Za Boru D.

Kultura sećanja – Stjepan (Stevan) Filipović (1916–1942)

Među poslednjim rečenicama koje Egziperijev Mali princ izgovara pre kobnog ujeda zmije, koji će ga, bestelesnog, odvesti kući, među zvezde, nalazi se replika koja glasi: “Za sve ljude zvezde ne znače isto. Za jedne, koji putuju, zvezde su vodiči. Za druge, one su samo male svetiljke. Za učenjake one su problemi. Za mog poslovnog čoveka one su bile zlato. Ali sve te zvezde tamo ćute. A ti, ti ćeš imati zvezde kakve niko nema…” Čini se da Malog princa danas više niko ne čita, ali navedene rečenice mogle bi da budu moto jedne nove knjige, dokumentarne, pune datuma, istorijskih činjenica i fotografija.

“Stevan Filipović – Istina o istorijskoj fotografiji” Mirjane Belić-Koročkin-Davidović i Radivoja Davidovića, u zajedničkom izdanju autora i Čigoja štampe, knjiga je koja sadrži dve priče, obe podjednako važne: o Stjepanu (Stevanu) Filipoviću i o legendarnoj fotografiji Stevana na vešalima, sa uzdignutim pesnicama, nekoliko trenutaka pred smrt. O Filipovićevom životu i smrti, kako sami autori kažu, gotovo sve se zna. O fotografiji, kako je nastala, ko je njen autor i kako je ostala sačuvana, donedavno nije se znalo gotovo ništa.

Obe su priče podjednako važne, jer je ova knjiga pokušaj, i to uspešan, da se isprave dve nepravde. Jedna, prema Stevanu Filipoviću i njegovom herojstvu, koje je u raspadu Jugoslavije prvo omalovaženo, a potom i zaboravljeno, jer vremenu koje je došlo nisu trebali heroji. Pred kraj XX veka, onog istog u čiju je istoriju Stevan otišao ravno sa vešala, srušena je najpre, u februaru 1991, bista Stevana Filipovića ispred Doma kulture u Valjevu, a onda je, u julu iste godine, miniran spomenik u njegovom rodnom Opuzenu kod Metkovića. Ubrzo su poskidane i table sa nazivima ulica koje nose njegovo ime, a osnovne škole i fabrike su preimenovane. Danas, zaokruženim i potpunim podsećanjem na život Stevana Filipovića, autori ove knjige započeli su put koji bi bilo dobro nastaviti, put ka rehabilitaciji antifašističke prošlosti i spasavanju od zaborava simbola te prošlosti.

ŽIVOTNI PUT: Stevan Filipović, i kao simbol i kao čovek koji se protiv fašizma borio doslovno i dok je umirao, prava je figura od koje taj put treba početi. Rodio se 27. januara 1916. u Opuzenu kao Stjepan Filipović. Godine 1932. porodica Filipović se, nakon putešestvija od Opuzena, preko Mostara i Županje u Slavoniji, doseljava u Kragujevac, gde Stjepan uči bravarski zanat i približava se radničkom pokretu koji je u tom gradu bio vrlo snažan. Od dolaska u Kragujevac, u zvaničnim dokumentima zaveden je kao Stevan. Zbog rasturanja letaka radničkog sindikata, u Kragujevcu je 1939. godine prvi put uhapšen i osuđen na 20 dana zatvora. Naredne godine postaje član Komunističke partije Jugoslavije i učestvuje u štrajku Vojnotehničkog zavoda u Kragujevcu, zbog čega ponovo završava u zatvoru, ovog puta na tri meseca. Po izlasku iz zatvora napušta Kragujevac, a 1941. priključuje se Kolubarskoj partizanskoj četi u selu Robaje. Od jula do decembra 1941. Stevan Filipović učestvuje u svim važnim borbama na teritoriji Srbije, počev od napada na železničku stanicu u Lajkovcu, napada na rudnik Stolice, borbi za oslobođenje Krupnja i Ljiga i, konačno, borbama na Ceru, Iverku, Zavlaci i Novom Selu.

Zima 1941. zatiče dvadesetpetogodišnjeg Stevana kao komandanta Prvog pocerskog bataljona. Nakon pada Užica i povlačenja velikog dela partizanskih snaga u Sandžak, čitav pokret našao se u teškom položaju. Savetovanje u Grabovcu, održano 21. decembra, na kom je doneta odluka da se, zbog oštre zime i nedostatka hrane i municije, njegov bataljon, koji se u tom trenutku nalazio na Ceru, rasformira, ispostaviće se kobnim za Filipovića. Sa još petoricom saboraca odlučio je da se probije do Cera. Na terenu koji su slabo poznavali, mokri, prehlađeni i oskudno obučeni, u noći između 23. i 24. decembra, Filipović i njegov kurir, petnaestogodišnji Dušan Kvačanović odlučuju da potraže pomoć u jednoj kući u selu Trbosilju, iz koje su dopirali svetlo i pesma. Kucaju na vrata i predstavljaju se kao četnici, ne znajući da je grupa četnika lozničkog odreda već unutra. Obojicu su savladali već na vratima. Četnici ga predaju ljotićevcima, a ovi, dva dana kasnije, u Velikoj Lešnici, Nemcima. U bivšu kasarnu u južnom delu Šapca, pretvorenu u privremeni (prolazni) logor, Stevan Filipović stigao je 29. decembra. Tamo je prvo saslušavan, ali kako se od njega ništa nije moglo izvući, islednici su pokušali sa mučenjem i batinanjem. Kako ni to nije uspelo, pokušavali su da ga pridobiju nudeći mu bolju hranu i cigarete, ali uzalud. Za to vreme, on je, prema svedočenjima preživelih zatvorenika, ostalima davao savete kako da se ponašaju na saslušanju: da ne priznaju ništa, a ako nešto moraju da kažu, okrive već poginule partizane ili one za koje znaju da su se već domogli Sandžaka, da govore samo o akcijama koje su već razotkrivene, a o onima koje Nemce trenutno zanimaju da ćute: “Možete i mene da teretite, jer će me sigurno ubiti.”

SMRT: Polovinom januara 1942. sproveden je u Valjevo na saslušanje, a zatim zadržan u zatvoru Feld-žandarmerije. Sa saslušanja koje je obavio kapetan nemačke obaveštajne službe 741. Pešadijskog puka 714. Pešadijske divizije, ostao je sačuvan zapisnik na tri strane, iz kog se vidi da je Filipović, sa izuzetkom podataka o sebi i svojim aktivnostima pre rata, o svemu ostalom davao nepotpune informacije. One su se uglavnom ticale propagandnog rada. O oružanim akcijama nema ni reči. Informacija o Filipovićevom prisustvu u zatvoru Feld-žandarmerije poslata je nadleštvu Gestapoa u Beogradu. Na Filipovićev 26. rođendan, 27. januara, šef antikomunističkog odseka, SS kapetan Erih Vineke izdaje naredbu: “Narediti sprovođenje, inače, zreo za pogubljenje.” U februaru, Filipović je stražarno sproveden u zatvor Gestapoa u Beogradu. Nakon mesec dana surovih prebijanja, mučenja i zatvaranja u samicu, od isleđivanja Stevana Filipovića sačinjen je zapisnik na trinaest strana. Ekspertiza ovog dokumenta ukazuje na dve stvari: da je sačinjen od informacija koje je Gestapo sigurno imao i pre saslušanja Filipovića i da je njegov potpis posle rečenice “Odobravam i potpisujem” falsifikovan, što je lako utvrđeno na osnovu sačuvanih pisama koje je slao porodici.

Na dan 25. marta 1942. Stevan Filipović službeno je pušten iz zatvora Gestapoa u Beogradu, ali ne na slobodu. “Predaja Vermahtu radi pogubljenja u Valjevu”, stajalo je u rubrici “primedbe” na kraju rešenja o otpuštanju iz zatvora. Pogubljenje vešanjem će biti izvršeno u znak odmazde zbog učešća u antihitlerovskim demonstracijama u Beogradu 27. marta 1941. Vešanje je planirano za 27. mart 1942, na godišnjicu demonstracija. Pored Filipovića, trebalo je da bude pogubljeno još šest komunista, u Valjevu, Obrenovcu i na Ubu. Kako je od batinanja bio iznemogao, nesposoban da stoji na nogama, njegovo pogubljenje je odloženo dok se ne oporavi, kako ne bi izazivao sažaljenje građana. Krajem marta, uspela je da ga poseti sestra Jelica. Tek tada, Stevan saznaje da mu je brat Šimun streljan, 19. oktobra prethodne godine u jednom od masovnih streljanja civila u okolini Kragujevca, koja su prethodila onom najvećem, 21. oktobra. Egzekutori su zarobljenima dali šansu da budu pušteni, ako među njima ima Hrvata. Šimun se nije javio.

Jelica je u svojim sećanjima zabeležila da je Stevanu u zatvor tada odnela odelo – braon cipele i drap pantalone sa štraftama. Fotografija sa vešala svedoči da je to odelo u kome je pogubljen. Egzekucija je zakazana za petak, 22. maja, u 11 časova pre podne.

Stevan Filipović obešen je deset minuta pre zakazanog vremena. Dok su ga vodili centralnim valjevskim ulicama, Filipović je vikao: “Živeli narodni oslobodioci! Dole fašisti i izdajnici srpskog naroda! Živeo Staljin! Živeo komunizam!” U strahu da situacija ne izmakne kontroli, Nedićevi žandarmi odlučuju da ga, umesto planiranom rutom, do vešala sprovedu kraćim putem, kroz pijacu. Tako je žandarmerija Filipovića na gubilište dovela ranije. Sa već postavljenom omčom oko vrata, uzdignutih ruku, držao je poslednju reč, na koju je imao pravo: “Šta čekate? Što trpite? Uzmite puške i isterajte ovu žgadiju iz zemlje. Živela oslobodilačka borba i naši saveznici i prijatelji!”, grmeo je Filipović. Jedan nemački vojnik pokušao je da ga udari kundakom kako bi ga ućutkao. Filipović je pokušao da ga šutne i izgubio ravnotežu. Stepenice od dasaka na kojima je stajao su pale, omča se zategla.

Praksa davanja osuđeniku pravo na poslednju reč ukinuta je nakon njegovog pogubljenja.

SLIKA: Fotografija Stevana Filipovića sa omčom oko vrata i uzdignutim pesnicama danas se nalazi u zgradi Ujedinjenih nacija u Njujorku, kao jedan od simbola borbe protiv fašizma. Uveličana je, do “prirodne veličine” od tek 160 centimetara, koliko je Filipović bio visok.

O tome kako je fotografija nastala i kako je preživela, donedavno se ništa nije znalo. To je druga velika nepravda koju ispravlja knjiga Mirjane Belić-Koročin-Davidović i Radivoja Davidovića.

Tokom decenija, javljali su se mnogi, tvrdeći da su je baš oni snimili. Dva tvrđenja, međutim, delovala su kao prilično pouzdana, ali i dalje nisu rešavala misteriju pravog autora. Znalo se da su se fotografije, njih desetak, već istog popodneva, na dan kada je Filipović pogubljen, našle u izlogu fotografske radnje “Kosara” u Valjevu. Takođe, fotografija Stevana sa uzdignutim pesnicama kružila je gradom, sa parafraziranim govorom na poleđini. Kalfa u foto-radnji “Kosara”, sedamnaestogodišnja Slobodanka Vasić, jedina je tog dana u Valjevu viđena sa foto-aparatom, govorili su svedoci. Međutim, ona se samo jednom oglasila u javnosti, u novinama “Glas Vračara”, 1984. godine, tvrdeći da je autor slike, ali da za to nema nikakvih dokaza. Tada je podsetila i da se svojevremeno kao autor fotografije javila njena gazdarica Milka Antić, vlasnica “Kosare” (kasnije preimenovane u “Foto Milka”), tvrdeći da je ona autor. Milka je kasnije priznala da to ipak nije ona, ali je tvrdila da je fotografiju snimio njen tada četrnaestogodišnji sin Bata, kog je otac popeo na ramena. Taj detalj ispostaviće se ključnim za otkrivanje pravog autora slike. Fotografsku ekspertizu za potrebe ove knjige uradio je profesor Đorđe Odavić sa Akademije umetnosti u Novom Sadu. Da je četrnaestogodišnji Bata, sa ramena svog oca za kog je utvrđeno da je bio visok 180 centimetara, zaista snimio fotografiju, snimak bi imao sasvim drugačiju perspektivu. Poređenjem perspektive snimka i visine tada sedamnaestogodišnje Slobodanke Vasić, profesor Odavić smatra da se sa sigurnošću može reći da je ona pravi autor. Nažalost, Slobodanka Vasić nije za života dobila priznanje za to.

Uprkos godinama kolektivnog pomračenja uma, hrabrost i tragedija jednog dvadesetšestogodišnjeg momka koji je iskreno verovao u to za šta se borio, kako god mi to danas zvali, ponovo dobija poštovanje kakvo zavređuje. “Zmije su zle. Mogu da ujedu iz zadovoljstva…”, uplašen je Mali princ pred kraj Egziperijevog romana, ali brzo ga umiri misao: “Istina, one nemaju više otrova za drugi ujed.”

Kad u praskozorje trećega milenija – u vrijeme Googlea, Facebooka i Twittera, istraživanja Marsa, dekodiranja DNK-a i otkrića Higgsovog bozona – pisac dobije nagradu koja nosi ime srpskog narodnog tribuna s konca 19. stoljeća, zdrav mu razum nalaže da preispita sve što je u životu radio, i zapita se gdje je, dovraga, pogriješio.

Dobijao sam, naime, već nekakve nagrade za svoja pisanja, imam doma nagradu i za novinara godine i za roman godine – nagrade dakle godišnje i po definiciji kontemporalne, kao dokaz da sam iz svoga doba, paralelan i suvremen – pa mi Kočićevo pero, neće se dobri ljudi iz Zadužbine uvrijediti, dođe kao da mi je Udruženje Srpsko kolo pod visokim pokroviteljstvom Njegova Kraljevskog Veličanstva Aleksandra Obrenovića dodijelilo nagradu za najbolju knjigu na narodnom jeziku za 1897. godinu.

Gdje su dakle, i kad točno, stvari u mome životu i pisanju pošlo ukrivo, kad sam, eto, za četrdeset osmi rođendan, razmjerno dakle mlad i suvremen, u zoru digitalne ere – sve suvereno surfajući po iPhoneu, pišući na laptopu i objavljujući na internetu – dobio nagradu nazvanu po piscu koji je u svojim pripovijetkama prepričavao noćne eglene i divane oko rakijskog kotla, negdje s historijske razmeđe Otomanske i Austro-ugarske imperije?

O tome sam, eto, razmišljao kad sam prije koju večer dobio vijest o nagradi Zadužbine Petar Kočić. A vijest me – kako to već život i povijest zgodno namjeste – zatekla, jebiga, upravo kraj rakijskog kotla, usred noćnog divana o zlu vremenu u kojemu je, eto, lijepi običaj pečenja domaće rakije postao ilegalna radnja, pa nam valja komovicu peći noću, kad Država spava.

I shvatio da se ništa na ovim prostorima zapravo nije promijenilo u stotinu i kusur godina između nas i Petra Kočića.

Eno mene i prijatelja Fiste oko rakijskog kazana, baš kao Simeuna Đaka i majstora Mićana iz Kočićevih pripovijetki, eno nas na historijskoj razmeđi jugoslavenske i europske unije: eno tamo inspektori hrvatske Carinske uprave baš kao strogi Kočićevi fiškali i financi iz Beča, eno Zakona o trošarinama Republike Hrvatske baš poput onih austrijskih paligrapa i paragrafa što su nesretne Kočićeve seljake sapinjali porezima na rakijski kotao, eno najzad Europske unije što nam brani peći domaću rakiju, baš kao onomad Austro-ugarska unija, što je svome novom građaninu donijela iste nerazumljive propise koji umjesto ljudi štite jazavce.

Osvrnem se tako te večeri oko sebe – crna se noć spustila na prozor rakijašnice, spavaju inspektori, žandari i financi, a vreli kazan ispunio malenu, čađavu prostoriju slatkim mirisom pečene komine: iz curka u dnu šerpentina prpošno potekao tanki srebrni stalaktit domaće komovice, na čempresovoj žeravici veselo cvrči svinjska vratina, u kutu rakijašnice stari drveni stol, na stolu mobitel, a na mobitelu poruka od Zadužbine Petra Kočića – i shvatim u tom trenutku da nisam ja Kočićevo pero dobio zato što sam u ovo digitalno doba postao ilirski preporoditelj, već zato što nam je stari krajiški bundžija i pripovjedač kazanskih divana iznenada postao suvremeni pisac.

Drugim riječima, nije do mene, nego do Petra Kočića.

Što onda objašnjava i nekome možda zbunjujuću činjenicu da je časni žiri baš meni udijelio nagradu koja se po službenom obrazloženju dodjeljuje za “odanost ljepoti Kočićeve riječi i misli”, za odanost dakle ljepoti riječi i misli čovjeka koji je u prologu svoga glasovitog “Jazavca pred sudom” zapisao svoju jednako glasovitu riječ i misao, onu kojom se i danas Kočić najčešće legitimira – “Ko iskreno i strasno ljubi Istinu, Slobodu i Otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas”.

Podsjetilo me to, naime, na onaj poznati vic o Japancu, koji je svoj životni kredo objasnio riječima kako mu je “na prvom mjestu Japan, na drugom posao, a na trećem obitelj”, i dobrom Muji, kojemu je pak “obitelj na prvom, posao na drugom, a Japan tek na trećem mjestu”. Danas – kad iz trećeg pokušaja živimo devetnaesto stoljeće i kad je Kočićevim potomcima na prvom mjestu srpska Otadžbina, na drugom Sloboda, a na posljednjem Istina – i meni je, baš kao i dobrom Muji, Istina na prvom mjestu, Sloboda na drugom, a Srbija tek na posljednjem.

Nije stoga danas mnogo toga drugačije nego u vrijeme Petra Kočića. Pomakle su se tek granice ljudskoga znanja i svjetskih imperija, a mi smo otprilike tamo gdje nas je Kočić ostavio, oko ilegalnog rakijskog kotla, jednako daleko od obje granice, na pustoj historijskoj razmeđi. Bogatiji od Kočića tek za nacionalnu državu i povijesno iskustvo, koje nas je naučilo da je upravo Otadžbina najveći prirodni neprijatelj Istine i Slobode, i da je prilično šizofreno istovremeno voljeti Istinu, Slobodu i Otadžbinu.

Ne znam je li Petar Kočić baš zbog toga život skončao u duševnoj ludnici, “prezren kao pas”, ali bit će da je to razlog što prijatelji iz njegove zadužbine stotinu godina kasnije nisu mogli naći pisca koji zadovoljava sva tri uvjeta. Pa su našli a) Hrvata, b) koji ne voli Otadžbinu, i c) piše o sportu.

Onaj tko iskreno i strasno ljubi istinu, slobodu i fudbal ionako se u životu ne treba nadati ničemu doli, kako reče stari bundžija, gladi i preziru.

Dobro, i Kočićevu peru.

_______________ ______M. S.,
_________             _______za njegovih prvih 55

pročitavši onomad u novinama da je umro J. L. B.
nisam osjetio tugu
ni išta nalik osjećajima koji nas salijeću
kad doznamo za smrt osobe
koju smo poznavali
ili smo je iz bilo kojeg razloga
osjećali bliskom

naprotiv! samo sam se nasmijao
ne prestavši čitati novine i
osluškivati refren koji mi je odzvanjao
negdje u glavi: to nikako nije moguće
on koji nam je ostavio svoje djelo
kao putokaz prema razdjelnici vremena i prostora
a koji i sâm odavna tamo prebiva…

na tu me zgodu ovih dana podsjetio
Borgesov odgovor
na izravno pitanje Ernesta Sabata:
– I šta mislite o Bogu, Borges?

uslijedila je lapidarnost ušuškana u koprenu ironije
– To je vrhunska kreacija fantastične književnosti…
odmah zatim i prhkost neprijeporna argumenta kako su
… Kafkini i Poeovi književni izmišljaji
nula u usporedbi s onim što je izmislila teologija

Zagreb-Zabok, 30. IX. 2009.

O šljivi kao simbolu srpstva moglo bi se pisati naširoko. Šljiva je, pripoveda se, izvor bogatstva, tradicije i apsolutnog blaženstva. Osim toga, šljiva – na neki čudan način mnogo toga govori i o narodnom karakteru i mentalitetu. Čas smo popustiljivi, blagi i širokogrudi, čas zadrti i preki. Duh srpstva i onoga šta oličava šljiva vezan je i za geografiju. Šljiva je voće brda a ne prostrane ravnice. Šljiva i orah se, ipak, kao znak prepoznavanja zasade ispred kuće i u ravnici. Postoji jedno zlosutno proročanstvo prema kojem će na svetu jednom ostati Srba tek toliko da stanu ispod krošnje šljive. U tom je pogledu orah mnogo pogodniji, da ne pominjemo orijaške krošnje hrasta, sekvoje ili kedra. Srbi, kao i Maje, imaju potrebu da najave nešto strašno i sveobuhvatno što će, ipak, njih najteže da pogodi. U tom je pogledu nacionalni mazohizam podjednako snažan, ako ne i jači, od osećanja prirodne superiornosti.

O šljivi, kako priliči ozbiljnim naučnim tekstovima, prvo se mora egzaktno. Znači, o porodici i porodičnom okruženju:

Prunus domestica L je iz porodice Rosaceae (ruža). Ovoj porodici pripadaju i badem, breskva, kajsija, višnja i trešnja. Ruže, kao što vidite, nisu samo lepe i mirisne nego i veoma ukusne! Ali o tome jednom drugom prilikom.

Ovaj tekst, esej ili priča nemaju, međutim, nikakave veze sa botanikom i nacionalnim poreklom. Odvratna mi je već sama ideja da variram temu šljive, srpstva i tradicije. (Slobodno možete da odbacite sve prethodno napisano.)

Ove redove pišem da bih podsetio na jednu skoro sasvim izgubljenu i zaboravljenu šljivu. Ovaj put je “šljiva” samo vizuelna asocijacija iza koje se krije strasna ljubavna veza. Govorim o šljivi na vratu.

Hematom collum sexualis

Tako nekako bih nazvao ovu specfičnu pojavu koja, poput slavuja, hajdučke trave i trnjine, jednostavno nestaje.

U vreme moje mladosti šljive na vratu bile su uobičajene baš kao i groznica na usni, hašiš iz Avganistana ili upala mišića. To je, veorovatno, bio i način da se pokaže da je neko u vezi, i to strasnoj, da nije usamljen, napušten i jadan. Bio je to istovremeno i simbol emotivnog i društvenog stanja i položaja. Još ako bi se nosioci šljiva pojavili zajedno u društvu onda je to bio nedvosmislena i trijumfalna potvrda njihove veze.

Zašto toga više nema? Odnosno, zašto je šljiva na vratu više nije “košer”? Da li to ima neke veze sa modom? Recimo, sa sve manjom popularnošću rolki. Rolka, bilo da ju je učinila privlačnom Žilijet Greko, ili Trst, bila je zgodno sredstvo skrivanja šljiva. Između trijumafalističkog pokazivanja šljiva i njihovog sakrivanja pređen je izvestan traumatičan put – između pubereteta i adoloscencije, koji je svako ko je živeo u tradicionalnom porodičnom okruženju, morao da pređe. Sećam se kad je majka prvi put ugledala šljivu na mojem vratu da me je preplavilo čudno osećanje stida i ponosa koje nikada ranije nisam osetio. Šta sam mogao da odgovorim na zločeste primedbe majke? Samo ćutanjem. Nije mi tada palo na pamet da kažem da sam sreo devojku vampira i da sam u poslednjem času spasao živu glavu. Ili da budem ozbiljan i dostojanstven i odgovorim: to su moje intimne stvari. Kako su to uopšte mogle da budu intimne stvari? Da li je posle toga, mislim na šljivu na vratu, došlo do “najgorega”? Tolika strast je taj beleg pretpostavljao. Šljive su, međutim, nastajale u mraku haustora, parkova, zidina Kalemegdana… One su nastajale i pre grljenja i trljanja određenih delova tela, pre nego što smo stvarno upoznali svoju seksualnost.

Pretpostavljam da danas postoje uzbudljiviji dokazi seksualnosti koji ne zavise od oblika, veličine i intenziteta šljive. A možda se više i ne traže nikakvi fizički dokazi. Možda je prostor dodira zamenila uzbudljiva naracija i društvene mreže.

U stvari, možda se iza svega nalazi nešto daleko mračnije i zlosutnije.

Šljive na vratu, ili bilogde na telu, počinju da se povezuju sa bolešću kojoj se teško izgovara ime. U tom smislu, svaki hematom, udarac u butinu ili u leđa, potencijalna su pretnja da će se, posle mnogo, mnogo godina, upravo na tom mestu pojaviti tumor koji će dramatično promeniti život osobe koja je primila udarac. Da li biste radije izabrali tumor nastao zbog udarac u špic stola ili zbog strasnog ljubljenja, to uopšte nije u pitanju. Mnogo je važnije kakva je priroda tumora – može li se jednostavno operisati i izbaciti iz tela kao privremeno strano telo ili će on u nekom obliku ostati do kraja kao prokletstvo sudbine.

Mladost, ludost! Da li možemo baš sve da prebacimo u to davno svršeno vreme kada je toliko toga dolazilo do nas a da sami nismo znali postoji li neki dublji plan, neki smisao ili bar neko skriveno značenje u onome što ćemo izabrati? Pa zar nismo, uglavnom, svi birali isto ili veoma slično. Nisu li šljive na vratu bile jedan od način na koji smo međusobno komunicirali, privlačili se, voleli i razilazili? Kao što su nestale neke reči i fraze iz razgovora tako isto su nestali neki delovi odeće, pokreti tela, grimase, načini na koji smo reagovali na iznenađenja. Da li je strah koji smo nekada osećali isti kao i onaj danas? Koji su uzroci? Osim straha od smrti sve drugo se promenilo. Posebno se promenio odnos prema usamljenosti. Biti star znači biti obeležen sa najamanje dve stvari: bolešću i usamljenošću.

Nikada nisam video nekoga starijeg od pedeset godina da ima šljivu na vratu. Da li je to zbog opreznosti ili, jednostavno, nema prilike? Biće da je ovo drugo u pitanju. Da li su posledice šljiva iz mladosti tako tragične? Ako nema tragedije, šta drugo ostaje? Sećanje obogaćeno unutrašnjim glasom: kako smo bili ludi? Iz činjenice da su šljive tako masovno i detaljno proterane iz naših aktuelnih života vidim ne samo promenu u ponašanju i navikama već jednu dublju, jeziviju poruku koja uopšte nije moralističke prirode. Bez dodira, molim! Kao da je ceo svet ispečatiran ovim geslom. Uskoro će se otkriti da i držanje za ruke izaziva neka retka virusno-gljivična oboljenja. Čak i sećanje na dodir može da dovede do egzotičnog oblika šizofrenije. Ko zna, sve je moguće! Šta da krijemo: mi smo ljudi suštinski udvojena bića – bića materija i bića duha. Svaki poremećaj ove krhke ravnoteže može da izazove katastrofu. Upravo se tu i nalazimo: u srcu katastrofe! Nestanak šljiva, širenje Alchajmera i raznih oblika senilnosti i demencije, kao i povećanje malignih bolesti, nesumnjivo su povezani.

Pretpostavljam da imunolozi ozbiljno rade na tome da podstaknu naše organizme da se u slučaju bolesti brane svim sredstvima. Pada mi na pamet da bi u slučaju šljiva možda mogao da pomogne DNK osobe koja je šljivu napravila. To bi bio takoreći nemoguć zadatak za osobe koje su u mladosti imale buran emotivni život i mnogo partnera koji su im ostavljali tragove šljiva po telu. Ali one, monogamiji sklonije osobe, one bi verovatno precizno mogle da odrede uzročnike. Ukoliko je od tada prošlo pedeset ili više godina onda bi sam proces traženja bio uzbudljiv poput triler. Recimo, da obilazite rodbinu ili domove za stare u potrazi za nekim ko je vašoj majci ili tetki napravio šljivu na vratu pre pedeset i dve godine. A onda, zamislite samo, kada se otkrije živi posednik spasonosnog DNK, kako bi izgledalo suočavanje sa onim što se odigralo pre toliko godina.

Da je neki muškarac ili žena mogao strasnim poljupcima da izazove pojavu tumora kod voljene osobe to deluje prilično nestvarno. Upravo zbog toga i tako prihvatljivo. Posle svih onih serija o forenzičarima i doktoru Hausu ljudi su dobro pripremljeni da i sami postanu jedinstveni objekti čuda savremene medicine. Pogotovo ukoliko raspolažu spasonosnom formulom koja će se primeniti na osobu sa kojom je bila u sentimentalno-strasnoj vezi pre mnogo godina. Na taj način se i biološkim putem uspostavlja često izgubljeno, ili proterano, sećanje. DNK poljupca koji je napravio šljivu i izazvao tumor vraća se u telo voljene/og gde budi uspavanu životnu energiju. Bolest se pobeđuje, bivši ljubavnici se ponovo sastaju, osvežavaju se sećanja, prave se intervjui, snimaju filmovi, pišu romani, zarađuju pare… Put od propasti do spasa u suštini je vrlo jednostavan. Samo je potrebno imati maštu i biti istrajan.

Da ono što otruje može i da izleči to je drevna misao. Mislim da je i Heraklit nešto umovao na tu temu. Savremena medicina, od Pastera pa na ovamo, cela je prožeta ovom idejom. Pošto se odustalo od univerzalnog leka koji leči sve bolesti opredelili smo se za serume u kojima su osnovni sastojci tragovi otrova ili uzročnici bolesti. I mi smo Srbi na tom polju narodne umotvorine dosta doprineli. Kad kažemo “klin se klinim izbija” ili “na ljutu ranu ljutu travu”, zar upravo na to ne mislimo. Ima tu i nekih paradoksa. Reč je osećanjima ljubavi i mržnje. O lekovitom svojstvu ljubavi govori se i piše naširoko. Na mržnju, kao negativno osećanje, ne računa se toliko. Još nisam čuo, govorim o medicini a ne o politici, da se golom mržnjom mržnja može isterati. Osim ukoliko ne dosadi.

Pretpostavljam, odnosno nadam se, da bi izazivač bolesti delovao pozitivno na obolelog ukoliko bi njegovo osećanje ljubavi, brige i posvećenosti, stiglo direktno do njega, bez posrednika. Verujem da bi susret starih ljubavnika mogao da probudi ne samo stara sećanja nego i podstakne imuni sistem. Kad ovome dodamo ono što savremena medicina i molekularna biologija mogu da urade sa uzročnikom – u ovom slučaju sa dodirom usta koje se pretvaraju u malu pumpu – onda smo na pragu istinskog otkrića.

Sve ovo, naravno, zavisi od toga u kakvom društvu živimo. Nema te medicine koja može da zaustavi osećanja ljubomore i zavisti koji će da spreče ne samo susrete obudovelih ljubavnika nego i svaku razmenu DNK-a. Što su ljudi stariji, a sa njima i društvo u kojem žive, to je osećanje samoživosti, izolovanosti i zavisti prema svemu što ih okružuje veće. U takvom svetu teško je zamisliti da pojam dobrote uopšte bude razmatran. Nesebični su ljudi postali sinonim neuspešnosti. Najmanje za šta se optužuju jesu glupost i naivnost. Mnogo češće oni se prozivaju zbog moralne arogancije i skrivenih podlih planova koji su deo opšte zavere prema pojedinim narodim, slojevima društva ili pojedincima.

Vratimo se, međutim, na šljivu!

Ne vidim način da se ona, kao simbol seksualne želje, vrati u život. Osim, naravno, ukoliko se ne utvrdi nešto sasvim suprotno: da su upravo šljive na vratu ili gdegod po telu jedinstven način da ne obolimo od raka, retkih autoimunih bolesti, Alchajmera i sličnoga. Možda se na taj način vrati i ceo jedan odavno odbačeni i zaboravljeni sistem lečenja – od vantuza i pijavica do visokofrekventnog elektriciteta i magneta. (Vantuza je kupica, mala čaša od debelog stakla koja se stavlja na obolelo mesto da bi se, razređivanjem vazduha u njoj, krv privukla u potkožno tkivo i time unutarnji organi oslobodili navale krvi). Kao da bi to, uostalom, bilo prvi put da medicina sama sebe demantuje vraćajući se starim sredstvima i menjajući najmodernije protokole lečenja.

Postoji nešto u prirodi samih bolesti što ih, posle određenog vrhunca, smiruje i uklanja, a da nije pronađen nikakav spasonosni lek. Takav je slučaj, uostalom, bio i sa kugom. Kako se Crna smrt uopšte zaustavila? Uvođenjem karantina? Ili tako što su ljudi počeli više da vode računa o ličnoj čistoći? Ali za uvođenje kanalizacije i vodovoda, kao i navike održavanja higijena, bile su potrebne stotine godina. Da se kuga nije sama od sebe zaustavila, odnosno dok se nije jednostavno potrošila, usmrtivši u tom “samotrošenju” milione ljudi, teško da bismo doživeli današnju civilizaciju.

Šljiva bi, možda, mogla da pomogne tamo gde smo digli ruke od svega. Ukoliko je čovek sam, mogao bi, uostalom, sam sebi da napravi šljivu na nadlanici. I to bi bio dosta indikativan beleg njegove usamljenosti. Pa bi se usamljene, a srodne duše, možda mnogo lakše prepoznavale i spajale.

Veliki crni pas
A oko njega ništa osim križeva
Križeva kamenih i velikih
Ispod kojih davno istrunuše kosti
Starih fratara
Križeva drvenih i propalih
Ispod kojih crvi poćopaše
Meso gipsera što su u kovčezima
Dovoženi sa švapskih bauštela
Meso mladića što su ginuli na raskršćima
Münchena, Beča, Züricha
Ili se samo zabijali u stabla pored drumova
Na kraju svega
Meso topovskog mesa
Meso žena, majki i sestara
Koje su se smanjivale od čekanja
Sve dok se ne bi svele na mjeru dječjeg groba
Na groblju Karaula
Što strši nad Duvnom

Veliki crni pas
Bijesan od vjetrova
S Vrana, Čvrsnice i Ljubuše
Divljih očiju
I s rebrima što izbijaju kroz tanku opnu kože
Digao lijevu nogu
I sav drhti dok pušta mlaz prozirne tečnosti
Po drvenom križu
Na kojem piše:
ILIJA ĐIKIĆ
1952 – 1991
Onda se spušta u polje
Među svoje

Sad više nema nikoga
Dim izaziva treperenje u plućima
A utroba mi mlaka i vlažna
Kao curci pseće mokraće
Što klize po drvenom križu
Moga ćaće

Ima li ičeg nadmenijeg od te fasade, o Parlamente,
Od obojenog stakla ko placente
Što je spolja prazno zrcalo a iznutra prozor,
Al nije propadljiv taj blicavi obzor –
Od Artemidinog hrama drevnih razvalina
Pristojna crkva bješe sazidana.
Država, poput kuće, il autokara,
Brže stari s odlaganjem popravke kvara.

Svaka ti sekretarica nosi rublje Agent Provocateur
Jer na službenom ulazu Dženeta dežura njen partner.

ili Mačka Čovjek Pas

Nastavak serijalnog razmišljanja o ljudima i životinjama za jedan još neostvareni festival u hotelu Balatura

***

Današnji gost: Miljenko Jergović

Današnji gost našeg malog festivala već mi je duže vrijeme poznat, rado je viđen gost u Balaturi. (Zašto nam je tako poseban gost kao i razne osobne komentare voditeljice ovog susreta čitajte, ako želite, u fusnotama da ne remetimo tijek događanja ¹) Čitao nam je već na terasi, i jednom, jedne vjetrovite, kišne zimske noći, u konobi. ² Iz tog razloga nije loše da se za promjenu sretnemo na ovom portalu, u toj udobnoj dnevnoj sobi književnosti, u tom literarnom salonu u kojem svaki slušatelj ponese svoju vlastitu fotelju i osjeća se kao da je kod kuće. Zamislit ćemo da je ta naša fiktivna dvorana nadobrađena pri hotelskoj zgradi baš za taj susret. Ne smeta nam što na čitanju sudjeluju i razne kućne životinje, ove koje su došle s publikom, jednako opremljene svojim košarima i dekama ³– i ove koje igraju najvažniju ulogu u Miljenkovoj novoj knjizi. Ne smeta silna buka, ni lajanje ili njištanje, slušat ćemo i razgovarati o knjizi “Mačka Čovjek Pas”, zbirci pripovijedaka koja je nedavno izašla u beogradskoj izdavačkoj kući Rende. Imat ćemo sve što je potrebno za održavanje književnog festivala: mjesto, čitatelje i pisca.

U ovoj knjizi sakupljane su priče od kojih su mi neke već bile poznate iz nekog priloga u novinama, ali mi je drago što ih tako mogu predstaviti u obliku knjige, jer se prilozi ovdje znaju samo tako ugasiti, bez najave od jednom ih jednostavno više nema, dalje kupuješ novine taj dan, misliš da je greška u pitanju, dok se ne navikneš da toga više neće biti. Kao da je čitatelj mali pasić koga namame kobasom, malo se pozabavljaju s njime, a onda ga ipak ostave pokraj autoputa gdje valjda još uvijek čeka hoće li kobasa doći. Dobro, to je druga priča, ali je jedan od razloga što je dobro da ta knjiga postoji.

Za uvod ću ga pitati što ga je potaknulo da piše o odnosu među ljudima i životinjama, a odgovorit će, pretpostavljam, kao u prilogu za B92, da su mu mačke i psi i ostali bili važni i da ih nikad nije doživio kao niža bića i uvijek je osjećao da naš šovinizam, rasizam, mržnja prema drugim pripadnicama različitih vjera, nacija, rasa, svega živog, navijačkih grupa suprotnih nogometnih klubova, počinje od potcjenivanja i mržnje životinja i nekako mu se čini da je prvi čovjekov šovinizam zapravo šovinizam prema psima i mačkama, a poslije slijede svi ovi drugi, razređeniji i razvijeniji.

Na ljestvi bića, znači, životinja ranžira ispod čovjeka, vidjeli smo to već u tekstovima drugih sudionika festivala, općenito je naš današnji svijet određen našim ljudskim potrebama i odlukama, a životinje se tu moraju prilagoditi. Na načinu kako se netko ponaša prema onom biću kojeg vidi ispod sebe (a to može biti i suradnik, dijete, susjed ili bilo tko, ali svakako životinja) vrlo dobro vidimo kakav je čovjek, tu se nekako slobodno izražava i vrlo otvoreno pokazuje pravo lice, pogotovo ako misli da ga nitko ne vidi. Pokazuje na kraju status njegove kulture, jer je pitanje kulturnog odgoja kako se uspostavlja prema svijetu, posebno onom u kojem nema socijalne kontrole. A suživot s životinjama je takav slobodni prostor, koji je– bar u ovom kraju – još uvijek bez velike kontrole.⁴ To je i razlog zašto se na odnosu prema životinja u jednoj zemlji tako dobro može vidjeti kulturno stanje jednog društva.

U knjizi “Mačka Čovjek Pas” ima svakakve ljude i životinje, dobre i zločeste, a i odnosi su im jednako svakakve. Tu su Reks, Cezar, Žana, Luksi, Šajka i drugi, ispričat ću ovima u publici koji još nisu pročitali knjigu, a vidimo ih zajedno s njihovim vlasnicima ili pomatračima, nekim udovicima, familijama, prodavačima sladoleda, poznatim umjetnicama ili nekim drugim bivšim stvarnim ili izmišljenim susjedima Miljenka Jergovića.⁵

Dobro, većina priča u ovoj knjizi su tužne, baš nekako očajno i duboko tužne, ali ima nade i utjehe. U društvu mačke ili psa, uz njihovo prijateljstvo, sve može biti lakše. Ali na našem festivalu, to zna i Miljenko Jergović, ne govorimo samo o životinjama i kako funkcioniraju s ljudima, nego govorimo o njihovoj ulozi u književnosti. To je i razlog zašto sam ga pozvala baš sad, iako su mi tu na čekanju još drugi autori iz prethodnih stoljeća. Pozvala sam ga jer je knjiga “Mačka Čovjek Pas” sada izašla i kao da je napisana baš za naš festival, netko bi čak mogao pomisliti da sam ga platila da piše tu knjigu, ali nisam. Savršena knjiga za naše festivalske potrebe iz dva je razloga: 1. Ispituje odnos životinja s čovjekom u literaturi i tako daje uvid u društveno stanje kulture. 2. Ako je stanje loše, a vidjet ćete da jest, onda bismo trebali znati što pomaže. Pošto ovo nije aktivistički festival (to ćemo drugi put, na toj razini se također može svašta učiniti) nego književni, onda želimo saznati kako Miljenko književnim sredstvima dijagnosticira situaciju i zašto nas to potiče.

Jedan od razloga što se uvijek vraćam Miljenkovim knjigama jest ta, u njima opričana, duboka ljudskost, osobito onda kad piše o životinjama. Tako i u ovoj knjizi. Ta se ljudskost pokazuje ponajprije kroz perspektive. Čitajući njegove knjige čitatelj kao da kamerom prati priču. Nije to filmsko pisanje kao što su neke knjige napisane u filmskim slikama, pa ih odmah zamišljaš na platnu, ovako naredane u montaži, nego je kao da pratimo, recimo, kameru Michaela Ballhausa (najbolje u filmu “Drakula” s Garyem Oldmanom) koja neprestano kruži oko lika, dođe mu jako blizu i onda –vuuuššš- uđe odjednom u njegovu glavu. I to unutar jedne rečenice, da nisi to ni primjetio, a u sljedećem trenutku je –vuuuššš- već negdje drugdje. Ali ti kao čitatelj ne možeš zaboraviti što si u glavi svog lika vidio i počinješ svijet gledati njegovim očima. Ništa od toga ne primjećuješ kao tehnički postupak, i na kraju priče imaš osjećaj da si samo pročitao neku malu tužnu, lijepu, grubu, uzbudljivu ili kakvu već epizodu o čovjeku i psu koja te na čudan način dirne. Zato što si tom Ballhausovom kamerom putovao kroz glave i duše, ljudske i životinjske. Vidio si sve što im se događa, njihovim očima. Povezivao si stvari njihovom logikom, a logike uvijek ima ako se dovoljno duboko upustiš u njih, i tako ti je odjednom sasvim razumljivo zašto neki Mladen H., zagrebački doktor prava, pregazi crnu mačku koja prolazi ulicom, jer je povjerovao kako će gaženjem crnih mačaka spriječiti nadolazeću nesreću koju one tek najavljuju. Gledamo kako Mladen daje gas i zgnječi sedam, osam tih mačaka, da izbjegne vlastitu sudbinu i svima nama je to razumljivo. Nije opravdano, ali jest razumljivo. Jednako je logično da stari bračni par u suživotu s retriverom gubi ravnotežu ako tom retriveru nešto jest, bilo da je to rak ili druga bolest. Ili da, ne daj Bože, umre, onda će i oni, sasvim je jasno, brzo napustiti ovaj svijet. Ili priča o sivom mačku koji se pojavljuje u neboderu na petom katu u trenutku najveće brige i straha tetke Kate čiji sin u tim ratnim danima u Sarajevu ne dolazi kući, ni navečer, ni cijele noći. Mačak će, nakon što ipak sve dobro završi, postati simbol, razlog sretnog završetka i mistična poveznica među ljudskim i životinjskim životima. Mogla bih sve dalje tako nabrajati i prepričavati njegove priče, gledam Miljenka, ali on šuti, uvijek tako šuti kad se ja oduševim s njegovim tekstovima, pa da nikom ne bude neugodno predlažem da nam naglas čita nešto iz nove knjige. Tako će publika sama najbolje vidjeti o čemu govorim, i da to s perspektivama nije samo tehnička finesa, neki mali spisateljski trik kojeg prepoznajemo, pa ćemo svi početi tako pisati, nego ulazimo, razmišljajući o perspektivama, u pjesničku srž njegovog pisanja. Književnost pretpostavlja – moram to još dodati prije nego što on počne čitati – da je u životu potrebno nešto što je veće od samog života, ona pretpostavlja da postoji prostor rezonancije, odjek što ga sam život ne može imati, ali može književnost. Jergovićeve ljudsko-životinjske priče govore o životu, sasvim su okrenute životu, svim tim nekim različitim likovima i pogledama na svijet. One su doživljaj i iskustvo, prigovor ovom svijetu, ali i pohvala. U činjenici da u njima zvoni taj odjek vidimo univerzalnost ove knjige, a znamo da njegove priče jednako potaknu i Nijemca i Šveđanina, Španjolca ili Talijana, koji ih čitaju u prijevodu. (i od kojih se nađe i pokoji slušatelj u publici, ipak smo hotel s najviše gostiju iz inozemstva).

Ne, neću sada duljiti, sigurna sam da će se i druge s knjigom oduševiti kao i mene. Sada ti, Miljenko, čitaj…

___
1 Kad su Petera Handkea pitali u jednom intervjuu voli li on kad mu se netko divi, odgovorio je da ne voli, da se čak sam ne voli diviti drugima. „Ja se volim oduševiti, jer u oduševljenju postaneš bolji čovjek“, kaže. I istina je, u divljenju leži nešto pasivno, dok je oduševljenje jedna vrlo aktivna stvar. U oduševljenju se nešto pokrene u tebi, možda do te mjere da promijeniš razmišljanje ili djelovanje. Ja sam se, da Vam to odmah kažem, oduševila raznim piscima i oduševljavam se i dalje, ali u mojem slučaju ni za jednog autora taj Handkeov opis nije tako točan kao za moj odnos s Miljenkom Jergovićem i njegovim tekstovima. Oduševljenje u književnosti vrlo je subjektivna stvar. Ovisi o tome što tražiš u knjigama, ovisi o osobnim razlozima hoće li ti se knjiga svidjeti. Lako se možemo složiti o tome je li nešto dobro ili loše napisano, da li autor zna pisati ili ne. Ipak je to zanat. Ja znam puno autora čije sam knjige čitala i pred kojima bih skinula kapu. Neke od njih su imale impresivni rječnik ili zanimljivi stil ili su bile po nečemu neobične. Ali šta češ, ako te takva knjiga ne dira? Ako u njoj ne želiš stanovati ni minutu duže, ako si ju zaboravio čim si završio zadnju stranicu? Miljenkove knjige sam počela čitati (one koje su tada bile prevedene) još dok sam živjela u Njemačkoj, davne 1997. godine. Ne sjećam se više što me u njegovim pričama toliko zaintegriralo, – stil, jezik, perspektiva, ili taj meni tad još nepoznati svijet o kojemu govori, ili sve zajedno – ali pamtim onu čitateljsku sreću koju bih svaki put osjetila. Ono da ne želiš da knjiga završi, ti bi da što duže ostaneš u tom svijetu, ili da ti se tvoj svijet nekako promjeni, iako nema nikakve veze s onim u knjizi, samo je pogled na svijet odjednom drukčiji i ti skačeš od gledišta do gledišta i misliš da sve oko tebe ipak ima smisla. Svaki čitatelj zna za tu vrstu sreće, na koncu- uvijek i čitamo dalje u potrazi za takvim knjigama. I Miljenko meni i drugima piše takve knjige. Od onda sam pratila sve što radi, s kratkom pauzom kada sam se preselila u Hrvatsku i malo po malo naučila jezik. Slijedile su godine u kojima sam istraživala književni svijet ove regije i usput nekako uhvatila ritam čitajući Miljenkove nove tekstove. Eto, vidite koliko je efektno oduševljenje u književnosti, čak da Vam se autor poslije više i ne sviđa, u najmanju ruku ste čitanjem naučili jezik…

2 To je na primjer dobra stvar u vođenju književnog hotela: Dozvoljen je subjektivni izbor gosta događaja. Hotel nije javna ustanova koja pri izboru programa svakome mora biti po volji. Ja predstavljam autore i knjige s kojima sam se oduševila, jer na kraju sam ja s njima na pozornici i moram podjeliti svoje čitalačko iskustvo. Ne mogu govoriti o nečemu što me nimalo ne zanima. Samo je iskreno oduševljenje takva zarazna stvar koja će možda voditi do toga da netko iz publike uzme knjigu u ruke i pročita je. A to je cilj književnog događaja.

3 S naše strane dolazi Vanja, petogodišnja alfa-i-omega ljubimica u našoj kući, mješanka belgijskog ovčara, koja izgleda točno kao pas službe spašavanja u Gorskom kotaru, koga katkad vidimo u novinama, pa nam dođe da mislimo“pljunuta Vanja“ i kako Vanja možda vodi paralelni život kao superpas u brdima. Onda Malik, četrnaestogodišnji labrador s teškom displazijom, koji je suvenir bivše djelatnice hotela, ostao je da prije smrti ne trpi preseljavanje u Njemačku, a umire sada već dvije i pol godine i dobro mu ide. Osim njih, Roxanne, malo crno čudovište, koje je nakon dvije godine konačno prestalo histerično lajati na kante za smeće, stabla, vreće u šumi, ljude, druge životinje, kuće, automobile itd.

Naše sedamnaestogodišnje mačke, fine gradske gospođe po imenu Leonie i Lotta, koje su s nama došle iz Kölna ne mogu poći u festivalsku dvoranu, jer bi u tom slučaju morale napustiti mjesto pokraj peći, a to se dosad još nije dogodilo.

4 Probajte nazvati veterinara ili policiju ako ste svjedok zlostavljanja životinja, pa ćete vidjeti koje to ima posljedice za zlostavljača. Nikakve. Jedino ako životinja kroz zlostavljanje postane opasnost za ljude, onda će možda biti reakcija, ali možda i ne.

5 Kao i u drugim Miljenkovim knjigama tu su mi zanimljive neke uzrečice i “mudrosti”, koje ne samo da ih likovi izgovaraju, nego stalno lebde iznad pričama, svima su poznate, kao na primjer ta da je za djecu najopasnije (gore i od kamiona koji ih može pregaziti) to da progutaju pseću ili mačju dlaku koja će onda u njima narasti u velikoga ježa. Čini mi se (a možda jest) da je to dio općeg saznanja o nama i o životinjama, od Sarajeva do Zagreba, pa sigurno i ovdje u Primorju, gdje živim. Ja, Njemica, za to ranije nikad nisam čula. Kod nas psa čuvara u dvorištu odavno više nema, nema ni lanca ni zida koji bi podjelio ljudski i pseći svijet. Ljubimci su se kompletno uselili u naše ljudske kuće gdje žive naravno i djeca. Zbog toga nam ne trebaju mudrosti koje bi opravdale to što pas ostaje vani. Odjednom razumijem one moje mještane koji me tako čudno zagledaju kada prođem ulicom s djecom i psima. Kao da šećem djecu i istovremeno mašem nožem ili puškom iza njih. Kakva to može biti majka koja izlaže svoju djecu takvoj opasnosti, šeta okolo i onda ulazi s njima i s psima u istu kuću. Šta im preostaje nego odmahnuti glavom i misliti: “Pa šta, Švabica…”

Filmski radnici

13. marta 1996. godine u Phoenixu, učlanio sam se u videoteku. Od tada je prošlo sedamnaest godina, a ja među svojim dokumentima i danas čuvam tu člansku karticu. Napunio se bio mjesec dana otkad smo doselili u Arizonu. Radio sam tada u nekom malom hotelu u Scottsdaleu, i tamo sam upoznao mladića iz Mexica, koji se zvao Joe. Mršavi tridesetogodišnjak, po svemu sudeći ilegalni imigrant, petkom je odlazio kući u Mexico, i vraćao se kasno u nedjelju, ili bi u rano jutro ponedjeljkom prešao granicu i neispavan došao na posao. Radio je u hotelskoj praonici. U onom minijaturnom autu za golf prevozio je peškire i čaršafe, sapune i šampone za hotelske sobe.

Svijet je izgledao prilično ozbiljno nekome ko je upravo stigao iz rata; tada sam i o sebi mislio s naivnim osjećajem važnosti, pa kad bi neko pitao šta znam da radim, ja bih odmah iskreno i precizno odgovorio. Kad je Joe pitao ko sam?, šta sam?, odakle dolazim?, i šta mi je bilo zanimanje u Bosni?, ja sam rekao da sam writer, da sam radio u novinama, da sam objavio neke books. A onda je on za sebe rekao da je movie director. Obradovan što sam našao nekoga s kim dijelim slična umjetnička zanimanja, priznao sam da i ja imam nekog iskustva s filmom. Na kraju sam pristao da mu donesem film, i on će donijeti svoju kasetu, pa da usporedimo naše radove. To je bio dogovor.

Sutradan sam donio film, a on je iz torbe izvadio kasetu zamotanu u indigoplavu svilenu maramu, kao da je u pitanju prava dragocjenost. Bila je to vedra razmjena dobara. Iste večeri, otišao sam kupiti video plejer, kako bih mogao gledati film. U prvih mjesec dana našega izbjegličkog života u Arizoni, nismo pokazivali potrebu da predmete unosimo u kuću. Nije bio raspakovan ni onaj kofer što smo ga sa sobom donijeli iz Bosne. Izgledalo je kao da smo se upravo spremili za neki put. Možda je to bila želja za povratkom, a možda je u ratu iščezla i naša potreba za posjedovanjem. Živjeli smo između golih zidova. Tako je bilo u kući, ali izvan kuće trudio sam se da nađem drugi posao koji će biti bolje plaćen od čišćenja hotelskih soba. U tim danima, sjećam se, kad bi se ukazala prilika za to, strancima sam rado govorio o svojim vještinama i znanjima, a potajno sam priželjkivao da jednom u Americi počnem za život zarađivati kao filmski radnik. Vjerovatno je sličnu strategiju imao Joe, i on je agresivno širio informaciju o svome filmskom radu, u nadi da će jednom po njega doći, na parking našeg maloga hotela u pustinji, bijeli cadillac iz Metro-Goldwyn-Mayera, sa slikom onoga lava otisnutom u naslonima smeđih kožnih sjedišta…

Sutradan, kad smo jedan drugome vratili zamijenjene VHS kasete, on je izgledao prilično razočarano. Moj film, apstraktni politički pamflet iz bosanskoga rata, bez pravolinijske priče i zavodljivog plota, njemu je morao biti dosadan. Dok mi je vraćao kasetu, gledao je u mene nepovjerljivo, kao da sam ga prevario. I vjerovatno je bio u pravu. S druge strane, njegov je kratki film bio efektna priča sastavljena iz jednog akta, u njemu su zadovoljeni svi elementi porno žanra. Jeste, Joe je snimio pravcati pornić! U prvi mah mislio sam da je porno samo ostatak nekog starog snimka, preko kojega je on presnimio svoj pravi film, pa sam uzalud premotavao traku naprijed i nazad. Pogledao sam cijeli video, uključujući i odjavnu špicu koja počinje sa DIRECTED BY JOE E. Mislim da mu je to umjetničko ime.

On je bio razočaran. Moja umjetnost njemu je neozbiljan i jalov posao, kao što su seljacima blesavi svi oni što uzgajaju ukrasno drveće koje ne daje nikakvoga ploda. Vratio mi je kasetu, i bez komentara otišao nazad do praonice. Crvena marama mu je virila iz desnog stražnjeg džepa na farmericama. Tako u džep zadjenute krpe nose automehaničari, da njima obrišu kolomast s ruku. Ali njemu krpa, zapravo, nizašta nije služila, on niti je ruke prljao, niti je neku prašinu brisao. Onako crvena, marama je bila apsurdan ukras i, dok je odlazio, lepršala je iza njega kao rep. Eto, po toj slici pamtim mladog meksičkog pornografa.

Iste večeri učlanio sam se u videoteku, a prvi film koji sam u Americi iznajmio bio je Smoke od Waynea Wanga i Paula Austera.

*

Bunar

25. marta 2005. godine, putovao sam u u Bisbee. Na aerodromu u Tucsonu dočekala me je djevojka koju su organizatori književne večeri na koju sam putovao, zaposlili da bude moj vozač. Nakon što smo se upoznali, objasnila je da ima oštećen sluh: “Ja ništa ne čujem, ali možemo razgovarati bez problema, zato što čitam s usana.”

Dok se auto sporo pomjeralo s aerodromskog parkinga, mi smo već bili u vrlo živom razgovoru, uskakali smo jedno drugome u riječ, i brzo sam zaboravio na njene probleme sa sluhom. Ali kad smo izbili na cestu broj 10, saobraćaj je postao prilično živ, pa sam se zabrinuo što, dok razgovaramo, ona čita s mojih usana i ne gleda na put ispred nas. Nisam želio da ona to vidi, da je ne povrijedim, pa sam nastavio govoriti, želio sam da budem politički korektan i prema njenome nedostatku sam se odnosio kao da on ne postoji. Ali jedno je moja dobra volja, a sasvim drugo je objektivno stanje na cesti, pa sam prestao govoriti. Jedno vrijeme je ona postavljala pitanja, na koja sam davao vrlo kratke odgovore gledajući na cestu ispred nas, i na kraju smo oboje zašutjeli.

Stigli smo u grad, smjestili se u malome hotelu koji se zove The Inn at Castle Rock , i razišli se, ona je otišla svojim poslom, a ja svojim.

Čitao sam pjesme u gradskoj biblioteci, a nakon toga je bio prijem, vino i sir, ljudi su prilazili i postavljali pitanja. Jedan sredovječni cowboy sa stetson šeširom došao je da mu potpišem knjigu, i predstavio se kao pisac kratkih priča. Trebam reći da su mene u proteklih petnaestak godina uglavnom poistovjećivali s ratom i zbog toga, u ovakvim prilikama, ljudi su dolazili pitati: kako sam preživio? To je ono što njih zanima: kako preživjeti? A dobroćudni pisac kratkih priča imao je konkretna pitanja oko smrti. Njemu je trebao sagovornik koji će u razgovoru učestvovati bez otpora, jer od razgovora o smrti ljudi uglavnom zaziru. Zbog sarajevskog iskustva, od mene se očekuje da od smrti ne zazirem, i ja sam tu ulogu prihvatio, iako je to lažno predstavljanje. I ja, kao i svi drugi, zazirem. I znao sam da njegovo zanimanje ima konkretan razlog, nije on prvi od te vrste ljudi s kojima sam se upravo na ovakvim skupovima sretao, i koji na kraju razgovora uvijek priznaju kako imaju neku smrtnu bolest, i upravo umire. I on ima rak, a doktor je rekao da mu je ostalo šest mjeseci, možda ni toliko. Kad umiru, ljudi u književnosti traže odgovore. A prije nego što smo se rastali, na sto ispred mene spustio je knjigu otvorenu na trećoj stranici, i tražio da mu napišem posvetu. Nisam znao šta da napišem čovjeku koji umire, pa sam na kraju u bjelini stranice ostavio samo potpis, bez datuma, i bez podatka o mjestu.

Iza ponoći vratim se u hotel, a na putu do sobe prolazio sam kroz prazni restoran. Nije mi se spavalo i nakratko sam sjeo za jedan sto. Tišina. Ali onda sam u tišini čuo tromi zvuk vode, neko zibanje i zapljuskivanje koje ne dolazi izvana, nego iz restorana. Ustanem i priđem niskom kružnom zidu na sredini prostorije za koji sam u prvi mah mislio da je starinska peć, ili kamin. Ali kad dođem do zida, vidim, to je bunar! Pravi starinski bunar usred restorana. Širok je više od dva metra. Na desetak metara u dubini ljeska se voda. Bilo je magnetičnosti u zvuku tamne vode, iza ponoći, u dubokoj američkoj provinciji, na kraju svijeta. I tada se na površini ukazala krupna crvena riba, kratko se zadržala, a onda potonula u vodenu tamu. I opet se vratila. Crvena figura na tamnosivoj podlozi pojavila se kao sublimni izraz ljepote. Prizor je probudio potpuno neočekivanu želju: nadviti se nad bunar, saviti tijelo u luk i pustiti da me gravitacija odvuče nadole. Ali, kad sam se u pasu savio preko zida, užasnut se uspravim. Otišao sam u hotelsku sobu prilično uplašen. Ne znam odakle je sve to došlo. Dugo sam ostao budan, a onda pred zoru shrvao me san.

Ujutro sam u restoranu izabrao sto prilično udaljen od bunara, doručkovao i strpljivo čekao da se pojavi djevojka, moj vozač. Trebalo je da se vratimo na aerodrom u Tucson, vrtoglavo se primicalo vrijeme avionskog leta, ali djevojka nije dolazila. Nisam telefonirao u njenu sobu, jer nju zvuk telefona ne može probuditi. Nisam je mogao probuditi običnim kucanjem, niti sam imao jasnu ideju šta da radim, ali sam ipak otišao do njenih vrata. Stajao sam u hodniku i osluškivao zvukove iz sobe. Ništa se nije čulo. Nisam imao izbora, morao sam se vratili i zamoliti recepcionera da sobu otključa. Nimalo mi se nije sviđala ta ideja, jer je uvredljivo nasilna, kao da u sobi tražimo leš. Onda sam se dlanovima naslonio na vrata, da još jednom o svemu razmislim, a ona su se pod pritiskom, na moje iznenađenje, širom otvorila. Izmakao sam se u stranu i pustio da svjetlo slobodno uđe u sobu.