Zemlja bez privrede i ekonomije, a s puno vode i vjetra

Hrvatska je zemlja od četiri milijuna i tristo tisuća stanovnika, naseljenih na 56. 542 četvorna kilometra. Državni subjektivitet stekla je odlukama Drugog zasjedanja AVNOJ-a, 29. studenog 1943. u bosanskome gradiću Jajcu, a ostvarila ga oslobođenjem domovine, godinu i pol kasnije. Prvi predsjednik Hrvatske (tojest, predsjednik Prezidijuma Narodne Republike Hrvatske) bio je pjesnik Vladimir Nazor. Svoju samostalnost Hrvatska je stekla u borbi protiv fašizma, unutar partizanskih jedinica Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, zajedno s drugim narodima i narodnostima koji će sudjelovati u formiranju jugoslavenske federacije. Nakon što nije postignut dogovor o opstanku Jugoslavije, 25. lipnja 1991, odlukom svoga parlamenta, Hrvatska je proglasila nezavisnost. Prvi predsjednik nezavisne republike bio je Franjo Tuđman. Nakon što je bivša federalna armija pokušala spriječiti ostvarenje samostalnosti, uslijedio je rat. U tom ratu su se protiv deklarirane nezavisnosti, a za uspostavu vlastite države na značajnom dijelu hrvatskoga državnog teritorija – čije su granice zajedničkim dogovorom jugoslavenskih rukovodstava određene nakon Drugoga svjetskog rata – protiv Hrvatske vojske i policije, a na strani ostataka federalne armije, borili brojni hrvatski Srbi. Rat je dvaput završavao. Prvi put, sarajevskim primirjem od 3. siječnja 1992, nakon čega bivša jugoslavenska vojska više nije sudjelovala u ratu. Drugi put, rat je završen masivnom policijskom operacijom, u kolovozu 1995. Sudbina Srba, kao najveće manjinske zajednice u Hrvatskoj bila je dvojaka: dio njih je izbjegao ili je prognan (o čemu se ne slažu službeni hrvatski i srpski izvori), nakon čega su spaljena njihova sela, srušene bogomolje, opustošena zemlja. Drugi dio, nastanjen blizu granice sa Srbijom, uglavnom je ostao, jer je u tom dijelu Hrvatske rat završen primirjem, uz medijaciju Ujedinjenih naroda. Danas, u Hrvatskoj živi preko 90 posto Hrvata. Srba je oko 4 posto. Ostalo su druge nacionalne manjine i neopredijeljeni.

Hrvatska je zemlja neobičnog zemljopisnog oblika. Postoji sjeverna i južna, ili bolje rečeno – gornja i donja Hrvatska, dok se između nalazi druga država: Bosna i Hercegovina. Hrvatska je malena država, neobično dugih kopnenih granica. Još su zanimljiviji uvjeti u kojima je nastajala hrvatska nacija. Kako su imali svoj jezik, a jedno vrijeme i svoje pismo, Hrvati su se jasno razlikovali od imperija pod koje su za dugih stoljeća potpadali. Sa sjeverozapada, pod utjecajem Austro-Ugarske, formirali su se kao srednjoeuropski narod. Sa zapada i od mora, pod utjecajima Venecije, bivali su Mediteranci. A s istoka, i iz svoje bosanskohercegovačke unutrašnjosti, naseljene pravoslavcima, muslimanima i katolicima (koji će se i sami odrediti kao – Hrvati), oni će postajati balkanski narod, pod jakim orijentalnim i turskim utjecajima. Hrvatska tradicijska kultura i narodni folklor određeni su tom polivalentnošću, dijelom i izmiješanošću.

Kao što je to slučaj i kod svih njenih istočnih susjeda, hrvatske državne granice nisu granice njezinoga kulturnog, nacionalnog, a često ni političkog identiteta. Toponimi koji su značajni za hrvatsku kulturu ponekad se nalaze u drugim državama, gdje su se rađali i živjeli i mnogi znameniti Hrvati. To je razlog za sukobe i nerazumijevanje sa susjedima, uglavnom tokom dvadesetog stoljeća. Iako se obično smatra da balkanske mržnje i sukobi traju stoljećima, te da je riječ o zlim tradicijama, upisanim u nacionalni identitet, prije 1918. i uspostave zajedničke Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, među ovim narodima nije bilo sukoba, iako je bilo prisezanja za istim teritorijima. Recimo, i Srbi i Hrvati ispisali su čitave historiografske tomove, uglavnom zasnovane na legendama i teško provjerljivim činjenicama iz narodne epike, o srpskoj ili hrvatskoj pripadnosti Bosne i Hercegovine. Na kraju, zbog legendi se devedesetih godina na Balkanu i ratovalo. Iako europski promatrači i povjesničari te ratove u pravilu karakteriziraju kao građanske ratove, čega se Hrvati groze, jer svoj rat doživljavaju kao jugoslavensku agresiju na Hrvatsku i srpsku pobunu u Hrvatskoj, balkanski ratovi su se, u pravilu, vodili zbog – kulture. Dakle, zbog identiteta, jezika i pripadnosti.

Hrvatska je zemlja propale privrede, opustošena privatizacijom takozvanoga društvenog vlasništva, koja je započela dok je trajao rat i u kojoj su sudjelovali isključivo ljudi bliski vlastima. U prvih deset godina, radikalnoj desnici Franje Tuđmana, u sljedećih deset godina, lijevo-liberalnim koalicijama i reformiranom HDZ-u Ive Sanadera. Hrvatska je visoko zadužena država, koja već petu godinu ne izlazi iz ekonomske krize. Nacionalna valuta je trajno precijenjena, ali bi devalvacija, iz različitih razloga, dovela do potpunoga ekonomskog i društvenog sloma. Građani su godinama poticani da podižu stambene kredite, a bankama je dopušteno da njihovu vrijednost vezuju za stranu, a ne za domaću valutu, čime bi pad kune doveo do egzistencijalnog sloma većine gradskih domaćinstava u Hrvatskoj. Porezi u Hrvatskoj su vrlo visoki, porez na dodanu vrijednost drugi je po visini u Europi. Nezaposlenost je velika, komunalne režije i cijene telefonskih usluga su među najvišim u Europi.

Istovremeno, Hrvatska je bogata i vrlo raznolika zemlja. Onako kako je šaren njezin kulturni i nacionalni identitet, i ulijeva se u maticu iz više različitih izvora, i kako su Hrvati, sami po sebi, vrlo izmiješani sa susjednim slavenskim narodima, ali i s Talijanima, Austrijancima i Madžarima, tako je, nekim čudom, vrlo raznolika i kontradiktorna ljepota njihove zemlje. Većih rudnih bogatstava nemaju, osim kamena, koji je ponegdje vrlo kvalitetan. Hrvatska je, još uvijek, vrlo šumovita zemlja, a u kraškom području skupljaju se goleme količine čiste vode. To je zemlja vjetra, uglavnom sjevernog i južnog, u velikom broju varijacija, po smjeru i snazi. Njezine rijeke su, uglavnom, manje zagađene i pripadaju dvama slivovima: jadranskome i crnomorskom. Slabo su plovne.

U Hrvatskoj se rodio veliki američki znanstvenik, Srbin po podrijetlu i nacionalnom osjećaju: Nikola Tesla. Kada je umro, u zimu 1943. nad otvorenim grobom svirao mu je svjetski slavni violinist, Hrvat Zlatko Baloković, pjesmu srpske vojske iz Prvoga svjetskog rata “Tamo daleko”. U Hrvatskoj je živio, Čeh po rođenju, Hrvat po osjećaju, Slavoljub Penkala, čovjek koji je izumio kemijsku olovku. Ali najvažniji hrvatski izum je: karantena. Dubrovnik, maleni grad država, u Srednjem se vijeku štitio od kuge razrađenim sustavom karantene, u kojoj su morali proboraviti svi koji su htjeli ući u grad.

Hrvatska je lijepa mala zemlja, koju dugo nisu mogli pronaći. Kad bi je tražili na zapadu, nje tamo nije bilo. Okrenuli bi se prema istoku, nije je bilo ni tamo. Hrvatska je negdje tu, između.

Gomila naslaganih jutarnjih novina
Iz vremena službe u odjelu korekture,
Listam naslove iz kojih trubi “domovina”
Prije nego što ih pospremim u đubre:

Put Djeda Mraza otkriva hanuma Obama.
Amerikanci napravili čovjeka-svinju!
Uraganom opet poharana Alabama,
Kardašijan Hamfrisa proglasila za hinju!

I priroda oplakuje smrt vođe Kim Džong Ila.
Majmun u poluvremenu projahao na juncu;
Mačka iz Virdžinije za senat se kandidovala.
Džinovski smajli se ukazao na Suncu!

Bengalski tigar umislio da je poput miša
Zid u Drezdenu svira kada pada kiša.

Knjiga nad knjigama Mirka Kovača je kratki roman “Životopis Malvine Trifković”. Tako je na mojoj ATP listi: na čelo te liste probiju se i priče “Rane Luke Meštrevića”, “Slike iz obiteljskog albuma”, “Tripo Đapić, teškaš”; “Putovanje s Tinom”, “Sjećanje na šarenu pticu”, “Noć i dan”, sva poglavlja o udbašu Kuzmi (“Uvod u drugi život”, “Kristalne rešetke”), “Kalendari” iz romana “Vrata od utrobe”, posljednje poglavlje romana “Grad u zrcalu”. Pa volim scenarije za filmove “Mali vojnici” (da nije bilo generalnog štrajka u Francuskoj, u Kanu, taj film bi krajem šezdesetih dobio Zlatnu palmu, reditelj Bato Čengić), “Lisice”, “Duvanski put”, “Okupacija u 26 slika”; pjesma “Zdravica za sretnu novu 1973.”, i stihovi

“Bit će holodno.
Bit će golodno.”

Sve je to napisao onaj dječak što “umoran od branja oraha, zaspiva na rubu trpeze.

Pa volim Kovačeve stranice o Bunjuelu i snovima, scenu M. K. sa Evom Balaš, Evom Ras na Kalemegdanu, zagledani u daleku pticu, sve njegove stranice gdje se pominje Miro Glavurtić, pa poglavlje M. K. i Dragan Lubarda u novom romanu, autobiografskom romanu M. K. Nisam pročitao to poglavlje, ali vjerujem Kovačevom daru…

E, ali kada sam dobio od Kovača “na ruke” novouređeno izdanje romana “Ruganje s dušom”, više nisam bio tako siguran da je Malvina… njegova najbolja knjiga. Često se vraćam toj knjizi i ona me uznemiri. “Tako sam uznemiren”, tako bi Kovač rekao. Ovaj roman prvi put je objavljen 1976, a u posveti Kovač mi ovako piše na novom izdanju: “Dragi moj Bota, ovo je ruganje, prevod onog apstraktnog u stvarno…” Pa se malo Kovač pošprdne, ali godi nehaju taštine: “Sve ostalo znaš bolje od mene. Tvoj M. Kovač, Rovigno, 05. 05. 2007.”

Dvije stvari učinile su da se sudbonosno zagledam u ovaj novi Kovačev roman: 1) Scena Anđula, dječaka sa djedom Jozom, ili partitura za muzikalni suicid. 2) Finalno poglavlje, “Vječno žuđeni spas”, Goja i Anđul ili odbrana porodične nesreće. Luđak kao plemićki grb.

Obje ove scene su autobiografske. A kako to znam, to će Kovač razumjeti. Ovaj bi roman mogao nositi naslov Pad kuće Birš (kao Pad kuće Ašer) ili Propast obitelji Birš. U prvom poglavlju “Kratko rodoslovlje” osam je portreta članova porodice Birš. Ta porodica je starinom iz Sente, mađarsko-srpskog porijekla, sa natruhama ciganske krvi. Zbog ljepote i otmjenosti.

Roman “Ruganje s dušom” mogao se zvati i Smrt Elide. Kovač je Elidu stavio u centar priče “na samrtnu postelju, jer je samo ona mogla okupiti oko svojega odra rasutu i otuđenu rodbinu”. Pa, ipak, dva glavna lika u Kovačevom romanu su Anđul i Goja Birš. Dva junaka najbliža piscu i dva moja lica.

Goja Birš: “Krsno ime bilo mu je Gojko, po želji Josifova kuma Stevana Zimonjića (pa slijedi junačka, porodična legenda znamenitih junaka Zimonjića)… na krštenju u pravoslavnoj crkvi, kad ga je Stevan držao na rukama, imao je šest mjeseci, pripovijeda se da ljepše dijete u toj crkvi nikad kršteno nije… Nakon desetog mjeseca, dijete se počelo deformirati; šake i stopala ostali su iste veličine kao pri rođenju, glava se razvijala, posebice čeone kosti, a u trećoj godini još ne bješe prohodalo, niti je riječ izustilo, samo je mumljalo glasom odrasloga. Kada ga je kum vidio tako nakazna, rekao je da to dijete ne može nositi ime njegova oca; neka se odsad zove Goja. To mu je ime naknadno upisano u crkvene knjige; pod tim je imenom živio 33 godine.”

E, sad bi ovdje došao rez. Ili Kovačev omaž obilježenim, nakazama Dostojevskog, Foknera, sve tamo do luda kod Šekspira i Jana Kota. Ruganje s dušom je roman o ludi: “Jer obitelj bez kurve, luđaka i barem jednog izroda nije potpuna.”

Drugi glavni lik je Anđul, pisac koji piše hroniku porodice Birš. Anđul od anđeo je autobiografski portret, kao na slikama starih majstora. Anđul, ili M. K. Anđul je kopile, posvojče Elide. Majka mu je od loze Meštrevića. Rodila je Anđula u šesnaestoj godini:

“Vele da je mlada majka umrla onog dana kad je svoje dojenče, u njegovom osmom mjesecu, odbila od sise.” I, kako to biva u dobroj tragediji “za mladom majkom otišla je i njezina mater. Mještani bi rekli od tuge za svojom jedinicom.” S djetetom je ostao djed Jozo. Kod majstora se melodrama prekine na pravom mjestu. Melodrama se prekida promjenom ritma u sudbini te grane porodice Meštrević. Nove Rane u lozi Meštrevića ili omaž Daglasu Sirku. Autobiografski je i mig prema Kovačevom uzoru N. V. Gogolju: “Anđul je nosio svoj ptičji profil… Poduži nos nakalemljen na protegljasto lice…”

Prekidam ovu fusnotu i evo me do slike zbog koje sam opčinjen ovom Kovačevom knjigom. Slika muzikalnog suicida u osmom poglavlju. Kovač je rijedak svat među piscima, i u modernoj svjetskoj književnosti, u čijoj prozi postoji čitav katalog samoubistva. Enciklopedija suicida. I evo ih kao glumci dječak Anđul i djed Jozo. A svjetlo kao kod Terensa Malika u filmu “Božanstveni dani”. Puno, raskošno svjetlo Sunčane zvijezde. Ova je slika Kovačeva trauma iz djetinjstva i volio bi je, to sam siguran, Akiro Kurosava. Anđul ovu scenu čita iz rukopisa Elidi na samrtnoj postelji. Slika “djeda Joze koji se lagano spustio na zemlji ispod murvine krošnje i legao na bok. Tako iskošen otkivao je kosu za sijeno. Položena na nakovanj, odjekivala je kroz selo cin-cin-cin, već od ranog jutra. Isprobavao bi je s tri ili četiri otkosa koji fijuknu kao zmija u travi. Zabodena na kosište, s dva bapka za držanje, kosa je lovila zraku po zraku jutarnjeg sunca. Očistio bi je šakom vlažne trave. Onda bi umočio beleđiju u rog-vodir privezan oko bedra. Oštrio bi je sigurno i spretno u stalnom igranju palca koji je otvrdnuo i već otporan na njezin rez. I beleđija dahće u svako doba dana, sve do podne, kad se o ručku i kosac i kosa povuku u hladovinu. Tako se i Anđulov djed izvalio na padinu, na onaj uvaljani ležaj od trave, u hladu murvine krošnje. Rub kose oštar kao plam prešao je palcem. Onda je samo jednom prevukao preko grla, blago kao gudalom, ali dovoljno da se ne vraća po drugi put.”

Kako je veličanstvena likovnost ove slike. Kao kod nekog od velikih Holanđana, ali je tu, za novo izdanje “Ruganja s dušom”, presudan uticaj Bobe Matić. I kako je precizan Kovačev jezik, presijavaju se predmeti iz rekvizitarija kosca: nakovanj, kosište, bapak, beleđija, rog-vođir… Kovačev kosački jezik, pa spiritistički jezik, jezik antikvara, medicinski jezik, jezik ljekara vještaka, jezik boja, kao jantar boja; apotekarski jezik, trgovački jezik, religijski jezik: jevrejski, katolički, istočno-pravoslavni; klesarski jezik, jezik fotografa, bokserski jezik, jezik duhanara, udbaški jezik, jezik fratara…

U antologiju opisa suicida M. Kovača ide i farmaceutsko ubistvo Julke Dumče, najbolje družbenice Malvine Trifković u vaspitalištu Sv. Majke Angeline: “Ključ od čekmežeta držala je u jednom džepiću svoje podsuknje. Kad god sam htela da otvorim čekmeže, uvlačila bih ruku ispod njenih haljina. Ona je bila rada, da ga što duže tražim… I kao što sam Bog može da se naruga, tako se gotovo preko noći njeno lice i telo nagrdilo bubuljicama. U to doba ja sam samo skupljala adrese ljudi koji su nudili svojim preparatima brzo izlečenje…: Ko rabi Karasi krem, brzo izgubi puhice, lišajeve i kožne ospe… Julka je tražila da je izoluju, pa je voditeljica Petronela Barota mene preselila u četvorku i još naložila da se iz Julkine sobe iznese ogledalo, da se udare mlečna prozorska okna i da se njena posteljina, uvek zamašćena, menja svaka dva dana. Njen stric Eugen Dumča, gradonačelnik Sentandreje, jedini je muškarac koji je kao posetilac ušao u spavaonicu Doma Sv. Majke Angeline. Svi predmeti kojima je mogla sebi naškoditi bili su uklonjeni iz njene sobe, pa ipak, jednog jutra, baš uoči Svete Trojice, dok se rascvetavala lipa u dvorištu, Julka Dumča uzela je sebi život i osvanula mrtva u svojoj postelji, s debelim slojem pudera na licu.” Danas, danas kad ovo pišem je Sveta Trojica.

I teku samoubojstva kod Kovača sve do nevjeste u romanu “Grad u zrcalu”. Scena s nevjestom počinje karnevalski, jedan ostarjeli harlekin poziva namjernike i turiste da uđu u Sponzu, pa da im ispripovijeda povijest te čuvene građevine Dubrovnika. Uđe s njima i dječak M. (ili dječak Anđul), i tu u Sponzi, u Divoni, u staroj carinarnici “potkraj jednog stupa ugleda mladu u bijeloj vjenčanici… Golubovi su prhnuli i uzletjeli, svatovska povorka uputila se u katedralu.”

Dječak u potrazi za ocem gluvari Raguzom i na Gundulićevoj poljani (Osman počinje uzdahom. Počinje taj junački ep sa: Ah…) ponovo ugleda nevjestu kako, kao u De Sikinom filmu “Vrt Kontinijevih”, zamače ulicom Lučarica. Nestane odbjegla nevjesta u labirintu Dubrovnika. Odiseja dječaka gradom u zrcalu završava se kod Buže. Dječak kroz maleno okno ugleda morsku pučinu. Na pučini brod a “na rubu stijene… odbjeglu nevjestu… a sasvim daleko, na obzoru, tamo gdje se more spaja s nebom, spremala se nevera, pa je sve češće lampalo…

Povjetarac je nešto pleo i mrsio oko nevjestina struka, a kad bi malo jače puhnuo, pripio bi vjenčanicu uz njezino tijelo… Htio sam gurnuti neki kamenčić niz liticu kako bih je izazvao da se okrene i pogleda me… Ono što bješe naumila, nevjesta je… izvela, otisnula se sa stijene i poletjela kao kakav golemi galeb. Povjetarac je napuhao njezinu vjenčanicu, a bijeli veo lepršao je… a onda se naglo otkvačio i kao pahulja odletio na drugu stranu, prema izbočini stijene. Nevjesta je vjerovatno još letjela, ali je iz svoga kuta više nisam mogao vidjeti…”

Ovaj bih esej o Kovaču mogao nasloviti Kosac i nevjesta, ili kod majstora su sva samoubistva estetska. Suicid kao lirski čin. Nevjesta iz “Grada u zrcalu” kao Nike od Samotrake. I neka bliska patnja sad mi ne da u san da utonem. Najpouzdaniji svjedok je dječak, dječak strašne slike pretvara u lirsko: pootvara rane svjetlosti plave, žive kao krv.

Blistavost propadanja porodice Birš – to je ta druga scena koja me trajno uznemirava, uznemirava i ushićuje u “Ruganju s dušom” – posljednje poglavlje “Vječno žuđeni spas”.

Posljednje poglavlje kao posljednja odbrana (i dani) pada kod kuće Birš. Posljednji odjeljak je odjecano čudo, etida bola: “bol i jest… dio obiteljskog ponosa”. I zato je Kovač odlučio da dva posljednja glumca u finalu romana, dva glumca na rubu pameti (i scene) budu Goja i Anđul. Porodični luđak i hroničar povijesti porodice Birš. Kakav oni tu igraju božanstveni dupli pas. I kakav prezir prema građanski uređenom svijetu. Ovo poglavlje je pohvala lude, lude koja još od vremena Šekspira svijet razumije bolje od drugih. Luda razumije tajnu šifre svijeta. On je zaumni, brzopotezni igrač. Scena ritualnoga kupanja Goje, u vrijeme Uskrsa, završava se riječima Elide koja je “vjerovala da se obiteljska luda rađa tako što se u nju slijevaju ostaci maloumlja svih predaka, sa ženske i muške strane:

Goja je rođen da bi se s njim ugasila naša loza.”

Anđul odvodi Goju iz zavičaja, do samostana Sv. Križa u primorskom gradu, to je azil za umobolne. Nije to nimalo slučajno kod Kovača što je doživotnu skrb u prihvatilištu za Goju obezbijedio Antun Birš. Njegov moralni sabirnik pod najvećim je upitnikom od svih članova porodice Birš. On je kao posljednja hulja orobio (antikviteti) i obeščastio Elidu na samrtnom odru. E, to je Kovač. Anton je ovdje u drugoj ulozi. Druga strana zvona njegove duše.

Ludak je vječno dijete i gledaj kako počinje poglavlje o Goji i Anđulu:

“Kad luđak ostavlja rodni grad (ili selo ili svoju kuću) prati ga ptica. Dolijeće iskosa kao da je samo jedno krilo zabodeno u zrak.” Ovako počinju elegije i još je to refren za Anđula čiji pticoliki profil podsjeća na profil Kovačevog uzora N. V. Gogolja. Anđul brižljivo bira stvari koje će staviti u Gojin kovčeg. A Goja uzima šaku pepela i svoj kostim krsti kao: “Halju od pepela”, ili kostim kao vječna kuća.

Elegija je osnovni tok u ovom poglavlju: Goja je vjerovao da se sunce svaki put utopi u mračnoj provaliji i da stoga pjevaju ptice… Goja bi ujutru trčao i da ga dočeka i mahne mu, ali bi se njegove nogavice natopile rosom… pa bi zastao i zasukao ih do koljena da bi mogao nastaviti sve dok ne bi lipsao od umora, a onda pao u travu ližući “rosu vlastitim jezikom”.

Goja u dosluhu, u apsolutnom dosluhu s prirodom, ili luda kao vilenjak: “Goja u pčelinjaku ugleda staru cipelu; nekada ju je nosila njegova majka, a uzani remen na kopču vezala je ispod gležnjeva… Goja jasno vidi majčina stopala blistava od rose kako spretno skakuću.” Rosa, rosa i puža kao rima: “Ahmetova kočija stiže; ona će ih izvesti izvan grada i proći pokraj kuće u kojoj je Goja proveo dobar dio djetinjstva, a potom će se uputiti na kolodvor… Goja u ruci drži ružu, čupka latice i baca ih dok kočija odmiče makadamskom cestom.” Luda ili krik ruže i Oto Tolnaj u terci s Kovačem:

“draga dušo nisi
čula krik
Nisi čula krik
zadavljene ruže.”

Mirko Kovač, Oto Tolnaj i Danijel Dragojević, tri jugoslovenska pisca, tri irska jugoslovenska pisca koja su već odavno zaslužila (ja sam im je već uručio) Nobelovu nagradu.

Luda ima velike trenutke lucidnosti:

“Sijaš se na

suncu kao zmija…

i zamahne rukom kao da će udariti Anđula po licu, ali to je ispao samo blag dodir.”

Bliskost dva porodična izroda, ili Anđul u ulozi zaštitnika. Goja se sjeća Anđula u vrijeme djetinjstva, u vrijeme svjetkovine:

“Dječak začešljan na Uskrs.

Opet nešto bulazni, kaže Ahmet.

Potjeraj konja, Ahmete, reče Anđul. Radi ono za što te Bog stvorio. I ne bulazni o stvarima koje ne razumiješ.”

Slijedi mitska, gradska scena tuče u kojoj je Anđul “tri puta bacio na zemlju cara uličnih razbojstava, nekog Makuša”. Bila je to osveta razbojnicima koji su maltretirali i izrugivali se s Gojom. To je autobiografska slika, Kovač je u mladosti jako držao do ulične časti. Anđul kao zaštitnik lude, zaštitnik porodičnog bola i prezir prema utvrđenom, palanačkom, građanskom poretku ponašanja najbolje se vidi u kadru iz vlaka. I ta scena počinje lirskim prologom:

“Goja se penje na papučicu putničkog vagona prvog razreda, zanesen trzajem, snažnim i neprirodnim, jer prekida pupčanu vrpcu zavičaja. Za to vrijeme dvije sleđene suze opeku mu lice.”

Cio ovaj posljednji odjeljak je na rubu fantastike:

“Najednom, hitrinom laste koja se zabija pod strehu državnog magazina, pojavljuje se majka u crnini; ona donosi miris pčelinje ljubice. On vikne izustivši njezino ime.” U čistom kupeu šaroliko društvo i mlada majka s mališom: “Ona svaki čas ustaje da bi primirila i obuzdala svojega vragolastog dječačića koji zadirkuje ljude u kupeu… Postaje nesnosan, a onda se okomi na Goju, koji trpi i mirno podnosi to zločesto dijete. Anđul se ljutito i prijetećim glasom obrati ženi:

‘Smirite to derište ili ću to ja učiniti.’

‘Ako budeš zločest, obrati se žena svom djetetu, bit ćeš kao i ta luda. Ne zadirkuj ga, može te ugristi. Ne diraj rukama njegove bale i sline da se ne zaraziš.’

‘Ta je luda u odnosu na vaše dijete dobra i pitoma’, upusti se Anđul u svađu, ali to čini smireno… ‘U vašem potomku, mamice, raste gad. Vjerovatno budući zločinac. Možda oceubojica. Ili će majku ubiti na spavanju. Ako gada ne obuzdate, oboje ću vas izbaciti iz kupea.’

Žena se pokuša suprotstaviti, ali je dočekaše dvije-tri Anđulove pljuske, a dječaka privede za uho i reče mu da će ga tako držati i još jače stezati sve vrijeme putovanja, Anđul im je ulio strah, nakon toga bilo je mirno u kupeu.”

Ova je slika pisana za Luisa Bunjuela i onda sve krene ka lirskom smiraju. Jer, kao što postoje vesela samoubistva, tako postoje odvajkada i vesele lude:

“Prikovan za staklo, raspet kao sveta luda, Goja se raduje što se sve kreće, proniče i srlja u propast, a on miruje. Mala oronula stražara-bogomolja izgubljena je u daljini. Sunce se premješta s jedne i druge stane, kao da se utrkuje s vlakom. Ptica umorna od lebdjenja munjevito slijeće u krošnju. Ona je izgubljena u pitomini koja sve više nadolazi i širi prostrano mediteransko obilje. More se ukazalo u izmaglici i treperenju, a izlazak iz vlaka popraćen je kričanjem galebova, pa ih je Goja, cijelim putem do samostana vjerno oponašao. Anđul ga nikad prije nije vidio tako vesela.”

Valja, zna Kovač, veselo i otmjeno, stupiti u carstvo sjena:

“Goja je počeo tiho jecati, posmatrajući dragi Kristov lik kako se malim ljestvama uspinje do vlastita stratišta; čini to odvažno, jer zna da će njegovo stradanje donijeti dobro drugima. Pa ipak, Krist naglo zaplače, jer je ostavio nekoga tko mu je drag. Goja tada položi glavu u Anđulovo krilo…” Kristove suze za ostavljenog Goju i suze za nesrećnu Porodicu Birš jer: sve nesrećne porodice…

“Svijetli prostor iznad crkve presijeca uže: crni simbol porodičnog klatna pomiče se tamo-amo. Kad zvona stanu, uže nikako da se umiri. Kao da se spaja neki onostrani šum s postojećim vremenom.

Sa zvonika prhne jato ptica kao uznemireno lišće.”

Kovač je daleke 1963. napisao pjesmu “Evo knjige u koju nema sumnje”:

“Život će odbiti da
prizna sebe
ako se oduzme bol.”

Sva u znaku bola je i Kovačeva priča “Pukotina” koja ovako počinje:

“Negdje koncem ljeta 1963. godine, nakon pokopa na trebinjskom groblju i oproštaja od prijatelja, prišao mi je zagonetan čovjek zamolivši me da mu posvetim zeru vremena…” Slijedi ispovijest čovjeka koga je ošinula 1948. i koji je iskusio pakao mađarskih, emigrantskih logora. Fehko Jančić uređivao je, nakon povratka iz Mađarske, jednu čudnu biblioteku:

“U knjigama se javljaju pukotine, pa makar ih napisao i sam Gogolj. Znam da je nezahvalno to što radim, ali imam potrebu dopuniti tamo gdje zjapi! Pa čak i odstraniti ono što mi se čini da nije u redu. Ili jednu riječ zamijeniti drugom. A sad ću da užežem svijeću i da vam to pokažem na primjeru vaše knjige.” Kovač u ovoj nakani nije dao nesrećnom uredniku podršku, pa je nakon dva dana grizodušja došao do njegovog ćumeza, da ga, ipak, ohrabri. Zatekao je u sobičku milicionere i isljednika, poznanika (Fehmo Jančić počinio je samoubojstvo): “… iskrsnula je jedna neobična stvar koju ni mi milicajci nismo u stanju da odgonetnemo. Tu bi nam ti mogao pomoći. Sve ove knjižurine ovdje, umazane su i govnjive. Tu je nešto dopisivao i prepravljano, pa opet brisano i žvrljano; budala nije imala drugog posla. A samo jedna knjiga je čista. Doduše, i ona je isprljana, kao da je nešto pokušavao da ispiše ili ispravi. A onda je i to gumicom izbrisano. Koja je to knjiga? – upitah.

Prokleta аvlija.”

Siguran sam da ni nesrećni urednik iz priče “Pukotina” ne bi imao nikakvu primjedbu na novu verziju Kovačevog romana “Ruganje s dušom”. Što se mene tiče, ovaj roman nema nikakvu pukotinu. A onu pticu što leti romanom “Ruganje s dušom” nacrtao je veliki majstor linije Dragan Lubarda. Evo, brzojavom šaljem je Kovaču na ruke: Svjetlost, svjetlost /u koju ptica leti od planete do planete, tamo ti pišem, pozdravljam te.

***

Nijedan jugoslovenski pisac nije takav virtouz u jeziku kao Mirko Kovač. U svojim pričama i romanima, scenarijima, dramama, esejima. Kovač je podigao spomenik (pamjatnik) našem jeziku (pa nek ga svako zove kako mu odgovara). Koliko je tu pohranjeno blaga, koliko zaboravljenih riječi koje više niko ne koristi: smira, lukšija, opogani, trina, potajice, začađila, uždio… Miljenko Jergović je otprilike rekao kako u Kovačevom jeziku ima više ljepote nego u prirodnim ljepotama Hrvatske, a ja licitiram (i) dalje ima u tom jeziku ljepote više nego u u pejzažima Crne Gore i Hercegovine… Jani Rico u slavu Kovačevog jezika: “I reči su/ žile/ kroz njih teče krv/ kad se reči pomešaju/ koža papira se/ zapali crveno/ kao/ u ljubavnom času/ koža muškarca/ i koža žene.” U znaku Erosa je Kovačev jezik.

***

Roman počinje u vrijeme smjene carstva u Hercegovini: odlazak Turske i okupacija Austrougarske. Kovač veli da su mnogi došli u Hercegovinu “kao državni službenici, inžinjeri, graditelji, avanturisti… I dan-danas u hercegovačkim župama postoje prezimena kao primjerice Bezer, Šteferl, Vegar, Vizner, Šetka, Ereš, Svelch, Deak, Žuvelek… Beidnegl… Paranos… Neka su od tih prezimena postala brojna bratstva ljutih Hercegovaca, kako je govorio stari Meštrević, a to znači da im je rodna gruda i vjera u Boga preča od morala, dobra, prijateljstva, ljubavi, pa čak i od vlastita života.”

Bilo je važnih odlazaka i u suprotnom pravcu, samo to Kovaču, kome je omiljeni igrač Šekularac, nije, baš, navijački odgovaralo. Na granici stoljeća Đuro Bobek iz Trebinja krenuo je u pečalbu u Zagreb. Radio je na željeznici (Kovačev životni san…) i sa Marijom Ulčar živio je tik iza željezničke stanice, u naselju Trnje. Onda su došla i djeca Fridrih, Vilim, Stjepan, Olga i Oto. Stjepan Bobek, najbolji jugoslovenski fudbaler u povijesti, kapiten Partizana više od decenije.

*

Objavljeno u podgoričkoj Pobjedi

Nikada neću saznati kakav je osjećaj izgraditi kuću, a kamoli izgraditi grad. Udariti temelje krute, i ukroćene materije, s lakoćom podizati katove. Što se mene tiče, zvuči u svakom slučaju bolje od slaganja katova na torti. Građenje, nekim ženama je urođen taj nekako apriorno muški ples snage, mogli bi ga nazvati “bacanje materije uvis”. Opasna je, zanosna i precizna ta igra s konstrukcijom mase u kojoj se treba kretati, s formom, strukturom, volumenom, svjetlom i sjenom, zrakom i zemljom. Kaže da se žene teško orijentiraju u prostoru, ali nekim je ženama dano da budu prostor, da osjećaju prostornost i kakvoću materije kao netko vodu i zrak, i to je osobita vrsta vizije. Današnje najpoznatije arhitektice svijeta većinom imaju lijepa i čudna imena, poput arkada, kupola i svodova. Recimo Zaha Hadid, Ada Karmi Melamede, Zoka Zola, Winka Dubbeldam, Rocio Romero, Zahava Elenberg, Maya Lin, Yen Ha. Jedna graditeljica iz biblijskih vremena isto tako nosi neobično ime, Šeera, a ime joj se prevodi kao “krvni srodnik”. I uistinu, ona je rođakinja, davna sestra današnjim arhitekticama. Zamišljam da je Šeera imala duge obrve svijene u lukove ko u najljepših mostova i kosu boje pečene cigle. Tlom ju je nosilo visoko, snažno i suncem opaljeno tijelo. Ova je zapanjujuća žena bila plemenite loze, kći patrijarha Efraima, Jakovljeva praunuka, a Josipova unuka. Nasljednica je očeva blagoslova snage i množenja koji je dobio od oca Jakova uz polaganje ruku (Knjiga Postanka, 48 poglavlje). Ipak, sve to možda nije toliko važno za središte njezina bića, njene oči. Šeera je vidjela oblike gdje ih prvotno nije bilo, iz blata i vode, iz kaosa je izvodila red. Po tom je talentu za svladavnje entropije bila na sliku Božju. Za svoje je vrijeme bila svakako neobična pojava, jer je bila žensko biće a ujedno urbanistica, graditeljica, vizionarka. Tko zna, možda je osjećala u pupku središte arhimedovske i logoritamske spirale, vidjela bi zlatni rez u presjeku jabuke, znala sve čudarije u prirodi vezane za Fibonaccijev broj, onaj koji zovu “Božjim omjerom”. Ne znamo kako je i gdje naučila graditeljstvo i arhitekturu, no kako je bila iz bogate i plemenite krvne linije, imala je privilegiju ostvarivati neobične snove. Ili, kako bi Virginia Wolf rekla, imala je “vlastitu sobu”. Primjerice, slavna istraživačica Arktika, Louise Boyd, vjerojatno ne bi u povijesti bila prva žena na Sjevernom polu, da nije bila bogata nasljednica, pa često povijest ne pišu samo pobjednici, već i nasljednici. U Prvoj Ljetopisa 7:24 stoji da je Šeera izgradila čak tri grada, Donji i Gornji Bet Horon i Uzen Šeeru. Ne znamo kako se izgledali Šeerini gradovi, no biblijski se pojam grada razlikuje od od današnjeg. Zanimljivo, u Bibliji se grad doživljava feminilnim, točnije, majkom, a građani su njezina djeca. Primjerice, grad lišen stanovnika prorok Izaija uspoređuje sa ženom kojoj su oteli muža i djecu. Da bi grad bio grad tada nije bila važna površina, ni broj stanovnika. Bila je to naseobina opasana jednostrukim ili dvostrukim zidom, a oko vanjskoga je zida bio opkop s vodom. Na gradskim su zidinama bile podignute kule, najveća, migdal, bila je nad glavnim vratima. Unutar zidina, kuće su bile od tesana kamena i tekle su duž tijesnih ulica gusto zbijene jedna uz drugu. Sav se javni život, sjednice, suđenja, trgovanje, odvijao na glavnom trgu, i kod glavnih vrata. Ulaz u grad noću je bio zatvoren velikim, željezom okovanim drvenim vratima. Ali Šeeru, čini se, nisu zanimale dnevne skitnje, vreva i gradska svakodnevica. Čini se da je bila terenska žena, koja je rijetko kad bila čista; naime, vjerujem da nije samo stajala i nadgledala radove, već je zavrnula rukave i s drugima kopala kanale, prenosila kamenje. Tek bi uvečer sjela vani s djevojkama oko vatre, prepričavala anegdote i gledala u daleke zvijezde. Iz biblijskih redaka se lako da zaključiti da se Šeera nikada nije udavala ili rađala djecu, građenje obitelji naprosto nije bila njezina građevinska uloga na zemlji. Grad je majka, pa je Šeera bila majka čak trima majkama.

Tog hladnog studenog 2001. Ivan Kožarić imao je samo osamdeset godina, a ja već tridest i dvije, dok nas je Branko Franceschi vozio iz Rijeke u Zagreb, razgovarali smo o mnogočemu, ne sjećam se više tema, sjećamo se samo tona, veselog, zafrkantskog i opuštajućeg. Kožarić se vraćao kući s otvorenja svoje izložbe u Galeriji O.K. , ja sam, a da to nisam niti znao, na neki način činio isto, odlazio sam kući, u grad koji nisam poznavao. Rastali smo se na pločniku, nedaleko bolnice Vrapče, u tom sam kvartu imao prvi zagrebački stan. Nakon dva tjedna sreo sam Kožarića na otvorenju jedne izložbe, pljesnuo je rukama i oduševljeno rekao: Aha, znači vas mlađe puštaju četvrtkom! Da, odgovorio sam, nas mlađe puštaju četvrtkom. Što su nama Kožarićeve devedeset i dvije godine? Pouka iz vitalnosti, lekcija iz ljubavi za život ili poziv na igru koju smo zaboravili? Vjerojatno sve to zajedno, ali i još nešto – politička korektnost činovnička je izmišljotina, nema humora bez uvrede, stvar je samo u podnošenju i razumijevanju.

Prvu pjesničku zbirku naslovio je vrlo sentimentalno: “I poslije nas ostaje ljubav”. Bile su mu dvadeset i četiri, a igrom slučaja knjiga je otisnuta četiri godine i jedan dan nakon što je pobjegao iz Jugoslavije: u Buenos Airesu, 22. studenog 1964. Samo tada, na knjigu se potpisao imenom koje mu stoji u dokumentima: Borislav Maruna. Otisnuta u petstotinjak kopija, kao izvanredno izdanje Hrvatske revije, opremljena grafikama pjesnikova brata Pere Marune, s motivima iz izbjegličkih logora, ova knjiga odavno već požutjelih stranica nikada u Hrvatskoj nije pretiskana, nisu je u Hrvatskoj čitali ni pjesnici, ako bi se takvih kojim slučajem zateklo.

U “bilješci o piscu” ironično piše: “Nije ‘ratni zločinac’, nema unosnog zanimanja i do 21. studenog 1960. živio je, uglavnom, na račun dječjeg doplatka… Našavši se idućeg dana u Trstu – crta između Sežane i Divače, poslije prvog promašaja – i proboravivši u Italiji sedam mjeseci i pet dana, odputovao je u Argentinu, gdje najprije živi u Cordobi, a od 8. svibnja 1962. u Buenos Airesu.”

Desetljećima nakon ove knjige, i nakon što se vrati u Hrvatsku, Maruna će ponavljati da je hrvatstvo za njega isključivo “moralna kategorija”. Dugo to nisam razumio, bilo mi je sumnjivo. Te riječi zvučale su kao pakleni stroj. Kada sam razumio, njega više nije bilo u blizini.

Svoje putovanje kroz hrvatstvo Maruna je završio blizu Ivice Račana, dosljedno insistirajući na svojoj moralnoj kategoriji. Večeras, 30. lipnja 2013, obojica su mrtvi. Gdje bi se sljedećih sati zatekla ta dvojica ljudi da su doživjeli ovaj dan?

Ivica Račan bi, vjerujem, bio među svojima.

A Boris Maruna bio bi na nekome od sedam kontinenata, možda čak i u Hrvatskoj, ali od jednoga mjesta daleko.

Ne bi na trgu dočekivao goste, ne bi slavio sa razbojnicima.

***

Drugu Hrvatsku mislim

_________________________gospođi Štefici

Drugu Hrvatsku mislim, na granici svijeta,
Na velikom moru; njen stvarni gnjev i njenu nemoć
Samo zbog nje, zbog nje,
Samo zbog nje ja bih palio vatru
Drugu domovinu mislim i pjevam uspravnu pod nebom,
Moćnu nad grobovima

Drugu Hrvatsku mislim, nagnut na njene vodopade
Na njene rijeke studene;
Druge stube do njenog srca da me vode
Oh, Romanijo, tvoje zvijeri i tvoje lišće
Da me tvoje lišće pokriva
Mati mila, drugu domovinu, veliku i mladu nosim u žilju,
Koje čekića iz njenog pepela

Dobrotu mislim, dobrotu i ljubav mislim
Hrvatsku mislim
Da moja žalba, bude moja žalba
Da moja krv, bude moja krv
Da moji mrtvi, budu moji mrtvi

Drugu Hrvatsku mislim na granici svijeta,
Na moru, na velikom moru

Sanjam, sanjam, sanjam
Hrvatsku sanjam
I pjevam onaj dan, kad će njena riječ odjeknuti poput metaka
Poput razbijeljenih metaka u starim hrastovima Slavonije
Drugu Hrvatsku na granici svijeta mislim
Na moru što buči, na velikom moru koje ne uzmiče

_________________________________Borislav Maruna

***

“Toliko mi je stalo do tih fotki da sam trideset godina izbjegavao pokazati ih bilo kome u cjelini. Bojao sam se da će nestati čarolije, mojeg doživljaja. A ti nešto snimaš da to ljudi vide. To je doista paradoks.”

U petak 13. studenoga 1981. godine, kada je Grički top oglasio zagrebačko podne, iz haustora Ilice 8 izišao je goli Tomislav Gotovac.

Takav, posve izložen pogledima, stao je, raširio ruke i povikao, “Zagreb, volim te.” Na svome pohodu prema Trgu Republike, klečao je i lijegao na prljavi ilički asfalt, ljubio ga i izjavljivao ljubav svome gradu. Stigavši na Trg, bio je uhapšen.

Toga je dana beogradska Politika objavila još jedan ulomak iz netom otisnute knjige Vladimira Dedijera Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita 2, koja je oskrvnula autoritet karizmatičnoga vođe.¹ Tri tjedna ranije, koncertom u Kulušiću, završila je Azrina jugoslavenska turneja. Albumom Ravno do dna Branimir Štulić proročki je opjevao narodni strah i depesiju, a naturalistički portret njegovoga vrata, koji je snimio Ivan Posavec, postat će amblemom Novoga vala. Dok je prolazila godina ekonomske krize, “Hrvatske šutnje”, emancipacije republičkih političkih elita, albanskih demonstracija, vijesti o prikrivanim korupcijskim aferama, straha od nove Reaganove politike i sovjetskoga napada², Gotovac je svoja lucidna zapažanja o kakofoniji povijesnog trenutka dijelio s četrnaest godina mlađim Posavcem. Povezao ih je Polet, tjednik koji je od kraja 1970-ih postao eskapističkim pokličem buntovne omladine. Najmlađi majstor jugoslavenske fotografije bio je Poletov reporter, a njegov stariji prijatelj utjelovljenje poletovskog libertinizma, Poletov kolpoter u kostimu Supermana koji je na smjernom srednjoeuropskom trgu izvikivao naslove. Gotovac je, osim toga, umjetnički bio blizak rafiniranome Goranu Trbuljaku, tvorcu inovativne formule grafičkog prijeloma tjednika. Gotovčeve javne akcije, obraćanja ljudima u ulozi prosjaka, čistača ulice, u trenutku gledanja televizije ili brijanja kose i brade, s maskom smrti, pratili su Posavec i njegov kreativni suputnik i kolega iz klase Nikole Tanhofera, Poletovac Mio Vesović. Toga petka trinaestog, svaki će svojom kamerom upamtiti vlastitu priču o ikoničkome performansu.

Posavčeva 41 snimka zrcali novouspostavljene kriterije vrednovanja umjetničke fotografije, spontanost reportažnog postupka iz kojeg “kao da struji život kakav možemo prepoznati u vlastitoj okolini”³, koji su fotografi poput Posavca i Vesovića uveli u galerije. Nagradom Fotosaveza Jugoslavije Posavec će se tri godine kasnije priključiti nekolicini majstora fotografije među kojima su Tošo Dabac, Mladen Grčević, Vladimir Solariček. “Vesović i ja smo snimali stvarni život, ono što se doista događa. Znači, društvo je nagrađivalo taj otklon.” Budno registriranje stvarnosti, znatiželja i izdržljivost Posavca nikada nisu napustili. Istovjetni alkemičarski dar da oplemeni obično i prepoznatljivo, imao je i Tomislav Gotovac. Miljenko Jergović o tome je napisao: “Činjenicu da u isto vrijeme radi na sjaju za ženski magazin i na vlastitim metafizičko-zavičajnim meditacijama netko drugi bi vrlo jednostavno riješio: za novine bi radio sa sklopljenim unutarnjim okom. Takve bi slike bile jednako upotrebljive, uredništvo i čitatelji bi bili prezadovoljni, jer veliki fotografi i zatvorenih očiju sasvim dovoljno vide, ali tako kod Posavca ne ide. On za Gloriju slika s jednakim uvjerenjem, i široko otvorenog oka, kako slika i za neku svoju privatnu vječnost.”⁴

Gotovac i Posavec dijelili su interes za takve “nedostojne teme”. “Ja imam istu mjeru za frajere koji guraju kolica s metlom i one iz Glorije. Neki ljudi vječno pokušavaju mistificirati život. Baviti se nečim čega nema. Gloria je moj izvor života. Mene zanimaju ti likovi, a kako drukčije da do njih dođem? Na kraju svi oni na sekundu dođu kod mene. Nisam se htio riješiti naše stvarnosti i prilike da je komentiram. I Gotovčev art je bio komentar tih priča. Zato smo i bili bliski. Imali smo isti svjetonazor.”

Posavec je i na ovom zadatku nastojao uhvatiti ne samo Gotovčevu izvedbu, već i skice karaktera, reakcija. I danas pokušava dokučiti što su očevidci doživjeli. “Tamo je jedna žena koja je išla s placa i doista me zanima kako je ona to doma interpretirala.” Kada Radoslav Putar 1985. godine piše o Posavcu, čini se kao da opisuje istu situaciju: “Kao da se odjednom našao na samoj pozornici, a na njoj se neprekidno odvija neprekinuti slijed prizora prema kojima nije mogao biti ravnodušan.”⁵

Posavčev pogled otkriva najširi mogući registar emocija: gospođa koja se skanjujući usuđuje promotriti gologa diva tek kada je odmakao, par časnih sestara koje ne smiju ni svrnuti pogled, prostodušnu zainteresiranost stare seljanke, šeretske muške osmijehe, slobodnije od ženskih. Posavec se kreće od satiričnog do tragičnog. Na jednoj fotografiji vidi se pognuti Gotovac iznad kojeg je niz međusobno sličnih nogu, koje kao da ravnodušno i automatizirano odmiču. “Surova je njegova bespoštedna strast prema onome što radi,” ali “On prvo ulaže svoj život do kraja, svoje ljude, svoje najdublje emocije (…)”.⁶

Ograničavajući uvjeti situacije u kojoj se ne stiže postaviti kameru na stativ i donijeti fotografsku odluku, u Posavčevu slučaju pokazali su se kao prednost. Njegov stil lišen klasične kompozicije, očekivane interpretacije događaja i pretjeranog isticanja ključnoga motiva nauštrb zanimljivih marginalija doživio je klimaks u osam minuta fotografske akcije. Postavlja se pitanje kako je bilo moguće snimiti umjetnički artikulirane radove bez mogućnosti njihovoga osmišljavanja. Riječ je o strelovitome opažaju, majstorskoj verziranosti, ali i o nečem trećem. “Postoje ljudi koji uporno i strogo žele pokazati da sve kontroliraju. Ja ne spadam među te. Spontanost takvih snimki se može desiti samo kada si duboko slobodan čovjek.”

Gotovo da se može opipati njegov užitak snimanja Gotovčevog monumentalnog osvijetljenog tijela, koje djeluje poput velike bijele psine među pučkom štafažom. U nekoliko snimaka maksimalni učinak je postignut minimalnim sredstvima: tek svijetla forma tijela i ploha pločnika živopisne teksture i sivih tonova.

O prijateljskom liku iznova pripovijeda zažareno i ozbiljno: “Takav se čovjek morao desiti. Da se bilo tko tamo skinuo, to bilo zanimljivo. Ali on je bio drukčiji, on je bio monumentalna skulptura. To se s njime moralo desiti. O tome je Denegri govorio, on ga je savršeno nacrtao. Bilo raznih pokušaja, ali velika nesreća mnogih ljudi je ta što je postojao Gotovac.”

Posljednje četiri fotografije, snimljene uz teleobjektiv, otkrivaju Posavčev autentični street-wise reporterski duh. “To je bio konspirativan rad. Zato je Gotovac i pozvao nas dvojicu u slučaju da nekome od nas oduzmu snimke. Međutim, nitko nije znao da sam ja angažirao jednog tipa, kojemu sam predao prvi film. Rekao sam mu da to skloni dok mu se ne javim. Stavio sam novi film i teleobjektiv, jer sam mislio ‘ako ovaj uzmu, glavna akcija je na sigurnom’. Na kraju sam rekao i Borisu Turkoviću da snimi događaj.” U nekoliko fotografija je ugrađen i duhoviti znak vremena: transparent s najavom filma Lordana Zafranovića Pad Italije. Dvije godine ranije, Polet je pao u nemilost zbog negativne ocjene Zafranovićeve Okupacije u 26 slika, koju je dao Nenad Polimac. Godinu kasnije je duplerica s Gotovčevom montažom međuratnih pornografskih fotografija izazvala nerješiv konflikt državnog aparata i redakcije Zorana Franičevića.

Tomislav Gotovac je akciji naknadno dao puni naziv: Ležanje gol na asfaltu, ljubljenje asfalta (Zagreb, volim te…). Hommage Howardu Hawksu i njegovu filmu Hatari! Vlastiti lik na fotografiji 5. podsjetio ga je na nosoroga, žuđeni plijen Hawksovih lovaca, “čistu i iskrenu životinju koja ide samo naprijed”.⁷ Istaknuo je da hatari na svahiliju znači poziv u pomoć i dometnuo: “Ovo je isto rad koji zove u pomoć. Pomozite mi, ja sam usamljeni nosorog koji ne zna što će sa sobom.”⁸

Izlaganje samoga sebe bio je projekt kojemu je Tomislav Gotovac predao vlastiti život i doveo ga do obračuna s vlastitom inhibicijom, odnosno sustavom koji se dominantno odnosi prema individualnoj slobodi. Sredstvo oslobađanja bila je golotinja, iznikla iz rane fascinacije Meštrovićevim Zdencem života i primarnoga erotskoga nagona prema golim tijelima roditelja. Sramežljiv i osjetljiv pojedinac, Tomislav Gotovac odlučuje da čim jutrom otvori oči, sagleda život kao film. Taj koncept “totalne režije” u vezi je s potrebom omnipotentne kontrole nad sudbinom, htijenjem da se život izrežira ne bi li se oteo kaosu. Gotovac kao da poručuje – čak i ako sam protagonist nevolje, ja sam je izabrao. Za razliku od većine koja pristaje na karakterne laži i tuđi scenarij, Gotovac je prisvojio ulogu scenarista, pa je prometejski izjavio: “Ja imam svoju zvijezdu.”

Prolaskom godina i lomova koje su donijele, život Ivana Posavca, Tomislava Gotovca, Zore Cazi-Gotovac, životi njihove djece srasli su u jedno tkivo. Kada se 1984. godine Posavcu dogodilo najgore što se čovjeku može dogoditi, Gotovac je uz njega bio svakodnevno, satima, pa tako dvije godine. “Spasio mi je život.” Prilikom postavljanja izložbe, dizajnerica Nika Pavlinek lakonski je dobacila: “Sve ovo podsjeća na Križni put.” “Križni put, to je to! Samo se nikada nisam usudio reći.” U izložbu je odmah uvrstio rad iz ciklusa Pietà, snimljen 1989. godine. Tih nekoliko fotografija bile su narudžba Denisa Kuljiša za Start. Posavski William Eggleston svojega je Isusa razapeo u Cerju Letovaničkom, u blizini rodne Dužice. Kada su u osvit rata u ropotarnici završavale mnoge pametne i lijepe stvari, Posavec je među smećem Startove redakcije ugledao svoje slajdove, s visoko dignutim Raspećem kao na Bruegelovoj prijeteći golemoj Golgoti. Za Gotovca je Isus bio prvi performer.

Jednom snimkom, pod rednim brojem 23, Posavec je obujmio čitavo Gotovčevo drhtavo i budno postojanje. Dok se publika, sabita uz rubove zgrada, sabire u grupice, Tomislav Gotovac samotno napreduje sredinom ulice, zanesenoga lica i nosi pogled čovjeka koji je uhvatio nešto blistavo.

___

1 Mujadžević, D., Bakarić. Politička biografija, Plejada d.o.o., Zagreb, 2012., str. 333.

2 Prema kazivanju Dina Mujadževića.

3 Denegri, J., U srazu slenga i seoske kletve, Foto-kino revija XI/XII, Beograd, 1985.

4 Jergović, M., Umjetnik i njegovih pet pataka, Europa Press holding, Zagreb, 2008., str. 9.

5 Putar, R., Posavec, Salon fotografije Beograd, Beograd, 1985., str. 7.

6 Viculin, M., Ivan Posavec, Klovićevi dvori, Zagreb, 2002., str. 8.

7 Izjava Tomislava Gotovca dana u dokumentarcu Rubikon redatelja Željka Radivoja, Zagreb, 2001.

8 Ibid.

Držao sam ga na dlanu i pitao ga odakle i kako?
Pucanj se nije čuo, bio sam u zaklonu, možeš biti
i naš, i njihov, s veselja nisi jer danas nije dan svadbi.

Odakle i zašto je došlo?
a ono mi odgovori da je pitanje suvišno
da bi mi svako puščano zrno isto reklo:
Iz puščane cijevi, od čovječje ruke, u ime Božje.