Kada sam prvi put bio s ocem u Konavlima

Još nijesam imao punih devet godina, falilo mi je nekoliko sedmica

Do toga datuma, 26. decembra, i fešte koju smo kanili spojiti

S katoličkim Božićem što ga je otac na svoj način slavio, sjećajući se

Prijatelja i pričajući okupljenima oko ognjišta da je i njegov djed Anto

Do pola svog života slavio taj Božić, a potom onaj koji sada slavimo,

Otada su pa sve do 20. januara i naše krsne slave sv. Jovana

Trajale svetkovine u kući, radosni dani kojih već od sljedećeg Božića

Neće biti, jer će očeva trgovina, krčma, obje kamene kuće i mlini na

Trebišnjici prijeći u zadružno vlasništvo po Zakonu o nacionalizaciji

Privatne imovine, objavljenom u Službenom listu FNRJ od 24. aprila

1948. godine, mi smo poslije predigli u Crnu Goru, tako se kaže kad se

Nekamo preseli, ondje više nijesmo slavili rođenje Kristovo, jer su one

Koji ga slave smatrali zaostalima i izlagali ih porugama, a potom se i

Naša porodica ubrzo rasula, ja sam se našao u Banatu, dok se mnogima

Iz uže i šire rodbine danas više ne zna strva, mnogi nemaju groba,

Umrlih je otada do danas ravno sedamdeset devetero.

*

Dan prije puta u Konavle spremili smo pribor u kome ćemo donijeti

Vino i rakiju, to su dva mijeha od jareće kože za vino i dvije demižane

Za rakiju, sve smo dobro oprali lukšijom, tako se naziva rastvor pepela u

Vodi koji služi za pranje rublja ili suđa, Andrić je pisao kako lukšija ženama

Izranjavi i nagrize prste, još se ponegdje zove liksija, cijeđ, lužnja ili lug,

Mi tu riječ nijesmo zamjenjivali nekom drugom, u našoj porodici oduvijek se

Govorilo lukšija, samo je jedna odiva iz nevesinjskog kraja zborila lužnja, a

Mi smo joj se rugali, pa smo i njezino ime Ruža zamijenili s Lužnja, a kad je i

Ona počela govoriti lukšija, otada je više niko nije zvao Lužnja, nego

Ponovno Ruža, strina Ruža, ili najčešće Ruža Mašanova po mužu.

*

Naveče sam držao majčine ruke, zurio u njih, suosjećao s njima kao da su

Od boli, hukao sam u njezine smežurane prste, htio sam im svojim dahom

Povratiti svježinu, a noć uoči odlaska u Konavle majka je tajeći od oca

Stavila u moj unutrašnji džep svoticu dinara, nešto manje nego što je

Otac imao u svojoj lisnici, jer se bojala da će se u nekoj krčmi zapiti i sve

Stucati čašćavajući svoje ortake, imao ih je u Konavlima desetoricu sebi

Ravnih u piću, pa bismo za blagdane koji počinju s Božićem, 25. prosinca,

Svetim Stjepanom, danom mog rođenja, sve tamo do krsne slave mogli

Ostati bez vina i rakije, onda veselja i slavlja bez toga pića ne bi bilo, u

Bibliji se spominje “mijeh vina”, namirnica ravnopravna “efu brašna”.

*

Krenuli smo ranim jutarnjim vozom, a već od postaje Volujac

Počeo sam se neobuzdano smijati sve do sljedeće stanice Ljubovo-Duži

Jer je otac rekao kako u Konavlima postoji mjesto koje se zove Pičete

A ja sam ga vragolasto, neprestance se smijući, zapitkivao jesu li se naši

Kuraice iz sela Donji Mlini obavezno ženili iz Pičeta, to sam jedva izustio

Zagrcnuvši se smijehom, a otac je mirno uzvratio da ne mora biti tako

Jedan se Kuraica oženio starijom šćeri Mitra Guzine iz Trebinja, a meni su

Oči već zasuzile od smijeha, držao sam se za trbuh, ali nijesam posustajao,

Nego sam i dalje zapitkivao je li Kuraicama iz Donjih Mlina svejedno

Odakle se žene, može iz Pičeta, a može i od Guzina, previjao sam se i

Zgrčio na drvenoj klupi kupea, iscrpljen smijehom, a onda je otac vidio

Da sam zabrazdio s aluzijama i širenjem značenja, pa je to prekinuo

Rekavši da se keserim kao seoska budala, jer je lijepo kad se ljudi žene

I zasnivaju svoje porodice, i kad se ne gleda odakle je ko, niti kako se

Preziva, a još manje kako se zove njegovo mjesto rođenja.

*

I tek što se bijah smirio i sabrao, ispražnjen od tolikog smijeha, na stanici

Ljubovo-Duži ušla je žena s teškim bremenom, nosila je glavato bolesno

Dijete, ljudi su joj pomagali da se smjesti, pa je sjela u naš kupe i odmah

Rupčićem obrisala bale što su se, kao ledene iglice, cijedile niz bradu

Bolesnog djeteta koje se zagledalo u mene svojim umornim očima, a ja

Sam mu se smješkao, ali do njega nije dopirala moja dobrota, pa sam

Pomilovao njegovu hladnu ruku, ni to ga nije pomaknulo iz ravnodušnosti,

Onda sam htio pošto-poto oraspoložiti nesretnika, uzeo sam svoj mijeh za

Vino i počeo ga napuhavati, ne bješe to nimalo lako, naprezao sam se i

Ostajao bez daha, ali sam uspio, pa se napuhani mijeh, kao kakav živi stvor,

Našao između nas, tada se mali bolesnik blago i malko osmjehnuo, potom je

Svojim kratkim zatupastim prstima i tankom ručicom lupkao u mijeh, a

Ja sam, kao komedijant, hineći da ne uspijevam zadržati zrak u mijehu,

Pustio da šišteći izvire, dok je dijete stezalo prstiće kao da grabi i lovi taj zrak

Koji istječe iz mijeha, i tek kad je mijeh splasnuo, bolesnik je zamumljao

Glasom odrasla čovjeka, gotovo ričući, tražio je da ponovno napušem

Mijeh po kome će lupkati, drugi put s obje ručice, kao neki mali zakržljali

Bubnjar, tako sam ga zabavljao sve do Uskoplja, već su me boljela pluća, a

Usta mi bijahu suha.

*

Ne sjećam se na koju smo postaju izašli, Cavtat, Komaj ili Gruda, ali sam

Zapamtio očeve riječi na peronu te postaje, spustio je obje demižane pokraj

Nogu da bi pripalio cigaretu, a ja sam stajao držeći mjehove za vino, čim je

Potegnuo dim-dva, rekao je: “Gledao sam te kako ugađaš onom bolesnom

Djetetu, a dok si napuhavao mijeh, bijaše iskolačio očima, obrazi ti se naduli,

Pa mišljah da ćeš mi umrijeti, što bih ja bez tebe, ko bi mi pomagao da

Donesemo kući dva mijeha vina i dvije demižane rakije, ko bi to popio bez

Tebe”, rekao je i nasmijao se, a odatle smo krenuli pješice, nakratko je

Zapuhalo, prominule su i brzo se raspršile sitne pahuljice snijega,

Zima je krenula ranije, kad je ovdje studen, kako li je tek kod nas.

*

Sjećam se da smo ušli u jedan gradić, malu varoš s nizom lijepih kuća od

Obrađenog klesanog kamena, sličnih našoj kući u Trebinju, samo su neke

Od njih imale balkone sa željeznim ogradama, brzo smo pronašli krčmu i

Ušli da se zgrijemo i da otac popije rakiju, a i ja sam naručio šurup od

Maline, otac je gorio od želje da s nekim progovori, ali kako nije našao

Sugovornika, počeo je sa mnom čavrljati, rekao je da je baka moje majke,

Moja prababa, rodom iz Konavala, od Radonjića, ali nije znao ima li još

Ikoga od toga bratstva, niti je znao mjesto iz kojega su, pa smo zašutili

Sve dok nije naručio i drugi čokanj rakije, tada je živnuo i rekao da i u

Konavlima ima Kuraica i da nijesu u srodstvu s onima iz našeg kraja,

Čuven je učitelj Krsto Kuraica, napisao je pripovijesti o jednom lašcu

Konavaoskom, Niku iz Lovorne, lašcu nad lašcima, niko tome lašcu nije

Vjerovao, ali su ga rado slušali, jer ne mora nešto biti istinito da bi se pomno

Slušalo, ja se više nijesam smijao pri spomenu toga Kuraice, nego sam

Ozbiljno i sa znatiželjom pitao oca “što su to pripovijesti”, prvi put sam tu

Riječ čuo u tome malom mjestu u Konavlima, nijesam znao njezino značenje,

Otac se svim silama upinjao da mi objasni kako nastaju pripovijesti, a mogu

Od svega nastati, ima ljudi koji znaju o svemu pripovijedati, neki je Andrija

Popović, rekao je otac, bez ijednog razreda škole umio po tri ure pripovijedati

Samo o balegama, a svi su ga slušali kao da raspravlja o velikoj filozofiji,

O smrti i životu.

*

Nakon okrepe u krčmi uputili smo se u taj podrum što ga je otac i otprije

Obilazio, rekao je da je kod toga podrumara najbolje bijelo, žilavka, dok je

Njegova lozovača meka, pitka jest, lijepo sklizne, ali ako rakija ne

Strese, nikakve vajde od nje nema, crno mu je isto dobro, samo što ga

Napravi malo, za sebe i svoje prijatelje, sjećam se da smo išli pokraj neke

Rječice o kojoj je otac pričao da je manita rijeka, nemoj se ti popišati u nju,

Jer bi se odmah izlila iz korita i cijelo konavaosko polje poplavila.

*

Stigli smo u taj podrum u kome bijahu četiri velike bačve i malih nekoliko,

Bijaše više demižana, opletenih i golih, raznih boca, a iz jedne je vlasnik

Podruma natočio po čašicu rakije, kucnuli su se on i otac, a ja sam sio na

Jedan mali škanj, izuo sam nove cipele, jer su me stezale, noge su me

Boljele, prsti se bijahu sparušili i stisli, masirao sam ih i trljao, a otac je

Išao od bačve do bačve i na svaku prislanjao uho, kao da nešto osluškuje,

Kuckao je zgrčenim prstima i rekao: “Ne bi me začudilo da iz bačve zazvoni

Crkveno zvono”, nijesam razumio što je otac htio reći, ali ta se slika urezala u

Moje pamćenje, evo do dana današnjeg, a toliko sam puta sanjao potmulu

Jeku zvona iz neke, kao svemir, goleme bačve.

*

Podulje smo ostali u tom podrumu, napunili smo mijeh žilavke, a onda je taj

Dobrohotni i mirni domaćin rekao mom ocu da je crno vino sorte vranac ove

Godine najbolje kod fratara, i da je “cijena pristupačna”, tačno je tako rekao,

I dok sam se ja obuvao i popuštao vezice na cipelama da me ne stežu, taj je

Dundo stavio ruku na moju glavu i rekao: “Ovoga malog ništa ne častismo,

Pa ću mu metnut jedan mali vijenac oko vrata, vijenac suhih smokava.”

*

Tada je u konobu ušla lijepa djevojka, ljepše stvorenje nijesam nikad vidio,

Bijaše na njoj odora koja me zabljesnula, mišljah da sam oslijepio, začuh

Riječi kako je u konobu ušlo svjetlo, “grumen zlata”, premda niko nije

Zborio, niti otvarao usta, ta je ljepojka imala na glavi crvenu kapicu, a na

Nogama crvene crevlje, držala je pladanj u rukama i plitku košaricu punu

Vrućih fritula, pobrašnjenih prahom šećera, a potom je gugutnula umilnim

Glasom, izustila je nekoliko čarobnih riječi, nijesam znao njihova značenja,

“Sniježi od Sniježnice”, rekla je, a ja sam zurio u te lijepe punačke usne,

Onda je tiho izustila da su sve mlinice i stupe na rijeci Ljutoj zabrujale u

Jedan mah, kao da neko upravlja tim kolima, a jato divljih gusaka ne

Uspijeva preletjeti Konavaosko polje, neke se odvajaju od jata i padaju na

Zemlju, crkve zazvone same od sebe, nešto se čudno događa, rekla je lijepa

Konavljanka, i to samo nekoliko neđelja prije Božića, rekla je, a otac je tomu

Dodao: “Ako još zazvoni iz bačve, onda nam se trese tlo pod nogama.”

Nijesam vidio kad je djevojka odlepršala, ali se sjećam da sam drhtao,

Slušajući kako dugo pišti sirena malog voza, a lokomotiva stenje, muči se da

Savlada uspon.

*

Nikad neću zaboraviti taj dan kada sam prvi put s ocem bio u Konavlima,

A nekih dva desetljeća kasnije, dok smo obilazili samostane u Dalmaciji i

Tražili objekte za snimanje filma po mom scenariju, našao sam se u

Pridvorju, u franjevačkom samostanu, bili smo srdačno primljeni i čašćeni,

Pili smo dobro vino, a jedan omanji fratar poklonio mi je dva svoja mala

Akvarela i rekao mi da je teško naslikati ono što je lijepo, a potom mi je

Ispričao jednu legendu o nekom knezu Šćepanu iz Konavala koji je tri dana

“Ljubio i obljubio mrtvu djevojku”, možda ćeš jednom o tome nešto napisati,

Rekao je, otada je prošlo mnogo godina, pripovijest nijesam napisao, ali još me

Kopka i još se nadam da ću je napisati, iako nijesam dovoljno spretan utkati
_________________________________________legendu u pripovijest.

Dok u krevetu maziš svog kućnog demona
povijena u oblak od jastuka i jorgana,
dok ti došaptava odgovore
kojih se nisi sjetila na vrijeme
(razmjenjujete rečenice kao ping pong loptice)
među kubističkim sjenama na zidu
sve što te je mimoišlo
ima moje obrve.
Sve što te je mimoišlo
u stoljeću njihove ere,
i pričinjava ti se život cio
muškarac koji te prevario

Na prozoru mutno demokratsko svitanje
nastavlja isplaćivati kredit za kola, stan
i frizuru vanbračne praunuke gospođe Safije.
Za mrkvom okačenom o štap mazga produžiće
kad za koji trenutak
budilnik iz mobitela
oglasi Vivaldijevo Proljeće.

U naselju baraka, koje je započinjalo ispred razrušenog templa – novoga sefardskog hrama, i širilo se blatnom ledinom, zaklonjenom s dvije strane nizovima zgrada u ulici Jugoslavenske narodne armije i na Obali Vojvode Stepe, pa se prostiralo sve do iza Prve gimnazije, živjeli su Nijemci iz Vojvodine i Slavonije, protjerani prilikom čišćenja tih pokrajina od sluga okupatora, a potom i od sveg etnički nepoćutnog stanovništva. Nakon što su ih odmah po završetku rata partizani sve sakupili u deportacijskim kampovima, koji su, barem po uvjetima života, hladnoći, gladi i epidemijama zaraznih bolesti, sličili nacističkim koncentracijskim logorima, bezuspješno su ih pokušali transportirati u Njemačku. Sravnjena sa zemljom i okupirana od savezničkih armija, Njemačka se nije mogla brinuti ni za vlastite građane koji su ostali bez krova nad glavom, pa su stočni vlakovi puni ljudi vraćeni s granice ili ne bi ni krenuli prema tom kobnom Vaterlandu, koji je narodu folksdojčera trebao zamijeniti izgubljeni Heimat. I jedno i drugo bila je domovina, a razlike u značenju tih riječi bit će naknadno naglašene sudbinama milijuna prognanih ljudi.

Da ne bi morali ponovo formirati logore, a vjerojatno su i sami bili svjesni neugodnih asocijacija i kobnih sličnosti s nacističkim logorima, bivši partizani su tada prerasporedili folksdojčerske obitelji širom Jugoslavije, po barakama i napuštenim izbjegličkim naseljima, gdje će čekati da konačno budu prognani. Godinama će to trajati, dok se Njemačka obnovi i izgradi, a oni će umirati od bijede, očaja i starosti, otplaćujući svoje i tuđe dugove, sve dok se napokon ne nasele u zemlju gdje će, doživotno, biti stranci, e da bi njihova djeca bila Nijemci, koji će na ime kolektivne odgovornosti žrtvovati porodična sjećanja.

U vrijeme kada započinje ova priča, u kasno ljeto 1946, ti ljudi su u stočnim vagonima dopremljeni na staru željezničku stanicu na Marijin dvoru, odakle su, pod vojnom pratnjom, sprovedeni do samog centra grada, do jevrejskoga templa i napuštenih baraka, o čijim prethodnim namjenama ne znamo ništa.

Već sutradan, predsjednik Mjesnog odbora penjao se na najviši, peti kat (lift odavno nije radio) zgrade u Ulici JNA, odmah pokraj templa. Pozvonio je uz pločicu s imenom Franje Rejca i tražio drugaricu Olgu.

– Ja sam – rekla mu je.

– Mogu li da uđem?

I ušao je, ali ona se nije uznemirila. To je, možda, čudno: nikada se ne bismo stigli uplašiti kada bi nam, tokom naše štublerovske povijesti, predstavnici vlasti banuli na vrata. Bit će da smo bili spore pameti, jer bi nas kasnije hvatao strah, pa bismo se pogledima pitali što je taj od nas htio, osim onoga što je rekao da hoće. Jer uvijek oni hoće više od onoga što kažu da hoće, a građanin bi trebao biti toliko lucidan da shvati što je to što je predstavnik vlasti htio.

Predsjednik Mjesnog odbora znao je da Olga govori njemački, štoviše, znao je i to da ona njemački jako dobro govori, toliko dobro da bi u nekoj drugoj situaciji to već moglo biti sumnjivo, pa joj je ponudio da bude kvartovski povjerenik za podjelu tačkica i kartica za racionalizirano snabdijevanje. Zauzvrat neće dobivati plaću, nego će njezina porodica biti prebačena u viši opskrbni razred i primat će bolje američke konzerve, više brašna, ulja, sapuna, mlijeka u prahu.

Tako je moja nona dobila prvi posao u životu – do tada je radila samo kao majka i domaćica – i postala je glavna, ako ne i jedina veza između svijeta folksdojčerskih baraka i grada u kojem su se barake nalazile. Osim što su živjeli u smrtnome strahu od svakoga tko bi im se približio, ili tko bi slučajno ili kakvim poslom zašao u njihovo skriveno naselje, ti ljudi su izbjegavali baš svaki, pa i najnedužniji kontakt s građanima. Nisu prihvaćali ni nečiju usputnu ili slučajnu ljubaznost.

Kao da su izbjegavali i samu mogućnost da nogom pogaze sarajevski asfalt, ili da na neki drugi način upišu svoje živote i sudbine u kronike grada. O njihovom boravku u Sarajevu ne postoje novinska svjedočanstva, povijesni dokumenti ili tekst, historiografski ili književni. Sedamdesetak godina kasnije, nema potvrde ni dokaza da je postojalo naselje njemačkih baraka. Tih ljudi nikada nije bilo.

U isto vrijeme kad i ovi nevoljnici, u Sarajevo su počeli da stižu njemački stručnjaci s porodicama. Dolazili su iz istočnih i zapadnih dijelova Njemačke, iz razrušenih i opustošenih industrijskih gradova, kao prvi poslijeratni europski gastarbajteri. Inženjeri, mehaničari, električari, građevinari, projektanti, ljudi s fakultetima ili vrhunski majstori svoga zanata, stigli su da u Sarajevu rade i zarade, da prežive dok im se zemlja ne obnovi i ne podigne, pa će za njihovim znanjima i u Njemačkoj biti potrebe.

Smještali su ih, kako bi dolazili u Hotel Poštu, u Kulovića ulici. Živjeli su tamo, hranili se i bilo im je dobro. Nakon ratnih strahota i života pod savezničkim bombama, nakon dvanaest godina Hitlerove vladavine, tokom koje svatko za sebe zna koliko se napatio, ali čime je i kako opteretio vlastitu savjest, tim je Nijemcima dolazak u Jugoslaviju i u Sarajevo morao biti nekakvo rasterećenje duše i tijela. Muškarci – a uglavnom su oni radili, a žene su čuvale djecu – brzo su se prilagodili lokalnim radnim navikama, srodili se s radnicima i malo pomalo učili jezik. Od svih Nijemaca u Sarajevu, a grad ih se od 1878. nagledao raznih i svakakvih, ovi su bili nekako najotvoreniji i najdruželjubiviji. Silno bi se radovali svakome tko zna njemački, pa je naš stan u Ulici Jugoslavenske narodne armije, nekadašnjoj Tašlihanskoj, često bio pun Nijemaca. Olga i Franjo su se, bez ikakvog zazora, družili s njima i međusobno se posjećivali – godinama kasnije, Franjo će kao penzioner honorarno voditi knjigovodstvo u Hotel Pošti, tada Nijemaca odavno neće biti – ne osjećajući nikakvo opterećenje frustracijama ratnih godina. Ne bi im na um palo da je netko od tih ljudi, možda, ubijao po Ukrajini i Bjelorusiji, ili da je neki od tih finih inženjera konstruirao plinske komore u Auschwitzu. Da su ikad posumnjali, samo bi otežali vlastitu muku i tugu, jer je i Mladen poginuo u njemačkoj uniformi.

Između Hotela Pošta i templa nema ni sto koraka. Između ovih Nijemaca i onih Nijemaca nije bilo zida, niti ikakve vidljive prepreke. Malo je vjerojatno da su vlasti vodile računa o tome da prognani banatski Švabe iz naselja baraka ne komuniciraju s njemačkim inženjerima i majstorima iz Hotela Pošta. Nisu to ni morali činiti, jer su u tom trenutku sreća i nesreća bile tako jasno među ljudima podijeljene, da nije bilo načina da se izmiješaju. I premda su bili zajedničkog jezika i pripadali su istome narodu, bili su međusobno udaljeniji nego što su ikada mogli biti udaljeni od Jevreja, Srba ili Hrvata.

No, postojala je u Sarajevu i treća skupina Nijemaca, onih domaćih, koji se za vrijeme rata nisu kompromitirali i koji su nakon 1945. normalno nastavili živjeti. Za razliku od Karla Stublera, koji je živio na Ilidži, na samome rubu grada ili već na selu, kojeg su namjerili poslati u deportacijski logor, pa su ga spašavali Alesa Božić i Srbi iz Kasindolske, Nijemce i Austijance koji su živjeli po stambenim zgradama u centru grada nitko nije dirao. Naravno, za svakoga se dobro znalo što je radio i gdje je bio od aprila 1941. do aprila 1945, i nikome se ništa nije praštalo. Ali ako netko nije bio kriv, onda je nastavljao živjeti kao sav drugi svijet. I opet se 1946. i sljedećih godina moglo čuti kako ljudi na glavnoj, Titovoj ulici, i po gradskim kafanama razgovaraju njemački. Bio je to njihov jezik, i govorili bi glasno, kao što, u pravilu, govore Sarajlije, tako da se putniku i strancu može učiniti da su svi u tom gradu malo nagluhi.

Ti ljudi su, kao i Olga i Franjo, razgovarali i družili se sa stručnjacima iz Hotela Pošta, dok su oni nevoljnici iz baraka bježali i od njih, kao što su bježali i od svakog drugog Sarajlije koji bi im se slučajno prikučio ili bi po nekom poslu zašao u njihovo skriveno naselje.

U rano proljeće 1947. pojavili su se ispred Hotela Pošta, s torbama i kartonskim koferima, gospodin i gospođa Püframent. On je bio visok i plav, gospodin Heinrich, jedan od onih idealnih Nijemaca, koji će petnaestak godina kasnije u svojim opel olimpijama krenuti prema Jadranu, a ona – ime smo joj u međuvremenu zaboravili – zgodna, čusta Švabica, zdravo seljački rumena, pokušavala je dovesti u red dvoje djece, barem dok se ne prijave na recepciji i ne usele se, a poslije neka divljaju…

Mašinski inženjer Heinrich Klaus Püframent dobio je posao u željezničkoj radionici. Trebao je nadgledati popravak parnih lokomotiva i manevarki, ne bi li se nekako doveo u red željeznički vozni park, koji je u ratnim godinama bio posve zapušten i opustošen diverzijama partizanskih ilegalaca, mašinovođa, majstora u radionici i skretničara. Oni, većinom, nisu bili razotkriveni, partijska mreža na željeznici nije razbijena ni u onih nekoliko strašnih tjedana Luburićeva terora, nego su i sad tu radili, pa je, između ostaloga, posao inženjera Püframenta bio da nauči majstore da za narodno dobro poprave mašine koje su, također za narodno dobro, u vrijeme rata pokvarili.

Ljudi su njemačkoga inženjera dobro prihvatili, posao je krenuo, a s poslom i društveni život. Inženjer je tako upoznao i Franju Rejca – tada već konstruktora reda vožnje, visokoga činovnika u vrlo urednom i ispeglanom odijelu, kakva se u ta rana akcijaška vremena baš i nisu često viđala – Franjo je govorio hochdeutsch, bez ikakvoga stranog naglaska, što je inženjera, već naviknutog na iskvarenu sarajevsku varijantu bečkoga govora, bilo iznenadilo, pa je pomislio da je gospodin Rejc Nijemac.

– Ne, nisam Nijemac, nego sam Slovenac. Nijemac mi je punac.

Püframent se iznenadio kako se to, zahvaljujući puncu, progovori jezikom Thomasa Manna, ali nije postavljao nikakva pitanja. Ipak je on u ovoj zemlji bio gost s vrlo nezgodnom, okupatorskom, reputacijom. Ali Franji ništa nije vjerovao. Kasnije će, kroz smijeh, priznati kako je mislio da je kamarad Rejc sovjetski čovjek, zadužen da drži pod kontrolom tu jugoslavensku suradnju s njemačkim stručnjacima.

Uskoro su Piframentovi počeli svakoga petka dolaziti kod nas na sijelo. Piframentovica bi s nonom u kuhinji nadgledala pripremu sirotinjske gozbe, pa bi međusobno, dok su se u pećnici pekli krumpiri u kori, razmjenjivale recepte za pašticadu, čokoladnu tortu i zečetinu ala vild, ne nadajući se, vjerojatno, da će ih ikada iskoristiti, ili da će ikada doći vrijeme kada će se opet jesti kao što se jednom davno jelo. Nona se sjećala vremena od prije rata, a Piframentovica se uopće nije željela sjećati. Ili nije htjela govoriti o tome kojeg se vremena sjeća.

Za to je vrijeme, u dnevnoj sobi, Franjo raspravljao s inženjerom o svjetskoj politici i o budućnosti željeznice. Poslije bi, svaki svojoj ženi, hvalili pamet i kulturu onoga drugog, a da nikada jedan drugoga ne priupitaju što su radili u ratu. Piframentovi su znali da su Olga i Franjo u ratu izgubili sina, ali nisu se usudili pitati kako je Mladen umro, na kojoj strani i u kakvoj uniformi? A oni Pifrmentove nisu pitali što su oni u to vrijeme radili, kako su živjeli i gdje su bili.

Za to vrijeme, djeca su divljala po kući.

Djevojčica se zvala Wiebke, i bila je vršnjakinja njihove kćeri. Uwe, mlađi brat, bio je živo – govorio se zločesto – dijete, i samo je gledao gdje će se popeti, kako će što razbiti i kako će se na koncu strmoglaviti u sigurnu smrt.

Djevojčice bi trčale za njim, vikale: ne, Uwe! ne Uwe!, onako kako su čule od Piframentovice, ali on ih nije čuo, kao što ni majku ne bi čuo, nego se nastavljao penjati, verati, puzati uza zid, otporan na silu gravitacije, a njih dvije, starmale, kažnjavale su ga dlanom po turu, ali Uwe je bio otporan i na udarce, mogle su ga tući koliko su htjele, on im je samo migoljio iz ruku i nastavljao dalje. Penjao se, verao, puzao uza zid i trčkarao po stropu – nemoj, Uwe, past ćeš na glavu! – ali ni oca nije čuo.

I tako bi svakog petka Uwe divljao po našem stanu, i nikome to nije smetalo. Djevojčica se radovala, jer bi tad živnuo ovaj sumorni dom, i na nekoliko sati više nitko ne bi mislio o onome što se nepovratno dogodilo, niti bi itko ikoga optuživao, i svi su bili dragi i voljeni.

Da nije bio živ dječak, neosjetljiv na bol, nego da je bio metafora, Uwe Püframent bio bi jedna njemačka metafora. Ali stvarni ljudi, čak ni sasvim mali dječaci, nikako ne mogu biti metafore.

Subotom ujutro dijelile su se tačkica za snabdijevanje: jednom mjesečno, svake druge sedmice, a nekad i svake subote. To je zavisilo od neutvrdivih, konspirativnih ritmova i birokratskih pravila, o kojima se mi nismo smjeli raspitivati.

Olga Stubler, ustvari drugarica Rejc, povela bi djevojčicu. Od četvrtog kata na kojem su stanovali, a zapravo petoga, jer se prvi, ne zna se zašto, nazivao visoko prizemlje, bilo je više stepenica, nego što je bilo koraka od ulaza u zgradu do prve barake.

Čim bi ugledali njih dvije, počeli bi se sklanjati u svoje izbe, sakrivati se i praviti se nevidljivima. Ponašali su se, ti Švabe, kao urođenici iz neke čudne, neistražene afričke zemlje. Samo što su bili bijeli.

Uzalud je Olga sa sobom vodila djevojčicu, misleći da se tad neće plašiti i da bi im se preko nje mogla približiti. Nikada se to neće dogoditi.

U naselju je bilo vrlo malo odraslih muškaraca. Nekoliko staraca, šepavi mladić i još jedan bez ruke, te dvojica na kojima se nije primjećivalo da im nešto fali.

Žene su, sve redom, bile u narodnim nošnjama. U širokim, cigovanim suknjama, s tamnim bluzama i maramama izgledale su savršeno neprikladno. Kao književni likovi koji su se, greškom slovoslagara i štampara, našli u pogrešnoj priči, i sad ne mogu nikako iz nje da izađu.

Djevojčice su bile u istim takvim, minijaturnim suknjama, u tamnim bluzama i s maramama.

Muškarci su govorili naš jezik, ali žene nisu. Ili su se pravile da ga ne razumiju, ili ga stvarno nisu znale. To je bilo neobično, jer su starci govorili srpskohrvatski kao da nisu stranci. Razvlačili su riječi, kao svi Vojvođani, i njihov je govor zvučao posve domaće i vrlo dobrodušno. Bilo nam je nevjerojatno da Nijemci govore upravo tako. Ako već znaju naš jezik, mislili smo, trebali bi ga govoriti nekako ružnije i grublje. Trebali bi govoriti, recimo, kao da su s Romanije ili iz Kalesije, a ne ovako. Skoro da čovjek posumnja da to, možda, i nisu Nijemci, nego je netko napravio neku gadnu grešku kad ih je istjerao iz njihovih kuća koje više nisu bile njihove, nego su bile naše, oslobođene.

U rujnu 1949, u to gladno doba kada je zbog Titovog revizionizma država bila izolirana od zemalja narodne demokracije, a na Zapadu je bila slabo prihvaćena zbog puta u socijalizam i odnosa prema neprijateljima revolucije, s Franjinom i Olginom kćeri u isti su razred krenula djeca prognanih Nijemaca.

Mihajlo, koji će, ako preživi, postati Michael, bio je vrlo agresivan. Čim bi ga krivo pogledali, on je započinjao tuču. Bez imalo one dječje lukavosti, lišen potrebe da se ikome svidi, prljav i sav u modricama, Mihajlo se životinjski borio za život. Od svih očaja, u ovoj dugoj stublerovskoj priči, Mihajlov je očaj najveći. Prezime mu ne pamtimo.

Laura i Maria su, kao i njihove majke, nosile cigovane suknje, ali su skinule marame s glava. To je bio jedini znak da su krenule u školu.

Laura ni sa kim nije razgovarala, i stalno je plakala. Na velikom i malom odmoru, kada bi se druga djeca sjurila u dvorište, Laura je ostajala u razredu da plače. U početku je plakala zbog neke svoje tuge i nevolje, a poslije je plakala iz navike, jer nije znala što bi drugo radila. Plakala je iz istih razloga zbog kojih se Mihajlo tukao. Ali ona je bila pomirena da je više neće biti. Ako je preživjela, Laura je danas sedamdesetogodišnja njemačka umirovljenica. Ako je imala sreće, više se ničega ne sjeća.

Maria je od njih troje bila najčvršća. Kad bi joj se neka djevojčica zamjerila, ona bi ju krvnički potegla za kikicu ili pletenicu. Bila je glasna i autoritativna, upadala je učiteljici u riječ, nestrpljivo se javljala kada bi znala odgovor na neko teško pitanje iz matematike i srpskohrvatskog. Da se nije znalo čija je i odakle je, i da nije bila Maria, s naglaskom na drugom a, nego da je bila Marija, vidjeli bismo u njoj tipičan sarajevski curetak, bistar i probitačan, koji će uskoro postati komandir čete na omladinskoj radnoj akciji Autoput ’59, pa omladinska funkcionerka i članica Saveza komunista Jugoslavije, vrijedna i aktivna u radnom kolektivu…

Ali i Maria je bila predviđena za progonstvo.

Učiteljice su se prema malim Švabama odnosile kao prema svim drugim đacima. Strogo i pravedno, u skladu s oskudnim vremenima i proklamacijama proleterskoga internacionalizma, vodeći računa o još uvijek starinskim pedagoškim pravilima, kada su se dobri đaci javno istaknuli, a loši, također, javno, sramotili. Ali nisu znale što bi s Laurinim plačem, koji se nikako nije uklapao u atmosferu sveopćega optimizma, a još bi im nekako i nalijegao na njihove odrasle savjesti.

Učiteljica bi prišla i pomilovala Lauru po glavi. I svi bismo onda vidjeli kako se Lauri tresu ramena. Učiteljica bi naglo povukla dlan, kao da je jagodicama prstiju dodirnula vreli štednjak. Nekoliko dana kasnije, zaboravljala je, pa bi opet pomilovala Lauru. I sve bi se ponovilo…

U proljeće 1952, Mihajlo, Maria i Laura nisu više došli u školu. Učiteljica je prije prvoga sata rekla da su se – odselili. Kamo, pitao je netko. U Njemačku, mirno je odgovorila. I to je bilo, zapravo, sve što će u sljedećih šezdeset godina biti rečeno. Nitko nije ni primijetio da je nestalo žena u cigovanim suknjama, koje nisu govorile naš jezik, i njihovih očeva i djedova, koji su razvlačili riječi, dobrodušno po vojvođanski.

Odjednom više nije bilo ni baraka, obnova i izgradnja bile su u punom jeku, iznikle su kuće na mjestu gdje je bila blatnjava ledina, a uskoro će biti obnovljen i temp. Njega će sarajevski Jevreji darovati svome gradu, i tu će biti najakustičnija koncertna dvorana u Bosni i Hercegovini. Da ne bi zvrljila prazna kad nema koncerata, u njoj su se, tokom sedamdesetih i osamdesetih, svakodnevno održavale kino predstave, uglavnom akcionih filmova i trilera. I usred julske i augustovske jare, unutra je uvijek bilo hladno, pa se na jutarnjim i ranim popodnevnim projekcijama tu hladila i dremuckala sarajevska cigančad i jalija.

O tih pet ili šest godina, koliko su banatski Švabe proboravili u Sarajevu, nema traga u novinskim dokumentacijama, kronikama ili romanima, inspiriranim tim vremenom. Tužni i uplašeni minuli su gradom kao ljetni pljusak, poslije kojega se asfalt brzo osuši. Već sutra nitko ih se nije sjećao. Osim djece iz razreda, ali i oni će uskoro zaboraviti Mihajla, Mariu i Lauru, čije je stranice učiteljica prekrižila, pomoću ravnala i naliv pera, pažljivo povlačeći crtu iz gornjega lijevog u donji desni kut, a onda je po sredini, preko ocjena iz poznavanja prirode i društva, matematike i srpskohrvatskog, koje više nikome neće biti važne, krasopisom ispisala: Odselio.

Tako je stavila i za obje djevojčice. Birokratski jezik izbjegavao je osjećaje i bilo kakvo srođivanje s onima kojih više nema, a katkad i rod u riječi i rečenici opreznome kancelarijskom umu djeluje kao nepotrebna i opasna emocija.

U vrijeme njihova iseljenja i nestanka, inženjer Püframant, sa gospođom i djecom, još uvijek je živio u Hotelu Pošta. I dalje su svakoga petka dolazili kod nas na sijelo. Uwe i Wiebke išli su u školu, govorili su srpskohrvatski kao što ga i mi govorimo, i sve je bilo tako normalno i obično. Samo što kafa više nije bila Divka, načinjena od preprženog ječma, nego se pila prava kafa, etiopska.

Franjo i Olga su se sprijateljili i s inženjerom Petstotnikom i njegovom ženom, također Nijemcima iz Hotela Pošta, ali oni su se 1949. morali iznenada vratiti u Njemačku. Samo je jednoga petka stigao befel u ponedjeljak, ranom zorom, moraju biti u specijalnom vlaku, koji će ih, mimo redovnih linija i reda vožnje, prevesti u Madžarsku i onda dalje, u Dresden, grad koji već četiri godine nije postojao. Petstotnikovi su bili rođeni u Dresdenu, i njihovi roditelji bili su iz Dresdena. Jednoga dana, u kasnu zimu ili rano proljeće 1945. zatulila je uzbuna, i njih su se dvoje kao disciplinirani Nijemci spustili u sklonište. Kada su izašli van, Dresdena više nije bilo. Ni prijatelja, ni rođaka, nikoga i ničega u Dresdenu više nije bilo. Nisu osjetili strah, ni žalost zbog gubitka, jer je svega tako naglo i tako temeljito nestalo, da čovjek nije imao vremena za neke obične osjećaje. A na kraju, i strah je samo jedan običan osjećaj.

Jedino što se dogodilo tog dana i noći, te sljedećeg dana i noći, jest da Petstotnikovica više nije mogla zatrudniti. Ni jedno, ni drugo nisu bili u stanju tačno na objasne u čemu je stvar, u kakvoj su vezi američke bombe i njezin graviditet, ali nono, a pogotovo nona, vjerovali su im na riječ.

Kada je stiglo naređenje da se moraju vratiti u Dresden, Petstotnikovici se stužilo. Samo je bez prestanka plakala, kada su u nedjelju, ranim jutrom, došli da se oproste. On je bio ozbiljan i o sutrašnjem je putovanju govorio kao o nečemu što treba biti vrlo profesionalno izvedeno. Sudbina je bila poput motora koji treba popraviti.

Donijeli su nam stvari koje u brzini nisu mogli ponijeti: porculanski servis za čaj i dvije srebrne kašičice s monogramom. U sljedećih pola stoljeća servis će se, onako usput, porazbijati – po tome ću konstruirati jednu fikcionalnu epizodu iz romana “Psi na jezeru” – jedna će žličica biti izgubljena, a druga još uvijek postoji, kao živa potvrda da su Petstotnikovi nekada živjeli u Sarajevu.

Olgi i Franji bilo je te nedjelje, u februaru 1949, na vrh jezika da Petstotnikovima predlože da ostanu, ali je riječ ostala prešućena. Nisu njih dvoje voljeli Staljina, ni Waltera Ulbrichta, u Dresdenu nisu imali ni kamen na kamenu, a u ove dvije-tri godine života u Sarajevu tem su dahnuli dušom, tem su se zbližili s ljudima i naučili jezik, tako da baš nikakvog razloga nije bilo da se u ponedjeljak nađu na staroj željezničkoj stanici na Čengić vili, s dva kartonska kofera, na putu u Istočnu Njemačku, čija je partija odlučno osudila revizionizam jugoslavenskih drugova, izdaju proleterskoga internacionalizma i veliku povijesnu avanturu maršala Tita.

Olga ih je pratila na stanicu. Još uvijek nije svanulo kada je vlak isplovio iz stanice, odnoseći Petstotnike. Nikada ništa o njima nećemo čuti. Iako su obećali da će se javiti, pisma nisu stizala. Za njima je ostao čudan, nesiguran dojam, i s njim jedno sitno ali neprolazno grizodušnje, da bi Petstotnikovi ostali, samo da je netko od njih dvoje, Franjo ili Olga, takav prijedlog prevalilo preko jezika.

Ali često se Stubleri nisu miješali ni u vlastite sudbine, a kamoli bi se petljali u živote drugih.

Frau Maria Püframent u Sarajevu je treći put zatrudnila.

Za inženjera i nju bila je to velika radost. Wiebke i Uwe bili su sretni jer će dobiti seku ili bracu. Seka će, za razliku od njih dvoje, biti rođena Sarajka i prava Jugoslavenka, čime će onda i njih dvoje biti malo manje Nijemci, i bit će više naši. Nitko njima nije rekao nešto ružno, samo zato što su Nijemci, ali svejedno su Wiebke i Uwe htjeli biti skroz naši.

Bila je šesti mjesec noseća, kada je jednoga dana stajala u redu za kruh. Više to nije bilo vrijeme one najgore poslijeratne gladi i oskudice, ali se i dalje stajalo u redovima, i stajat će se tako u redovima sve do kraja jugoslavenske povijesti, samo što će artikli zbog kojih se stoji postajati luksuzniji.

Frau Maria je, međutim, još uvijek stajala u redu za kruh, a sjećanje na rat bilo je vrlo živo. Istina, Sarajevo se i tada, kao i pola vijeka kasnije, ponosilo time što nitko nikoga ne pita za naciju i za Boga kojem se moli, u čemu leži i razlog zbog kojeg se većina Nijemaca iz Hotela Pošta tako brzo i lako prilagodila i orodila s lokalnim običajima i mentalitetom. Pa je onda tako, prevarena tuđom ljubaznošću ili već i sama pomalo Bosanka, frau Maria zapodjenula svađu s nekom ženom, lokalnom mahalušom, kršćankom ili muslimankom, to je ovog puta svejedno, oko toga koja je ispred koje u redu za kruh. Ne zna se, i nije važno, tko je u toj svađi bio u pravu.

Ali kada je u frau Mariji ili u njezinome govoru prepoznala Njemicu, žena ju je iz sve snage udarila nogom u trbuh.

Istoga popodneva, u koševskoj bolnici frau Marija i inženjer Heinrich Klaus Püframent ostali su bez jednoga malog djeteta, kojem su se već jasno razaznavale crte lica i spol. Nismo ih pitali je li to bila djevojčica ili dječak.

Olgi je frau Marija ispričala što se događalo u redu za krug. Baš svaki detalj.

Njoj je bilo neugodno slušati, skoro da se osjećala krivom, i nešto je ružno rekla o ženi koja je u stanju zamahnuti nogom prema trbuhu trudnice. Rekla je nešto ružno o njezinoj pretpostavljenoj vjeri ili naciji, ili o zemlji Bosni, općenito, u kojoj ima takvih žena.

– Nemojte tako – rekla je Piframentovica – tko zna kakva je nju muka u životu sastavila!

Ustvari, nekako drukčije je ona to rekla, jer su njih dvije razgovarale samo na njemačkom, ali se priča u rejcovskim i štublerovskim kućama prenosila upravo tako što bi se svaki put ponovila ta vrlo narodska fraza, koju je nemoguće prevesti na njemački: tko zna kakva je nju muka u životu sastavila.

Kada bismo se vraćali na taj događaj, a s njim i na nonin razgovor s Piframentovicom, ne bismo komentirali njegovu pozadinu. Ili je, možda, nismo bili ni svjesni, dok god su Nijemci iz Hotela Pošta, a s njima i Piframentovi, bili u našim životima. Osim što je bilo prerano za povijest, između nas i njih uvijek je postojalo nešto o čemu se nije govorilo, nešto što se prešućivalo ili se naprosto nije moglo pretvoriti u riječi.

To nešto naknadno biva razlogom za priču ili za književnost. I da je tu negdje bilo pisca, da je bilo dara i vremena, mogla je biti napisana romaneskna saga, ili roman freska, ili roman toka svijesti, ili infantilizirana višetomna pripovijest, u prvom licu, iz nekoliko različitih dječjih perspektiva, ili kvazidokumentaristički roman, ili detektivski roman, pripovijedan u nekoliko vremenskih tokova, kao priča iz 1952, 1972. i 2012…

Nemamo dokaza za tu pretpostavku, vrlo kasno smo je postali svjesni, ali šezdesetak godina kasnije čini nam se da su u tom razgovoru Olga Rejc, rođena Stubler, i frau Maria Püframent, čije nam djevojačko prezime nije znano, zamijenili svoje uloge.

Olgu je grizla savjest za nešto što je učinjeno i u njezino ime, u njezinom gradu i domovini, a frau Maria je pokazivala velikodušnost, bez koje nakon 1945. život u Europi ne bi mogao biti nastavljen. Cijena za takvu zamjenu uloga bila je život jednoga nerođenog djeteta.

Godinu ili dvije kasnije, i porodica Püframent je odselila u Njemačku. Inženjer je završio sve svoje poslove, pozdravio se s prijateljima i kolegama na željeznici, i sve je proteklo u najboljem redu. Tko zna kako bi sve to izgledalo da im se treće dijete rodilo u Sarajevu.

Do 1955. i posljednji su njemački stručnjaci i majstori iselili iz Hotela Pošta, koji će tu postojati još dvadesetak godina. Poslije će od hotela ostati samo kafana, a nakon posljednjeg će rata nestati i kafane. Ostala je samo zgrada, isti zidovi, prozori i oluci.

Sreda uveče. Pržim par Farmer John’s poljskih kobasica, go od pojasa na dole. Pogledam u tiganj, prevrnem rasečene kobasice i pomislim kako verovatno i nije dobra ideja to raditi nezaštićenih genitalija. Ali, već je kasno. Kobasice su gotove i jednim jednostavnim okretom dugmeta na šporetu, svoj život potpuno neglamurozno vraćam u bezbednost i monotoniju običnog radnog dana.

Očekujem da se javi klijent Džon Maligan. Zvao me je par puta u proteklih nekoliko nedelja I, iznenađujuće za njega, ovoga puta je bio veoma prijatan. Nemojte me pogrešno razumeti, Džon je odličan scenarista, ali kao i svaki umetnik, ponekad ume da bude težak. Verovatno je pri kraju novog scenarija, samo što nije, pa hoće da me zavede i pretvori u svog ličnog roba koji će ubediti Hollywood da je njegovo najnovije čedo pravo remek delo kada ištampa finalnu verziju.

Dok sedam za sto sa tiganjem koji se još puši, pomišljam da napokon imam dobru ideju za knjigu. Moju prvu. Prvu od mnogih koje će doći. Ustvari, kao i obično, što je i veliki deo problema, nemam jednu već dve ideje. Ako krenem u jednom pravcu, recimo da na račvanju puta skrenem desno, napisaću scenario koji se dešava u ne tako dalekoj budućnosti, nekih dvadesetak godina od nas. Priča je o jednom slavnom, starom piscu koji je već duboko zagazio u predvečerje svoga života. Komotno ušuškan u ležaljci na drvenoj terasi svoje luksuzne kuće na plaži, starac pijucka omiljeni single malt i priseća se svoje mladosti. Divlja pena razgoropađenog Pacifika vraća ga u njegovu mladost, u dane kada je kao mladi imigrant tek sišao sa broda, razgoračenih očiju i ne sanjajući da će jednoga dana postati čuveni pisac. I onda se začuje budilnik.

Vidite, tu postoji jedan trik. Treba ti nešto što će i osrednji scenario pretvoriti u odličan film. Dobar zaplet, nešto potpuno nepredvidivo, nešto što će doći toliko neočekivano da niko u publici nije mogao ni pretpostaviti da će stvari krenuti tim tokom. E, ja to imam. Budilnik. Ne mogu puno da otkrijem, zaplet mora da ostane tajna, ali jedno vam mogu reći: taj budilnik ima da bude moj Rosebud.

Ali, da se vratimo na ono račvanje puta, da krenem levo i da pokažem da imam muda i kažem Ma ko jebe Hollywood, i počnem da pišem najbolje knjige koje možete da nađete u knjižari. Ma da, zašto da ne ostavim nekom mladom scenaristi da ih adaptira u filmove. Ustvari, bolje da to bude neki poznati scenarista, neko ko je vredan mojih knjiga.

Zvrrr, zazvoni telefon. Veza je toliko loša da mi jak šum u slušalici tutnji kao divlja morska bura. Džon spušta slušalicu i posle nekoliko minuta ponovo nazove, verovatno sa neke druge govornice u ulici. Mogu da ga zamislim kako trči i psuje jebem ti… jebeni telefon. Šta da mu kažem, u ovo doba godine ima sreće da u San Francisku samo rominja kiša i da je temperatura dovoljno podnošljiva da uopšte može i da bude napolju.

Ponudim mu da ga ja pozovem. On kaže u redu.

– Džon je ovde. Imam jednu novu, fenomenalnu ideju. Istinita priča o ženi koja se preruši u muškarca da bi mogla da postane lekar.

– Gde se to dešava, Džone? počnem da se uvlačim u njegovu priču.

– U Škotskoj.

– Rani devetnaesti vek? nagađam.

– Negde od 1800 do 1870.

Ohrabren, Džon zaranja u svoju ideju. S vremena na vreme glas mu nestane, kao da ga zataškaju nabujali talasi i do mene stižu samo delovi, fragmenti ponekad i van konteksta. Čak i pored toga, toliko je strastven u svojoj priči da ja već mogu da vidim trejler za film. Ne pokušavam da ga zaustavim, da mi ponovi delove koje nisam čuo pošto je on već sasvim negde drugde. Potpuno se raspalio.

–… umire sa detetom za koje niko nije znao…. iz perspektive čoveka koji ju je silovao…. žali svoje postupke sa početka scenarija…

Odlučim da u tom trenutku uskočim, negde između dva gutljaja Glenliveta.

– Džone, da li si čitao Sabatov Tunel? Počinje ovako nekako “Bilo bi dovoljno reći da sam ja Pablo Castel, slikar koji je ubio Mariju Iribarne”, trudim se da parafraziram početak romana, mada ni sam nisam siguran zašto i kuda sam krenuo sa tim. On na trenutak zastane, iznenađen mojom upadicom. Zbunio sam ga, kao da sam ga izvukao iz centra priče. U tišini ponovo čujem to daleko more kako se mreška pod naletima vetra. Da li još na vezi?

– Znači, onda sam na dobrom putu? Džon pita srećan.

– Džone, već sam ti rekao da ne podnosim Holywood. Plaća mi račune, al svejedno ga mrzim, nastavim mirno i počnem da motam džoint.

– Znam, Džon kaže posle nekoliko trenutaka. Ali šta misliš, jel mi je dobra ideja za scenario?

Ja odlučim da odustanem od svega onoga o čemu sam hteo da pričam i kažem Džonu sve što iz iskustva znam da on želi da čuje u tom trenutku. Kako mu ideja super zvuči, kako je očigledno već toliko vremena proveo u istraživanju priče da jednostavno samom sebi duguje da nastavi i sve to stavi na papir, i time se ostatak našeg razgovora pretvori u uobičajeno agent – pisac sranje. Za kraj malo nahranim njegov ego, kao da je on taj kome to treba, i završimo razgovor na visoku notu, naravno, na moj račun.

Posle par minuta spustim slušalicu, zapalim džoint, povučem dim i zabodem viljušku u kobasice.

Još su tople.

Imam mladog susjeda o kojemu znam da je profesor filozofije u gimnaziji, i koji mi je jednom, kad sam ga sreo na stubištu i obratio mu se banalnim pitanjem „Kako ste, gospodine Stevane“, odgovorio ne baš tako banalno: „Kako sam? Nedovoljno genijalno, na žalost.“ Nasmijao sam se i upitao ga šta to znači, a on mi je rekao: „Život bez genijalnosti biljka je bez cvijeta i ploda, dakle nešto jalovo.“

Često se sretnemo i u kafiću pored ulaza u našu zgradu. Tu ponekad sjednemo za isti stol i pijući kafu pričamo o politici ili književnosti, a njegova su opažanja, ako ne baš genijalna, a ono jamačno zanimljiva i oštroumna. Ali u posljednje vrijeme on u kafić više ne svraća. Sretnemo se samo na stubištu, pozdravimo se, a on mi pritom izgleda neobično ozbiljan i nekako odsutan duhom. Pitao sam se šta se to s njim zbiva, da nije bolestan, sve dok mi jedan poznanik iz zgrade s druge strane ulice nije rekao da je kroz širom otvorene prozore – bila je nesnosna ljetna sparina – vidio mog mladog susjeda Stevana kako slika. Stajao je pred velikim štafelajem sa slikom od koje se moglo vidjeti samo naličje. Nakon što bi je dugo promatrao, prilazio joj je i po njoj kistom povlačio brze poteze, a onda se ponovno udaljavao, ponekad čak u polumračnu dubinu sobe, i odatle proučavao naslikano.

Nije mi bilo poznato da moj susjed Stevan ima umjetničke ambicije. „Gle, gle!“  pomislio sam. „Možda se u njemu odista budi genijalnost, možda je to neki novi Gauguin!“ Zato, kad sam ga sljedeći put sreo, nisam mogao odoljeti znatiželji. „Dragi moj susjede“, rekao sam, „nešto vas dugo nisam vidio u kafiću, i priznajem da mi nedostaju lijepi razgovori s vama. Šta kažete, da svratimo na kaficu?“

Potvrdno je kimnuo glavom.

A ja, pošto smo sjeli, nisam okolišao: „Oprostite mi ako ću možda biti indiskretan, ali jedan moj poznanik s druge strane ulice vidio vas je, kroz otvoren prozor, kako slikate. Pošto mene umjetnost veoma zanima, ne mogu odoljeti a da vas o tome ne upitam, iako mi sami niste ništa rekli.“

Na Stevanovom licu vidio se izraz zatečenosti, ali i ljutnje.

„Eh, ti ljudi što uživaju zagledati kroz tuđe prozore!“

Šutio je nekoliko trenutaka, a onda dodao:

„Da, ja slikam.“

„Znači, zbilja odoste u umjetnike! Pripremate izložbu?“

„Ne, to mi ne pada na pamet.“

„Još nemate dovoljno slika?“

„Slikam jednu jedinu sliku.“

„Kako, jednu jedinu? Ne namjeravate slikati i druge?“

„Ne. Jedna je dovoljna.“

„Zanimljivo. Imao sam nekoliko puta prigodu vidjeti izložbu s jednom jedinom slikom…“

„Ali mene uopće ne zanima nikakva izložba!“

„Šta! Ne namjeravate izložiti svoje djelo?“

„Ne.“

„Shvaćam. Sliku ćete pokazivati samo uskom krugu zainteresiranih, a svakako, i svojim najboljim  prijateljima.“

„Ne. Nikome je neću pokazivati.“

Sad sam ja bio zatečen.

„Kako, nikome je nećete pokazivati? Zašto onda slikate? Znači li to da ne vjerujete u vrijednost onoga što radite?“

„Naprotiv. Smatram da ta slika treba da nadilazi sva do danas poznata vrijednosna mjerila u teoriji umjetnosti i umjetničkoj kritici. To će biti, siguran sam u to, jedna od onih slika što u sebi sažimaju epohe. Ja je zovem: slika za vječnost.“

Lecnuo sam se, pomislivši: Ohoho! Čudovišna neskromnost, štoviše, manija veličine, tako karakteristična za naše podneblje!

Jamačno videći kako su me se njegove riječi dojmile, moj mladi susjed se nasmiješio i pokušao mi pružiti objašnjenje, ali njegov osmijeh, njegov izraz, njegov ton, bili su takvi da sam se našao u nedoumici: da li je preda mnom poremećena, bolesno ambiciozna osoba, ili odista genij?

„Ne mislite valjda“  – rekao je – „da sam voljan izložiti svoje djelo komentarima praznoglavih kritičara, kako bi ga mogli svrstati u ovu ili onu kategoriju (a ono je van svih njihovih kategorija), ili pak pogledima neupućene svjetine, kako bi ga odmjeravala po cijeni koju bi ono, iako je neprocjenjivo, moglo postići na nekakvim aukcijama, na nečemu što tako besmisleno, tako dostojno prezira zovu ‚tržištem‛, kao da je riječ o pijacama ili burzama a ne o umjetnosti. A kad kažem da je moja slika neprocjenjiva, ne mislim, razumije se, na novac. Ja slikam s jedinom namjerom koja može biti motiv pravom slikaru: da njegovo djelo bude prepoznato u vječnosti.“

„Zaista“, rekoh, „to je najuzvišeniji mogući motiv jednog umjetnika. No da li to znači da vašu sliku nitko neće vidjeti?“

„Neće. Nitko.“

„Ako je tako, što ćete sa slikom? Zakopati je? Ostaviti je da je otkriju neka buduća pokoljenja?“

„Kad budem sasvim siguran da ona jeste ono što treba da bude, uništit ću je.“

„Uništiti?… Pa kakvog će smisla imati njeno postojanje, ako od nje neće ostati ni traga?“

„Tko kaže da neće ostati? Ostat će. U mom duhu. Ako je moj duh vječan, vječno će postojati i ona. A ako on nije vječan, ako ljudski duh uopće uzev nije vječan, onda ona i njeno kratkotrajno postojanje ni ne mogu imati nikakvog smisla.“

Dok smo se poslije tog razgovora rastajali, imao sam dojam da u onome što sam čuo ima neke čudnovate logike. A u jednom trenutku učinilo mi se da mi se pred unutarnjim pogledom ukazuje jedna slika puna savršene, još neviđene, neopisive ljepote. Slika za vječnost.

sanjam neku problematičnu debelu osobu.
ne sjećam se u čemu je problem.
posve je moguće da za njom iz sveg glasa vičem
punija osobo, punija osobo,
samo zbog uživanja u kompoziciji
tog vokativa.

sanjam da pišem poeziju sa zapletom u ubojstvu.
krimi poeziju koja je vrlo popularna
među određenim piscima iz švedske.
otprilike onako,
kako borgesa obožavaju filozofi
ravnodušni prema razlici koju zastupaju u raspravi o univerzalijama,
tako su i mene koncelebrirale tisuće
pisaca krimića.

sanjam da me telefonom pita bivši urednik
šta ja znam o sestri martina sagnera,
i koja je to uopće priča,
da martin sagner ima sestru.
pitam šta je sad martin sagner kriv.
nema veze, kaže on, provjeri to,
to nam je sutra duplerica.

sanjam, pod nekim planinama dok hodam,
osjećaj razrijeđene težine odozdo prema gore
kao da ću glavom dotaknuti špic,
kao da si planina i ja neznatno
prijetimo tjemenom.

sanjam da imam dobro utvrđen bunker u ulici jarosława iwaszkiewicza.
nekoliko dana kasnije u anitkvarijatu vidim njegovu novelu crveni štitovi.
zaključujem da to nije nikakav znak i pristupam
izabranim pjesmama zbigniewa herberta.
on kaže da grand canyon
izgleda kao sto hiljada katedrala okrenutih naopačke.

sanjao sam džemala bijedića. to ime potpuno otkačeno od konkretnog lica. bilo je nekako
______________________________________________________________u zraku,
spominjalo se, pristajalo dvojici ili trojici.
gluho je bilo.

1.

Oni su bili najzaljubljeniji par na našoj gimnaziji. Upoznali su se u omladinskoj organizaciji, i poslije oženili. Jedan kum bio im je razrednik Živko C., a drugi Leonardo A., profesor književnosti i predsjednik Osnovne organizacije Saveza komunista na školi.

Ne, nisu se odmah ženili, bili su razumni. Blaženka Velčić najprije je završila Višu turističku i zaposlila se u jednoj agenciji na Zrinjevcu. A tu je imala puno boljih ženidbenih kandidata od oficirskog sina Branka Kneževića, no sve ih je redom odbila i držala se njega. On nije završio Višu saobraćajnu, ali zaposlio se u regrutnom uredu jedne zagrebačke općine. To je mogao zahvaliti vezama svoga oca, kao i ona svoj posao, uostalom, vezama svoga.

Kad im se rodio sin Fran, najljepša su ljeta provodili u Lici, u Titovoj Korenici. Bilo je to rodno mjesto njegova oca u kojem je staru obiteljsku kuću pretvorio u vikendicu. Starim stojadinom vozili su se do obližnjih Plitvičkih jezera i ondje se sunčali po cijele dane.

Njezina obitelj nije trpjela njegovu, pa ni tu vikendicu, a njegova zauzvrat njezinu. Na more u Karlobag, u vikendicu Velčićevih, Blaženka je odlazila sama s djetetom, a Branko bi im se pridruživao na svega nekoliko dana.

Prvih godina braka stari Kneževići dolazili su na svečanu Badnju večeru kod Velčićevih, ali već poslije nekoliko godina nikome nije padalo na pamet da ih poziva.

— To je kontrarevolucionarna večera — govorio im je u šali penzionirani pukovnik JNA Jovan Knežević.

S vremenom, Badnja je večer postala bukvalno kontrarevolucionarna večera. Samo što se odjednom, koncem 80–ih, počela u javnosti cijeniti. Hrvatska revolucija bila je prva stvar svih i svakog Hrvata, osim onih na vlasti, a brojni samodeklarirani Jugoslaveni i Srbi preobrazili su se, nehotice, iz revolucionara u kontrarevolucionarce bez zemlje.

Na prvim demokratskim izborima Blaženka Velčić Knežević otkrila je da je Hrvatica i glasala za HDZ. Njezin muž bio je Srbin i glasovao za bivše komuniste. Tada četverogodišnji Fran ponavljao je iz večeri u večer:

— Nemojte se svađati, molim.

Stanovali su u podrumskom stanu obiteljske kuće u Dubravi na kojoj je bila izvješena hrvatska zastava s bijelim prvim poljem na šahovnici. Gospon Andrija Velčić angažirao se u politici i postao dužnosnik u Mjesnoj zajednici koju je držao, dakako, HDZ. Pričalo se da je sudjelovao u kupovanju oružja u Zagorju i njegovu dijeljenju stranačkim aktivistima.

Na katu kuće pojavljivao se, doista, svakojaki svijet, koji nije imao nikakve veze s podrumskim stanom i s mesinganom pločicom Knežević. Štoviše, na tim su se vratima jedne noći na koncu 91. pojavila četiri ćirilična c. Napisao ih je sam Andrija, tračali su susjedi, kako bi se oštro odijelio od oca vlastitoga unuka. U komunizmu, to se nazivalo diferencijacija po nacionalnoj osnovi.

Bilo kako bilo, Fran Knežević penjao se tiho uza stube od mramornog kamena na bakine palačinke sa čokoladom, a vraćao se glasan, teško lupao vratima i vikao:

— Ja sam Hrvatina, ja sam iz hadezeja!

— Pa dobro, tko ti je rekao da nisi — odgovarao mu je tata u kojega je gledao, tobože, oštrim pogledom.

— Blaža, možemo li mi bez politike u kući? — zapitao ju je jedne večeri.

— To ti mene optužuješ? Ja o politici ne govorim, kao prvo. A kao drugo, nisam ti ja kriva za to što si po nacionalnosti — odgovorila mu je gospođa Knežević.

— Zašto si se, onda, udala za mene?

— Bila sam mlada, bila sam budala. Pa voljela sam te, i nije mi bilo važno to što si Srbin — reče ona.

— Nemojte se svađati, ljudovi — upadne mali Fran.

— A sada ti je to važno — reče Branko.

— Nego što. Zašto se nisi javio u dragovoljce? Pa netko mora braniti ovu zemlju, ona se ne brani iz podruma — reče Blaženka.

— Možda je najbolje da odem — reče Branko.

— Tata ide po cigarete! — uzvikne Fran.

— Možda — reče ona.

Izvukao je iz staroga ormara kofer, potrpao u njega najnužnije stvari i za pola sata navukao kaput. Dijete ga je povlačilo za revere i nagovaralo da ostane ili da ga povede sa sobom.

— Nemam te kamo odvesti — rekao mu je. Na vratima se okrenuo i dodao:

— Inače, javio sam se u Hrvatsku vojsku. Nisu me htjeli. Oni misle da sam špijun, kao i ti. Oni misle da ovo nije moja zemlja, iako su se u njoj rodili svi moji mrtvi. Kao i ti. Nisam te htio time opterećivati.

Poljubio je posljednji put klinca i tiho zatvorio vrata za sobom. Vani je padao snijeg i bilo je zamračenje. Auti su se kotrljali s pogašenim svjetlima. Kao da se život valjao skriven od ljudi koji su ga trebali živjeti.

U regrutnom uredu postao je višak radne snage pa je dobio otkaz. Novi posao nije mogao pronaći iako je u rubriku nacionalnosti upisivao Hrvat. Iz glasina poznanika saznao je da su vojnici provalili u njihovu kuću u Lici i opustošili je. Još uvijek su, navodno, zidovi stajali na svome mjestu, ali više ništa nisu čuvali od vjetra.

Njegov je otac umirao. Htio je još jednom vidjeti unuka, ali Blaženka je to zabranila.

— U jugooficirsku zgradu moje dijete neće ići! — rekla je.

Kao za kuću na selu, tako je i dočuo da njegova bivša hoda s nekim važnim hadezeovcem. Onda su se i formalno rastali. Sporazumno, zbog neslaganja naravi.

S vremena na vrijeme Knežević je radio fizičke poslove kako bi pomogao mami. Onda se ona prisjetila jednoga nećaka kojega je Branko samo površno poznavao. Bio mu je više ime nego osoba. Znao je nekada davno prespavati u njihovu stanu, između podstanarskih sobica koje je tražio po Zagrebu.

Napisao mu je pismo u Kaliforniju i dobio pozitivan odgovor. Od tada je svako maljanje završavao konstatacijom što se ticala putne karte.

— Sada sam na polovici Atlantika, upravo na mjestu Atlantide — zbrajao je.

— Vi jebeni intelektualci s kefom u ruci — odgovorali su njegovi maleri.

— Vi ste i zakuhali ovo sranje — dodavali su.

S Franom se viđao izuzetno rijetko. Zato što je Blaženka mislila da se dijete treba stidjeti oca fizičkog radnika, kad je bilo u krugu intelektualaca. Kad je mogao izaći s njim, par puta na godinu, bio je presretan.

— A ti si siromašan, jelda? — pitao ga je sin.

— Da — odgovarao je.

Ništa mu nije mogao kupiti, ni priuštiti.

— Mama kaže da ti nemaš perspektive — rekao mu je Fran kao đak drugog razreda.

— Pazi, mama nije uvijek u pravu — pokušao mu je reći.

Ipak, znao je da njegovo dijete u to neće nikada povjerovati. Bilo mu je jedanaest kada ga je odveo u kino, na nekog James Bonda, a zatim na pizzu. Čekali su da se malo ohladi kad mu je rekao da odlazi u Ameriku.

— Tata, i tamo ćeš biti Srbin — rekao mu je Fran.

— Oprosti, moj si, volim te više od svega na svijetu, ali tko si ti po nacionalnosti? — upitao ga je. I pregrizao si jezik. I za njega je, tako, rođeno dijete postalo politički subjekt.

2.

Brankov rođak John Jovan Knežević radio je kao konobar u noćnom klubu. Njegova supruga Amerikanka radila je u lokalnoj administraciji. Imali su dvoje djece i dvije prazne sobe.

Branko je provodio dane obilazeći oglase za radna mjesta. Ono malo gimnazijskog engleskog bilo mu je od velike pomoći. Dolazio je iz rata na Balkanu i svi su rado s njim razgovarali o tome, ali nitko mu nije ponudio posao. Napisao je sinu pismo u kojem mu je govorio o bogatstvima Kalifornije i svojoj nadi. Poslao mu je razglednicu iz Disneylanda u kojem nikada nije bio, a dobio ju je od dobroga rođaka Johna. Za vrijeme njihova putovanja, Branko im je prefarbao sve zidove i svu drveninu.

Tri mjeseca kasnije više nije bilo nade, kao da je ona sijamska blizankinja poslu. Brankovu priču o ratu zapravo nitko nije razumio, jer nitko nije shvaćao tko su tu kauboji, a tko Indijanci, tko su zli, a tko dobri momci. Njegov bratić u drugom koljenu nije bio zainteresiran, samo je hvalio Boga i svoju odluku da napusti jebenu Titovu Jugoslaviju.

— A što ti toliko buljiš u moju Jennifer? — upitao ga je jedne nedjelje, za ručkom.

Ona je značajno pogledala obojicu začuvši njihov domorodački jezik jer se u kući u pravilu govorio isključivo američki.

— Molim? — reče Branko i istodobno shvati da je zurio u prazninu u kojoj se nalazila gospođa Jennifer Knezevik.

— Pa ti si lud, čovječe. Pokraj tolikih žena baš sam došao ovamo zuriti u tvoju ženu — reče Branko Knežević.

— Nisam ja lud, nego se ti malo pripazi. Ovdje lezilebariš i to ti baš odgovara — reče mu John Jovan.

Ona je još jednom pogledala jednog, pa drugog, zatim ubacila po palačinku u tanjurić svakom djetetu i upitala ih:

— Što vi to govorite na svom domorodačkom jeziku? Damn Slavs!

— Ništa, ništa. Pričamo o staroj domovini — odgovori joj muž.

3.

Najstrašnije je bilo to što mu je Kolumbov kontinent sličio na Dubravu. U San Franciscu zgrade su puno više, luka je veća od one u Rijeci, i automobili su puno veći, i kuće, ali ljudi su zapravo isti, jednako mali. Topla voda, govorio je sam sebi, zbog koje nije vrijedilo potrošiti toliko novaca i pola godine života.

Ljubomorni muž i nevjerna žena, dva stereotipna lika iz srednjoškolske lektire, dokraja su mu odredili život.

— Ali, ti si tamo, od Amera morao tražiti politički azil! — zaključili su poznanici.

— Htio sam samo radnu dozvolu. — odgovarao im je. — Valjda zato što sam mislio da je Hrvatska ovako i onako moja zemlja.

Otkada se vratio, Branko je izgubio iluziju boljeg života u dalekoj zemlji, daleko od prebrojavanja nacionalnih krvnih zrnaca, ali i iluziju vlastitog naraštaja o obećanoj Americi. Više nema kamo odlaziti, ni putovati, pa se s mirom ukrcavao svakog jutra u kombi bivšeg gazde, i ponovno se vozio od jedne do druge novogradnje.

— Uz air–condition se lakše diše, ali to se ne može jesti — govorio je Knežević.

— Vi intelektualci nigdje niste zadovoljni, zato ste i jebeni — dočekali bi njegovi maleri. A nisu ni slutili koliko im je zahvalan.

Do Like je putovao autobusom, jer su polovnu ladu pokojnog starog prodali. U kući je pronašao stolce i drvenariju, aparati su nestali. Za tri tjedna uspio je nekako izdletati i okrečiti zidove, pokositi travu, opljeviti korov i sve donekle dovesti u red. Navečer bi odlazio do izvora i tamo se napijao vode iz dlana, tako da mu se kaltala do kuće u stisnutom želucu. Kao u debela čovjeka. Franu je poslao razglednicu Plitvica i napisao kako se sjeća onih dana dok su tu igrali nogomet i preskakali potok.

Susjedi su primijetili neobičnog stranca sijede kose koji je u sumrak tehnicirao s gotovo praznom nogometnom loptom. To mu je išlo. Jedni su ga loše vidjeli, drugi ga nisu prepoznali, a treći su bili tu tek odnedavno. Bio je tako sam baš tu gdje su ga nekoć poznavali svi. Sam kao nigdje drugdje.

— Sada su tvoji na vlasti — dočekao ga je Fran, kad su, prvi put nakon njegova povratka, otišli na hambije.

— Ja više nemam svojih, Fran. Nemam nikoga — reče Branko Knežević.

— A zašto se ti ne oženiš, kao mama? — upitao ga je.

Tako je saznao da se Blaženka Velčić udala za zajedničkog kolegu iz razreda. B. je sada mali političar u velikoj oporbi, a do jučer bio je jednako mali ali vladajući. Moglo ga se vidjeti na TV–u kako sjedi negdje sa strane, na onom neumitnom mjestu što uvijek mora biti popunjeno baš kao i sva čelna mjesta, u središtu stranačkog stola.

— Očuh mi je ratni junak, znaš. Pun je odlikovanja i spomenica — objasni mu.

— A ti misliš da sam ja kukavica? — upita ga otac.

— Pa, ti si zapravo zbrisao preko bare — odgovori Fran.

— Ti znaš… To nema smisla. Znaš da me nisu primili u vojsku, znaš da su me istjerali s posla, znaš da je mama imala ljubavnika, sve znaš a ništa nećeš razumjeti. Što sam ja trebao napraviti? Ubiti se? — upita Branko Knežević.

— Možda bi ti bilo bolje — reče dijete.

— Ma, ne mogu vjerovati — šapne Branko.

4.

Na proslavu 25. godišnjice mature nikako nije htio otići. Znao je da će ga svi pitati za razloge njihove rastave. Znao je da će Blaženka biti glavna plesačica. Znao je da mu se ne govori o jednom te istom bez prestanka.

Uostalom, život je prošao, a o njemu nije imao bogzna što reći. Žene koje je poznavao znale su što traže, a ševe im je bilo sasvim dovoljno. One najzgodnije u razredu danas su još samo više ili manje pristojne bakice i usidjelice. Što se tiče njih, ondje nema što tražiti. A onda je, ipak, navukao traperice i nekakav sako i pojavio se u restoranu na jarunskoj obali.

Razrednik Živko C. imao je šuplju čeljust i tužio se na malu mirovinu i skupe zubare. Svatko se tužio na nešto, pa je tako Branko Knežević šutke pio pivu za pivom. Blaženka je sjedila na suprotnom kraju stola i domahivala mu.

Bilo je već prošlo dva ujutro, i gotovo su svi bili pijani, osim onih koji nisu ni pili, kad mu je prišla. Bili su sami na njegovu kraju stola. Dodirnula mu je rame, a on ju je pogledao svojim velikim smeđim očima koje su ostale jednako smeđe kao i prije 25 godina.

— Što ti je, što hoćeš? — upita je.

— Žao mi je, Branko, bila sam pizda prema tebi — reče Blaženka.

— To kažeš samo zato što si pijana — reče Branko.

— Možda. Ali tako i mislim — rekla je i odgegala se preko trave prema parkiralištu. Knežević je ustao i prišao njezinom novom mužu s kojim je nekada sjedio u istoj klupi, trećoj u srednjem redu.

— Čuj, daj odi za njom, ona ne smije voziti tak pijana — rekao mu je.

— Ma daj, uvijek si dramatizirao. Trebao si biti glumac, a ne maler — odgovorio mu je i nastavio plesati.

Dva dana kasnije, vijest u crnoj kronici o teškoj automobilskoj nesreći spomenula je samo njezine inicijale i prebrzu, neprilagođenu vožnju po onim prvim, najopasnijim kapima kiše što su pale na njihovu generaciju. Koja je bila premlada za plodove bratstva i jedinstva a prestara za plodove demokracije i slobodnog tržišta, kako ih je opisao razrednik Cimpra u uvodnom slovu večeri. Našli su se opet na Mirogoju, i nikada više.

Za smrt majke Fran Knežević je okrivio nebrigu tate, a očuhu je oprostio. Nastavio je živjeti sam, s bakom i djedom.

Riječi se tope
Cijede niz papira list
A pijesak putem množi
Bez kiše
Bez riječi
I bez cvijeta
Kraj je svijeta.

U pustinji
ne događa se
ništa
vidljivo prostome oku
Gdje je život, gdje je life?
U miljama koje prolaze
I onima koje tek slijede
Do you believe in luck?
Put it to good use, play slot!
Do you believe in life nakon pustinje?

U retrovizoru
Automobili se jate
Benzina litre troše
Konjske snage množe
Tuco i Blondie u susret nam jašu
znakovi WANTED nam mašu
traže od dolara naših probavljenih
kašu
Sunce ubojito sija
Para nožem
ostavlja na licu
ožiljak zagoren
iz kojeg puši se para
Prašina se diže
I ko kiša pada
Iz dubine ničeg
na jedan tren
pred nama niče
Las Vegas, Nevada
najveća drolja Divljeg zapada

O, gdje smo li samo ovo stigli?
Što nas snađe u tuđini?
Kakvi li nas ovo filmovi peru?
Kakav li je ovo trip?
Kontinenti se pred nama
Sastavljaju i rastavljaju
sve u jedan hip
U kakvoj li smo ovo projekciji?
Mi nismo u gradu
Mi smo u fikciji

Paris, Paris
New York, New York
Caesars Palace
Venetian
Mirage
Gdje nestala je pravog života draž?

Europa je postala
svjetleća
namiguša
Afrika
žigolo
Egipat
surogat
Rim
Ringišpil
Ave Caesar, morituri te salutant
O, da ti je ovo vidjeti
I dobiti infarkt
nakon kojeg slijedi
blještavi resurrection!
Idemo dalje!
Action! Action!
A pogledajte čitatelji dragi
tek New York
Kako li je samo mali
kako li samo žulja
Desert Inn
Acropolis
Neonopolis
Gradovi svedeni na
Smiješno malu mjeru
Povijest, civilizacije, kontinenti
tek su
žarulja
privjesak za ključeve
na tacni
Nemani u Nevadi
Koja guta struju i vodu
U pustinji
U nigdini

Daj gas
I dođi u grad
Kojeg možeš paliti i gasiti
Gasiti i paliti
Viva Las Vegas!

Viva
O, viva Las Vegas,
uzvikuje Elvis
jedan od stotinu
na stripu
Viva la Revolucion!
Prati ga Che Guevara
U ruci mu gitara
Saturday Night Fever
ko
Saturday Night Massacre
Pustinjski spektakl
U ime novca i sina,
Slave i zabave
Previše je sreće
Koja večeras
služi se
samo
u big size meniju
double bagged
double packed
king size
extra
Las Vegasom
hipnotizirano kroče
mama, tata, brat i sestra.

O sole mio,
Čuje se ispod neonskog svoda
Oni su lažnog
talijanskog
neba
dio
O tempora, o mores
Materija, stvar, res

Ljudi provlače
plastične kartice
kroz međunožje
kapitalizma
I ulaze u
Katakombe
U kojima podne i ponoć izgledaju isto
U kojima vrtoglavo se gube
Novčanice i zlatne plombe
Sto po sto
Gube svi,
I ostaju jadni
The Good, the Bad and the Ugly

svaki je gubitnik,
dobiva
tek
jedan sretnik
Zlato iz automata
Kocka je bačena

Alea iacta est
Čitatelji dragi
Govorili su naši stari
Ako tražiš zlatonosne putove
Go West!

Hoteli su kockarnice
Kockarnice

ledeni tuneli
Ispred hotela Flamingo
na 100 stupnjeva
reš pečen
Prolazi gringo
Bingo!
A Meksikanac mu nudi
porno sličice,
Pozivnice
na gozbu golog mesa
Burlesque Girls No Cover
Dok ulični propovjednik
Na postolju
Reve ko blesav
The end is near!
Christ died forYour sins!
Loše mu ide posao u
Pustinjskom Sin Cityu
Jer samo jednom se živi,
A onda je sve gotovo
You only go around once in life
Stoga uzmi sve što možeš, man!

Čovjek je životinja žedna
Čovjek je pustinjski pas
Free Aspirin
Ask Us Anything,
Vacancy,
Gas
Wellcome to fabulous Las Vegas!

Čovjek je životinja žedna
Čovjek je pustinjski pas
What Happens in Vegas, stays in Vegas!

Von dolor!
Meksikanac viče
i prodaje vodu
Bocu za dolar
kap za cent
usta se suše
prašina nadire
iz duše
Vegaše, pustinjo
Vegaše, Saharo
Izdajico!
ti nekad bio si Meksiko!
Vegaše,
Kako da ne budeš okrutan
Kad okružuje te
Okean pustinjskog praha
i
nazubljene suhe planine
Vegaše,
sunce izlazi
al svjetla tvojih neonskih fasada su jača
Ruke u vis, ovo je vaše mašte pljačka!

U ime oca, sina i duha svetoga,
eto ga:
Amerika!
A miracle!
A spectacle!

U ime oca, sina i duha svetoga,
eto ga:
Amerika!
A miracle!
A spectacle!

Vegaše,
Ti ležiš
Između sna i jave
Okružen pustinjom Mojave
U tebi su vjenčanja

Bez sprovoda
U mračnome ponoru tvog provoda
Blješte strah i prijezir
ti izbacuješ žetone kao gejzir
O, Vegaše,
Ti si
Najveća
kockarnica
na Marsu
Make money be happy!
Pjevaju ti ljudi u transu

Do you believe in luck?
Put it to good use, play slot!
Dok vani neizdrživo je hot
Dok vani peče se ljudsko meso na ražnju
Molim pažnju!

We have an offer of $20,000 for you!
Baš tako, upravo za tebe
Batmanu, Taranto, Kukunko i mali Ju-Ju!
Kako li nam samo bezbroj reklama
U pustinji kadi,
podilazi
laska
Prijetvorno i hladno
Ko Alaska
Try all our games and collect some extra cash!
A propovjednik reve i reve
bejbe, bejbe, bejbe
prije ili kasnije pretvorit ćeš se u ash!
prije ili kasnije postat ćeš leš
prije ili kasnije ti
da, baš ti
čitatelju
postat ćeš leš

Molim fleš!
Dragi čitatelji
Dok vi sjedite na istome mjestu
Naši likovi lutaju
Kockarnicama
i prolaze preko
otoka s blagom
tropskog voća
starleta
i ruleta
škrinja sa zlatom
gusara automata
brat, sestra, mama i tata

Čelo im se žari,
vjeđe im se poete
misle da su sick
pred očima im samo
herc, kara, tref i pik

Amerika!
A miracle!
A spectacle!

Ovdje i sada
pulsira kockarski turizam
obavlja se egzorcizam
Istjeruje dosada
O srce tame
Blještave zabave
lete kapljice
pustinjske vode
rasplesanom fontanom
hotela
Bellagio
gdje
brat sobu plaća
plastičnom karticom
gdje brat časti
i plača račun iliti bill
Okrutan kao Buffalo Bill
a mama, tata i sestra
bulje u čudo prazno ko Buljanoff, Iranoff i Kopalski

*

svitao je dan
u pustinji beskrajnoj kao more
So close, no matter how far
Jurio je auto iliti car
Ko da ga tamo negdje čeka Oscar
Couldn’t be much more from the heart
Oj Ameriko,
pjevam ti iz dubine duše
ovaj gorko-slatki
strip trip spjev
tebi za kojom
plačemo i žudimo
sve u isti tren
tebi što si nas razdvojila
Posijala
Set us apart
Dok tražimo jedni druge, sreću, ljubav, pare
Forever trusting who we are
Dok jurimo niz pustinju
Iznad nas su zvijezde iliti stars
ima ih ko u knjigama slova iliti letters
Metallica s radija reve: nothing else matters
Peče nas užareni autoput ili highway
Never opened myself this way
Život u našim rukama
Volan na mukama
Riječi lete
I razbijaju se slova
o šajbu ko bube
crijeva im niz staklo cure
U jurećem autu
nasred
ceste
nasred pustinje
stvarao se
prizor
koji ne može predočiti nikakav
Olympus
Kodak
Ili Canon
Pred nama je svitao
Grand Canyon

Pred strminom
nestale su sve riječi,
slova
su potonula
u provaliju
tešku
poput olova
Ostao je samo prizor
Planete
Pred kojom svi su isti
I komunisti
I kapitalisti
I teroristi
I green card holders
I turist
I strejnđer
I rejnđer
zanijemili su svi
Pred kanjonom
crvene pučine
provalije
Koja prijeti
deihidracijom
Hipotermijom
I srčanim udarom
Zanijemili su svi
Pred dubljenim slojevima
koji pamte
Galaktičko nevrijeme
Eone
I vrijeme
Prije
Arizone
Prije poezije,
ljudskog govora iliti talk
Ispred nas je
Skywalk
Ispod kojega će jednog dana biti utisnuti
Fosili nebodera
banaka
blagostanja iliti wealtha
Uz ime oca, sina i Roosevelta
U koji bit će upisani ostaci
Novaca iliti para
Biznisa iliti rada
na obalama Colorada
Ostat će tek Kosti
ljudi inih
koje uzeo je rak
Irak
infarkt
moždani udar
nesreća iliti crash
svi do jedan pretvoreni u ash
ostat će tek prah
od Puerto Rican, Cuban, Haitian
i onih
prezimena na
– ić
Koje Amerika učinila je
bogatim iliti rich
Kad nikoga od nas više ne bude bilo
zlato će trunuti
nad ruzinavom planinom

I ostat će tek krajolik
Planete lik

Nad usjeklinom oštrom
Nad provalijom
Watch your step
Ne budi slijep
Iznad rijeke
Vijugave zmije
Koja u sumrak
Postaje ljubičasto modro more
Jeke naših misli se ore

Hej
Hej

Hej vi tamo
Hej vi tamo

Je li me čujete
Je li me čujete

Mi stojimo
Mi stojimo

Nijemi
Nijemi

Ispred litice
Ispred litice

Ispred šizme
Ispred šizme

Kataklizme

Nad nepodnošljivom ljepotom kratera
Samo jedan korak od ponora nas dijeli
s mislima zataknutim kao pero
Indijanci
Punoglavci
Ljudi – mravi
Još uvijek s nogama Zemlji
i to je jedino što znamo
i to je jedino što je važno
dok američki sumrak
pretvara se
u purpurni
mrak.

Rastu li joj na granicama smokve
Padaju li snjegovi da joj iscrtaju međe
Da je odijele od same sebe rasprostrte
Jedino po pamučnim mapama naših utroba
Pušu li vjetrovi da pokažu dokle se protegla
Gdje završava
A još ne zna ni gdje je počela
Kad joj nađeš početak
Bit ćeš blizu kraja
Ako joj nađeš korijen u kamenu
Pod kamen ti je
Ako joj je sjeme iz vrijeska
Vrišćat ti je
Il iz jame
U mrak ti je
Iz jezika
Ljubit ti je

Jadna ti je di je da je
Bolje bi joj bilo da je i nema
Da je nema ni tamo gdje ćeš je
Bez uspjeha
Prvo potražiti
Da je nema nigdje i ni u čemu
Pa ni ondje odakle ne može umaći
U prašini u tvojim očima
Jednog ljetnog predvečerja
Pod blidinjskim stećcima