nas je trinaest ispraznih stoljeća koje smo većim dijelom proveli pod tuđinskom vlašću. I to, suprotno vjerovanju, nije uvijek nužno bilo najgore. Mrski zavojevači sagradili su naše najljepše renesansne palače i barokne dvorce, otkrili nam blagodati vodovoda i kanalizacije, sagradili ceste i željeznice…”

“Mislite da to sami od sebe ne biste znali?”

“Teško je to reći. Sami od sebe napravili smo, rekao sam već, samo kravatu. A zar je to neki rezultat? Za tisuću i tristo godina netko bi sposobniji vjerojatno uspio napraviti nešto korisnije od toga šarenog modnog dodatka. Što će vam uopće kravata? Vi je, vidim, i ne nosite i vjerojatno vam uopće ne nedostaje. Imate dobar život i bez toga duguljastog komada tkanine. Slično je i s Hrvatima, da nas nema, nikome ne bismo nedostajali. Zemaljska lopta jednako bi se vrtila oko svoje osi i kružila oko sunca. Čitava povijest čovječanstva, od kamene sjekire do space shuttlea, ostala bi više ili manje nepromijenjena bez toga naroda statista i epizodista. I to mene baš onako, kako bih rekao, jebe. Osjećam se uzaludno i glupo. A vi mi sad recite kako se to stručno zove.

“Zaista, tu imamo klasičan primjer kompleksa niže vrijednosti.”

“Eto, što sam vam rekao.”

Dolac bi trebalo spustiti na Jelačić plac

Ako bi mi ovo bilo prvi put, bilo bi jednostavnije govoriti o Hrvatskoj u 1000 riječi. Ali, nije prvi put. Vrijeme i starost podjednako obvezuju na zaborav, ali i na pamćenje.

Evo što su me naučili i pokazivali mi drugi. Odveli su me od Kipa slobode do vrha Empire State Buildinga (New York). I od Golden Gatea do Fisherman’s Warfa (San Francisco). S jednim Amerikancima imao sam sastanak urečen pod Eiffelovim tornjem. I tamo, u Parizu, stekao sam dojam – ali, to je bio samo dojam – da bih im trebao govoriti o Leonardu da Vinciju, ili o gradnji Saint Chapelle. Zato što su oni s drugog kontinenta, a ja s ovog istog. Kao da pripadnost uvijek obvezuje na poznavanje i na zagovor.

U Rimu sam obišao Forum , zatim fontane, pa Palaču Venecija. U Veneciji Markov trg; u Beču katedralu Sv. Stjepana; u Pragu Hradčane; u Jeruzalemu Zid plača itd. Sve su to, tako reći, slavna mjesta globalnog sela, proslavljena u filmovima, knjigama, i prospektima. Neka su stoljećima pripadala tzv. grand tour, „velikom obilasku“ na kojemu su se druge nacije obrazovale. U njih je uložen novac, pa veća i manja darovitost pojedinaca-umjetnika.

Naša Hrvatska je mlada je država, od svoga osnutka bila je više godina, najmanje četiri, u ratu. Danas joj najveću reklamu daje Haaški sud, procesi za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. Što, dakle, govoriti strancu o njoj, o mojoj zemlji?

Nedavno sam se družio s jednom starijom gospođom iz Italije. Ove 2013. nju je oduševilo isto ono što i moje Amerikance prije skoro 4 desetljeća: tržnica Dolac. Bilo bi najbolje vratiti Dolac na Trg bana Jelačića, pomislio sam, tamo gdje se nalazio i tijekom II. svjetskog rata. Uostalom, sir i vrhnje ostali su znak gradskog i hrvatskog identiteta, barem za pokojnog pisca Branimira Donata.

Ali, što ja to brbljam i tražim. Stranci ne mogu određivati domaćinski život. Istovremeno, kao njihov domaćin nemam im pravo zadati nešto što im se mora svidjeti. Povedem li bilo koga u bilo kakav obilazak on će pokazivati svoj odnos prema njemu, sklonost ili nesklonost, bez obzira na kućni odgoj i taktičnost. S tim se moram pomiriti, čak i onda kada mu se moja zemlja ne sviđa.

Hrvatsku sam predstavljao u određenom broju riječi, u određenom opsegu, još u bivšoj domovini. Moji američki prijatelji doputovali su u Zagreb davne 1975. Putovali smo doslovce od izvora Save do Skoplja u unajmljenom autu – opel-kadetu, u kome se moj Amerikanac, naučen na automatski prijenos, zdušno mučio. Putovali smo uz Jadransku obalu od Pule, preko Splita do Dubrovnika. I obišli sva nezaobilazna ili “nezaobilazna” mjesta, kao što su pulska Arena, Dioklecijanova palača, srednjovjekovne zidine Dubrovnika. Kao i aktualnoj Talijanki, najviše im se sviđao Dolac. Prepoznali su ga u barkama iz kojih su nam Dalmatinci nudili na plaži grožđe, lubenice itd.

Da svojedobno nisam snimao TV dokumentarce, ne bih ni vidio Hrvatsku koju sam zavolio. Pritom mislim na zaboravljene zaljeve Brača sa starohrvatskim crkvicama, na zaljeve otoka Krka. Mislim i na tursko kupalište i turbe u Iloku, na turski han kod Vranskog jezera. Na ostatke stare Aserije kod Benkovca, pa na rimske mozaike nadomak Bribirske Glavice. Na “mala mjesta srca moga”, kao što to pjeva Arsen, na mala mjesta moje prošlosti. Tu, u njima se očituje velika povijest o kojoj je moguće naširoko raspredati, iako su joj ostaci vrlo skromni, no meni jedini, i dragocjeni. Nekako je lakše pripovijedati iz glave o Hrvatskoj, nego li na licu bilo koga mjesta o kome je riječ. To nije njena posebnost, već općenito uvažen odnos riječi i stvari. Kao da su riječi nježnije od svakog mogućeg prizora.

Već duže vrijeme zanima me veza između Lepoglave i Svetog Petra u Šumi početkom XVII. stoljeća. Prije svih onih Jozefina, Karolina, prije cestovnih poveznica Zagreba i Karlovca s morem. Jalovo zamišljam kako je to pavlin Ivan Belostenec putovao od Hrvatskog Zagorja do Istre, i kako je skupljao hrvatske riječi – kajkavske, čakavske i štokavske – za svoj “Gazofilacij”. Njegovo putovanje moralo je trajati najmanje 2-3 tjedna samo u jednom smjeru, a putovao je pješice, vrlo rijetko na konju, koji je bio dragocjenost. Sjećam se, usput, da je slavni kanonik Franjo Rački putovao, još polovicom XIX. stoljeća, 10-ak dana od Zagreba do Senja.

Trebam li, uopće, govoriti strancu o Pavlinskome redu, srednjoeuropskoj pojavi koja je toliko obogatila Hrvatsku, posebno u kulturi i umjetnosti, kako bi red potom bio ukinut Bečkim dekretom, a njegovo bogatstvo prenijeto u Budimpeštu.

Bolje je pričati gostu o prohodnosti zemlje, o putnim pravcima i vezama. O onome o čemu pišu Lara Černicki i Stašo Forenbaher, o “Starim cestama do mora”. O tome kako su hrabri ratnici poput Filipa Vukasovića bili ništa manje hrabri graditelji. Ili, kako je Napoleonov osvajač maršal Marmont doprinio povezanosti mediteranske i kontinentalne Hrvatske. No, i priča o putnoj povezanosti Hrvatske opet obiluje jalovim projektima i snovima, što zbog neimaštine, što zbog podijeljenosti koju su strani vlastodršci poticali među domaćim stanovništvom.

Pritom mislim na plovnost rijeke Save, i na nedosanjanu riječnu luku u Zagrebu, koju su planirali ilirski prvaci Hrvatskog narodnog preporoda. Čini mi se da je baš Ambroz Vranyczany kupio parobrod u inozemstvu, poslao ga od Siska prema Zagrebu da bi ovaj – potonuo. Zvao se „Sloga“. Danas ta riječna luka nije niti san Zagrepčana, no tko zna, budućnost je dovitljivija od nas, prolaznih stanovnika sadašnjosti.

Vjerojatno sam sklon skromnim ostacima, i izjalovljenim snovima, to je moja pogreška. Istovremeno, oni odslikavaju kako slabosti tako i snagu ove zemlje da preživi pogibelji, i da ide dalje. Sjećam se drevne hrvatske prošlosti iz čitanki i povjesnica, one što govori o kraljevima Zvonimiru i Tomislavu, pa odmah zatim profesorice Nade Klaić u kuti od glota, koja mi govori da je svoje neumrle radove napisala u kuhinji jedne višekatnice. Trebam li iz pristojnosti tajiti vlastito siromaštvo, ili ga jednako spominjati kao i druge istine, čuvajući s istom pomnjom povijesne činjenice i legende.

Očito je, opredijelio sam se za usporedno pokazivanje i pričanje o Hrvatskoj. Lakše bi mi bilo samo pripovijedati, posebno ono za što mislim da je vrijedno i istinito reći. Ali, za pokazivanje “terena” moram znati podnosi li moj stranac, primjerice, visinu. Bilo bi lijepo kad bi se popeo na zvonik sv. Duje u Splitu, do vrha, i zagledao otoke pred gradom, iznad Dioklecijanovog zida. Tamo ga više ne bih mogao pratiti, zbog vrtoglavice. Na vrh Biokova po ljetu bih još, vjerojatno, mogao. Zato da mu pokažem kamene, napuštene kuće, zato da vidi pred kakvom su beskonačnom prirodom izdržali naši stari, pružajući utočište redovniku Albertu Fortisu.

Dubrovnik bih mu najradije pokazivao u veljači, kad je pust, njegove zidine, stube i Orlandov stup. Potom bismo sjeli u avion i vratili se u Zagreb zameten snijegom. On bi nosio mimoze i gledao kako po njima prši snijeg, a ja bih se hvalio kako je moja zemlja velika, najveća na svijetu.

Možda bih, ipak, odustao od pokazivanja čitave zemlje, i ograničio se samo na jedan njen dio. Privlače me, na primjer, dvorci Hrvatskog zagorja. Za razliku od kamenih kuća na Jadranu, ili u sv. Vidu, blizu ušća Neretve, pokrivene kolibe zagorskih kmetova i seljaka više ne postoje – postoji etno-selo blizu Kumrovca. A blizu njega ona ruševna kuća u kojoj se rodila Sidonija Erdoedy Rubido, koja je prva otpjevala Lijepu našu. Trebalo bi samo malo potegnuti do Novih Dvora Klanječkih, i pronaći u dubokoj sjeni starog stabla Mihanovićev grob.

Tko zna što se danas događa s Kajfežovom Miljanom. Tamo sam snimao TV seriju „Kroz Hrvatsko zagorje“, prema istoimenoj knjizi Gjure Szabe. Takve građevine stalno traže još. Temelji povijesnih dvoraca i starih građevina progone nas baš kao i vlastiti, po stanovima i kućama. Siromašni preci često su ih gradili jedino onako kako su mogli. (Tu bih umetnuo, kako jedino hrvatski plemići nisu dobili obeštećenje od Beča prilikom ukidanja kmetstva.) Prošlost i povijest odražavaju se na izgledu starih gradina i dvorova više no što znamo, i više no što bismo željeli znati. Učitelj Janko Leskovar prozvao ih je propalim dvorima.

Uvijek, i na sreću, muke pradjedova postaju muke praunuka, i s njima se moramo nositi, pa makar danas graditi onako kako treba. Ne slijede nas samo loše stvari, već i one lijepe i dobre. Sve to čini cjelinu, i mladost i starost, i blještavost i oronulost, moje zemlje i mene samog.