Mnoge priče će biti ispričane kada konobar
zamnom skloni prazne pivske flaše.
Sutra ću poželjeti, znam, da sve mogu pobrisati
kao što on truleksom briše ostatke pepela s površine stola.

Kazaće da sam djevojku spremljenu za udaju obljubio,
jednog puta u krivolovu napao me međed,
golim rukama sam se s njim hrvao i odbranio,
u staji, onu komšinicu što mušku djecu kao kučiće rađa,
natjerao da kaže: neka bolan dosta je.

Novi dan kad dođe zaručniku ću i već ojačalim sinovima reći:
da je za sve alkohol kriv, ne sjećam se da sam spominjao:
ičiju đevojku i mater,
ali međed kad me ugledo na vrijeme je uteko.

ova bajka je posvećena Crnjanskom, mada ne znam dali je voleo mačke

*

___________________________________Kada je stvarao čoveka, Bog je očevidno
___________________________________već bio veoma umoran.
_________________________________________________________(Mark Tven)

Čovek:

Početkom augusta, svi iz zgrade su otišli na godišnje odmore. Kontejneri i parking su bili prazni i relativno čisti. Utihla je larma pobešnjelih tinejdžera po hodnicima, turbo-folk je prestao da zavija sa terasa posle ponoći. Nedostatak civilizacijskih manifestacija čini ljude civiliziranijim. Iz njegovog ulaza ostala je samo stanarka sa crnom pudlicom, s kojom su se susretali u liftu, pri povratku sa večernjih šetnji, i zajedno se peli, on do četvrtog, ona sa psićem do šestog sprata. Uvek kada bi ih video, pomislio bi kako su u pravu oni koji tvrde da gazda i pas liče jedan na drugog. Suseda je bila oniža, kovrčava tamnokosa u “zaustavljenim godinama”, obučena sportski, u farmerice i Nike majicu sa bretelima, na kojoj je marka, skoro nevidljiva, bila u istoj boji sa majicom (pomisli da je zimi i pudlica obučena u jelek od somot teksasa, koji nije bio skrojen kod kuće, već je od onih kupećih). U hodniku, čak i dok su se vozili u liftu, žena i pudlica nisu obraćale previše pažnje na njega. Guste kovrče nad očima psa i žene kao da su skrivale pogled tamnih očiju, ali, bio je siguran, te oči ga baš nisu primećivale. Pudlica ni jednom nije zalajala. U liftu, zagledane negde u daljine van zatvorenih vrata, bez da se pomaknu, sačekale bi da on stigne do svog sprata, da bi zatim, ćuteći, produžile dalje.

Predveče, kada bi postajalo bar za mrvicu podnošljivije, izašao bi da se prošeta po keju, ali je u tamošnjim kafićima muzika treštala kao blesava, a usred sve te buke, stutuljeni oko mnogobrojnih stolova koje su lakome gazde rasprostrli skoro po celom šetalištu, ljudi su se drali umesto da razgovaraju, možda zbog glasne muzike, a možda zbog opšte nevaspitanosti koja je zavladala gradom u vreme tranzicije. Nasuprot ispražnjenom gradu, u kafićima su se gurali svi oni koji su se, pre nego da “skoknu” do nekog egejskog ostrva, smatrali dovoljno bogatim da se, uz dernjavu, bez posledica razbacuju novcem. Ipak, i pored toga što mu je ta nekontrolisana buka smetala, pošto bi prepešačio stazu do parka i nazad, seo bi u neki od preglasnih kafića, naručio vruć čaj od lipe ili kamilice sa medom i pijuckao bi ga polako, sa pauzama između gutljaja, ignorišući koliko je moguće viku i žamor oko sebe. Nasuprot ove buke, dole, uz Vardar, nekoliko ogromnih čavki mirno su šetale, gegajući se sa jedne na drugu nogu. Pomisli kako je svaka generacija skopskih čavki sve veća od prethodne i da će uskoro doći dan kada će one nadvisiti ne samo gavranove, nego i mačke i kučiće. A ljudi, zauzeti svojom svakodnevnom užurbanošću, neće ni primetiti kakva su se pernata čudovišta namnožila po gradu.

Jednom, bila je nedelja dok je tako čeprkao po šolji, mešajući kašičicom med pre sledećeg gutljaja, kad, na suprotnoj obali Vardara ugleda nekoliko majstora uzpentranih na krovu neobarokne Palate Pravde u izgradnji koja je prosto zbrisala zgradu “Komercijalne” iza nje, koja od hibridnog giganta više nije mogla da se vidi sa ove strane reke. Ljudi-mačke ili možda mačke pretvorene u ljude – toliko vešto su se kretali i održavali ravnotežu po kosini kubeta na krovu. Ali, danas je bilo nedeljno popodne, i za razliku od kafića, gradilište je bilo tiho, bez brundanja dizalica i mešalica za beton. Otkud onda baš u nedelju, neradnim danom, i to po kubetima buduće zgradurine, toliki skup majstora – odžačara?

Ovo nepraktično pitanje, uvrežilo mu se u glavu, jer, iskreno rečeno, on se osećao prilično usamljenim. Sa drugovima se nije viđao kao ranije, pa čak ni sa onim, kao Vlado i Goce, sa kojima je bar jednom nedeljno ispijao kafu u “Dal Met Fu”. A kada bi ih video, to bi u odnosu na ranije susrete bilo prilično incidentno. Sa Gocetom se poslednji put sreo na ulici, kad je ovaj, sav užurban, zamalo prošao, a da ga ne primeti.

– Gde si bio ovih dana? – pitao ga je.

– Spremam se za put. Baba me zove…

– Nisam znao da imaš živu babu.

– Ma ne ta. Sai Baba. Idem u Indiju, u njegov hram, u Bangalore.

Sada već nije znao da li je Goce još tamo, u Indiji, i još uvek se prosvetljava, jer i da se vratio, isključio je mobilni i ne javlja se. A Vlado, pak, odjednom mu se pojavila želja za politikom i aktivirao je svoje partijske ambicije koje su se ranije završavale za kafanskim stolom, a sada su narasle kao Palata Pravde. Mada u životu sve mu je bilo na svom mestu – redovan profesor Filološkog fakulteta, dvospratna kuća na Vodnu i rustična vikendica na Brodecu, supruga sa privatnom očnom ordinacijom, sin na studijama u Beču – ali, otkako je napunio pedesetu, čovek se osetio dostojnim da prihvati dužnost zamenika ministra za nauku. Tako, umesto na ručku kod “Čama” ili “Nadžaka”, počeo je Vladu da susreće indirekno, preko TV ekrana, na snimcima sa konferencija za štampu, kada je namršten i sa izmenjenim rečnikom, branio stavove svoje partije i napadao one iz protivničkog tabora.

Dugo, skopsko leto…

Dopio je svoj čaj i peške, preko Madžar mahale i Železničke, vratio se, oko 7 uveče (iako još nije bila noć, dan se produžavao do 9) u zgradu. Na parkingu, ispred ulaza u zgradu, prepoznao je dva gladna mačora, Divljaka i Žutog, kako se, uobičajeno, vrte oko kontejnera. I oni su ga odmah prepoznali, jer ih je navikao da im daje parčiće stogramske salame ili slanine koje je kupovao u obližnjoj samousluzi. Divljak, crn nepoverljiv mačor, sa nekoliko raštrkanih dlaka pod njuškom, kao retka bradica (što je njegovom izgledu davalo nešto zlobno), gledajući ga onako izdaleka, na pristojnom odstojanju, jaukao je promuklo čekajući da mu dobaci koji zalogaj. Čim bi ga progutao, opet bi zamijaukao, ne mičući se s mesta. Drugi mačor, mlad i žut, uplašen i naivan, zatrčao bi se ka njemu, pa, kada bi zgrabio salamu, praveći piruetu, odmah se povlačio. Ali ovog puta, u nedelju, samousluga je bila zatvorena, te lukavi Divljak, ubrzo shvativši situaciju, hladno se povuče podalje, dok je Žuti ostao tunjavo se vrteći u mestu.

Ostavi ga tako zabezeknutog i zbunjenog na parking i podje prema ulazu.

2 – 1= ?

Čovek:

Čim je ušao u zgradu, sreo je Dafi. Nazvao ju je tako, iako joj je možda više priličilo Muci, ili Griška. Sa njom se susretao po hodnicima ili na stepeništu zgrade, verovatno im se i prvi susret dogodio tamo, mada nije mogao da se seti tačno kada. Dafi je bila mlada i ružnjikava, sa malom glavom i širokim telom, naglašenim oko stomaka, kao da se tek porodila. Nikad nije podizala glavu da ga pogleda pravo u oči, nego samo u noge, i to negde do kolena, prepoznajući ga i penjući se, stepenik po stepenik.

Dafi je bila sasvim obična prugasta mačka. Znala je tačno gde se nalazi njegov stan, četvrti sprat desno od stepeništa, iako se dešavalo da ponekad u brzini zavrti desno na trećem spratu, ali se odmah, posle par koraka, popravljala. Posle nekog vremena, uhvatio je sebe kako ćaska sa njom dok bi se zajedno penjali: – Daf, opet si prva! Ili Šta je bre maco, šta hoćeš? ili Šta hoćeš, nemam baš ništa da ti dam za jelo, pa bi dodao upitno a?, a?, a ona je odvraćala sa ma, ma. Kada bi stigli do stana, dok je on otključavao bravu, Dafi bi se predući vrtela oko njegovih nogu, a onda ga čekala da joj donese parče salame ili ostatke od ribe.

Po navici, ostavio je televizor upaljenim. Posle vremenske prognoze i predugih reklama, pustili su film o nekom Crncu, lovcu na vampire. Prigušio je ton i ostavio sliku da treperi još par minuta tupo zureći u ekran na kome su se velikom brzinom nizale žestoke scene obračuna crnog super-heroja sa stotinjak bledih protivnika koje je uništavao i sagorevao i to više njih jednim udarcem svog antivampirskog mača. Tada nešto zašuška napolju, u hodniku, pred vratima stana. “Skoro je ponoć”, pomisli. “Ko bi mogao ovo da bude?”. Priđe vratima, zaviri kroz špijunku: – Ko je, pauza, zatim, jedan prigušen ženski glas umiljato odgovori: – Ja sam… vaša komšinica. Kroz špijunku se ništa nije videlo, hodnik je bio dug i mračan. Koja komšinica? Mogli biste da upalite svetlo, oslušnu kako se napolju ona kreće uz nekoliko brzih i mekih pokreta, i svetlo u hodniku se upali. Prizor iza špijunke se osvetli, vide kako mu se približava jedna vrlo zgodna ženska figura, koju su ubrzo zamenila dva uvećana plava oka sa modrim sjajem sa one strane vrata, primaknuta na nekoliko santimetara od njegovog.

Otključa vrata i otvori ih do pola… Dobroveče, izreče ona. Dobroveče, on je upitno stajao na pragu svojih vrata. Sad je mogao bolje da je osmotri. Bila je za glavu niža od njega, sa blago spuštenim pogledom svojih velikih, nekako upitnih plavih očiju. Primeti da je obučena u izbledeo bež mantil i da nosi neke prastare čizme (a leto je!), toliko iznošene, tako da ih je čak nemoguće i popraviti.

Njen glas, u akustičnom prostoru hodnika, zvučao je prigušeno: – Hoćete li mi dopustiti da uđem… ne bojte se, nisam od onih komšinica koje noću zvone da traže kafu ili šećer… ili so…

– Ali, zar se mi poznajemo?

– Da, znamo se – odvrati ona mirno, takoreći dobrodušno.

– Komšije smo?

– Da.

– Sa kog ste vi sprata?

Tu ona uzdahnu, kao da je htela da mu kaže da je nepotrebno ispituje: – Prizemlja.

Ko zna zašto, tek se on oseti sigurnije: – Tako znači, prizemlje. – potvrdi: – I kako mogu da vam pomognem?

Ona se podupre na okvir od vrata i reče: – Sećate li se one prugaste mačke?

– Koje? Mačke iz ulaza?

– Da, baš te.

– Da joj se nije nešto desilo?

– Da.

– O Bože.

– Nije ništa strašno, ne brinite. Samo me pustite da uđem.

Odjednom, on postade sasvim popustljiv: – Da, da, izvolte, uđite.

Devojka uđe i sede na središnju fotelju, a on na kauč nasuprot. Pre nego što je stigao da joj ponudi čaj ili nešto slično, ona, još uvek u mantilu, čvrsto prekrsti noge, nagnu se napred i uz veseo izraz na svom lepom licu, reče: – E pa ja sam ta, Dafi.

1 + 1 = ?

Dafi:

I otkako me sa velikom nevericom sasluša i nekako bar prihvati da je ipak moguće žena, i to lepa žena, da bude mačka, obična prugasta mačka, otpoče da me ispituje: – I kako to, kako si rešila da dođeš kod mene?

– Bojim se noći. Panika me hvata od same pomisli na parenje… od svih tih napaljenih mužjaka koji me progone, ne dajući mi da predahnem (pred očima mi se odmah ukaza slika Divljaka)… i od one dece ponoći, koja po celu noć ne spavaju jer nemaju gde i znaju surovo da se osvete zbog svog siromaštva…

– Kako je moguće tako da promeniš lik? Od prugaste mačke (hteo je da kaže “prilično ružne”) da postaneš žena… lepa, mislim, mlada žena…

– Učenjem. Učila sam kako da uzdignem svoju sopstvenu energiju uz pomoć kosmičke, i tako da poništim ograničenost svog tela. Ja sve osećam telom. Pa zar nisam mačka? Kad sam tužna, odmah me uhvati neki tup bol u stomaku, a kada sam raspoložena, noge su mi napete od želje za trčanjem, mesto me ne drži. Tada za mene postoji samo sadašnjost, trčim, udišem vazduh punim plućima, skačem po gradskim travnjacima, verem se po drveću i krovovima, provlačim se kroz podrumske rešetke… A kada se umorim od svakojake trke ili ako osetim da sam u opasnosti od mačora ili od ljudi, hop!, i pretvaram se u ženu. Nije važno da li je noć ili je dan, dobijam ljudski lik kad god to poželim, ili obratno, pretvaram se u mačku i preskačem ogradu.

– A kako to radiš?

– Pa rekla sam ti već, naučila sam da širim svoje energetsko polje, da ga otvorim ka univerzumu. Da uplovim u svemoćnu kosmičku energiju koja vibrira i stvara život, od najjednostavnijih formi, kao što je ameba, do najsloženijih, ili ono što misliš da je najsloženije – čoveka.

– Zar postoji složeniji vid od čovekovog?

– Mora da postoji.

– Ovo mi zvuči veoma mistično.

– Pa, sve je u tome kako ćeš da usmeriš energiju. I kakav rezultat ćeš dobiti od tog usmeravanja… Motos, Lelit, Namen, Kakis… – izgovorila sam te četiri reči sa izvesnom (nadam se, mačijom) tajanstvenošću.

– Motos, Namen, kako?

– Motos. Lelit. Namen. Kakis. Trik sa kartama… sa dvadeset i jednom kartom… Sve ti izgleda veoma komplikovano, a rešava se jednostavno i uvek pogađaš pravu kartu koja se izdvaja iz špila.

– Zaista, a sećam se kako smo svi mi kao deca bili zadivljeni magijom.

– Ti to zoveš magija, a to je samo običan prenos, osećaš gde je akumulirana energija, gde je pozitivno, a gde negativno punjenje, a posle možeš da se poigravaš ako želiš. Tako se odigrava i moj preobražaj, slično kao u triku sa kartama.

– A da li postoji još neki slučaj ovakvog preobražaja koji ti znaš, mislim sličan tvom? – upita posle kratke pauze, još zbunjen mojom pričom.

– Retko je, ali ima – odgovorila sam, nimalo zbunjena: – Eto, moja prijateljica i vršnjakinja Caci, ona je sada Neli Monserat.

– Neli Monserat? Vidovnjakinja?

– Baš ona. Ima salon u Novom Lisiče. Vidovitost, astrologija, ezoterija. Ako gledaš MTM televiziju, ona ima svoju emisiju, svakog ponedeljka, posle 23 časa.

Znam da mu na pamet ne pada da gleda takve emisije, ili skoro mu ne pada, iako mu se pred očima odmah emitovala slika te Neli. Sigurno je pomislio da je to jako debela mačka. I bio je sasvim u pravu.

– Da li znaš – izlete mu, pogledavši me prilično uzbuđen: – Da li znaš da je ime koje sam ti nadenuo, Dafi, prema jednoj heroini, iz romana “Seobe” Crnjanskog – a zatim kad je video da ga nisam baš razumela, pojasnio je: – To je poznat srpski pisac. A gospođa Dafina je lik iz romana koji mi se veoma dopao dok sam ga čitao. Plavooka, sa modrim sjajem u očima. Iako ti ranije, kao mačka, izvini…

– U redu je. I meni je bilo čudno što me tako zoveš. A ne Griška. Ili Muci – nasmejala sam se.

– Izvini za ovo sa mačkom, tako mi je došlo. Ranije, kada smo se susretali, nikad nisi gledala direkno u mene, nego sve negde dole. Ali sam i tada bio nekako siguran da imaš zeleno-plave oči.

– Zaista? Meni tako nešto nikad ne bi palo na pamet.

– Da, kunem ti se… Inače je po romanu snimljen film. Gospođu Dafinu je igrala Izabel Iper. I ti na nju ličiš.

1
1 1
2 1
1 2 1 1
1 1 1 2 2 1

Dafi:

Kada sam se uspinjala prema stanu, mada sam prvo nameravala da idem peške po stepeništu (brzo i vešto), ipak sam ušla u lift, zbog nepotrebne ljubaznosti prema ženi koja ga je dole čekala, zajedno sa crnom pudlom. Obe su bile sveže nafrizirane, sa podsečenim loknama, žena sa ogoljenim vratom, kuče sa doteranom pufnom na repu. Dok su se vozila do četvrtog sprata, kuče je sve vreme režalo na mene, a žena ga je izveštačeno grdila “Mir, Džesika, mir”. Jedva sam se uzdržala da ne zarijem nokte u oči tom glupavom psu, ali nekako sam izdržala da se lift zaustavi i da se brže bolje otkačim od idiotkinja.

Zatim, uputih se ka njegovom stanu. Zašto sam odlučila da se popnem kod njega? Iz zahvalnosti jer me je hranio, razgovarao sa mnom, ružnom, rahitičnom mačkom? Da mu pokažem da je ta nikakva sivo-prugasta mačka zapravo ova zgodna noćna skitnica? Ali sada, sve je to nevažno. Tu sam, u njegovom stanu, on me drži za ruku i pita se da li je ovo moguće, dali se ovo meni dešava? Znam da će pokušati da ostane budan kraj mene (da bi video moj preobražaj?), ali ipak neće izdržat i sigurno će zadremati zavaljen na kauču. Tada ću ustati iz fotelje i nestati u noći, peške po stepenicama (nikako liftom!), a njemu sutradan, kad se bude probudio, neće biti jasno da li sam to zaista ja, mačka Dafi, posetila kao plavo-zelenoka devojka u izbledelom bež mantilu ili mu se to samo priviđalo u vrelini skopske ponoći?

1
11
21
1211
111221

Približih se parku, širom otvorih oči, naćulih uši. Ali, mada mi je vid oštar, a sluh tanan, noću dajem prednost preciznosti s kojom raspoznajem najsitnije mirisne razlike. Krećem se brzo, zahvaljujući ovom krajnje istreniranom čulu koje mi je darovao Tvorac. U prethodnim godinama svog mačjeg života, napajala sam se hiljadama mirisa koji su isparivali iz tla i naučila sam da mi miris kazuje gde se to nalazim i šta mogu da očekujem. Pomagalo mi je čulo mirisa da izbegnem ulice i gradilišta gde zgusnuta energija napregnutih vozila i namnoženih čovečjih tela može biti neprijatna, kao što su bile preteće tame, izvan svetlosti zgrada, odakle vrebaju raspomamnjeni mačori ili horda pasa skitnica. Miris me upozorava da usporim korake ispred poludelih raskrsnica ili ispred puste zemlje gde prestaju svi, pa i prirodni puteljci. Njušila sam, krećući se brzo, ali i oprezno, po travi još izgaženoj stopama dnevnih prolaznika.

Sanjala sam jednom, nekada kada sam bila još uvek neiskusna i takoreći polusvesna svoje moći za preobražajem (ali ipak sasvim blizu ljudskog bivstvovanja), da sam stigla do jednog potočića. U bistroj vodi ugledah jato ribica – stajahu nasuprot struje, skoro ne pokrećući se, da bi se odjednom neke od njih, strelovito, u pravoj liniji, kao reanimirani spermatozoidi, izdvojili, izvan jata. Motrila sam ih i kada se jato ponovo smirilo, sa, čak i za mene neviđenom brzinom, umočih desnu prednju šapu u vodu, ščepah jednu od riba, izvukoh je i tresnuh po zemlji. Bilo je to, bogme, ekstremno vešto!

Nisam mogla, a da se ne nasmejem – već sam pamtila svoje snove. Zamjaukah dvaput kratko i produžih da se šunjam ka dubljim delovima parka.

_______________________      _Dimitriju Popoviću i Vesku Pejoviću,
__________________________ Povodom oživljavanja starog
______________________ _ Cetinjskog Bunara…

U velikom Oku bunara, Dimitrije traži ugašene zvijezde. U tome mu pomaže Vesko Pejović. Dodaju jedan drugom pepeo zvjezdani i izbacuju ga na površinu.

Hoće da nas nahrane vječnošću i neprolaznošću.

Vide svako lice koje se nadnijelo nad vode Bunara. Lice vremena u kome su živjeli. Oči koje su ga gledale.

– Što sve ne krije ovaj bunar? – kaže Dimitrije. – Zvijezde i lica, sudbine koje je pohvatala njegova voda. Sudbine svih koji su se u njega zagledali, ne znajući da on sve zna, sve uzima, i sve čita. Zvijezde na nebu, jednako kao i ljude na zemlji. Svi oni koji se u njega zagledaju, odmah vide i pročitaju sudbine, koje on čuva. Zapisane u knjizi koja se nalazi na njegovom dnu. Nepropadljivoj knjzi, pisanoj nepropadljivim slovima. Mnoge poglede je zarobio. I sada ih ponovo oslobađa.

Lovćenske vile su se u njemu ogledale.

Ljepota njihova na njegovom dnu spava. Ona ljepota što može učas i da zajseni i osjeni.

Njih dvojica su nadomak ljepote.

Bunar je ovdje od pamtivijeka. Iz njega su pila bezbrojna pokoljenja. Iliri, Grci i Rimljani, Crnogorci… Starosjedioci i slučajni prolaznici. Mnogi su okusili njegovu vodu, kapi vječnosti.

– Svako je ostao žedan! –kaže Dimitrije, sa punom šakom zvjezdanog taloga. – Voda njegova je grka, ali omamljiva.

Njegovo je dno mnogo dublje nego što se misli. On čuva sjećanje kroz koje se ponovo rađaju oni koji su okusili, makar kap, njegove vode.

Iz njega su mnogi pili. Pio je Njegoš, a prije njega Sveti Petar, a prije Sava i Danilo. Nudio je vodu žednima. Utjehu onima koje je prekrio zaborav i tama. Svaki ko bi popio njegovu vodu, oživljvao je u sebi, svoje prethodnike.

Bunar čuva lice one lijepe Crnogorke sa Čermakove slike. S njegovim otvaranjem oživjeće i to lice, sa ženskom ljepotom tipičnom za ovu zemlju.

Pred svaku sudbonosnu odluku, ovdje se dolazilo, čitalo iz zvijezda koje su se u njemu ogledale. Vjerovalo se da rješenje svake odluke, svaki sudbinski trenutak u njemu, da pokazuje ono što će doći.

– Nikada ga nećemo otkriti do dna, ma koliko se spuštaili! – kaže Dimitrije. Neumorno izbacujući zvjezdani pepeo. Mnogo toga se, od postanja, ovdje sleglo! Gorki talog vjekova se budi, napokon.

– Pepeo će se rascvjetati! –dodaje Pejović, držeći na dlanu zvjezdani prah. – Ovaj prah, koji mi sada otkrivamo, nekada su bile zvijezde, koje se sada ponovo rađaju, osmjehujući se na nebu i u vodi!

Vikali su iz bunara, ali glasovi su bili sve tiši.

U trenu postadoše zvjezodčatci, šaputali su sa zvijezdama, čiji govor bijaše jasan i razumljiv:

Duh izgnanog kralja u njemu je boravio, dok je on bio u izgnanstvu. I sada je tu.

Duh Ivanov i duh sva tri njegova sina. Duhovi svih koji vladahu ovom zemljom i koji življahu na njoj. Sve je u njemu uhvaćeno i zapečaćeno. Treba samo znati otvoriti pečate, osloboditi duše koje su u njemu zatočene.

Bunar je mnogo stariji, mnogo više i duže nego što se može zamisliti. Njegova dugovječnost se može mjeriti našim življenjem na ovoj zemlji.

Nadograđen je na neki raniji, koji se nalazio na istom ovom mjestu. Seže do najdubljih dubina zemlje, kojom mi sada hodamo. On je srce ove zemlje, koje nije nikada prestalo da kuca – kaže Dimitrije.

– Seže, do prapočetaka naših, do prapočetaka našeg sjećanja – uzvraća Pejović, obilazeći bunar nekoliko puta, nadnoseći se nad njegovo oko, koje netremice gleda u nebo i u nas.

– Ovdje je izvirala voda životodajna! – tvrdi Dimitrije.

– Nikada nije ni presatajala! – pritvrđuje Pejović. – Samo što smo na nju zaboravili. A sada smo je pronašli, napokon, u sopstvenom zaboravu.

– Tako smo pronašli nas! – zaključi Dimitrije, dajući znak da krenu put Biljarde, gdje je nedavno otvorena njegova izložba MISTERIUM LUČE MIKROKOZMA.

*

Castel Nuovo,
24, 25. maj 2013.

Završni tekst iz knjige ‘Muškat, limun i kurkuma’ objavljene za Božić 2011. u ediciji Kolumnisti Jutarnjeg lista. Nije tiskan u periodici, ovo je prva objava izvan knjige

***

Ovog sam proljeća neko vrijeme proveo u policijskoj stanici na periferiji grada. Ispred portirnice, po hodnicima, među sitnim džeparošima privedenim sa remize i penzionerima kojima je netko ukrao novčanik, čekao sam u rano jutro svoj red. Kasnije bih sjedio u kancelariji s dvije stare školske klupe i povelikim metalnim sefom, da policijski službenik, dječarac, tek izašao s fakulteta, u svoj blok upiše ono što sam mu imao za reći. Slijedi još čekanje da se u nekoj drugoj kancelariji sastavi zapisnik i da se sve arhivira, protokolira i uvede u administrativnu povijest policijske stanice, među pokušaje silovanja, pijane viceve o maršalu Titu i komunizmu, provale u stanove i ona dva-tri ubojstva iz strasti. Moje se prijave tu prihvaćaju uvjetno: ako se prijetnje ostvare, ili ako se uznemiravanje nastavi, tada će sve ovo biti dokazni materijal u nekoj budućoj istrazi, u nekom budućem sudskom procesu, ako ih, ne daj Bože, bude bilo.

– Što mislite, koliko je sve to ozbiljno? – pita me dječak, a ja sliježem ramenima.

– Ne znam koliko je ozbiljno – odgovorim u nelagodi.

Dok izlazim van, na parkiralište, među rashrndane policijske škode i prašnjave, stare mercedese bez pločica, valjda zaplijenjene u nekoj raciji, mimoilazim se sa starijim muškarcem u uniformi, koji pod ruku vodi ženu s masnicom ispod oka. Ona viče, da je svi čuju, ali ima nečega u njezinom držanju po čemu se zna da je često tu. Sigurna je u koraku, zna na koju stranu treba skrenuti.

– Rastavlja se od muža – objašnjava portir – evo, već dvadeset godina se rastavlja, otkako ja tu radim.

Sustiže me vedra misao da se, možda, i ja ovo rastavljam od hrvatske književnosti. Smiješno mi je to, jer su sve te anonimne prijetnje, uvrede, dobacivanja po cesti, zapravo proizvod naglo probuđene imaginacije nekolicine uglednih hrvatskih književnika. Ima u tome nečega pozitivnog: inače imaju ozbiljnih problema s imaginacijom, s maštom i izmišljanjem…

Počelo je malo nakon Nove godine i trajalo je, bez mog sudjelovanja, pet ili šest tjedana. O meni, mojim knjigama i političkim nazorima govorili su hrvatski književnici, novinari, voditeljice glavnoga televizijskog dnevnika, poneki političar. Nisam se umiješao, jer ne znam što bih sa svom razbuktalom fantazijom, niti sa gnjevom koji je rastao iz dana u dan i čiji je cilj, očito, bio da me se u nečemu onemogući. Ali u čemu bi me se moglo onemogućiti? I pred kime bi me se trebalo konačno i do kraja osramotiti?

Ta nesretnica, koja svako malo, vičući, u pratnji dežurnoga kvartovskog redarstvenika, dolazi u policijsku stanicu na periferiji, slučajno mi je ponudila odgovor.

To se ja rastavljam. Svaka je rastava na svoj način mučna. Ali moja rastava neće trajati dvadeset godina, ako je o rastavi uopće riječ.

Nekoliko tjedana kasnije objavljen je tematski broj “Književne republike”, časopisa Hrvatskoga društva pisaca, u kojemu su sabrane kolektivne maštarije članova i nečlanova društva o meni, mojim knjigama, političkim nazorima, ali i mojoj bližoj i daljoj rodbini. Sve to s nekakvim uvodnim tekstom, koji je u ime V. V. (60), predsjednika HDP- a i glavnog urednika “Književne republike”, sastavio N. M. (62), član društva o čije književnom radu ne znam, zapravo, ništa. U tom su tekstu i sljedeće dvije rečenice, što ih je N. M., tako on tvrdi, objavio još 1999, pod pseudonimom Ivan Bogoljub Croata, a sada se, eto, autorski razotkriva:

“Kao što se vidi, nisu ga naciljali, kao što nisu naciljali i mnoge druge mete koje su smaknuli drugi. Skupe su granate, a i ne diže se ruka na rđu.”

Tim se riječima N. M. osvrće na jedan fragment iz “Sarajevskog Marlbora”, te na činjenicu da je autor te knjige preživio petnaest mjeseci opsade grada, prije nego što je doselio u Hrvatsku. Ali da vidimo najprije što je N. M. sve rekao u te dvije rečenice. U prvoj on, u osnovi neutralno, emocionalno dezangažirano, piše da autora “Sarajevskog Marlbora” ratnici s okolnih brda nisu uspjeli naciljati, kao što nisu ni “mnoge druge mete koje su smaknuli drugi”. Tko su te “druge mete”? To nikako nije jasno. Ali možemo pretpostaviti da N. M. misli na one žrtve opsade Sarajeva, koje su ubili branitelji grada, jer samo oni u toj rečenici mogu biti “drugi”. No, u kakvoj su oni vezi, ti branitelji i njihove žrtve, s autorom “Sarajevskog Marlbora”, koji je ostao načisto promašen od svih koji su bilo što i bilo koga ciljali? Ako takva veza postoji, ona je čitatelju ovoga programatskog teksta u “Književnoj republici” ostala zatajena, tako da je on, čitatelj, slobodan pretpostaviti kako veze nikakve nema i da je N. M. želio pokazati da ima razumijevanja kako za žrtve jednih (onih na brdu), tako i za žrtve drugih (onih u gradu). To je hvale vrijedno, premda njegova formulacija sugerira da su sve Sarajlije neubijene od strane onih na brdu, ubili oni u gradu, koji su, pak, ubili i autora “Sarajevskog Marlbora”. Rečenica je to iza koje nema preživjelih. Ili su svi preživjeli – ubojice.

Druga je rečenica zanimljivija, jer se u njoj štošta razjasni, a čitatelj se vraća na pravi put. Stoga je evo još jednom: “Skupe su granate, a i ne diže se ruka na rđu.” Za početak, pisac je, očito, primijetio da je autor “Sarajevskog Marlbora” preživio prethodnu njegovu rečenicu. Zašto je i kako preživio? Pod jedan: zato što su skupe granate, da bi se na njega trošile. Pod dva: zato što se ne diže ruka na rđu. Obje tvrdnje, koje čine ovu nepotpunu, ali, ipak, složenu rečenicu, prethodno su već mnogo puta bile izrečene i napisane. N. M. ih preuzima iz kulturne tradicije ili iz društvene povijesti, kao već gotove fraze, a s njima preuzima i sva njihova primarna značenja i konotacije. To je, u književnome stilu, bio on dobar ili loš, pa čak i u svakodnevnom govoru, važan razlog zbog kojega se nešto izriče uz pomoć fraze. Fraza izriče i ono što samo konotira.

Skupe su za njih, ili za njega, granate. Skupi su za njih, ili za njega, meci. Osluhnite malo te riječi. Otkada su one, ovako nanizane, u hrvatskome jeziku? Od 1941. ili 1942. kada su za Srbe, za Židove ili za hrvatsku “rđu” granate i meci bili skupi, pa su, radi štednje i ekonomske krize u kojoj se zatekla NDH, korišteni uže, nož ili malj. Ima u tim riječima onoga specifičnog smisla za humor, koji je jedna od učestalijih posljedica nemoćne imaginacije među pojedinim govornicima i piscima hrvatskoga jezika. Zato je fraza u jeziku i preživjela, prenosila se i pamtila zahvaljujući televizijskim serijama (vidi Nepokoreni grad), filmovima i memoarskim knjigama, i tako neoštećena i cijela došla je do N. M, hrvatskoga književnika.

Čime je autor “Sarajevskog Marlbora” zaslužio da ga se počasti ovom hrvatskom frazom? To se objašnjava sljedećom, epskom, poučnom, skoro pa deseteračkom frazom: “ne diže se ruka na rđu”. Dakle, preživjeli je rđa, i preživio je zato što je rđa, tako da nije do kraja jasno je li on za užeta, noža i malja, jer “granate su skupe”, ili se se ne diže “ruka na rđu”, pa ga treba pustiti na miru ili bi ga trebalo prokinuti nogom ili pljuvati u prolazu. Opet je N. M. u jednoj rečenici nanizao previše riječi, kao da niže samo uvrede i psovke, a ne kao da ispisuje književni tekst u jednome hrvatskom književnom časopisu.

Ne znam, ne zanima me, niti bih poželio zamišljati kako bi se V. V. (60) i N. M. (62) ponašali, kada bi ih, čudom, vremeplov priveo na rodno mjesto fraze za kojom su posegnuli, tamo niz Savu, gdje se 1941. i nekoliko narednih godina moglo ekonomizirati granatama. Ali u njihovim riječima ne vidim, ili ne osjećam, nešto što bi bilo puno veće od uvrede i psovke. Dvije rečenice posvećene mome preživljavanju u Sarajevu napisane su i objavljene, a da istovremeno podrazumijevaju ekstatični užitak i frustraciju svojih autora. Ekstaza, jer nekome smiju reći i to da su granate za njega preskupe. Frustracija, jer ih vlastita imaginacija ograničava i svodi na tu davno čuvenu, otrcanu frazu.

V. V. i N. M. pojave su u hrvatskome društvu kojima se ne bih bavio, koliko god se oni pokušavali baviti mnome. Ako je i za takve nekada bilo vremena, danas ga više nema. Danas me više zanima žena s masnicom ispod oka, koja se već dvadeset godina, tamo u predgrađu, rastavlja od muža. Ali u uredništvu “Književne republike” sjedi još dvoje ljudi. Pjesnikinja i prozaistkinja Sibila Petlevski i pjesnik Tonko Maroević. Oboje su, i Sibila i Tonko, u svome časopisu pročitali:

“Kao što se vidi, nisu ga naciljali, kao što nisu naciljali i mnoge druge mete koje su smaknuli drugi. Skupe su granate, a i ne diže se ruka na rđu.”

Preko ove dvije rečenice oni ne mogu preletjeti, jer nisu ptice i nisu komarci. Oboje su važni i ozbiljni hrvatski pisci, koji su, osim po svojoj književnoj vrsnosti, prepoznati u hrvatskoj književnoj republici, ali i u široj kulturnoj javnosti, kao dobronamjerni, pristojni i profinjeni ljudi. Ako Europe ima u Hrvatskoj, onakve Europe za kojom gledateljstvo čezne gledajući televizijske emisije znanstvenoga ili obrazovnog programa, ako se umijemo diviti oslikanim stropovima talijanske renesanse, ako želimo razumjeti staroga Leara i mladog Hamleta, i ako u svemu tome prepoznajemo nešto što se tiče i nas ovdašnjih, ako Europe, dakle, ima u nama, tada su, sasvim sigurno, Sibila Petlevski i Tonko Maroević među prvim hrvatskim Europljanima i Europejcima.

Sibila Petlevski, autorica “Francuske suite”, danas piše romaneskni ciklus o jednome hrvatskom psihoanalitiku. U jednom širokom novinskom intervjuu, ukrašenom šarenim fotografijama, dobro načinjenim, tako da se i na slikama vidi koliko je pristojna i umna ta žena, Sibila govori da ju je na Viktora Tauska, tako se psihoanalitik zvao, naveo intervju s pokojnim Branimirom Donatom, koji je, kaže, pročitala u jednim hrvatskim novinama. Meni, pak, koji sam taj intervju radio, tad biva drago, jer ako je ona, potaknuta jednim novinskim razgovorom, krenula pisati romane koji su važni hrvatskoj književnosti, tad mora da je bio dobar i taj moj intervju.

Sibila Petlevski je i redovita profesorica na zagrebačkoj kazališnoj akademiji, bila je dugogodišnja predsjednica nacionalnog PEN centra, a svojedobno su uvrede na njezin račun, izrečene na godišnjoj skupštini Društva hrvatskih književnika, navela skupinu pisaca da osnivaju Hrvatsko društvo pisaca. Danas se toga, možda, već slabije sjećam, ali bio sam jedan od njih. I koliko god se čovjek katkad mimoilazio s vlastitim sjećanjima, pa mu se učinilo da već živi nekoliko različitih života, tako da razlozi i sklonosti iz njegove prošlosti više nemaju nikakve veze s njegovim današnjim razlozima i sklonostima, ne bih u toj stvari ni danas drukčije postupio. Istina, nisu tad, na godišnjoj skupštini DHK, Sibili prijetili užetom, kamom, ni maljem, nisu je protjerivali iz Hrvatske, niti su vrijeđali njezine bližnje. Samo su bili nepristojni prema toj dami i prema tom važnom hrvatskom književniku. Samo su iz njezina prezimena javno izlučivali njezino makedonsko podrijetlo. A to je samo po sebi prostakluk, donekle tipičan za jedan soj hrvatskih književnika, prostakluk koji se teško može prečuti, prostakluk koji od slučajnoga, nezainteresiranog promatrača, učini saučesnika. Morao sam tada biti uz Sibilu Petlevski, jer mi je izrazito neugodna bila već i sama pomisao da ću sutra, nakon te skupštine DHK, ići istim ulicama kao i ona, i da ću je sresti, i da će tad iz mene, protiv moje volje, izvirati sve one uvrede koje su joj uputili. Mogao sam to otkloniti samo tako da u novinama napišem članak protiv tih ljudi, a zatim da sudjelujem u osnivanju društva koje će štititi Sibilu Petlevski (i druge koji bi se našli u njezinom položaju).

Tonka Maroevića upoznao sam malo po doseljenju u Zagreb. Ponekad bismo sjedili kod tadašnjega zajedničkog prijatelja i izdavača. Jednom ili dvaput zajedno smo vlakom putovali u Trst, živi se napričali i dobro upoznali. Tonko je već u rukopisu čitao moju knjigu pjesama “Preko zaleđenog mosta”, a mojoj je prevoditeljici na talijanski, još jednoj zajedničkoj prijateljici, pomagao da načini prijevod knjige “Hauzmajstor Šulc”, koja će kasnije, u Italiji, biti vrlo zapažena i nagrađena. Zahvalan sam Tonku Maroeviću na svemu tome, kao i na romanu Gregora von Rezzorija “Hermelin u Černopolu”, koji mi je poklonio, upamtivši da se interesiram za Rezzorija. Dobar je to detalj, jer pokazuje koliko je Tonko Maroević pažljiv u razgovoru i koliko je osjetljiv na druge ljude: samo jednom sam mu spomenuo Rezzorija, a on je zapamtio!

Dobar je pjesnik, vješt versifikator i sjajan zvonjeličar. Tonko sastavlja sonete, kao što drugi ljudi sastavljaju rebuse ili ispunjavaju križaljke. To mu je strast, hobi i stvarna profesija, u ovim nepjesničkim vremenima, kada svaki pjesnik mora imati neko ozbiljno građansko zvanje. Svoje sonete posvećuje bliskim ljudima. Tako im ukazuje počast i čini veselje, ali što je puno važnije: tako on pokazuje da misli na njih. Lijepo je imati Tonka Maroevića za prijatelja, jer čovjek tada, pretpostavljam, osjeća da prijatelj na njega misli, da se brine, po bibliotekama i antikvarijatima traži knjige kojim će ga darivati. Kada mu je teško, kada ga nešto boli, kada je zabrinut ili se plaši, dobro mu je znati da Tonka Maroevića ima za prijatelja. Da sam mogao birati, ili da umijem prijateljevati s takvima, Tonka bih jednom davno odabrao za prijatelja.

Sibila Petlevski i Tonko Maroević s darom, strašću i vještinom interpretiraju tuđe tekstove. To dolazi s obrazovanjem, a njihovo je obrazovanje golemo. Interpretacija tekstova je i važan dio njihovoga posla. Ovo bi oni, vjerujem, interpretirali bolje od mene, jer ja sam, ipak, pomalo subjektivan:

“Kao što se vidi, nisu ga naciljali, kao što nisu naciljali i mnoge druge mete koje su smaknuli drugi. Skupe su granate, a i ne diže se ruka na rđu.”

Za razliku od N. M. (62) i V. V. (60) Sibili i Tonku ne trebaju vremeplovi da bi se suočili s frazom koju su urednički potpisali, jer njihova šutnja i pristajanje jednako zvone kao da smo u 1941. ili u bilo kojoj drugoj godini. S prethodnom dvojicom, njih veže vječito isti društveni oportunitet, koji je shvatljiv i zajednički svima koji ne žive sami kao psi. Istina, u Hrvatskoj je taj oportunitet, možda, malo žešći i tvrđi nego drugdje, jer zaboga, pojavi nam se katkad pred očima uže, nađu nam se u rukama kama, malj, i onda se granice našeg oportuniteta pomiču mimo granice društvenoga kontakta, probijaju ljudsku kožu, prosipaju po cesti utrobu. U nas, u Hrvatskoj, kao i u našim balkanskim susjedstvima, uostalom, valja voditi računa o tome da se katkad treba ponašati i mimo naloga društvenosti. Ali ne sumnjam da su Sibila i Tonko dobro razmislili i procijenili prije nego što su potpisali trobroj “Književne republike”, i u njemu dvije rečenice. Ne vjerujem da im je bilo ugodno kad su im se prsti našli među mojim crijevima. Ali eto, moralo se!

Zbog to mi se dvoje hrvatskih književnika učinilo, dok sam izlazio na parkiralište ispred policijske stanice, da se ovdje, možda, radi o rastavi. Ako je tako, ili ako tako mora biti: meni mrtva, a njima živa hrvatska književnost! Šalim se, naravno da se šalim, a šala mi je tako neuspjela zbog osjećaja nelagode koji me sasvim ispuni kada pomislim da prolazim istim ulicama kao Sibila i Tonko, i da bi se moglo dogoditi da ih sretnem.

Ne razumijem zašto mi je toliko neugodno i zašto, zamišljajući naše mimoilaženje, njihove dvije rečenice doživljavam kao svoje vlastite, a njih doživljavam kao sebe, premda mojih prstiju nikada nije bilo, niti će biti, u njihovim utrobama. Draga Sibila, dobri Tonko… Oni su za takvo što previše pristojni.

Ne skidam sunčane naočale ni kada je oblačno. Sunčane naočale čovjeku pružaju iluziju da ne vidi ni ono što vidi i da ne sreće one koje je već stotinu puta sreo. Sunčane naočale su naočale slijepca.

U sitne sate tumaraju s partija na afterparti
U svakom lokalu gužva ko da su u Džakarti,
Posljednji su dani sezone odmora
I sva se raja već vratila s mora.
U pokretima plesa ravnoteže je manje
Opijatima pumpane lutke na napuhavanje

Samo da njega nije srela, gdje bi joj bio kraj!
Na mangupska bi laskanja coknula “Ma daaj”.
Rurk bi je na crvenom tepihu gladio po zatku,
Hadžem sms-sonetima smarao po zadatku,
Svečano bi izlagao petogodišnji plan
Ljubeći joj ruku mladi ministar Kaplan

Njene su boli od tvojih otmjenije
Znala bi zašto živi samo da tebe nije!
Sjaj njenog oka marke je swarovski
To ne može osporiti ni taj gospodin Čomski,
Ako ćemo otvoreno, šta si ti postigao u životu
Osim što si nju dobio na lotu?
Samo čekaš da ti nešto padne s neba
Pa još odmjeravaš svaku u kojoj “ima hljeba”.
Znala je ona to od početka
Pogledaj se, već ličiš na njenog tetka.
Nemojmo više o tome
Al bolje bi ti bilo da radiš po njenome.
Može joj se, pa šta
Kad nisi nizašta

Noć je puna alkoholnih vrenja
Na rubu ujeda i poljupca instikt se klacka,
Neizrečeno hlapi u hladno “doviđenja”…
Pod mostom Mirabo ne teče Miljacka.

Ne može to da se dogodi bilo kada i bilo kako. Recimo – ako sam trezan, onda ništa od te rabote. Potrebno je da se stvari nekako iskose, da se obrisi sveta zalelujaju pod blagotvornim a izobilnim uticajem ponajčešće vinskih opijata. Obično je kasno uveče, još češće je toliko kasno da je već rano. Noć odavno više nije mlada, flaše nam odavno nisu pune niti su nam prve za to veče… Možda sam negde napolju, što pesnik reče, “u nekom kutu gdje samoća se zbraja”, a možda i u nečijem domu, tek, biće da je ta Noć Do Jutra upravo doživela vrhunac i da sada sledi survavanje u dekadenciju – koje, nota bene, uopšte ne mora biti loše ni neprijatno, naprotiv.

I tada, u takvim trenucima, to ti nadođe – ako ti dođe. Oko tebe se duvani na sve strane, ali ti ne pušiš već nezamislivo dugih četvrt veka, štaviše, “dim ti smeta” i uredno maltretiraš ljude stalnim provetravanjem i usred zime. A onda se, u nekom neuhvatljivom trenutku, dogodi Preobražaj i počnu da važe nova, noćna pravila. Izabereš pogodnu žrtvu i zamoliš je za cigaretu. Uzimaš tanak španjulet u ruku, držiš ga na onaj način koji kad se jednom usvoji više se nikada ne zaboravlja i ne nestaje iz spontane mehanike čovekovih kretnji. Vrtiš ga tako, premećeš ga prstima neko vreme kao da si neodlučan šta bi s njim (a zapravo samo meračeći odlažeš onaj neuporedivo “seksualni” penetrativni trenutak); možda i trupneš njime dvared-trired po stolu. Onda ga, mmmm, dobro onjušiš, pa ga, slurp, lizneš tamo pri vrhu, kao da taj pokret vrhom jezika neopozivo otvara taj mračni predmet žudnje. Sada si, dakle, potpuno spreman. Ne voliš da ti neko drugi pali cigaretu, naročito otkad ne pušiš: učinićeš to sam, s neuporedivim pokajničkim uživanjem u Ritualu. Kres šibicom, zvrktaj mehanizma upaljača, pokret koji palcu tako prija; mada opet, i paljenje tvoje cigarete o tuđu, taj prenos vatre, ima onaj poseban naboj, i ne, nisi ga zaboravio, izgleda da se ni to nikada ne zaboravlja, koliko god da je prošlo otkad ne pušiš.

Prvi dim uvlačiš oblaporno, ali ne i brzopleto. Radosno mu se prepuštaš kao da prepoznaješ staru ljubav, puštaš ga da osvajački prokola svugde po tebi gde treba i dokle može da dospe, a onda se dopunjavaš dalje, do kraja cigarete, nastojeći da ga odložiš, taj kraj, koliko je god moguće. Srkut vina će pomoći, pa onda malo igranja s kolutovima dima – ni to ne nestaje iz pamćenja mišića – pa malo kontempliranja uz muziku, u polumraku, uz siluete ljudi koji udarnički zbrajaju samoću s tobom.

Koliko to traje, pet minuta? Možda i šest i sedam i osam, ali opet samo tren. Noć se još ubrzanije survava ka otrežnjujućem jutru i nepodnošljivoj diktaturi Stvarnosti, cinizma, grubosti. Ponekad ipak zapališ i drugu cigaretu, vrlo retko treću. Tu je već svakako fajront, gase se ulične svetiljke a prvi jutarnji autobusi već brekću nadstvarno tihim bulevarima da nas prevezu tamo gde nam je suđeno da opodnimo u svojim dnevnim, turobno trezvenim varijantama.

Prestao sam da pušim davne jeseni leta gospodnjeg 1988; napolju je besnela “jogurt revolucija” a ja sam čitao Čarobni breg pun melanholičnih tuberana koji su kašljali, hripali i pljuvali šlajm. Nije loš ambijent za odbacivanje cigareta, jel’de? A opet, pre će biti da su cigarete odbacile mene nego ja njih. Volja i svest i dalje su tražili cigarete, ali overdozirano telo je odbijalo da i dalje uživa u njima: kad bih povukao dim, kao da sam zapalio slamu. I tako smo se razišli, cigarete i ja, i ne mogu reći da mi je žao zbog toga. Svet je, ako ništa drugo, postao aromatičniji i čulniji otkad ne pušim. Prvih nekoliko godina Nepušenja nisam povukao ni dim, a onda su krenule moje povremene noćne seanse, neodvojive od tih posebnih situacija, od mestimičnih alkoholnih omama.

Čovek je, kako ono beše, krhka posuda puna mana; neka bude da sam baš ja i najkrhkija i najpunija od svih posuda, ne marim. A što se mogućih Vrlina tiče – neka i njih, ali za dnevna vremena. Zato se i u moju posudu blaženo slivaju kojekakvi recidivi… Odviše je jaka ta erotska vezanost da bi mogla naprosto iščileti. Priseban i trezan gotovo da se gnušam cigareta, ali uz alkohol – hm, uz dosta alkohola – ta samocenzura na koji blaženi trenutak popušta, i prepuštam se jednoj dubokoj, oslobađajuće grešnoj strasti, samosvrhovitoj kao što pravoj strasti i dolikuje. Naravno, već sutra izjutra biću kao novi, to jest onaj stari, i u zadimljenoj ću prostoriji brže-bolje otvarati prozor. Verovatno je to u redu i verovatno tako mora da bude, ali ja ipak volim svaki taj svoj, što bi rekao M, “pjanski” hik čik, i neka tog dima, i svetog i profanog, i neka svih mojih, svih naših želja i poroka tu gde jesu, u nama. Ma, jebeš ove smerne i neporočne: nema tog fašizma koji se na njihovom zdravom duhu nije othranio i očeličio.

Razgovarao sam sa Stevanom
o Nedžadu
o njegovoj knjizi “Vječnik”
o njegovoj
smrti.
Nedžad je umro iznenada –
reče Tontić,
a zatim malo stade, pa dodade:
Sve su smrti iznenadne.
A ja sam govorio o
ličnom iskustvu sa
pisanjem i
rekao nešto tipa:
tek kad stavimo riječi na papir
shvatimo kakve omaške pravimo
dok govorimo.

Soba 3327 u hotelu New Yorker, taj privremeni smještaj, koji možemo uzeti i kao metaforu privremenosti ljudskog trajanja, svjedoči o tom ispijenom čudaku istinitije od ičega što će Hrvati i Srbi o njemu kazati. Bogzna za čim je žalio u svojim zadnjim časovima, kad su njegove funkcije tijela otkazivale i ono što nazivamo duh ili duša zauvijek prestalo postojati, ali dosta sam siguran da mu nisu nedostajali ni njegov srpski rod ni njegova hrvatska domovina.

Od ranoga proljeća, sve do prvih snjegova, jednom mjesečno išlo se na groblje. Autobus je stajao pri dnu Ulice kralja Tomislava. Pored stanice bila je cvjećarnica u kojoj je Nona kupovala žuto grobljansko cvijeće, narcise, ponekad i gladiole. Ponekad bi kupila i crvene ruže – one su bile najskuplje – ali samo za Nonetov i Vesnin grob. Ostali grobovi koje ćete obići nisu joj bili tako važni, ili pokojnici koji u njima čekaju čas uskrsnuća svojega nisu toliko galantni, da bi im se nosile crvene ruže. Osim toga, u ružama bilo je nečega pomalo skurilnog, i skoro da je nepristojno nositi ih kome bilo. Ostavi li ružu na grobu nekoga tko nije njezin pokojni muž ili njezina pokojna unuka, netko će to vidjeti i svašta može pomisliti. Recimo, to da je s dotičnim imala nešto za života, da joj je, naopako bilo, bio ljubavnik. Sarajevo je iz njezina iskustva bilo takav grad: uvijek netko vidi nešto što ne bi trebao vidjeti, i trač se raširi po cijelom gradu, prenose ga poznati i nepoznati, tako da ljudi jedni druge često i upoznaju preko tračeva.

Volio si je pratiti na groblje. Nakon što više niste skupa išli u pozorište ili na Markale, kao što je običaj da idu baka i unuk, nego si se već sasvim osamostalio i odbio od nje – kao što se druga čovječja mladunčad odbiju od matere – i dalje si išao s njom na groblje. U tom svakomjesečnom ceremonijalu sudjelovat ćeš i kao maturant, sve dok posljednjega dana srpnja 1984. ne odeš u vojsku. Ne sjećam se, a volio bih se sjetiti, kada ste posljednji put zajedno otišli na Bare. Vjerojatno se to dogodilo u lipnju, možda i u srpnju, nakon što je škola već završila.

Kada se vratiš iz vojske, ona će već biti stara.

Ili u tih četrnaest mjeseci nije imala s kime da ide na groblje, pa je odustala. Jednostavnije joj je bilo da se proglasi starom, nego da samoj sebi, a onda i svojoj kćeri – tvojoj majci, objašnjava što se, zapravo, dogodilo. Nema smisla obilaziti sve te grobove, ako te ne prati onaj kome bi mogla ispričati priču o svakome od njih. Ili kraj kojega bi mogla šutjeti, uz svijest da neka priča postoji samo ako je tu netko uz koga se ona može odšutjeti.

Sljedeći put ići ćeš na Bare kada 8. lipnja 1986. Nonu budu sahranjivali.

Svake godine, prvih dana mjeseca ožujka, negdje oko Osmoga marta, kada bi se na čas digla magla nad gradom i odmrznula zemlja na sarajevskim grobljima, ona bi, nekoliko dana ranije, najavila da idemo na groblje. Taj prvi odlazak bio je drukčiji, složeniji od svih drugih tokom godine. Tada nismo išli autobusom, nego bi se telefonom naručivao taksi. Već je u petak na Markalama kupovano cvijeće, koje je prenoćilo u svim vazama koje su se mogle naći u kući, i bilo je tog cvijeća više nego ikad, i majku bi od njegova mirisa redovito zaboljela glava, i bila bi to prva njezina proljetna migrena, i bila bi ljuta zbog toga, jer zašto se grobljansko cvijeće moralo kupovati na pijaci, pa još dan ranije, i uzaludna su bila sve objašnjenja – ne može se taksi zaustaviti uz cvjećarnicu u Kralja Tomislava ulici – uzaludno je bilo ponavljati i to da se cvijeće na Barama nikada ne kupuje, jer je u grobljanskim cvjećarnicama bezobrazno skupo, i uzaludno je bilo sve, jer je majku zbog svih tih pogrebnih mirisa tako strašno zaboljela glava…

U subotu bismo se dobro obukli, jer ćemo dugo biti na zimi. Nona je oblačila svoj crni vuneni kostim – sva je njezina zimska odjeća zbog nečega i uvijek bila crna – i svoj debeli crni kaput, kupljen u Moskvi, kada je 1970. išla u posjetu sinu i snahi, a preko svega je dolazio krzneni ovratnik, koji smo zvali lisica, iako je, zapravo, bio sličniji lasici. Ovratnik je imao životinjsku glavu, s njuškom, dva staklena oka i kopčom u obliku čeljusti, kojom bi se ovratnik ugrizao za rep kada bi ga Nona stavila oko vrata.

Već je pola devet kada Nona naziva broj auto taksija, i naručuje “jedno komfornije vozilo”. Pionirsko je vrijeme te službe, pa se taksi čeka tačno pola sata. Tad stiže crni mercedes, repaš, model s početka sedamdesetih, ili čak onaj tebi najdraži, stari mercedes, model Ponton. A može biti i da dođe bijeli ili bordo peugeot 404. U svakom slučaju, ako je gospođa naručila komfornije vozilo, samo takvo je i moglo doći. Divit ćeš se, kao sasvim mali dječak, i kasnije kao već odrastao čovjek, pa ćeš to divljenje prenijeti i na mene današnjega, tom Noninom prirodnom autoritetu – ono što bi za svoj novac tražila, to bi ona i dobila – i dugo si vjerovao da ćeš i ti, kada odrasteš, uspostaviti tu vrstu autoriteta, pa ako si i imao kakvu iluziju o svome putu u književnost, ona se ticala tvoje vjere da ćeš jednoga dana u telefon moći odnekuda da naručiš “jedno komofrnije vozilo”, a da ti ne dođe neka stara i rashrndana mazda.

Trebat ćeš da postaneš ja, pa da pomalo shvatiš  kako stoje stvari s prirodnim autoritetima. Od svoga oca, mog pradjeda Karla Stublera, Nona je naslijedila nešto što se u narodnim pjesmama i pričama – a na žalost i u novobošnjačkim kič narativima – zove: visok nam. U našemu jeziku bi se još i mogao za takvo držanje pronaći sinonim, ali samo takav kojemu bi nešto falilo, koji bi bio oštećen za dio svoga značenja, i ne bi sasvim tačno opisao držanje Karla Stublera i njegove kćeri, tu u Sarajevu, gdje su došli kao kuferaši, i nikada nisu bili ni dobrostojeći, a kamoli bogati, pa da imaju neko prirodno pravo na takvo držanje, tako da je, ipak, i pored straha od potrošenih riječi i uludo spiskanih fraza, najbolje govoriti o njihovome – visokom namu.

Ti ga kao dijete nisi ni mogao imati, a ja ga, kao suštinski bezdomnik, nisam mogao steći, jer je u nama već bilo izblijedjelo sve naše  štublersko. Mi smo samo mogli zapisivati priče i sjećanja na jedan nestali svijet, i na porodicu čija se povijest završava na nama, posljednjim izdancima jednoga švapskoga i kuferaškog porodičnog stabla.

Osim naramaka cvijeća, na groblje bismo ponijeli kantu za vodu, metlicu, krpe, deterdžente. Nona bi sjela naprijed, uz taksistu, a ja bih odozada bio zatrpan cvijećem, između koljena bih držao veliku putnu torbu, punu sredstava za čišćenje.

Put do Bara trajao je kratko, mnogo kraće nego krajem osamdesetih, kada si se posljednji put, u svojoj modroj bubi, vozio tim krajevima. Bilo je manje automobila, naselje na Ciglanama još uvijek nije sagrađeno, ili se tek gradilo, puste su i široke bile ceste prema groblju i izlazu iz grada. Početkom ožujka u Sarajevu priroda je još uvijek bila mrtva, drveće bez lišća, okolo su sivjele livade mrtve trave, dok ste vas dvoje išli u važnu sezonsku misiju.

Kao što ljudi u rano proljeće odlaze otvoriti i prozračiti vikendice oko grada, ladanjske kuće u kojima će, sve do kasne jeseni, provoditi vikende, tako je Nona prve subote u ožujku otvarala sezonu posjete groblju.

Najprije bismo išli kod Noneta, na naš glavni, obiteljski grob. Iako nam je Vesnin grob usput, njemu ćemo poslije navratiti. Zimski snjegovi, smog, čađ i blato isprljali bi čestito ploče od crnoga mramora, onu pod kojom leži Nono i drugu pod koju će, bude li sve, akobogda, išlo po redu, leći Nona, tako da bi čišćenje i pranje nadgrobnika trajalo cijeli sat, ili duže. Nona mete, čisti, briše, ja odlazim po vodu. Česma je dolje nizbrdo, iza kapelica, u dnu katoličke parcele, pa treba hodati dugo. Ali meni nije mrsko: svašta se na groblju događa, sve više je ljudi, nije proljeće došlo samo nama, i drugih ima koji su došli da pootvaraju svoje grobnice kao vikendice, operu ih i prozrače za nailazeće dugo ljeto. Neke od njih, starce ili starice, poznajem, pozdravljam ih, oni pitaju za Nonu – Baka je gore, je li? Gospođa Rejc je stigla? Pozdravi Nonu, naiđite na povratku! – dok druge znam samo iz viđenja. Malo nam je tko nepoznat, ipak tu dolazimo godinama, svakoga ožujka, malo pred Eliotovu poemu, i tako je to od 1973, dok smo tu još uvijek imali samo zemljani grob oko kojeg je Nona sadila maćuhice, i trajat će tako sve dok bude naše nadzemne obitelji, koja bi se brinula o našoj podzemnoj obitelji. Svi se tu znamo, smiješimo se jedni drugima dok stojimo u redu za vodu, dok kupujemo svijeće voštanice, koje su ljepše od stearinskih svijeća, ali brzo sagore, smiješimo se jedni drugima dok obavljamo svoje grobljanske rituale i tako najavljujemo još jedno sarajevsko proljeće. Tih proljeća za nas neće biti još mnogo, ali mi to ne znamo, i ne razmišljamo o tome kako je grobova već mnogo i kako se naš poznati svijet pomalo seli iz ovoga grada, uglavnom među duhove.

Nakon što je dobro opran, očišćen i uređen Nonetov nadgrobnik – koji je u našem razgovoru spomenik, samo je na papiru i u knjigama nadgrobnik – i nakon što je žuto cvijeće raspoređeno u dvije vaze, Nona će, u specijalni metalni stalak zabosti svijeću i zapaliti je šibicom. Ako ne bude vjetra, kao što ga, obično, u ožujku nema, svijeća će u miru dogorjeti do dna, ako pirka sjeverac, plamičak će se ugasiti, ali će tu istu svijeću pripaliti onaj tko sljedeći bude naišao na Nonetov grob.

Godine su sedamdesete, svi su još živi i u snazi, željezničari, pčelari, kartaški drugovi, i njihove žene su žive, s naramcima cvijeća u naručju, džepova punih svijeća. Oni znaju gdje Franjo leži, grob mu je na lijepom mjestu, odmah uz put, svima naruku, pa kad pođu nekome svom, navrate i k njimu, zabodu svoju svijeću, i usput zapale stijenj i našoj, koja se zbog vjetra ugasila.

I tako, svaka svijeća na našem spomeniku na kraju sagori do dna. Više puta pripaljivana, i ta svijeća potvrđuje da nas se sjećaju, ugledni smo u ovome gradu, sjećaju nas se, pričaju o nama…

Od Nonine vjere odavno nema ništa, demonstrativno je njezino nevjerništvo, i to stalno vrijedi ponavljati. Odbacila je sve ceremonijale Katoličke crkve, ni Božić ne  slavi više nego što mora zbog rodbine i komšija, ali ovoga se nikako ne bi odrekla. Ti o tome ne misliš, jer to traje otkako za sebe znaš, cijeloga života odlaziš sa njom na groblje i u tome uživaš, jer svaki je odlazak jedna velika priča, u koju je udjenuto više  malih priča, i nigdje se o ljudima koje nisi upoznao ne naslušaš toliko priča kao kada idete na groblje. Ti još uvijek ne znaš da su svi grobljanski ceremonijali povezani s vjerom u Boga ili u to da iza ovoga života još nešto postoji, što onda treba podsticati plamenom svijeća, cvijećem i brigom da mramorne ploče nad nama uvijek budu uredne i čiste. A kada to jednom shvatiš, krajem osmoljetke ili u prvim gimnazijskim godinama, nećeš to povezivati s njom. Drugi na groblje odlaze jer vjeruju u Boga, a ona iz nekog razloga o kojemu ti ne razmišljaš. Da si je o tome nešto pitao, ona ti ne bi kazala istinu. Znam što bi rekla: grobove treba paziti, jer je takav red! Za sve što bi htjela sakriti ili prešutjeti, govorila je – takav je red!

Kada danas o tome mislim, čini mi se da je Nona obilazila naše grobove, i mene vodila sa sobom, samo zbog priče koju bi ispričala, ili neke druge koju bi prešutjela, ali je imala nekoga pred kime priču može prešutjeti. Pripovijedanje je, u njezinom slučaju, zamijenilo vjeru, riječima je nadomještala izgubljenu iluziju, priča je bila zamjena za religioznost, a u toj priči je stanovao još uvijek živi Bog. Njezinoj kćeri, mojoj majci, u zadnjim mjesecima života događat će se ista stvar, samo još na  mnogo intenzivniji način. Bog prebiva u priči, i još uvijek je vrlo živ. Možda i nema življega Boga, od onoga kojeg su njih dvije osjećale dok su pripovijedale o onima koji više nisu bili živi. On nije u priči, nego u osjećaju koji pripovjedača obuzme kada istinito i tačno pripovijeda, pa prelazi iz zbilje na drugu stranu i učini mu se da bi se tamo mogao i nastaniti, u tom svijetu u kojem se bol pretvara u neku od tisuća različitih žalosti. Dok pripovijeda – čini li to istinito i tačno – čovjek može jasno osjetiti kako je više sreće i nade u tim iz konkretne životne boli nastalim žalostima, nego u svim svakodnevnim radostima.

U tome je bio njihov stvarni, neosviješteni osjećaj Boga, kojim je potvrđeno da bi zbiljski ateist mogao biti samo netko tko nema dara za pripovijedanje ili, ne daj Bože, nema ničega živog za priču.

Slijedi obilazak ostalih grobova.

Da bi opisao taj put, morao bih njime još jednom proći. U zbilji ne mogu to učiniti, jer mi nedostaje kontekst. Put po današnjim Barama bio bi poput šetnje među ruševinama, razgovora s avetima. To groblje je živi svijet, i tako treba da ostane. Rješenje bi stoga bilo u preciznom nacrtu groblja, planu tog podzemnog grada, u koji bi bili upisani svi grobovi, sa svim natpisima na nadgrobnicima. Neka nacrt bude na prostranome bijelom pakpapiru, dimenzija tri puta četiri metra, po kojemu ću ja onda crvenom olovkom iscrtati moguću putanju obilaska groblja, nakon što je opran, sređen i nakićen Nonetov nadgrobnik, skupa s još uvijek praznin Noninim grobnim mjestom.

Do takvog se nacrta može doći nakon što se groblje na Barama precizno snimi, onako kako su, za potrebe satelitske navigacije automobila, snimljeni svi veći gradovi. U sljedećoj fazi, nakon upisivanja putanje, plan bi se trebao kopirati u umanjenju, tako da reproduciran stane, u preklopu, s unutrašnje strane korica budućega romana. Dužinu knjige nije moguće predvidjeti, ali bi, vjerojatno, petstotinjak stranica bilo dovoljno da se po sjećanju ispričaju i dokumentarno rekonstruiraju životopisi onih čije grobove Nona i ja obilazimo prvih subota u ožujku. Svaki bi nadgrobnik bio po jedno zasebno poglavlje, a svoja bi poglavlja imali i grobovi pored kojih godinama prolazimo, u kojima leže ljudi koje nismo poznavali, niti imaju veze sa Stublerima i Rejcima, ali smo se s njihovim pričama nekako srodili.

Uvod u roman bio bi putopis od tridesetak stranica, u kojemu bi bile ispripovijedane okolnosti kupovine cvijeća, a zatim ispričan put taksijem, od vrha Sepetarevca do groblja Bare.

Zaključno poglavlje obuhvatilo bi priču o drugih nekoliko groblja koja, istina rjeđe, obilazimo, jer Nona i tamo ima svoje mrtve, neke zaboravljene rođake, prijatelje i prijateljice iz mladosti. Negdje tu, vrijedilo bi umetnuti i pripovijest o Zehrinom mezaru, koji na jednome sarajevskom muslimanskom groblju gledamo iz daljine, nikada mu ne prilazimo, jer nije takav običaj. Nona tad uvijek ponovi istu priču o muslimanima koji za razliku od nas nemaju taj običaj da hodaju po grobljima i obilaze svoje mrtve. To je kod njih, kaže, skoro pa zabranjeno, da se ne bi uznemiravali mrtvi ili da se Bogu – u kojega muslimani vjeruju, za razliku od nas kojima je Bog samo u priči – ne pokazuje žal za onima kojih na ovoj zemlji više nema. To bi ga moglo naljutiti, jer bi ga uvjerilo da u nama nema vjere.

Tako je Nona, zagledana u naheren Zehrin nišan, iznosila svoju teoriju o islamu. Znala je dobro da ti je to već ispričala. I ti si znao da zna, pa si zato šutio i slušao. Čekao da se priča dođe svome starom kraju.

Ne znam ni danas zašto je tu priču ponavljala i zašto je hvalila odnos muslimana prema grobljima i grobovima. Ponešto je, s godinama, nehotice izmislila, upisala i pridodala onome što je, u temelju, bilo istinito. Na mezarima ne gore svijeće, nema cvijeća, ni žena u crnini. Zarasli u travu, oni su u Sarajevu nekada bili prirodna arhitektura livade, ledine koja se obrušava nad gradom, stariji od svakoga groblja i od misli o njemu. Na njima nije bilo latiničnih natpisa, nego samo bijeli ornamenti arapskoga pisma. To joj se sviđalo, jer je mislila kako muslimani imaju nešto što im zamjenjuje obilaženje grobova i pripovijedanje o pokojnicima. Umjesto da ih mrzi ili ih smatra nevjernicima – što bi bilo uobičajeno u svim vremenima, među pripadnicima različitih konfesija, i što je danas napokon našlo i svoj legalni izraz u teroru dominantne većine nad sve više nepostojećim manjinama – ona je, čežnjivo, u njihovoj, u muslimanskoj vjeri vidjela neki izlaz. Osim toga, Zehru je voljela više nego ikoga drugog na svijetu. Mi smo joj bili rođeni, njezina kost i meso, na nas je bila suđena, a Zehru je birala sama.

Sa Zehrom ne bi, međutim, trebalo završiti taj roman. Djelovalo bi tendenciozno, lažno i sentimentalno. Naša zbilja, pogotovo nakon što pređe u prošlost i nakon što je povijest pregazi, često djeluje tendenciozno, lažno i sentimentalno. Zato bi se roman trebao još malo produžiti i završiti na Barama, u podnevni sat, kada je taksija na ulazu u groblje malo i Nona ne može birati komfornije vozilo, nego sjedamo u prvi fiat 1300, koji nas vozi prema gradu. Ruke su nam opuštene i slobodne, na njima nema naramaka žutoga grobljanskog cvijeća, narcisa i gladiola. Dlanovi nam drhte nakon tog velikog rasterećenja.