U Rečniku srpskohrvatskoga književnog jezika (Matica srpska-Matica hrvatska, Novi Sad-Zagreb, 1967.), u prvom tomu, na strani 245, za imenicu “bol” se kaže da može biti i muškog i ženskog roda, odnosno da se u muškom rodu kroz padeže mijenja po shemi “bol, bola”, a u ženskom – “bol, boli”.

Četrdesetak godina kasnije, bosanskohercegovačko-hrvatski pjesnik Mile Stojić će u knjizi Večera bez politike objaviti pjesmu Raspad mješovitog braka koja glasi ovako: “Sve do propasti Jugoslavije/ Nisam obraćao pažnju na činjenicu/ Da je u srpskom jeziku imenica ‘bol’/ Muškog, a u hrvatskom/ Ženskoga roda.”

Otkud Stojiću ideja da bol u muškom rodu pripada isključivo srpskom, a bol u ženskom rodu – hrvatskom jeziku? Srpski pjesnik Milovan Danojlić, u knjizi Crno ispod noktiju, ima pjesmu Ravnopravnost, a ona ide ovako: “U srpskom jeziku – čudna zgoda! – / reč bol je i muškog i ženskog roda,/ pa je tako bar što se tiče bola/ Obezbeđena ravnopravnost oba pola.”

Ipak, Danojlićeva pjesma ne može sama po sebi dezavuirati Stojićevu. Ona, istini za volju, dokida Stojićevu simplifikaciju, ali tek na teorijskoj ravni. Ako, recimo, Milan Mladenović i EKV kažu: “Ti si sav moj bol”, onda nam treba i praktična ilustracija boli (ženski rod) u srpskom jeziku. U pomoć (nam) priskače turbo-folk diva umjetničkog imena Dara Bubamara. Refren njezinog hita “Sebična” glasi ovako: “Tvoj bih platila dug/ tvoj bih nosila greh/ i tvoju bol bih pretrpela ja/ Al ne traži mi to/ Da te delim sa njom/ Tu sam tako sebična/ Jako, jako sebična.”

U trećem stihu citiranog refrena na bol se referira u ženskom rodu (tvoju bol). Razlog je jasan: da je na bol referirano u muškom rodu (tvoj bol), u stihu bi bio jedan slog manje. Kao dobri prevodioci poezije, gospođa Dara Bubamara (ili njen tekstopisac) ne obazire se na jezički purizam i bira varijantu koja bolje odgovara pjesmi. Dok pjesnici poput Stojića lome jezik da ga ne bi dijelili, pjevačice kao Dara Bubamara znaju da je to jedan jezik. Ko je tu sebičan?

U selima Gornje bande autobus se kaže – pruga.

Čekam prugu. Prošla je pruga prije dva sata. Po redu vožnje pruga ide u deset.

Godine 1901. dovršena je uskotračna željeznička pruga kroz Konavle.

Prvi vlak između konavoskog sela Uskoplja i Zelenike prošao je 16. srpnja 1901.

Kretao se po uskom obodu stjenovitih brda, prugom koja je bila mjestimično usječena u živi kamen.

Na svome putu svakodnevno se zaustavljao na sljedećim stanicama: Ivanica, Glavska, Brotnice, Vojski dol, Mihanići, Cavtat, Ćilipi, Komaji, Gruda, Pločice, Nagumanac, Sutorina, Igalo, Herceg Novi, Savina, Zelenika.

Pruga je bila duga 78 kilometara. Vožnja je trajala tri i pol sata.

Malo nad kućnim sljemenima prolazio je vlak.

Vlakom se uskoro išlo do Trebinja i do Gruža, a zatim dalje, u svijet.

Zadnji vlak prošao je krajem šezdesetih.

Vlast se plašila reakcije naroda pa posljednja vožnja nije najavljena. Kada je kompozicija stigla do Zelenike, putnicima je samo rečeno da je to bila posljednja vožnja. Nekima su zauvijek ostale neiskorištene povratne karte.

Za razliku od željeznice koja je išla iznad, autobus prolazi ispod sela.

Riječ je ostala, kao jezički spomen da je nekad postojala željeznička pruga kroz Konavle.

Riječ prirodno traje, njezini govornici o njoj ne misle.

Kada bi pomislili, prestali bi je koristiti, jer i oni znaju da autobus nije pruga.

Spomenici u jeziku traju dok god je govornika koji o njima nemaju svijest. Takve riječi su uspomene u najčistijem obliku.

Kroz šuplja, trula vrata crkvice
sv. Đorđa u Islamu Grčkom
kojoj prijeti skori polom,
pacovi, mačke i psi lutalice
posjećuju (nimalo bratski)
grob velikog pisca Vladana Desnice
koji je “i srpski i hrvatski”,
igrajući svoje krvno kolo.

Biće rata, biće rata –
rekoh jednom mještaninu,
i jednom gostu iz Zagreba,
pripadniku Ljevice.

1989/2008.

Scenu sa seta za igrano-dokumentarni film Mizaldo Milomir Kovačević Strašni snimio je 1994. Na slici su koredatelji i koautori Benjamin Filipović i Semezdin Mehmedinović, s većim dijelom filmske ekipe. Snimljen najteže ratne godine, u opkoljenom Sarajevu, bez struje, vode i hrane, bio je to filmski esej, Benjaminov i Semezdinov manifest postmodernizma. Prikazan je na Berlinskom festivalu, na koji autori nisu uspjeli stići. Tko zna kako je berlinska publika doživjela film sniman u gradu čije su patnje i krv večer prije gledali na CNN-u…

Danas, ova je slika uspomena na ljude kojih više nema. Uspomena onih koji prepoznaju njihova lica. Svaka čovjekova fotografija je fotografija s buduće smrtovnice. Valja to imati na umu kada se gleda u objektiv. Mizaldo je odlaziM. (mj)

Asfalt su dočekali, sa zaklanim tukama kojima su strašne glave visjele na komadiću kože uz njihova bedra, negdje oko Gospe još 1979. Iskreno su se tome veselili, pokatkad podvriskivali, ali češće iz ljubavi psovali Divicu Mariju i to tamnosivo čudo koje se poput dugačkog blavora napokon uvuklo i u njihove živote. U velike lonce na otvorenom plamenu ubacili bi nekad i po tri te ptice da se u komadu skuhaju pa da ih potom radnici, ne skidajući svoje, još od vrućeg asfalta kipuće cokule, pojedu u hladovini murve koja je dijelila selo na južni i sjeverni dio. Nakon nekoliko godina asfaltna zmija izgubila je tamnosivu boju, posvijetlila i na mjestima popucala, ali najvažnije, postala je nešto obično. I korisno. Na selu se ovo drugo posebno cijeni. Ljeti, kad zemlja na oranicama od suše ispuca toliko da možeš slomiti nogu ako se zaboraviš i do koljena zakoračiš u tu pukotinu, bere se bob i grah. Već osušene grančice kidaju se srpovima i, nekad na leđima, nekad na magarici, nose pred kuću i rasprostiru na asfaltu pred avlijom. Katkad taj golemi žbun na cesti stoji i dva dana i dvije noći. Autobusi ga po nekom prešutnom dogovoru zaobilaze, „mali auti“ najčešće ne voze po tragu onog prethodnog, nego ucrtavaju nove pruge, freze se često vraćaju i unatrag da, eto, uz pozdrav, susjedu učine nešto dobro, neku malu uslugu. Brat i ja sjedimo na kamenu pred kućom i buljimo u to čudo ne shvaćajući najbolje kakvog to sve ima smisla i, još gore, kako svi razumiju o čemu se to radi, a nas dvojica ne. No, strpljiva blagost kojom obiluju moji did i baba, brzo je riješila sve nedoumice.

– Lakše je ovako otrunit bobe, prije smo ga pinjuricama tukli na gumnu, a sad, otkad je asfalta, samo se sve napravi, samo ga triba pokupit i prositati piljke i prašinu.

A dječji su dani na selu dugački, ljepljivi kao smola s bajama, neprolazni. Zato satima sjedimo u hladu i čekamo da prođe novi automobil, važući njegovu brzinu, stil vožnje, dobronamjernost prema poslu koji treba obaviti ili pak bešćutnost prema istom (to su oni koji zaobilaze, a ne voze autobus), pamteći registracije, zastavice nogometnih klubova obješene na unutarnjem ogledalu. Tek rijetko, možda jednom dnevno, u naš posao s bobom zaluta i neki auto strane registracije, često vukući kamp kućicu ili gliser. Tad skačemo iz hlada i kao vesele čimpanze mašemo rukama navodeći vozača baš preko onog mjesta gdje je hrpa još nedovoljno izgažena. Vozači se najprije prestraše, jer se desetak obijesnih, čupavih i pregorjelih od sunca dječaka najednom, ni iz čega, pojavljuje ispred vozila, ali tren kasnije prihvaćaju poziv i uz širok smiješak preleze preko grančica koje krckaju. Jedan je dugački ford taunus nizozemskih registracija vozio nekoliko puta unatrag, dobronamjeran neki čovjek obojane kose koji je cijelo vrijeme sa svojim prijateljem na suvozačkom mjestu vikao: Yes, Yes!

Donijeli smo im bukaru vina i na stražnje sjedalo ubacili lubenicu s hrpe na kojoj smo sjedili. Iz njihovog automobila treštalo je: Love, love will tear us apart…..

I tako, jednog popodneva, nakon što su ujutro pokupili već otrunjeni bob, a već skoro skašenu slamu odnijeli na ognjište, did i baba dovezli su na frezi novu pošiljku koju smo prijatelji i ja povukli grabljama s nakošene prikolice na cestu. Ostali smo u hladovini čekati tko će biti prvi koji će proći, pale su i neke oklade, a kako nismo imali nikakve imovine, oklade su padale u ono što boli, šamare, udarce u trbuh, ubode nožićem i slične gluposti s kojima dječaci odrastaju. Vruće, užareno popodne, cvrčci zaglušuju ovu prazninu, pustoš koja izgara u jari jednog kolovoškog dana, na potpuno praznoj cesti, velika hrpa suhoga boba, visoka skoro kao najviši od nas, Vilson. (Mama mu je čistačica u školi, jedna od rijetkih žena koja ima posao.)

I tad, niotkud, pojavljuje se srebrni mercedes kabriolet, vozi polako, približava nam se onako kako se približavaju neočekivana čuda, sporo, ali neumitno. Za volanom je mlada, plavokosa žena u šarenoj haljinici, s bijelom maramom oko vrata i s velikim naočalama za sunce. Vozi sporo, trubne nam u pozdrav, a mi mašemo kao ludi i rukama i nogama pokazujemo joj pravac – ravno na hrpu, ravno i hrabro preko boba! Isprava je malo začuđena, ali sekundu kasnije, penje se oprezno na srušeni stog na asfaltu. I staje! Gume proklizavaju, auto stoji na mjestu. Popodnevna žeravica najednom pada po svima nama i nastaje kratkotrajan muk, auto je zaglavio, gume su široke, a bob očito još uvijek žilav, nekako se smotao i odignuo auto od ceste, sve je u zraku. Srebrna zvijezda diše sporo, kao nasukani kit koji se predaje. Heike, kako smo je kasnije prozvali, prestrašeno pokušava dodati gas, nestati iz ove nerješive situacije, pomaknuti se bilo gdje. Al ništa, strankinja na zrnu boba pomislim. Budući da sam bio dežurni poliglot, uspio sam toj lijepoj i mladoj ženi izmucati: Kein problem, heute, kein problem. Ostali su slijegali ramenima i gledali u prašnjavi asfalt koji nas je sve zatočio.

Zalegli smo pod auto, pokušavali rukama iščupati sabijenu slamu, ali nije išlo. Cvrčci su u ekstazi, smokve otpadaju od vrućine, poskoci krepavaju od žeđi u zemlji. Heike i mi. I tada suze, najprije njene, a onda najmanjeg od nas, maloga Slavka koji je mucao: oće li umrit, oće li umrit…

Neće, rekao je negdje iz visine, duboki, mirni glas.

Goran se vraćao iz vinograda, sjedio na konju bez sedla i ulara, sa zecom kojeg je ubio kolcem, na spavanju, prebačenim preko desne ruke.

– Vode donesite.

Vilson je potrčao u avliju praćen osama.

A Goran je, gol do pasa i bos, priveo sokola do mercedesa i bez da dodiruje užareno tlo sišao ravno na suvozačko sjedalo i rekao: keine angst, keine angst mädchen.

Zec je visio preko konjskih sapi, stajali smo u njegovom divnom, smaragdnom oku ukočeni, prestravljeni i nespremni.

Zagrlio je uplakanu Heike, dok nas je vrućina rušila, dok je motor drhtao nad vrućom slamom, dok je ona ridala, sad već nešto mirnije. I dok se zvijezda s haube nekako čudesno nakrivila, ravno usuprot zraci sunca koja ju je probola poput goreće igle. Sokol je frknuo, bio je to star konj, vjerojatno je sve to već negdje vidio. Gurnuli smo auto natrag, Heike je odlazila put kampa na moru gdje je s roditeljima bila na odmoru. Na suvozačkom mjestu, sagnutih leđa, Goran je, držeći joj ruku na bedru, mijenjao kasetu. Bijela je marama vijorila poput zastave skorene od uplašenih suza.

Prošle su godine, a mi još mašemo tom automobilu koji se svakog ljeta vraća u selo na jedan jedini dan. Nemirna plavokosa žena vozi šutke i brzo, na sjedalu kraj nje crn je i nesretan, pijani muškarac

Američki ljevičari, bivši hipsteri
još uvijek sa slikom Karla Marxa
na prsima, postali su religiozni radikali
uvjereni da je ovo “samo privremeni zaokret prema Trockom”.

Stvarnost je strašnija nego je ikada bila
ali zato odbijam misliti o njoj.
U toku dana odlazim na ona mjesta
Na kojim mogu slušati vodu.

Sklopim oči. Bez misli. Na granici postojanja.
I čekam da se sluh ispuni čistom ljepotom.
Svijet više nije mjesto. Niti je, po svemu sudeći, bio.
Nekada je govoriti o politici bio način da se preživi.

A sada je govoriti o ljepoti izgovor da se ne misli o politici.

Kada je Irina Shaykhlislamova 1986. godine rođena u nekom blatnom seocetu u blizini gradića  Jemanzelinska, Čeljabinska oblast, sve je to još bio crveni imperij, Sovjetski Savez, pa ni susjedni Kazahstan nije bio inozemstvo. Otac joj je rano umro – kaže internetska predaja – pa je majka, nastavnica muzike, morala naporno raditi, dva posla, da bi nju i sestru Tatjanu mogla hraniti i školovati.

Šayh al-islām – tako transkribira pojam iz kojega je nastalo Irinino prezime Nerkez Smailagić u  svojemu Leksikonu islama, posthumno objavljenom u Sarajevu 1990. godine, u učenoj natuknici o njegovome značenju i o svim transformacijama koje je pretrpjelo kroz stoljeća islama u Osmanskome Carstvu i drugim islamskim zemljama. Netko od Irininih tatarskih predaka – djed, pradjed? – očigledno nosio je tu časnu titulu lokalnoga islamskog uglednika u nekom selu oko Jemanzelinska, naselja što je kao pogranična utvrda, stanica, osnovano 1747. godine na rijeci Jemanzelinka. Sasvim blizu, u istome južnouralskom kraju, osnovan je dvjesto godina kasnije, 1947, Kočkarlag, logor u sklopu gigantskoga Staljinovog sistema Gulag, u kojemu su kažnjeničke ruke kopale glasovito kočkarsko zlato.

Danas je ona, sa svojim tijelom odaliske i sa svojim smaragdnim očima dženetske hurije, planetarna zvijezda blještavoga i površnog fashion svijeta, tamo gdje svijetli i nauljena mišićava figura polupismenoga robota nogometnih galaktikosa, rođenog u jednako zaturenoj provinciji, ali oceanskoj, na drugome kraju svijeta, u Funchalu na Madeiri, tisuću kilometara daleko od Lisabona. Ona: Ирина Шайхлисламова, on: Christiano Ronaldo. Do jučer su bili, čitalo se u glamuroznim rubrikama, zajedno, danas već tko zna…

Kakav je samo to melting-pot na rusko-sovjetski način bio, u kojemu su se čeljad kroz generaciju-dvije, u temeljitome identitetnom pretapanju, preoblikovala i vjerski i etnički i jezično i ideološki! A kakav li je tek današnji globalizacijski topionički lonac, u kojemu se sve to kombinira i dovršava, kao idealna slika zajedničkog raja s blještavih naslovnica i luksurioznih spotova, gdje caruju rafinirano erotizirana tijela, a zamamnije od svih reklamiranih parfema iz pozadine miriše – novac.

Le chapeau influence le cerveau. Si on protege la tete, la pensee n’est plus bete.
Boris Stepanovič

Kao što je nervozni pjesnik Janko Stiković epizodni lik koji povezuje Andrićeve romane Na Drini ćuprija i Gospođica, tako i Pol Oster od Ane Blum, glavne junakinje U zemlji posljednjih stvari, pravi pravi epizodni lik u svom romanu Mjesečeva palata.

Ana, simboličnog imena Blum, u sebi ujedinjuje ters ali streetwise pankerice kakve su Ševet Vilijema Gibsona iz Svjetla prividne stvarnosti, Lizbet Salander iz trilogije Milenijum Stiga Larsona te lucidnu strip junakinju Tenk Girl koje, bačene u svoja distopijska okruženja, ne biraju načina da prežive.

Svjesne da (njihov) svijet počiva na evolucijskom pravilu po kojem u prirodi & društvu opstaju samo najsposobniji i najsebičniji, nijedna od ovih fikcijskih junakinja nema pretenzija da bude heroina koju će na kraju narod nosati na ramenima. Radije obrnuto. (Usput rečeno, jedan od autora stripa o curi koja živi – i radi J ! – u svom tenku, Džejmi Hjulit, zajedno sa Dejmonom “Blurom” stoji iza virtuelnog benda Gorilaz.)

U Mjesečevoj palati, Ana se spominje kao djevojka naratorovog prijatelja koju on opisuje kao malenu i crnokosu Jersey girl lijepog lica koja je hirovito odlučila da se pridruži svom bratu u nekoj nepoznatoj zemlji. Otada Zimer u svako doba dana i noći opsesivno provjerava poštanski sandučić očekujući vijesti od nje. Ana se nikad ne javi, a kada ga ponovo sretne, Fogov prijatelj se od kritički nastrojenog pjesnika koji čita Đordana Bruna i liči na nekog mladog rabina, pretvorio u samozadovoljnog pripadnika srednje klase koji je oženjen drugom. I još je pustio stomak.

Drugi link ova dva Osterova romana su – šeširi.

U zemlji posljednjih stvari, Ana Blum među ostalim neobičnostima te zemlje upoznaje i, jal Rusa jal Turčina, ni sam neće da otkrije, Borisa Stepanoviča.

Formalno domar kuće Voburn ali u biti čovjek za sve, logoreični Stepanovič obožava buvljake i na buvljacima obožavaju njega. Ana i ovaj korpulentni čovjek sa hiljadu lica i zanimanja druže se tokom čajanki u njegovoj kući, pri čemu se zabavljaju isprobavajući šešire iz Borisove kolekcije na koju je on mnogo ponosan: ima tu kaubojskih šešira, polucilndara, fesova, šljemova, četvrtastih univerzitetskih kapa, beretki i tako dalje.

Boris kaže da su šeširi pomalo dio njegove religije, a drugi put objašnjava da, kad god nosi određeni šešir, na taj način komunicira s nekim od svojih predaka, naprimjer, sa stricem Abdulom (fes), profesorom Salomonom (univerzitetski), sir Čarlsom (polucilindar).

Drugi put, međutim, objašnjava da šešire nosi da mu misli ne bi izletjele iz glave i dodaje, ako ih oboje nose, razgovor uz čaj će biti stumulativniji i zanimljiviji.

U svojoj složenoj porodičnoj situaciji, Mark Fog sreće čovjeka s kim ga, kako će se ispostaviti, veže mnogo više od prijateljstva.

Solomon Barber je kao i Boris Stepanovič vrlo živopisna ličnost: zanimljiv sagovornik, neostvareni pisac, zapravo, debeo do epskih razmjera i ćelav, što je bitno za nastavak priče. Kad je počeo da gubi kosu, ovaj “ćelavi čovjek sa berberskim prezimenom” odlučuje da maksimalno dotjeruje i glanca svoju “mitološku glavu” čiju egzotičnost naglašava prvenstveno nošenjem šešira. Tako se pretvara se u Čovjeka Koji Nosi Šešire.

Fedore, polucilindri, fesovi, bejzbol kape, kaubojski šeširi i beretke postaju jedno od glavnih obilježja njegove ekscentričnosti i kolekcija mu je omogućila da 1957. godine dvadeset i tri dana zaredom nosi različite šešire.

Teško da neko spominjanje ovih pokrivala za glavu može proći bez Kerolovog Ludog šeširdžije koji je, pored Alise, jedan od prepoznatljivijih likova Zemlje čuda.

Na većini ilustracija za ovu knjigu u kojoj se pojavio prvi put, Ludi Šeširdžija na obodu svog polucilindra ima zataknut papirić na kojem piše 10/6 – u viktorijanskoj Engleskoj to je bila cijena šešira.

Zna se, također, da etimologija izraza “lud kao šeširdžija” potiče od procesa vezanog za izradu šešira tokom kojeg se nekad koristila živa čija su isparenja znala izazvati izvjesne neurološke probleme kod majstora (Twinkle, twinkle, little bat….).

U pomenutom se Gibsonovom romanu negdje pred kraj ukazuje i jedan sumnjiv lik, zvanično stanodavac a nezvanično ko zna (košarkaš?). U San Francisko je po vlastitim riječima došao 1994 godine, “da izbjegne onu gužvu” i pri tome je opisan kao “Srbin” po imenu Wally Divac.

Wally Divac također nikad nije viđen bez svog pokrivala za glavu, tirolskog šešira.

(Inventura bivšeg pušača)

Ima nekih desetak godina kako nisam zapalio cigaretu i gotovo da se i ne sjećam tog nekadašnjeg rituala. Daleko iza leđa odbacio sam dvadesetak godina pušačkog staža, požutjele nokte, jutarnji kašalj i oblake plavičastog dima. Tko zna gdje je završio moj zlatni Zippo upaljač, ima li negdje po ladicama neka zaostala rizla i jesu li prve jutarnje još uvijek neodoljive?

Pitanja koja si odavno ne postavljam probudila su me oko četiri sata ujutro. Prije svitanja glavom su mi se počele rojiti šašave misli. Zaboravljeni okusi davno popušenih cigareta navirali su mi odnekud i stvarali konfuziju na jastuku. Razmišljajući o kiselom okusu Kolumba, užitku Gauloisesa na drugom nepcu i kvrgavim panjevima koje su u prilepskom tutunskom kombinatu nemilice trpali u Filter Jugoslavija, posve sam se razbudio.

Odjednom, kao da su pomahnitale, moje razigrane sinapse počele su iz zakutaka sjećanja izvlačiti blago spljoštene sarajevske Drine bez filtera, u ušima sam začuo samog sebe kako bučno otvaram celofan omotan oko šteke Marlbora, a nozdrve mi je iznenadio dim cigarilosa. Sjećanja, naoko posve nebitna, navirala su dok se nisam osovio na noge. Zora nažalost nije bila pametnija od svitanja i duhanske vizije nastavile su dubiti meandre po mojoj glavi. Nije bilo druge nego istresti pepeo iz davno zaboravljene pepeljare i taj naramak zgužvanih kutija cigareta baciti pred sebe.

Marom nekog cigaretografa i dimofila pospremio sam dobar dio tih tvrdih i mekih pakovanja i dobio impozantan slijed koji u mom slučaju počinje s lovorom. Aromatično lišće lovorike ili javorike, naravno, nema nikakve veze s cigaretama, ali ima s odrastanjem. Kao djeca lovor smo najprije pušili u istoimenom grmu, imitirajući tako odrasle, a u stvarnosti smo se samo davili pukušavajući pušiti te tompuse od svježeg lovorovog lišća. U drugoj fazi, kada su hrabriji počeli pušiti prave cigarete, lišće lovora se žvakalo da se ne osjeti kako smo pušili. Glupo i naivno, ali eto, da “ne se zaboravi”, kako bi to zvonko formulirao izvjesni Tripče.

Abeceda pušenja u osamdesetim godinama prošlog stoljeća počinje s cigaretama Astor.

Dobro se sjećam neobične tamnoplave kutije s kičastim zlatnim okvirom u sredini. Iz tog prozorčića gledao me je ružnjikavi starac s baroknim tupeom na glavi. Starkelja je nalik na nekog njemačkog kompozitora jakih nota, u početku sam sumnjao i na samog Beethovena, ali zapravo je uokvireni starkelja ipak bio sam Astor, utemeljitelj kompanije Waldorf Astoria koja je licencu za te ogavne cigarete utopila Slovencima. Bilo kako bilo, Astor pamtim kao teške, aromatične cigarete za koje sam bio uvjeren da dolaze iz Njemačke. A kako sam bio uvjeren da njemački duhan ne može biti dobar, brzo sam raskrstio s idejom da pušim Astor. Uostalom, realno govoreći, da sam stavio tu kičastu kutiju na stol pred društvom, smijali bi mi se svi redom.

S cigaretama Bond već sam bio u bitno boljim odnosima. Imenom koje asocira na Flemingova tajnog agenta ove su cigarete – jedan od niza solidnih proizvoda iz sarajevske tvornice duhana – već bile prihvatljive za svaki stol. Jeftinija od brata Marlbora, ova je cigareta uživala na možda i lažnoj slavi da se proizvodi od iste mješavine duhana, ali koja nije dostigla kvalitetu potrebnu za kvalificiranje u Marlboro. Priču nisam nikada provjerio jer je posve dobro zvučala pa bi je bilo šteta izgubiti. Vrlo solidna cigareta za svoje vrijeme, čak i pristojno dizajnirane kutije, bijela podloga, tanke zlatno crvene trakice i elegantna slova. Manjkao je valjda samo Sean Connery.

Na slovo “b” nikako ne valja zaboraviti Božur. To je bila valjda prva kosovska cigareta, jedina koje se sjećam iz osamdesetih godina. Kutija je bila jadna, crvena ako se ne varam, a okus slatkast. Nije to baš bila cigareta nakon čijeg pušenja poželite osjetite poriv pisati doma, ali je u osamdesetima bilo na neki način intrigantno pušiti Božur, što god tada značilo pušiti kosovske cigarete. Božur je pušio i Fazlija Rixu, prvi čovjek kojeg sam upoznao, a da mu je otac kupio ženu. Kada sam ga pitao, poznaje li buduću suprugu, Fazlija se glupo nacerio i rekao “ne, ali ima vremena”. U to ime smo zapalili po Božur.

Camel sam rijetko pušio, a i to češće bez filtera nego s filterom. Dok mi je Camel bio važan, teško se nabavljao, a posjednik šarmantne kutije uvijek se isticao u društvu, možda ne muževnošću, ali svakako sposobnošću da nabavi Camel. Iz nekog sam razloga, vjerojatno sam to vidio na filmu, kutiju mekog Camela volio držati u prednjem džepu traperica. Tako bih u vlastitim očima dobio još malo muževnosti, a u ustima zgužvani smotuljak, cigaretu toliko iskrivljenu da bi pristajala i Taličnom Tomu.

Chesterfileld sam otkrio sasvim slučajno, na nekoj vojnoj vježbi za vrijeme služenja JNA u Babušnici pored Dmitrovgrada. Same se cigarete, njezina okusa, uopće ne sjećam, ali se itekako sjećam zavodljivog engleskog imena i kitnjastog loga na kutiji. Posjedovanje kutije Chesterfielda u Babušnici povezivalo me tada bez ikakvih posrednika s američkim građanskim ratom ili vremenima Davea Crocketta. Naoružan tandžarom, dok sam u pješadinkama gazio kroz vrleti uz bugarsku granicu, želio sam vjerovati da me (divlji) zapad nije zaboravio. Nema drugog objašnjenja zašto je netko poslao Chesterfield u Babušnicu.

Cigarilos iz Rovinja, u svoje vrijeme mogao se tako banalno zvati jer je bio jedini cigarilos na domaćem tržištu. Riječ je bila o čistim listovima duhana, industrijski smotanim i pakiranim u plosnate kutije po deset komada. Pušača cigarilosa bilo je malo i nadaleko bi ih se osjetilo, baš kao i u našim krajevima rijetke pušače lule. Iz nekog razloga činilo mi se da cigarilose puše samo napuhani bradonje što me u startu odbijalo od tih cigara. A u nekoliko pokušaja da povučem dim zamalo sam se ugušio prije no što mi je netko objasnio da se taj dim ‘ne uvlači’. Nije to bilo za mene.

Croatia iz nekadašnje Tvornice duhana Zagreb bila je solidna cigareta više klase, o čemu je nešto govorila i tada rijetka tvrda kutija. Croatia je uvijek bila fino mljevena mješavina duhana, punog okusa, za koju sam primijetio da je vole i stranci. U osamdesetima je Croatia bila popularna i kao pomoćno sredstvo za iskazivanje nacionalnog identiteta. Na nekin način kao kosovski Božur, samo bitno kvalitetnije.

Davidoff je bio mitski brend za pušače u osamdestima, a vjerojatno i kasnije. Davidoff, bez obzira radi li se o cigaretama ili cigarama, teško se u socijalizmu nabavljao, pa je gotovo bio nedostižan, dijelom i zbog visoke cijene. Kutije cigareta su bile najčešće bijele ili crne, u oba slučaja zaobljenih, romboidnih bokova. Duhan je bio prvoklasan, s time da je onaj iz crnih kutija, čini mi se, obarao s nogu.

Drava je bila samo jedna od niza cigareta nazvanih po jugoslavenskim rijekama. Neovisno o kojoj je rijeci bila riječ, te su cigarete bile samo dno dna industrije duhana. Teško je bilo reći koja je od tih cigareta bila gora, a sve su bile cijenom u svoje vrijeme u najnižem razredu. Ako mogu dati svoj glas, reći ću da je Drava bila najgore smeće koje bih rado izbrisao iz pamćenja da mogu. Nažalost ne mogu, toliko mi je bilo loše od nekoliko Drava da mi je pri samoj pomisli na to opet muka u želucu.

Drum je u moje pušačko vrijeme bio drugi najpopularniji duhan za motanje. Tih osamdesetih bilo je prestižno motati duhan. Drum je bio mirišljav i zavodljiv poput Samsona (imali su i vrlo slične logotipe, kao i dizajn vrećice), ali se iz nekog razloga klub motača Samsona i klub motača Druma nije najbolje slagao, baš kao i fanovi Stonesa i Beatlesa. To jasno nije bio razlog da ne razmjenjuju papiriće kojih je često nestajalo.

Dunhill se u ono vrijeme, tko zna kako i zašto, proizvodio u Gnjilanama, dakle u mjestu čije ime ne može biti u većoj suprotnosti od zvučnog imena te skupe i luksuzne cigarete za ono vrijeme. Dunhill su bile najskuplje cigarete koje su se mogla legalno kupiti u socijalizmu. Bogato aromatizirane, teške, smotane u najfiniji cigaret papir i pakirane u raskošnu četvrtastu kutiju. Mada su bile malo ženskaste, cigarete Dunhill su bile siguran znak osebujnog stila i nešto debljeg novčanika.

Tko se još sjeća cigareta Ernte 23? Kutija je bila žuta, možda s nijansama narančaste, a pamtim je po neobičnom broju – 23. Vjerojatno su to bile neke austrijske cigarete jer ne vidim drugo objašnjenje zašto su bile bez boje, okusa i mirisa. Jasno, bile su otrov, ali blagi. Zato su valjda imale nešto publike među curicama.

Najpoznatije ženske cigarete koje pamtim bile su ipak Eve – bijele elegantne duguljaste damske cigarete, vrlo slabašnog okusa. Vjerojatno su se sastojale od više papira nego duhana, ali nikotin u ovom slučaju ionako nije bio presudan. Najvažnije je bilo što su bile nedostupne običnom puku, pa je posjednica tih Evica jasno poručivala da putuje po svijetu ili, što je bio češći slučaj, da je u bliskoj vezi s nekim bogatim i važnim. Oprostit ćete mi što o aromi Evica ne mogu napisati ništa, pa zaključimo tu reminiscenciju s mutnim pogledom na kutiju. Je li to bila bijela podloga s tankim slovima, nekim izduženim tankim cvijetom i još tanjim viticama?

Na sasvim drugom kraju pušačkog spektra bio je Filter 57 – slavna radnička cigareta. Sjećam se te blijedo zelene kutije, posebne ne samo po stiliziranom ljubljanskom zmaju (meni je osobno sličio na amebu) koji je objašnjavao porijeklo proizvoda, već daleko više po načinu pakiranja. Po otvaranju cigarete su se vadile na način da se najprije prstima dohvati završetak s duhanom, a filter je bio na dnu kutije. To je bio ključan razlog za kupovinu Filtera 57 jer pušači prljavih ruku (u pravilu fizički radnici) nisu morali uprljati prstima filter. Izum za pamćenje. Baš kao što je broj zapaljenih filtera za brzi zaborav.

Kada sam već kod važnih “filtera”, ne smijem zaboraviti i zagrebački Filter 160. Zlaćana kutija laganih cigareta koje su se često pušile među omladinom, o čemu je vjerno svjedočio svaki školski wc pun čikova Filtera 160. Jasno da je zbog silne popularnosti u riječkoj gimnaziji bilo neizbježno da uz njega propušim i ja. Ulaz u pušački svijet pronašao sam u nekom neuglednom porečkom disko klubu gdje sam pokušavao doći do poljupca. Tri pušačice u separeu bile su dovoljno važan razlog da pokažem muškost paljenjem cigarete. Ni to što se cigareta ugasila jer nisam dovoljno povukao, ni to što sam se zakašljao nije bilo važno. Zapamtio sam samo slatko-kiseli okus koji je u mojim ustima ostavio duhan pomiješan s ružem za usne.

Kada promislim zašto su prabrend menadžeri iz razdoblja ranog socijalizma marke cigareta nazivali “filter nešto”, pada mi na um da je to valjda bila kvalitativna distinkcija od tada čestih cigareta bez filtera. Samo ime “filter” odavalo je značaj i tehnološki iskorak neke tvornice tabaka. Tako dolazimo do Makedonije, točnije Prilepa, gdje su svladavši tehnologiju pakiranja cigareta s filterom magovi tutunskog kombinata svoj proizvod hrabro nazvali – Filter Jugoslavija. Iza zlokobnog imena nalazio sam solidan duhan, čiji je osnovni nedostatak bio što su ga loše samljeli. U Jugoslaviji su se redovno znali naći pravi panjevi duhana što je pušenje činilo nemogućim. Kako je propadala Jugoslavija, propadale su i cigarete s njezinim imenom, pa je s vremenom taj tutun znao biti loše osušen, upravo kiseo, a vrhunac, ili bolje reći dno, Filtera Jugoslavija bila su pakovanja s rupama u cigaretnom papiru. Pa opet, u dva mjeseca života koja sam proveo u Kičevu, bila je to najbolja cigareta koju sam mogao pušiti.

Na slovo G svakom pravom pušaču, a posebno bivšem, na um padaju francuske Gitanes i Gauloises, koncentrati nikotina demonske jakosti. Gitanes pamtim po zavodljivoj francuskoj ciganki koja pleše na plavoj podlozi, savršeno pogođenoj nijansi plavičastog dima. Te su cigarete bile nešto jače od svega što se moglo popušiti u nekadašnjoj Jugoslaviji. Razarajući duhan koji obara s nogu nabavljao sam preko rodbine iz Francuske, a potom bi ostatak godine sanjario o novoj pošiljci, o još jednoj šteki. Neodoljivog i osebujnog mirisa privlačila bi pažnju gdje god da je zapališ, a fanatici su radije pušili varijaciju s filterom od one bez. Ali na način da otkinu filter, jer je tako, mislio se, Gitanes najjači.

Ako je Gitanes za mlade pušače bio bomba, onda je Gauloises bio nuklearna katastrofa. Vjerojatno najjače cigarete koje su se mogle kupiti na francuskom tržištu nije mogao pušiti svatko, ne samo zato što su iza željezne zavjese bile nedostupne. Bile su toliko jake da ih devedeset posto pušača nije moglo podnijeti, posebno bez filtera, a to je bilo dominantno pakovanje. Kasnije će se na tržištu pojaviti Gauloises Blonde – mekša inačica Gauloisesa, u standardnom filter pakovanju. Upravo je GB s i dalje prepoznatljivom Asteriksovom galskom kacigom postala moja omljena cigareta nakon što sam izašao iz radikalne faze u kojoj sam svršavao na Gitanes i Gauloises bez filtera. I na Betty Blue, moju francusku seks heroinu s kraja osamdesetih.

Koliko sam volio BB i GB, toliko me HB ostavljao hladnim. Cigarete HB u žuto-crvenom pakiranju bile su preskupe, presuhe i predaleke. Kada kažem predaleke, mislim doslovno, fizički, jer ih valjada nikada nitko u mom društvu nije pušio pa nisam mogao pasti u napast da užicam neki HB. Ukratko, zbogom HB.

Kada smo kod kratica, jedna od upečatljivijih je JPS, pri čemu ne mislim na Jadranski pomorski servis. JPS – tri su slova poznata ponajprije s Lotusovih bolida u utrkama formule 1. John Player Special cigarete jedne su od onih koje se nisu mogle legalno kupiti u Jugoslaviji tako da su okrugle crne plastične kutije s čak pedeset cigareta JPS bile pouzdan statusni simbol. I dobar poklon liječniku, uz obaveznu bocu Johnie Walkera i pakiranje kave. Nakon što bi se popušile sve JPS-ice, u kutiju bi odlično sjedale kemijske olovke, tako da je iskoristivost bila maksimalna.

Kent se prodavao u elegantnoj bijeloj kutiji s tankim zlatnim linijama koje su na mene ostavljale čudni metalik dojam. Rađena po nekoj licenci u Nišu, ova je cigareta ostavljala privid veze sa svijetom, iako nije imala veze ni sa svijetom ni sa samim Kentom kakav se prodavao vani. Opet, bila je to jaka, muška cigareta, umiješana od finog, dobro osušenog duhana na koju se pušač mogao osloniti. Ako je imao dovoljno novaca, jer cijenom je niški Kent bio u samom vrhu, negdje iza Dunhilla i Marlbora.

Kolumbo je pak bio sušta suprotnost Kentu. Pravo kiselo sranje, zbog kojeg bi svaki pušač smjesta zamrzio slavnog moreplovca koji nam je donio duhan u Europu. Rovinjski Kolumbo je bio daleko najjeftinija i najlošija cigareta na tržištu od sredine osamdesetih. S plavo-zelene kutije kiselo nam se osmjehuje đenoveški kapetan kao da zna da se pod njegovim prezimenom prodaje mekana hrpica temeljito samljevenih duhanskih otpadaka za najnižu klasu pušača.

Lara je, pak, bila najjeftinija ženska cigareta na tržištu, ako se takvom uopće smije zvati. Koliko me pamćenje drži, radilo se o odurnoj narančastoj kutiji punoj neke slame koju su nam pokušavali prodati pod duhan. Lara je bila toliko loša da niti žicari nisu željeli primiti Laru.

Lord sa svojim ekstenzijama poput Lord Extra i Lord 100’s bila je, a vjerojatno je još uvijek, makendonska cigareta srednje klase, bez ikakvih zapamtljivih svojstava. Pamtim tek da je među prvima na tržište izbacila duge cigarete, prst duže od standardnih king size. Lord 100’s, bijela kutija s crvenim slovima, kako je to nekima bilo važno. Meni nije.

Milde Sorte mi je bila vrlo važna cigaretna marka, iako je nisam volio pušiti. Ovu austrijsku mješavinu bljutavog duhana najbolje pamtim po tome što je iz nekog nejasnog razloga bila jedina vrsta cigareta koje se mogla kupiti na Brijunima. Na Brijunima je pušenje bilo zabranjeno još otkako je otvoreno za turiste, a time i novinare, negdje 1985., ali se u hotelu Neptun smjelo pušiti na terasi. I kupiti isključivo Milde Sorte. Taj neobičan brend, Milde Sorte je još važniji u mojoj memoriji po istoimenom disco klubu između Rijeke i Opatije, ali elaboriranje toga je već za posebnu novelu u kojoj bi ključne riječi mogle biti viski kola i bijeli golf dvojka. Vjerojatno i pušenje, ali nikako ne bljutavog Mildea.

Morava, koja se igrom abecede ugurala između šminkerskih Mildea i Murattija, jedna je od onih nesretnih cigareta nazvanih po rijekama. Živjela je tako Morava svoj život na dnu duhanske baruštine, a mislim da sam zapalio tek jednu jedinu Moravu, bez filtera, čini mi se iz plave kutije. Od kiseline u ustima pljuvao sam potom nekoliko minuta po beogradskom kolodvoru.

Muratti Ambasador svojevremeno je bila najbolja talijanska cigareta, elegantno dizajnirane kutije i finog duhana. Imala je sve predispozicije da postane široko popularna, osim one najvažnije – nije se mogla legalno nabaviti. Ovako, za Muratti je trebalo imati veze među primorskim šanerima ili pomorcima. Bijela kutija, tanka trobojna traka po sredini (plava, zlatna, crvena), dosta nikotina i velika sreća za mene kada bih nabavio kutiju.

Niška Drina iz nekog nejasnog razloga odskakala je, baš kao i njezina sarajevska istoimena sestra, od sumornog prosjeka nekvalitete cigareta s imenima rijeka. Bilo kako bilo, niška je Drina bila vrlo solidan proizvod, a popularnija je bila bez filtera u crvenoj kutiji s motivima narodnog veza. Bila je to jača cigareta koja je ostavljala dobar dojam uparena s turskom kavom i rakijom, posebno popularna u Srbiji. Pakovanje niške Drine s filterom pak bilo je zanimljivo time što je nevjerojatno precizno imitiralo dizajn Marlbora u vrijeme kada se autorska prava nisu najbolje štitila. Posebno ne iza željezne zavjese.

Bijela kutija Opatije sa stiliziranim jedrima brzo je postala brend za sebe. Kada se u mom društvu govorilo o Opatiji, nitko nije pomišljao na prvu damu turizma već na osebujnu kutiju cigareta koja se iz sivila prosjeka nije izdvajala samo odličnim dizajnom već i sadržajem. Super jaka cigareta, puna katrana i krcata nikotina, podigla bi svakog pušača iz mrtvih. Nažalost, neke je odvela i u suprotnom pravcu, pa tako i mog oca, koji se niti uz sve preživljene infarkte nije mogao skinuti s Opatije. Ironijom sudbine, rođen je u Opatiji, a zbog Opatije je i umro.

Partner je bila godinama jedna od tzv. licencnih cigareta u koje se čovjek mogao pouzdati da ne kupuje totalno smeće, ali sigurno ne i proizvod koji će ikoga nadahnuti. Baš kao i Lord, u nekom trenutku se Partner isprsio s dugim 100’s cigaretama, ali mu iskorak iz “king size” u “long size” nije podigao rejting na mojoj privatnoj top listi. Moža li neka cigareta biti dosadnija od Partnera? Može, Partner 100’s.

Ronhill? Danas čovjek na kioscima ima dojam da se sve cigarete zovu Ronhill, ali nekada i nije bilo tako. Pod Ronhillom ja ovdje mislim na tzv. Plavi Ronhill, suhe cigarete u plavoj kutiji koje su neko vrijeme bile vrlo popularne među mlađom urbanom klijentelom. Kasnije će se pojaviti i razne druge inačice od kojih će najduže preživjeti Bijeli Ronhill.

Samson pamtim kao popularni duhan za motanje u vrijeme kada je najveći problem bio nabaviti papiriće. Vrećica mirišljavog duhana mogla se nabaviti u inozemstvu, ali bez rizli bila je osuđena na sušenje. U osušeni duhan stavljala se korica jabuke da oživi Samson, jer ovaj duhan nije smio biti suh kao barut. A ni raskvašen kao prekuhani špageti. I što je najvažnije od svega, to nije smio biti Drum, nego Samson.

Sarajevska Drina po meni je nesumnjivo bila najbolja domaća cigareta u Jugoslaviji osamdesetih godina, daleko bolja od niške sestrice. Popularna u obje izvedbe, s filterom i bez, u elegantnoj bijeloj kutiji s tankom ljubičastom/bordo crtom na neki je način podsjećala i na dresove FK Sarajeva. Jedina nevolja sa sarajevskom Drinom bila je što se teško pronalazila izvan Bosne i Hercegovine, vjerojatno zbog izrazite lijenosti šefa distribucije.

Sarajevski Marlboro bio je prvi jugo Marlboro (kasnije će licencu preuzeti Tvornica duhana Rovinj) u legendarnom soft pakovanju. Jednostavno najbolja cigareta koja se za dvadeset dinara mogla kupiti, a neki se kunu da je bila bolja i od bilo kojeg tvrdog Marlbora koji se nabavljao u inozemstvu. Jedna od rijetkih stvari koja je u Jugoslaviji vrijedila svake uložene pare. Navodno su dosta dugo tehnolozi tražili idealnu smjesu duhana za “naš” Marlboro i nesumljivo su je pronašli, ali da su mene pitali, prištedio bih im trud. Iz prve bih im rekao da je to savršena smjesa. Kakav blend.

Sedef mi bljeska u memoriji kao jeziva srebrno-plava kutija s cigaretama koje bi bilo najbolje odmah zaboraviti i koja nije nabolje prošla na tržištu iako se svojevremeno oglašavala preko dvije stranice megapopularnog časopisa Start. U povijesti će ostati zapamćena po tome što je to prva kutija cigareta koju sam kupio. Naglasak je na riječi kupio jer sam do tada samo žicao. Bilo je to točno na moj osamnaesti rođendan, na dan kada smo kod Pepija samostrelom poskidali sve fazane sa zidova restorana u kojem je organizirano slavlje.

Škija, ona hercegovačka, i nije vrsta cigareta u klasičnom smislu. Riječ je jednostavno o sušenom hercegovačkom duhanu koji se još u osamdesetima mogao kupiti na tržnicama, a koji je u pravilu bio toliko jak da je neiskusne pušače ubijao u pojam. Škija se ručno motala i predstavljala je pravu duhansku bombu.

Tvrdi Marlboro bez sumnje je bio mitska cigareta za pušače u socijalizmu, ponajprije jer se nije mogla legalno nabaviti. Kupovala se od pomoraca, putnika u strane zemlje i švercera kojih i nije bilo previše. Skupa, mnogima nedostižna kutija, bila je siguran statusni simbol. Imam novaca, imam i veza i zato eto, pušim tvrdi Marlboro. Može mi se.

Walter Wolf, od milja zvani Walter, jedna je od onih cigareta kojima je teško dokučiti izvorište, a još teže popularnost. Ugodnog okusa, puna cigareta, omota kojeg se nigdje nećete stidjeti i umjerene cijene. Sve je tu naoko u redu osim što nitko nije znao tko je taj Walter Wolf. Kada sam saznao, već sam prestao pušiti, a da nisam, otkriće gospodina Wolfa zasigurno bi mi zgadilo Waltera.

Winston je cigareta koju sam često kupovao, možda ponajprije jer mi se silno sviđalo ime. Winston. Ne zbog Churchilla ili Orwella, jednostavno mi je dobro zvučalo, kutija je bila solidno dizajnirana, podsjećala je na Marlboro, a sam duhan možda mrvicu bolji od Filtera 160, ali svakako nije to bila neke prejaka cigareta. Kada se k tome uz Winston uspijete zaljubiti, dugo sjećanje na njegov plavičasti dim je zajamčeno.

Zaboravljene cigarete? Znam, netko će reći Pall Mall, netko Merit, Saratoga, netko Beograd, a netko L&M ili Zeta, a netko se sjeća Yorka i čudnovatog Upitnika, odnosno Filtera LD. Ali što mi vrijedi ime ako su sva moja sjećanja na njih otišla u dim.

A ja sam svoje popušio.

Nada je neraskidivo povezana s apokalipsom. Naime, ako se nadaš, ako si dobar u nadanju, onda je sva tvoja nada usmjerena prema tako nazvanom smaku svijeta. I ovdje, kao kod gotovo svih stalno u svijesti nazočnih termina, skloni smo sve omotati u svoje oblatne. Kod apokalipse nije stvar u tome da će sve propasti, nego da će se, napokon, sve vratiti svome izvornome licu. Prije toga će biti malo plamena, naravno. Apokalipsa je točka na kojoj završavaju svi ovdje u ovome svijetu započeti putevi, gdje se sve zbroji i dobije onaj finalni okvir u kojemu zlo napokon progovori smislenim glasom. I ako nešto ima smisla čekati, onda je to taj trenutak. Trenutak u kojemu će svinjarije propjevati slavujevim glasom. Onaj jedinstveni moment kada će se uspostaviti da je koljačeva kama zapravo anđeosko gudalo koje tankoćutno prebire po kojoj od Bachovih kantata. Da nam je tada biti gledateljem i slušateljem! Ukratko, u nadi ima nešto zastrašujuće, nešto što obilato nadilazi svakog pojedinačnog čovjeka, ma koliko se on nadao, ma kakva njegova nada bila. Pisci Kabale isticali su kako živimo u svijetu u kojemu se želje ispunjavaju. Ali oni govore o željama, a ne o nadi. Kabalisti, te kombinacije mudraca i kartaroša nisu ništa zapisali o nadi. No nada ne bi trebala biti pukom željom. Želje se tiču svjetovnoga, nade iznadsvjetovnoga, one su stube kojima se penjemo ka nebesima. Ako ju je moguće prelomiti u množinu? Ili je točnije: želje i nada? Život pročišćen od želja tako bi osvojio nadu. Kao da je želja čovjek koji se pretvorio u majmuna, a nada, iako je ovo samo naizgled stavlja u majmunsku poziciju, može od majmuna načiniti čovjeka. Ovdje je, jasno, samo kapitalizirano naše nadanje da nada podstiče evoluiranje, ili, da se poslužimo prastarom slikom, da ona od gusjenice može napraviti leptira. Svakako bi nam tada bilo jasno da, kada govorimo o nadi, govorimo o ostvaraju Novog Jeruzalema, gdje, eto, u okviru iste slike, možda nećemo biti anđeli, ali ćemo ipak imati krila. Želja bi onda bila pseudonada, nada koja se nekako prelomila u sebi, koja se, da tako kažemo, ostavila nade; jedino što još podsjeća na njezino porijeklo izvjesna je količina sve zaparloženije vrtnje ukrug, lišene unutarnjeg smisla. Nekakva energija bez nazivnika koja se na koncu istroši u borbama protiv same sebe. Beznadnost tako kao da je ugroženost osnovne biološke funkcije, kao da je protivživotna. Što je, paradoksalno, dovodi u najveću moguću nadinu blizinu, sjetimo se samo odnosa nade i apokalipse. Jedan od najčešće previđanih Isusovih naputaka tiče se prakse ponašanja u situaciji kada vjernik nešto zaišće od Boga. Isus kaže da je potrebna posebna vrsta stava, gdje vjernik mora zauzeti držanje  kao da je njegovom iskanju već udovoljeno. Kao da budućnosti zapravo ni nema, vrijeme je već stalo, taj mukli događaj je iza nas, zajedno s apokalipsom, nakon koje su se oni čista srca smjestili u spomenuti božji megapolis. Emerson je zapisao da nam Posljednji sud vraća našu prvu promisao. A vraća nam je stoga jer je bila točna, bila je prava. U cjelovitom skladu Posljednjeg grada tako bismo se mogli sresti s kolektivno nesvjesnim, s potisnutim sadržajima i oblicima, sa svime čega smo se odrekli u ime što bolje uklopljenosti u društvo, u ime ove prve i najveće izdaje. Tako da se mit o Padu opetuje na individualnoj razini od osobe do osobe. Što se događa kada čovjek prvi puta svjesno prešuti ono što misli i izgovori nešto sasvim drugo, nešto što se uklapa u mozaik u kojemu se u tom trenutku nalazi? Njegovo se pravo biće zgrči, zaprepasti, da bi se naposljetku skupilo negdje u besputnim dubinama. Heideggerova potraga za jezikom možda je bila pokušaj da se rekonstruira intonacija prve primisli, one koju smo izdali. Na koncu, nije li, na izvjestan način, njegovo najpoznatije djelo “Bitak i vrijeme” moguće čitati kao glomaznu simfoniju koja je važnija u svom nastojanju da se izgradi, čisto zvučno, jedan novi jezik kojim bi se moglo pristupiti tom pitanju kristalnog imenovanja stvari, nego u raspredanju o gigantomahiji? On je cijeloga života sanjao o tome da bude Grk, da bude, dakle, čovjek koji je, između ostaloga, u stanju vidjeti bogove. To u njega nije ona ad hoc ničeanska predsokratovska filozofija koju je Nietzsche kao koncept trebao zbog zaokruženosti svog prevrednovanja svih vrijednosti, nego iskonska nada da je moguće u sebi tako preustrojiti biće da bude u stanju općiti s esencijama bitka. U vremenu postoji zlatna nit. Ona koja sve drži kao vlastitu baštinu na koncu će implodirati i izazvati Posljednji sud. Tada će, u procesu nemilosrednog oduzimanja, svakome biti vraćeno njegovo jedino vlasništvo; problem patnje tada bi bio problem cijene kojom smo od ovog prekupca kupili nešto što smo imali od prvoga trena. U tome bi se trebala sastojati nada: u želji za Apokalipsom, u želji za ponovnim susretom s bićem kojeg smo se odrekli istog trena kada smo ga postali svjesni. Sve ostalo su nadanja, tlapnje, odgode, nove laži. Svijet u plamenu, plamenu koji pokreće ljude, okreće ih sebi i spušta u bezdan koji ih definitivno otkida od ispranih fantazama lažnog postojanja uobličenog u bezbroj udruženja, koterija i društava. S nadom da će se napokon zaustaviti stroj koji proizvodi čak i pobunu ne bi li bolje dekorirao ekskluzivu ponude na tržištu jada.