Danas, kada se Europa sjećala holokausta, predsjednik Republike Ivo Josipović proveo je dan dijeleći, skupa s generalom Gotovinom, odlikovanja bojovnicima iz jedne hrvatske vojne akcije. Danas, kada se Europa sjećala holokausta, predsjednik Vlade Zoran Milanović razgovarao je o bankovnom sporu s jednom susjednom državom. Obojica su danas bili u Hrvatskoj, izvan Europe.

Na televiziji, danas, tekao je razgovor o Pablu Picassu, o spolnom odgoju i o prezervativima. Dok se Europa sjećala holokausta, predstavnik Crkve propovijedao je na televiziji protiv Vlade, rodne filozofije i prezervativa. U Dnevniku državne televizije urednik je obiješću pravdao desničarsku mladež koja je na trgu glavnoga grada aktivirala bombu.

Vijest o tome da je ovo bio dan u kojem se Europa sjećala holokausta spomenuta je u devetnaestoj minuti Dnevnika, i trajala je manje od minuta. Citiran je rimski biskup Ratzinger, javnost je obaviještena da je i u Hrvatskoj obilježena europska proslava. U za to predviđenim prostorima, u getu.

Da se Jasenovac, Đakovo, Jadovno, Rab, 27. siječnja 2013. na televiziji, u novinama, bilo gdje, ne spomenu riječju.

Iz očaja, srameći se zemlje u kojoj živimo, iz pogovora za prvi tom “Izabranih dela” Valtera Benjamina (Službeni glasnik, Beograd, 2010.), objavljujemo jedan odlomak. Autor pogovora i prevoditelj knjige pisac je Jovica Aćin. (m.jergović)

***

Prva. Svaki opis vređa bol i izneverava istinu. Bol je neiskaziv, a istina nikad iscrpiva. Ali, i bol i istina postoje na snimku jednog od logora smrti: snimak iz vazduha, načinjen 23. avgusta 1944, oko 11 sati prepodne. Postoje i drugi takvi snimci (od 31. maja i 26. juna iste godine), ali ovaj je, koliko znam, jedinstven. Na njemu se vidi stub dima koji se diže u nebo uprkos vetru koji ga zanosi. Fotografisan je Aušvic u obaveštajne svrhe. Izvor: arhiv Britanske kraljevske avijacije.

U tom času spaljuju pogušene mađarske Jevreje iz transporta majskog, junskog i julskog. Neke od tih ljudi video sam na fotografijama iz Mađarske. Sećam se dečaka sa jedne od njih, iz kolone koju vode na tranzitnu stanicu, a odatle nekuda. Nikuda. Još su mi oči pune njegovog lika, još taj lik sanjam, u košmarima nesanice. Mogao je to biti moj lik, ili lik mog starijeg brata, ili lik mog sina. To je lik svih dečaka, u tom jednom, iako je to lik sa crtama na licu samo tog dečaka koji je u meni zapamćen, danas u svetu kad ne želimo da pamtimo u strahu da ni sami nećemo biti zapamćeni.

Na fotografiji iz aviona je ceo logor. Logoraške barake poslagane su pod konac. Fotografija je visoke rezolucije i mogućno ju je uvećavati, usredsrediti se na zagonetne crne tačke. Pred nekim barakama vidljivi su redovi logoraša.

Nisu peći za spaljivanje uvek radile besprekorno. Usled preopterećenja redovno su se kvarile. Posao je nastavljan u priručnim pećima, na otvorenom. Zato je gust. I takoreći je beo. Dim. Naravno, crn, crn, ali sve mi u pozadini izgleda crno, pa je dim takoreći beo. To je od mog pogleda, koji tek uči da vidi nevidljivo.

Stub dima diže se iz takve peći na otvorenom, odmah pored Krematorijuma V, koji je inače bio maskiran naročito podignutom živom ogradom i mogao je da bude viđen jedino odozgo.

Stub dima je viđen odozgo. Stub dima na ovoj fotografiji. Jedino na njoj. Spaljivanje je u jeku. To je trenutak fotografisanja. Usred leta, usred smrti.

Možda upravo tog dana, pa čak i u taj čas, ili prethodnog dana, ili sledećeg dana, ali svakako tad, usred leta, baš tih dana, neki mladi grčki Jevrejin krišom je fotografisao to spaljivanje koje je u jeku. Sagnuvši se, pa je snimak bez dobre orijentacije, fotografisao je nage žene koje čekaju da budu pozvane u komoru. On je u sastavu specijalne jedinice koja opslužuje peći. On je u Krematorijumu V. I zna se jedino njegovo ime. Aleks. Kao žrtva, i on ubijen i spaljen, ali fotografišući hoće da svedoči uprkos tome što je nesumnjivo znao da će umreti. Morao je da učini nemogućno, i učinio je.

To je druga. Njegova fotografija je iznutra, odozdo, iz samog ognjišta. U Krematorijumu V i na čistini u njegovom domaku. U pozadini je visoka zelena živica sa drvećem, maskirna ograda krematurijuma.

Sad znamo da je fotoaparat unesen spolja. Krematorijum je u kvaru. Krov mu je oštećen. Ovog puta je to smišljeno. Specijalna jedinica je to uspela da izvede. Pozvani su zidari između ostalih žrtava koje napolju čekaju na svoj red. Jedan od njih vešto skriva aparat u pesku. Spušta ga u kofi sa krova, do ognjišta, gde ga prihvataju članovi specijalne jedinice. Potom istim putem biva iznesen, sa četiri snimka u sebi. Cela akcija trajala je najviše 15 do 20 minuta. Ne znamo Aleksovo puno ime i tačno poreklo. Njegovi snimci – koji su više od dokumentovanja, i deo su istorije fotografisanja koji je nedopustivo olako uključivati u istoriju fotografisanja, svrstavati, jer su neuvrstivi – podzemnim putevima su, tek 4. septembra, sakriveni u pasti za zube, izneti iz logora u kojem će fotograf ostati i nestati. I dospeli su u Krakov. Uz njih je bila i zabeleška koja je poručivala da se šalje dalje. Logor smrti biće “oslobođen” tek 27. januara 1945. godine.

Pre fotografije, koju Aleks, pognut, pravi ne gledajući, nego okidajući sa boka, pa je snimak iskošen, on je okinuo dvaput unutar krematorijumskih zidova, trenutak pošto su tela ukonjena. Ali, na njima vidimo specijalnu jedinicu, uokvirenu crnim vratima, kako radi pred oknima peći na spaljivanju leševa. Sama okna, za koja znamo da su bila duboka, ne vide se od dima koji izbija iz njih. Taj avgust bio je izuzetno vreo te godine, a vetar je bio varljiv od vrućine. O čemu je reč znamo na osnovu pisanih svedočenja. Ta dva snimka su takoreći autoportret specijalne jedinice u crnom okviru. Pogledajte nas, kao da kaže fotograf. Ovo smo mi! Ovo je naš portret. Stravičan i tragičan. Crna površina vrata bila je ulaz u komoru. Tamo je mrak. Smrt. Opasnost od koje nije bilo spasa. Možda taj okvir fotograf nije želeo na snimku, ali nije mogao da bira kadar. Nametnuli su mu ga dati uslovi smrti. Ti uslovi iziskivali su da sama smrt bude portretisana. Crna masa smrti na snimku nedvosmisleno govori o poslednjem statusu slike kao slike. Fotografija nas obaveštava o granice između smrti i fotografije, pri čemu je upravo ta granica, u tom trenutku, štitila fotografov život.

Posle fotografije sa ženama u uglu, fotograf uspeva da okine još jednom. Potpuni promašaj? Bez fokusiranja, zasenjena sunčevim zracima koji se probijaju kroz krošnje. Sve je nerazgovetno, “apstraktno”. Sunce i granje. To je slika izdisanja. Tako nam izgleda kao nekorisna. Kao da je uzalud fotografisano. Međutim, ona mora da je bila veoma važna za fotografa. Bila je čist gest. Trenutak života koji iščezava. Na mestu koje nije mesto i koje je bez horizonta. Jedan snimak, jedan dah. To je fotografov potpis. Prizor svetlosne brzine. Takoreći brzina kojom je fotograf fotografisao, u strašnoj žurbi. Podseća nas i gde se fotografisanje odigrava, na nemestu, u delu istorije gde postoji samo krik, gde je krik izvan vremena i postojanja i izvan reči. To je slika koja nam svojim nemim krikom pokazuje na koji se način nemogućno da zamisliti i videti. Ukratno, otpor u najčistijem vidu.

To su treća, četvrta i peta fotografija.

Tako, eno fotografije iz vazduha u koji lagano uvire stub dima, i u isto vreme evo fotografija iz podnožja stuba, sa samog mesta, na korak od izvora tog stuba koji se diže, iz koreništa gde se začinje jeknuće. Ono što čini vidljivim, ono na njima i ono između njih, neodvojivo je od nas. U nedostatku istine, fotografije su umesto istine.

Nastavnik muzičkoga bio je Ismet Pilav. Oniži, žustar čovjek, kraće noge, zbog koje je pocupkivao u hodu, sijed i vedar kao Mozart. Za nas, Pilav je bio postariji čovjek, iako tada, 1977. godine, vjerojatno nije navršio ni četrdesetu. Moja ga je majka znala iz srednje muzičke škole, bio je malo stariji od nje.

Pilav je bio entuzijast i čudak. Svi su drugi nastavnici, kao i mi, nosili modre kute – koje su se, zbog nečega, u Sarajevu tog doba nazivale keceljama – a on je nosio kutu boje trule višnje. Ali niti je njegovo čudaštvo bilo posljedica neke osobne odluke, izdvojenosti i socijalne nastranosti – valjda nije ni primjećivao da nosi drukčiju kutu nego drugi, ili ga za to nije bila briga – niti je njegov entuzijazam bio socijalistički. Baš suprotno. Od svih naših nastavnika, možda je samo on bio posve asocijalistička pojava. Ali entuzijazam mu je, možda, bio uvjereniji i nepokolebljiviji nego u sve i jednoga od dva milijuna članova Saveza komunista Jugoslavije. Bio je to, shvatit ću desetljećima kasnije, kada svi već budemo daleko od tog vremena, i kada ja budem najdalje od Sarajeva, entuzijazam učitelja muzike. To uvjerenje, koje graniči s autohipnozom, karakteristično za tolike učitelje gitare i klavira, violiniste koji se po periferijskim željeznicama guraju po prepunim kupeima, da bi došli do onoga svog jednog učenika, u čiji glazbeni genij vjeruju na način na koji neke naše starije žene vjeruju u Isusa Krista, Blaženu Djevicu i smisao sve zemaljske muke, to uvjerenje je, dakle, izvan svake ideologije i politike, ono neće promijeniti svijet, ali će preživjeti svaku lošu ideologiju, politiku i nepravičnu državnu vladavinu, jer je od svega toga trajnije i uvjerenije.

Ismet Pilav vjerovao je da ne postoje učenici koji su “bez sluha”, općenito nije vjerovao da na svijetu ima nemuzikalnih ljudi. Na učitelju je samo da u svakome od učenika probudi osjećaj za glazbu, da ga nauči da čuje, nakon čega je, po ovom vjerovanju, sve moguće. Oni za koje se kući vjerovalo da nemaju sluha, da im je slon stao na uho ili da ih je Bog lišio dara za onu umjetnost koja čovjeka najviše razlikuje od svih drugih pojava u prirodi, za Ismeta Pilava bili su najveći pedagoški izazov. Kada barem jedan od takvih progovori jezikom glazbe, čovječanstvo će biti korak bliže spasenju, a učitelj ispunjenju svoje misije.

U udžbeniku muzičkog vaspitanja za peti razred osnovne škole bila su, osim baroknih fizionomija klasičnih skladatelja, i neke učenicima bliže pojave. Odnekuda, tu se našao i Zubin Mehta, indijski dirigent. I on, kao i naš nastavnik, jedva da se približio četrdesetoj, a već je, eto, našao mjesto u udžbeniku. Kada o tome mislim, čini mi se da je Mehta bio i najmlađi čovjek čije se ime spominjalo u našim osmoškolskim udžbenicima. Mnogo mlađi i od mitskoga pionira bombaša Boška Buhe. Kako se našao u toj knjizi, ne znam, ne mogu istražiti, jer je već dugo nemam, a vjerojatno ne postoji mjesto, ni institucija, koja bi katalogizirala i čuvala stare udžbenike. Šteta, jer bi se preko njih mogla rekonstruirati društvena svijest pojedinog naraštaja, ono po čemu se generacije razlikuju jedna od druge. Ali i kada bih znao da negdje još postoji taj naš udžbenik za muzičko vaspitanje, ne bih se potrudio nalaziti ga. Moglo bi mi se, recimo, dogoditi da u njemu ne pronađem nešto čega bi unutra, prema mom sjećanju, trebalo biti. I što bi onda bilo istinitije i pouzdanije: moje trideset i pet godina očuvano sjećanje ili to što danas piše u toj staroj knjizi? Za povjesničara, ovako postavljeno pitanje ne bi bilo smisleno. Istina je ono što piše u knjizi ili što se može dokumentirati. U životu, koji će se ispripovijedati ili će se prešutjeti, istina je u dojmu, ili u načinu na koji je dojam nastao, istina je, dakle, u sjećanju na udžbenik iz muzičkog vaspitanja.

Osim Zubina Mehte, u toj knjizi veliki je prostor bio posvećen Rukovetima Stevana Mokranjca. Bile su to narodne pjesme, koje se ne pjevaju onako kako bi se pjevale narodne pjesme, nego onako kako se u onim dosadnim recitalima posvećenim obljetnicama narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije, u kantatama i oratorijima, opjevavaju neprijateljske ofanzive. Kada si desetogodišnjak, iz mahala koje okružuju Mejtaš, rano inficiran cinizmom jedne male čaršije u samome srcu Jugoslavije, vazda spremne da ismije sve što ne razumije, morao si se potiho smijuljiti Mokranjčevim Rukovetima i nastavnikovom posvećeničkom ushitu, kada bi na tu dragocjenu ploču, kirurški pažljivo, prislanjao ručicu s dijamantskom iglom trošnoga mono gramofona, proizvodnja Iskra Ljubljana.

Ismeta Pilava iskreno je užasavalo naše tiho, hinjsko ismijavanje Mokranjčevih rukoveti. Jer koliko god djeca bila samo djeca, a njegova učiteljska dužnost bila da djecu učini osjetljivom na glazbu, on nije mogao shvatiti da umjetnost nekome može biti smiješna. Nismo mi ismijavali zborove koji su pjevali tu našu najveću vokalnu glazbu, koja je u jedno spajala različite dijelove Jugoslavije i različita folklorna i kulturno-povijesna iskustva, nego smo ismijavali njegovu vjeru. Bilo je to ružno, i možda ću već tada u dnu duše osjetiti onu sitnu razjedajuću grižnju, koja će mi govoriti kako takvo ruganje, čak i kada je neprimjetno i kada se rugaš sam u sebi, nikako ne može biti ispravno.

Vjera je najuzvišenija kada je tako savršeno naivna. A nema ničega naivnijeg od učitelja glazbe, koji će, leđima okrenut razredu, jedanaestogodišnjacima pustiti neku veliku muziku, uvjeren da će ta djeca doživjeti obraćenje. Možda ne sad, ali u neka buduća, daleka doba, svakako. Za njega ne bi postojao smisao kada ne bi vjerovao u to.

U uglu muzičkog kabineta stajao je pijanino. Nismo mu za vrijeme odmora smjeli prilaziti, ama ni dodirnuti ga, iako je poklopac klavijature bio zaključan. Pilav bi izvadio ključ iz džepa kute, otključao ga i svirao. Bile su to jednostavne melodije, obično neke infantilne pjesmice, uz koje bismo svi skupa pjevali. Recimo: “Striček Martin, striček Martin, da l’ još spiš, da l’ još spiš? Već ti satić tuče, već ti satić tuče, din-dan-don!” Taj ne pretjerano inspirativan i pametan pjesnički tekst mejtaška je ordija urlala iz sveg glasa, bez imalo osjećaja za ritam i melodiju, izvan svakoga glazbenog smisla i razloga, jer nismo znali, niti ćemo ikada saznati, da u umjetničkoj glazbi tekstovi počesto baš i nisu na visokoj poetskoj razini. Tačnije, umjetnička glazba, pogotovo u scenskome i opernom žanru, vrlo često ima posla s očajnim pjesništvom, s tekstovima koje je nemoguće uglazbiti i s dramaturgijom koja je nepodnošljivo naivna. A i taj “striček” Martin, bio nam je smiješan, bit će i smješniji nego što bi nekome zagrebačkom i zagorskom učeniku bio smiješan “amidža” iz one pjesme – koja se, srećom, ne pjeva – srpskoga pjesnika Đure Jakšića.(“Jedanput ide stari amidža/ Ko neki sedi mandarin -/ A za njim tapka, trči, skakuče/ Junačke krvi najmlađi sin…”).

Ali naša slaba i jadna pobuna protiv glazbe i njezinog smisla nije, ipak, imala šanse protiv učiteljske i redovničke ustrajnosti nastavnika muzike Ismeta Pilava. Koliko god ga nervirali i dušu mu trgali svojom nevjerom, konačna pobjeda je njegova. Jer mi smo prošli, nas više nema, niti nas pamti to samostansko zdanje, s arhitekturom kao iz konviktskih proza Hermanna Hessea, u kojem je danas Katolički školski centar, a tada je bila škola s imenom Silvija Strahimira Kranjčevića, a njemu, Ismetu Pilavu pripada vječnost, koju dijeli s drugim učiteljima glazbe, u Sarajevu, po Bosni, i šire, dokle seže njihovo misionarstvo, sve do amazonskih prašuma, Venezuele i veličanstvenoga Josea Antonija Abreua, koji su poučavali djecu umjetnosti glazbe.

U tom udžbeniku za peti razred bilo je još nešto, što će mi na um pasti snježnih i depresivnih januarskih dana ove, 2013. godine, dok budem po novinama i web portalima čitao o prosvjedima, a zatim i izrazima žaljenja, koje će uputiti glavni tajnik Ujedinjenih naroda, povodom izvedbe jednoga srpskog marša na zajedničkoj proslavi Nove godine po julijanskome kalendaru, što ju je upriličio predsjednik Glavne skupštine Vuk Jeremić. Da, u tom je udžbeniku bio kratki informativni tekst o kompoziciji Marš na Drinu, koju je namjenski i nabrzinu skladao srpski kompozitor i učitelj glazbe Stanislav Binički, da bi se njome osnažila srpska vojska pred odsudnu bitku protiv vojske cara i kralja Franje Josipa Prvog, na planini Cer, u zapadnoj Srbiji.

Nastavnik Pilav pustio nam je i tu muziku na rashrndanom školskom gramofonu, a mi umjesto da se smijuljimo, začudo smo se zainteresirali, pa smo nadlanicom krenuli da udaramo ritam po klupama, što je on iskoristio i počeo nam dirigirati. Bio je, valjda, sretan što smo napokon na neku muziku pozitivno reagirali, makar to bio i – vojni marš. Sumnjam da je te 1977. ili 1978, u školi koja se jednim svojim ulazom nalazila u Ulici Mehmed paše Sokolovića, a drugim u ulici koja je nosila ime slovenskoga pisca Ivana Cankara, ikome na um palo da je to – srpski vojni marš.

Istina, meni je nešto drugo i tada, kao i danas, bilo na umu. Moj, tada već pokojni, djed Franjo bio je soldat u vojsci koja je ratovala na Ceru, i to protiv vojske koja se hrabrila Maršem na Drinu. Istina, njega na Ceru nije bilo, jer su ga poslali na rijeku Piave i na Kobarid, gdje je bosanska regimenta pošteno iskrvarila boreći se za nešto što je, bit će, bilo jednako važno i vrijedno kao i ono za što su se, i jedni i drugi, borili na planini Cer. Tako je bilo u Prvome svjetskom ratu, posljednjem ratu u našoj, pa i europskoj povijesti u kojem neće biti moralno diskvalificirani oni koji su se borili na strani poraženih. I to se, čak i u kabinetu za muzičko naše osnovne škole, jasno osjećalo. Nisam osjećao da je Marš na Drinu marš protiv moga djeda i nekih njegovih, u to vrijeme još živih i dobrodržećih drugova.

Glazba, kao i filmovi ili knjige, mijenja svoj kontekst s političkim i povijesnim promjenama. Ali ne trajno. Wagner je za Jevreje neko vrijeme bio soundtrack za holokaust. Ali ne zauvijek. Jedan od onih koji su najviše učinili u povijesnoj i estetskom rehabilitaciji Richarda Wagnera veliki je izraelski dirigent (uzgred, i najveći pobornik mira i koegzistencije s Palestincima) Daniel Barenboim. Osim što je riječ o glazbi i njezinim razlozima, koji nikako ne mogu biti manje važni od razloga čovjekove povijesti, pa ni patnji koji su u nju ugrađene, riječ je i o privatnim sjećanjima, uspomenama i sentimentima, u koje je upisana Wagnerova glazba.

Stanislav Binički nije veliki kompozitor, i bilo bi ga smiješno uspoređivati s Wagnerom. A Marš na Drinu jedan je od bezbrojnih vojnih marševa, nastalih u devetnaestom i dvadesetom stoljeću, koji se po svojoj vrijednosti previše i ne razlikuju. Radi se o manje ili više dobroj namjenskoj, primijenjenoj umjetnosti, koja u ratu ima jednu, a u miru drugu svrhu. Marš u ratu motivira vojnike da idu tamo gdje po zdravoj pameti ne bi htjeli ići. Marševski ritam toliko je jednostavan da nema tako tvrdog uha koje na njega ne bi reagiralo. Marš je prvi, a često i posljednji muški ples. Marširaju muškarci, svi k’o jedan, u melankoličnome i čudnom, u zastrašujućem homoerotizmu vojničke časti i domoljublja. Marševi su, većinom, skladani na način na koji je to učinio i Binički. Usred nekoga rata, pred neku veliku bitku ili poslije nje. Marš na Drinu marš je vojske koja je branila Srbiju od mnogo jačega neprijatelja. Što se kasnije s ovom muzikom događalo, za šta je i kada korištena, sasvim je druga stvar.

Moje sjećanje na Marš na Drinu vezano je, recimo, za peti razred osnovne i za nastavnika Ismeta Pilava. I ne mogu to sjećanje revidirati, ni u korist Vuka Jeremića, ali ni protiv njega.

Samo, nije ovo priča o njemu, nego o nastavniku Pilavu.

Nakon što smo se razišli na kraju osmoga razreda, nisam ga više nikada vidio. Ni na ulici ga nisam sreo, niti sam o njemu ikada išta čuo. Pitao bih, s vremena na vrijeme, majku, ali ni ona nije znala. Nestao je, kao što je nestalo skoro sve ono čemu nas je pokušavao naučiti. Zna tako biti na kraju nekoga dugog životnog perioda koji smo proveli u nekoj grupi. Neki od njih jednostavno nestanu. Kao što smo i mi nestali njima. Ne sjetimo ih se, možda, i godinama, a onda, jednom, postane izvjesno da ih više nikada nećemo vidjeti. Zašto, kako i kad, ni to se ne zna.

Od svega što nam je četiri godine objašnjavao i govorio, ostalo mi je samo da znam nacrtati violinski ključ. Sve drugo je izvjetrilo, u skladu s vječnom istinom da se nikoga ničemu ne da naučiti i da učitelji ne služe tome da nas nečemu uče. Ako treba, naučit ćemo već nekako sami. Učitelji su tu da pamtimo kakvi su bili ljudi, u što su vjerovali i jesu li uopće vjerovali. To je sav smisao. A Ismet Pilav, učitelj glazbe, bio je dobar i pažljiv, bio je temeljit i nije nikad odustajao od pokušaja da u svojim učenicima probudi interes za ono što je smatrao prvim i osnovnim svojstvom ljudskosti, za muzikom koja nas razlikuje od svega živog u prirodi. Jedino čovjek pjeva i svira. Pritom, vjerovao je u nešto što mi se tada, u petom razredu, učinilo savršeno nevjerojatnim: da su svi ljudi i svi učenici Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević muzikalni, samo što je nečija muzikalnost dublje zakopana, pa ju treba otkopati, kao jutarnji auto ispod napadalog snijega. Ni danas, kada sam od Ismeta Pilava stariji barem pet-šest godina, ne čini mi se to ništa vjerojatnijim, ali mnogo mi je značila ta njegova vjera, pa joj se i dalje divim. Ako sam u životu išta činio uzalud, i ako ću još išta činiti uzalud, zbog vjere u nešto za što razumno znam da je neostvarivo, ako sam se kada, poput onoga mrava, uputio prema Carigradu, pomiren s time da do Carigrada neću stići, a ispunjen time što sam na putu prema Carigradu, ako sam, dakle, vjerovao da će ljudi na kraju nešto shvatiti, samo im treba dobro objasniti, treba im pripovijedati, makar i na svoju štetu, tada sam to, svjesno ili nesvjesno, činio s uzdanjem u nastavnika muzike Ismeta Pilava. Nisam zapamtio ama ništa od onoga što nam je govorio, ali sam zapamtio kakav je čovjek bio.

– Odakle ste? Ljubazno mi prilazi zdepasti pedesetogodišnjak. Valjda jer sam jedini stranac u čekaonici ovog aerodroma.

– Hrvatistan, odgovaram.

– Ooo. Daleko ste od kuće. Dobrodošli u Tursku.

– Hvala Vam. Jako ste ljubazni.

– Prvi put ste u Turskoj?

– Ne. Bio sam već nekoliko puta. Prvi put sam ovdje, na istoku.

– I? Kako Vam se sviđa Turska?

– Jako mi se sviđa. Vi? Odakle ste vi.

– Iz Istanbula.

– O, pa i Vi ste daleko od kuće. Koliko ima odavde do Istanbula? Tisuću kilometara?

– Otprilike tisuću.

– Iz kojeg dijela Istanbula ste? I kako to da tako dobro znate engleski?

– Iz Karakoya. Ja sam ginekolog, pa često idem po stručnim skupovima.

– Karakoy? Tamo je jedno vrijeme živio Orhan Pamuk. Tamo je njegov Muzej nevinosti.

– Ne volim Orhana Pamuka.

Odjedamput u glasu više nema ljubaznosti. Zamijenila ju je odrješitost. Mada moj sugovornik i dalje ima usta razvučena u lažan smiješak.

Traži potporu oko sebe. Okreće se jednom mladom Turčinu koji sjedi do mene i objašnjava mu uzbuđeno na turskom. Spominje riječi “Ermenistan” i “milyion”. “Armenija” i “milijun” na turskom. Jasno mi je što objašnjava mladom Turčinu. Priča mu o tome kako je Pamuk javno spomenuo ubijanje milijun Armenaca od strane Turaka. A to je zakonom u Turskoj zabranjeno. Poslije toga je Pamuk suđen i oslobođen samo zbog ogromnog političkog pritiska Europske Unije. Mladi Turčin ga bez zanimanja sluša. Stariji Turčin je nezadovoljan. Nije dobio potporu koju je očekivao od mladića. Niti pažnju koju zaslužuje. Ako je mlađi uopće Turčin. Statistički, veća je vjerojatnost da je Kurd. Ipak je ovo dio Turske sa skoro apsolutnom kurdskom većinom.

Pazim šta dalje govorim. Jer radi krivo izgovorene riječi vezane uz Armeniju se ovdje može u zatvor. Ovo je zemlja sa najviše novinara u zatvorima na svijetu. A ja nosim pasoš koji mi ne garantira zaštitu. I još k tome nalazim se na aerodromu u gradu Diyabakiru. Centru kurdske pobune protiv turske vlasti.

Prije ovog grada bio sam u Karsu. Tamo Orhana Turci ne vole jer tvrde da je Kars liberalan grad. Tvrde da je susjedni grad Erzerum zatucan. I da je radnju romana Snijeg u kojem opisuje radikalnu Tursku Pamuk trebao smjestiti u Erzerum. A ne u Kars. Ironično je, utješio sam ih činjenicom da je na naslovnici hrvatskog izdanja knjige slika Erzuruma, a ne Karsa. Jedva su mi povjerovali da je to moguće. Da je neko tamo u Hrvatistanu, mogao zamijeniti Kars za Erzurum. Ili Erzurum za Kars. Ovisi u kojem ste gradu trenutno. I zato, jasno mi je zašto ga lokalpatrioti u Karsu ne vole. I jasno mi je zašto ga patrioti ne vole. Ali, da li postoji još nešto što mi promiče?

Mada mi se prekinuo obraćati, nisam izdržao da ginekologa ne pitam: Oprostite, da li ga Vi ne volite samo zbog onoga šta je rekao o Armencima. Ili ste pročitali njegove knjige pa Vam se ne sviđa kao književnik? Ili postoji neki treći razlog?

Neugodno je iznenađen. Jer shvaća da sam razumio što je pričao na turskom mladiću do mene. Lažno se smiješi. I mijenja temu.

– Bio sam u Sarajevu. I Bosni. Alija Izetbegović je bio jako dobar.

Ginekolog očigledno dobro zna internu anatomiju trokuta Hrvatistan – Bosna – Srbistan. Ali teško ne složiti sa njim.

– Alija Izetbegović je bio stvarno dobar čovjek. A kako Vam se svidjelo Sarajevo? I Bosna…

– Nije mi se svidjelo. Sve je nekako malo.

– Da. Naspram Istanbula i šesnaest milijuna stanovnika, Sarajevo je stvarno malo… Jeste li možda čitali Andrića? Ivu Andrića. On je iz Bosne i dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Kao i Orhan Pamuk.

– Nisam i neću. Čuo sam za njega. On je mrzio muslimane.

– Da, priča se to za njega. Zato i Pamuka niste čitali?

– Pamuk mrzi Turke…

– Ali on je Turčin?!

– Nije. On je kao i Vi. Vi ste PKK!*

-Ja?

– Da, Vi! Upire prstom u mene i viče, ali na čudan način, sa ljutnjom u očima i sa smiješkom na usnama:

– PKK! PKK!

Uplašio me. Gledam zbunjeno uokolo. Nitko se ne pomiče. I nitko ne obraća pažnju. Valjda jer su svi ostali stvarno PKK.

Zdepasti Turčin ljutito odlazi. Bojim se da će me prijaviti. U fotoaparatu imam slike koje bi mogle neke ljude postaviti u opasnost. I mene također.

Gledam upitno mladog Turčina. I pitam ga: Izgleda da se ljuti na mene. Čime sam ga razljutio? Što sam krivo rekao?

Mladić odmahuje rukom: Turci…

Izgleda da je mladić ipak Kurd.

Svađa se nastavlja dalje. Sada bez glasa. U meni. Svađam se sam sa sobom: Šta ti je to trebalo. Lijepo ti u turističkom vodiču piše, još je dodatno podebljano: Sa Turcima ne raspravljati o politici!

Onaj drugi “ja” se brani: Ali nisam ni spomenuo politiku. Pričao sam o književnosti!

Treći se pridružuje: Ok sad. Dosta je svađe. A ti dalje zašuti. I o politici i o književnosti i o promatranju ptica pjevica. Našao si mjesto za komparativnu književnost. Zatvor u Diyabakiru spada među deset najgorih zatvora u svijetu. Ako te ovaj ginekolog prijavi, otići ćemo svi skupa ravno u pičku materinu.

___

* PKK – Radnička partija Kurdistana, organizacija koja se bori za nezavisnu kurdsku državu. Svrstana u terorističke organizacije od strane EU i SAD-a

Otkako sam kao suvozačica na motoru završila u jarku pokraj ceste, bolujem od alergije na motore. Bit će da se to zove Vespa sindrom. Ove sam se dane, pak, suočila s bolešću čiji naziv podsjeća na moj stari poremećaj. Naime, naš je sedmogodišnji sin Maksim boravio u bolnici zbog Kawasakijeva sindroma. Dok se on borio s teškom vrućicom i svakojakim drugim jezivim neugodnostima, taj se pojam kroz deset dana polako nastanio u naše glave, postao jasniji, značajniji i uobičajeniji, kao da je oduvijek tu. Kawasaki.

Bolest, međutim, nema veze s motorima, naziv je dobila po japanskom doktoru Tomisaku Kawasakiju koji je već 1961. godine otkrio da se posebna skupina simptoma zna pojaviti zajedno, uvijek u istom obliku, i da svaki put izaziva istu sliku bolesti. U prošlim se desetljećima saznalo kako terapijski djelovati na bolest i koje su moguće komplikacije. No do dana današnjeg ne zna se točan uzrok tog sindroma. Ima svakakvih teorija, ali ni jedna nije dokazana. Sve može početi običnom upalom grla, pa ako ta upala još naiđe na oslabljenji imunitet djeteta, razvit će možda daljnje znakove. Čak može biti povezana s redovitim cijepljenjem.

Dok se Maksim žario pod temperaturom, istraživala sam sve o toj bolesti, pretvorivši se u hodajući Kawasaki priručnik, čitala sam i najsporednije pretpostavke, aktualne i već odavno odbačene, u potrazi za onim jednom uzrokom koji će nama objasniti zašto je baš on zagrlio ovu bolest.

Posebno me se dojmila jedna teorija koja ima, čini mi se, čak i poetičnu snagu. Jedna studija iz 2011. godine istražuje poveznice između bolesti i vremenskih uvjeta. Usporedivši vremenske prilike u godina u kojima se bolest u Japanu pojavila u epidemijskoj mjeri, kao i u San Diegu, istraživači su došli do zaključka da postoji konstelacija vjetrova koja podupire pojačano pojavljivanje sindroma. Prevedeno na naše primorske prilike to glasi ovako: Mjesec dana mora vladati južina i onda se naglo okrenuti na buru. Kawasaki sindrom je, piše u toj studiji, “a wind-born desease”, bolest rođena iz vjetrova.

Jednom, pišući knjigu u kojoj su vjetrovi imali glavnu ulogu, bila sam opsjednuta tom pojavom, pogotovo vjetrovima u našem kraju, u Kvarnerskom zaljevu. Dugo sam radila na toj knjizi, skoro deset godina, i tako su Bura, Jugo i Tramontana postali sastavni dio mog života. Nastojim objasniti ljudsko ponašanje, mentalitet i karakter svojih sugrađana kroz činjenicu da su izloženi takvim jakim zračnim strujama. Jednostavno ne ostaješ ravnodušan, razvijaš neku čudnu povezanost i ovisnost o tim turbulencama. Neobično ti je kad krov tjednima ne škripi, kad nema zujanja ili šuškanja pred prozorom. U zimskim se mjesecima najbolje povući u kuću, jer “je bura zlo”, može ti poremetiti misli i raspoloženja ili te fizički napasti, potresti te i srušiti na tlo. A da o jugu ne govorim… Dugotrajni jugo znatno će povisiti broj nesretnika koji će se baciti s Krčkog mosta ili u najmanju ruku napuniti odjel za psihijatriju u riječkoj bolnici. Postoje i dobri vjetrovi, uglavnom ljeti, koji ti se podvuku pod kožu, nježne etezije koje te maze i ljube, svježi maestral koji će ti olakšati život u vrućim ljetnim danima. U vezi s burom svakako treba razlikovati običnu i črnu buru, prva čisti kišne oblake i stvara najblistavije nebo, intenzivno plavetnilo koje će ti napuniti srce neobjašnjivom radošću, dok se kod črne bure skupljaju tamni, visoki uznemirujući oblaci, koji nose snijeg i hladnoću. Tri takva “črna” trebaju proći do kraja ožujka, tek onda može doći proljeće.

Danas, na 156. godišnjicu rođenja Andrije Mohorovičića, poznatog meteorologa iz susjednog Voloskog, koji se među ostalim bavio istraživanjem bure u našem kraju, vodimo naše dijete kući nakon što je prošao najgori dio te olujne bolesti. Zahvaljujući Mohorovičiću danas u Hrvatskoj imamo meteorološku službu, jer je znao od koje je važnosti vremenska prognoza. On se ne bi čudio teoriji da postoji moguća poveznica između vjetra i bolesti, sigurna sam u to. Kako god bilo, uz pomoć primorskog Mohorovičića i japanskog Kawasakija, a najviše naravno zbog brige pedijatara u klinici na riječkoj Kantridi, koji su se u pravom trenutku sjetili i Kawasakija i Mohorovičića, mi danas idemo doma.

Malo me strah da sam mnogo prije nego što se Maksim rodio svojom opsesijom vjetrovima izazivala njihovu ljutnju, da su se urotili protiv nas jer sam se previše uplitala i pitala. U neke je stvari bolje ne dirati. Bilo bi pametno da ni sada ne čitam previše o bolestima s japanskim nazivima, bolje nekim riječima ne dopuštati da ti ulaze u rječnik. Dogodilo se ono što se u našoj dolini događa stoljećama. Jugo, pa bura. A poznato je da “črna bura i temperatura traju osam dana”. I tako je i bilo.

Puno hvala ili: 有り難うございます arigatō gozaimasu!

Ovaj tekst objavljen je kao reakcija na tekst Biljane Srbljanović Kratak ogled iz etike medija ili Откључај профил гадуро. Oba su objavljena na beogradskom web portalu Peščanik. Kako esej Teofila Pančića govori o koječemu što nadilazi povod polemike, prenosimo ga na Ajfelovom mostu

***

Sigurno znate onaj prastari vic: umrla Fata, i novopečeni udovac Mujo otišao u novine da da čitulju. Pitaju ga kako će glasiti tekst čitulje? Pa, “Umrla Fata”, da kako će? Dobro Mujo, ali ima još mesta, dodaj još nešto? Mujo malko razmisli, pa napiše: “Umrla Fata, prodajem škodu”. Ko veli, kad već ima prostora, daj da se ne baci uzalud.

U tekstu-lamentu Biljane Srbljanović Kratak ogled iz etike medija ili Откључај профил гадуро, “Fata” je medijski linč kojem je ovih dana podvrgnuta od anonimnih internetskih fašista i sociopata svih vrsta (posredstvom sajta “Blica”, a onda i na Tviteru), a iz nekog razloga mojoj je malenkosti pripala uloga škode. To je jedini “poetički” ključ u kojem se da čitati ovaj bizaran mix, jer je drugu, suvisliju vezu teško pronaći. A i onoliko “veze” koliko bi se dalo napabirčiti, nimalo ne ide u prilog autorki i njenim klimavim i površnim – to u boljem slučaju, tj. onda kad nisu otvoreno bezobrazne i vrišteće unfair – tvrdnjama i zaključcima.

U ovom nimalo tviteraški opširnom tekstu samo su dve žive i “domaće” osobe spomenute imenom i prezimenom. Jedna je Vuk Jeremić a druga sam, gle, baš ja (pardon, spomenuta je i Brankica Stanković, ali uzgred i “pozitivno”). Zašto Vuk Jeremić, biće da je sasvim jasno, jer su Biljanine tvit-kritike nebuloznih i štetočinskih egzibicionističkih poduhvata (slučaj “Marš na Drinu”) ove poslovično neartikulisane persone na (srećom ili nažalost, kako se uzme) privremenom radu daleko od Srbije neposredan povod za sve one kante pomija koje su joj se – naime, Biljani S. – ovih dana izlile na glavu. Mene, međutim, oprostićete mi, nekako više zanima otkud baš ja u baš takvom društvu, baš ovim povodom?! Ipak, hajde da najpre vidimo – kroz tri tačke – šta je to što se Biljani Srbljanović desilo nakon njenih famoznih antijeremićevskih “tvitova”, i šta je ona iz toga izvukla, u delu teksta u kojem iz nekog razloga nalazi za shodno da se obruši na moju malenkost.

Tačka jedan. Orgija uvreda, pretnji, iživljavanja i sajber-cipelarenja u izvedbi anonimne voajerske gomile sručila se na Biljanu Srbljanović zato što se usudila naprosto da izrekne svoje mišljenje o javnom delovanju (i to o našem zajedničkom trošku) jednog javnog delatnika. Koji se pri tome diči nekakvom cirkuzantskom varijantom “patriotizma”, pa ako dirnete u njega onda ste, je li, dirnuli u kodifikovanu i propisanu varijantu “patriotizma”, ergo u jednu od najvećih svetinja svake anonimne i krvožedne gomile na ovom svetu. Ako pri tome još i sajt jednog manje-više uglednog “mejnstrim” medija posluži kao polazna platforma za linč, tu onda od elementarne medijske etike zaista ne ostaje ništa, i Biljana je Srbljanović s punim pravom ljuta, uvređena, zgrožena… you name it. Mediji, pa još “pravi”, profesionalni, bili oni online ili offline, ne smeju da služe kao platforma za linčovanje bilo koga, bilo kojim povodom. I Biljana S. zaslužuje svaku podršku i zaštitu, mada (avaj) prave i efikasne zaštite od ovakvog linča zamaskirane rulje pri današnjem stanju stvari zapravo nema, što odlično zna svako koga su bar jednom u životu provukli kroz tu mašinčinu za mlevenje ljudskog mesa. Što se mene tiče uvek sam, u skladu sa svojim skromnim mogućnostima, principijelno “branio” Biljanu Srbljanović od kojekakvih huškača i hajkača, u rasponu od davnih Kalajića i JUL-ovskih marodera, pa do nedavnog, pomalo specifičnog “slučaja Šone”. Ne mislim da mi zbog toga “autorka s interneta” duguje nekakvu “zahvalnost” jer nisam to radio iz tzv. prijateljske usluge nego zato što sam smatrao da tako činim ispravnu stvar. Ali ipak, i ja sam nekakav insan i ništa ljudsko nije mi strano, pa mi se nekako, priznajem, činilo da makar neku elementarnu korektnost možda zaslužujem; uostalom, svako je zaslužuje, ne?

Tačka dva. Rizikovaću da neko zlurado zaključi kako koristim prigodu da se “ističem”, ali moram napomenuti, jer nije nimalo nebitno za ovu priču, da prokleto odlično znam šta se dešava Biljani Srbljanović zato što sam bezbroj puta provlačen kroz tu istu mašinu već godinama unazad, manje-više u kontinuitetu. Rodno mesto svih tih divota najčešće su kojekakve “diskusione grupe” i forumi – or whatever it’s called – te desničarski, ultradesničarski i gigadesničarski sajtovi, ali bogme ni sajtovi stanovitih “mejnstrim” medija nisu baš mnogo zaostajali. To ide dotle da je čak i kada su me napali metalnom šipkom u gradskom autobusu, na internetu usledila masovna orgija zluradog zadovoljstva u stilu “tako mu i treba” ili “trebalo ga je još jače”. Glavne platforme za ovo iživljavanje bili su sajtovi famoznih beogradskih tabloida, hvala im od srca i dabogda im se vratilo po zasluzi. Ni tu nije vrhunac ni kraj. Na Stormfrontu ili tako negde verovatno i dan-danas stoji nešto što je neko postavio još ko zna kad, a na račun moje malenkosti: ma ne treba s njim razgovarati, njega treba… i onda ide slika snajperske puške. Baš mio prizor, ozarim se sav kad ga se setim. To je valjda ta bezobalna sajber-demokratija čijoj emancipovanoj širini ja, srećom, uopšte nisam dorastao, niti nameravam da dorastem.

Dok je sve to dolazilo s “desnice”, stvar je bila makar predvidiva, i čovek se mogao tešiti time da to ionako “ide u rok službe”, i da je to svojim radom “zaslužio” pa će to i nositi kao svoj krst, i da se uostalom od te mentalne strukture ništa bolje nije ni moglo očekivati. Dovoljno je, međutim, bilo da izrazim svoje revizionističko inokosno mišljenje oko jedne u “istorijskom” smislu relativno trivijalne stvari (“beli listići” & co.), pa da na E-novinama prođem kroz gotovo isti tretman, i to u nekoliko navrata: najprostačkije moguće uvrede, petljanje u stvarni i imaginarni privatni život, bizarne klevete i konfabulacije, pretpubertetski pokušaji duhovitosti, i sve, apsolutno sve što možete zamisliti iz repertoara sociopatskog iživljavanja anonimne sajber gomile. A sve pod visokim pokroviteljstvom neobično uglednog uredništva tog slobodarskog medija. Jedino su, doduše, pretnje fizičkim nasiljem u ovom slučaju čini mi se izostale, to naprosto nije stil “leve” frakcije sajber-gomile. Sve drugo je bilo isto, već viđeno, nešto s čime sam odavno primoran da naučim da živim. Avaj, jedino nije nigde bilo Biljane Srbljanović da se – možda, eventualno, slučajno, ukoliko, ako baš – javno pomalo zgrozi nad time (pa makar i na Tviteru). Doduše, nije bilo praktično ni bilo koga drugog od hrabrih drugosrbijanskih legendi da to učini: idi bre, gde da se zameraš nervoznim Lukovićevim snajperistima, pa i sam da prođeš kroz isto?!

Tu dolazimo do tačke tri. Praksa mahom anonimnog (jeste, ima i onih koji bi vam to uradili pod svojim pravim imenom, ali takvih je ipak mnogo manje, jer su sajber sadisti gotovo uvek kukavelji i drhturavi bednici) iživljavanja nad poznatim i markiraim metama na internetu duboko je neetička i duboko mi je odvratna. O tome sam pisao mnogo puta, raznim povodima, ponajmanje glede vlastitog “slučaja”. Nije bitno dešava li se to meni, ili nekome ko mi je po svojim stavovima blizak, ili pak nekome ko je negde sasvim daleko; suština je u tome da to ne treba da se dešava nikome, a prvi korak ka tome jeste demontiranje i delegitimizovanje lažljivog i demagoškog narativa kako je to “na internetu normalno i neizbežno”, jer bože moj, promenila se tehnologija, pa šta sad. Međutim, ja ne pišem o tehnologiji (te “za” ili “protiv” nje) nego pišem o medijskoj etici. Etika se ne menja automatski, “po defaultu”, sa svakom promenom tehnološke paradigme! Nekada si, ako hoćeš da ubiješ čoveka, morao lično da ga probodeš mačem u borbi prsa o prsa a danas možeš pritiskom na dugme da pobiješ hiljade ljudi udaljenih bezbroj kilometara, pa šta? To je samo tehnološka promena, a ubistvo kao čin je podjednako etički nedopustivo. Eto, nekako mi se čini da je to ozbiljna tema glede medijske etike, a ne da li neki kolumnista voli ili ne voli Tviter.

Naravno, ljudska je priroda teško izmenjiva, i malo je toga zaista novog pod Suncem. Uvek je bilo budala, denuncijanata i psiho i sociopata i ostalih devijanata, ali tek su sa internetom dobili pravu mogućnost da sa govnjivim i toksičnim sadržajem svojih glava lako, besplatno i sigurno tj. anonimno izađu u javnost. Da je to ozbiljan (i rastući) problem upravo medijske etike nije nešto što sam ja izmislio u svojoj dokonosti ili uvređenosti ili bandoglavoj staromodnosti, nego je ozbiljna tema danas u svetu, o tome se mnogo piše i polemiše, silne relevantne knjige su već o tome napisane. Meni ta tema ne da mira jer mislim da je važna i da taj problem neće nestati sam od sebe, nego će samo rasti. Avaj, jedino što je o tome proslovila Biljana Srbljanović – ispravite me ako sam štagod propustio! – bilo je nadmoćno ironisanje kako se, eto, “Teofil opet nešto ljuti na internet”. Ne znam kako to izgleda kad se neko “ljuti na internet”, ali znam da se ja ljutim na nešto drugo, a to je ono isto što je sada zadesilo Biljanu Srbljanović, i zbog čega je ona sada s pravom silno ljuta. Naravno da je medijum po sebi neutralan, i naravno da se ne treba “ljutiti” na pušku nego na ubicu, ali jasno je i to da treba videti šta ćemo s tom prokletom puškom, kako da se spreči njena, jelte, “zloupotreba”. Ili, u protivnom, da se pomirimo s tim da živimo u nekakvom “prvobitnom stanju”, kao Ameri sa svojim nepodnošljivo lako dostupnim puščetinama kojima svako malo neki otkačeni psiho bez adekvatne terapije pobije sve što mu se nađe u dometu. Ili kao svi mi, kao stvarne ili potencijalne žrtve sajber gomile, regrutovane i nahuškane neretko i od profesionalnih medija, bilo da se radi o onima “rođenim” na internetu, ili o internet ograncima tradicionalnijih medija. Ali, ako se mirimo s tim, ili čak to držimo nekom posebnom srećom sajber-slobode koja revolucionarno dokida urođenu sklonost cenzuri zlih tradicionalnih medija, onda ne treba da budemo toliko iznenađeni i uvređeni kad i nas provuku kroz toplog zeca sajber linča, a što je samo tamnija i neprijatnija strana te iste bezobalne slobode i apsolutne neodgovornosti anonimnih krvožednih gomila diskretno vođenih od ponekog Uglednog Uredništva. Jel’da je sve to nekako mnogo simpatičnije kad se dešava nekom drugom, možda nekom tamo Teofilu P. (to jest, da sasvim površno zahvatim iz E-novinskog repertoara, masnoj debeloj svinji, govnetu, spodobi, đubretu etc.), ili Ljilji Bez Sisa Smajlović, “šarmantno” nobelovanom “zlom starcu” Dobrici Ćosiću, ili već bilo kome ko nisam Ja, a pogotovo je neodoljivo ako to fljuskanje iz mraka govnima u lice markirane mete dolazi od nekoga s “moje” strane, što je onda baš strašno dražesno i vickasto i uopšte urnebesno herzlich? A ako neko misli da je tu nešto fundamentalno trulo i da to ipak treba nekako menjati za dobrobit svih, da se ne bismo kolektivno podavili u govnima, onda je taj sigurno nekakav bezvezni kromanjonac koji se, eto, “ljuti na internet”.

Kako god, neka “autorka sa interneta” slobodno prodaje škodu ako joj to baš godi. Koju god cenu da postigne, neću tražiti procenat.

Imam prijateljicu koja je sa mnom prije dosta godina studirala jezik i književnost. U to vrijeme imala je i pjesničke ambicije, mada neutemeljene na nekakvoj darovitosti. Objavivši nekoliko pjesama prestala je pisati, udala se za imućnog čovjeka, pravnika, i živjela životom uzorne domaćice, ali domaćice koja voli čitati i, naročito, razgovarati o književnosti. Prije nekoliko dana saznao sam, iz osmrtnice u novinama, da joj je muž iznenada umro. Telefonirao sam joj da joj izrazim sućut, a ona mi je tom prigodom rekla da bi se voljela sa mnom vidjeti jer mi želi nešto ispričati. Našli smo se, i evo što mi je rekla:

“S mojim se mužem posljednjih mjeseci događalo nešto neobično: skoro svakog jutra, probudivši se, kazivao mi je da je u snu proživio nešto za šta je tvrdio da je ludo, mada je to zaboravljao, pa nije znao što je usnio. Ja sam ga, međutim, noću slušala, probudio bi me, pa sam mu ujutro govorila da je spavajući pričao, ali na nekom čudnom jeziku koji mi se na mahove činio tuđim. Dosta riječi bilo mi je poznato, ali bilo je tu i nekih glasova kakve nikad ranije nisam čula, a koji kao da su pripadali nekom egzotičnom, azijskom ili afričkom jeziku. ‘Koji je to jezik kojim govoriš u snu a koji je meni nepoznat?’, pitala sam ga, a on bi na to odmahnuo rukom, odgovarajući mi da ne govorim gluposti. Ali vremenom, te njegove ekstravagantne noćne ispovijesti sve više su me čudile. Opsjedala me je sve upornija pomisao da se u njima krije neki smisao. Doista, činilo mi se da ga u tim nevezanim riječima počinjem nazirati, mada teško, pa sam odlučila da koliko god mi to bude moguće bilježim ta njegova noćna kazivanja, iako su ona pokatkad zalazila i s onu stranu artikuliranog govora. Učinila sam to, a kasnije, kad sam to što sam pribilježila stala čitati, presenetila sam se. Bila je to poezija, još neviđena, krajnje čudnovata, ali poezija! Jezik sna kojim je, spavajući, govorio moj muž, bio je jezik poezije. Promislivši, zaključila sam da me to u stvari ne mora čuditi. Poezija izvire iz maštanja, iz snova, onih budnih, ali zašto ne i iz onih snijevanih? Čovjek u snu može da bude ono što mu iz nekih razloga nije dato da bude u budnom stanju. Tako je i moj muž bio pjesnik! Usnuli pjesnik!”

“Sličan Trnoružici, koja čeka svog princa!, rekao sam s osmijehom, “u ovom slučaju svoju princezu, da ga probudi i otkrije mu njegovu pravu prirodu…”

“Rugaš mi se… I on se narugao kad sam mu poslije nekoliko tjedana pokazala to što sam iz noći u noć bilježila. Rekao je: ‘Apsurdno, smiješno, odvratno!’ Iz njega, budnog, progovorila je njegova racionalna i pragmatična priroda jednog pravnika. Kazao mi je da mu to više ne pokazujem i da prestanem zapisivati to što on u snu bunca. Dodao je da to nitko nikad ne smije vidjeti, štoviše, da bilježnicu s tim budalaštinama moram uništiti.”

“I jesi li ga poslušala?”

“Ni govora! I dalje sam svake noći bilježila njegova poetska kazivanja, jecanja, hropce, izraze jedne duboke, potresne agonije, a sve mi je to ličilo na jedan proces, na razvoj čiji sam krajnji cilj i krajnje domete željela da vidim. Jedino u čemu sam riješila poštovati njegovu volju bilo je da to nikome ne pokazujem. Ja ću ostati jedina čitateljica tog nesvakidašnjeg, iznimnog poetskog djela koje čuvam, samo za sebe, evo, u ovoj bilježnici!”

Pred nosom mi je zamahala bilježnicom iz koje je u tom trenutku ispao jedan listić. Dograbio sam ga.

“Ha! Ščepao si ga! Dobro, napravit ću iznimku, prekršit ću zabranu svog muža. Možeš to pročitati. To je posljednje što sam pribilježila, i što nisam stigla prepisati u bilježnicu. A to je, kao što ćeš vidjeti, i onaj krajnji cilj, onaj najdalji domet koji sam očekivala. To je čist, najčistiji mogući izraz.”

Čitao sam:

Hrrr hrr hrr hrr
Hrrrr hrr
Hrr Hrrrr

Puć puć

Hrrr Hrrrr

Puć puć

“Pa da”, rekao sam u sebi, “ovaj krajnji i čisti izražajni domet, bez obzira na to koliko je nov i originalan, bez sumnje već ima za sebe unaprijed spremnu ladicu u prebogatoj teorijskoj i kritičkoj ostavi za literarne kategorije. Uostalom, ova poezija zbilja jeste pravi pravcati jezik sna. Sad mojoj dragoj prijateljici, nekadašnjoj nadobudnoj pjesnikinji, preostaje jedino da praznim listom papira obilježi vječni san svog muža.”

Sve je na prvi pogled izgledalo isto
ustao je on, ustao sam i ja.

Obojica sa rukama na prknu
šetali smo se gore – dole.

On je zapalio cigaretu
ja sam zapalio cigaretu.

Obojica smo zapalili cigaretu
čuvajući šakama plamen od vjetra.

Zatim smo je do pola popušili
i istim pokretom ugasili u pepeljari.

On je sjeo za sto
ja sam sjeo za sto.

Obojica smo ispružili ruku
on je uzeo telefonsku slušalicu a ja olovku.

On je u slušalicu govorio
a ja na papir pisao.

Kad je spustio slušalicu
ja sam spustio olovku.

Iz olovke je ispala pjesma
a s druge strane slušalice
pao je grad.

sanjam neko cvijeće koje ne postoji i samo u množini
raste na bledu.
sanjam i krhotine nekog predavanja
iz lingvistike na otvorenom.
osim mene na predavanju je jedan slovenac
i neka mala ciganka, iranka.
gospođa profesorica piše bijelom kredom
po polovici kuće. druge polovice nema.
vidi se dvorište i cvijeće vulkansko
ljubičaste boje.
slovenac kaže to su bledske bedlje
i sve ih uzme u zaštitu, počupa.

sanjam da je netko pred ulazom jutros
napustio pisaću mašinu olympia.
to je neki namučeni pjesnik,
to je gaddafi odustao od romana,
kaže moj tata.
ovome snu prilažem fotografiju.

Kako je moguće da smena Ksenije Radulović nije vest, a kamoli Tema, dok je smena Sretena Ugričića bila neviđeni skandal?

***

Da je nešto učestvovala u jednoj od onih besmislenih novinskih anketa tipa “kako ste proveli novogodišnje praznike”, Ksenija bi Radulović s punim pravom mogla da kaže: “rasterećeno”. Ko je Ksenija Radulović? Verujem da znate, ali za one koji su se kasnije uključili u program: ugledna teatrološkinja, bivša selektorka Sterijinog pozorja, te direktorka Muzeja pozorišne umetnosti. Oh, pardon: bivša direktorka! Naime, baš pred samu novu godinu, Radulovićevoj je iz jedne ugledne beogradske poslastičarske zanatske radnje stigla čestitka u vidu (nenajavljene) smene. Tek tako, bez bilo kakvog obrazloženja. A na njeno je mesto postavljen stanoviti Kovačević Momčilo, za kojeg se u teatrološkim krugovima zna jedino po tome što je svima savršeno nepoznat. Tako se čuva kontinuitet napredne poslastičarske kadrovske kulturpolitike: rasteruj kvalitetne i dokazane ljude i na njihova mesta postavljaj savršene anonimuse bez lika i dela.

Naslućujem mogućnost da je čitalac sada pomalo zbunjen. Radoznala ste osoba živahnog duha, pratite društvena kretanja, redovno zavirujete u manje-više sve one medije koje su tzv. Naši označili kao neprijatelje vaskolikog srpstva, uredno čekirate personalna i kolektivna priopćenja Progresivne Inteligencije. Kako je onda moguće da za smenu Radulovićeve niste ni čuli, ili ste samo načuli, ukoliko ste pratili i one sitne, agencijske vesti? Drugim rečima: kako je moguće da smena Ksenije R. gotovo da i nije vest, a kamoli Tema, dočim je, ne tako davno, smena Sretena Ugričića sa mesta direktora Narodne biblioteke Srbije bila neviđeni skandal od kojeg je sve brujalo i nedeljama u Srbiji kao da nije bilo ničega važnijeg?

Ovde sam dužan izvesna razjašnjenja. Zašto ova dva slučaja dovodim u bilo kakvu vezu? Pa, Radulovićeva i Ugričić dele barem to da su na svoja mesta dospeli kao “Đinđićeve bebe”, dakle u ono postpetooktobarsko vreme, kao mladi, stranački neangažovani stručnjaci, nosioci nove kulturne politike u Srbiji koju je čekalo izvlačenje iz ruina sramne Miloševićeve epohe. Ugričiću je, s razlogom, i to navođeno u prilog kada se govorilo o skandalu njegovog smenjivanja. Na celu tu aferu ne moram da vas podsećam, pisao sam vaktile o svim njenim aspektima; niko tu nije bio sasvim nedužan i bezgrešan, ali je i sama smena i njen način i njeno obrazloženje bila nepatvorena svinjarija, bruka jedne vlasti koja je tada već bila u odlasku, mada to nije znala. Hm, u odlasku? Pa dobro, kako ko: nešto mi se ne čini da je najglasniji Ugričićev smenjivač Dačić Ivica bilo kuda otišao, ali dobro sad.

Poenta priče je, dakle, na drugoj strani. Smena Ugričića i ceo skandal koji ju je pratio označila je definitivan razlaz nemalog dela intelektualnog krema “druge Srbije” s onim što je izvesni A. Vučić – I believe you’ve heard of him – voleo da zove “Tadićev režim”. Dakako, nije to bio razlog tom razlazu, nego samo zgodan povod: da nije bilo to, bilo bi nešto drugo.

E sad, šta se to ovih dana desilo Radulovićevoj? Ono isto što i Ugričiću: smena iz političkih razloga. Zašto kažem “iz političkih”? Zato što bilo kakvih stručnih razloga nema, ili nisu navedeni. U slučaju Ksenije R. zapravo nema apsolutno nikakvog objašnjenja: smenjena je naprosto zato što se vlasti tako može, zato što eto hoće da namiri nekog svog čoveka na tom mestu. Da su se iscimali toliko da potraže nekakav “razlog”, mogli su navesti bilo šta, boju njenih cipela, ili možda to da je – da se poslužimo paralelom sa slučajem Lasla Blaškovića – časopis Teatron izdavala na mrskoj nenarodnoj latinici. Ukratko: smena K. R. naprosto je iživljavanje nekompetentne i neodgovorne političke moći nad ljudima koji nešto konkretno i dobro rade za srpsku kulturu, kao što je to bila i smena Sretena Ugričića.

Kako je onda moguće da se o tome ovako gromoglasno ćuti? Nigde ni najmanjeg glasa protesta, otpora, nepristajanja?! Gledam, listam, slušam, pretražujem, skrolujem: ma jok, savršena šutnja Progresivne Inteligencije i njene posluge! Ograđujem se, jedino je možda Biljana Srbljanović napisala nešto u uglednom beogradskom dnevnom listu Tviter gde ima kolumnu, ali to ne znam jer Tviter ne čitam, ne što ne bih hteo nego se nekako uvek rasproda pre nego što stignem do kioska.

Ispada nekako, hteli-ne hteli, da jedini dokučivi razlog ovakvoj mrtvoj tišinčini i tolikom kontrastu u odnosu na vrlo srodan slučaj Ugričić može biti tekuća idila između PI i Nik-Vuč-Dač trijumvirata, koja me “strukturno” i inače sve više podseća na sojuzničku ćutnju patrijotskog “cveta srpske pameti” nad zvizdarijama ranog Miloševića tamo negde 1988-1990. To jest, peh Radulovićeve je što je pala od pogrešne ruke… A može i ovako: Ugričić je slavno pao na Sutjesci i sada je Sava Kovačević, a Radulovićeva je, eto, anonimna žrtva bombardovanja Beograda, i to još savezničkog! I ko zna da li je tu kraj. Da sam na njenom mestu, spremio bih vunene čarape i tranzistor sa baterijama, nikad se ne zna šta ti nosi dan a šta noć u Novoj Srbiji. A pomoći se ne nadaj, nego će neko još i da te šutne u prolazu.