Na svom lošem engleskom, pokušavam jednom
turisti objasniti ulogu Ulice Alekse Šantića.

Kao pravi stranac, on ne razumije šta se ovdje dogodilo.
Za njega je Mostar balkanski Disneyland – veselo
klikće svojim Olimpusom i okularom lovi izmasakriranu
arhitekturu grada.

Rat je jebeni užas, zaključio je najzad moj prosijedi
evropski prijatelj, valjda inspirisan slikom globalne
destrukcije.
Shvatam koliko se njegovo poimanje rata
razlikuje od mog:
u iskopini granate on je vidio sigurnost
svijeta iz kojeg dolazi –

ja, još krhku, samoniklu,

Vlat trave.

Izgovoreno na Starome groblju u Rovinju 24. augusta 2013. u 11 sati

***

Prije gotovo dvadeset godina, došao sam u Rovinj kako bih upoznao pisca koji me izabrao za stipendista Herderove nagrade, došao sam upoznati Mirka Kovača, meni uz Kiša i Bulgakova jednoga od najdražih autora. Lutao sam Carerom tražeći stan u kojem su tada živjeli Mirko i Boba. Kada sam napokon pronašao njihovo zvonce, tamo me odmah dočekala toplina, vedrina i prijateljstvo, koje se nastavilo sve ove godine. Dolazeći kod Mirka u posjete i na duge razgovore o literaturi, politici, nogometu, filmu, porodicama, stekao sam ne samo prijatelja već mnogo više od toga. Naše druženje bilo je daleko više od odnosa književnik – čitatelj, pisac – urednik, gost – domaćin. Mirko mi je pružio, kao i mnogima, bezrezervnu podršku, imao je veliko povjerenje u mene kada smo supruga i ja osnovali nakladničku kuću i kada je pristao da pokrenemo ediciju njegovih djela. Redoviti susreti, često familijarni, mnogi ručkovi, naša djeca u vrtu Mirkove i Bobine kuće, ili na smokvi koju je toliko volio, sve su to slike koje ovih dana stalno vrtim i kojih se s radošću sjećam. Mirka sam doživljavao kao drugog oca, kao osobu od najvećeg povjerenja i čisti autoritet.

Mirkovi romani, priče, eseji, scenariji, svaka riječ koju je duboko promišljao, cizelirao, pazio, vagao, ostaju nam, jednako kao i njegova toplina, smijeh, veselje. Ne mislim da se danas opraštamo od Mirka, jer dok god čitamo njegove knjige s nezaboravnim likovima, magičnim prostorima i snažnim osjećajima, on je zauvijek s nama.

Umro je Mirko Kovač; da pođem u Rovinj na sahranu nema ni govora, jer jedva se krećem i po kući. Ćutim. Negde u zaupokojenoj liturgiji zvuče kobno reči: Da molčit paki usjakaja tvar čelovečeskaja. Nema smisla ni da nešto pišem – o mrtvima se uglavnom laže. Dosadile su mi knjige o I. Andriću, svi pišu i ispada baš se njima na ramenu Andrić ispovedao. Sve što me veže za Kovača to su neka prisećanja koja ne umem – nemam ni želju – da artikulišem. Pisao sam o romanu Vrata od utrobe negde u NIN-u, dobio sam poruku neku – ne sećam se jasno – a priča o Malvini Trifković me je bila toliko opsela da sam pisao o njoj i niko da objavi; svi su tvrdili da je dobro ali o tome nije zgodno, jer ga poredim sa nekim austrijskim piscem Thomasom Bernhardom. To je mnoge zbunilo. Nisam siguran da je Bernhard tada uopšte bio preveden kod nas. I to je sve. I nije. Posle onog u Domu omladine otišao je – da se ne vrati – u Rovinj. I stizale su knjige, i neke poruke uvek nekako preko nekog ko dolazi – besneo je rat i ratni haos je vladao. Jednom je stigla knjiga sa posvetom, Isus na koži, objavila ju je Faktura 2003, a posveta je nešto čudno, gledam je sada i nije mi mnogo toga jasno. Veliki pozdrav “svetloj tački u našoj balkanskoj krčmi” – krležijanski zvuči. Laskavo naravno. Nikada to nisam pominjao. Malo smo se znali i retko se viđali i do tada. Od pisaca najviše volim knjige.

I još – još jedno sećanje na davne dane pre rata, a bilo je to negde blizu hotela Excelsior. Bilo nas je više.

Povremeno je iz Zagreba dolazio Miodrag Racković, romanopisac koji je iz ratnog Beograda pobegao u Zagreb. Branio me je u novinama svuda posle fizičkog nasrtaja na mene u vezi s nekim mojim esejima o Nikolaju V. Bila su to opasna vremena. Hodali smo, a Racković je bio opsednut samo jednim pitanjem, kuda vodi ovo srbovanje, hrvatovanje i divlji nacionalizam koji je već posejao grobove širom Balkana. Umro je uskoro u Zagrebu – pošao je liftom i nije se vratio – našli su ga kasnije pred vratima lifta. Odlazimo i povratka nema. Mirko Kovač je išao ispred nas s nekim čovekom, a Racković večito samo ono svoje pitanje. Nešto sam promrsio – hitao sam na autobus – da što se mene tiče “ja sam više običan čovek i republikanac a manje Srbin” – tada se Kovač okrenuo. Ja sam ono što ste preveli iz L. Šestova uzeo, i to kao svoju devizu, da pisac treba tragom intuicije sve da kaže pa makar izgubio zbog toga i čast i ime, i porodičnu i druge naklonosti ili bio proglašen za izroda. Onda se još jednom okrenuo prema meni i Rackoviću i rekao: kako ste to dobro rekli, zapisaću. Nisam ja to rekao, nego Romen Rolan. Gde, kada bože, nisam znao, a celog sam R. Rolana rekao bih čitao. Ja sam tu frazu Romena Rolana celu tada naveo: “Ja se mnogo više osećam republikancem nego Francuzom, ja bih izdao i svoju domovinu u ime Republike”. Vratio se nazad i stavio mi šaku na rame, široku, meni se činilo sveg me je pokrila – šaku punu Isusa i neke topline. I danas osećam tu široku šaku Kovačevu na oznojenom ramenu. Krenuo je dalje, ali me je gledao i tako koračao u pravcu kafane London. Nisam mu zapamtio lice, ali toga Isusa na koži i danas osećam s onom njegovom šakom tako širokom kao da nije ljudska.

Niko mi nikada nije dao njegovu adresu, nikada nisam bio u Rovinju – i to je sve. A nekrologe ne umem da pišem i mislim da nikom ni potrebni nisu. Smrt je privatna stvar, eventualno porodice, ali to su konvencije, a knjige nisu neka privatna stvar. One su naše, a i još nečije. Više su nečije nego naše kada nas više nema. Jednom sam dobio neku poruku od njega, ne znam čoveka koji mi ju je doneo, rekao mi je to na ulici – pita Kovač znam li nešto o nekom Krležinom zapisu o popu Janjiću, znao sam nešto, ali gde je to nisam bio siguran, nisam mu odgovorio niti sam mogao, nemam adresu nikakvu. Taj pop Voja Janjić je bio neki agitator iz vremena 27. marta 1941. To je bilo vreme beogradske “krvave litije” SPC.

To je sve što znam o čoveku i piscu Mirku Kovaču, a sećanja su nešto što se ne može iznuditi, niti naručiti.

A postscriptum ovom zapisu o M. Kovaču će mnoge zbuniti, kao što je zbunio i samog pisca ovih palanačkih zapisa – to ne krijemo.

Premijer I. Dačić je položio venac na grob Aleksandra Rankovića na Novom groblju. Ostavio je, kaže Dačić, Ranković “dubok trag”, a nikako da kaže i ne sme da je Ranković ostavio ne samo dubok nego i krvav trag. Bio je i ostao Staljinov “čekista”, a među njegovim žrtvama je najviše Srba – ako ćemo po nacionalnoj pripadnosti. A dalje je Dačić propustio da kaže i to da je Ranković smenjen zbog politike “usmerene protiv interesa srpskog naroda i Srbije”. Ispada da Ranković nije bio Srbin, ali je vaskrsao kao Srbin – vaskrsenje je čudo. Podigla se buka i krenuo je bes. A neko je rekao – mislim da je to R. Cvjetičanin – da je Milošević rođen na dan sahrane Rankovićeve. To je tačno, i odakle sada buka i polemika. Gonio je Crkvu, a na dan sahrane klicalo mu se kao “velikom Srbinu”. Sedeli smo u neuglednoj kafani Žagubica i sve to gledali i slušali, bio je sparan avgustovski dan.

I pita se autor ovog teksta: a zbog čega je Dačić bio na Novom groblju. Pa valjda se dobro zna zbog čega – izbori se bliže.

I onda nas je još jedan još više zbunio, a držali smo da je ozbiljan komentator, i dan smo proveli čekajući ono što je najavljivao – a najavljivao je da će Gospodar A. Vučić otići na grob mučenika Ivana Stambolića koji je zverski mučen i ubijen. Ponovo polemike i buka i bes. I ništa. Kažu da ako Gospodar A. Weber-Vučić čita ovog Webera i ako hvali R. Konstantinovića da bi to bilo logično. I smrt i vaskrsenje su s onu stranu svake logike. S onu stranu dobra i zla, kako bi se ničeanski kazalo. Nije Gospodar Vučić bio na Stambolićevom grobu niti održao besedu kao Dačić svoju. Dačićev postupak je logičan, ali postupak Gospodara Vučića, i da ga je bilo, ne ide ni u kakvu logiku. Dobro bi bilo da je tako bilo, ali tako bilo nije. A dobro je bilo kako je bilo, dobro je što je Dačić bio na grobu zloglasnog šefa tajne policije – jer kako drugačije da bude – dobro bi bilo i da je Vučić bio na grobu Stambolićevom, ali nije bio. Uostalom, jedno je logika a drugo je nešto formalna logika. Nije čudo što je Dačić bio gde je bio, a čudo bi bilo da je Vučić bio tamo gde nije bio. Čuda zapravo nema i sve je jasno – Dačić se nije promenio i bio je u Aleji velikana, a Vučić se promenio ali ne toliko da to bude čudo. Čuda su “preobraženje”; Milošević se rodio na Preobraženje, a umro na Vidovdan. I – niko se nije preobrazio niti je ko vaskrsnuo – osim A. Rankovića. Ostalo je “golovolomka” kako to Rusi zovu, odnosno metafizika. A politika nije metafizika niti metafizika politika.

Srpske glavolomke su malo banalnije i uglavnom smešne.

*

Tekst je ukraden s Peščanika

Opera “Povratak mornara”

Izgovoreno na Starome groblju u Rovinju 24. augusta 2013. u 11 sati

***

Dragi Mirko,

Nikako ne mogu da se pomirim sa neverovatnom i zastrašujućom činjenicom da si nas napustio, da si otišao zauvek.

Naš dijalog traje dugo, veoma dugo. Dopisivali smo se i svih ratnih godina i začudo pisma koja smo slali poštom redovno su stizala na odredište putujući preko ratišta, preko rovova, zapaljenih kuća i zgarišta, stizala su uvek i na vreme. Baš svako. Ali ovo pismo, koje ti šaljem, poslednje pismo, neće ti biti uručeno jer se isprečilo nešto jače, moćnije i strašnije od svake ljudske volje i želje. Ipak, ja ti ga šaljem, pa makar bilo zaustavljeno na nekoj neprelaznoj granici.

Dragi Mirko,

Naša sudbina odvijala se u jednom tragičnom vremenu, između velikog svetskog rata kada smo bila deca i ovih poslednjih, krvavih i zločinačkih ratova kada smo bili odrasli ljudi. Živeli smo u dobu sa mnogo nepravde, licemerja, zločina, kada su u rukama najgorih često bili i nož i pogača.

Dragi Mirko,

Teško je podnošljiva praznina koju osećam, praznina koja se više ničim ne može popuniti. Ne znam kako ću se privići na ovu tišinu koja nastupa. Čitavih pedeset godina razgovaramo na ovaj ili onaj način, razmenjujemo misli, komentare, utiske, razmenjujemo tekstove, knjige i filmove. Sa tobom ću ubuduće, kao i svi tvoji čitaoci i poštovaoci, razgovarati samo preko tvojih knjiga, sjajnih pripovedaka, romana i eseja. Gubim tu privilegiju da čujem tvoj glas, tvoje duhovite opaske, inteligentne komentare.

Bio si u pravu kada si govorio da smo poslednji dinosaurusi jednog shvatanja i razumevanja književnosti, poslednji koji veruju u isceliteljsku moć reči. Reči jesu izgubile svoja značenja, zavladala je inflacija reči, ali koji nam je drugi način preostao u suprotstavljanju bezumlju, histeriji, masovnom ludilu, svemu onome što je pratilo naše živote? Uostalom, dokazao si na svom primeru kako ništa nije izgubljeno dogod se čuje onaj snažan glas protiv, makar to bio glas vapijućeg u pustinji.

Tvoja ironija je uvek bila spasonosna. Sada kada je naš razgovor pretvoren u monolog, osećam gotovo fizički bol dok ti pišem ovo, poslednje pismo, osećam nedostatak te spasonosne ironije.

Znam koliko si značio Bobi i Boba tebi, koliko su izgubili Irina, Milena, Miodrag, tvoji bliski rođaci, koliko su izgubili tvoji mnogobrojni prijatelji.

Sa tobom, dragi Mirko, sa tvojim odlaskom, odlazi čitava jedna epoha, ti si poslednji veliki pisac nestale, potonule velike Jugoslavije. Sada si se pridružio našim prijateljima iz književne “grupe” Danilu Kišu i Borislavu Pekiću.

Neka ti je laka ova istarska zemlja, večito počivalište u Rovinju, gradu koji si toliko voleo.

Poslednji pozdrav Mirku Kovaču, drugu i prijatelju, divnom čoveku i divnom piscu.

Počivaj u miru, dragi moj Mirko.

U kraju Kovačeva porodičnog porijekla, onom zatravljujućem kraju u kojemu se blisko dodiruju i stapaju prelijepo i prestrašno, izraz kovač značio je u stara vremena umjetnika-klesara koji majstorskom rukom nagoni kamen da progovori reljefom i lapidarnim zapisom na stećku. Mirko Kovač bio je takav kovač u književnosti. A književnost je bila život Mirka Kovača. Tako potpuno i tako sudbinski, kao ni u jednoga našeg pisca osim Ive Andrića. „Sve što ti dopadne ruku, prepevaj i uredi jer književnost je svečan čin i potpun događaj“ pisao je Kovač prije tridesetpet godina u Poslanici o evropskoj truleži, jedinstvenom autopoetičkom spisu što je ikada napisan u našim književnostima. Ta se bezuvjetna prisega Književnosti i kao načelo i kao umjetnički rezultat u Kovačevim knjigama i tekstovima ostvarivala uvijek novom snagom i ljepotom. Zato ga i jesmo doživljavali tako svježim i mladim, zato uz njegovo ime, uz njegov duh i uz njegov zvonki glas, obojen finim prizvukom sveopraštajuće i sverazumijevajuće ironije, nikako ne pristaje pomisao na kraj. A on je bio vedri mudrac, koji je svoja najumnija iskustva i svoje najljepše stranice iznio iz „sklonosti prema raspadljivom životu“ (Vrata od utrobe). I koji je znao da je književnost, ali samo ona najbolja, kakvu je sam stvarao, dobra i čista zamjena za surovost i nepravdu smrti. Uvod u drugi život, po naslovu njegova romana.

_______________________________________________________(25. august 2013)

_______________      ___________________________________

Pečat majstorstva

Mirko Kovač, Vrata od utrobe, Beograd 1978.

(Prvi put objavljeno u sarajevskom Odjeku 1978. godine)

*

Trpkost i deziluzioniranost dobre knjige plod je njezine istinitosti, a prepoznaje se – svim modama usprkos – po svojoj mudrosti i dobroti. Defetizam dobrē knjigē ne truje, nego trijezni. Odvraća od efemerida, a priklanja suštinama. Uznemiruje, i vraća nas, uznemirene, nama samima – onom dijelu bića u kojemu se légū sumnje i  vriju vlastite proklete uspomene. Onom, dakle, boljem dijelu bića.

Ne pišu se takve knjige niti se pojavljuju često. Jer su one – osim dara, znanja i majstorstva potrebnoga da se napišu – i ono što je Krleža zvao “odiranjem vlastitoga skalpa”. Mnogo više ih je danas kojima je književnost uhljebljenje, esnaf, ćar, prije nego pravi dar i “istinska sudbina” – kako bi rekao Mirko Kovač, pisac knjige Vrata od utrobe u Poslanici o evropskoj truleži.

Ne treba biti pretjerano dosjetljiv pa uočiti da ne može biti slučajna vremenska blizina dvaju srodnih tekstova, dvaju novih književnih antibarbarusa, po kojima će se 1978. godina u našem književnom životu pamtiti. Danilo Kiš: Čas anatomije i Mirko Kovač: Poslanica o evropskoj truleži. Isto tako, ne može biti slučajno što su autori tih tekstova – ljudi “iz prakse”, književnici po profesiji, po vokaciji, po izabranoj sudbini. Naime, i Čas anatomije i Poslanicaprvenstveno su pobuna, u ime kreacije, protiv terora shematiziranog teoretizma.

Ponašajući se pred djelom kao imaginarni Prévertovi konkvistadori pred novim kopnom (u neprevodivoj igri riječi: – Terre! Horizont! – Terrorisons!; bukvalno: – Zemlja! Horizont! – Terorizirajmo!), najglasniji dio naše književne nauke i kritike godinama već kronično boluje od racionalističkog sljepila, zaboravljajući na prvi aksiom svake teorije umjetnosti – da je svaka metodološka shema nedostatna da ucrta govor i bȉlo umjetnine u mrežu ma i najsuptilnijeg grafikonskog koordinatnog sistema. Makar su oni načelno (i prividno) u nepoštednom uzajmnom ratu, to se jednako odnosi na ideološki kritički redukcionizam i na katedarsku metodolatriju. Jednom i drugom ime je – nemoć, jedno i drugo teži u posljednjoj konzekvenci istom cilju – književnoj dogmi.

Kiš u Času anatomije i Kovač u Poslanici domahuju svim ovim književnim kanonicima definitivni zbogom, u ime svoje ali i u ime literature, a čine to tako intelektualno nadmoćno i teorijski fundirano, da bi to doista mogao biti predznak nove klime u našoj književnosti. (Doduše, Kovač je, osobito u prvim mjesecima po izlasku Vrata, pao žrtvom kanonade ispraznih superlativa onog istog tipa kritičara, kojima je adresirao 7. i 8. dio Poslanice, no to više govori o njima samima, manje o Kovaču, a o njegovom sjajnom romanu baš ništa.)

“Sve što ti dopadne ruku, prepevaj i uredi jer književnost je svečan čin i potpun događaj” – kaže Kovač u Poslanici, a Vrata od utrobe svjedokom su kako to poetičko načelo i to uvjerenje nisu prazna fraza i neostvarljiv zahtjev. Vrata su “totalna” književnost; u njima nema gotovo ni jednog estetski neproduktivnog mjesta. Ni jedan pasus iz ove knjige ne može se prepričati. Istovremeno, u njoj ni traga hirovima ezoterije i kapricima hermetizma: izraz precizan i discipliniran, čitak; dijalozi, likovi, događaji, tačno fiksiran geografski milje, stvarnosni i historijski okvir… Mjestimično – knjiga posijana čak elementima svojevrsnog hiperrealizma…

Odgonetka ovog prividnog paradoksa leži, doduše, u postupku (“dokumentarnost je postupak a ne književni pravac”, kaže Kovačeva Poslanica, i razvija o tome čitavu malu studiju), ali još više u ulogu stvaraoca: ovdje je ulog sve. Knjiga ili život – eto devize s kojom kao da je pisana.

Otkuda onda, moglo bi se zapitati, ta čudna, gotovo klasicistička otmjenost i smirenost, posvemašnja obestrašćenost, svjesno izbjegavanje dramatičnih aranžmana i tamo gdje se oni nude kao najefektnije rješenje? Ničega čudnoga, zapravo. Kovač primjenjuje, virtuozno i stvaralački konzekventno, prastaru spoznaju: motivi koji su sami od sebe mučni, prokleti, tragičnim konfliktnostima nabijeni, umjetnički rječitu transpoziciju mogu doživjeti samo prividnim oduzimanjem viška inteziteta. To je, u stvari, jedan vid oneobičavanja, ugrađen u cjeloviti romansijerski postupak. Time se postiže način “subjektivne objektivnosti”: roman je impostiran bografsko-kroničarski i sve je saopćeno iz izrazito individualnog rakursa (koji se neuhvatljivo fleksibilno stalno pomiče – čas “govori” dječak M., čas pripovjedač, čas se identificiraju kao jedan subjekt, čas, opet, svjedoči klasični neutralni kroničar), a, istovremeno, sve je predočeno s pomno izgrađenom distancom. Uostalom, autor na jednom mjestu i eksplicitno aktualizira gotovo flaubertovski shvaćen impresonalizam: “Ovde i pripovedač ima svoj stav o tome, ali on iznosi a ne sudi.”

Tako Kovač, čarolijom književnog majstorstva, uspijeva utvare i duhove uspomena (“…ova knjiga i nije roman, nije pripovest, već samo uspomena” – kaže se u Uvodu književnika) sjàviti natrag u providnu kuglu od stakla. U čvrstu, zvonku, smišljenu formu romana – jednog od najljepših što ih naša suvremena književnost ima.

Iako impostiran kao “subjektivna kronika”, Kovačev roman je historičan barem u onoj mjeri u kojoj čak ni Stjepan K., stožer i glavni lik knjige, sa svojim idealom sklonjenosti ne može ne biti historijom određen i zahvaćen. Dakle, u velikoj i tragičnoj mjeri.Toliko jačoj, koliko je njome usudnije određen prostor ( Hercegovina, tačnije – trebinjski kraj), i uzvitlano vrijeme, koje je nemoguće omeđiti striktnom granicom, ali je predominantno vrijeme rata i poratnih godina do 1948.

Odavno se, zapravo, u nas nije pojavila knjiga koja je tako temeljito natopljena historijom (ne: historicizmom ili proizvoljnošću historijskih konstrukcija!); kojoj je   facit   historije – zahvaćen antropološki, a uobličen na način književnosti – u stvari, pravi motiv.

U ovoj dimenziji otkrivaju se i izuzetne vrijednosti knjige i njene granice, koje su, zapravo, granice autorovog senzibiliteta, njegove duhovnosti. “A sve što unosiš u knjigu neka bude tačno, tj. onoliko tačno koliko si ti duhovan.” – kaže Kovač u Poslanici, izvanredno formuliravši načelo i kriterij, čija se britkost može provjeriti i na Vratima od utrobe.

Nesumnjivi novum u književnom tretmanu historije u Kovačevom romanu je napor (u biti: intelektualni dvoboj sa sobom samim) da se odstrane, zaborave, radikalno odbace shematizirane apstrakcije, mitologeni, historiografskih survivali i apokrifi, kojima smo punjeni kroz školu, kroz predaju kao tristaitrideset hiljada puta ponovljenim “istinama”, pretvorenim tako u stvarni, žilavo ukorijenjeni sadržaj mentaliteta, duhovnog habitusa. Nasuprot maniri, tako široko rasprostranjenoj u našoj književnosti (od koje nisu pošteđena ni mnoga prononsirana remek-djela žanra), koja više ili manje vješto samo deduktivno aplicira te “istine” na žive ljude, situacije i događaje (što ni Mirka Kovača, kao scenarista mnogohvaljenog filma Okupacija u 26 slika nije mimoišlo), pisac Vrata od utrobe ne pristaje na takvu intelektualnu i stvaralačku komotnost. Pozicija nevinog sveznanja (teška, ali u umjetnosti jedina produktivna) omogućuje mu da govori i tvori iz srca stvari, gledajući svijet i događaje in statu nascendi, onakve kakvi jesu, prije njihove definicije, prije prelaska njihovog u historijsku, političku, nacionalnu ili mitsku dogmu ili iracionalni ressentiment. Da bi se tako pisalo, treba doista “sve znati”, a biti čist i slobodan kao dijete kad upoznaje svijet – moći stvari vidjeti kao da ih gledaš prvi put. Jedan od najviših dometa ovog napora duha u demitologizaciji (sebe i svoga predmeta) u Vratima od utrobe ostvaren je u načinu na koji je zahvaćena i katarktički sublimirana dimenzija grčko-latinsko-islamskog raskola (Krleža), osvjetljavajući, doduše, snopom te jarke katarktičke svjetlosti prvenstveno prva dva člana ove dramatske povijesne trijade.

Konzekventan izboru postupka (dokumentarnost) i impostacije (kronika-uspomena), Kovač i temu rata i revolucije zahvaća onako i onoliko kako i koliko se ona tiče njegovih likova i mjesta L. To opet znači – u velikoj mjeri, i s krupnim značajem. Pri tome, uklonjen je svaki trag konvencionalnosti i nemušte ortodoksije (svojstvene onom tipu pisca koji je, kako se kaže u  Poslanici, “previše odan a premalo uveren”), pali su svi tabui. Tako što opet pred nama stoji čovjek prije legende o sebi, i događaji prije nego što su stigli biti pretvoreni u svoju kanoniziranu verziju. Parafrazirajući autora, moglo bi se reći: pripovjedač oblikuje, a ne sudi. Tako su oživjela tri uzorna literarna lika, svaki sa svojim odnosom spram revolucije: Stjepan K. – jobovski patnik, “so zemlji”, izvan matice događaja a u kojemu se svi događaji prelamaju, Tomislav K. – kontroverzni strasnik, egoist bez vlastite konstante, i Dimitrije D. – stravična žrtva rata i protagonist revolucije…

U kratkom i britkom razgovoru dvojice potonjih, koji je sav velika metafora, kao da se kristalizirala drama čitavog jednog naraštaja i vremena:

– Ishod je jasan! – uzvrati Tomislav, jer sve je to njemu bilo upućeno, a pogled mu pređe s lica na lice. – Moramo popuštat. Jači su, a Staljin je jedan!

– Ja ne mislim – odmah se nametnu Dimitrije, zastade malo pa uze onaj položaj kad glavnu misao iznosi, nagnu se više na sto, povi glavu, a pogled mu dođe odozdo. Jedan je samo bog, pa nije ni on kad se u nj ne vjeruje!

U tretmanu rata i revolucije dosljedno je sprovedena pozicija pripovjedača, karakteristična za cijelu knjigu: oživjeti događaje i ljude u njima, ne dopustivši da “odanost patnji” ljudskoj (o kojoj se govori u Uvodu književnika) ni na trenutak ne bude degradirana i iznevjerena apriorizmom gledanja kroz bilo kakve naočale, ideološke ili kakve druge. Tako ova knjiga, i kao napor i kao izvanredan rezultat, dolazi da nas podsjeti na pravu vokaciju književnika i zadaću književnosti, mjerodavnije i zornije nego sve one silne rizme hartije što ih zadnjih godina – uglavnom mrtvoneplodno sporeći se oko tih pitanja – ispisuju jalovo zavađeni tabori autonomista i funkcionalista – onih polemičara i kritičara na koje se mahom može odnositi invektiva iz Poslanice:

Kritičar stalno žudi za bičem,
jer svet književnosti želi da uredi po svojoj proceni.
On te kao umetnika unapređuje ili ti oduzima čin,
on misli da si ti u književnoj službi samo dok si
u njegovoj milosti.

Iako su Vrata od utrobe knjiga visoke perfekcije, njezina nesvakidašnja vrijednost i ljepota ne leži u tome što bi baš sve u njoj izdržalo rigoroznu kritičku analizu. Moglo bi se, primjerice, govoriti o izvijesnoj nefunkcionalnoj digresivnosti koja inače ingeniozno pronađen i minuciozno domišljen osnovni kompozicijski plan opterećuje (kao, recimo, u pripovijesti o Đurici Mrkajiću, odnosno u onom njezinom dijelu do Mrkajićeve metamorfoze u ciničnog ovrhovoditelja Stjepanove radnje), moglo bi se, također, ukazati na povremenu hipertrofiju postupka – tamo gdje je dokumentarnost na samom rubu egzibicionizma… No, nad ovom i ovakvom knjigom razmišljati na taj način, značilo bi ipak zapasti u kriticističko cjepidlačenje.

Moderna po fakturi a klasična (bolje reći: fundamentalna) po ljudskim pitanjima koja otvara i načinu na koji ih rješava, snažno obilježena pečatom individualnog dara i majstorstva, Kovačeva knjiga je jedna od onih, doduše rijetkih, ali utoliko dragocjenijih, koje nas nanovo uvjeravaju u smisao književnosti, u njezin visoki poziv i njene neotkrivene mogućnosti. Pri tome nije nimalo nevažno što je ta knjiga, koja kao da je sva suvremena parafraza starozavjetnog Eklezijasta, knjiga duboke mudrosti, s aurom blagosti i dobrote, koju isijava pripovijest o mračnoj i mučnoj – eto paradoksa, svojstvenog samo velikim knjigama! –kućevnoj propasti Stjepana K.

ivanlovrenovic.com

Kao umjetnik imate samo jednu pravu temu cijeli život. I svaki korak koji napravite mora biti prema unutra, u samoću. Za jednog od najvažnijih suvremenih umjetnika Gottfrieda Helnweina ta je tema nasilje. Točnije, potiskivanje i tabu s kojima se društvo nosi s nasiljem. Nastavlja liniju Josepha Beuysa, traži nove, neočekivane i dalekosežne sfere i mora raditi daleko izvan umjetničke scene, u srži društvene i političke patologije.

Na njegovim slikama su djeca. Puno je djece u povijesti umjetnosti, ali uglavnom su simboli i alegorije, kerubini, mali Isusi, infanti. Kod Helnweina djeca su tema. Simbol i alegorija također, ali njega prvenstveno zanima sudbina djece u kontekstu bolesti modernog društva. To je društvo koje drhti pred nasiljem, veliča ga, boji ga se i potiče ga, i udara na naslabijega bez da trepne.

Za Gottfrieda Helnweina djeca su najvažniji, a najzanemareniji dio društva. “Dijete je šansa za drugačije čovječanstvo. Svako dijete je umjetnik”, tvrdi.

Nije baš lako šetati među divovskim hiperrealističnim platnima s kojih vas gledaju lijepa, alabasterna dječja lica. Ili vas ne mogu vidjeti, jer su im oči povezane zavojima da budu još bespomoćnija i da im se oduzme i moć svjedočenja.

Zato što su mu motivi uznemirujući, Gottfried Helnwein nepravedno završi u ladici šok-umjetnosti. On postavlja ozbiljna, suštinska pitanja, ona za koja prečesto nemamo hrabrosti ni mentalne discipline da ih sami postavljamo. Razloge za takav pristup treba tražiti u njegovoj biografiji.

Gottfried Helnwein rođen je 1948. u Beču. Austrija nakon Drugoga svjetskog rata za njega je bila gori slučaj od Njemačke, Hitlerova Njemačka priznala je poraz, trpila kaznu i pokušavala se pokajati. Austrija je šćućureno čekala da sve prođe i da se zaboravi njezin zločin, uvjerena da se može izvući ako svi usklade priču, ako šute i gledaju u pod kao da ih se ne tiče. Helnweina je dubinski obilježila izopačenost šutnje i potiskivanja društva u koje je rođen. Strog katolički odgoj, vječno suđenje o tome što se smije a što ne smije, ignoriranje djece i njihovih osjećaja, očekivanje da budu dobri, šutljivi i da jedu za posebnim stolom. Nitko mu, pričao je, godinu dana nije htio reći tko su živi leševi koji se mrtvih pogleda vuku po gradu i skrivaju istetovirane brojeve, slušao je kako su ljudi na sudovima opisivali koliko su i kako ljudi ubijali i bivali oslobođeni. “Odmalena sam se pitao zašto se od beznačajnih sitnica pravi drama a sve se važne stvari guraju pod tepih”, priča Helnwein. dok je bio mali još nije toliko shvaćao kolika je patologija tišine na koju padaju njegova razumna pitanja. Ali kao tinejdžer, upravo dok se njegov pojam pravde raspao, počeo se buniti. I prije nego je išta naučio o Hitleru, na svoje je dječje radove stavljao naljepnice “Degenerate Art”.

Jedne je večeri 1979. na crno-bijelom televizoru s roditeljima gledao kontakt emisiju u kojoj je tada najugledniji austrijski psihijatar Heinrich Gross opisivao kako je na svojoj bečkoj klinici Am Spiegelgrund ubijao djecu u sklopu nacističke akcije “eliminiranja bezvrijednih života”. Pred drugim gostima i novinarom u studiju, koji su ga slušali ozbiljno i s poštovanjem, bez ikakvih reakcija, objašnjavao je kako je njegova metoda ubijanja bila vrlo plemenita jer su djeci u obroke stavljali precizno određene doze otrova koji bi ih bacio u nesvijest i umirala su u trenutku, ne znajući. Mladi Helnwein očekivao je da će nakon tog priznanja izbiti skandal, ali idućeg dana nije se dogodilo ništa. Ni idućeg tjedna. Šokiran odsustvom reakcije, nazvao je uredništvo dnevnika Kurier u kojemu je ranije izišao sličan intervju s Grossom i zatražio da zakupi stranicu za otvoreno pismo. Umjesto da piše, naslikao je akvarel trogodišnjeg djeteta s glavom u tanjuru punom hrane, ubijenog prvim zalogajem, sa žlicom u ruci.

Uz sliku nazvanu “život nije vrijedan življenja” išao je tekst: “Dragi Dr. Gross! Gledajući emisiju ‘Holokaust’ ponovno sam razmislio o vašim stavovima iznesenima u Kurieru. A kako upravo obilježavamo Godinu djeteta želio bih iskoristiti priliku i zahvaliti vam u ime djece koja su pod vašom skrbi odvedena u raj. Želim vam zahvaliti što ih niste ‘injektirali do smrti’, kako ste to nazvali, već su jednostavno umrla od otrova umiješanog u njihove obroke. Njemački pozdrav, Gottfried Helnwein.” Urednici su odlučili objaviti sliku i pismo. Uslijedila je žestoka reakcija. Austrijanci su počeli prosvjedovati, tražili su da se Grossa kazni i počela je javna rasprava o zločinima. Gross je izgubio ugled, ali izvrdao je tri suđenja za ratne zločine. Umro je slobodan 2005. u 90. godini. Helnweinu je taj događaj odredio život. “Shvatio sam da mi umjetnost može biti oružje s kojim ću uzvratiti”, rekao je Helnwein.

Počeo je s fotografijama, modeli su mu bili njegovi mali sinovi Cyril i Ali. “Ali je nakon nekoliko godina za svako poziranje počeo tražiti pet maraka i ja sam mu rado plaćao. Ali ipak je odustao, postalo mu je dosadno”, pričao je. Prve fotografije krajem sedamdesetih radi kao nastavak bečkog akcionizma, odmah uvodi sliku djeteta zavezanih očiju, bolne grimase, usta razvučena u osmijeh medicinskih kukama. Koristi akcionističke motive i šok dok je taj pokret već na zalazu, ali brzo prelazi na ulja na platnu i akvarele slijedeći uzor starih majstora, kao komentar svoga konzervativnog, zatvorenog obrazovanja.

Na Helnweinovim su slikama tragovi nasilja koje je već počinjeno, kao žuta traka oko rukava i tanki mlaz krvi koji puzi niz nogu djevojčice pred trgovinom na slici “Sontagskind” iz 1972. Uznemirujuće su slike i fotografije djece povezanih očiju, malih trogodišnjaka ostavljenih na ulici, s likom odraslog koji im zavezuje oči, sjenom prolaznika koja im se približava. Ali slike netaknutih, još netaknutih djevojčica još su gore, ne možete se sakriti u iluziju o sebi kao empatičnom čovjeku, možete samo misliti kako ni ove neće izmaći.

Drugu fazu započeo je preseljenjem u Berlin. Autportret objavljen na naslovnici Zeit Magazina 1982. koji su Scorpionsi stavili na svoj album “Blackout” preko noći ga je pretvorio u međunarodnu zvijezdu. Reproduciran stotine puta, stvorio mu je čvrstu vezu sa širokom publikom i mjesto u popularnoj kulturi. I u Berlinu su ga sustizale kontoverze i blokade. Njegovi plakati za bečki Stadtfest su zabranjeni, kao i plakati za hamburšku postavu drame “Lulu” Franka Wedekinda u Deutshches Schauspielhaus 1988. Napadali su ga sa svih strana, a čvrsto su ga branile samo feminističke skupine. Helnwein je feminizam uvijek zanimao i više se puta vraćao njegovim idejama, najzapaženije instalacijom u Rudolfinum galeriji u Pragu 2011. gdje je preko puta “48 Portreta” velikana našeg doba Gerharda Richtera, među kojima nijedne žene, postavio svojih 48 portreta velikih žena slikanih istim stilom,pod naslovom “Neporeciva ja”.

Berlin ga je lansirao u Ameriku, Los Angeles mu je i dalje jedna od centrala, a osamdesetih i devedesetih je u New Yorku napravio seriju moćnih fotografskih portreta Andyja Warhola, Charlesa Bukowskog, Williama S. Burroughsa, Leni Riefentahl… kasnije nekoliko slavnih serija s Marilynom Mansonom.

Sredinom osamdesetih Helnwein je u Berlinu definirao još jednu veliku temu – selekciju. Uvjerenje da imamo pravo birati, selektirati što ima a što nema pravo živjeti, smatra ishodištem nasilja i zla. “Njemačka riječ selektion za mene je ključ tragedije holokausta”, objasnio je. Sve što dalje radi na toj temi provlači kroz još jedan filter, ispituje odnos svojih spoznaja sa svojim strogim katoličkim odgojem. Iz tog su procesa nastali njegovi najjači radovi, velika alegorijska platna i umjetničke akcije u javnom prostoru. Najpoznatija je bila 1988. kad je na obljetnicu Kristalne noći na željezničkom mostu Deutsche Bundesbanka u Kölnu, s kelnskom katedralom u pozadini izložio niz uvećanih fotografija dječjih lica. Odaberite, pozvao je Helnwein prolaznike, selektirajte djecu koja imaju i nemaju pravo na život, po čemu ćete birati?

Iduće jutro, fotografije su osvanule s prerezanim grkljanima. Helnwein je zakrpao rezove i ostavio da se vide, da pokaže, kako je tada izjavio, da u Njemačkoj još ima potencijala za nasilje iako ona to ne želi znati. Događaj iz Kölna, koji je nazvao dijalogom, postao je dio njegova procesa. “Volim izlagati na ulici jer najviše učim iz reakcija ljudi koje baš briga za umjetnost”, kaže Helnwein. Njihovi primordijalni trzaji pokazuju mu kako da u idućim radovima bolje destilira i bude efikasniji. “Naš svijet je ukleta kuća”, rekao je jednom Helnweinov prijatelj, glumac Sean Penn, “Helnwein je vodič kroz nju.” Velike serije Epifanija drugi su rezultat toga procesa, s najpoznatijim platnima “Poklonstvo kraljeva III” iz 1996. i “Prikazanje u hramu.” iz 1998.

Ljepota nacističkih oficira, elegancija njihovih uniformi u “Poklonstvu kraljeva” simbol su odvojenosti, oni ne nose darove, već odobravaju i ocjenjuju majku, arijevsku madonu i dijete na njezinu krilu. Djetetov je pogled čist i očajan, a sudbina djevojčice omamaljene i položene na stol među figure moćnika jezivih lica na “Prikazanju u hramu” unaprijed određena. To više nisu klaustrofobične psihološke studije o sukobu patnje, nasilja i vjere iz crteža “Nevjerni Toma” iz 1983. ili “Judinog poljupca 2” iz 1995. Helnweinova je poruka šira i ima manje nade. Nacizam se, poručuje on, uvijek događa prije sat vremena. Istražujući što je točno to što izaziva i perpetuira nasilje, dolazi do odgovora za koji unaprijed zna da neće biti prihvaćen. Taj se osjećaj provlači kroz njegova impresivna platna s golemim uvećanjima lica nerođenih beba i staraca bez crta lica koja funkcioniraju kao izravan pogled u ništavilo. Modeli za te slike bili su mu fetusi u staklenkama iz 18. i 19. stoljeća koji se čuvaju u bečkim muzejima i policijske slike žrtava nasilnih zločina, koje je i fotografirao za serije “Pjesme” 1996/97 i “Anđeli spavaju”. Naše vjerovanje o osobnoj posebnosti, izdvojenosti, nepromjenjivosti, to što osjećamo da jesmo i to što svake stotinke stavljamo u odnos prema svijetu i drugom čovjeku – ta vrhovna obmana istovremeno je naše opravdanje i pokriće za nasilje nad drugim, pa i najbespomoćnijim od svih. To su iskeženi crtani likovi kojima se djeca mole na rubovima Helnweinovih kreveta, koji im dolaze u snovima, kojima se klanjaju urotnici na slikama, kojima se utječu ubojice Židova i očajni samotnici na velikim crno-bijelim akrilima. Sve urote, ubojstva, silovanja, pedofilija, batine, krvarenja i ranjavanja na njegovim slikama događaju se uime našeg vjerovanja da smo izuzetni, da nismo samo odraz svojih i tuđih obmana, nesposobni da se suočimo sami sa sobom. Ne želite se osloboditi obmane, ovisni ste o njoj i zato ste agenti zla, poručuje Helnwein. Ubijate i zlostavljate najdragocjenije zbog Paje Patka i Mikija Mausa. Suosjećanje i ljubav su izlaz iz tog užasa, poručuje Helnwein, ali nije optimističan. U seriji “Murmur of the Innocents” krug se zatvara. Djevojčice prikovane za pod svojom nemoći dobivaju male nacističke uniforme i skida im poveze s očiju, platna su sve veća, zavodlijvost dječjih lica, pramenova kose na vratu, naušnica, namjerno je naglašena.

“Umjetnik ima misiju da cijeli život traga kako bi bolje sažeo i opisao tu jednu poruku koju mora prenijeti. Ove alegorijske slike mogao sam slikati samo s djecom, često samo s licem djeteta jer na njemu nema linija, karakteristističnih izraza, ono je glatko, sve se na njemu odražava krajnje suptilno”, objasnio je u jednom intervjuu. Ta, njegova najveća serija, pretapa se i otvara u “Katastrofe rata”, svojevrsnu studiju posljedica, prirodne evolucije nesputanog nasilja koje od holokausta do danas mijenja lik samo u nijansama, ali to ne želimo vidjeti. Serije spajaju crtani likovi iz japanskih anima, alter ego žrtava, njihova nedužnost protjerana nasiljem. Djevojčice u uniformama dobivaju pokret, neke su odjevene u vojničke balonere kakve su nosili ubojice iz masakra u Colombineu, njihovo je nasilje slijepo jer imaju na očima one zavoje s kojima su ih zlostavljali, uzimaju u ruke uzije i pištolje i nišane u crtane likove. Čine to hladnokrvno, sistematično, te djevojčice su mali Adam Lanza. Ili budući lik nekog od prvašića koje je slučajno preživjelo njegovu osvetu. One su novo lice nasilja.

Nije nakon svega teško shvatiti zašto je Helnweinovim sunarodnjacima trebalo četrdesetak godina da se suoče s njegovim radom. Prva velika retrospektiva koju je dobio u Austriji i općenito na njemačkom govornom području otvorena je do 13. listopada u bečkoj Albertini i obuhvaća više od 200 sjajno odabranih radova. Ono što nakon izlaska iz galerije ostaje u čovjeku jest Helnweinov umjetnički gromoglas. Ali on ne dopušta da se njegov talent mistificira kao umjetnički fenomen. Tvrdi da je to što mi zovemo talent za njega pitanje osobnog izbora, a njegova vještina samo zbir posljedica dobrih i loših odluka koje je donio kao umjetnik. “Moja umjetnost je moja savjest”, poručuje Helnwein. Savjest čovjeka u svijetu nasilja i smrti.

(bilješke za poemu)

_______________Ostaću pjesnik i u štucanju predsmrtnome.
___________________________________Marina Cvetajeva

1.

U toj isluženoj, ko magare, javi,
Stvari, što često mastiljavim gore
Ne plamom, već dimom, manje guše
Kad se razvežu metafore:
Presijecanje paralelnih pravih
U beskonačnosti duše.

I svaka je poziv da, od ove čume,
Ispod ovih skoro pa-nebesa,
Od pa-života, od ovih pa-ljudi
I ovog u rite patvorenog mesa,
Među gluve skrijem se minere
Što u bedenima kopaju lagume
Miljama ispod Minerve

Gdje tušta i tma bivših zora rudi,
Gdje tišina, što zavičaj daje
Svemu odiskona, još traje.

Gdje gugut golublji kaže: Gut!
Gdje se od Boga ni Vraga ne zebe.
Gdje zidaš kad rušiš, a rušiš kad zidaš.
Gdje dotiču nebo sa grobova trave.

Metafora je ime za put,
(Što vodi nekud izvan Euklida)
Od tačke A do tačke B
Koji je kraći od prave.

2.

U poneku je vječnost zbijena.
(Pa šta ako je privremena?)
Kao planina u mirluh sijena
Za ultramarinskih dana pliocena
Kad sam bio od litre mesa.
Bio čas u sve zaljubljena sjena,
A čas varnica ivanjskog krijesa.

Premda kâde kao iz detinjstva stog,
To im ne smeta da budu durbin
Kroz koji Slamnigov iz Indije kobar
Posmatra kako u svitanje Bog,
Sav u ritama, kao oktobar,
I Vrag, to jest divlji bjelasički vepar,
Orbi et urbi
Igraju u jarku par-nepar.

I tada znadem: dok se lomi kilj
O hridi, možda ćeš, iz toga pića
Trpkog, nakon još jedne partije
Izgubljene, šanuti mi, Bože,
Makar šuškanjem mrčene hartije:
Jedino ako življenje cilj
Ne ostane, više od žića,
Bar gdjekad, postati može

3.

Iz njih, iza njih, mami obećanje
(Od one dlake iz Kur’ana tanje)
Da na mjedenom gumnu, vječne rose
Punom, na kojem postali su sati
Prestupne godine, na kojem i sanje
U kipove su izlite, sve bose,
I u struku tanke poput ose,
I zlato- ili riđokose
Vile će samo za mene plesati.

Podsjećaju me, pokašto, na davno
Napola gledanje vatre
Kroz djetinji napola drijem:
Tada duši bješe lako, ko da tanka,
Postade, barem na tren,
Po ugledu na plam, baletanka.
A svud oko nje ko u rogu tavno.
A svud oko nje ledne provalije.

A ono što je – ne On i ne Ona
Čeka te kad god udari se putem
Nađenim čim se dublje u se skriješ
I čini ti se: više život nije
Ni ponoćni prazni zuj neona
U pustoj Titovoj, ni krasota knute.

I da će, i kad onamo se krene,
Zasljepljivati davna sunca zjene,
I da, pokašto, sa Itake dim bi
Znao se dizati iz mojih protimbi
Svemu što meni oduzima mene
I što Kamèna lišava Kamène*.

Čak i kada se rode iz očaja,
Metafore su šolje čaja
Oko kojih, i ne od lani,
U sibirima zagriju se dlani.

*Kamene (lat. Camenae) – nimfe, poštovane u svetom gaju kraj Kapenskih
vrata, a docnije, pod uticajem grčke literature, poistovjećene sa muzama.

4.

Tad, iz najgluhlje neznani, prolazi
Kraj mene žena, od postanja sama,
Daleka i zemlji po kojoj gazi,
Ali Kumovoj Slami blizu,
I sva u čipkama
Kao Naša Gospa u Parizu.

I zamiriše ulica od vjere
U onaj beskraj što, nalik cifri 8,
Iz sebe ga njena tajna stere
Unaokolo: kad cvijet ubere –
Na njega sleti pčela ili osa.

Njene riječi, napol gatarine,
A napol munje,
Mogle bi svakog da liše očiju.
Taksi, u koji njena noga uđe,
Pretvoriće se u kočiju
Što, čini se, miri na babine dunje.
Kočiju carice Katarine?

Od svega, u taj časak viđenoga,
Divno si izluđen
No ostane samo prizrak iza vjeđa
Jer, i po Svetom Pismu, smiješ Boga
Vidjeti samo sleđa.

5.

Vjera u stih, premda više Muzā nije,
Ariona nek i dalje truje:
Neka vjeruje samo dokle plije,
I neka plije samo dok vjeruje.

Dok vjeruje: riku stihija
Nadjačaćemo stih i ja.

I, uvjerljivije što su slučajnije,
Rime kad zabruje,
Bogu, iza sviju lala, sviju ala,
Svega što gmiže i svega što leti,
Na tren zaželiš da propentaš: hvala
Što neću, kao Džon Kits, umrijeti
Prije nego u slovesnu pređu
(U strofe igrive
Kao konjske grive)
Moje misli pređu.

Duša se moja sita napjevala.
A ponajslađe kad joj dođe teško
Ko olovo.

I, gospodo, koja bavite se lovom
Kraj pašinog dvora, ne bih da medalje
Od života i od mog dara me dalje
I od moga grba na štitu viteškom

Da miris, jasmin
Kojim se ori
Po bašči, glas mi
Ne krivotvori.

*Arion – božanski konj sa ostrva Lezbosa, svirač na liri i pjevač.

Životoplov Alberta Einsteina

*

ETER — (PRVA) LJUBAV

1893. GODINA

Budući je samoobrazovanjem iz matematike i prirodoslovlja postigao daleko više negoli zahtijeva Luitpold gimnazija (đaci ga pogrdno nazivaju Biedermeier, višeznačni pojam: dobroćudni malograđanin, komični Eichrodtov junak, štreber), a ostali predmeti (osim djelomično njemačke i opće književnosti, antičke kulture, povijesti i nekih dijelova latinskog, zbog dobrog profesora Ferdinanda Ruessa), napose grčka gramatika i strani jezici kojima zbog pukog memoriranja riječi, gramatike i pravopisa nije bio nimalo sklon, jednostavno ga nisu zanimali i dok su ga uštogljeni, uvijek preozbiljni, militantni profesori provocirali pa i nipodaštavali (govorili su mu da bi radije vidjeli razred bez njega, jer se u zadnjoj klupi često podrugljivo podsmjehuje i ironično smiješi čime vrijeđa profesorski autoritet, razrednik: “Sama tvoja prisutnost ovdje potkopava moj ugled u očima razreda”, da nema nikakvih sposobnosti, ili kako mu je pedagoški poručio direktor gimnazije, dr. Joseph Degenhart, da neće ništa u životu postići…), sve više razmišlja o napuštanju gimnazije: “Učitelji u osnovnoj školi nalikovali su mi narednicima, a nastavnici u gimnaziji poručnicima.”

Nastavlja sa samostalnim izučavanjem matematike: upućuje se u elemente više matematike, matematičke analize, diferencijalnog i integralnog računa iz dva udžbenika Heinricha B. Lübsena, Einleitung in die Infinitesimalrechnung – Differential und Integralrechnung (Uvod u infinitezimalni račun – diferencijalni i integralni račun) i Ausführliches Lehrbuch Analysis (Opširan udžbenik analize).

1894. GODINA

Početkom godine financijska nesolventnost, drugom riječju bankrot, posvemašnja neučinkovitost i loša poslovnost “Elektrotechnische Fabrik Jakob Einstein und Cie.” u Münchenu (banke i poslovni partneri nisu ih više voljni kreditirati), gradu koji, prema nekim židovskim povjesničarima, već tada nije naklonjen poslovnim Židovima, a i zbog premoćne konkurencije velikih kompanija AEG, Siemens i Schuckert, jeftinijega, tehnički jednostavnijeg i sve prihvatljivijega plinskog osvjetljenja, te na poslovnu ponudu i kakvu-takvu perspektivniju mogućnost putem talijanskog predstavnika tvrtke signora Lorentza Garronea iz Torina, nagnale su Hermanna i Jakoba na gašenje firme, okončanje elektroinžinjerskoga poslovanja po Bavarskoj, i potpuno preseljenje tvornice i obitelji (osim Alberta) u sjevernu Italiju, gdje krajem ožujka, sa sjedištem u Milanu, osnivaju novu firmu “Officine Elettrotecniche Nazionali Einstein-Garrone & C.” (propagandni letak nudi: “Costruzione di dinamo elettriche a correnti continue et alternate, lampade ad arco, strumenti di misura, impianti di luce elettrica, trasporti di forza a distanza, riscaldamento elettrico, riparazioni…”) s većinski financijskim udjelom talijanskoga partnera i upola manjim bankrotirane braće Einstein (novčana potpora stigla je ovoga puta od tekstilnog tvorničara Rudolfa Einsteina, Hermannova bratića i supruga Paulinijeve sestre Fany) i ponovno grade staro-novu tvornicu elektrotehničke opreme u Paviji, sveučilišnom gradiću tridesetak kilometara južno od Milana.

Roditeljska vila prodana je za bagatelnu cijenu (stalno je bila pod hipotekom banaka) i nedugo potom sravnjena, zajedno s Albertovim djetinjstvom, pred njegovim očima, za buduće apartmansko naselje. Privremeno, prije konačna preseljenja u Milano (seljenje je trajalo od lipnja do rujna), obitelj se Einstein 1. lipnja registrirala u mjestašcu Planeggu, 13 kilometara zapadno od Münchena.

Albert ostaje kod daljnje rodbine u Münchenu kako bi, prema roditeljskim planovima, završio posljednje razrede (10. rujna upisao je sedmi razred), po općem sudu, prestižne Luitpold gimnazije i maturirao.

No nije puno izdržao, krajem godine dostigao je i sam krajnost nepotrebna strpljenja, definitivno mu je dojadila militantna i štreberska gimnazija, posebice hladna pruska stega i lažni profesorski autoritet, a k tomu i pritisak ogavne mu vojne obveze u sedamnaestoj (nakon koje ne može baš tako jednostavno napustiti Njemačku), pa 29. prosinca, uz liječničko uvjerenje (dobivenog od obiteljskog liječnika, Talmudova starijeg brata) o nervnoj preosjetljivosti i psihičkoj iscrpljenosti te pismene potvrde s potpisom profesora matematike Josepha Ducruea kako je savladao matematičkoga gradiva mnogo više nego što pruska gimnazija programom predviđa, zauvijek napušta Luitpold gimnaziju, dakako bez završnog ispita (Abitura, državne mature) i pridružuje se preneraženim roditeljima i sestri u Milanu (via Berchet 2). Bez okolišanja smiono je odlučio: ne želi se nipošto vratiti u prusku gimnaziju, niti želi biti njemačkim državljaninom. “Kad sam prešao Alpe i ušao u Italiju, iznenadio sam se kako obični Talijani, obični ljudi i žene, jednostavno razgovaraju, iskreno izražavaju svoje osjećaje, misli, kulturu, tako različito od običnih Nijemaca… Stanovnici sjeverne Italije su najciviliziraniji ljudi koje sam ikada upoznao.”

1895. GODINA

Na proljeće, u ožujku, novoizgrađena tvornica s talijanskim partnerom “Officine Elettromeccaniche Nazionali Einstein-Garrone & C.” (osamdesetak zaposlenika, Talijana i Nijemaca) puštena je u pogon i obitelj Einstein seli u Paviu (Via Foscolo 11, više ne dijele istu adresu s Jakobovom obitelji), nekadašnju kuću prvog modernog talijanskoga književnog kritičara i predromantičarskog pjesnika Uga Foscola (1778-1827) koji je kratko vrijeme predavao na pavianskome sveučilištu (kao dijete, tri godine osnovnog obrazovanja stekao je u Splitu gdje mu otac, liječnik, službovao).

Albert često u stričevoj i očevoj tvornici sa zanimanjem prati konstrukcije i montaže električnih uređaja (zavojnica, elektromagneta, generatora, dinama…), ponekad sudjeluje u rješavanju ponekih tehničkih problema, intenzivno uči talijanski, druži se, svira Beethovena i Wagnera i šeta uz rijeku Ticino (ljeti i kupa) s Majinom prijateljicom, studenticom kemije i farmacije Ernest(in)om Marangoni (1876-1972), a kad nije sa simpatijom Ernestinom, kao nekad u Münchenu s obitelji i njihovim novostečenim prijateljima nedjeljom ujutro prošetava Paviom i ispija kavice u obližnjim oštarijama, putuje i pješači Lombardijom, razgledava crkve, posjećuje muzeje i galerije, kurtoazno i financijski svrhovito posjećuje (iz razonode pješači četiri dana 140 kilometara od Voghere do Genove) dobrostojećeg ujaka Jakoba Kocha (mada nije volio to “čudovište od arogancije, bezosjećajnosti i formalnosti”, ni “vrlo zbunjeno slinavo derište” od sestrične) i ujnu Juliju u Genovi, ljetuje i odmara s obitelji u švicarskom planinskom odmaralištu Airolu (druguje s Luigijem Luzzattijem, budućim ministrom vanjskih poslova Italije), planinari po Apeninima i Alpama s obiteljskim poznanikom Ottom Neustätterom… Adolescencija, hormonalna erupcija, ženski magnetizam, emotivni seizmologija, nova kultura, talijanska otvorenost i prostodušnost preobrazila je i socijalizirala Alberta.

Čita knjige po vlastitom nahođenju (posuđuje njemačke knjige iz bogate pavijske Sveučilišne knjižnice), mahom književnost (naravski, ozbiljnu književnost, nije trpio lako i trivijalno štivo) i filozofiju i, naravno nastavlja sa saoobrozovanjem, osobnim studijem prirodoznanstva, još je u Milanu kupio trosveščani udžbenik fizike Julesa Viollea, Lehrbuch der physik kojega redovito studiozno proučava zapisivajući bilješke na marginama (“Mogao je leći na sofu, uzeti pero i papir, pomno postaviti posudicu s tintom na naslon, i potpuno se udubiti u problem tako da ga je pozadinska buka prije stimulirala nego ometala”, sjeća se Maja).

Početkom jeseni šesnaestogodišnji Einstein piše prvi, mladenačko naivni ali intuitivno dalekosežni anticipacijski popularnoznanstveni ogled Über die Untersuchung des Ätherzustandes im magnetischen Felde, Istraživanje stanja etera u magnetskom polju (četrnaest odlomaka na pet stranica, naravno, rukom pisana urednog teksta, ustvari kompilacije iz standardnih udžbenika fizike, popularnoznanstvenih knjiga i časopisa), kojeg šalje s uvodnom bilješkom obožavanom ujaku, uspješnom trgovcu žitom, Cäsaru Kochu u Bruxelles, na procjenu i prosudbu (popularnoznanstveni adolescentski prvijenac o eteru, nepostojećem fenomenu kojega je upravo on lišio svakoga postojanja, nije za života htio objaviti), a nekoliko mjeseci potom okušava se u još jednom Über Elektrizität und elektrischen Ströme, O elektricitetu i električnoj struji, kojeg je pak povjerio majci Paulini, a kopiju simpatičnoj Ernestini, na čuvanje, da bi ih godinu dana kasnije, usvajanjem novih spoznaja i zato “jer je pogrešan”, po Albertovoj želji uništili.

Od 8. do 14. listopada, zahvaljujući ranijem prijedlogu strica Jakoba koji znade njegove sposobnosti, oca koji nastoji privoliti Alberta u svijet tehničkih nauka i inženjerstva kako bi nastavio obiteljski biznis i na nagovor uporne majke te dobrim židovskim vezama utjecajna obiteljskog prijatelja, bankarskog menadžera Gustava Maiera iz Züricha, omogućeno mu je mimo fakultetskih regula polaganje izvanrednog prijemnog ispita, jer nema završni srednjoškolski ispit (Abitur), a nema ni osamnaest godina koliko je potrebno za redoviti upis, na tehničkom odjelu Visoke politehničke škole (Eidgenoessische Polytechnische Schule, Eidgenössische Technische Hochschule – ETH) u Zürichu, mada je pokazao zavidno znanje, više od potrebnog, iz matematike i fizike kod profesora Heinricha Friendricha Webera (1843-1912), ali pojedine općeobrazovne i stručne predmete, a polagao je: povijest književnosti, političku povijest, njemački i francuski jezik, latinski i grčki jezik, tehničko crtanje, botaniku, zoologiju, kemiju i pisanje eseja, djelomično je ili pak uopće nije zadovoljio, pa šesnaestogodišnjak ne uspijeva upisati tehnički fakultet. “Smatram potpuno pravednim što sam pao. Utješno je bilo to, što mi je profesor fizike H. F. Weber rekao da mogu slušati njegova predavanja ako ostanem u Zürichu.”

Prema preporuci rektora Politehnikuma Albina Herzoga, 26. listopada upisuje treći razred (kasni s upisom trećeg kvartala tri dana) završna srednjoškolskog obrazovanja u Kantonalnoj tehničkoj školi (Gewerbeschule, Gewerbeabteilung Kantonsschule, gdje su grčki i latinski samo izborni predmeti), tehničko-komercijalnog usmjerenja (Technische Abteilung und Handelsabteilung, najmlađi je učenik u razredu od četrnaest učenika), u švicarskom gradiću Aarau (četrdesetak kilometara zapadno od Züricha), njemački kanton Aargau, školi punoj širokoga svjetonazora, poštivanja učenikove individualnosti, demokratičnosti, razumijevanja, prijateljskog razgovora s profesorima (obrazovnu koncepciju postavlja Johann Heinrich Pestalozzi još početkom 19. stoljeća) – posvemašnjoj opreci od pruske školske krutosti, pedagoške isključivosti, nastavničke autoritarnosti i štreberaja. “Ova škola je svojim slobodarskim duhom, jednostavnom ozbiljnošću i učiteljima koji se ne oslanjaju ni na kakav vanjski autoritet, ostavila na me neizbrisiv dojam. U usporedbi sa šest godina školovanja u njemačkoj, autoritarno vođenoj gimnaziji, postalo mi je jasno koliko je odgoj, temeljen na slobodi postupaka i samoodgovornosti, jači od onoga koji se zasniva na drilu, vanjskom autoritetu i častohleplju.”

Zaljubljivanje, početna ljubavna iskustva i vještine (ako zanemarimo zasad nepoznatu talijansku epizodu) stječe s dvije godine starijom Marie Winteler (1877-1957), najzgodnijom kćerkom profesora povijesti, grčkog i latinskog jezika, dijalektologa i općenito jezikoslovca (zaljubljenika u prirodu i ornitologa amatera) dr. Josta Wintelera (1846-1929), u čijoj je velikoj obitelji (sedmero djece: tri kćeri i četiri sina) i kući, opet posredstvom Gustava Maiera, Albert domaćinski boravio (Josta i njegovu suprugu Pauline iz milja zove Papa i Mama) za vrijeme školovanja u Aarau (tu mu je i bratić Robert Koch iz Hechingena koji pohađa drugi razred Kantonalne gimnazije, a tri godine kasnije bit će kod Wintelerovih na školovanju i sestra mu Maja).

1896. GODINA

Iz Ulma mu, 28. siječnja, stiže uvjerenje (za samo tri njemačke marke) da više nije njemački državljanin (točnije, Württemberger) i ostaje bez državljanstva sljedećih pet godina, postaje ono čemu je kasnije zdušno težio, apatrid, apolit.

Prepoznaje i spoznaje svoje afinitete i naslućuje sposobnosti prema teorijskoj fizici, matematici i apstraktnom mišljenju o čemu piše u školskom uratku iz francuskoga jezika Mes projets d’avenir, Moji planovi za budućnost (eksplicite zapisuje kako želi upisati matematiku i fiziku te posvetiti se teorijskom dijelu tih znanosti, jer je poprilično uvjeren da praktičnog talenta nema), s podosta pravopisnih i gramatičkih pogrešaka, koji je zavrijedio osrednju ocjenu 3/4 (6 je najveća).

Svira Mozartove i Beethovenove violinske sonate i etide sa sestrama Winteler i veoma rado s novom prijateljicom Juliom Niggli, koja ga često prati na glasoviru (i predvečernjim šetnjama), šest godina starijom djevojkom iz susjedstva.

Zamalo smrtno strada na školskom izletu u Heidinom zavičaju, istočnoj Švicarskoj, planinareći iznad dvije tisuće metara po planini Säntis, u neprimjerenoj obući poskliznuo se i ostao visjeti na rubu duboke provalije, srećom život mu spašava školski kolega Adolf Fisch.

Završni ispit (Maturitätsprüfunf – Maturgeschichte) Kantonsschule uspješno polaže 18, 19. i 21. rujna s ocjenom 5 (najmlađi maturant te školske godine u Aarau), a godišnje predmetne ocjene iz svjedodžbe od 3. listopada su: njemački jezik i književnost 5, francuski jezik 3, talijanski jezik 5, povijest 6, zemljopis 4, algebra 6, geometrija (planimetrija, trigonometrija, stereometrija i analitična geometrija) 6, deskriptivna geometrija 6, fizika 6, kemija 5, prirodoslovlje 5, tehničko crtanje 4 i likovno crtanje 4, čime stječe sve izravne uvjete za nastavak školovanja na fakultetu u Švicarskoj, pa već 29. listopada, bez posebna prijemna ispita, upisuje studij matematike, fizike i astronomije (otac ga nije uspio nagovoriti na inženjerstvo) na pedagoškom odjelu VI. A (mali odjel s dva interna podusmjerenja, matematike i fizike, u koji se te godine upisalo samo pet brucoša a na sve četiri godine odjela ukupno je 23 studenta) ETH-a, Visoke politehničke škole u Zürichu (nakon završenog studija dobiva se zvanje Fachlehrer, srednjoškolskoga profesora).

Studij mu financiraju sve četiri godine dobrohotni ujak i ujna Koch iz Genove sa sto švicarskih franaka mjesečno, od kojih 20 SF plaća buduće švicarsko državljanstvo, 20 SF za skromnu sobicu (prve dvije godine bio je smješten u sobici kod gospođe Henriette Hägi, Unionstrasse 4, treće godine seli kod Stephanie Markwalder, Klosbachstrasse 87, a posljednju, četvrtu godinu studija ponovno je kod Henriette Hägi, ali u Dolderstrasse 17) i 1,40 SF za dva obroka dnevno, jer ocu Hermannu ni u Italiji posao uopće ne napreduje već obratno, stagnira. Zbog financijskih prezaduženosti i poteškoća a nedugo potom i ponovna bankrota, tvrtka s talijanskim partnerom “Officine Elettromeccaniche Nazionali Einstein-Garrone” se ugasila; Hermann pokušava ponovno osnovati, zaduživši se i uz novčanu potporu bratića, tekstilnog tvorničara Rudolfa, supruga Paulinijeve sestre Fanny, novu firmu u Milanu gdje Einsteinovi ponovno sele, Via Bigli 21, a brat mu je Jakob prihvatio posao inženjera u velikoj elektrotehničkoj tvornici.

Nedjeljom ruča, po židovskom običaju, kod obitelji Fleischmann (Michael Fleischmann poslovno surađuje s Jakobom Kochom iz Genove), kao što je jednom tjedno na objedu u Münchenu kod Einsteinovih bio Max Talmud, a nerijetko posjećuje obiteljske prijatelje, Gustava Maiera i Alfreda Sterna, uglednog profesora povijesti na ETH-u (njegovu srednjoškolsku kćer Doru podučava fiziku i matematiku, s kojom se viđa i mimo poduka).

Prijateljuje i surađuje s kolegama Marcelom Grossmanom (1878-1936), Louisom Kollrosom (1878-1959), Jakobom Ehratom (1876-1960), Friedrichom Adlerom (1879-1960, koji je najprije studirao kemiju a potom fiziku, ali ne na Politehnici već na Sveučilištu u Zürichu) i, jedinom djevojkom na cijelom odjelu VI.A, Milevom Marić (1875-1948). Albert je najmlađi a Mileva najstariji student na klasi i jedino njih dvoje su te studijske godine odabrali fiziku kao prioritetni, glavni predmet na studiju matematike, fizike i astronomije.

[Mileva Marić-Einstein, prva Albertova supruga, kći Miloša (austrougarski podčasnik) i Marije, rođene Ružić, iz milja zvana Mica (ali samo za obitelj i srpske prijatelje i poznanike, Albert joj nije tepao tim nadimkom, barem ne javno, jer kolokvijalni južnonjemački izraz Miezchen, odnosno u deminutiziranoj inačici Miza, u jednako takvom prijevodu znači – pička) rođena je 19. prosinca 1875. u Titelu (Vojvodina, ondašnja Austro-Ugarska Monarhija) hroma (iščašenja kuka novorođenčadi u to doba česta je pojava, što je zadesilo i njenu mlađu sestru Zorku (1883-1938), ali ne i brata Miloša (1885-1944), liječnika koji je u ratnom vihoru 1916. završio u Rusiji i više se nikada nije vraćao u Vojvodinu), završava pučku školu u Rumi, srednjoškolsko obrazovanje nastavlja u Novom Sadu (Srpska viša devojačka škola), nižu gimnaziju završava u Sremskoj Mitrovici na hrvatskome jeziku, peti razred gimnazije upisuje u Šapcu i konačno posljednja tri razreda gimnazije i završni ispit, upisuje privatno kao jedina djevojka na školi, u Zagrebu (Kraljevska velika gimnazija). Budući nije redovito maturirala (djevojke u Austrougarskoj nisu mogle maturirati) nastavlja školovanje u Zürichu (Viša djevojačka škola) i službeno maturira 1896. u Bernu (Savezna medicinska škola) čime je stekla, u dvadeset i prvoj godini, pravo upisa u ljetni semestar na Medicinskome fakultetu, a potom na jesen nakon položenih prijemnih ispita (matematika i nacrtna geometrija) prebacuje se na Politehnikum u Zürich gdje susreće budućeg supruga Einsteina. Mileva Marić nije uspjela u dva navrata diplomirati na ETH-u. Udala se za Alberta Einsteina 1903. s kojim je imala troje djece: vanbračnu kćer Lieserl 1902. i sinove Hansa Alberta 1904. i Eduarda 1910. Brak se raspao zbog Albertova preljuba sa sestričnom Elsom (mada je i ranije imao nemalo seksualnih, ali ne i ljubavnih avantura) u ljeto 1914., kada je otputovala sa sinovima u Zürich (Albert je ostao u Berlinu). Rastanak je po Milevu kobno djelovao, zapala je u bolnu depresiju i gotovo četverogodišnju ukočenost. Razvela se 1918. Premda često boležljiva i psihički krhka, brižno je skrbila o djeci. Umrla je oduzeta (inzult) i usamljena u Zürichu 1948., gdje je i skromno pokopana.]

Na samom početku studija Albert sve više zapostavlja (ne pretjerano udaljenu, samo 40 km) ljubavnu vezu s očajno zaljubljenom Marie Winteler, ali joj i dalje oportuno šalje prljavo rublje i odjeću na pranje da bi mu ona opranu, izglačanu i uštirkanu ubrzo slala nazad u Zürich.

1897. GODINA

Na jednom od amaterskih glazbenih domjenaka po Zürichu, kao primjerice poslijepodnevna druženja subotom kod gospođe Seline Caproti, na kojima često svira violinu u duetu s gospođama i gospođicama (Susane Markwalder i Fräulein Wegelin) za glasovirom, Einstein upoznaje inženjera Michele Angela Bessoa (1873-1955), doživotna bliska prijatelja (jedinog prijatelja, izvan kruga obitelji, kojeg je oslovljavao sa ti) i budućeg kolegu u bernskom Patentnom uredu.

Krajem proljeća Albert nastoji što bezbolnije i bezazlenije prekinuti vezu s prvom ljubavlju (bez obzira na prljavo rublje), što zaljubljena Marie prihvati vrlo bolno i nimalo zdravo po njenu psihu. (Marie se Winteler na jesen iste godine zaposlila kao učiteljica u Olsbergu, planinskom mjestašcu sat i pol hoda od željezničke postaje, pa su se i prilike za susret i obnovom veze s voljenim prorijedile. Shrvana i beznadežna je Marie, nakon prestanka dopisivanja i konačnoga svjesnog prihvaćanja raskida s Albertom, liječena u psihijatrijskoj bolnici u Waldau. Udala se ipak za Alberta, ali Müllera, 1911., poslodavca u tvornici satova u Bernu, s kojim je imala dva sina, i razvela 1927. Premda je 1950. pisala udovcu Einsteinu za pomoć pri emigraciji u Ameriku, nikada nije napustila Švicarsku. Umrla je 1957. na psihijatriji u Meringenu.)

Mileva Marić, kojoj Einstein poklanja puno vremena, razgovora, pozornosti i komplimenata, nakon završenoga drugog semestra na Politehnici iznenada, bez većeg razloga (osim Albertovih opsjedanja), treći semestar prelazi na njemačko Sveučilište u Heidelberg gdje samo sluša predavanja (teorijsku fiziku predaje joj Philipp Lenard) jer ženama nije dozvoljen upis, a četvrti semestar ponovno upisuje u Zürichu. Za vrijeme Milevina izbivanja iz Züricha Albert joj redovito, uljudno, predano i latentno zavodnički piše, a to (ali naravno, ne baš takvo) dopisivanje nastavili su čitav život, i kad su bili razdvojeni i razvedeni, bez obzira na životne okolnosti.

Tin Ujević, Oproštaj

Ovdi usrid luke naša mlada plavca
Uzdvigla je jidra voljna, smina i nova.
I hoteća pojti putom svojeg plova
Gre prez kog vojvode al zakonodavca.

Budi da smo virni krivovirna pravca,
Ništar manje čtîmo (koko i zemlja ova)
– Kî va versih libar množ harvacki skova –
Marulića Marka, splitskog začinjavca.

U lipom jaziku, gdi “ča” slaje zvoni,
Mi dobročasimo garb slovućeg greba
I tokoj ti napis dijački i stari.

Zbogom, o Marule! Pojti ćemo, poni
Žaju imimo velu sunčenoga neba:
Korugva nam ćuhta; gremo, mi puntari!

I koje drugo slovo, nego Tinovo slovo oproštaja, za naš oproštaj od Mirka Kovača, koji je znao cijeloga Tina; stajao je Mirko egzilant u svojen istarsken azilu, na rovinjskoj rivi, ribari su tornivali punih kašet, Zaninijev gabian Feleipo lipo nan je piva gori z Empireja, a Mirko, srčanoga smiješka i srdačnoga, u kameru je govorio Tina:

Nisam vrebao meki glas mujezina
s uboda tankih munara u nebo.
Ni miris vjetrića s lipa i žena i tmina
haljinskih u ovo mrtvo veče nisam vrebo…

U ovom glasu zavija, kao da orguljaju grobovi
i ječi nešto sumorno, strahovito i muklo.
U ovom glasu kao da preklinju robovi:
“O rasti, srce svijeta, crveno, samo da ne bi puklo!”…

Put u se – van sebe, uvijek ista šetnja.
Njom je svima dana iskupnička svota.
Nemir usred mira, u mramoru kretnja,
kružna cesta duše, taj je hod divota:

Sreća, to je golem zaborav života…

Govorio je Mirko Tina, nujan i odlučan, prebjeg s tromeđe na drugu tromeđu, dok su orkani i krmače i zvončići i kame raščinjali njegovu vjeru, njegovu ljudsku mjeru, njegove ljude trovjerne s one tromeđe, u surovome hajdučkom, mahnitom konačnom svođenju računa, “do istrage vaše ili naše”, “pa da vidimo ko će čiju majku i čibukaškoga li mu oca boga”, što se strovalila s njegovih brda na jadranske krajolike…

Kovač je Mirko ovan predvodnik moje spisateljske generacije, svih nas, sviju svojih i njihovih naroda, a o narodnostima da i ne govorimo; vrhunski romansijer i narator, surovi naturalist i izgubljeni u sanjama tinovski lirski sanjar; urezao je u vječnost krv i suze i znoj balkanskih gudura, prkosni hidalgo, u inat sekretarima, u prkos ovim novim pljačkaškim žrecima. Ali o tome će još biti mnoge riječi. Hoću ovdje Mirka Kovača reći i upisati u libar istarski, gdje mu je mjesto, jer tu je našao konačni zavičaj, čovjeka po svojoj mjeri, slio se u nj, stalio s nama u slitinu zdravog razbora, oprosta i kajanja i smiješka.

Kad je riva’, smo kantali družina vesela u Medaki “ay ninetinine and kiss me”, jili pili i počinuli; gledam te kako spavaš na svojoj zemlji, nasmija mi se Mirko. Sad si ti na mojoj zemlji, na svojoj zemlji, Mirko Kovač, među svojima, mi ćemo te čuvati i pamtiti i zvizda Danica z vrhu Učke će ti namignuti i sunce, kad je splaši ča, će ti se smijati i potepliti i rasvitliti ti besidu da je bolje moremo proštiti i zapoštati.

Adio, Meštre!

(Stihovi iz pjesama Tina Ujevića: Čin sputanih ruku, Augiustovska noć, Kružna cesta sreće)

Govor na komemoraciji u Rovinju