U gimnazijskim danima čitao sam svašta.
Jedne noći šetao sam obalom pored rijeke
i lagano preživao dostojevsko štivo

U nekom trenutku se osvrnuh
da se uvjerim da nema prolaznika:
sagnuh se i poljubih zemlju na travnjaku.

Te noći bio sam Aljoša Karamazov.

Revolver.

I šešir.

I bio sam kauboj.

Bio sam na Divljem zapadu.

Šeširi su tada bili od obojanog papira. I bili su jako vrijedni. Kad bi se potrgao, dugo sam trebao čekati da dođe sljedeći rođendan da dobijem novi. Zato sam jako sam pazio na šešir. Da se ne podere.

Revolvera sam imao na izbor. Kao u priči. Moj otac je opsesivno skupljao revolvere iz 19. i 20. stoljeća. Čitav jedan zid dnevne sobe bio je pun obješenih revolvera. Samo sam trebao odabrati.

Drugi zidovi u dnevnoj sobi bili su puni obješenih satova. Džepnih i zidnih. Iz istog razdoblja, iz 19. i 20. stoljeća. To je druga stvar koju je moj otac skupljao. Satove.

Revolveri i džepni satovi kao u kaubojskom filmu. Trebao sam samo odabrati revolver i sat. Staviti sat u lijevi, i revolver u desni džep hlača. I staviti na glavu šešir. I bio sam kauboj. S pravim pravcatim pištoljem. Tome niti jedan kauboj niti indijanac u susjedstvu nije mogao doskočiti. Mome metalnom revolveru. Jer bit svake igre je da se što bliže približi istini. I igra je najbolja kada se linija između igre i istine počinje gubiti. Dvije stvarnosti se počinju ispreplitati i stvaraju novu stvarnost. U kojoj je igrač onaj koji kontrolira. Onaj koji ju gradi. Koji ju podređuje svojim željama. Jer igra je sanjanje i kao sanjanje nam ispunjava želje i snove koji su nam zapriječeni u stvarnosti. A pravi metalni pištolj i sat su bili amuleti. Kojima sam mogao prizvati tu drugu stvarnost. I tko je mogao reći da ono što je u mojoj glavi nije istina. Kad držim tu svoju stvarnost u rukama. I osjećam u lijevom džepu glatko lomno staklo džepnog sata u lijevoj ruci, a u desnom džepu hrapavo drvo drške pištolja.

Tko je mogao tvrditi da je ono što je u mojoj glavi laž. Da je nestvarno? I vlak koji je kao u vesternu prolazio kroz moj mali grad i čiji zvuk se odbijao od zidova nebodera mog kvarta govorio mi je: na Divljem si zapadu.

Problem je bio šešir. Koji je bio krhak. Čiji papirnati obod se redovito uništavao. Od kiše. Od udarca štapa kojim je mahao indijanac Damir. Od stražnjice neopreznog gosta koji ga nije vidio kad je sjedao u fotelju. Svoju vlastitu stvarnost morao sam čekati da dođe i postane kompletna. S novim rođendanom. I novim šeširom.

I onda sam dobio šešir. Ali nije mi bio rođendan. Dobio sam ga kao utjehu od ujaka. Pištolj koji sam dobio sa šeširom bio je plastičan! A pištolji i satovi su nestali sa zidova. Stvarnosti su se raspadale, više nije bilo veze jednog i drugog svijeta. Sve je odjedanput bilo izvan dosega. I otac je od toga dana odjedanput bio izvan dosega.

I odrastao sam. U različitim stvarnostima. I čitao sam. I čitao. Tražio sam odgovore. U novim stvarnostima koje su mi odjedanput otvarale knjige. Jer mi ništa nije bilo jasno. Zašto bi dječak čiji su roditelji ubijeni vatrenim oružjem pred njegovim očima skupljao revolvere i stavljao ih na zid? Zašto je isti dječak skupljao satove? Znao je da nema vremena? Da mu vrijeme odbrojava?

I čujem opet vlak. I sirenu. Dvanaest je sati. Kroz ovaj grad prolazi jedan jedini vlak. Točno u dvanaest. Kotrlja se Erzurum express. Povezuje Istanbul sa najistočnijim dijelom Turske. Sa Kavkazom. Sa istočnom granicom.

A ja sam iznad ravnice kroz koju prolazi pruga. Na brdu na kojem je Erzurumska tvrđava. I gledam zbirku oružja u muzeju i ruski revolver koji je ostao iza ruske carske vojske koja je ovdje stolovala. I isti takav ruski revolver je u svojoj zbirci imao moj otac. Zaostao iz nekog od Balkanskih ratova. Jednog od ratova zbog kojeg je i otac mog oca ostao bez svog oca.

Ova tvrđava na ovom brdu izvlači te misli iz mene s razlogom. Radi zidova od kojih se odbija zvuk najsporijeg vlaka na svijetu, kako zovu Erzurum Express. Radi sahat kule prislonjene na zidove ove tvrđave. I radi vojske koja je ovdje stolovala prije ruske – janjičara. Ova tvrđava je bila njihova najistočnija postaja. I ta vojska skupljena kroz danak u krvi bila je sastavljene od dječaka čije se misli probijaju iz ovih zidova u moju stvarnost. Jer ja čujem te misli, a čujem i raspoznajem ih jer to su misli mišljene mojim jezikom. Tisuće i tisuće misli tisuće i tisuće dječaka koji su ovdje odrastali bez oca. I koji su čuvali najistočniju granicu propadajućeg tuskog carstva. Granicu na Kavkazu. Na turskom divljem istoku.

I sad su mi konačno jasni i oni pištolji na zidu. I satovi u dnevnoj sobi od prije trideset godina.

Oni su odbrojavali vrijeme. Do novog danka. Danka u krvi.

Tamo daleko. Na drugom kraju ove pruge. Na Balkanu.

Na turskom Divljem zapadu.

– Hello, sir – vedro će konobar, mehanički brišući čašu bijelom krpom, pitati muževnog nekog tipa leđima oslonjenog na šank. – Bad day today?

– Not bad at all – procijedit će tajni agent James Bond, ne skrećući pogled s egzotične Afganistanke na kraju šanka, ljubavnice opakog masterminda nekakve arapske terorističke organizacije.

– As usual, sir? – izgovorit će tada konobar svoje slavno pitanje, koje pita evo već točno pedeset godina, otkako je 1962. u filmu Dr. No, prvom iz serijala, Seanu Conneryju u hotelsku sobu donio njegov glasoviti medium dry vodka-martini.

– As usual. Shaken, nit stirred – odsutno će tajni agent Bond naručiti svoje slavno piće, kojega naručuje evo već točno pedeset godina, otkako je u onom hotelu na Jamajci prvi put naručio u sobu martini, “protresen, ne promiješan”.

– Of course – nasmiješit će se konobar, i u sljedećem trenutku šokiranog će Jamesa Bonda zaslijepiti odvratna nekakva bijela pjena, legendarni će se tajni agent cijeli ulijepiti gorkom žućkastom tekućinom, izgledat će da se upišao kao hidrocentrala.

Cijeli bar grohotom će se smijati dok Bond bude pljucao ljepljivu pjenu, prezirno će se smijati i egzotična Afganistanka na kraju šanka, ljubavnica opakog masterminda nekakve arapske terorističke organizacije, prići će onda ljepotica popišanom slavnom agentu i najzad ga, dok bude trapavo klizao, posrtao i padao po upljackanom podu, dokrajčiti s vidljivim gađenjem i tri hica iz malog damskog pištolja.

Tako će na prljavom, mokrom podu bara neslavno skončati svoju veličanstvenu polustoljetnu karijeru tajni agent James Bond, poput miša iz ulja, sav mrtav, ulijepljen i usvinjen pjenom iz “protresene, ne promiješane” boce piva.

Tako će valjda James Bond završiti u Skyfallu – novom, dvadeset trećem filma iz serijala, čijem su scenarističkom timu sponzori iz pivskog giganta Heineken neobavezno sugerirali kako ne bi bilo loše da slavni agent uhvati korak s vremenom, i nakon pedeset godina ispijanja “protresenog, ne promiješanog” martinija naruči njihovo jeftino, konfekcijsko pivo. Da dobije, ukratko, licencu za ubijanje od piva.

Svakako, tako bi James Bond završio da u filmskoj industriji ima pravde kao što je ima na filmu. Pa da u grozničavom i bjesomučnom “hvatanju koraka s vremenom” – nakon što su mu umjesto klasičnog Astona Martina uvalili BMW, pa ga pretvorili u rabijatnog huligana što spašava svijet pljucajući i podrigujući – konačno ostave nesretnog Jamesa Bonda na miru i vrate tamo gdje pripada, u dobru prošlost. Tamo gdje su i Tarzan, i Rip Kirby, i Old Surehand, i Sherlock, i Kojak, i bezbrojni njeni drugi junaci. Kao spomenik kulture, za subotnje cikluse u kinotekama.

Pa kao što nikome nije palo na pamet da hvata korak s vremenom “updateom” i osuvremenjavanjem Keopsove piramide, katedrale u Chartresu, Dechampsova pisoara, Van Goghovih suncokreta ili Joyceova Ulyssesa, da nam ostave našega Jamesa Bonda i nabave sebi svoga. Neka taj pije što hoće, neka radi što hoće, neka se zove kako god hoće, ali ne može se zvati James Bond.

– Hello, sir – vedro će konobar, mehanički brišući čašu bijelom krpom, pitati neobičnog nekog tipa s mudantama prevučenim preko glave. – As usual?

– Of course. Heineken, protresen, ne promiješan – procijedit će tajni agent 008, Junak Novog Doba, šeretski namigujući tetoviranoj trudnoj kurvi na kraju šanka, što se zabavlja cijedeći iz svoje lijeve dojke mlijeko u espresso.

– My name is Ass – prići će joj uskoro, cijeli ulijepljen gorkom pjenom. – Jack Ass.

(travanj 2011.)

Ljubav i smrt

Man in the Long Black Coat

Crickets are chirpin’, the water is high
There’s a soft cotton dress on the line hangin’ dry
Window wide open, African trees
Bent over backwards from a hurricane breeze
Not a word of goodbye, not even a note
She gone with the man
In the long black coat

Somebody seen him hanging around
At the old dance hall on the outskirts of town
He looked into her eyes when she stopped him to ask
If he wanted to dance, he had a face like a mask
Somebody said from the Bible he’d quote
There was dust on the man
In the long black coat

Preacher was a talkin’, there’s a sermon he gave
He said every man’s conscience is vile and depraved
You cannot depend on it to be your guide
When it’s you who must keep it satisfied
It ain’t easy to swallow, it sticks in the throat
She gave her heart to the man
In the long black coat

There are no mistakes in life some people say
It is true sometimes you can see it that way
But people don’t live or die, people just float
She went with the man
In the long black coat

There’s smoke on the water, it’s been there since June
Tree trunks uprooted, ‘neath the high crescent moon
Feel the pulse and vibration and the rumbling force
Somebody is out there beating a dead horse
She never said nothing, there was nothing she wrote
She gone with the man
In the long black coat

____________________________Bob Dylan

***

Čovjek u dugom crnom kaputu

Zrikavci cvrče, plima je na vidiku
Pamučna haljina suši se na štriku
Prozori širom otvoreni. Afričkog drveća čestar
Povio redom je unatrag nejaki orkanski vjetar
Nije rekla ni zbogom, nit ostavila poruku ljutu
Otišla je sa čovjekom
U dugom crnom kaputu.

Neki su ga, kažu, viđali da se mota katkada
Oko stare plesne dvorane tamo na rubu grada
Kad je stala da ga upita za ples, baš u tom časku,
Zagledao joj se u oči, lice mu je ličilo na masku,
Citirao je Bibliju k’o kad pravnik govori o statutu
Prašnjav je bio čovjek
U dugom crnom kaputu.

Sveštenik je govorio, propovijed se davala,
Svakom čovjeku, rekao je, savjest je podla i zla
Ne možeš se na nju oslonit da te vodi u nevolji
Kada si ti onaj kojeg treba da zadovolji.
To se ne guta lako, u grlu stvara gvalju krutu,
Dala je srce čovjeku
U dugom crnom kaputu.

U života nema grešaka, tako neki ljudi kažu,
Ponekad izgleda tačno tako, da oni tu i ne lažu,
Al’ ljudi ne žive i ne umiru, drže se na površini nalik plutu.
Otišla je sa čovjekom
U dugom crnom kaputu.

Dim je na vodi još od juna mjeseca
Stabla iščupana, ispod visokog polumjeseca,
Osjeti puls, vibraciju, snagu što glasno se čuje,
Neko tu napolju mrtvoga konja bičuje,
Nikad nije rekla ništa, ni napisala, makar i već u putu.
Otišla je sa čovjekom
U dugom crnom kaputu.

_______________________________Bob Dylan

***

Znate li vic o Crnom Džou? Ja sam ga kao klinac jako volio. Ide otprilike ovako: Kao, doseli se tip u neki gradić na Divljem zapadu. Sve izgleda idilično, ljudi lijepo žive, mirno je, ima novca, klima je dobra, ima posla. Lik se zaposli kao šanker u najvećem salunu u gradu. Kako vrijeme prolazi, atmosfera u mjestu se kvari. Ljudi su nervozni i napeti. Naš junak se raspituje u čemu je problem, no niko nije pretjerano voljan da mu odgovori. Napokon uspijeva da sazna: U gradić u nepravilnim vremenskim intervalima dolazi stanoviti Crni Džo i vrši neviđen teror. O detaljima niko ne govori jer su prestrašni. Crni Džo je kao neki Minotaur, samo što se žrtve ne prinose njemu, nego on sam dolazi po svoj danak. I pročulo se, dakle, Crni Džo će uskoro da dođe: tog i tog dana, tačno u podne. Grad polako počinje da se prazni. Ljudi bježe s cijelim porodicama kao od elementarne nepogode. Sve što imaju da završe, ljudi završavaju na brzinu. Ko god pokuša da bude ažuran i temeljit, bude prekinut paničnim refrenom: Brže, brže, sad će Crni Džo! Ipak, trojici najhrabrijih je dosta kukavičluka, odlučuju da će u salunu, zajedno sa šankerom koji nema kamo da pobjegne, čekati Crnog Džoa. Svanulo je, dakle, jutro Dana D; u cijelom gradu su samo četvorica ljudi. Jedni od drugih kriju strah. Oko deset ujutro piju kafu, ruke im se tresu, a prvi kaže: Ne mogu, jebiga, strah me je. Kaže to i pobjegne. Dvojica odvažnih i šanker se sprdaju s njim, ali nekako usiljeno. U jedanaest, međutim, drugi kaže: Jebo ti sve, odoh i ja. Reče to, pa dade petama vjetra. Šanker i najhrabriji sugrađanin samo šute. Ipak, u pola dvanaest najhrabriji šapne: Izvini, buraz, pa i on iziđe i ispari se. Naš junak je ostao sam, potpuno sam. Zapalio je cigaretu i gleda u zidni sat. Kazaljke se kreću strašno sporo. Kad dođe pet do dvanaest, on čak pomišlja da je sat stao. U tom trenu, zafijuče vjetar, čuje se topot kopita, a zatim i bat koraka. Na vratima saluna pojavljuje se grmalj od dva metra, sto kila, bez grama sala, što se kaže, sav u crnom, crni šešir, crni mantil, crna košulja, crne hlače, crne čizme. O opasaču mu vise dva pištolja s crnim drškama. Bez riječi prilazi šanku, a zatim prstom pokazuje šankeru da iziđe i priđe mu. Ne progovarajući, otkopčava šlic, a šankeru pantomimski pojašnjava kako treba da klekne i, što bi se reklo, oralno ga zadovolji (da baš ne kažem – da mu popuši kurac). Ovaj nesretnik se povinuje naredbi. Nije jadniku milo i ne uživa, ali trudi se. A pridošlica ga u jednom trenutku lupne po tjemenu i po prvi put progovori: Brže, brže, sad će Crni Džo!

Ne znam ni sam zašto me Dylanov Čovjek u dugom crnom kaputu podsjetio na vickastog Crnog Džoa. Logičnije je vjerovatno bilo sjetiti se Jesenjinovog Crnog čovjeka. Ali opet, kao što se u Crnom čovjeku, nakon što se razbije ogledalo, tajanstveni Crni čovjek ukazuje kao sam pjesnik, tako i u vicu ispada da onaj za kojeg se misli da je Crni Džo – nije Crni Džo. Objašnjavajući negdje specifičnost alegorije kao stilske figure, Borges kaže da je kod Dantea vučica istovremeno – i pohlepa i vučica. Tako i u ovoj Dylanovoj pjesmi – čovjek u dugom crnom kaputu može biti jednostavno čovjek u dugom crnom kaputu, a može biti i smrt.

Iako nema klasičnog refrena, kod prevoda je ključni momenat bio pronaći rimu za završetak svake strofe, pošto svaka strofa jednako završava. Coat je morao biti kaput, nije mogao biti ni mantil ni gunj ni bilo šta slično. Nije to baš kao Poeovo Nevermore, ali nije ni odveć drukčije.

Kad je o ostalim rimama riječ, mislim da vrijedi istaknuti onu iz prva dva stiha posljednje strofe. U našem su jeziku dva mjeseca (kalendarski i astronomski) – homonimi; u engleskom nisu, mada je očita sličnost između month i moon. Iako Dylan iza June ne kaže month, rima mjeseca – polumjeseca zvoni tako jako da ju je, čini mi se, grehota ne iskoristiti.

P. S.

Bob Dylan se već godinama pominje kao jedan od kandidata za Nobelovu nagradu za knjiženost. Ima, međutim, nečeg čudnog kod pjesama koje se pjevaju (songs Vs. poems); melodija ih nekad učini boljim nego što izgledaju na bjelini papira. Upravo zbog tog efekta, nekad se i ne usudimo da ih pokušamo prosuditi na bjelini papira. Pjesmu Man in the Long Black Coat mi je u tom smislu otvorio Ante Tomić pa mu ovdje zato dajem, štono kažu, acknowledgment. I još jedna sitnica: prva čitateljka ovog prevoda rekla mi je, odmah nakon čitanja, impresionistički, da joj prevod vuče na Duška Trifunovića. Bilo mi je milo; za poeziju koja se pjeva, a u našem jeziku – Duško Trifunović je najsretnija asocijacija.

1.

Napadao snijeg iznenada
Zatvorio ceste
Zarobio Dijanu baš u njegovu gradu
Gradu bez hotela
Gradu bez potrebe za hotelom
Ovdje nitko ne zastaje
Osim zalutalih oblaka
Pokislih brodolomaca
Vila i vukodlaka
Tko ovdje zastane
Nema izbora

2.

Spavaj u kući moje majke
Jedan je krevet vazda hladan
Čuva ga za tvoj san
Zna da ćeš doći
Slučajno u predvečerje
Snijeg zameo drumove
Samo da te zarobi
U kući moje majke
Soba na katu
Deset kvadrata
Dovoljno za san i nesanicu
Dovoljno za sanduk
U kojem smo ga gledali
I škropili ga suzama koje nisu kapale
Nikad ga iznijeli
Nikad zakopali
Eno ga i sad nema
Pod trulim križem od jelovine

3.

Sjedim na školjci
U kući Markove majke
Pokušavam shvatiti da sam trudna
Kap mokraće klizi mi po palcu
Kucanje na vratima
Markova majka
Pita je li sve u redu Dijana
Zvao je Marko kaže
Odgovaram da je zvao i mene
Nisam se javila
Pa se valjda zabrinuo
Je li sve u redu Dijana
Sve je u redu
Javit ću mu se

4.

Otkad je umro
Nisam spavala u ovom našem krevetu
Sad će biti godina dana
Strah me
Razvučem dolje trosjed i spavam
Marko to ne zna
Nemoj mu reći
Dijana molim te nemoj mu reći

5.

Spavaj u kući moje majke
Samo ovu noć
Zapali prije spavanja
Zakašlji kroz mrak
Okreni se prevrni tri puta
Pa duboko usni
U kosti će ti
Prozirni vilenjaci
Mršavi psi
Novembar
Mrazovit vjetar
U kosti ću ti ja
Da odgovorim
Na sva pitanja

6.

Ušao je baš kad mi je vilica prestala podrhtavati
Markov mlađi brat
Da ga povezem do Zagreba
Marko mu je rekao da može
Vidjet ćemo ujutro
Prespavajmo
Bit ćemo pametniji
A i snijeg
Možda nikad neće prestati
Prestat će kaže on
Uvijek se čini kao da nikad neće prestati
Čekaj
Znaš li na kojoj je strani kreveta spavao tvoj otac
Zastao je
Zbunjen
Znaš li na kojoj strani
Ne znam

Kada se u pretraživač upiše “nikodije.stojanović”, pojavi se tridesetak tisuća dokumenata vezanih za ime Nikodija Stojanovića Tatka. Po narodnome heroju Tatku zove se velika osnovna škola u Prokuplju, o kojoj saznajemo da je osnovana i sagrađena još u devetnaestom stoljeću, a Tatkovim je imenom čašćena odlukom Školskoga odbora od 15. lipnja 1952. Na službenim stranicama općine Prokuplje piše i: “Škola N.S.Tatko je 08. 08. 1997. godine proglašena za kulturno-istorijski spomenik, a danas sa ponosnim epitetom ‘Stara dama’ kreće u osvajanje znanja sa dovoljno iskustva i mudrosti.” Saznajemo da se nastava odvija i u “izdvojenom odeljenju u Donjoj Rečici”, te da Osnovnu školu Nikodije Stojanović Tatko pohađa ukupno 1249 učenika.

Dalje čitamo da u Prokuplju postoji “Društveno preduzeće industrija filcanih proizvoda Nikodije Stojanović-Tatko”. Za nas koji ne znamo što bi, ustvari, bili filcani proizvodi, slijedi “opis delatnosti”: “Proizvodnja netkanog tekstila i predmeta od njega, osim odeće”. Poduzeće je utemeljeno 1948, zapošljava 115 radnika, a u procesu privatizacije 2006 prodano je tvrtki “Konus Konex d.o.o. iz Slovenskih Konjica. Što se s proizvodnjom filca u Prokuplju zbivalo nakon 2006, i je li tvornica promijenila ime, ili je novi vlasnik odlučio slijediti stečevine i svijetle tradicije narodnooslobodilačke borbe, u kojoj je heroj Tatko položio svoj mladi život, nećemo saznati. Mogli bismo, kada bi nas jako zanimalo, ali mi smo se ovdje zatekli tražeći jednoga drugog Nikodija Stojanovića. Jednoga koji nije bio Tatko.

Tako biva, to je onaj odavno primijećeni usud interneta ili svemrežja, kako bi rekli stari Hrvati, da krenete tražiti jedno, a nađete drugo, pa vam se počnu mijenjati interesi da na kraju završite u proučavanju prosvjetnih i gospodarskih prilika u Prokuplju.

O mom Nikodiju Stojanoviću pisao je Marko Vešković, u jednoj od svojih kolumni “Vlah bez voznoga reda”, objavljivanih u već tako davna vremena da se danas skoro više i ne čuje autorov auto-cinizam u nazivu kolumne.

Bila je to jedna od onih rijetkih Markovih novinskih priča iz koje nije izbijao gnjev i u kojoj se nije nadgornjavao s pogani ove ili one vrste, pokušavajući po tko zna koji put dokazati da je ljudski stvor bolji od govna. Rijetko se to Marku događalo, pretjerano rijetko, da krene pripovijedati o onome vrijednom, ljudski dragocjenom, što je izgubio, što mu je izginulo, umrlo i nestalo u vremenima pogani. Ali kad s tim krene, stalo bi ti srce od tuge dok bi čitao. Iako se po novinama i u svojim nefikcionalnim tekstovima dugo učio kako da iz jezika, iz riječi i sintakse, derivira kukutu, di-di-ti, mišomor, kojim bi potrovao neprijateljsku živu silu, Marko je bolji i literarniji u žalosti i u sitnoj i krupnoj čovjekovoj tragici. Dijelom, razlog je u njegovu talentu, ili u vrsti talenta, ali važnije je nešto drugo: koliko god ljudi bili po svojoj izvornoj prirodi zli i pokvareni, pa su oni dobri uvijek nekakav izuzetak, i dok zlo nadire u krdima i bataljonima, dobro je vazda upojedinjeno, ostrvljeno i samo, toliko su riječi našega jezika, kao i riječi svakoga drugog jezika, njegova gramatika, njegova prozodija i pjevnost, pogodniji za izricanje nekog dobra. Možda je i to posljedica čovjekove zle naravi i prijetvornosti, pa je stvarao jezik kojim će nasanjkati i prevariti svojega brata, a možda je jezik živ dokaz da ima Boga i da je jezik njegovo djelo, možda je nešto treće, tek Marko Vešović je, kao i svaki veliki pisac ovoga jezika, svjedok istine da je jezik dobar, a ljudi su zli.

Na četvrtoj ili petoj stranici na Googleu, nakon što proučite svu silu informacija o Nikodiju Stojanoviću Tatku i Prokuplju, naići ćete na Markov tekst “Zapisi iz sveske s modrim koricama: Nedžad i Nikodije”, a u njemu fragment “O Nikodijevom osmijehu”. Pripovijeda pisac o posljednjem viđenju s Nikodijem, u kazališnom holu, na pauzi Sidranove predstave “U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce”, pripovijeda o tome kako se, eto, ponekad dogodi da se gledamo s nekim tko se već našao s druge strane života i groba.

U tom tekstu je i biografska skica Nikodija Stojanovića, dana preciznom rukom ikonopisca, koji, u stankama između psovki što ih razmjenjuje sa zlotvorima, dok do smrti brani onih par desetaka četvornih centimetara zemlje pod svojim stopama, po nevidljivome stropu nevidljive crkve oslikava nevidljivu fresku, ispunjenu svecima i mučenicima, također nevidljivim, kojih se, u sjećanju nevidljivom, spomene, katkad.

Čudan je svetac bio taj Nikodije Stojanović Nino.

Umro je kao mučenik, od bolesti koja mu je opustošila utrobu, a ostavila oči da njima gleda.

Marko se sjeća kako se Nikodije na samom početku rata javio kao dobrovoljac u Teritorijalnu odbranu. I kako bi se u takvim prilikama uvijek našao netko s vrlo razvijenom bezbjednosnom kulturom (jer s kojim se to nakanama jedan Nikodije, pa još i Stojanović, javlja da brani Sarajevo?), izuzeli su mu notes s telefonskim brojevima – knjižicu koja je, u vrijeme pred izum mobitela, bila najuvjerljivija biografija svakoga od nas – kad u njoj: broj Radovana Karadžića.

Jer Nino je bio pjesnik u pokušaju, dobar i odan suputnik bosanskohercegovačke i sarajevske pjesničke scene s kraja sedamdesetih i u osamdesetima. Pa kad bi negdje otputovao svojim šahističkim poslovima, jer Nikodije Stojanović bio je šahist, ne naročito uspješan, ali čestit i pouzdan međunarodni šahovski sudac, javljao bi Radovanu za svoj prazan stan, da si poeta privede, ako ima pri ruci što za pojebat.

Uzalud se pred vojnim isljednicima branio i pokazivao im kako u istom notesu ima i Vešovićeve, i Sidranove telefonske brojeve. Išamarali su ga i poslali kući. Nikodije se poslije vajkao, pa se nesretni događaj i nesporazum najprije pretvorio u dobru kafansku priču, u anegdotu i u vic… Prepričavat će ga i oni koji nisu Nikodija znali, ali im se, eto, svidjela priča. U takvom je prepričavanju taj slavni, nadaleko poznati, sarajevski šarm i smisao za humor.

Nikodije nikome ništa nije zamjerio. Preveden na hladni, generalizirajući jezik, koji nikada nije tačan, ali često otkriva koješta što bi nam, nakon što prođu godine, ostalo skriveno, događaj je bio ovakav: Srbin se javio u Teritorijalnu obranu i nije primljen, nego je dobio batine, jer su mu u telefonskom imeniku našli jedan zločinački telefonski broj, kao što bi u to vrijeme svakom, ili skoro svakom, viđenijem Sarajliji, bilo koje vjere ili nacije, u imeniku pronašli neki takav zločinački broj.

Mnogi bi nakon ovakvoga doživljaja ostali uvrijeđeni, pa bi mudro tražili način da napuste grad, u skladu s onom banalnom narodnom uzrečicom, koja je, na kraju, potrošila sve naše jučerašnje živote, a po kojoj svaka ptica svome jatu leti. Ali Nikodije Stojanović bio je smjeran i trpeljiv. Nije se gordio, baš kao što je kršćanskim svecima propisano – da se ne gorde, jer su gordost i taština među gorim čovjekovim osobinama, i uzrok su mnogih teških grijeha. Kako nije bio gord, Nikodiju nije bilo dano da bude dobar pjesnik, premda je njegova obuzetost poezijom bila istinska. I nije bio ptica, pa da svejedno kojem jatu leti.

Ništa on nije zamjerio svojim isljednicima, ni onima koji su ga tukli, ni onima koji svih tih strašnih godina u njemu nisu uspijevali vidjeti ništa do li – Srbina. Sve je to, iz njegove čudne, pomaknute perspektive bila greška, koju treba ispravljati. I rat je bio jedna velika greška, a na kraju i zlo u ljudima posljedica je nekog nesporazuma s drugima ili sa samim sobom. Dakle, greške. U Nininom svijetu, čovjek nije mogao biti zao iz čista mira.

Nikodije Stojanović imao je svoj mali stan, pri vrhu velike stambene zgrade, u Novom Sarajevu. Jedna od predrasuda o Srbima, koja se pojavila vrlo rano, još u travnju i svibnju 1992, ticala se upravo toga – stana. Pa bi se kazalo da je taj i taj ostao u opsađenom gradu, da s drugima trpi granate i snajpere, nosi glavu u torbi i živi od humanitarne pomoći, samo zato da bi sačuvao – stan. Kasnije će se, u ratu, a pogotovo u godinama nakon rata i u dvadeset prvome stoljeću, predrasuda proširiti i na sarajevske Hrvate, pa će, pomalo, postati i neka vrsta općega mjesta, jedna od temeljnih misli tog ljupkog, sebe nesvijesnog, merhametli šovinizma, koji se nikada nije upitao je li, možda, i neki pripadnik većinskoga naroda u gradu ostao – zbog stana.

Ali pustimo to, Nikodije Stojanović bio je čist od svega toga. Njegovog stana se sjećamo zbog priče koju je, na žalost, nemoguće do kraja ispričati, koja mi se često vraća, a pomalo bih je želio zaboraviti, ali ne ide.

Jedne od onih ludih i euforičnih sarajevskih noći, kakve su bile česte u godinama pred rat, sa Semezdinom Mehmedinovićem našao sam se kod Nikodija u stanu. Ne sjećam se kako smo i zašto došli. Valjda kafane više nisu radile, ili nam se zbog nečega nije išlo u one koje su radile, ili je Zvono zbog nečega bilo zatvoreno, ili je u Zvonu bio netko koga nismo željeli sresti, tko zna što je bilo, tek Nino nas je pozvao na piće i mi smo došli.

Premda je bio slobodan od svake taštine i lišen potrebe da se uspoređuje s drugim ljudima, Nikodije Stojanović bi, katkad, zapadao u neku čudnu, infantilnu i fantastičnu potrebu da se u nečemu istakne kao najbolji u gradu, u Jugoslaviji, u kosmosu. Družio se s pjesnicima, koje je smatrao najboljim u našemu jeziku i na svijetu, pa su – Nikodijevim blagoslovom – i bili takvi, najbolji. Družio se sa šahovskim velemajstorima, pobjednicima međuzonskih turnira i prvim tablama na šahovskim olimpijadama, pa su i oni – po Nikodijevom apostolskom blagoslovu – bili najbolji šahisti na svijetu. I onda bi se, u časovima svoje svetačke slabosti, Nino u kasne noćne sate oglasio kao djetinji posjednik nekoga tajnog sveznanja.

Tako je te noći Semezdinu rekao da je on, Nikodije Stojanović, najbolji pokeraš u gradu, ali da ne želi tu svoju moć zloupotrebljavati, te da zato rijetko igra poker. Igra se samo u novac, i to u veliki novac, bez igre u novce poker je kao šah bez šahovske table. Ali kako da ojadim čovjeka, uzmem mu sve što ima?

Poučavao nas je Nikodije.

Bio je to početak jedne mahnite noći, tokom koje smo se naludovali za pola života. Semezdin i Nikodije igrali su poker, a pošto Semezdin nije imao ni dinara u džepu, posudio je od Nikodija početni ulog.

I kako to već biva u ovakvim pričama, stvarnim i izmišljenim, sreća se okrenula onom kojem je pobjeda bila manje važna. Nino je gubio partiju za partijom, a onda se, negdje pred jutro, u suigraču probudio sam vrag, pa mu je predložio da zaigraju na sve ili ništa.

Predložio je da ulog bude Nikodijev stan.

Smijali smo se kao da nam je zadnje, smijali smo se da nikad ne zaboravimo i da nam onaj mali bijeli miš uspomena gricka savjest, čim se ovoga sjetimo, ali Nikodije je bio ozbiljan. Preznojavao se i igrao svoju veliku igru. Hazardirao je junački, jer je taj stan bio jedino što je imao – naslijedio ga je od roditelja. Drugi su se ženili, svršavali škole, dobivali posao, postajali veliki pjesnici, objavljivali knjige, remizirali s Ljubomirom Ljubojevićem i u furioznoj završnici pobjeđivali Jana Timmana, dok je Nikodije bio saputnik. On se neće oženiti, dobiti posao i objaviti knjigu, nego će sudjelovati u tuđim životima, pomagati i radovati se njihovim uspjesima, i na kraju, kad svi nađu ljubavnice, ostavljat će im ključeve stana kad ode na put, suditi šahovski meč.

Ključeve baš ovoga stana koji je upravo izgubio.

Semezdin mu je pružio revanš, ali nije išlo. Nino je i drugi put izgubio stan. O, kako nas je to ludo veselilo, dok se nebo već bijelio nad Sarajevom, zvonili tramvaji, tutnjali smetljarski kamioni i život samo što se nije odlomio, sunuo poput Zemljinog satelita, poput tromba, i nestao odavde…

I onda se nađe netko da kaže kako je Nikodije Stojanović u opsađenom Sarajevu ostao da sačuva stan. Imao je taj čovjek u sebi i oko sebe toliko toga većeg i važnijeg od stana. Ali zar je to još koga briga? I zar se još netko sjeća Nikodija Stojanovića, sarajevskog pjesnika i šahista, sveca, čiju svetost nije prisvojila nijedna crkva, jer su pastiri, u času kada je Nikodije prolazio ovim svijetom, bili zaslijepljeni i zaglušeni teškim grijesima taštine, gordosti, sujete…

Velika mu se težina sa srca svalila kada je Semezdin rekao da se odriče stana koji je dobio na pokeru. I uopće, kakva je to igra u kojoj bi se ljudima otimali stanovi? Patriotizam? Ljubav prema domovini? Krediti koji proističu iz masovnih grobnica? Ili krediti koji proističu iz činjenice da je negdje netko oteo stan nekome zlosretniku iz tvoga naroda? Ne, poker nipošto nije tako prljava igra da bi se na pokeru nekome oteo stan. Uostalom, da jest, ne bi se Nino proglasio najboljim pokerašem Sarajeva. On je bio plemenit, pa je žalio tuđe žrtve, a ne svoje. Bio je svetac, pa mu nije bilo dano da pomišlja da bi netko, valjda, trebao žaliti i žrtve njegova roda.

Drugi put, kada je isto tako poželio da bude u nečemu prvak, Nikodije nam je, u povjerenju saopćio da je on, ustvari, plaćeni ubojica. O tome se ne govori, nipočemu se to ne primjećuje, ali svakih godinu ili dvije zazvoni telefon, javi se čovjek negdje izdaleka, upita ga je li spreman, on potvrdi da je spreman, i odmah ujutro je na željezničkoj stanici, putuje daleko, da ubije čovjeka.

Bilo nam je smiješno i to što atentator Nino putuje vlakom, a ne avionom.

Upozorio nas je da će morati da nas likvidira, budemo li o ovome okolo pričali. Ali onda se i sam počeo smijati.

Nikodije Stojanović je, kako se može naći na internetu, 1972. maturirao u sarajevskoj Prvoj gimnaziji. Njegovo ime je na spisku učenika IVg razreda (razrednice Dobrile Muline, profesorice povijesti). Na jednoj od četiri objavljene slike, snimljenoj u bivšem gimnazijskom dvorištu, gdje je danas najveće otvoreno kino na Balkanu, ispred rukometnog gola gledamo sedmoricu učenika – vjerojatno razrednu malonogometnu ekipu – s profesorom fizičkog. Prvi zdesna, u farmerkama, teksas jakni i šarenoj košulji, dugokos i zagledan negdje mimo kamere, stoji Nikodije Stojanović. Kako god gledao sliku, kako god je pomicao od očiju, nikako da ulovim njegov pogled. Nema ga. Ili mene nema.

Jednom, davno, Nino je pao s motora i jedva ostao živ. To ga je, kažu, promijenilo. Ranije je bio običan, drugima nalik. Ali to je, vjerojatno, samo glasina.

Nakon što se Semezdin Mehmedinović po završetku rata iselio u Ameriku, jednoga vrlo ranog jutra zvonio mu je telefon. Javio se Nikodije Stojanović da se raspituje za svoje pjesme.

Kakve pjesme, crni Nikodije?

One koje sam ti donio u redakciju Lica, u februaru 1992, sjećaš se?

Da, sjećam se.

To mi je jedini primjerak, pa bih da mi ga pošalješ.

Kad mu je Semezdin rekao da su pjesme ostale u redakcijskoj ladici, u bivšoj zgradi Omladine, u Ulici Daniela Ozme, Nino je rekao da će se tamo raspitati. Ali više mu nije bilo toliko važno.

Na kraju, njegove su sabrane pjesme završile na najljepši pjesnički način. Planule su usred jednoga malog i krvavog balkanskog rata, koji će nama biti tako velik, jer će u tom ratu nestati sav naš jučerašnji svijet. Tako dokončava prava poezija, nakon što svijet izgubi pravo na samoga sebe i na svoje pjesnike.

Čovjek dobro pamti lica koja više neće vidjeti. Pamti mirise pokojnih, njihove karakteristične pokrete i grimase, ritam rečenice, pamti ono što su govorili i kako su govorili, ali nešto je u čovjekovom mozgu, u sinapsama i u sivim stanicama tako udešeno da glasove brzo zaboravljamo. Lica naših mrtvih su nam pred očima, zijevaju nijemo kao ribe, jer im mi više ne pamtimo boju i melodiju glasa.

Ja, međutim, i sad mogu zatvoriti oči i čuti glas Nikodija Stojanovića. Ne moram ih ni zatvarati, čujem ga dobro. Hrapav, muški, dječji. Ako bi bilo potrebno neko čudo, kojim bi se dokazivalo da je i takav jedan čovjek živio, pozvao bih se na to čudo što mu pamtim glas.

Očekivao sam, gospodine Hamijase, da među žiteljima Pakla barem mašte ima dovoljno. Međutim, moja prva iskustva su porazna. Njihove naseobine, koje sam do sada vidio, ni po čemu se ne razlikuju od naših provincijskih varošica – štaviše, nose i slična budalasta imena. Žitka je ilovača u temelju, bajat vazduh u plućima, a svjetlost se ruči na trgove sa visoko podignutih kružnih ogledala. Mahanjem glave ili gužvom stare štampe pokušavaju se otjerati zujalice-muhe sa vilica. Parole je sprala kiša, stare zastave su uklonjene. Spremaju se nova platna, ali Prijestolnica o njihovoj boji i izgledu već odavno ne kazuje ništa.

Dokona protuha, sasvim razumljivo, otkriva i izvjesne razlike. Ja sam, na primjer, otkrio jednu sitnu, uzbuđujuću. Ona se tiče benzinskih pumpi.

U palankama, pumpe podižu na samom ulazu, uz kakav užaren asfaltni drum. Bojene su žuto (boja se guli i na tim mjestima dragocjeni metal hrđa), posjeduju vrt sa šupom i opslužuje kakav cinik ili otromboljena čaršijska luda. Kao sad da vidim našu Irmu, bludnicu. Vitla šmrkom po vazduhu, ulje se prosipa i prži travu, dok putnici stoje mirno i strah im se ko predivo obmotava oko srca. Pozni je suton, izgrijeva pun mjesec, čuje se jezno komešanje životinja. Blejanje, groktanje, meketanje. Irma, zabrinuto, osluškuje. Ona voli svoje životinje. Među njima ima dosta začaranih putnika. Prisjećam se onog malog Elpenora kojega je Irma u nerasta preobratila. (Govore mi da je ovdje, ali ga još uvijek nisam vidio.) U svakom slučaju, pumpa radi non-stop i nafta je najskuplja.

Ovdje, u Paklu, toče sjećanje. Pumpa se takođe nalazi izvan naselja na jednoj, poput deponijskih njiva, starudijom pretrpanoj plaži. Red je upravo beskonačan, galama i vika zaglušujuća, ali nikog nema od posluge. Opslužna kućica zvrji prazna. Dešava se, vrlo rijetko, da se i pojavi brodica gospodina Harona. Iskrcava otud ugojena, naljoskana drtina, u pratnji psa-glavonje i dva pomoćnika. Klatari se između nestrpljivih, usijanih sjena, udara ih ručerdama težim od vesala i s mukom se probija i penje na malu, improvizovanu govornicu. Pomoćnici ga pridržavaju dok on, koliko se da vidjeti, o nečemu nedostižnom deklamuje i svaki se čas teatralno naklanja publici. Ali nigdje kapi ili makar vonja dragocjene tečnosti. Predstava se brzo završava, pomoćnici pale govornicu i kostima, ko kopljima, rastjeruju histeričnu i žednu gungulu.

Zatim pažljivo skupljaju alatke, penju se u čamac i odlaze.

(1983)

Kada sam prvi put bio s ocem u Konavlima

Još nijesam imao punih devet godina, falilo mi je nekoliko sedmica

Do toga datuma, 26. decembra, i fešte koju smo kanili spojiti

S katoličkim Božićem što ga je otac na svoj način slavio, sjećajući se

Prijatelja i pričajući okupljenima oko ognjišta da je i njegov djed Anto

Do pola svog života slavio taj Božić, a potom onaj koji sada slavimo,

Otada su pa sve do 20. januara i naše krsne slave sv. Jovana

Trajale svetkovine u kući, radosni dani kojih već od sljedećeg Božića

Neće biti, jer će očeva trgovina, krčma, obje kamene kuće i mlini na

Trebišnjici prijeći u zadružno vlasništvo po Zakonu o nacionalizaciji

Privatne imovine, objavljenom u Službenom listu FNRJ od 24. aprila

1948. godine, mi smo poslije predigli u Crnu Goru, tako se kaže kad se

Nekamo preseli, ondje više nijesmo slavili rođenje Kristovo, jer su one

Koji ga slave smatrali zaostalima i izlagali ih porugama, a potom se i

Naša porodica ubrzo rasula, ja sam se našao u Banatu, dok se mnogima

Iz uže i šire rodbine danas više ne zna strva, mnogi nemaju groba,

Umrlih je otada do danas ravno sedamdeset devetero.

*

Dan prije puta u Konavle spremili smo pribor u kome ćemo donijeti

Vino i rakiju, to su dva mijeha od jareće kože za vino i dvije demižane

Za rakiju, sve smo dobro oprali lukšijom, tako se naziva rastvor pepela u

Vodi koji služi za pranje rublja ili suđa, Andrić je pisao kako lukšija ženama

Izranjavi i nagrize prste, još se ponegdje zove liksija, cijeđ, lužnja ili lug,

Mi tu riječ nijesmo zamjenjivali nekom drugom, u našoj porodici oduvijek se

Govorilo lukšija, samo je jedna odiva iz nevesinjskog kraja zborila lužnja, a

Mi smo joj se rugali, pa smo i njezino ime Ruža zamijenili s Lužnja, a kad je i

Ona počela govoriti lukšija, otada je više niko nije zvao Lužnja, nego

Ponovno Ruža, strina Ruža, ili najčešće Ruža Mašanova po mužu.

*

Naveče sam držao majčine ruke, zurio u njih, suosjećao s njima kao da su

Od boli, hukao sam u njezine smežurane prste, htio sam im svojim dahom

Povratiti svježinu, a noć uoči odlaska u Konavle majka je tajeći od oca

Stavila u moj unutrašnji džep svoticu dinara, nešto manje nego što je

Otac imao u svojoj lisnici, jer se bojala da će se u nekoj krčmi zapiti i sve

Stucati čašćavajući svoje ortake, imao ih je u Konavlima desetoricu sebi

Ravnih u piću, pa bismo za blagdane koji počinju s Božićem, 25. prosinca,

Svetim Stjepanom, danom mog rođenja, sve tamo do krsne slave mogli

Ostati bez vina i rakije, onda veselja i slavlja bez toga pića ne bi bilo, u

Bibliji se spominje “mijeh vina”, namirnica ravnopravna “efu brašna”.

*

Krenuli smo ranim jutarnjim vozom, a već od postaje Volujac

Počeo sam se neobuzdano smijati sve do sljedeće stanice Ljubovo-Duži

Jer je otac rekao kako u Konavlima postoji mjesto koje se zove Pičete

A ja sam ga vragolasto, neprestance se smijući, zapitkivao jesu li se naši

Kuraice iz sela Donji Mlini obavezno ženili iz Pičeta, to sam jedva izustio

Zagrcnuvši se smijehom, a otac je mirno uzvratio da ne mora biti tako

Jedan se Kuraica oženio starijom šćeri Mitra Guzine iz Trebinja, a meni su

Oči već zasuzile od smijeha, držao sam se za trbuh, ali nijesam posustajao,

Nego sam i dalje zapitkivao je li Kuraicama iz Donjih Mlina svejedno

Odakle se žene, može iz Pičeta, a može i od Guzina, previjao sam se i

Zgrčio na drvenoj klupi kupea, iscrpljen smijehom, a onda je otac vidio

Da sam zabrazdio s aluzijama i širenjem značenja, pa je to prekinuo

Rekavši da se keserim kao seoska budala, jer je lijepo kad se ljudi žene

I zasnivaju svoje porodice, i kad se ne gleda odakle je ko, niti kako se

Preziva, a još manje kako se zove njegovo mjesto rođenja.

*

I tek što se bijah smirio i sabrao, ispražnjen od tolikog smijeha, na stanici

Ljubovo-Duži ušla je žena s teškim bremenom, nosila je glavato bolesno

Dijete, ljudi su joj pomagali da se smjesti, pa je sjela u naš kupe i odmah

Rupčićem obrisala bale što su se, kao ledene iglice, cijedile niz bradu

Bolesnog djeteta koje se zagledalo u mene svojim umornim očima, a ja

Sam mu se smješkao, ali do njega nije dopirala moja dobrota, pa sam

Pomilovao njegovu hladnu ruku, ni to ga nije pomaknulo iz ravnodušnosti,

Onda sam htio pošto-poto oraspoložiti nesretnika, uzeo sam svoj mijeh za

Vino i počeo ga napuhavati, ne bješe to nimalo lako, naprezao sam se i

Ostajao bez daha, ali sam uspio, pa se napuhani mijeh, kao kakav živi stvor,

Našao između nas, tada se mali bolesnik blago i malko osmjehnuo, potom je

Svojim kratkim zatupastim prstima i tankom ručicom lupkao u mijeh, a

Ja sam, kao komedijant, hineći da ne uspijevam zadržati zrak u mijehu,

Pustio da šišteći izvire, dok je dijete stezalo prstiće kao da grabi i lovi taj zrak

Koji istječe iz mijeha, i tek kad je mijeh splasnuo, bolesnik je zamumljao

Glasom odrasla čovjeka, gotovo ričući, tražio je da ponovno napušem

Mijeh po kome će lupkati, drugi put s obje ručice, kao neki mali zakržljali

Bubnjar, tako sam ga zabavljao sve do Uskoplja, već su me boljela pluća, a

Usta mi bijahu suha.

*

Ne sjećam se na koju smo postaju izašli, Cavtat, Komaj ili Gruda, ali sam

Zapamtio očeve riječi na peronu te postaje, spustio je obje demižane pokraj

Nogu da bi pripalio cigaretu, a ja sam stajao držeći mjehove za vino, čim je

Potegnuo dim-dva, rekao je: “Gledao sam te kako ugađaš onom bolesnom

Djetetu, a dok si napuhavao mijeh, bijaše iskolačio očima, obrazi ti se naduli,

Pa mišljah da ćeš mi umrijeti, što bih ja bez tebe, ko bi mi pomagao da

Donesemo kući dva mijeha vina i dvije demižane rakije, ko bi to popio bez

Tebe”, rekao je i nasmijao se, a odatle smo krenuli pješice, nakratko je

Zapuhalo, prominule su i brzo se raspršile sitne pahuljice snijega,

Zima je krenula ranije, kad je ovdje studen, kako li je tek kod nas.

*

Sjećam se da smo ušli u jedan gradić, malu varoš s nizom lijepih kuća od

Obrađenog klesanog kamena, sličnih našoj kući u Trebinju, samo su neke

Od njih imale balkone sa željeznim ogradama, brzo smo pronašli krčmu i

Ušli da se zgrijemo i da otac popije rakiju, a i ja sam naručio šurup od

Maline, otac je gorio od želje da s nekim progovori, ali kako nije našao

Sugovornika, počeo je sa mnom čavrljati, rekao je da je baka moje majke,

Moja prababa, rodom iz Konavala, od Radonjića, ali nije znao ima li još

Ikoga od toga bratstva, niti je znao mjesto iz kojega su, pa smo zašutili

Sve dok nije naručio i drugi čokanj rakije, tada je živnuo i rekao da i u

Konavlima ima Kuraica i da nijesu u srodstvu s onima iz našeg kraja,

Čuven je učitelj Krsto Kuraica, napisao je pripovijesti o jednom lašcu

Konavaoskom, Niku iz Lovorne, lašcu nad lašcima, niko tome lašcu nije

Vjerovao, ali su ga rado slušali, jer ne mora nešto biti istinito da bi se pomno

Slušalo, ja se više nijesam smijao pri spomenu toga Kuraice, nego sam

Ozbiljno i sa znatiželjom pitao oca “što su to pripovijesti”, prvi put sam tu

Riječ čuo u tome malom mjestu u Konavlima, nijesam znao njezino značenje,

Otac se svim silama upinjao da mi objasni kako nastaju pripovijesti, a mogu

Od svega nastati, ima ljudi koji znaju o svemu pripovijedati, neki je Andrija

Popović, rekao je otac, bez ijednog razreda škole umio po tri ure pripovijedati

Samo o balegama, a svi su ga slušali kao da raspravlja o velikoj filozofiji,

O smrti i životu.

*

Nakon okrepe u krčmi uputili smo se u taj podrum što ga je otac i otprije

Obilazio, rekao je da je kod toga podrumara najbolje bijelo, žilavka, dok je

Njegova lozovača meka, pitka jest, lijepo sklizne, ali ako rakija ne

Strese, nikakve vajde od nje nema, crno mu je isto dobro, samo što ga

Napravi malo, za sebe i svoje prijatelje, sjećam se da smo išli pokraj neke

Rječice o kojoj je otac pričao da je manita rijeka, nemoj se ti popišati u nju,

Jer bi se odmah izlila iz korita i cijelo konavaosko polje poplavila.

*

Stigli smo u taj podrum u kome bijahu četiri velike bačve i malih nekoliko,

Bijaše više demižana, opletenih i golih, raznih boca, a iz jedne je vlasnik

Podruma natočio po čašicu rakije, kucnuli su se on i otac, a ja sam sio na

Jedan mali škanj, izuo sam nove cipele, jer su me stezale, noge su me

Boljele, prsti se bijahu sparušili i stisli, masirao sam ih i trljao, a otac je

Išao od bačve do bačve i na svaku prislanjao uho, kao da nešto osluškuje,

Kuckao je zgrčenim prstima i rekao: “Ne bi me začudilo da iz bačve zazvoni

Crkveno zvono”, nijesam razumio što je otac htio reći, ali ta se slika urezala u

Moje pamćenje, evo do dana današnjeg, a toliko sam puta sanjao potmulu

Jeku zvona iz neke, kao svemir, goleme bačve.

*

Podulje smo ostali u tom podrumu, napunili smo mijeh žilavke, a onda je taj

Dobrohotni i mirni domaćin rekao mom ocu da je crno vino sorte vranac ove

Godine najbolje kod fratara, i da je “cijena pristupačna”, tačno je tako rekao,

I dok sam se ja obuvao i popuštao vezice na cipelama da me ne stežu, taj je

Dundo stavio ruku na moju glavu i rekao: “Ovoga malog ništa ne častismo,

Pa ću mu metnut jedan mali vijenac oko vrata, vijenac suhih smokava.”

*

Tada je u konobu ušla lijepa djevojka, ljepše stvorenje nijesam nikad vidio,

Bijaše na njoj odora koja me zabljesnula, mišljah da sam oslijepio, začuh

Riječi kako je u konobu ušlo svjetlo, “grumen zlata”, premda niko nije

Zborio, niti otvarao usta, ta je ljepojka imala na glavi crvenu kapicu, a na

Nogama crvene crevlje, držala je pladanj u rukama i plitku košaricu punu

Vrućih fritula, pobrašnjenih prahom šećera, a potom je gugutnula umilnim

Glasom, izustila je nekoliko čarobnih riječi, nijesam znao njihova značenja,

“Sniježi od Sniježnice”, rekla je, a ja sam zurio u te lijepe punačke usne,

Onda je tiho izustila da su sve mlinice i stupe na rijeci Ljutoj zabrujale u

Jedan mah, kao da neko upravlja tim kolima, a jato divljih gusaka ne

Uspijeva preletjeti Konavaosko polje, neke se odvajaju od jata i padaju na

Zemlju, crkve zazvone same od sebe, nešto se čudno događa, rekla je lijepa

Konavljanka, i to samo nekoliko neđelja prije Božića, rekla je, a otac je tomu

Dodao: “Ako još zazvoni iz bačve, onda nam se trese tlo pod nogama.”

Nijesam vidio kad je djevojka odlepršala, ali se sjećam da sam drhtao,

Slušajući kako dugo pišti sirena malog voza, a lokomotiva stenje, muči se da

Savlada uspon.

*

Nikad neću zaboraviti taj dan kada sam prvi put s ocem bio u Konavlima,

A nekih dva desetljeća kasnije, dok smo obilazili samostane u Dalmaciji i

Tražili objekte za snimanje filma po mom scenariju, našao sam se u

Pridvorju, u franjevačkom samostanu, bili smo srdačno primljeni i čašćeni,

Pili smo dobro vino, a jedan omanji fratar poklonio mi je dva svoja mala

Akvarela i rekao mi da je teško naslikati ono što je lijepo, a potom mi je

Ispričao jednu legendu o nekom knezu Šćepanu iz Konavala koji je tri dana

“Ljubio i obljubio mrtvu djevojku”, možda ćeš jednom o tome nešto napisati,

Rekao je, otada je prošlo mnogo godina, pripovijest nijesam napisao, ali još me

Kopka i još se nadam da ću je napisati, iako nijesam dovoljno spretan utkati
_________________________________________legendu u pripovijest.