Izbjegle iračke Kurde dalmatinski kamenjar podsjeća na domovinu. Sve je, govore, isto, osim mora. U Kurdistanu nema mora.

Ali oni zažmire na more ili u moru vide još jedno nebo, kraj svijeta.

Liječnica iz Graza moli domaćine da je odvedu gore uza stijene, gdje raste makija.

Visoko je to, možda ima zmija, ali treba gošći ispuniti želju.

Kad stignu, kaže im da će ona tu malo ostati, a poslije će se vratiti sama, nizbrdo.

Nije je bilo više od sat.

Njušila sam biljke, kaže.

Pet trava i jedan grm mirišu kao u Kurdistanu.

Stoje, leđima okrenuti moru, ozbiljni kao djeca kada od blata mijese kolače, gledaju u kamenjar.

4. Ovaj tekst ima skromne namjere: nek bude zapisano da je bilo Mićevićevih suvremenika kojim nije naumpadalo da kleknu u stavu adoracije pred prevodilačkim magom i da su analizom kušali objasniti zašto im nije razumljivo slavljenje Mićevićeva čarobnjaštva i pomno obrazložiti sud da to nisu bog zna kakvi prepjevi. Nek Mićević o tačnosti svojih prevoda gusla Nailovoj majci, što rekli u Sarajevu, a meni je jasno da se ta tačnost često sastoji od golih proizvoljnosti. Njegov prepjev Reči na pesku nije tvorba čarobnjaka: ni uz golemu dozu obzirnosti, uljudnosti, učtivosti i ljubaznosti, kakvom raspolažu najveća gospoda, a potpisnik ovih redova je zakleti plebejac, ne bih ga mogao proglasiti korektnim, jer su odveć brojna i teška stradanja kroz koja je u njegovu prepjevu prošao original, a stvar je utoliko gora što banjalučki čarobnjak odavno vergla o tačnosti svojih prevoda i ko zna koliko puta je ponovio: sve mora biti tačno! U pjesmi Kineska figurica (Chinoiseire) Teofil Gotje kaže:

Elle a des yeux retroussés vers les tempes,
Un pied petit, à tenir dans la main,
Le teint plus clair que le cuivre des lampes,
Les ongles longs et rougis de carmin”.

“Ona ima oči pridignute ka sljepoočnicama, malo stopalo, da stane u šaku, put svjetliju od bakra lampi, nokte duge i rumene od karmina”.

Moj prepjev:

Sa k sljepočicama dignutim očima,
S malom nogom, stala u šaku bi meni,
Put svjetliju nego bakar lampi ima.
Nokti dugi i od karmina rumeni.

Mićevićev prepjev:

Kose su joj oči, veđe uzdignute,
Kao kljun labuda stopala malena,
Put svetliju ima no štit lampe žute,
Duge nokte, boje karmina crvena.

Udivljen sam ovim iznašaćem: kako si se setio labudovog kljuna, pesničino, dabili pesničino?! Neostvareni pjesnik koji se diči ovakvim lažima zna biti grozno sitničav čak kad se radi o naslovima pjesama. Doduše ne svagda. Ovom prepjevu je dao naslov Kineska pjesma, mada je riječ o kineskoj figurici, što je važno: ne znate opisuje li kiparski rad, ili zamišlja živu osobu, ili pravi portret Kineskinje kao da vaja figuricu, vlastitu sanjariju pretvara u kip, što je u skladu sa onim što je Gotje rekao u čuvenoj pjesmi Umjetnost: “Ti turpijaj, vajaj, reži; / Tvoj lelujav san se mora / Ubilježit / U blok prema svem otporan!”

Naslov ove pjesme nije mu važan, a njegov prepjev Valerijeve pjesme Ébauche d’un serpent nema naslov Skica zmije, kako Bog miluje, već Nacrt zmijca. Glede prve riječi, razumijem ga: Mićević je jezički purist koji ne voli strane riječi, mada bih ga upozorio da nacrt najčešće ide u tehnički (“nacrt objekta”) i adaministrativni jezik (“nacrt zakona”), a da se skica sama od sebe nudi kad govorimo o umjetnosti, ali, hajde, ukusi su razni. A povodom zmijca bih ga upitao: kad je Valeri postao stručnjak za metilje? Po Mićeviću, ako je u francuskom imenica “zmija” muškog roda, i u prevodu mora doći muški rod, jer sve mora biti točno – eto otkud dijalektalni zmijac u naslovu ove metafizičke pjesme, pa izaberite jedno od dva značenja: a) nacrt zmijinog muža i b) nacrt metilja. Riječju: komedija.

Ili misli da je napravio novu riječ, što bi govorilo o neznanju jezika i nemanju jezičkog sluha, a ko ga iole ima, ne mora znati šta zmijac znači u pokrajinskom jeziku, da se poslužim predratnim terminom, ali će čuti da ta nije tu, kako reče Ljubišin junak, krasna definicija jezičkog sluha: narod čuje da ta riječ ne dođe tu! I Biblija i sluh nam vele da je Evu prevarila zmija, a ne zmijin hazbend: ovom nasilju nad jezikom temelj je vjera da srpskohrvatski počinje od Mićevića, što ni približno nije točno.

U prepjevu Laforgove pjesme Umesto ’poslednjeg oprošaja’ Mićević kaže: “A sutradan, već je bio mrca”. Mrca je ime kokoške, pa ispade da je umrli evoluirao u perjaša. U našem jeziku postoji mrc, skraćeno od mrtvac, i da je rekao: “A sutradan prešao u mrca”, sve bi bilo u redu, ali vrač je često uvjeren da s jezikom može raditi šta mu prahne. Još jedan dokaz.

U prepjevu Valerijevog Jutra kaže: “Uzburkanost tugaljiva / koju u snu svome bujmim”! Zašto ne veli: “koju u snu svom obujmim”? Treba su nesvršen glagol, a misli da od njega počinje srpskohrvatski i nema dovoljno jezičkog sluha pa ne čuje da je “bujmiti” jezička nakaza i besmislena riječ, jer glagol ob-ujmiti, to jest ob-uhvatiti, i imenica ob-ujam, to jest ob-uhvat”, složene su riječi, te ako odbaciš predmetak “ob”, ostaje “ujmiti”, to jest “ujam”, a Mićević je prefiksu otfikario “o” i ostavio “b”, jer je dahija koji vjeruje da je naš jezik ono što on misli i kaže da jeste.

Ima i gore. U prepjevu Bodlerove pjesme Ljubav i lobanja Mićević kaže: “A lobanja uz svaki mehur / proklinje i vaja / – ’Toj igri divljoj i smehu / hoće li biti kraja?’” Ma šta vaja, sunce ti poljubim, kako lobanja može bilo šta vajati? Original kaže: “J’entends le crâne à chaque bulle / Prier et gémir”, i tako dalje, to jest: “Čujem lobanju na svaki mjehur da moli i jeca/cvili”. Dakle, od uzvika “vaj” koji je izraz “bespomoćnosti, tuge, žaljenja”, kako piše u rječniku, vrač je skovao glagol “vajati”, jer je ćutuk: u našem jeziku postoji glagol “vajati” i zna se šta znači, a ima i gagol vajkati se, što bukvalno znači govori “vaj”, žaliti se, tužiti se. Samo duduk za jezik mogao je reći da lobanja vaja.

Mogao bih sročiti esej o njegovom jeziku gdje ćete naći čak i “odveć predivan sklad”, kako je preveo Bodlerov stih: “Et l’harmonie est trop exquise”, što znači da je sklad odveć fin, izvrstan, pa ako hoćete i divan, ali amater koji je čarobnjak, ili čarobnjak koji je amater veli: “odveć predivan sklad”. A Valerijeve stihove: “Ô follement que je m’offrais / Cette infertile jouissance” (“O kako ludo sebi nudih ovo neplodno uživanje”), ovako je preveo: “O nesmišljeno kako težih za slašću posnog uživanja”. “Slast uživanja” veli vrač, a što ne bi ako u našem jeziku postoji “memorija pamćenja”? Uz to, pridjev “infertile” ne znači “postan” već neplodan, jalov, i ne znam zašto nije rekao: “O nesmišljeno kako težih slasti neplodnog uživanja”. Mora da mu “posno” poetičnije? Taj ne gleda šta je tačnije već šta je poetičnije. Jedan Bodlerov sonet ima u naslovu imenicu “recueillement” što znači sabranost, pribranost, pribiranje, a Mićević je u svog prepjevu stavio imenicu “zbiranje”. Bodler tu pjeva o trenutku vlastite sabranosti, pribranosti, pribiranja, a kako se to pjesnik ZBIRA, pitajte Mićevića, a ja ću dodati da mu je ta riječ očito bila neodoljivo poetična.

Kad sam mu slušao usmena izlaganja, ili mu čitao tekstove o prevođenju, bio sam žrtva dojma da se radi o Isusu koji sebe na križ točnosti razapinje bar pet-šest puta dnevno, mada ga njegovi prevodi na svakom polukoraku utjeruju u laž i vele da se radi o mistifikatoru koji proizvoljnosti smatra sustvaralaštvom. Ali, kad se sjetim da u Banjoj Luci postoji izdavačko preduzeće Zmijac koje je bujmilo, to jest izdalo nekoliko knjiga njegovih prepjeva, možda je promašeno sve što rekoh protiv te dvije riječi.

Iz analize prepjeva pjesme Paroles sur la dune očito je da Mićević nije sasvim valjano preveo ni jednu od 14 strofa. Svoj prepjev sam dodao zato što smatram da je kritika tuđeg uratka do kraja legitimna ako možeš dati bolji. Za analizu sam odabrao prepjev ni najbolji ni najgori, jedan od onih kakvih u Mićevića ima najviše. Inače, u njega ima prepjeva od kojih ti ježa koži. Evo sonet Žermena Nuvoa Retour (Povratak):

Nous avions fait une lieue,
L’œil en quête d’un sonnet;
Où le hasard nous menait
Nous errions dans la banlieue.

La matinée était bleue,
Et sur nos têtes sonnait
La rime, oiseau qu’on prenait
D’un grain de sel sous la queue.

Tout à coup, le ciel changea:
Il plut. Retournons — déjà! —
Et nous aperçûmes, l’âme

Attristée, au loin, Paris,
Et, grises sur le ciel gris,
Les deux tours de Notre-Dame!

“Napravili smo jednu milju, oko u potrazi za sonetom; lutali smo predgrađem kud nas je slučaj vodio. Jutro je bilo plavo, a nad našim glavama zvonila je rima, ptica koju smo hvatali pomoću zrna soli na repu. Odjednom, nebo se promijeni: pade kiša. Vraćamo se – već! – i spazismo, duše rastužene, u daljini, Pariz, i, siva pod sivim nebom, dva zvonika Naše Gospe!”

Ovo je prevod Sunite Subašić-Thomas: vaktile sam joj predavao književnost u jezičkoj gimnaziji, zatim je završila jugoslovenske književnosti i romanistiku i 18 godina živjela u Francuskoj. Nedavno smo preveli Apolinerove Alkohole, i jednom, kad sam bio zadovoljan prepjevom, poslao sam joj mejl: “Jebem ga ko može bolje”. Evo moj prepjev Povratka pravljen prema njenom “podstročniku”, kako Rusi zovu prevod u prozi:

Napravismo milju: naše
Oči bi da sonet nađu;
Lutali smo po predgrađu
Kojim slučaj nas vođaše.

Nad glavom nam, jutrom plavim,
Stao da zvon rime plovi –
Ptice kojoj, kad je loviš,
Zrno soli na rep stavi.

Svod odjednom posta ini:
Povratak – već! – jer dažd ospe
I spazimo, dok jad skriva

Duša, Pariz u daljini
I, pod sivim nebom, siva
Dva zvonika Naše Gospe.

Evo i Mićevićev prepjev koji ćete naći u njegovoj četvorotomnoj antologiji francuske poezije:

Načinili smo više milja
Okom tražeći nit soneta
Tu gde slučaj odgoneta
Lutamo predgrađem do cilja.

Jutro od modrog obilja,
A naše glave obleta
Rima, ta ptica prokleta
Koju lovismo od milja.

Tad s neba, menu praveć:
Kiša. Vraćamo se – zar već ! –
I videsmo još iz tame

Duše, kroz dalj, rub Pariza
I dok sivilo ih nagriza,
Dva zvonika Notre-Dame.

Umjesto da ovo analiziram, kazaću kao šahovski kibiceri o izgubljenoj poziciji koja je maločas bila dobijena: šta Mićević učinje od pune kuće kuma Milovana! I uputio bih mu popitanje: zašto se nije smilovao da nam kaže šta “slučaj odgoneta”?A glede budiboksnamskih ritmova u ovom prepjevu dodajem: kad bi se meni omakao ovakav prepjev, izvršio bih samoubojstvo! Taj čemerni versifikator nije u stanju ni da napravi prepjev sa jednakim brojem slogova u svakom stihu: ima tri deveterca i dva sedmerca, jer i stih “Dva zvonika Notre-Dame” ima sedam slogova, mada mu je dobra vizuelna rima “tame-Dame” koja se čita “tame–Dam”, i jedino je to u ovoj žvrljotini za pohvalu. Radi se i o samodopadnosti, a nje mu nikad ne manjka, koja veli: “Jutro od modrog obilja” i ne bi me čudilo ako je sebi čestitao na ovoj šupljoj poetizaciji kojom je Žermena nadžermenio.

Kad god u njega nađem ovakve stvari, unaprijed znam da je slagao. U Bodlerovoj pjesmi Zmija koja pleše (Le serpent qui danse) ženska kosa je “Mer odorante et vagabonde / Aux flots bleus et bruns” (“More mirisno i nemirno s plavim i smeđim talasima”), a u Mićevića je “more mirisno i bludno / puno modrog sklada”. Pridjev “bludno” još jedan je dokaz da je nagluh za jezik: vjeruje da je rekao kako more bludi, to jest luta, a kazao je da je more razvratno, poročno. A o “modrom skladu” bi, mada zvuči veličajno, jedan ruski pisac rekao: “Na njega se, zapravo, možemo popišati!” Radi se jednoj od čestih ubleha koje pravi držeći se načela: sve mora biti točno. I ne daj bože da se u njegovu prepjevu Povratka pojavi prozaizam koji ima i u našem jeziku: odbijajući da ptici na rep stavi sol, lirski raspilavljeni prepjevalac “lovi od milja”, našta bi Zogović rekao: “Auf!” Opet 1: 0 za Vešovića.

Kad mu čitam ovakve prepjeve, pomišljam da Mićević koji je preveo brdo knjiga veće no Šehitluci kod Banje Luke ne zna šta je poezija. Evo jedan dokaz. Bodlerova Zmija koja pleše završava se stihovima:

Comme un flot grossi par la fonte
___Des glaciers grondants,
Quand l’eau de ta bouche remonte
___Au bord de tes dents,

Je crois boire un vin de Bohême,
___Amer et vainqueur,
Un ciel liquide qui parsème
___D’étoiles mon coeur!

“Kao val koji raste topljenjem lednika što tutnje, kad voda tvojih usta opet se popne do ruba tvojih zuba, vjerujem da pijem vino Boeme, gorko i pobjedno, tečno nebo što sije zvijezdama moje srce”.

Evo Mićevićev prepjev:

Kao val topeć uzana
___ledna grotla gruba,
kad voda s tvojih usana
___takne ti rub zuba,

ja pijem vino Boeme,
___pehar gorkog slavlja,
svod tečan što zvezda seme
___sred mog srca stavlja.

Prva dva stiha prve strofe, koji su u originalu savršeno jasni, ne mereš uhvati ni za glavu ni za rep, i nije se jednom desilo da pomislim: Šarla Bodlera, “najkonciznijeg i najjasnijeg među ukletim pesnicima” koji “katedarski jasnim i kolokvijalnim jezikom pokazuje i dokazuje apstraktnosti”, kako reče Isidora Sekulić, Mićević pretvara u sljedbenika “tamnog Malarmea”, istoriju književnosti okreće naglavce, jer Malarme je Bodlerov sljedbenik. Malarme jeste izbjegavao imenovanje, ali ovo je karikatura njegovog postupka: da dobije rimu, Mićević umjesto “lednici” veli “uzana ledna grotla gruba”, što je da se upišaš od šege: ko ne zna original, neće ukapirati da se radi o glečerima.

U pjesmi Bertine oči Bodler kaže: “Grands yeux de mon enfant, arcanes adorés, / Vous ressemblez beaucoup à ces grottes magiques / Où, derrière l’amas des ombres léthargiques, / Scintillent vaguement des trésors ignorés!” (“Velike oči mog djeteta, tajne obožavane, vi mnogo ličite na one čarobne špilje gdje, iza gomile letargičnih sjenki, blistaju nejasno nepoznata blaga/riznice”), a Mićević veli: “Krupne oči moga čeda, tajne divne / vi ličite jako na magične špilje / gde nejasno bleska skriveno obilje / pred kojim se kupe mrkline beživne!” U poetičnu riječ “obilje” naprosto je zaljubljen i kad Nuvo kaže “Jutro je bilo plavo”, osjeća se dužnim da pojača tu sliku: “Jutro od modrog obilja”. A stih “pred kojim se kupe mrkline beživne” (tako je preveo Bodlerov iskaz “iza gomile letargičnih sjenki”) – to je parodirani Malarme! Taj neumorno proizvodi ovakve mutave prevode i još neumornije se hvali njihovom tačnošću. U akrobatskoj rimi “divne”-“beživne”, skovao je novu riječ, jer se, dok prevodi Bodlera, ćuti obaveznim da se “ponaša kao pesnik” i misli da će od epiteta “beživne” njegov polumrtvi prepjev da živne. Efektna je i rima “uzana”-“usana”: zbog bravuroznih rima taj često pravi rusvaj od originala. Na internetu sam čitao njegove pjesme koje ne valjaju pet para, ali su njihove rime akrobatkinje koje na užetu igraju ljepše nego Andrićeva Švabica.

Ali je sve ovo mila majka u poredbi sa “vodom s tvojih usana”, slika koja te sili da se pitaš: baca li to draga ključ na grlo? Kakva voda, okle voda na ženskim usnama, je li Mićević pri sebi? Jeste, pri sebi je, ali ne razumije ove stihove, ne kapira da se radi o genitivnoj metafori i da mora napisati “voda tvojih usana”: usne su voda koja se penje do ivice zuba koji su kao obalsko stijenje, ili, kako moj prepjev kaže:

Ko rast vala što topljenjem
___Lednika ga poji,
Do ruba se zuba penje
___Voda usta tvojih:
Vino, gorko i pobjedno,
___Boeme tad pijem,
Zvijezde tečno nebo jedno
___U srce mi sije!

Metafora “voda usta” motivisana je poredbom sa “valom” u

prvoj strofi: Bodler je prvi moderni pjesnik pored ostalog, ili možda prvenstveno zato što precizan stvarač slika, jer u njihovu nastanku sudjeluju i mašta i “kritički duh”, što je nagoviješteno i slikom vala koji raste topljenjem lednika hladnog neduhovnog tavorenja, čemu je suprotnost Boema, a zatim postaje voda ženskih usta, a ne usana, kao u Mićevića, jer usta sugerišu i govor, “voda usta” je vizuelna i pomalo auditivna slika. Nisu rijetki trenuci kad je očito da Mićević ne razumije ono što prevodi. Evo odlomak iz Valerijeve Mlade Parke:

Et quel silence parle à mon seul possesseur?

Dieux! Dans ma lourde plaie une secrète soeur
Brûle, qui se préfère à l’extrême attentive.

Va! je n’ai plus besoin de ta race naïve.

“Kakva tišina/muk govori mom jedinom vlasniku? Bogovi! U mojoj teškoj rani jedna tajna/skrivena sestra gori, koja se više voli od krajnje pažljive/pomne. Odlazi! Ne treba mi više tvoja naivna vrsta”. Jedna komentar drugog i trećeg stiha kaže se: kad čula ovako gore, ona to više voli nego inteligenciju (“krajnje pažljivu”).

Evo Mićevićev prepjev:

I kakav mir zbori mome posedniku?

Bozi! Tajna sestra u mom teškom kriku
Plamti, jer beskrajnom čekanju se poda.

Idi! Ne treba mi naivnost tvog roda.

U prvom stihu izostala je riječ “jedini”, povodom koje je, u Galimarovom izdanju Mlade Parke, napravljeno osam redaka komentara; u drugom je “ranu” zamijenio “krikom” da je rimuje sa “posednikom”, u četvrtom, umjesto “ne treba mi više”, kaže “ne treba mi”, a prevod trećeg stiha: “jer beskrajnom čekanju se poda” bjelodan je dokaz nije shvatio original. Evo moj prepjev pravljen prema bukvalnom prevodu Sunite Subašić:

Jedinom vlasniku mom kakav muk zbori?

Bozi! U teškoj mi rani skrita gori
Sestra: od krajnje se pomne voli više!

Idi! tvoj naivni rod ne trebam više!

Ovdje je iz originala u naš jezik preneseno sve što živ stvor može prenijeti. I mada o poeziji koju prevodi umuje kao sa Olimpa, njegova prevodilačka praksa svaki čas otkriva rupe i u njegovu jeziku i u njegovu znanju o poeziji i nudi brojne dokaze da je njegovo osjećanje i poimanje poezije problematično: nekad pomišljam da Mićevića mogu hvaliti jedino oni koji nikad nisu upoređivali njegove prepjeve sa originalima.

Evo i katrena iz Malarmeovog soneta Zdravica (Salut):

Rien, cette écume, vierge vers
A ne désigner que la coupe;
Telle loin se noie une troupe
De sirènes mainte à l’envers.

Nous naviguons, ô mes divers
Amis, moi déjà sur la poupe
Vous l’avant fastueux qui coupe
Le flot de foudres et d’hivers.

“Ništa, ta pjena, čedan stih ne naznačuju, osim kupu; tako se u daljini davi stado sirena mnogih naopačke. Plovimo, o moji razni prijatelji, ja već na krmi, vi raskošni pramac koji siječe talas munja i zima”.

Ovo je Mićević preveo ovako:

Ništa, stih čedni, ova pena
Da naznače tek sjaj pehara;
Tako daljinom kao para
Nauznak tone roj sirena.

Mi plovimo, o nebrojena
Družbo, za mene krma stara
Vi slavni pramac koji para
Val gromova i nevremena.

Mićevićev prepjev je sačuvao rime originala (abba abba) što se u njega podrazumijeva pod tačnošću prevoda, ali tu formalnu tačnost često vrlo skupo plaća, što je lako dokazati analizom bilo kojeg njegovog prepjeva, a ovdje navodim katrene iz Eredijinog soneta Otmica Andromede:

D’un vol silencieux, le grand Cheval ailé
Soufflant de ses naseaux élargis l’air qui fume,
Les emporte avec un frémissement de plume
A travers la nuit bleue et l’éther étoilé.

Ils vont. L’Afrique plonge au gouffre flagellé,
Puis l’Asie… un désert… le Liban ceint de brume…
Et voici qu’apparaît, toute blanche d’écume,
La mer mystérieuse où vint sombrer Hellé.

“Tihim letom, golemi konj krilati, pušući raširenim nozdrvama vazduh što se dimi, odnosi ih, uz treperenje perja, kroz plavu noć i ozvjezdani etir. Idu. Afrika tone u šibani ponor, Zatim Azija… Pustinja… Liban ovjenčan maglom… I najzad se pojavi, posve bijelo od pjene, tajanstveno more gde je nestala Hela”.

Hela je, u grčkome mitu, pala u more sa zlatorunog ovna kad je prelijetao Dardanele, a Liban je kratica za libansko gorje. Mada se kašto zainatim i kažem si: prevešćeš sve kako je u originalu, ili ćeš poginuti, ovaj oblik formalne točnosti najčešće ne bendam i lako sam napravio prepjev ovih katrena, zbijen ali tačan:

Golemi krilati konj, dok tiho leti,
Raširene nozdre pušu mu zrak diman,
I, drhtavog perja, odlazi sa njima
Kroz noć plavu i kroz ozvjezdani etir.

Afrika u ponor šiban tone, eno
Azije… pustinje… Libana s maglenim
Vijencem i, najzad, u bijeloj pjeni,
Gdje nestade Hela, more tajanstveno.

A evo šta je Mićević napravio:

Tihim letom, silan konj krilatog tela,
Dok mu vazduh srču nozdrve vatrene
Stresavši se blago s njima će da krene
Ispod modre noći i zvezdanog vela.

Prolaze. Afrika u ponoru cela,
Pa Azija… pustoš… nad Libanom sene…
Najzad se pomalja, puno bele pene,
Tajanstveno more u kom nesta Hela.

Prevodilac koji se u tačnost svojih prepjeva kune ko majka u jedinca treći i četvrti stih drugog katrena preveo je točno, a ostalo je stradalo, ali ovdje je bar nešto preživjelo, a nekad urniše oba katrena da sačuva rime originala. Mićević našu maštu često stavlja na ozbiljne kušnje: sili nas zamislimo let “ispod modre noći”, a kome to ne uspijeva, utoliko gore po njega, ali zašto ne veli: “kroz noć modru, ispod zvezdanoga vela”?

Prvo, zato što ne treba očekivati da o takvim sitnicama mozga prevodilački Balzak sa više od 100 knjiga. Moje iskustvo veli da je, u prosjeku, lakše napisati svoju nego prevesti tuđu pjesmu, u svakom slučaju treba manje vremena za prvo. Zamislite pjesnika koji je na našem jeziku napisao 100 knjiga pjesama, nekad vrlo obimnih, i koji za godinu napravi tri knjige stihova od 300 strana. Zar bi iko ozbiljno uzimao to štancanje? Mićevićevo prevodilačko štancanje budi nepodijeljeno divljenje.

A drugo, morao je sačuvati “i” iz originala koje je dokaz da je njegovim prepjevima sve točno. U njega nisu rijetkost dvanesterci koji su klecavi ne samo zato što su riječi u njima krivo poredane već i zašto što imaju slog više: “nađoh ga drhtavog i mršavog gde stenje”, kaže u prepjevu Laforgove pjesme Umesto ‘poslednjeg oproštaja’. Zašto nije napisao: “nađoh ga drhtavog, / mršavog gde stenje”? Zato što u originalu postoji “i”, a Mićević se živ odrije od priče da u njegovom prepjevu mora biti sve kao u orginalu. Ovakve traljavosti u versifikaciji česte su u prevodioca koji je objavio dobar konjski tovar prevedenih knjiga, rečeno zogovićevski.

I, umjesto “pustinja”, kaže “pustoš”, u čemu je, ponavljam, bit njegovog postupka: trosložna pustinja ne može stati u metar, pa je stavio pustoš, što bi pilo vode u pjesmi o unutranjem, o duševnom krajoliku, ali kad letiš nad Zemljom, obavezan si vidjeti bukvalnu pustinju. I uljepšalo mi je dan otkriće da konji imaju “krilato telo” da bi se rimovalao sa “velom”, a ko zna imaju li i dušu krilatu. Konjske nozdrve nisu raširene, kao u originalu, već vatrene, čak možda iz njih “modar plamen suče” kao konjima u guslarskim pjesmama, jer pridjev “raširen” nije mogao stati u metar. Taj zna francuski ko vodu, a ne zna da u srpskom jeziku postoje nozdrve i nozdre i da može reći: “dok mu vazduh srču nozdre raširene”, što bi bilo tačnije i ostalo bi nam jedino da se čudimo kako je uspio čuje “srkanje vazduha”? Nikako: u originalu konj vazduh izdiše, vidljiv je, to jest dimi se.

I u njegovom prepjevu katrenā iz Malarmeove Zdravice formalna tačnost je plaćena sa pet grešaka:

1) Mjesto kupe, pehara, nudi “sjaj pehara”, na šta ga sili rima, a u originalu pehar je tek “naznačen”, računa se samo s njegovim obrisima, što je u skladu s Malarmeovim poimanjem sugestije, a naznačavanje sjaja ide u poetizacije koje najčešće doživljavam kao sjeftinjenje izvornika, nekad i kao smrt istinske poezije.

2) Od “stada sirena” Mićević je napravio “roj”, jer mu treba jednosložna riječ, a ne zna dobro srpski jezik u kojem ima riječ “krd”. Te sirene, koje samo što nisu prešle u kukce, “daljinom tonu”, a ovako nategnutih sintagmi koje su često posljedica stihotvoračke nevještine u njegovim prepjevima ima ko Rokića, ali ovaj put moram se pitati: zašto ne tonu “u dalji”? Zato što prevodilac koji je objavio više od sto knjiga nema vremena da svoj prepjev dvaput pročita i štogod popravi. Uz to, “stado” koje je unaprijeđeno u “roj” tone “kao para”, dopisana da se rimuje sa “pehara”, a čitatelj je obavezan zamisliti roj nalik na paru koja se ne diže, za šta je i plaćena, nego joj prahnulo da tone. I ovu besmislicu diktirala je rima: takve su “vlažne lokve žablje” koje “na rake liče” u prepjevu pjesme Neprijatelj, takav je čas kad Mićević “pognut, ne dižuć glave” vidi “zlokobne oči lune”. Te besmislice, koje vele da vrač zbog rime okreće svijet naglavce, dokaz su amaterizma, ali i koječeg drugog.

3) Krma je postala “stara” da dobije rimu sa “para”, i zalud bi Mićevića bilo upozoravati da jedan od najvećih novatora u francuskoj lirici nije mogao stajati na “krmi staroj”, dok mu je pramac “slavan”, a ne “raskošan” ili “sjajan”, jer prvi pridjev nije mogao upotrijebiti, pošto je trosložan, a ni drugi, jer je u pjesmu prije toga turio “sjaj”: druga laž je posljedica je prve.

4) Metrom i rimom je prisljen da, umesto “val munja i zima”, kaže “val gromova i nevremena”, čime je urnisao najsugestivniji stih u oba katrena. Ovaj stih sadrži u malom poetiku modernog pjesništva: stavljanje konkretnog (munja) i apstraktnog (zima) u istu ravan, što je Mićević surovo uništio, jer “nevreme” je gotovo isto što i grom. To je, rekoh, jedno od prevodilačkih mu načela: ako te rima sprečava da kažeš “zima”, stavi nešto slično, mada je pitanje je li zima nevrijeme ili sasma legitimno godišnje doba. U originalu nema “gromova” već “munja”: u rječniku Le petit Robert piše da “foudre” dođe od latinskog fulgur, što znači sjaj. Ti gromovi bitno mijenjaju stih: umjesto vizuelne, pravi auditivnu sliku: munje se vide, a gromovi se čuju. Valjda ga je na “gromove” prisilio metar, jer mu treba trosložna riječ, ali zašto ne kaže: “talas munja i nevremena”? Mora da poetični “val” nije htio žrtvovati zarad tačnosti.

Mićević je sačuvao rime originala uz višestruko nasilje nad smislom stihova, a za me rime nisu ćivot Sv. Vasilija Ostroškog u koji ne smiješ ticati i ove katrene sam preveo ovako:

Ništa, stih čedan, ova pjena
Da naznače sem kupu: tako
U daljini mnogih sirena
Stado se davi naopako.

Mi plovimo, o razno moje
Društvo, na krmi ja već stao
A vi raskošni pramac što je
Munja i zima val sjekao.

Ovdje je sve gotovo kao u originalu. Pramac koji siječe val munja i zima genijalna je slika, riječ je o čamcu koji možda plovi, možda ne plovi vodom, ali je sigurno da plovi nebesima i kroz vrijeme u kojem se nižu zime, a ne treba previdjeti ni jedan fin detalj: pjesnik je na krmi, oni na pramcu, ali ne kaže tako: društvo jednači sa pramcem, taj halucinatni čamac ima pramac sazdan od ljudi! Moj prepjev Mićević bi proglasio grozno netočnim, jer rime smatra svetim kravama, a sebi dopušta da, na primjer, od Bodlerovog soneta Le guignon radi šta mu prahne:

Pour soulever un poids si lourd,
Sisyphe, il faudrait ton courage!
Bien qu’on ait du coeur à l’ouvrage,
L’Art est long et le Temps est court.

Loin des sépultures célèbres,
Vers un cimetière isolé,
Mon coeur, comme un tambour voilé,
Va battant des marches funèbres.

Maint joyau dort enseveli
Dans les ténèbres et l’oubli,
Bien loin des pioches et des sondes ;

Mainte fleur épanche à regret
Son parfum doux comme un secret

Dans les solitudes profondes.

“Da se digne tako težak teret, Sizife, treba tvoja hrabrost! Premda se ima srca za djelo, umjetnost je duga, a vijeme je kratko. Daleko od slavnih grobnica, ka usamljenom groblju, moje srce, kao mukli bubanj, ide bijući mrtvačke marševe. Mnogi dragulj spava pokopan u tami i zaboravu, vrlo daleko od pijuka i sondi; mnogi cvijet prosipa nevoljko svoj miris blag kao tajna u dubokim samoćama”.

Moj prevod:

ZLA SREĆA

Sifize, treba tvoja smelost
Za dići tako teško breme!
Umetnost je duga, a vreme
Kratko, prem srčan sam za delo.

Ne među slavne te grobnice –
K samotnom groblju srce moje
Ko bubanj mukli hodilo je
Bijuć mrtvačke koračnice.

Pokopan mnogi dragulj spava
Ispod tmine i zaborava
Dalek pijuku i sondama.

I nevoljko cvet mnogi lije
Kâd blag ko tajna koja krije
U dubokim se samoćama.

Mićevićev prevod:

ZLOKOB

Da podigne se to teško breme
Sizife, teba tvoja odlučnost!
Mada u srcu živi mogućnost,
Umetnost je duga, a kratko vreme.

Ne dotičući spomenike gorde,
Prema groblju nedostupnom,
Moje srce, nalik bubnju muklom,
Stupa bijuć posmrtne akorde.

Mnofi dragulj skriven spava
Sred pomrčine i zaborava
Dalek krampovima i sondama;

Mnogi cvet nerado ostaje
Bez mirisa svog blažeg od tajne
Pod najdubljim samoćama.

Neću ni ovo razmatrati, jer kome nisu ispale vidi kakav je ovo uradak, ali ću dodati da je stih “Mada u srcu živi mogućnost” još jedan dokaz da Mićević od Bodlera pravi Malarmea, i razmotriću samo versifikaciju: ovaj sonet je preveo sa sedam vrsta stihova! U prvom katrenu, prva tri stiha su jampski deseterci, a četvrti je jedanaesterac sa cezurom iza šestog sloga. U drugom katrenu, prvi stih je jedanaesterac sa cezurom iza petog sloga, drugi je osmerac, treći i četvrti su trohejski deseterci. U prvoj tercini, prvi stih je osmerac, drugi je jampski deseterac, treći je deseterac sa cezurom poslije šestog sloga, a takav stih u našem jeziku nije mi poznat. U drugoj tercini prvi stih je deveterac sa cezurom iza četvrtog sloga, drugi je trohejski desterac, treći je omerac.

I da u njemu nema laganja (groblje mu nije “samotno” već “nedostupno” da se rimuje sa “muklo” što, valaj, i nije neki srok, a Mićevićev “mnogi cvet nerado ostaje bez mirisa svog blažeg od tajne”, mada Bodlerov “mnogi cvijet prosipa nevoljko svoj miris blag kao tajna”) – bio bi sprdnja prevod gdje stihovi i ritmovi biju ko u Knin, ko u ploču, mada nam je vrač dojadio pričom da u njega sve mora biti kao u originalu. Pa i mora: ne izostavi ni jedno “i”, ni “o”, ni “oh”, ni “ah” i tačno prevodi rime u sonetima, odakle potiče dobar dio njegovih proizvoljnosti: da sačuva rime, Zdravici je dopisao “sjaj”, “para” i “stara”, napisao “roj” umjesto “stada” i “nevrijeme” umjesto “zime”: preveliku žrtvu prinio je na oltar Njegovog Visokopreosveštenstva Sroka. Od Valerijeva krajnje jednostavnog stiha: “Spavao sam kratko” (“Je dormirais furtivement”), napravio je sprdačinu: “Zavladao sam tajom pretnje”, da dobije rimu sa “kretnje”! U ovom stihu je nadmašio sam sebe i postavio rekord u silovanju originala: iskaz je sazdan od samih proizvoljnosti, čak i riječ “tajom” sadrži laž, jer “furtivement” ne znači tajno, krišom, nego kratkotrajno. I on mi brblja o tačnosti svojih prevoda!

5. Mićeviću sam napunio mrežu zgodicima, jer čarobnjak, kao zastario pojav, u tekmi sa profesionalcem nema šansi, što mogu potkrijepiti sa još dvadesetak navoda, a uzeću tek jedan:

Oh! dites, voulez-vous? Je serais votre enfant.
Vous sauriez endormir mes tristesses sans causes,
Vous auriez des douceurs pour mes heures moroses,

Et peut-être qu’à l’heure où viendrait le néant
Baigner mon corps brisé de fraîcheur infinie,
Je mourrais doucement, consolé de la vie.

“Oh, recite, hoćete li? Biću vaše dijete. Vi ćete uspavati moje tuge bez razloga, imaćete blagosti za moje sumorne časove, i možda, u času kad dođe ništavilo da okupa moje slomljeno tijelo beskrajnom svježinom, umrijeću slatko, utješen od života”.

Ove tercine iz Laforgovog soneta Melanholično izvinjenje Mićević je ovako preveo:

Oh! Zbilja, recite! Bio bih vam čedo.
Snom biste ljuljkali prazne moje tuge,
slašću bi ste slili čame moje duge,

I možda u času kada bih smrt gled’o
gde svežinom večnom skršen trup mi mota,
preblago bih umro, smiren od života.

Ovo je škrabotina običnog šmokljana koji tvrdi da je u njega sve mora biti tačno. Moj tekst je taj mit razvalio. Inventarisaću očite laži: u originalu tuge nisu prazne već bezrazložne, nema čama već časova, koji su sumorni a ne dugi, žena ih ne sliva slašću nego je blaga prema njima, pjesnik ne gleda smrt već ništavilo dolazi, nema motanja već kupanja, svježina nije vječna već beskrajna, pjesnik nije od života smiren već utješen, a ovoliki pokor mogao je napaviti samo teški šmokljan. U petom stihu, pošto metar ne dopušta tačnu riječ, taj šmokljan veli nešto slično: svježina nije beskrajna no vječna, misli da je to isto i da su isto smrt i ništavilo, zato ne vidi da mu je jedna smrt viška i vjeruje da je motati išto i omotati. Sad evo mog prepjeva:

Daj, nešto recite? Biću vam dijete.
Uspavaćete mi bezrazložne sjete,
Biti blagi za sve sumorne mi trene,

I možda, svježinom kojoj kraja nije,
Kad Ništa okupa slomljenoga mene,
Od žića utješen, slatko ću umrijet.

I ovo je pravio profesionalac. Koji je morao sačuvati “Neant” (Ništavilo) iz filozofskog jezika i priznanje da se pjesnika mora tješiti od života koje je Mićević sveo na banalno smirenje, ali je sačuvao “oh”, valjda misli da ohovi i ahovi stihovima daju dušu, jer zašto bi nježno prenosio u naš jezik poštapalice koje su često tu da popune metar i uspostave ritam? Profesionalac je i onaj koji se ne trka s velikim pjesnicima, mada vrač veli da je Bodler “naučio i navikao svoje prevodioce da se ponašaju kao pesnici”, što će reći i da, kad god uluče priliku, jame duboke kao grobovi pretvore u “vlažne lokve žablje”.

6. U knjizi Tunjo Veliki i u Tunje Mali razvalio sam akademika Muhameda Filipovića, i šta se potom desilo? Ništa. Jer Tunjo je bošnjačka institucija na dvije noge. Mićevićeve prepjeve sa talijanskog Milan Komnenić je pocepao kao crnorukci ukaz kralja Petra iz 1902. godine, i šta se potom desilo? Ništa. Jer Mićević je srpska institucija na dvije noge. Znam da mu ovim tekstom neću odbiti ni perke, niti mu pokvariti probavu, ali moram dodati da se prištim od institucija, ponajprije zato što oko sebe šire dosadu i mrtvilo. Stoga ću ove analize okončati sa četiri primjera koji pokazuju kako banjalučka institucija ubija veliku poeziju, najteži od svih grijehova.

1) Evo završne strofe iz pjesme Lepeza gospođice Malarme (Éventail de Mademoiselle Mallarmé) :

Ô rêveuse, pour que je plonge
Au pur délice sans chemin,
Sache, par un subtil mensonge,
Garder mon aile dans ta main.

“O sanjarko, da uronim u slast čistu bez puta, znaj, finom izmišljotinom čuvati moje krilo u svojoj ruci”. Ovo je prevod Sunite Subašić-Thomas.

Mićevićev prepjev:

O sanjarko da na kraj
Čiste slasti prodrem čilo,
Prenežnim lukavstvom znaj
Da sačuvaš moje krilo.

Evo mog prepjeva:

Sanjarko, da u slast ronim
Čistu i bez puta, milom
Rukom znaj opčinom onim
Finim čuvat moje krilo.

U Mićevićevu prepjevu nestalo je srce strofe: ruka gospođice Malarme koja treba da sačuva pjesnikovo krilo. Uništio je nezaboravnu sliku: lepeza u kćerkinoj ruci postaje krilo kojim otac leti! Ali ovo treba ubrojiti u prevodilačke slobode, a ne u netačnosti, jer u ovim prepjevima sve mora biti tačno, stoga kad kaže: “da na kraj čiste slasti prodrem čilo” to treba čitati kao neumoljivo točan prevod Malarmevog iskaza: “da u slast ronim čistu i bez puta”.

2) Evo pete strofe iz Laforgove pjesme Pakao:

Quand je regarde aller [le] troupeau de mes frères
Fourmilière emportée à travers le ciel sourd
Devant cette mêlée aux destins éphémères,
Devant ces dieux, ces arts, ces fanges, ces misères,
Je suis pris de nausée et je saigne d’amour!

“Kad gledam da ide stado moje braće / Mravinjak odnošen preko gluvog neba / Pred tom gužvom prolaznih sudbina, / Pred tim bogovima, tim umjetnostima, tim blatom, tom bijedom, / Obuzima me mučnina i ja krvarim od ljubavi”.

Što je Mićević ovako upjevao:
Kad posmatram kako ide brat za bratom
Mravinjak odnesen preko gluvog neba
Pred tim mnoštvom gde je svako atom,
Pred tim bogovima, tom bedom, tim blatom,
Mučnina me hvata i srce koleba.

Izbacio je umjetnost, što razumijem: i meni pada mrak na oči kad jednosložnu riječ “art” moram prevesti trosložnom, a u padežu i četvorosložnom “umjetnošću”. U posljednji stih nije moglo stati krvarenje od ljubavi, pa je kazao nešto slično: “i srce koleba”, čime je uništio nabolje mjesto u strofi, što mu je osveštani običaj. U mene je Laforgova strofa prevedena bez laži, a posljednji stih sačuvao sam sa tetkinskom nježnošću:

Kad vidim da ide stado mojih brata
Mravinjak po gluvom nebu odnošeni
Od te gužve sudbi prolaznih, tog blata,
Bijede, bogova, umjetnosti, hvata
Muka me, i ljubav krvari u meni.

Teško je zaboraviti ovu smjesu muke i ljubavi koja krvari jer je ostala bez ičeg za šta bi se mogla vezati.

3) Evo i odlomak iz Valerijeve Mlade Parke:

Tu regardais dormir ma belle négligence…
Mais avec mes périls, je suis d’intelligence,
Plus versatile, ô Thyrse, et plus perfide qu’eux.
Fuis-moi! du noir retour reprends le fil visqueux!

Bukvalni prevod Sunite Subašić-Thoms: “Ti gledaše spavati moj lijepi nehaj…Ali sa svojim pogibeljima ja sam u dosluhu, nestalnija, o Tirse, i podmuklja od njih! Bježi od mene! Crnog povratka opet kreni ljepljivim tragom”.

Moj prepjev:

Gledaše mi spati lep nehaj, al stojim
U dosluhu sa svim pogiblima svojim.
Nestalnija od njih, podmuklija, Tirse!
Nazad! crnim tragom lepljivim vrati se.

Mićevićev prepjev:

Gledao si kako lep moj nehaj spava…
Al’ uz sve pogibli umna sam i prava,
Veštija, o Tirse, i zlija neg oni.
Beži! crnog traga nit sluznu ukloni.

Drugi stih, stavljen u kurziv, u originalu je velika poezija koju je Mićević divljački uništio i zato što je loš prevodilac i zato što stih nije razumio. Jezik njegovih prevoda priča je za sebe, a njegova traljavost ide toliko daleko da u stihu koji je urnisao zanemaruje i kongruenciju – “pogibli” su ONE a ne ONI, ali rima je tražila muški rod!

Evo još ovakvih primjera. U Drugoj lepezi Malarme kaže: “Ce blanc vol fermé que tu poses / Contre le feu d’un bracelet” (“Taj bijeli let zatvoreni koji ti stavljaš / spram vatre brazletne”). Mićević prepjevu veli: “To je, taj let, sklopljen, tih, / Što stavljaš spram plama grivne”, a treba da ga stavlja. Pod prisilom metra često kvari jezik upravo ovako. U prepjevu Bodlerovog Tužnog madrigala kaže: “Znam da ti srce što je strla / ljubavi davnih moć velika”, a treba: što ga je strla. U prepjevu Valerijevog Nacrta zmijca kaže: “Gorčina ova nedeljiva / Što nađeš ispod svojih grudi”, a treba da je nađe. U istoj pjesmi veli: “Vižljasta ljubav da l’ te prođe / Što oteh Ocu snagom htenja”, a treba da je otme. U prepjevu Malarmeova soneta Dar pjesme veli: “kroz stakla što prže začini i zlato”, mada bi trebalo da ih prže, dok u Malarmeovoj Plaveti kaže: “Krpiš modre rupe što zle ptice prave”, a morale bi da ih prave: bez “ih”, rupe su subjekti koji prave ptice kao objekte, jer na pitanje: šta rade “modre rupe”, odgovor je: prave zle ptice, što priziva u sjećanje stih iz njegova prepjeva soneta Neprijatelj: “A možda cvet novi koji san moj vidi”. Sve ove i mnoge stvari koje ovdje ne mogu biti razmatrane pute ka nedostatku sluha za jezik i mukama s metrom: da je u prva dva primjera stavio “ga”, u trećem i četvrtom “je”, a u potonja dva “ih”, svud bi imao bi slog više!

Drugi put veli: “I kakva sumračna žeđ večne svetlosti” – tako je preveo Valerijev stih: “Et quelle sombre soif de la limpidité!” (“I kakva mračna žeđ za prozirnošću!”). Nek vrag nosi amatera koji misli da prozirnost (vlastitog bića i svijeta) može zamijeniti “večnom svetlošću”, ali taj ne vidi da je rekao: vječna svjetlost je žedna! Doduše, da je kazao: “I kakva sumračna žeđ za večnom svetlosti”, imao bi slog više, ali zašto nije rekao: “I kakva žeđ mračna za večnom svetlosti”? Zato što je loš stihotvorac i zato što mu je epitet “sumračan” poetičniji od “mračan”. A zašto u Malarmeovoj pjesmi o lepezi nije rekao: “Što ga stavljaš uz plam grivne”? Hoće da mu je sve tačno: u originalu se veli “contre” i mora reći “spram” pod cijenu nasilja nad jezikom.

4) Evo i najgroznijeg primjera. U završnoj strofi pjesme Ponoćni ispit Bodler kaže:

Enfin, nous avons, pour noyer
Le vertige dans le délire,
Nous, prêtre orgueilleux de la Lyre,
Dont la gloire est de déployer
L’ivresse des choses funèbres,
Bu sans soif et mangé sans faim !…
Vite soufflons la lampe, afin
De nous cacher dans les ténèbres !

“Najzad, mi smo, da bismo utopili vrtoglavicu u delirij, mi, oholi sveštenik na Liri čija je slava da razvija/širi pjanstvo od grobnih stvari, pili smo bez žeđi, a bez gladi jeli!… – Brzo ugasimo lampu da se skrijemo u pomrčine”. Mićević veli:

Najzad, da htenja vrtoglava
u zanosu se punom smire,
mi, oholi sveštenik Lire,
čija se sastoji sva slava
da širi pjanost grobnih čina,
jedino za žeđ znah i za glad!…
Ugasnimo tu lampu najzad
i skrijmo se sred pomrčina!

Ostavljajući drugo po strani (mada bi ga trebalo pitati: kakov je to zanos koji smiruje?), kazaću da je samo dripac koji ne benda šta kaže Bodler od velikog stiha: “Bu sans soif et mangé sans faim” (“pili smo bez žeđi, a bez gladi jeli”) mogao napraviti 100% invalida: “jedino za žeđ znah i za glad”. Eto zašto prepjevi te prevodilačke institucije često šire dosadu i mrtvilo: ubija ono najživlje, najuzbudljivije, najnezaboravnije u pjesmi, a misli da će se iskupiti jeftinim poetizacijama, i u pravu je: zahvaljujući i tim lažima stekao je reputaciju čarobnjaka, tvrdu kao Skadar na Bojani. Stih “Jedino za žeđ znah i za glad” napravio je blećak koji sanja o prevodima Bodlera “koji će činiti da se poezija prima kao svetlost, ili zvuk, ili znak, ili sve to objedinjeno”, što je izišlo iz pera zbilja veličanstvenog lažova. Evo moj prepjev:

Najzad, da bismo utopili
Vrtoglavicu u delirij,
Mi, sveštenik ohol na Liri
Čija je slava da omili
Pjanstvo od grobni stvari, pili
Bez žeđi smo, jeli bez glada!…
Gasimo brzo lampu sada
Da bismo sebe u mrak skrili!

Slažem se s Mićevićem da se “vlastita ubeđenja” moraju “bespoštedno braniti”, ali njegovo uvjerenje da u sonetima rime treba da budu kao u originalu vodi bespoštednom giljotiniranju poezije. I ja bespoštedno branim uvjerenje da profesionalcima ne pada na um da izmišljaju stopala mala kao kljun labuda i da o poeziji moraju znati mnogo, što znači i da svagda, ako su prisiljeni da iz originala nešto izostave, moraju znati ili osjećati šta je u pjesmi bitno i usredsrediti na tu srž, kao što sam maločas uradio u prepjevu tercina iz Laforgovog soneta.

Banjalučki vrač sanja prevodioca sa “nepogrešivim kritičkim osećanjem” koje njemu tragično nedostaje, a profesionalci znaju ono što mićevićima teško ide u glavu: u stopalima tolikom malim da mogu stati u šaku ima stoput više poezije nego u Mićevićevoj ornitološkoj poetizaciji koja je možda nekom ljupka, ali, ko je vidio kljun labuda, zna da je manji od stopala bebe. Ta stopala mala kao kljun labuda minijaturno su ogledalo gdje se oštro zrcali lice lašca koji se godinama izdaje za čarobnjaka, ali nek se izdaje kad mu može biti. Meni, možda i još ponekom ako pročita ovaj tekst, Mićević ne može prodavati rog za svijeću. I nije isključeno da bi nam sto i kusur njegovih knjiga pružile dokaze da i među prevodiocima ima skribomana.

P. S. Vojka Đikić-Smiljanić, drugi po redu čitalac ovog teksta, u telefonskom razgovoru mi je, pored ostalog, kazala: “Tvoji su prevodi lepši od Koljinih”. U šta nisam sumnjao, ali sam rekao: “Ne. Moji prevodi mnogo su tačniji, ali ovdje važi čuveni Kitsov stih: “Ljepota je istina, istina ljepota”.

Veče je bilo muzgavo i mokro, idealno za bekstvo između četiri zida, ali ta su željena četiri zida daleko, a ja sam umoran. Prelazim ulicu kod Studentskog kulturnog centra i onda ugledam tramvaj kako se survava niz ulicu nazivanu nekada po jednom generalu sovjetskom, a danas po jednom manastiru srbijanskom, pošto su nas i jedan i drugi – i general i manastir, naime – od nečega zasigurno oslobodili te smo ih za zasluge ovako, celom jednom ulicom, nagradili. Ne idem obično tim tramvajem, nije mi usput, ali u hipu inercija tela koje bi da sedne u toplo i suvo odlučuje umesto mene i evo me već unutra dok šklopocija veselo cinciliniče niz ulicu ka glavnoj postaji zbrkanog velegrada u trajnom pokušaju. Tražim sebi mesto i onda krajičkom oka ugledam sedokosog gospodina koji sedi i gleda me, u magnovenju mi se učini da bi to mogao biti pisac Ćosić, Bora Ćosić, onaj koji je zapravo i napisao dobar deo tog grada kojim sad taj tramvaj juri, ukoliko je to uopšte još isti grad: mislim, onaj koji je Bora Ćosić napisao i ovaj kojim sada huji taj tramvaj, sa jednim sedokosim gospodinom u njemu.

Kako mi je ta pomisao došla, tako sam je odmah i otpustio, jer otkud bi, zaboga, Bora Ćosić se obreo u jednom pokislom kasnovečernjem tramvaju beogradskom prometujućem na liniji broj 7, kad je Bora Ćosić ko zna gde, a i kada je ovde valjda se kreće gradom nekako drukčije, a ne onako kako činimo mi ostali, koji još formalno živimo tu, pošto nismo umrli, a i ako jesmo, umrli smo negde drugde. Jer, u novijim beleškama o piscu Ćosiću lepo piše: „Rođen u Zagrebu, umro u Beogradu, živi u Berlinu“. Pa onda nekako zamišljaš da taj što je onomad umro u Beogradu se ne voza tramvajima beogradskim, a i ako bi se pokušao voziti pitanje je bi li to bilo moguće, ontološki koliko i papirološki, i da li bi mu revizor tražio kartu na uvid, i imaju li oni koji su umrli baš u Beogradu neki popust za vožnju?

Onda me, međutim, taj sedokosi gospodin oslovljava po imenu, i sada više nema nikakve dvojbe da to baš Bora Ćosić, u društvu supruge, sedi u tom tramvaju koji se obrušava ka reci koja je dugo bila granica ovog grada, a još duže granica među imperijama i svetovima. Pa da, shvatam, bila je tako plitka i površna moja pomisao da to ne bi mogao biti Bora Ćosić zarad one činjenice iz beleške pisca o piscu, plitka zato što nigde ne piše i nigde nije kazano da onaj koji je u nekom gradu umro ne bi se mogao i želeo i smeo voziti njegovim tramvajima, a to sam trebao i sam znati, barem zato što sam, baš poput njega, i ja takođe umro, i to negde u isto vreme, samo u jednom drugom gradu, koji ima malo drukčije tramvaje, a tramvaj na liniji 7 mu vozi u Dubravu, što ja znadem celoga života, mada nikada nisam skupio dokaze da ta Dubrava uopšte postoji, da je još nešto osim mesta gde tramvaji odlaze kad postanu nevidljivi, i odakle se vraćaju kad nam zatrebaju.

Pa i sad smo, evo, ovde, u tom gradu gde se Bora Ćosić rodio, a ja umro, pa nas to ne sprečava da se vozimo tramvajima, niti mene štagod sprečava da u gradu u kojem sam umro noćivam u hotelu, što mi je nekada bilo apsurdno i nezamislivo, baš kao što i Bora Ćosić kada dođe u Beograd zanoći, recimo, u Mažestiku, inače jednom hotelu koji je takođe Bora Ćosić napisao, što pre što nakon svoje smrti beogradske. Tja, rekao bih da je štošta što nam je bilo nezamislivo pre naših smrti beogradskih i zagrebačkih danas postalo normalno, a to valjda govori o tome da smo u svojim posmrtnim egzistencijama zabasali u svet iza ogledala, pa nam se u njemu valja razabrati, a i ovaj uzgredni zapis koji nastaje pod jednim muzgavim i kišnim prozorom zagrebačkim jeste samo jedan od neuspelih pokušaja u tom razabiranju.

Pre nego što je, hm, da li odlučio umreti jednome Beogradu koji više nije bio za život, ili tek mirno prihvatio posledice jedne nad njim izvršene egzekucije, kako god, pre svega toga Bora je Ćosić napisao sve one knjige koje trajno konstituišu bitan deo našeg „sentimentalnog odgoja“, mada je u njima malo čega sentimentalnog bilo. Nema toga što čini najvitalniji tok kniževne i uopšte kulturne modernosti druge polovine dvadesetog veka u ozračju ne samo srpskom i beogradskom nego onome koje pokriva sav taj naš jezik iz jednoga Slamnigovog stiha, a da u tome Bora Ćosić nije ovako ili onako sudelovao, da to nije modelirao, opisao, zadao šprancu za manje darovite. I da je, gluho bilo, onih godina Bora Ćosić osim u Beogradu umro i svugde drugde, danas bi po njemu ulice i škole nazivali, bila bi i neka nagrada za mlado spisateljstvo s njegovim imenom i ko zna još šta sve, bio bi dakle tako lepo mrtav, omiljen i bezopasan, ali eto, Bora je Ćosić tada izabrao ili prihvatio da umre samo Beogradu i samo u Beogradu, i da o razlozima toga umiranja u još mnogiom svojim posthumno napisanim knjigama ostavi svedočanstvo, dakako literarno a ne kakvo juristički upotrebljivo, ali izgleda da je i takvo svedočanstvo mnogima bilo nepodnošljivo pa su se potrudili da on u tom Beogradu umre što više, a bogme i da se zaboravi da je ikada i živeo. Tako vam je to sa budalama: konstitutivno su nesposobne da shvate da će lakše pisac nadživeti grad koji je prethodno napisao, nego što će grad nadživeti ubijanje ili navođenje na građansko samoubistvo takvoga svog pisca.

Ta operacija, slobodan sam vas izvestiti, na koncu nije uspela niti je uspeti mogla, čemu je još ponajmanje dokaz onaj moj kasnovečernji tramvajski susret sa živim Borom Ćosićem umrlim u Beogradu. Važnije je to da postoji, dapače i raste, i neki Beograd kojem je Bora Ćosić vrlo živ i vrlo potreban, a biće da vredi i obrnuto, i da je taj Beograd nastao na temeljima, ako hoćete i razvalinama, onog Beograda koji su napisali, dakle stvorili, njegovi ponajbolji pisci, a među kojima Bora Ćosić daleko je od toga da bude na poslednjem mestu.

Nekada nekim gradovima moraš umreti baš zato što bi jako, prejako želeo u njima biti živ, i zato što je biti živ u njima nešto što je važan, možda presudan deo onoga što te čini onim što jesi. Hodajući ulicama onog mraovićevskog “dobrostivoga grada Zagreba”, mada mrtav u njemu već dvadesetak godina, živ sam na jedan način na koji nigde drugde ne mogu biti živ, i sokovi koji struje mojim telom i svešću drugačiji su i življi nego drugde. A tako isto, slutim, i onaj Bora Ćosić kao pojava sedog gospodina u jednom poznom tramvaju ili u kafeu hotela Mažestik jeste jedna beogradska pojava višeg reda, jeste zapravo prava slika grada, njegova srž, a ono drugo neke su nuspojave, neretko neprijatne kakve već nuspojave znaju biti. Verujem da smo se odlično razumeli, na svim našim narečjima kojima Bora Ćosić besprekorno vlada, i na kojima smo živeli i umrli.

Objavljeno u Vremenu 22. 11. 2012.

Kuju mi zvijezdu a nemam osobnu kartu!
Datum rođenja – devetnaesti siječanj koji nekad kaže istinu…
Mjesto rođenja – Cepelin u kojem se proizvode misli iz kojih Slike iskre…
Osobni broj – Bezbrojni.
Nadležni organ – kafe Baza nalik na minsko polje.
Država – Put ljubavi… Moj put je labirint. Moj umjetnički život je prehlađen…
Moj diplomski je bio ljubav među biljkama u kojim skriven hor žubori…

Čuvam se ljubavi posvuda osim onamo gdje bi trebala biti.
Čuvam se inkasiranog neukusa.
Država je rad i znoj u gaćama.
Čuvam se ražnja zavisti i pića koji blicaju u jetri.
Jebo piće ako nisam pao.
Bušim mješine magle na karti svijeta u izlogu turističke agencije – da u sebi bljesak božiji
___________________________________________________________ojačam…
I kažem nacionalistima: nemojte mi se približavati –
Ja živim – gdje vi niste shvatili…

Rano ujutro krenem hodati uokrug po dlanu prosjakinje da prodam moju knjigu pjesama
_____________________________________da bih platio račune… ah, divno li je
skakutati po dlanu prosjakinje ali je strašno dlan prosjakinje biti!
Tuširam se transferom novca WESTERN UNION. Dao sam oglas u novine da
mijenjam jednosoban stan za garsonjeru u Bank-automatu ili u Trezoru Centralne banke
____________________________________________________________mrava.
Dao sam oglas na radiostanici da tražim rastavljenu
ženu koja točno u ponoć počinje naglas da čita biografiju predsjednika Yugoslavije.

Prezime – Mahić… Pjesnik koji leti u svim pravcima da se uz ljubav privije jer se boji
da je nikad nije odvolio. Zajedno sa Markom, Miljenkom, Ervinom i Irfanom voli liriku
_____________________________________________do peta! Idem tamo kamo
pjesma leti! Hercegovina je pčela koja liječi akcentima i mirišljavim riječima. I gle Mahić
_______________________________________________trči zvjezdanim otocima!
I gle Mahić je utrčao u bosansku unakrsnu paljbu leda i jugovine, u dvoboj sna i
___________________________________________________buđenja…!
Nigdje me nema. Negdje sam nestao na putu ka sebi. O ružo koja se rasipaš! Mahić je
______________________________________________________ nomad koji
ima samo šator i u njemu sanja da je marinac. Mahić je plivač izvrnutih džepova koji se
____________________________________________________________negdje
zagubio u sprovodu slobode…
Doplivao sam preko prašine do mirisa čempresa koji čita moje pjesme.
Iz čahure dudovog svilca izlazi duga. Sad sjedim na klupi pored čempresa
iz kojeg kaplje nebo kao smola…
Htio bih da dobri ljudi nisu na gubitku ako me ugoste.
Htio bih da je dobrih ljudi na sve strane.
Živim ispod čempresa.

Ime – Admiral… (arapski – amir alma – zapovjednik vode) Isplovit ću iz Sebičnosti –
________________________________________________naći ću svoj put
do Dobrote.
(hebrejski – amir el ba – osunećeni morski mirisi) Izvorne kretnje hebrejskih miomirisa
____________________________________________________________tek će
krenuti…
(hrvatski – protočni hrvat bez stalnog boravka koji se non-stop ulijeva u slapove Krke)
(bosanski – kadun Paša iz Neuma) Iako nemam slobodan ulaz u Parlament u srcu
imam izlaz na more… )
(srpski – topao napitak od crnog vina, šećera, jaja i začina iz Federacije BiH za
________________________________________________prozebline od
proživljenog…)
(hercegovački – vrsta velikog dnevnog leptira koji kipućim mlijekom iz majčine utrobe
________________________________________________________gasi požar
nastao od munje)
Munja može biti i Ljubav sa samo jednim jedrom!
Puk jednim okom spava,
drugim okom plače.
Kako je to potresno!

Kad čujem riječ “kultura”, odmah se hvatam za revolver!, rekao je, kažu, nacistički ministar propagande Joseph Göbbels, precizno označivši najvećeg neprijatelja sretnog novog društva – vazda nezadovoljnu i mrzovoljnu, radoznalu, propitujuću i sumnjičavu, tu, kako se zove, kulturu.

Drugi bi se, doduše, zakleli da je glasovitu rečenicu izrekao reichmarschall Hermann Göring, treći da je sišla s uma komandanata SS-a Heinricha Himmlera, neki je pripisuju sovjetskom generalu Vladimiru Ivanoviču Ždanovu, a neki opet onom drugom zloglasnom Ždanovu, Andreju Aleksandroviču, šefu Staljinova Agitpropa.

Možda nije osobito važno – svima njima, uostalom, lijepo stoji – ali je, vidjet ćete, znakovito: čuvenu rečenicu o kulturi i revolveru zapravo je izgovorio stanoviti Friedrich Tiemann, u prvom činu drame “Schlageter”, njemačkog pisca i predsjednika nacističkog Društva književnika Hannsa Johsta – romantične stilizacije života i žrtve Alberta Lea Schlagetera, njemačkog heroja Prvog svjetskog rata i sveca Trećeg Reicha.

U prvom prizoru mladi studenti Tiemann i Schlageter uče tako za ispit, pa povedu raspravu o tome čemu uopće škola i kultura dok domovina krvari. “Kad čujem riječ ‘kultura'”, bijesno tada poviče Tiemann, “ja odmah otkočim svoj Browning!”

Johstovu efektnu rečenicu kasnije su, eto, citirali, parafrazirali i slobodno tumačili mnogi schlageteri i tiemanni, mnogi značajni i posve beznačajni: recimo, stanoviti Filip Ratković iz Sinja, umirovljeni časnik Hrvatske vojske, učitelj i fotograf-amater.

“U danima tuge i strepnje, danima sjećanja na žrtvu Škabrnje i Vukovara, danima sudbonosne presude hrvatskim generalima u Haagu, koja će trajno i duboko obilježiti budućnost naše zemlje i puka koji je nastanjuje, čemu odlazak u kazalište?”, javno se tako upitao sinjski časnik i fotograf-amater, spretno svojom amaterskom kamerom zabilježivši portret raskoljene i podijeljene Domovine u danima koji će, kako ono, “trajno i duboko obilježiti njenu budućnost”.

A na fotografiji dva plakata, jedan do drugog: na prvome poziv na molitveno bdijenje u crkvi Čudotvorne Gospe Sinjske, u četvrtak, noć uoči izricanja “sudbonosne presude hrvatskim generalima”, na drugome poziv Sinjskog pučkog kazališta na tradicionalnu Noć kazališta, u subotu, večer uoči “dana sjećanja na žrtvu Vukovara”. Na jednom Hrvatska “u danima tuge i strepnje”, na drugome ista ta Hrvatska u Noći kazališta, u noći dakle razuzdane kulture i umjetnosti.

“Tko će danas uživati u umjetničkom spletu predstava i popratnih sadržaja?”, prijeteći se pod fotografijom pita umirovljeni časnik Hrvatske vojske, sve se hvatajući za revolver. “Nikome ne osporavam pravo na kulturno uzdizanje, već osporavam onima koji su Noć kazališta odredili upravo u ove dane. Njihova Noć kazališta, noć emocije veselja, treba biti noć svijeća i preispitivanja kuda nam ide Domovina!”

Nisu, eto, inicijatori Noći kazališta razmišljali o tome kad su je smještali u treću subotu studenog, kao da je riječ o beaujolaisu – mladom vinu koje Francuzi tradicionalno otvaraju i piju trećeg četvrtka u studenom – a ne o hrvatskoj kulturi. Bilo je, naravno, pitanje vremena kad će se noć treće subote studenog podudariti s danom sjećanja na Vukovar, a onda da se, kako to već povijest namjesti, sve zajedno podudari i sa “sudbonosnom presudom hrvatskim generalima”.

Nije, istinabog, previše razmišljao ni nesretni sinjski časnik, učitelj i fotograf-amater, a nisu ni takozvani “odgovorni” u gradu Sinju, kad su pročitavši njegov apel hitro otkazali Noć kazališta, crveneći se nad svojom nepromišljenošću i nesmotrenošću.

Ne samo zbog toga što je, baš kao u nekakvoj “Noći kazališta u Mrduši Donjoj”, program Sinjskog pučkog kazališta bio posvećen upravo sjećanju na Vukovar: ni u jednom trenutku, naime, nisu sinjski komesari pomislili da bi se “u danima strepnje”, danima dakle “sudbonosne presude hrvatskim generalima, koja će trajno i duboko obilježiti budućnost naše zemlje”, kolo tegobne hrvatske povijesne sreće moglo okrenuti, i da bi “sudbonosna presuda hrvatskim generalima” mogla biti – oslobađajuća.

Dva dana kasnije, u subotu navečer, u otkazanoj Noći kazališta – koja je, umjesto “noći emocije veselja, trebala biti hrvatska noć svijeća i preispitivanja kuda nam ide Domovina” – Domovina je tako već dva dana bila mrtva pijana od “emocije veselja”. Baš kao da se, jebiga, otvarao buaujolais.

“Bila je to pijana noć, ma kako pijana, pijana tako luckasto, da su se sve slave i barjaci, svi Kajmakčalani svi ikonostasi s morem adrijanskim i Lijepom našom u čudnoj gunguli spleli do bunila budalaste, raskalašene pijanke.” Tako je tu noć opisao manje poznati suvremeni hrvatski pisac Miroslav Krleža, u memoarskom zapisu “Pijana novembarska noć”.

Noć je, istina, bila davne 1918., i nije bila 17. studenoga, već četiri noći ranije – a nisu, povijesnoj istini za volju, ni osloboditelji bili hrvatski, već srpski generali – ali jednako je ta noć “trajno i duboko obilježila hrvatsku budućnost”, jednako su tada Hrvati slavili završetak rata kao danas, kad je oslobađajuća presuda generalima osloboditeljima označena kao konačni završetak Domovinskog rata.

“Hermelinski, kraljevski grimizno” pijana bila je ta noć u viziji one pijane rulje, bjesomučno lude od zanosa, od pobjede, od halucinacija, rulje tako pijane te je, povjerovavši u istinitost svojih obmana, zaboravila da sanja”, zapisao je kasnije Krleža svoja sjećanja na tu noć, prije punih sedamdeset godina odgovarajući na današnje pitanje i “preispitivanje” Filipa Ratkovića – “kuda nam ide Domovina?”.

Svako potpitanje u tom je “preispitivanju” nepoželjno i veleizdajničko – kao što je to u velikoj dvorani zagrebačkog Sokola one novembarske noći 1918. bilo Krležino pitanje “u ime bezbrojnih mrtvaca”: što je sa žrtvama? – pa je najlakše ukinuti i potpitanja i one što ih postavljaju. Zato je pijane novembarske noći 2012. u Sinju simbolički otkazana i ukinuta vazda nezadovoljna i mrzovoljna, radoznala, propitujuća i sumnjičava, ta, kako se zove, kultura.

Čemu odlazak u kazalište? Tko će danas uživati u umjetničkom spletu predstava i popratnih sadržaja?”, pita se tako u prvom prizoru prvog čina friedrich tiemann našeg doba, precizno označivši najvećeg neprijatelja sretnog novog društva, pa odlazeći “u noć preispitivanja kuda nam ide Domovina”, dakle u veliku dvoranu Sokola, na ono Krležino “muktaško lokanje šilera, dingača i muškata”, sve se jednom rukom hvatajući za bocu, a drugom za revolver.

Ako se pak bojite kuda nam to ide Domovina tako “trajno i duboko obilježene budućnosti”, nemate razloga za strah: dokle god ne spominjete kulturu, revolver će biti u futroli.

Svinjokolja u koloniji

Godina je 1956.

Ranim jutrom, još nije svanulo, idu njih troje prema željezničkoj stanici.

Vlak za Kakanj je pun.

Jutarnji kašalj, žamor i štektanje ručnog stroja, kojim kondukteri buše vozne karte, zelene i ružičaste. Tri centimetra visoke i centimetar i pol široke pravougaonike od tvrdog kartona.

Visoko. Podlugovi. Ćatići. Na svakoj stanici kompozicija se zaustavlja, metalna škripa kočnica, nazalni glas Albanca bozadžije.

Ne nose nikakve darove Kakanjcima. Nije takav običaj. A i što bi se moglo donijeti iz Sarajeva. Vrijeme je oskudice, praznih izloga, sivila, novembarske magle.

Pazi se na svaku riječ, svaku psovku.

II

U drugoj i trećoj rudarskoj koloniji, svaka kućica ima dvorište i minijaturni voćnjak.

U dvorištu svinjac, u svinjcu krmača s mladima.

Svakoga novembra, pred Dan republike, rudari kolju prasad.

Subota je popodne, i sve do čaršije čuje se skićanje nečistih životinja.

Muslimana je u koloniji malo, pa se nitko i ne buni.

Ali takva su i vremena. Ne buniš se ako se i svi drugi ne bune.

Predvečer, krmača obilazi svinjac, tiho grokće, čudi se, dok ispod strehe, razrezanih utroba, naglavce vise njezina djeca.

Rejcovska lica ogledaju se u vatri. Nad vatrom u limenim tepsijama cvrče čvarci i vlada tiha rakijska omama.

U gornjim kolonijama mater zabrinuto doziva djecu koje nema, a već je kasno. Kada se vrate, dobit će svoje.

III

Prije nekoliko dana pekla se rakija šljivovica.

Oko kazana se okupio komšiluk.

Tekao je razgovor o rudarskim nesrećama.

O braći i sinovima koji se nisu vratili, na koje se, svake večeri, uz radio, čeka od ljeta 1945.

O nekom čovjeku koji je opsovao, pa završio u Zenici, na pet godina.

O tome tko je sve od prošle godine umro. Imena su nanizana u spisak.

I tako se napiju, a da rakiju nisu ni liznuli. Dok udišu alkoholne pare, u rudare se uvuku duhovi. To ih ponekad izludi, pa zaplati žena čim nešto upita.

Uvijek se u stranu sklanja boca, za one na koje se čeka.

IV

U Sarajevo se vraćaju noćnim vlakom.

Ćatići. Podlugovi. Visoko.

Putnika je manje nego jutros, pa se ima gdje sjesti. S drvenih rešetki nad glavama, kane kap krvi. To se događa rijetko, ali dječaci napeto čekaju hoće li kap, pa ocu ravno za vrat.

Iz Kaknja se u Sarajevo nose kobasice i čvarci, i cijeli jedan praščić, stisnutih očiju, kao da spava, jer već je kasno, i u ovo doba noći djeca već odavno ne bi trebala biti budna.

Godina je 1956, vrijeme oskudice, žene u vlaku šute, paze na djecu koja samo što nisu pozaspala, muškarci paze što će opsovati.

U cekeru boca mehke rudarske šljive. Za Božić i ako netko dođe.

Upoznao sam ga 1995, nekako čim sam došao u Zagreb, na promociji ratnoga dnevnika jedne sarajevske djevojčice, koji je u to vrijeme bio svjetski, pa i hrvatski hit. On je bio urednik knjige, koja mu je, možda, bila i posljednja u karijeri. Imao je bradu, lice čovjeka koji boluje od visokog krvnog tlaka, i činilo se tada da je već oposlio sve svoje književne i prevoditeljske poslove. Nije bio star ili umoran, ali doista je izgledao kao netko kome je dosta i tko ne dijeli strasti i interese novih vremena.

Štošta sam tada htio reći Ivanu Kušanu, ali mu, zapravo, nisam rekao ništa. Osjetio sam da ga ne zanima. A htio sam mu, kao odrastao čitatelj, hvaliti “Koka i duhove” i “Koka u Parizu”, reći mu da mi te dječje knjige, i kada ih sada čitam, znače više od većine značajnih hrvatskih ili srpskih romana za odrasle. Nije, na žalost, bilo načina. Umjesto toga, govorio sam, sjedeći na barskoj stolici tada popularnog disko kluba, o ratnome dnevniku sarajevske osmoškolke, slabom, kakva već slaba jest ona namjenska literatura koja nastaje kada odrasli manipuliraju dječjim tekstovima, uvjereni, u svojoj nedarovitosti, da svaki rat, svako grandiozno ubijanje nedužnih ljudi, treba imati svoju Annu Frank. Naravno, prijetvorno sam i bez imalo uvjerenja hvalio ono što mi je bilo i ponuđeno na hvaljenje.

Kasnije smo sjedili na piću. Trebalo nas je biti više, ali ostali su nekamo morali, pa smo ostali samo nas dvojica. I tada smo, riječ po riječ, razgovarali o našem rodnom gradu. Kušan o svome mrtvom Sarajevu, a ja o svome još uvijek živom Sarajevu. On je pripovijedao o svojoj staroj tetki, koja je još uvijek živjela u jednoj od onih starih austrougarskih zgrada, tačno preko puta pijace na Markalama. Ne sjećam se više je li to bilo prije one Karadžićeve i Mladićeve minobacačke granate, koja je na prepunoj tržnici poubijala sve one ljude. Pri budućim našim susretima, Kušanova teta više neće biti živa, i tada ćemo jedan drugome pripovijedati o tom pokolju, koji je ona, ovako ili onako, izbjegla. Umrla je prirodnom, građanskom i kuferaškom smrću, kakvom je, na kraju krajeva, umro cijeli naš svijet.

Ivan Kušan rođen je predzadnjeg kolovoškog dana 1933. u Sarajevu. Njegov otac Jakša rođen je prve godine dvadesetog stoljeća u obližnjim Čevljanovićima, mjestu važne željezničke stanice. I Jakša je bio kuferaš, i njegova je sudbina bila privremena i tuđinska. Kasnije će se, po dolasku u Zagreb, Ivan izvanredno adaptirati, postat će jedan od najzagrebačkijih pisaca, promotor angloameričke kulture u Hrvatskoj, dečko s asfalta. Ničega sarajevskog, ni bosanskog, ničega ahasverskog i kuferaškog, u njegovoj prozi nikada neće biti. Zagrebačkoj je dječurliji, naročito muškoj, Ivan Kušan izmislio Zagreb, i tim je Zagrebom – makar bio i u Parizu – zaludio i klince širom Jugoslavije, na način katkad fatalan. Kada mislim o svome već dvadesetogodišnjem prebivalištu i kada se pokušavam ukotviti ili odgovoriti na ono uvijek jednostavno a neodgovorivo pitanje – otkud ja ovdje? – padne mi na pamet i to da mi se možda vratilo to što sam kao desetogodišnjak po stotinu puta poželio živjeti u rodnome mjestu Koka Milića.

Umro je, dakle, Ivan Kušan. Bolovao je dugo i dugo više nismo bili u stanju vratiti u sjećanje njegovo prethodno lice i figuru. Pamtimo ga iz njegove isposničke faze, bjelobradoga, čela kao u kakvoga predraskolnoga, zajedničkog sveca. Iako on nije bio takav: vrlo životan po svojoj stvarnoj naravi, hedonist, zaljubljen u američku književnost i rusku kulturu, veliki hrvatski pisac koji je knjige za djecu pisao kao da ne piše nekakvim priglupim mališanima, nego je te knjige pisao kao da piše sebi… To mogu samo oni s posebnom vrstom književnoga talenta. William Saroyan, recimo, on je pisao tako. I tko još? Ne znam, teško je sjetiti se još nekoga pisca čije bi ime na kraju svih naših dječaštava moglo stajati uz Williama Saroyana i Ivana Kušana. I gle, njihova imena se, u vječnosti, čak i rimuju!

Prava se bura digla oko ulica ovih dana, s pravom su neki ljudi pokušali objasniti gdje je taj umjetni ili stvarni problem s Ulicom Milana Mladenovića u Zagrebu. Često hodam ovih dana jednom malenom i simpatičnom ulicom, onom Mladena Vodičke (lijepo mi se zove i ima lijepi drvored), a da se rijetko upitam o tome tko je taj gospodin bio, meni je ustvari to i posve svejedno. Mogao bih možda guglati i saznati, mogao bih nekoga pitati, na kraju, možda bih to već i trebao znati. Ali ne, sve to je nepotreban višak, nama je, gospodinu Vodički i meni, sasvim dobro u ovom blagom miru i nepoznavanju. Lijepo, s noge na nogu, hodam u neku svoju besciljnost. Veseli me, da će jednog dana netko na sličan način hodati Ulicom Milana Mladenovića u Zagrebu.

Oko Kolje Mićevića, prevodilačkog čarobnjaka, mađioničara, vrača, u javnosti se decenijama dizao povelik oblak prašine kao oko dobrog hata, što mene sprva nije osobito zanimalo: nisam imao razloga da mozgam o prevodima, ni potrebe da ih poredim sa originalima da bih utvrdio valjaju li, a nije bilo ni nužde da ih sam pravim, pa mi je bilo svejedno je li Mićević veliki meštar samopromidžbe ili mu prepjevi zbilja zaslužuju talambase.

Ali kad sam 1976. iz gimnazije prešao na Filozofski fakultet, gdje sam predavao poeziju, što je prevashodno značilo: sa studentima analizirao pjesme velikih evropskih pjesnika, morao sam provjeravati prevode, a često i praviti ih s težnjom da budu što vjerniji i jasniji, jer zbog netačnosti ili nerazumljivosti većina njih je bila neupotrebljiva. Zavirivao sam i u Mićevićeve i, poredeći ih sa izvornikom, redovno bih utvrdio da se ne mogu analizirati, jer su netačni i sa previše magle. Evo primjer.

Valerijeva mlada Parka kaže: “L’immense grappe brille à ma soif de désastres”, što znači: “Beskrajni grozd sija mojoj žeđi za nesrećama/porazima”. Studentima nije bilo teško shvatiti moj bukvalni prevod: beskrajni grozd su zvijezde, a u žeđi za nesrećama ili porazima vidjeli su biljeg pjesničke veličine. Kad sam im pročitao Mićevićev prevod: “Silan grozd sja kobi moje žeđi nežne”, jedan je rekao: “Tako bih i ja umio!”, a drugi pita: zašto mu je žeđ “nežna”? Da se rimuje sa “neizbežna”. Valerijev stih u kojem je žeđ za nesrećama (ili porazima) postala “kob moje žeđi nežne” netačan je i nerazumljiv. A od Bodlera, čiji je jezik precizan i jasan, Mićević često pravi Malarmea prije Malarmea. Evo Bodlerove pjesme Neprijatelj (L’ennemi) da vidite uzorak moje praktične kritike Mićevićevih prevoda:

Ma jeunesse ne fut qu’un ténébreux orage,
Traversé çà et là par de brillants soleils;
Le tonnerre et la pluie ont fait un tel ravage,
Qu’il reste en mon jardin bien peu de fruits vermeils.

Voilà que j’ai touché l’automne des idées,
Et qu’il faut employer la pelle et les râteaux
Pour rassembler à neuf les terres inondées,
Où l’eau creuse des trous grands comme des tombeaux.

Et qui sait si les fleurs nouvelles que je rêve
Trouveront dans ce sol lavé comme une grève
Le mystique aliment qui ferait leur vigueur?

– Ô douleur! ô douleur! Le Temps mange la vie,
Et l’obscur Ennemi qui nous ronge le Coeur
Du sang que nous perdons croît et se fortifie!

“Moja mladost bješe tek mračna oluja kroz koju su tu i tamo probijala blistava sunca; grom i kiša pravili su takvu pustoš da u mom vrtu ostade vrlo malo rumenih plodova. I evo dotakoh jesen ideja, i treba upotrijebiti lopatu i grablje da se opet sakupi poplavljena zemlja gdje je voda izrila rupe velike kao grobovi. I ko zna hoće li novo cvijeće što ga sanjam naći u tome tlu ispranom kao žal mističku hranu što će mu dati snagu? O bole! O bole! Vrijeme jede život, a mračni Neprijatelj što nam glođe Srce od krvi koju gubimo raste i snaži se!”

Mićevićev prepjev:

Moja mladost beše tek sumračan vihor,
prožet tu i tamo od sunaca svetlih;
grom i kiša takav stvoriše pust prizor
da mi vrt ostade bez plodova zrelih.

Evo gde me stiže već jesen ideja,
i kad treba naći lopatu i grablje,
da se sravni zemlja poplavljenih leja,
gdje na rake liče vlažne lokve žablje.

A možda cvet novi koji san moj vidi
pronaćiće u tlu spratom poput hridi
tu mističnu hranu koja snagom vrca?

O boli! o boli! Vreme život tlači,
mračni neprijatelj što nam jede srca
od naše je krvi istekle sve jači!

Odabrao sam ovu pjesmu jer Mićević 1989. godine u pogovoru Cveću zla kaže: “sonet Neprijatelj prevodio sam još 1959. godine, ali evo i danas pokušavam da nađem odgovarajuću početnu rimu koja bi zamenila Bodlerovo ravage-orage (itd.)”. Evo spiska Mićevićevih grešaka i izmišljotina:

a) Nije vihor već oluja, a ova greška je gora nego što se isprva čini: sunce kroz oluju može probiti, a kako probija kroz vjetar to znaju samo Jehova na nebu i Mićević u Banjoj Luci. Milionima puta se zbilo da istodobno duva vjetar i da grije sunce, ali se pitam ima li čitaoca koji je u stanju sebi predočiti vihor – jak vjetar koji se kreće u vrtlogu, kako piše u rječniku – “prožet tu i tamo od sunaca svetlih”? Valjda je trebalo kazati da ga katkad prožimaju, ako ga uopšte mogu prožimati? Zamislite vihor koji sunca neđe prožimaju, a negđe jok! I kako nevidljivi vihor može biti “sumračan”? Pitaj Allaha. Taj “sumračni vihor” spada u mićevićevske poetizacije od kojih dobijam osip, ali o njima ću kasnije. I koji je ovo jezik: “prožet od sunaca”? Službouljudni? Kancelarijski? Podoficirski? Šalim se: prisila sroka i metra kriva je što je posegao za spregom “prožet od sunaca”, jer da je kazao “prožet suncima”, imao bi slog manje i ne bi bilo rime, pa je sintagma “prožet od sunaca” jedan od dokaza da Mićević ne umije praviti valjane vezane stihove, što će u ovom zapisu, nadam se, biti podrobno pokazano.

b) U originalu plodovi su “rumeni” a ne “zreli”: i ova greška je krupnija nego što izgleda, jer izvornik dopušta mogućnost da u vrtu ima drukčijih: nerumenih, blijedih, kržljavih plodova. Zreli plod sugeriše jesen života, a pjesnik govori o “jeseni ideja”, a i nju je tek “dotakao”, nije posve u njoj. Vrt Bodlerov nije, kao Mićevićev, lišen zrelih plodova nego je u njemu rujnih ostalo vrlo malo, a ovakvi promašaji, koji krivotvore pjesničku viziju, u njegovim prepjevima mnogo su češći nego što bi, prepostavljam, osvjedočeni mag sebi smio dopustiti.

c) Kad rečenicu: “Grom i kiša takav stvoriše pust prizor da mi vrt ostade bez plodova zrelih” uporedite sa bukvalnim prevodom: “grom i kiša pravili su takvu pustoš da u mom vrtu osta vrlo malo rumenih plodova”, biva očito da je skrojena na jeziku koji je puškomet daleko od korektnog: to što mu je vrt ostao “bez plodova zrelih” u Mićevića je posljedica “pustog prizora”, a ne pustošenja koje je “prizor” stvorilo. U gramatici piše da glavna rečenica kazuje uzrok, a zavisna posljedicu, i samo osoba koja maternji jezik ne čuje dobro, ili je, pateći se sa vezanim stihom, privremeno postala jezički nagluha, može “pust prizor” proglasiti uzrokom ostajanja bez plodova.

d) Ni stih: “A možda cvet novi koji san moj vidi” nije sročen dobro: pomišljate da “cvet”, kao subjekat, vidi san kao objekat, pa je trebalo napisati: „što ga san moj vidi”, ali to nije sve. U originalu se govori o “novom cvijeću što ga sanjam”, a pošto množina nije mogla stati u metar i, uz to, valjalo je naći rimu, cvijeće vidi ne pjesnik već njegov san, a ovakva jezička prenemaganja, koja nisu svagda posljedica prinude poetskih pravila oblikovanja, u Mićevića možete naći vrlo često.

e) Neću podvrgavati kritici rime “vihor”-“prizor” i “svetlih”-“zrelih”, jer se i sa Trebevića vidi kakve su, nego ću reći: ako je od 1959. do 1987. tražio “odgovarajuću početnu rimu koja bi zamenila Bodlerovo ravage-orage” i nije našao ništa bolje od “prizor-vihor”, onda kuku Bodleru. Pošto prevod ove strofe sadrže dvije laži: Bodlerova mladost nije bila vihor već oluja, nevrijeme, a plodovi nisu zreli već rumeni, očekivalo bi se da rime ne budu traljave, jer ko je vidio da prevodilački vrači posežu za slabim srokovima koje vode u laganje? Takve rime bi djelomično bile iskupljene ako bi bile posljedica odluke da što tačnije prenese sadržinu izvornika, a ovako – očit su dokaz stihotvoračke nevještine i ne mogu da nam ne paraju sluh.

f) U originalu nema “leja”, jer se vrt ne može svesti na lijehe koje su “manji uski komadi obrađene zemlje u vrtu”, kako piše u rječniku, a pošto mu je trebala rima sa “ideje”, obavezni smo zamislititi – a ukoliko nismo u stanju, to je podatak protiv nas a ne protiv banjalučkog maga – lijehe gdje se legu žabe u lokvama koje uzgred liče na rake, što je preko jego, ako je i od Mićevića.

g) U originalu nema ni “lokvi žabljih”, a na pitanje: kako žablje lokve mogu ličiti na rake, Njegoš bi odgovorio: “Ovoga su u grobu ključevi!” Te “lokve žablje” idu u mićevićevske proizvoljnosti od kojih se prištim. I šta znači epitet “vlažne”? Njim kuša prikriti besmislicu: lokve su barice, udubljenja gdje se zadržala voda, a pošto je poredba raka i lokvi vrlo rđava, iz njih je uklonio vodu: lokve su postale vlažna udubljenja u zemlji da bi mogla ličiti na grobove, a okle žabe u udubljenjima gdje nema vode? To telefonom pitajte prevodioca. Ovo je pravio obrnuti čarobnjak koji pretvara zlato u blato. Proučavajući mu prepjeve, kašto bih se sjetio šta je o jednom pjesniku kazao Josif Brodski: “To je kralj Mida ruske poezije: sve što takne pretvori u govno”.

h) Jedva sam shvatio šta znači: “spratom poput hridi”, čak sam se pitao: kakav je ovo sprat? Razumljivije bi bilo da je napisao “spranom”. U originalu nema ni hridi koje su nimalo srećna zamjena za isprani žal. Pjesnik očito govori o pijesku, ali u rječniku Le petit Robert “grève” je, u osnovnom značenju, ravni teren, od pijeska, šljunka, na obali mora ili rijeke, stoga sam u svom prepjevu napisao: “isprano ko žal”.

i) Hrana snagom ne “vrca” već je daje. Snagom vrca momak, moma, ždrijebac, ali ne hrana, osim ako treba da se rimuje sa “srca”, što znači da Mićević nije osobito vješt “rimljanin”.

j) U originalu “vreme” život ne “tlači” već ga “jede”: i ova netačnost, opet uzrokovana rimom, nedopustivo je falsifikovanje smisla pjesme, baš kao i vrt koji “ostade bez plodova zrelih”.

Evo sad moga prepjeva:

Moja mladost bješe mračna nepogoda:
Kroz nju, ovdje-ondje, sunce bi prosjalo;
Grom i kiša tako harahu da ploda
Rujnog u mom vrtu osta vrlo malo.

I jesen ideja evo dotakla me;
Lopatu i grablje – pa sakupi snöva
Poplavljenu zemlju, gdje je voda jame
Izrila, i nisu manje od grobova.

Hoće li mom novom cvijeću sanjanu
Ovo tle, isprano ko žal, dati hranu
Mističnu od koje snaga će da dođe?

O bole! O bole! Vrijeme život ije,
A Dušmana mračnog što nam Srce glođe
Krv koju gubimo jača. Sve veći je.

Nedavno sam čitao ovaj tekst, pravljen prije otprilike četvrt stoljeća, i uvidio da neke stvari mogu uraditi bolje, a koga zanima šta sam u prvobitnoj verziji ispravio, neka pogleda moju knjigu prepjeva iz Cvijeća zla.

Ko uporedi Mićevićev prepjev sa mojim mojim, biće mu jasno da je potonji pravio profesionalac, a da je prvi djelo možda ne baš sasvim amatera, ali je od čarobnjaka daleko kao Sirijus od Kanopusa. Ukratko – 1: 0 za Vešovića.

Sad evo De Vinjijev sonet Pariski duh (Esprit parisien), strofa po strofa: original, pa bukvalni prevod, pa Mićevićev boldirani prepjev, pa moj u kurzivu:

Esprit parisien! Demon du Bas­-Empire!
Vieux sophiste épuisé qui bois, toutes les nuits,
Comme un vin dont l’ivresse engourdit tes ennuis,
Les gloires du matin, la meilleure et la pire;

“Pariski duše! Demone Kasnog Rima!Stari sofiste umorni koji piješ, svih noći, kao vino što pjanstvom umrtljvuje tvoje dosade, Slave jutra, (ono) najbolje i najgore”.

Pariski duše! Demone Donjeg Vira!
Stari trudni znalče što piješ, sred tmice,
Vino čije pjanstvo skruti tvoje klice,
Slavo jutra, kad se dobro i zlo zbira;

Ti pariski duše! Demon Kasnog Rima
I star sofist, smoren, što sve noći piješ,
Ko vino što pjanstvom čame ti ubije,
Slave jutra, dobra najveća sa zlima;

Froid niveleur, moulant, aussitôt qu’il expire,
Le plâtre d’un grand homme ou bien d’un assassin,
Leur mesurant le crâne, et, dans leur vaste sein,
Poussant jusques au coeur ta lèvre de vampire;

“Hladni izjednačitelju, što liješ, čim izdahnu, gips velikog čovjeka ili pak ubice, mjereći im lobanje, i, u njihove široke grudi, guraš sve do srca svoju vampirsku usnu”.

Hladni ravnatelju, lijuć, za kraj pira,
Masku velikana il pak nekog zlice,
Mereć im lobanje, i, kroz sve žilice,
Gurajuć do srca svoj jezik vampira;

Hladni ravnaoče što, čim umru, liješ
Gips velikanima il pak zlikovcima,
Lobanje im mjeriš, širokim prsima
Vampirskom usnom im sve do srca riješ;

Tu ris! – Ce mois joyeux t’a jeté trois par trois
Les fronts guillotinés sur la place publique.
– Ce soir, fais le chrétien, dis bien haut que tu crois.

“Ti se smiješ! – Taj veseli mjesec baci ti tri po tri čela giljotinirana na javnom mjestu. – Noćas, budi hrišćanin, reci glasno da vjeruješ.

Smeješ se! –Taj mesec dade ti tri po tri
Giljotinirana čela da svet motri.
Noćas budi hrišćan, nek je vera čvrsta.

Smiješ se! – Tri pò tri, taj ti mjesec vedar
Čela s giljotine baci, gdje puk gleda.
– Noćas, hrišćaninom budi, s vjerom čvrstom.

A genoux! roi du mal, comme les autres rois!
Pour que la Charité, de son doigt angélique,
Sur ton front de damné fasse un signe de croix.

“Na koljena! kralju zla, kao drugi kraljevi! Nek ti Milosrđe, svojim anđelskim prstom na prokletom čelu napravi znak krsta.

Klekni! Despote zla, kao svi despoti!
Da ti Milosrdnost, anđelskoga prsta,
Na prokletom čelu načini znak krsta.

Kralju zla, ko drugi kralji, klekni! E da
Milosrđe svojim anđelskim bi prstom
Prokleto ti čelo označilo krstom.

Ovo neću detaljnije razmatrati: nek čitalac, poredeći njegov i moj prepjev, sam izvlači zaključke, ali ću podvući važne stvari. Kako je Bas­-Empire, to jest kasni Rim, postao “Donji Vir”? Na ovu proizvoljnost, čiji besmisao vapi do neba, prislio ga je despot Srok pred kojim je banjalučki mag prečesto prisljen da klekne. A kako se desilo da četvrti stih u prvoj strofi pogrešno pročita i “slavu jutra” stavi u vokativ? Nije ga pogrešno pročitao.

Tačno je da je u Valerijevim stihovima iz Nacrta zmijca: “Où l’oisive et l’Ève suave / s’engage en de vagues dangers!” (“Gdje se dokona i nježna Eva upliće u maglovite opasnosti!”), posljednje dvije riječi pogrešno shvatio: “gde lenjiva i Eva blaga kroz opasne se bori vale”, jer “de vagues” nije imenca (“vali”) nego pridjev (“neodređen, maglovit”), što potvrđuje partitivno “de” koje Francuska akademija od 17. vijeka nameće kao korektnu formu u pisanom jeziku ako je pridjev ispred imenice, pravilo koje je Valerijev rafinirani jezik morao poštovati. Tako mi veli romanistkinja Sunita Subašić-Thomas s kojom već osam mjeseci pravim prepjeve sa francuskog. Uz to “danger” nije pridjev (“opasan”) već imenica (“opasnost”): da bi “des vagues” bili vali, morali bi biti “dangereuses” (“opasni”). Vali su mu se prividjeli, a svoja priviđenja ovaj vrač često podmeće drugima.

Ali De Vinjijev stih “Les gloires du matin, la meilleure et la pire” [“Slave jutra, (ono) najbolje i najgore”], nije pogrešno pročitao nego je slab stihotvorac. Kad u prepjevu Bodlerovog Albatrosa kaže: “Jedan mornar lulom kljun mu njegov pali”, ovo liči jeziku ratnog gradonačelnika Rajvasa koji je zborio: “U mene mi žena”, a ko ima polamaturu zna da je Mićević morao reći ili “kljun mu pali”, ili “kljun njegov pali”, ali je po nalogu despota Metra napisao “kljun mu njegov pali” da popuni broj slogova i dobije ritam. Isti rđav stihotvorac je u De Vinjijevu sonetu napavio besmislicu koja je posljedica nimalo srećnog sroka: kako “kroz sve žilice”, a ne kroz “široke grudi”, kao u originalu, taj duh “gura do srca svoj jezik vampira”, to je tajna svim koji ne pristaju da im štokakvi prevodilački vrači siluju mozak. Isti loš stihotvorac je, pod metričkom prisilom, iz De Vinjijevog trećeg stih izbacio veznik “kao”, ičetvrti stih mu je ostao visiti u zraku, pa ga vokativom kuša spasiti od besmisla, čime je uništio krasnu sliku: duh Pariza, duh dekadencije kakva je zahvatila kasni Rim, kao vino protiv čame u svim noćima pije slave jutra, slave od nekad! Vokativom Mićević siluje original: dekadentni pariski duh, uronjen u svoju noć, proglasio je slavom jutra, a meni jedino ostaje se, od čuda, prekrstim petom i dodam: Tobejarabi estagfirulah! I kakva su to jutra “kad se dobro i zlo zbira”? Valjda se na kraju, a ne na početku, sabiraju zla i dobra? Svaka čast onom ko može zamisliti jutro kad “dobro i zlo zbira”. Silovanja originala jedan su od zaštitnih znakova ovih prepjeva.

A stih: “Vino čije pjanstvo skruti tvoje klice” treba dati Udbinim stručnjacima za šifrirane poruke, mada se bojim da bi otišli ututanj svi napori da ga odgonetnu, a prevodilačkog vrača iz Banje Luke treba brojiti u Malarmeove sljedbenike. Jednom, na pitanje kamo ide, Malarme je, raspoložen da zbija šale sa svojim pjesništvom, odgovorio: odoh da u jedan sonet stavim još malo tame. Svoje prepjeve Mićević nemilice puni raznim vrstama tama, zato im ne manjkaju ni besmislice, što će kasnije biti pokazano. Ovdje ga rima sili da od razumljivog pijanstva koje “umrtljvuje tvoje dosade” napravi nerazumljivo pijanstvo koje “skruti tvoje klice”, mada je mogao reći: “što piješ, sred tame, ko vino što pjanstvom umrtvi ti čame, slavu jutra”, čime bi izbjegao nasilje nad smislom tih stihova koje je posljedak vokativa “slavo”. Mogao je, ali rime prvog katrena: “vira”-“tame”-“čame”-“zbira” ponovile bi se tek djelimično u drugom: “pira”-“zlice”-“žilice”-“vampira”, a Mićević se strogo se drži rima originala, što često plaća preskupo, dočim ja mislim rime nisu plot kojeg se prevodilac, kao pjanac, mora obavezno držati.

2. Da provjerim svoj ne baš laskav sud o prepjevalaštvu Mićevićevom, fakultetskog kolegu Nikolu Kovača, profesora moderne francuske književnosti, pitao sam šta misli o prevodu Valerijevog Morskog groblja. “Taj prevod je mrtav. I to nije jedni Koljin prevod koji smatram mrtvim”. U antrešelj dodao još ponešto, više ne sjećam šta, a ne bih, razumije se, izmišljao.

Uporedio sam 130, možda i 140 Mićevićevih prevoda sa originalom (Šenije, De Vinji, Lamartin, Igo, Gotje, Nerval, Bodler, Rembo, Malarme, Eredija, Laforg, Verlen, Moreas, Kro, Apoliner, Valeri) i na osnovu njih stvoren, činjenicama obilato potkrijepljen sud nudim svima koje bi to moglo zanimati, uz jednu ogradu: nije isključeno da Mićević, sa sto i kusur obavljenih knjiga prevoda, u drugim prepjevima jeste čarobnjak, ali oni koje sam proučio takav sud uopće ne dopuštaju: dobrih ima vrlo malo, baš kao u Bodlerovom vrtu rumenih plodova.

Ne govorim kao osobe koje jedino svoje prepjeve smatraju valjanim, i ne mislim na zakeranja: ako vam je bog dao nešto malicioznosti, teško ćete naći prevod kojem nemate šta zamjeriti, već mislim na ozbiljne primjedbe stručnjaka koji je dosad prepjevao, sam ili u duetu, najmanje 40 000 stihova, na fakultetu predavao prevođenje i napisao knjigu u kojoj analizira prepjeve. Taj stručnjak ostavlja za obdanište priče o prevođenju kao sustvaralaštvu koje ima svoje slobode. Da, ako ste veliki pjesnik. Ako ste Šoljan ili Slamnig, vaš prevod biće kreacija, ali njini prepjevi, koje sam poredio s originalima, vrlo s točni, svojstvo važnije od svih ostalih. Ako nije pravedeno stavljati Mićevićeve uz prevode velikih pjesnika, eno mu Ante Jurevića sa čijim se prevodima Bodlera Mićevićevi ni po čemu ne mogu mjeriti, a ko zna išta o tamo nekom Jureviću?

Taj stručnjak dobro zna da u približavanju originalu koji se nikad ne dostiže Slamnig i Jurević idu mnogo dalje od Mićevića, a zna i gdje je donja granica prevoda ispod koje idu štetočine, kako sam na časovima zvao mutave prevodioce kojih je u nas, u doba Titovine, bila sva sila. Moje zamjerke temelje se na vjeri da nije politika već prevođenje umjetnost mogućeg, a Mićević je najčešće daleko od toga da “iscrpi polje mogućeg”, da se poslužim Pindarovim riječima koje je Valeri stavio kao epigraf pjesmi Morsko groblje.

Dodajem i da su Mićevićevi, ne malobrojni tekstovi o svom prevođenju, ali i ono što sam ga čuo govoriti o tome, pojačavali moju sumnju u vrijednost njegovih prevoda. Pogovor Cveću zla, na primjer, sročila je osoba koja sebe smatra velikim prevodiocem i istinskim pjesnikom i uz to zna sve o poeziji, sve o Bodleru i sve o prevođenju. Evo odlomak:

“Kažem: buduće vreme. To vreme postoji, kad je reč o poeziji, pa i o prevođenju poezije. Bodler je naučio i navikao svoje prevodioce da se ponašaju kao pesnici radeći na njegovim tekstovima; on im je omogućio stvaranje vlastitih ubeđenja koja se uvek moraju bespoštedno braniti. Ali sve je to manje važno od misli koju Bodler budi u nama dok razmišljamo o jednom novom stepenu na kome će njegova poezija biti prevođena, da sanjamo o nekakvom budućem pesniku ili prevodiocu u nama (koji postoji) koji će možda u potpunosti razbiti te čvorove oko kojih se sada lome koplja naše svesti i metode, da bi s tačnošću mašine odstranio iz teksta sve ono što je konvencija između bitnosti i koji će tako, obdaren i gotovo senzibilizovan nepogrešivim kritičkim osećanjem, svesti Bodlerove stihove na njihov minimum, da bi onda od tog minimuma, koji je suština, pravio svoje oblike koji će zahtevati sasvim nova grafička rešenja, nezamisliv sistem slova, materijal, dimenzije, – koji će činiti da se poezija prima kao svetlost, ili zvuk, ili znak, ili sve to objedinjeno na način koji još možemo samo da sanjamo”.

Ovakva prenemaganja, koja u njega nisu rijetka, ubijaju me u pojam! Mićević od Bodlerovih, graverskom iglom u bakar urezanih stihova često pravi krš i lom, a sanja o prevodima “koji će činiti da se poezija prima kao svetlost, ili zvuk, ili znak, ili sve to objedinjeno”! Mistifikacije ne trpim ni u velikih pjesnika, a kamoli u prevodilaca, a magline kojim vrač ogrće svoje prepjeve meni su neprobavljive. Prevođenje je posao gdje je glavno jesi li profesionalac, drugo su bajke za predškolce. I šta znači tvrdnja: “obdaren i gotovo senziblizovan nepogrešivim kritičkim osećanjem”? Valjda treba reći: “obdaren i senzibilizovan gotovo nepogrešivim kritičkim osećanjem”? Šta znači “gotovo senzibilizovan”? Je li za njega senzibilizovanost ideal koji se ne doseže, pa je relativizuje ogradom “gotovo”, a nepogrešivost kritičkog osjećanja, koju niko nije dosegao, smatra mogućim?

U prepjevima svih Francuza Mićević pravi defektne stihove, zato u pogovoru Cveću zla naknadno kuša da tu manu pretvori u vrlinu. U “poslednih dvadesetak godina”, veli, “prevodioci su “učinili napor da se oslobode milozvučnosti našeg odviše (zlo)upotrebljavanog dvanaesterca, i Bodlerov aleksandrinac prevodili su stihom od trinaest, četrnaest ili čak više slogova”, a “mene kao da je više privlačio izazov da u okviru postojećeg broja slogova ostvarim nešto drukčije, da se ponašam anarhično unutar konvencije; povremeno pomeranje cezure ulevo ili u desno, gotovo neprekidno uzmicanje klasičnoj metrici i stalno merenje muzičkog trajanja pojedinih slogova u čemu je, po meni, sadržava sva tajna pesničkog ritma”.

Tajnu pjesničkog ritma Mićevih temelji na mistifikaciji, na “merenju muzičkog trajanja pojedinih slogova”, a taj posao je prepušten na milost i nemilost samovolji njegovog za jezik potvrdog sluha. Tajne poetskog ritma podrobno su istraživane u nauci 20. stoljeća, sjetimo se samo Lotmanove u nas prevedene knjige Struktura umetničkog teksta: nakon njegovih ispitivanja zakona poetskog ritma smiješno je Mićevićevo brbljanje o “merenju muzičkog trajanja pojedinih slogova”, ali to kažem usput, a htio sam reći da Mićević izmišlja: u Cveću zla preveo je 1718 aleksandrinaca, od čega su 1659 posve pravilni, simetrični, sa cezurom poslije šestog sloga, zato se u toj knjizi ne osjeća njegovo “anarhično ponašanje” “unutar konvencije”, ni “gotovo neprekidno uzmicanje klasičnoj metrici”.

Od 59 stihova koji su nepravilni, asimetrični, njih 34 imaju slog više, dakle, to su trinaesterci, a dio njih mora se doživjeti kao nemoć da se “ukreše” dvanaesterac (“dva ratnika boj biju: mačevi njihovi”, mada ovo nije teško pretvoriti u dvanaesterac: “dva ratnika biju boj: mači njihovi”, ili: “a srce uranja u najčistiju pjanost”, od čega se još lakše pravi dvanaesterac: “a srce uranja u najčišću pjanost”), a pošto je takvih stihova malo u poredbi s ogromnom masom dvanesteraca, doživljamo ih kao greške: da nešto u pjesmi ili u knjizi poezije bude smislotvorno, mora biti osjetno kao intencija, Lotman kaže tendencija.

U njega još ima trinaesteraca od kojih je lako napraviti dvanaesterce: “Luno mog života! svije te golema”, umjesto: “O Luno života mog! svije te golema”, ili: “kliče: Belzebube moj dragi, uzore”, umjesto: “kliče: ’o moj dragi Belezbube, uzore”, ali se Mićević drži načela: sve mora biti kao originalu, što često znači da mora sačuvati svako “o” i “oh” i “ah” kao abuzemze nebesko. Ima i 8 trinaesteraca u kojim odustaje od elidiranog veznika “k’o” (“koje morska sunca bojahu kao zublje”) i samo se u njima osjeća svjesna odluka da odustane od dvanesterca. Najzad, evo iz soneta Sed non satiata, koji je poseban slučaj, broja slogova u sthovima: 13,12,13, 14 / 14, 13,14,14 / 14,14,13 / 14, 15,14), ali odbacivanje dvanesterca nije dalo valjan rezultat.

Samo u 16 dvanaesteraca pomjerao je cezure [“Pokrenuti sva vremena i sav prostor”(8+4), “Mladost svetu jednostavnu, s čelom bujnim”(8+4), Rubens, reka zaborava, vrt lenosti” (8+4), “Rembrant, tužna bolnica, puna šapata” (7+5),”Kroz tužaljku neukrotivu i divlju” (4+8), “Htede samo o kraljice nesmiljena” (4+8), “Nije mi ravno suncu što sja nad morem”(7+5), “Šetnje, pesme, poljupci, buketi šumni” (7+5), “I Mržnja je kažnjena tom dušom bolnom” (7+5), “Silne šume plašim vas se ko crkava” (4+8 ili 8+4), “Ja čujem u neizmernom smehu mora (8+4) ,”Belu nam kuću malu, al punu sklada” (7+5), “O ti prvi i najlepši od anđela” (8+4), ” O Satano spasi me sred moga jada” (7+5), “Kultom rane i ljubavlju spram dronjaka (8+4), “To je slavna gostiona iz vodiča” (4+8 ili 8+4)], ali ti izuzeci nisu dokaz “gotovo neprekidnog uzmicanja klasičnoj metrici”, jer ih vidimo kao ritmička klecanja: po Lotmanu, u tim prepjevima bi morala biti vidljiva i norma i njeno narušavanje, čega ima samo u 13 pjesama, a u ostalih 70 norma trijumfuje u cezuri čvrsto usidrenoj na polovini stiha: da je u svakoj pjesmi, ili u većini, pomjerao cezure, to bismo osjetili kao svjesnu namjeru, a ovako, tih 16 među 1718 alekandrinaca ritmička su izjalovčad. Plod naknadne pameti je, dakle, tvrdnja da se “ponašao anarhično unutar konvencije” i da “pomeranje cezure u levo ili u desno” znači “gotovo neprekidno uzmicanje klasičnoj metrici”.

3. Razmotrću pjesmu Viktora Igoa Paroles sur la dune, to jest Riječi na pijesku, po Mićeviću, to jest Riječi na duni, po meni: ova razlika nije važna, ali se i iz nje vidi moja težnja ka što tačnijem prevođenju. Navodiću original svake strofe, pa njen bukvalni prevod, pa boldirani Mićevićev, pa vlastiti prepjev u kurzivu, a potom ću komentirati ono što je Mićević napravio.

a) Maintenant que mon temps décroît comme un flambeau,
Que mes tâches sont terminées;
Maintenant que voici que je touche au tombeau
Par les deuils et par les années,

b) Sad kad mi vrijeme slabi kao baklja, kad su moje zadaće okončane; sad kad evo groba se dotičem žalostima i godinama.

c) Sad kad moj je život kao baklja spaljen,
Kad moj je zadatak svršen,
Sad kad na dno crne rake ja sam svaljen,
Starošću i bolom skršen;

d) Sad kad mi vrijeme slabi kao zublja,
Kad moj se svrši zadatak;
Sad, u godinama kad žalost, sve dublja,
Evo groba se čak hvata.

Mićević vjeruje da zvučnost sintagme “kao baklja spaljen” može prikriti, možda i iskupiti, dvostruku laž. Original kaže da pjesnikov život nije spaljen: ovakim pretjerivanjima od velikog praviš drugorazrednog pjesnika. Uz to, baklje gore, daju svjetlo, mogu gorjeti, ali ne i biti spaljene. Spaljuju vještice, Đordana Burna, mostove iza sebe, ali ne baklje. Dabić je spaljivao sela i gradove, ali nikad nije spalio ni jednu baklju. Pjesnikovo vrijeme koje je oslabilo kao baklja Mićević je pretvorio u život spaljen kao baklja, što rade amateri, a ne čarobnjaci. Još gora je laž, koja puti ka neukusu sklonom napuhivanjima, tvrdnja da je pjesnik “na dno crne rake svaljen”. I kad bi bilo tačno, a nije, da se osjeća kao svaljen u raku, ostale riječi: “na dno crne” i “ja” višak su kojim popunjava metar, a ovakvi viškovi u njega su brojniji nego što je dopušteno magu i jak su dokaz amaterizma.

Po Česlavu Milošu, u prevođenju je glavni problem kako naći dovoljno zgusnute formulacije koji će prenijeti pjesnikovu misao, što u praksi znači: kako eliminirati viškove koji se gotovo uvijek jave kad pjesmu sa stranog prozom prenesete u naš jezik, a to će na koncu reći da su prevodiocu suvišne riječi zabranjene i da su dopisivanja dokaz nevještine, osim kad se ne može drukčije, a ti slučajevi su, po mom iskustvu, rjeđi no što se priča. Mićević si često dopušta luksuz da proizvodi viškove: dopisuje čega u izvorniku nema, a izbacuje kao višak ono što u originalu postoji. I mada su rime “spaljen”- “svaljen”, “svršen”-“skršen” zvonke ko vojničke cokule na ulicama Beograda za prvomajskih parada, mene nisu očarale toliko da zaboravim činjenice: Viktor Igo, koji je živio 83 ljeta gospodnja, ovu pjesmu napisao u 52. godini, što će reći da bi skršenost starošću, kao laž, izbjegao prevodilac vještiji i sa više sluha za poeziju.

U prevodu druge strofe postoje rupe kao da je bila izložena djejstvu Dabićeva topništva s Trebevića i, uz to,original je osiromašen više no što bi mađioničar smio sebi dozvoliti:

a) Et qu’au fond de ce ciel que mon essor rêva,
Je vois fuir, vers l’ombre entraînées,
Comme le tourbillon du passé qui s’en va,
Tant de belles heures sonnées;

b) I kad u dubini tog neba što ga moj uzlet sanjaše, vidim kako bježe, prema sjenci vučeni, kao vihor prošlosti koji odlazi, toliki krasni časovi što odzvoniše;

c) Sad kad prema dugo snevanome svodu,
Prema usamljenoj seni,
Kô vihor prošlosti naglo će da odu
Svi oni prekrasni treni;

d) Kad u nebu, o kom sne moj uzlet snova,
Bježi, jer tama ih siše,
Ko vihor prošlosti, toliko časova
Lijepih što odzvoniše;

Ova strofa se ne može prepjevati a da se nešto ne izbaci, ali se odmah vidi da se završetak trećeg stiha (“qui s’en va”, “koji odlazi”) može ispustiti da se oslobodi prostor za važne stvari koje se ne smiju izostaviti. Mićević koji, kako ste čuli, sanja o prevodiocu sa “nepogrešvim kritičkim osećanjem”, smatra da su važne baš te riječi bez kojih prepjev može, čak je prilogom naglasio njihov značaj: “naglo će da odu”, a zašto – trebalo bi razbaciti grah da nađemo odgovor. A važan polustih “que mon essor rêva”, (“što ga moj uzlet sanjaše”) zamijenio je pridjevom “snevan”, jer prepjevi koje sam mu proučio kažu da mu je “kritičko osećanje” miljama daleko od “nepogrešivosti”. Zašto bi Igo, ili bilo koji pjesnik, ili bilo koji čovjek, “snevao” svod koji mu je vječito nad glavom i svagda mu je vidljiv? O uzletu na nebo i pjesnički i ljudski je legitimno snivati, a snevati nebo ni zašto i ni krošto mogu samo drugorazredni pjesnici, a Igo je, kako reče Andre Žid, najveći francuski pjesnik, mada je dodao “avaj”, što možda više govori o potonjem nego o prvom. Daću sto konvertibilnih maraka insanu koji u sintagmi “snevani svod” otkrije relevantan smisao, unatoč tomu što krasno zvuči.

I “usamljena sena” vrlo je dražesna. Vrlo poetična. O ovim prepjevima možete reći sve osim da su nepoetični, ali poetizacije najčešće ne vode suviše daleko ni u izvornom stvaralaštvu, a kamoli u prevodima. U svakom slučaju, te poetizacije ne mogu prikriti žalosne promašaje, ovaj put tešku proizvoljnost: zašto je sena “usamljena”? Proizvoljnosti su najnesnosnija od svih mana Mićevićevih prevoda: u izvorniku toj tami, ili sjenci nije dužnost da bude usamljena već da vuče, privlači, odvlači minule časove života, pa se opet javlja pitanje: zna li iko šta pridjev “usamljen” radi u ovoj strofi, osim što popunjava metar?

Taj epitet škodi prepjevu, gotovo nas poziva da saosjećamo sa kosmičkim mrakom koji guta pjesnikov život! Jer kako drukčije, ako ne kao poziv na sućut, da doživimo pridjev “usamljen” u ovom spregu? Ima u dubini neba njakva “usamljena sena” kojoj pjesnikovi minuli časovi hitaju u susret da joj prave društvo. Čak ako je ovo čitanje maliciozno, što ovaj prepjev i zaslužuje, nema sumnje da u Igoovom pjesništvu vrve, nadiru, kuljaju mrakovi, tmuše, tmine, tmice, pomrčine, tame, sjenke, u njega ćeš naći čak i “strašno crno sunce iz koga noć zrači” i malo je vjerovatno da je u njega sjena ikad “usamljena”.

O proizvoljnostima u Mićevićevim prepjevima mogao bih sročiti zaseban tekst, ali, za moje svrhe, dovoljno je, zasad, razmotriti drugu strofu iz jedne od Stanci Žana Moreasa:

Vague qui viens avec des murmures câlins
Te coucher sur la dune où pousse l’herbe amère,
Berce, berce mon coeur comme un enfant sa mère,
Fais-le repu d’azur et d’effluves salins.
“Talasu što dolaziš s maznim mrmorenjem da zaspiš na duni gdje niče gorka trava, ljuljaj, ljuljaj moje srce, kao dijete njegova majka, nasiti ga auzrom i slanim isparenjima”.

Evo Mićevićeva prepjeva:

Vale koji stižeš u huku laganom
da usniš na žalu gdje je gorka trava,
njiši, njiši srce moje, neka spava,
nadoj ga ljubavlju i nježnošću slanom.

Evo i moga:

Vale što sa maznim stižeš mrmorenjem,
Da zaspiš na duni gdje su gorke vlati,
Ljuljaj moje srce kao čedo mati,
Nadoj ga azurom, slanim isparenjem.

Ako ste se pred četvrtim stihom Mićevićeva prepjeva prekrstili lijevom umjesto desnom, učinili ste to iz više no dobrih razloga: majku i dijete šutnuo je iz trećeg stiha i dodao “neka spava”, jer nije mogao naći rimu sa “trava”, mada nije bilo nemoguće naći je: “Srce mi, ko mati dete, uljuljkavaj”, a pošto je ovo moje iznašašće, evo i druge verzije: “Vale što sa maznim stižeš mrmorenjem, / Da zaspiš na dini gdje je gorka trava, / Srce mi, ko mati čedo, uljuljkavaj, / Nadoj ga azurom, slanim isparenjem”, ali još nisam odlučio koji je prepjev bolji.

Mićević nije tražio rimu koja će majci i djetetu omogućiti da ostanu u pjesmi, jer mu je “nepogrešivo kritičko odećanje” reklo da ponavljanje “ljuljaj mi” mora sačuvati kao važno, a majka i dijete glavačke su izbačeni iz pjesme! A kad ih je izbacio, kuša da se u četvrtom stihu iskupi: izbacio je azur i isparenja i iz prsta isisao ljubav i nježnost. Da sačuva ponavljanje “ljuljaj ga”, dopisao je “neka spava”, izbacio majku i dijete, izbacio azur i isparenja, dopisao ljubav i nježnost, a ovakve pokore, koje u Mićevića nisu rijetkost, prizivaju mi u pamćenje riječi Milana Kašanina: “samovolja amatera”! On koji često nije kadar riješiti ni ovako jednostavne zadaće, sanja o prevodima “koji će činiti da se poezija prima kao svetlost, ili zvuk, ili znak, ili sve to objedinjeno”, što je zbilja za krepati! Greške tog prodavca magle potiču i iz slabog razumijevanja teksta: nema razvijeno osjećanje za hijerarhiju značenja u pjesmi, ne čuje šta je u njoj manje, a šta više važno.

Treću strofu pjesme Riječi na duni nije preteško prevesti i od slavnog vrača smo očekivali da zadatak obavi uspješno:

a) Maintenant que je dis: – Un jour, nous triomphons;
Le lendemain, tout est mensonge! –
Je suis triste, et je marche au bord des flots profonds,
Courbé comme celui qui songe.

b) Sad kad kažem: jedan dan, trijumfujemo, sutradan, sve je laž! – tužan sam, i idem kraj valova dubokih, pognut, kao onaj koji sanja.

c) Sada kad kažem: jednog dana slavih,
Sutradan sve varka tašta!
Ja sam tužan, bludeć pored vala plavih,
Zguren kao stvor što mašta.

d) Sada kad kažem: jednom – dan pobjede,
Sutradan – sve su laganja!
Tužan, kraj valovlja dubokoga gredem,
Pognut, ko onaj što sanja.

“Varka” mu je “tašta” da se rimuje sa “mašta”, a ove tašte-mašte, ova dopisivanja pod prinudom rime bude primisao da su mu prepjevi rađeni na brzinu, ili da se vrač ne uzda u rmbanje već u mađije, kao moja baba-Staka koja je bila narodna vidarica, da u njega nema kapanjā nad prevodom, punih i patnje i gušta, u šta ide i traženje rime koja omogućuje da sa što manje gubitaka original preneseš u naš jezik. A kako da bude kapanja kad je objavio preko stotinu knjiga prevoda, što može da svjedoči prije o prevodilačkoj mašini negoli o čarobnjaku. Po Mićeviću, zgrbljenost je svojstvo maštara, mada rječnik Le petit Robert kaže da glagolski pridjev “courbé” treba čitati figurativno i da znači “courber la tete, la front”, to jest pognuti glavu, čelo, a slika pjesnika koji kraj talasa ide pognute glave, nalik onom koji sanja, ima precizan smisao: ne gleda u valove već preda se, u svoj san, u njegovoj je vlasti, stoga talasi ne mogu biti “plavi”, kao u Mićevića, jer ih pjesnik ne gleda, ali mogu biti duboki, jer se to vidi duhovnim okom. Radi se o sinegdohi: pjesnik uzima dio umjesto cjeline, talase umjesto mora, ali ih opisuje kao da su cjelina, zato pridjev “dubok” polučuje fin učinak: u svijetu smo gdje se cjelina ogleda u dijelu, jer su talasi more, ono što je na površini svijeta puti ka dubini, zrcali je, a ovu sliku Mićević je uništio “valima plavim” koji su milozvučni, ali bedni smislom. Ti “vali plavi” idu u njegove šuplje poetizacije i pute ka slabom vladanju vezanim stihom, ka njegovim mukama sa rimom.

I u krivu je ako misli da je slavljenje valjana zamjena za trijumf, za pobjedu. Nevolje sa metrom i rimom drugi su veliki krivac za laži u njegovim prevodima: kad je stih predug, popuni ga suvišnim, a kad je prekratak, poseže za kraćim a nedovoljno tačnim riječima. Ako mu metar, ili rima, ili oboje, ne dopuštaju da upotrijebi pravu riječ, napiše nešto slično, a rezultat je često čorbina čorba, zato ni ovdje, ako ne znate original, ne možete ni nazrijeti igoovske pobjede koje su sjutradan laži. Uz to, ono što nije samo pjesnikovo već svačije iskustvo ili udes, sugerisano množinom “trijumfujemo”, pod prisilom rime i metra pripisao je isključivo pjesniku, što je osiromašilo pjesmu koja se uobličava od ličnog i od svačijeg, od nadličnog iskustva.

Ni četvrtu strofu nije lako prevesti i opet se čini neizbježnim da se iz nje štošta izostavi, ali se od prevodioca koji je postao institucija ne bi očekivalo da je rasturi ko bugarsku skupštinu:

a) Je regarde, au-dessus du mont et du vallon,
Et des mers sans fin remuées,
S’envoler sous le bec du vautour aquilon,
Toute la toison des nuées;

b) Gledam, preko brda i dolinice, i beskrajnih mora nemirnih,

kako uzlijeće pod kljunom supa-sjeverca oblakā čitavo runo.

c) Gledam preko brda i poljane ove
I preko pučine cele,
Pod kljunom severca oštrog kako plove
Oblaka zavese bele.

d) Gledam preko brda, dôlje i pučine
Beskrajne, s nemira puno,
Kad pred kljunom supa-sjeverca se vine
Oblakā čitavo runo.

“Cele”-“bele”,”tašte”-“mašte”,”nežne”-“neizbežne”,”trava”- spava” – ovakvog zelja u Mićevića ima toliko da ne bi popasao buljuk krava. A u kakvoj su vezi “zavese” i “kljun sjeverca”? Ni u kakvoj, bezbeli: opet nam nudi jednu od proizvoljnosti koje su zaštitni znak njegovih prevoda, a ova je pravljena ne samo pod prisilom rime: treba mu srok za “cele”, što zahtijeva riječ u ženskom, a runa su u srednjem rodu, već i pod prinudom metra: trebaju mu trosložne “zavese”, a “runa” su dvosložna. Mićević je toliko često žrtva vezanog stiha da mi ga nekad bude žao, ali tren zatim kažem: koji ga moj tera u Moravu ako ne zna da pliva? Ovdje su rima i metar krivci što je Igo postao gotovo nadrealista: u njinim pjesmama ne bi bilo odveć čudno, ako bi uopće bilo čudno, što se sup-sjeverac hrani zavjesama, a ne ovcama!

Uz to, sjeverac je “oštar”, parazitska riječ dostojna amatera, jer šta sjevercu koji je dorastao sebi ostaje osim da bude oštar? Sjeverci su oštri po službenoj dužnosti, pa je Igo smatrao da je bolje prećutati njinu oštrinu. U izvorniku oblaci su ili žrtve supa-sjeverca, ili ga se boje, jer bježe od njega, razlijeću se pred njim (nije im ni na kraj pameti da, kao Mićevića, spokojno “plove”), što u suradnji s “nemirnim morima” tvori dinamičan, čak dramatičan prizor od kojeg u njegovu prepjevu nije ostao ni kamen na kamenu, svojski se potrudio da sroza cijelu strofu: pučina nije beskrajna, nema na njoj nemira, sjeverac nije sup, oblaci nisu runo, a ono što je ostalo od izvornika liči na mačka Toma u čas kad iziđe iz eksplozije! U mom prevodu je sačuvano sve što je vrač ubio, jer sam profesionalac koji kaplje nad prevodom da bi original prenio sa što manje gubitaka i laži.

Drugu polovinu šeste strofe Mićević je – kako da se izrazim? Reći da ju je urnisao možda je malo, reći da ju je sjebao možda je mnogo, ali nema dvojbe da je ograjisala ko Janko na Kosovu:

a) J’entends le vent dans l’air, la mer sur le récif,
L’homme liant la gerbe mûre;
J’écoute, et je confronte en mon esprit pensif
Ce qui parle à ce qui murmure;

b) Slušam vjetar u zraku, more na litici, čovjeka što veže zreli snop; slušam i u svom zamišljenom duhu sučeljavam to što govori i to što mrmlja.

c) Slušam povetarac, more što se ruši,
Čoveka što veže klasje;
I čujem u svojoj obrvanoj duši
Sve šumove i glasje.

d) Slušam vjetar, more što na hridi ori,
Onog što veže snop zreli,
I ono što mrmlja s onim što govori
Zamišljen moj duh sučeli.

Možda najteža strofa za prevođenje i napola sam spreman da Mićeviću štošta oprostim, i zato što nije pjesnik.Objavio je on mnogo knjiga, tri sam kušao čitati, ali bez uspjeha: nije me ubijedio da je pjesnik, a pamtim jedan stih koji je dobar: “Sa turobnoga turbana”. Sonet Bodler, kojim je završio pogovor Cveću zla, uprkos akrobatskim rimama (“poočima”- “podbočim a”- “po očima”), ili baš zbog njih, ne zaslužuje više od dva plus, ali je bolji od tog pogovora te može dobiti tri minus. No uza svu popustljivost s kojom sudim o njegovu prepjevu zaguljene šeste strofe, moram kliknuti: ovo “glasje” mu je slavno! Taj često pati od potrebe da bude pjesnik, kreator u jeziku, što bi bilo u redu kad se ne bi nadao da će jeftine poetizacije, kakva je i “glasje”, iskupiti njegovu prevodilačku impotenciju.

Jedno od pravila kojih se držim po sebi je razumljivo: sačuvati najbolja mjesta u pjesmi, stoga u mom prepjevu nisu smjeli stradati stihovi o zamišljenom duhu koji sučeljava ono što mrmlja s onim što govori. Mićević sanja o prevodiocu koji bi “odstranio iz teksta sve ono što je konvencija između bitnosti”, ali “konvencije” su u njega često sačuvane, a stradaju “bitnosti”: često mu se omakne da bitne stihove uništi, i evo još jedan primjer. Kad sam u njegovu prepjevu pjesme Šarla Kroa Luckaste triole u prvoj strofi pročitao stihove: “Pošto, za nju, biti gola / jeste najlepša prilika”, znao sam da je uništio original, jer gola žena trebalo bi da Francuzu bude prilika koja se ne propušta da bljesne galskim duhom. Bio sam u pravu, jer pjesnik veli: “Jer je, za nju, biti gola njena najljupkija odjeća” (“Parce que, pour elle, être nue / Est son plus charmant vêtement”), što je teško zaboraviti i još teže oprostiti prepjevaocu koji je taj bljesak duha pretvorio u mutav iskaz. I u maloprijašnoj strofi iz Riječi na duni Mićević je uspio da majstorski uništi veliku poeziju. U iskazu: “I čujem u svojoj obrvanoj duši / Sve šumove i glasje”, desila se prometna nesreća koju analizom ne treba dokazivati, te predlažem da opet pročitate original ili, ko ne zna francuski, bukvalni prevod, a zatim da s prvim ili potonjim sravnite Mićevićev i moj prepjev i uvjerite se: je li treći i četvrti stih Mićević razvalio, a ja ih nježno sačuvao. I nisam pod prisilom metra izbacio povratnu zamjenicu – “ori” umjesto “ori se”, već sam se sjetio da Goran u Jami veli: “krvnikov glas ori”, a jezik naše poezije pomaže mi da prevodilačke zadaće bolje riješim.

Prevođenje sedme strofe olakšano je i time što se jedna rima (“duna”- “luna”) sama nudi i opet očekujemo da Mićević obavi posao s lakoćom prokušanih mađioniča:

a) Et je reste parfois couché sans me lever
Sur l’herbe rare de la dune,
Jusqu’à l’heure où l’on voit apparaître et rêver
Les yeux sinistres de la lune.

b) I ostajem katkad ležati ne ustajući na rijetkoj travi dune, do časa kad se vidi kako se pojavljuju i sanjare zlokobne oči lune.

c) Ostajah dugo, pognut, ne dižuć glave,
Na retkoj travi dune,
U času kad se na tamnom nebu jave
Zlokobne oči lune.

d) I ležah katkada, i bez ustajanja,
Na rijetkoj travi dune
Do trenutka kad se jave, pune sanja,
Zlokobne oči lune.

Prvi stih je razritmovan: dvanaesterac nije simetričan (6+6) već asimetričan (5+7), a kršenje pravila igre, kojih si se čvrsto držao prevodeći pjesmu priznanje je poraza; stvar je utoliko gora što je poražen stihom koji nije pretežak za prevesti. Ko drži do sebe trudiće se, jer će to smatrati pitanjem časti, da sedmu strofu prenese u naš jezik bez dodavanja, a Mićević ide lakšim putem: preudesio je Igoa na način koji izaziva smijeh, jer, ako na travi pjesnik ne leži bez ustajanja, kao u originalu, već sjedi “pognut, ne dižuć glave”, kako je onda vidio “zlokobne oči lune”?

Ovakve besmislice, koje u Mićevića nisu rijetkost, može sebi dozvoliti samo amater: čisto i bistro veli da je pjesniku u čas luninog izlaska glava ostala nedignuta, što znači da mu je pripisao moć gledanja potiljačnim okom. Prevodeći ove stihove čarobnjak se služio malim mozgom: samo pod tim uslovom možeš bez dizanja glave regristrirati nebo, uz to tamno, kakvo u izvorniku nije, i u njemu “zlokobne oči” zemljinog satelita.

Povodom gledanja potiljkom dozvolite nekolike digresije. Nekad je vrlo zabavno ove prevode upoređivati sa originalima. Evo početka Mićevićeva prepjeva Lamartinove pjesme Iskija:

Sunce će da s danom drugom svetu mine;
Na vidiku pustom Feb se tiho peo
I baca, sekući duboke mrkline,
Preko čela noći svoj prozirni veo.

Dok je pravio prepjev ove strofe, mora da mu mozak bio u sampasu (kako na selu vele kad pustiš stoku da sama pase, bez čobana), inače bi vidio da mu je jedno sunce viška, a Lamartin nije bio nadrealist, niti je čitao našu narodnu pjesmu koja kaže: “Tam’ u našoj zemlji po dva sunca greju”. Nije ga zabrinulo to što u njegovu prepjevu, čim jedno sunce zađe, drugo izađe, pod maskirnim imenom Feb, ali nije riječ o sporednom suncu koje grije na Popinom sporednom nebu, jer je original jasan:

Le soleil va porter le jour à d’autres mondes;
Dans l’horizon désert Phébé monte sans bruit,
Et jette, en pénétrant les ténèbres profondes,
Un voile transparent sur le front de la nuit.

“Sunce odnosi dan u druge svjetove; Feba se na praznom vidiku penje nečujno i baca, prodirući u duboke tmine, prozirni veo na čelo noći”.

Dakle, nije ON već ONA, Feba, boginja mjeseca, negdje piše da je unuka, a negdje da je sestra boga sunca zvanog Feb, koja je izašla kad je sunce zašlo. Da je uključio mozak kad je pravio ovaj prepjev, zaključio bi da ne postoje šanse da sunce i na šta zemaljsko baci “svoj prozirni veo” – taj posao je u nadležnosti Lune, to je veo mjesečine. Evo mog prepjeva:

Sunce dan odnosi u svetove ine;
Pust vidik gdje Feba tiho uvis krenu,
I na čelo noći, u duboke tmine
Prodirući, baci prozirnu koprenu.

Ponoviću: ovaj prepjev je pravio profesionalac, a Mićevićev je načinio vrač svojim hokus-pokusima i abrakadabrama. A u prvoj strofi Nervalovih Elegičnih stanci Mićević veli:

Taj potok, čija voda čista
Visokog neba sjaj odseva
Kao da u svom toku blista
Hiljadom vatri i ognjeva;
Ali dnom mirnog svog korita
Gde, dok strminom blagom hita,
Lagano sledi svoje struje,
Povlači crni mulj za sobom
Koji gorčinom i gnusobom
Njegovu vodu stalno truje.

Evo i originala:

Ce ruisseau, dont l’onde tremblante
Réfléchit la clarté des cieux,
Paraît dans sa course brillante
Étinceler de mille feux ;
Tandis qu’au fond du lit paisible,
Où, par une pente insensible,
Lentement s’écoulent ses flots,
Il entraîne une fange impure
Qui d’amertume et de souillure
Partout empoisonne ses eaux.

“Taj potok, čija drhtava voda odražava svjetlinu neba, kao da u svom blistavom toku svjetluca hiljadom vatri; dok u dubini mirnog korita gdje, niz nagib neprimjetan, polagano teku njegovi vali, vuče nečisti mulj što gorčinom i zagađenoću posvud truje njegove vode”.

U originalu postoje vatre (“feux”), ali ne “ognjevi”: njima je Mićević, držeći se običajnog prava, popunio metar i dobio rimu sa “odseva”. Kad kažem običajno pravo, mislim na njegov osveštani običaj da rimuje “cele” i “bele”, “mašte” i tašte”, “neizbežne” i “nežne”, mada potonjih nema u izvorniku. Voda je u originalu “drhtava” (“tremblante”), a u njega je “čista”, jer mu treba rima sa “blista”, dok mulj u originalu nije “crn” već nečist (“impur”), ali taj pridjev ne može stati u metar, još jedan dokaz da je Mićević slab versifikator. Nebo u originalu nije “visoko”, jer to je očevidno, a Nerval ne puni pjesme izlišnim riječima, to ostavlja prevodilačkim vračima sa Balkana. Ovo su uzgredne pripomene, a evo dva iznenađenja: u šestom stihu Mićevićev potok “hita”, a u sedmom “lagano sledi svoje struje”, a kako, gospe ti, može i da “hita” i da teče “lagano”? Mora da “hita” da bi se rimovao sa “korita”. Veća od ove je besmislica koju je teže uočiti: mulj potoku “stalno truje” vodu koja je u prvom stihu “čista”! I ne pitajte otkud potoku “struje” koje prinadleže isključivo rijekama, jer mu treba rima sa “truje”. Srokovi u Mićevićevim prepjevima često su prokušani silovatelji i zbilje i ljudske pameti. Evo mog prepjeva:

Taj potok, drhtaj čijih voda
Zrcali nebo u svom u sjaju,
U blistavu mu toku ko da
Hiljade vatri svjetlucaju;
Dok u mirnome svom koritu
Gdje, po tlu blago položitu,
Polagano mu vali hode,
Na dnu mulj vuče nečist koji
I gorčinom i gnusom svojim
Posvud njegove truje vode.

Opet 1:0 za profesionalca.

Evo i posljednje strofe iz Mićevićevog prepjeva Apolinerove pjesme Ruža sveta: “Nazvao sam je Ružasveta / Da pamtio bih usnu njenu / U Holandiji koja cveta / I polagano potom krenuh / U traganje za Ružom Sveta”. Nema živa roba koji će skužiti u čemu je ovdje vic i šta “Ružasveta” znači, jer takvog imena nema ni u jednom jeziku. Original jasno kaže: “Je la surnommai Rosemonde / Voulant pouvoir me rappeler / Sa bouche fleurie en Hollande / Puis lentement je m’en allai / Pour quêter la Rose du Monde”, što znači: “Ja je nazvah Rozamonda / Htio sam da se mogu sjećati / njenih usta što cvjetaju u Holandiji / Zatim sam polako otišao / Da tražim Ružu Svijeta”. Ruža svijeta je Nebeska Ruža, to jest Madona. Ovi stihovi sami sebe objašnjavaju. Radi se o dvojezičnoj igri riječi: djevojku je nazvao Rozamondom da bi se mogao sjećati njenih crvenih usta, jer je njemačko ime Rozamunda pročitao kao “crven” (“rose”) i “usta” (“mund”), mada je to pogrešno tumačenje etimologije ovog imena, što je ovdje nevažno. Radi se o neprevodivoj igri riječi, kakvih u Apolinera ima koliko voliš, ali banjalučki mađioničar nije mislio tako, pa je Rozamonda preveo bukvalno: “Ruža sveta” i te riječi sastavio, a potom ih u poenti razdvojio: “Ruža Sveta”, što je bedan trik koji ne znači ništa, ali Mićević uvjeren da znači pa je ovaj kilavi prepjev turio u svoju četvorotomnu antologiju francuske poezije. Ali vratimo se Igou.

Svagda me živcirao samouvjereni i samodopadni ton vrača i sveznalice u Mićevićevim pisanim i usmenim tumačenjima svojih prepjeva koja su me često uvjeravala da njegovo znanje o poeziji ima rupe na sto mjesta. Najfiniji od svih poteza uobrazilje u sedmoj strofi, možda i cijeloj pjesmi, nesumnjivo je slika luninih očiju koje su “zlokobne” i “sanjare”, čega nema je u Mićevićevu prepjevu, što je dokaz prevodilačke nevještine ili smatra da bi ova zavrzlama otežala razumijevanje strofe, jer, poredeći njegove prepjeve sa originalima, često sam otkrivao da taj sumnja u naše moći poimanja pa nam stihove ili objašnjava, umjesto da ih prevodi, ili ih uprosti da budu što shvatljiviji. Kako god bilo, oči lune koje su i zlokobne i sanjare u njegovom prepjevu je pojela mačka pored ostalog i zato što ne zna šta su u pjesmi “bitnosti”, njegovski rečeno.

Prepjev osme strofe mogao je biti dobar, ali je uspjeh ispao polovičan, ali ne bih nagađao je li tome razlog prepjevateljeva lijenost ili nestrpljivost, nemanje želje i volje da rađa mečku nad prevodom, ili su možda krivci i jedno i drugo:

a) Elle monte, elle jette un long rayon dormant
A l’espace, au mystère, au gouffre;
Et nous nous regardons tous les deux fixement,
Elle qui brille et moi qui souffre.

b) Penje se, baca dug zrak uspavani u prostor, u tajnu, u ponor; i mi gledamo jedno drugo netremice, ona što sija, i ja što trpim.

c) Penjuć se, poglede spuštala je svoje
Na prostor i ponor zatim,
I tako se dugo gledasmo nas dvoje,
Ona što sja, ja što patim.

d) Penje se – u prostor, u ponor, u tajnu
Dug zrak joj uspavan pada;
I u gledanju smo nas dvoje ustrajnu:
Ona što sja, ja što stradam.

Treći i četvrti stih su prevedeni dobro, ali ne prvi i drugi: dovoljno je to što je izbacio “tajnu” u koju luna baca dugi zrak da prevod ne bude sasvim prihvatljiv. Jer, ako je morao izbaciti, mada moj prepjev kaže da to nije neizbježno, jedan član iz trolista prostor-tajna-ponor, trebalo je izostaviti prostor, jer gdje, ako ne u prostor, luna baca zrake? Mićević je izbacio tajnu, pa mu ti piši pamet! Slično se zbilo u prevodu Valerijevog stiha: “Arbre, grand Arbre, Ombre des Cieux”. Očito je da se ovdje mora nešto izostaviti i sam od sebe nudi se prevod: “Veliko Stablo, Senko Neba”, a Mićević je izbacio pridjev “veliki” da bi sačuvao “o” i ponavljanje imenice: “Stablo, o Stablo, Senko Svoda”! Taj je zaljubljen u svako “o” i “oh” i “ah”: nigdje ih ne izostavlja, jer su dokaz točnosti njegovih prevoda! I samo ko je sklon ošljarenju može “zrak” zamijeniti “pogledima”, te ako već rima traži množinu, bolje bi bilo da je rekao: “Penjući se, zrake spuštala je svoje / U prostor i ponor zatim”, mada ni to nije valjan prevod, ali nema nasilja nad originalom: ni jedan istinski pjesnik, a kamoli Igo, ne bi lunama dao da “spuštaju poglede”.

Ovdje je pjesnička slika majstorski pravljena: zrak je jedan, uz to je “dug” i “uspavan”, podaci iz kojih će u trećem stihu nastati netremično gledanje. Igo je ovdje vrstan gradilac, i to na moderan način: netremično gledanje je pripremljeno prvim i drugim stihom, stoga pridjev “dug” naknadno dobija vremensko značenje, zrak postaje pogled koji dugo traje, a takav pogled s pravom se može zvati sanjivim. Ovu čaroliju Mićević je raspršio pripisujući luni sposobnost da “spušta poglede”, naivna antropomorfizacija koja je i znak neukusa; čak ako ovo ubrojimo u prevodilačke slobode, ima sloboda za kojim nije preporučljivo posezati, jer se njima služe poglavito loši prevodioci.

Deveta strofa, sve u svemu, nije rđavo prevedena, ali se, na žalost, ni ona ne može brojiti u pune pogotke:

a) Où donc s’en sont allés mes jours évanouis?
Est-il quelqu’un qui me connaisse?
Ai-je encor quelque chose en mes yeux éblouis,
De la clarté de ma jeunesse?

b) Pa gdje su otišli moj iščezli dani? Ima li koji da me pozna? Ima li još nešto u očima mi zabljesnutim od svjetla moje mladosti?

c) Kud se rasuše prošli dani moji?
Hoće li da me se sete?
Da li u mom oku još nešto postoji
Od sjaja mladosti svete?

d) Gdje su otišli dani mi nestali?
Bi li me poznao koji?
Zabljesnuto oko trun sjanja čuva li
Iz mladih godina mojih?

Mladost je postala “sveta” zbog rime sa “sete”, što ne bi trebalo da bude greška, ali greška jeste, jer dopisivanje čega u pjesmi nema posljeduje izbacivanjem onog što postoji, a važno je: izostavljen je snažan pridjev “éblouis” (“zabljesnut”), ubijena je slika velike vrijednosti: oči su još zabljesnute sjajem iz mladosti koji je nestao! I mada se čini da “setiti se” nije loša zamjena za “prepoznati”, pomniji pogled vidi da to mijenja težište iskaza: nije stvar ni u sjećanju ni zaboravu, jer to vuče u sentimentalnost i sjeftinjuje stih, već u tome da pjesnik sluti, zapravo boji se da mu je njegov život postao tuđ! Jezička perspektiva ovdje je izokrenuta, jer bi prirodno bilo da pjesnik kaže: hoću li koji prepoznati? Ali, umjesto od subjekta ka objektu, prepoznavanje ide od objekta ka subjektu, kao da su dani nešto zasebno, gotovo su zadobili status odjelitih bića pa se pjesnik pita: ima li među njima koji da bi me mogao prepoznati, priznati da je moj? Pomno oko otkriva da nije dobar ni futur, jer pitanje: “hoće li da me se sete” nije jasno, što izaziva protupitanja: kad, kako, zašto da ga se sjete, preciznije bi bilo reći: bi l mogli da me se sjete? Sunita Subašić, prvi čitalac ovog teksta u kojem sam Mićevića rasturio s jednakim užitkom u istini i u rasturanju, dodaje da je u originalu upotrijebljen sibžonktiv (“connaisse”) koji izražava sumnju i nesigurnost, što odgovara potencijalu u našem jeziku.

Deseta strofa prevedena je bez vidljivijih grešaka, ali ne i bez gubitaka:

a) Tout s’est-il envolé? Je suis seul, je suis las;
J’appelle sans qu’on me réponde;
O vents! ô flots! ne suis-je aussi qu’un souffle, hélas!
Hélas! ne suis-je aussi qu’une onde?

b) Sve odletje? Ja sam sâm, ja sam umoran; zovem a da mi se ne odgovara; o vjetrovi? o talasi! Zar sam i ja tek dašak, avaj! Avaj, zar sam i ja tek val?

c) Zar sve nesta? Ja sam sâm; i smoren.
Zovem, al nikog da se javi.
O, vetre, nisam li u dašak pretvoren,
Vaj, talas nisam li plavi?

d) Zar sve odletje? Umoran sam i sâm.
Dozivam, odziv ne dođe;
O vjetri! o vali! Zar pirak i ja sam?
Avaj, zar val sam takođe?

Moj prepjev je sačuvao i vjetrove i talase iz apostrofe, što je važno, jer ona je temelj dalje književne gradnje: pjesnik poredi sebe i s vjetrovima i s valima kojima se tren ranije obratio, očuvan je stilski ceremonijal izvornika, da tako kažem, osjeća se čvrstina pjesničke tvorbe, rađanje jednog iskaza iz drugog, što je u Mićevićevu prevodu oslabljeno: poredba sa valom, koji je iz prethodnog stiha izbačen, ostala je nemotivisana.

Ova strofa ne izgleda teška za prevođenje, ali nije lako naći rime. U mom prepjevu, prva rima je dobra: homonimska je i omogućuje tačan prevod trećeg stiha, ali je druga rima pravljena dodavanjem riječi koje u strofi nema, mada je u suglasju s njenim smislom, jer “takođe” znači – i ja. Dodavanja izbjegavam kad god se može, a kad se ne može, pazim da ne izmijene smisao izvornika, što se ne može reći za rimu “smoren-pretvoren” koja preinačuje značenje iskaza: u originalu je riječ o slutnji da je i njegovo biće dašak, da niko nije više od daška, pjesnik sluti istinu i opire joj se, pa je promašena sintagma “u dašak pretvoren”, jer čovjek je od daška stvoren! I opet koristi pridjev “plavi” kojeg nema u originalu, ali kad kaže: “Vaj, talas nisam li plavi?”, taj pridjev, stavljen u rimu, na povlašteno mjesto u strofi, skreće pažnju na sebe i kao da sugeriše jednačenje sa prirodom: biti plavi val! Ovo spada u “sporedne asocijacije” koje su, po Miodragu Pavloviću, velika mana mnogih prepjeva na naš jezik. Val ne smije imati atribute, ta slika veli da čovjek traje koliko val, javi se i gubi kao val, ne nestajemo kao plavi vali, to bi bio poetično! Poetizacije često škode ovim prepjevima.

U jednaestoj, rđavo prvedenoj strofi, jedan od prevodilačkih promašaja, koji nije i jedini, nije mi shvatljiv i zalud sam kušao da mu nađem razlog:

a) Ne verrai-je plus rien de tout ce que j’aimais?
Au dedans de moi le soir tombe.
O terre, dont la brume efface les sommets, /
Suis-je le spectre, et toi la tombe?

b) Zar neću više vidjeti ništa od sveg što voljeh? Unutar mene pada veče. O zemljo, čija magla briše vrhove, jesam li utvara, a ti grob?

c) Zar nikada neću videt drage svoje?
Oko mene pada tama.
O, zemljo u čijoj magli brda stoje,
Nisam li leš, a ti jama?

d) Zar ništa voljeno neću vidjet više?
U nutrini hvata se mrak.
Zemljo, čija magla sve vrhove briše,
Nisi li grob, a ja prizrak?

Nisam bio zadovoljan rimom “mrak”-“prizrak” i napravio sam novu verziju: “Zar ništa voljeno neću vidjet više? / Nutrinu tmine mi plave. / Zemljo, čija magla sve vrhove briše, / Nisi li grob, a ja avet?”, ali još ne znam koja je varijanta bolja.

Zašto kaže “oko mene pada tama” kad je riječ o večeri u pjesniku? Valjda zato što ne može reći “u meni pada tama”, jer bi imao slog manje. Ali zašto nije napisao: “U nutrini pada tama”? Vrag zna. Njegov prevod banalizira original: radi se o klišeu večer života koji činjenično nije sasvim istinit pa ga pjesnik smješta unutra, pravi veče duše, a to dvoje ne mora ići skupa: veče duše zna doći prije večeri života (kao što u sonetu Neprijatelj “jesen ideja” prethodi jeseni bića), i ovo pounutrenje je oživjelo, obnovilo kliše. Veče koja pada oko pjesnika, a ne u njemu, u sukobu je sa slikom: “O zemljo, u čijoj magli brda stoje”, jer kako u tami oko sebe možeš vidjeti brda u magli? Mićeviću logika nije jača strana: vjeruje li da se pjesme pišu po pravilima babe-Smiljane? U njegovom prepjevu ove strofe Igo je opet pjesnički amater, a ne veliki majstor. Jedan od najvećih.

Izvornik je precizan: u pjesniku je veče, a vani magla briše vrhove kojih u Mićevića nema, ni vrhova, ni brisanja. Za ljubav rimi “svoje”-“stoje” pravi dva teška nasilja nad originalom:

1) Uništio je izvrsnu sliku magle koja briše vrhove i odlično sarađuje s padanjem večeri u pjesniku, ali Mićeviću možda ne treba previše zamjeriti: nema vrhova jer su trosložni, zato ima dvosložnih brda. I, mada vrhovi privlače maglu, što znači da je magla oko njih bukvalno tačna slika sa metaforičnim značenjem: brisanje vrhova sugeriše niveliranje svijeta, Mićević vjeruje da su brda koja u magli stoje valjana zamjena za vrhove maglom izbrisane, mada je to još jedan dokaz prevodilačke nemoći.

2) Rima ga sili i da se pita: “Zar nikada neću videti drage svoje?”, što sjeftinjuje iskaz, boji ga sentimentalnošću, sužava mu smisao, jer pitanje obujima cio svijet: zar ništa od onog što sam volio neću više vidjeti? Eto kakva su krivotvorenja originala proistekla iz nimalo srećno nađene rime. Analizom njegovih prevoda ne bi bilo teško pokazati da je Mićević loš versifikator, mada je napravio mali milion vezanih stihova, ali zaslužuje jedno priznanje: dosljedan je kvaritelj izvornika. Mada pjesma nigdje ne veli da pjesnik sebe vidi kao mrca, Mićević ga je u prvoj strofi svalio u dno groba, a ovdje, za ljubav rimi “tama”-“jama”, promiče ga u leš. Moraš imati potvrde uši i za jezik i za poeziju da smatraš nevažnim značenjski bezdan koji dijeli leš i utvaru: ne moraš biti leš da bi bio utvara, a iz grobova izlaze utvare, nikad leševi, ne računamo li biblijskog Lazara.

Prepjev dvanaeste strofe, izuzev teške laži u prvom stihu, korektan je, ne više do toga:

a) Ai-je donc vidé tout, vie, amour, joie, espoir?
J’attends, je demande, j’implore;
Je penche tour à tour mes urnes pour avoir
De chacune une goutte encore!

b) Jesam li iscrpio sve, život, ljubav, radost, nadu? Čekam, ištem, preklinjem; naginjem redom sve svoje urne da nađem u svakoj još jednu kap.

c) Ne spoznah li ljubav, sreću, bol, grčeve?
Ja čekam, molim i vapim,
I naginjem svoje već prazne vrčeve
Posljednju kap da iskapim.

d) Život, ljubav, radost, nâd – zar prazno nije
Naginjem sve urne redom – da ispijem
Iz svake i zadnje kapi.

“Grčevi” je dopisao zbog rime sa “vrčevi”, a ako bi stajali sami, izgledalo bi da su pobjegli iz drugog vica, pa dodaje bol, čime teško krivotvori sliku vrijednosti koju nudi original. Dvostrukom laži nasilu modernizira Igoa: dopisuje “bol” i “grčeve”, izbacuje “život” i “nadu”, a ne prestaje nam ukucavati u glavu da u njegovu prevodu sve mora biti tačno, te ako su ovakve proizvoljnosti dozvoljene čarobnjacima, prevođenje nije suviše teška rabota. U originalu iskaz je opet precizan: prvo dođe “život”, riječ koja obuhvata sve, a zatim tri glavne vrednote u koje se razlaže cjelina: “ljubav, radost, nada”, život je na čelu kao kralj, a ljubav, radost i nada su mu svita, ali Mićević smatra da pjesnik nije smio zaboraviti drugi pol života, jer zna se da “čašu meda još niko ne popi da je čašom žuči ne zagorči”, kako reče jedan kralj pod kamilavkom, pa je zajunio da Igoa brani od Igoa: liječi ga od jednostranosti! Lažiranje izvornika sadrži i glagol “spoznati”: prisiljava pjesnika koji je živio pun život da se pita: jesam li išta od života spoznao, čime ga tjera da precrta i svoje djelo koje živi od spoznaje života, od čega bi drugo?

Original govori o “urnama”, a Mićević o “vrčevima”, što nije greška, jer i Poljanec u svom rječniku kaže da je urna posuda za vodu, ali ja sam ostavio urne, jer i taj stih nagovještava da je poezija Viktora Igoa puna budućnosti, svejedno hoćemo li ispijanje urni vidjeti kao bljesak apsurda, ili kao crni humor koji bio toliko drag nadrealistima. Valeri kaže: “Djelo traje pod uslovom da je sposobno pojaviti se potpuno drugačijim nego što ga je njegov autor ostvario. Ono traje zato što se preobrazilo, zato što je sposobno za hiljade preobražaja i tumačenja”. Što važi, naravno, i za pojedinačne stihove.

Da rekapituliram: iz srokova vrčevi-grčevi, smoren-pretvoren, javi-plavi, sete-svete, truje-struje, korita-hita, blista-čista, odsevi-ognjevi, cele-bele, mašte-tašte, neizbežne-nežne, slavih-plavih, tmice-klice, zlice-žilice, vamira-pira, trava-spava, grablje-žablje itakodalje – vidi se prevodilački manir: u rimi spreže jednu istinu i jednu laž, a moj student bi rekao: “I ja bih umio tako”.

Što se tiče trinaeste strofe, u prvi mah se čini da Mićevićev prepjev ne sadrži ozbiljnije greške:

a) Comme le souvenir est voisin du remord!
Comme à pleurer tout nous ramène!
Et que je te sens froide en te touchant, ô mort,
Noir verrou de la porte humaine!

b) Kako je uspomena bliska grizodušju! Kako plakanju sve nas vraća! I kako te ćutim hladnom tičući te, o smrti, crni kračune ljudskih vrata.

c) Kako na kajanje liče uspomene,
Kad zbog njih jecaj nas hvata!
Smrti, osjećam te da ideš po mene,
Ti, crn ključ zemaljskih vrata!

d) Kako uspomene grizodušju sliče!
I kako vrate nas plaču!
Smrti, kako ćutim studen dok te tičem,
Ljudskih vrata crn si kračun.

Ali prvi mah nije najvažniji mah: ima drugi i treći mah, rekao bi Jovan Hristić. Ako zanemarimo “kajanje”, umjesto “grižnje” ili “grizodušja”, i “jecaj” umjesto “plača” (što je posljedica metričke prinude: “grizodušje” je preduga, a “grižnja” prekratka riječ kao i “plač”) – očit je promašaj u iskazu: “Smrti, osjećam da ideš po mene”, što slabi original gdje taktilna slika ima veliku snagu: pjesnik smrt osjeća pod prstima, dotiče joj stud, što uspostavlja vezu s prvom strofom u kojoj se dotiče groba. Ni “ključ” nije srećno rješenje, jer u originalu je zasun, kračun, što nije isto: gdje je ključ, tu je i brava, ključem vrata možeš otvoriti spolja, a kračunom se zatvaraju iznutra i samo se iznutra mogu otvoriti: smrt ne zaključava već zaringlava vrata i niko ih od nas vani, u ljudskom svijetu, ne može otvoriti.

Posljednja strofa, mada je prevedena možda bolje od svih dosad, sadrži jednu sitniju i jednu krupniju manjkavost:

a) Et je pense, écoutant gémir le vent amer,
Et l’onde aux plis infranchissables;
L’été rit, et l’on voit sur le bord de la mer
Fleurir le chardon bleu des sables.

b) I razmišljam, slušajući jecati gorki vjetar i val u nesavladnim borama; ljeto se smije i vidi se na obali mora cvjetati plavi čkalj pješčani.

c) I mislim dok slušam jecaj gorkog vetra,
I talasje što se bleska;
Leto se smeška i vidim kako cveta
Plavetni čičak sa peska.

d) Razmišljam, dok slušam jecat gorki vjetar,
I val, pun nesavlad-bora;
A ljeto se smije, i plavi čkalj cvjeta,
Pješčani, na žalu mora.

Pošto sam odao priznanje poetičnosti riječi “glasje”, moram ga odati i “talasju” koje nije dovoljno da prikrije rupu u prevodu, jer je Mićević, da obezbijedi rimu, ali i zbog kratkoće stiha, “bleskanjem” zamijenio “nesavladive bore” i uništio krupnu sitnicu ili sitnu krupnicu. Ovaj stih je teško prevesti kako valja, ali bljeskanje je poetizacija i jeftina i daleka od izvornika. Radi se o nečem što sliči sinegdohi iz treće strofe: umjesto mora stoji “talas”, njegove bore ogledaju nepobjedive, nesavladljive, neprelazne bore cjeline kojoj pripada: zagledan u val, pjesnik vidi neprelaznu naboranu pučinu, što je izvrsna slika koja se morala sačuvati. I sačuvao sam je! Jer sam profesionalac.