U istanbulskoj četvrti Pera najstarija je knjižara na Orijentu. I najveća.

Mala katnica koja je u nizu sa drugim katnicama ove jednolične ulične kompozicije. Ostale kuće u nizu su zatvorene. Izgledaju prazne. Na kraju niza tih kuća, na uglu, je ulazak u Tunel. Tako ovdje zovu svoju jedinu liniju podzemne željeznice.

Iznad ulaza u knjižaru piše ime. Na francuskom. Librarie de Pera. Knjižara Pera. I broj. 22.

Unutra mrak.

Ono malo svjetla dolazi od prozora.

I lampi sa staklenim zelenim sjenilom.

Četrdeset tisuća knjiga. Tako piše u vodiču.

Nema šanse da ih je toliko. Knjižara se sastoji od samo jedne prostorije. U prostoriji je nekoliko zatvorenih vrata. Vjerojatno je ova kuća spojena tim vratima sa susjednim kućama. U kojima su pospremljene ostale knjige. I zbrajam. Koliko kuća je potrebno spojiti u kompoziciju da bi primile četrdeset tisuća knjiga? Vjerojatno dvadeset i dvije.

Putujem prstima po hrbtovima knjiga na policama. Dolazim do neobične knjige. Knjiga od kozje kože.

To još nisam vidio. Ima jednu kvalitetu koju današnje knjige nemaju. Težinu. Knjigu ne možeš suditi po težini. A trebali bi. Jer postoji naziv laka literatura. Zašto ne postoji naziv teška literatura? Trebalo bi tako biti da kad otvoriš knjigu da ona poprimi svoju stvarnu težinu. Sukladnu svojim riječima. Mislima. Idejama. Emocijama. Jer neke knjige ne zaslužuju da budu izdane u džepnom izdanju. I da ih se nosi u torbi sa češljem i gumicom za kosu. Neke knjige bi trebale kada ih otvoriš da padnu na pod od težine. Neke knjige se ne bi trebale moći držati rukama. Trebale bi postojati posebne dizalice za čitanje nekih knjiga. I da kad padnu, knjige, da ti zgnječe nožne prste. Da znaš da poslije te knjige više nikada nećeš moći isto onako kao prije hodati. I da ćeš njenu težinu čitav svoj život za sobom vući. Ali to nije kazna. Nego je to povećanje mase povećanje vlastite gravitacije. S nekim knjigama naša osobna gravitacija se povećava. I poslije svoga povećanja sposobna je privući druge svjetove. Koji su bili izvan dohvata naše prijašnje sile teže. Izvan dosega naše centrifuge. Dosega naše ruke.

Odjedanput se knjižara pomakla. Tek toliko da mi koljena klecnu. Ali nije mi ispala knjiga sa kozjom kožom iz ruke. Nije njezin pad zatresao knjižaru. Nešto drugo se dogodilo. Pogledao sam prodavača koji je sjedio u uglu. On se nije zabrinuo radi ovog udara ni najmanje. Sjedi u uglu na stolici. Nasmiješio mi se i dodirnuo je vrhovima prstiju šilt svoje kape. Prodavač je odjeven u uniformu. Čudno. Prodavač u knjižari u uniformi…

Diže se iz fotelje. Korača dva koraka do mene. Staje. Obraća mi se ljubazno i službeno na francuskom.

– Bonjour Monsieur. Votre ticket, s’il vous plaît.

Treba mi malo vremena da shvatim. Kakvu kartu on želi od mene. Ali ne uspijevam shvatiti. To mu i kažem. Na francuskom.

– Ne razumijem.

– Ne razumijete francuski?

– Ne gospodine. Ne razumijem na koju točno kartu mislite.

– Kartu. Od Konstantinopola do Istočnog kolodvora…

– Mislim da Vas ne shvaćam. Vjerojatno sam Vas krivo shvatio. Možete li, molim Vas, ponoviti?

Nisam više siguran u svoj francuski. Dobro ga čitam, ali govorni mi je još šepav. I vjerojatno je u pitanju on. Moj francuski. Očigledno sam čovjeka krivo shvatio. I to je dovelo do ove zabune.

Ali on nastavlja:

– Pardon Monsieur. Ja sam taj koji je pogriješio. Molim Vas da iziđete. Onaj udarac maloprije, to se lokomotiva upravo spojila. Uskoro krećemo.

Sada sam već siguran. Očito krivo shvaćam što mi on želi reći. Bunim se.

– Ali radno vrijeme knjižare još nije gotovo i želim još…

– Žao mi je gospodine. Molim Vas…

Odlazi do vrata i uljudno mi ih pridržava dok ja zbunjen i uvrijeđen izlazim van.

Zatvara vrata za mnom odmjerenim potezom. Kao da je to radio tisuću puta.

Još uvijek sam zbunjen. I povrijeđen.

I zbunjeno gledam u izlog knjižare.

Postaje mi jasnije. Barem mislim da mi je jasnije. Jer poslije onog što sam vidio sve je na trenutak postalo jasno. Ali samo na trenutak. Jer mi je opet u sljedećem trenutku opet sve postalo nejasno.

Na prozoru izloga je sitan francuski natpis: Ne naginji se kroz prozor. I okačena je metalna tabla. Metalna tabla koja se stavlja na vagone vlakova. Na tabli piše ime ove kompozicije: Orient Express. Naznačena je početna stanica: Konstantinopol. I zadnja stanica: Gare de l’Est.

Istočni kolodvor.

U Parizu.

I (fakti 1)

Fra Dominik (Viktor) J. (Jajce, 1913 – Jajce, 1950). Službu je započeo kao mladi kapelan 1938. u franjevačkom samostanu na Petrićevcu kraj Banje Luke, a život završio ustrijeljen nasred ulice u svomu Jajcu 1950. Između ta dva datuma stao je jedan kratak život, obilježen strašnim pečatom. Na Petrićevcu fra Dominik je služio zajedno sa svojim sugrađaninom i vršnjakom, fra Tomislavom Filipovićem; tamo su bili zajedno i u veljači 1942, onda kada je fra Tomislava pokrenula mračna kainovska krv. Kada je jednom Dominika pokušao prekaliti i ohrabriti da ide s njime u krvave pohode s ustašama gurajući mu u ruke golem krvav nož, on se počeo tresti, pao na pod, pjena mu je udarila na usta, i – nikad se više nije oporavio. Njegov mračni drug, izbačen iz Bosne Srebrene i iz Reda, otišao je dalje u svoju zločinačku slavu, a Dominika je bolest sve više izobličavala. Vratili su ga u Jajce u samostan, u kojemu je boravio cijeli rat, obavljao svećeničke dužnosti, ali uz povremene ispade poslije kojih se nije sjećao ničega. Obuzimala ga je slast i strast priprostoga domovinskog i nacionalnog zanosa, zbog kojega je dolazio u nemile sukobe s fratrima staroga kova.

Poslije rata bolest je naglo uznapredovala. Oslobođen od aktivne službe, Dominik je boravio kod majke Mande u Varošu, starome srednjovjekovnom jajačkom podgrađu. Tu ga je na ulici, u povratku s materom iz crkve, ubio mlad oficir Titove pobjedničke vojske, „vodnik, musliman Šabić iz Ključa“: repetirao pištolj i ubio Dominika na mjestu. Nije bilo nikakve istrage ni suđenja – majka i sva rodbina oprostili su ubojici i nisu tražili nikakav postupak.

II (obiteljska priča)

Kroza sve obiteljske brodolome, ondašnje i skorašnje, preživjelo je nekoliko listića bilježnice u koju je fra Dominik zapisivao svoje stihove, a sačuvana je jedna njegova fotografija iz mladih dana: dječak na prijelazu u adolescenciju, krupne oči pune nekakve nejasne panike, guste i duge obrve, široke, lijepo srezane usne. Stihovi bili su prazni i suhi, srednjoškolska ljubavna lirika na ah i oh, bez ijedne greške i bez ijednoga živa mjesta. Ni nalik na Dominikovu sudbinu. Ali, kad se malo bolje zagledaš, kroz njih se provlači motiv nekakvog neizrecivog straha: Ja se bojim / Tamnih sjena, / Što se kriju / Ispred zjena. // Kad u noći / Gdjegod stojim, / Sve me straši, / Sve se bojim. / Jer predamnom lete / Neke čudne, tamne / Silhuete. // I poput srne / Kroz poljane ravne / Sve ih više grne. Baštinik papira i uspomena došao je do bilježnice i fotografije dugo nakon što se je fra Dominikova sudbina ispunila, one noći pod starim jajačkim krovom kada mu se amidža otvorio i predao priče i papire. (E, moj Jablanoviću, beli si Jablanović! Dobro pamtiš, pa, evo pamti i za mene!)

Nakon ređenja, fra Dominik i fra Miroslav našli su se zajedno u samostanu na Petrićevcu. I odmah zaboravili jedan na drugoga. Fra Miroslav se predao uzbuđenju vremena i događaja, a fra Dominik, zasanjan i zatravljen, sve pažljivije i sa sve većom jezom osluškivao trnce i drhtaje koji su nailazili iz nepoznatih prostora nutrine. Rat gotovo da ga nije ni doticao: gledao je a nije vidio, slušao je a nije čuo.

Sa zimom i sa snijegom još više je ušao u se, još više se izmaknuo svijetu. Drugi su ga ostavili na miru, odjedanput svi zabavljeni nekim većim brigama i prečim poslovima. Samo je fra Miroslav katkad znao zapeti za njega, s nekim nerazumljivim zahtjevima i prijedlozima. Ali, sve kao šaleći se i žureći, usput… S tim čovjekom Dominiku je i inače bilo teško. Znali su se odmalena, odrasli su zajedno, ali ga se oduvijek bojao: lakoće s kojom je izgovarao teške i strašne riječi, nečiste čulnosti što se prosto presipala s njegovih mesnatih, izvraćenih usana, nikad suhih…

Za vrijeme zajedničkih objeda, sve kraćih i sve uzrujanijih, vidio da je da se gvardijan sve češće prepire s fra Miroslavom, oštro a ispod glasa, a da ostali fratri s njime više i ne govore bez velike potrebe. No sve je to prolazilo kraj njega kao tuđe…

Sve do onoga jutra.

Iza sna su ga, odjednom, trgnule psovke, strašna vika, tutanj koraka, mislio je da se kuća prolama. Čuo je gvardijanove teške kletve i fra Miroslavljeve psovke, i još se nije bio ni pribrao, kad je ovaj grunuo u njegovu sobu. Mahao je rukama, vikao, na licu mu je bio čas smijeh, čas neki opaki sijev, požurivao ga – da se oblači, da se spremi, da se konačno nađe jedan pravi… Bio je bez habita, u civilu, u čizmama, za pojasom mu je virila drška revolvera, iznad Dominikove glave mlatarao je golemim nožem i počeo mu ga gurati u ruku.

Dominik je tada doživio napad i slom od kojega se oporaviti neće nikada, a fra Miroslav otišao u svoj krvavi pohod. Za tri dana već u Sarajevu fra Anđeo, provincijal bosanski, hitnom naredbom poslao ga je u ramski samostan i pokrenuo njegovo izopćenje iz Reda, na što se on se glatko oglušio. Iz Bosne ga je nestalo i u njoj više nikada nije viđen. Dominik je legao u postelju, danima je njegovo stanje ličilo na agoniju, a kada se kako-tako oporavio, bio je to neki drugi čovjek. Izgledao je kao strašilo, govorio je nesuvislo. Strašno se uznemirivao na svaku buku, galamu, glasan smijeh. Opremili su ga u Jajce u samostan, blizu kući i materi.

Nakon oslobođenja grad je naglo i opasno oživio. Ispunio se novim ljudima, novim riječima, novim zvukovima. Sa svih strana odzvanjali su pozivi, pojačani uličnim razglasom, objašnjenja, naređenja, pa neke gromoglasne pjesme i svirka. Na igrankama, u kavanama, na ulici pojavljivali su se oficiri – mladi, utegnuti, s pištoljima o pasu. Svijet je bio njihov, oni su driješili i vezivali.

Po oslobođenju Dominikova se bolest naglo pogoršavala. Starješine su mu 1947. dali eksklaustraciju i pomogli da bude otpremljen u bolnicu za živčane bolesti u Vrapču. Tamo je otišao u siječnju 1948, a u kolovozu je vraćen – mati i braća su uvidjeli da mu oporavka nema, te su ga uzeli kući, na svoju njegu i brigu. Materi je ostalo da pali svsijeće i upravlja molitve: „Samo da ga Bog uzme!“

Za nekoga kratkog i varljivog poboljšanja, onih prozračnih, još ne previše toplih dana u lipnju, kada odozdo od Vrbasa struji ugodna svježina, mati se ponadala da bi dite moglo izaći iz kuće, među ljude, bar do crkve i natrag.

I, eto toga Dominikova dana!

Izlazi s materom iz crkve, s nedjeljne mise, hodaju polako, osjeća blagu prazninu i vrtoglavicu, tanak i visok, u mrkome habitu, čini mu se da mu je glava visoko iznad zemlje, čak iznad tijela, kao da odozgor odnekud gleda na sve, i na sebe sama. A onda najedanput u taj mir, u tu lijepu sporost provali neobuzdani čopor dječurlije, sjuriše se iz pokrajnjega sokaka, ugledaše Dominika onako nestvarnoga i ranjivoga, i nepogrešivo okrenuše na njega svu urnebesnu rugalačku energiju, skačući oko njega, urlajući, dižući prašinu. Dominik poče uzmicati, zatvarati oči rukama, podlakticama, čas jednom, čas drugom, ali na koju god stranu da krene, krug se zatvori, a vika pojača. Izbezumljen, on poče grabiti kamenje s puta i bacati spram djece. Pogodi slučajno jedno u butinu, ono se poče derati i plakati. Ostala malo ušutješe i ustuknuše, Dominik krenu izvan toga prokletoga kruga, majka sva usplahirena za njim. Odjedanput prolomi se strahovita zapovijed:

– Stoj! Ne mrdaj! Pucat ću!

Dominik se okrenu: na deset koraka pred njim stoji golem oficir u visokim čizmama s revolverom u ruci, koji nastavlja vikati:

– Bagro popovska i ustaška, zar na djecu…

Taj revolver i te čizme ispuniše Dominika nekom neizdrživom bolju. Sav se napregnu i zategnu, i zamahnu rukom u kojoj je još bio kamen veličine šake. No, taj se zamah još čestito ni ne rodi, kad prasnuše pucnji – jedan, pa drugi, pa još jedan za njima. Dominik se skupi po prašini, na putu pred crkvom, mati po njemu ridajući, svijet se razbježa, a ona dječurlija se nekuda rasuše. Oficir vrati revolver na mjesto, popogleda okolo, i ode službenim korakom, pisati izvještaj.

III (fakti 2)

Drugi svjetski rat u franjevačkom samostanu sv. Luke u Jajcu.

Kroz cijelu otomansku prošlost malen, zaspali bosanski gradić, umoran od nekadašnje velike, herceške i kraljevske historije, Jajce je u godinama ovoga rata ponovo pozornica burnih događaja i čestih vojnih i političkih promjena. Sve se one na poseban način prelamaju kroz život male redovničke zajednice. Starinskim fratrima, poput Josipa Markušića i Bone Ostojića ili Jaroslava Jaranovića, župnika u obližnjemu Podmilačju, mrska je tuđinska okupacija, kao i ustaški teror prema pripadnicima drugih vjera i nacija, osobito Srbima i Jevrejima. Na „kongresu“ provincije Bosne Srebrene u lipnju 1943. Markušić govori: „U srcu i osjećaju prema deset božijih zapovijedi, našoj prošlosti te nakanama crkve da se raširi pojam naroda tako da u našem govoru i shvaćanju ne budu isključene i druge vjere. Svi su oni naš narod, budući jednoga jezika, ili kao vjernici ili u nastojanju da nam budu prijazni (…) Slično kao u nekom naukovnom zavodu, na primjer gimnaziji, svi đaci bilo koje vjere, svi su naši đaci, svojih profesora. (…) Tako bi trebalo da i mi svi budemo prema svemu narodu sve triju vjera, iz pravde i iste nakane. (Ja sam zasadio, Apolo je zalio, a Bog je dao napretka. -1. Kor., III., 6.)“ Mlađi, pak, nisu otporni na zvuk nacionalnih trublji, lako nalaze opravdanja za sva zla, kao nužna u obrani „mlade hrvatske države od srbokomunističkih i partizanskih bandi“, ni ne primjećujući vlastiti ljudski, etički i franjevački debakl. (Markušić će u jednoj zgodi, ogorčen, napisati: „Zemlja će se okrenuti kad se stvari razjasne koliko je nepatriotizma bilo u telaljenom hrvatstvu!“)

Na sličan način dijeli se u gradu hrvatsko stanovništvo a jednim dijelom i muslimansko.

O svemu tome na pomalo stenografski ali vrlo plastičan način obavještava nas ljetopis koji je fra Josip Markušić vodio svih tih godina. Ovdje će nas zanimati tek dijelovi koji se tiču fra Dominika, i iz kojih se možda može nazreti pravolinijski kobna neizbježnost njegove sudbine, a u njima je opisan i napeti neprijateljski odnos između ove dvojice fratara, oprečnih po svemu. Za upotpunjavanje istine o fra Dominikovoj sudbini oni su važni zato što o mladiću govore jezikom i tonom posve drukčijim od obiteljskih uspomena – skeptičnim i racionalnim, bez milosti i ublažavanja.

Pa, najbolje je „pustiti čoveka da priča slobodno“ (I. Andrić):

26. XI. 42. Fra Dominik J. jučer u podne uteko nekuda, veli u Lučinu, u habitu i u kaputini, danas u podne vratio se sav izgubljen i iznemogao, gladan, veli da od jučer ništa nije jeo… Na kozlučkom mostu pitala ga straža partizanska gdje je bio, koliko ima do Lučine, kad je otišo? – Odgovorio da je išo nad bolesnika da ima do Lučine 1 sat, da ne zna kad je pošo

8. XII. 42. U Matici umrlih pišući o smrti dvojice Klarića nadobudni i suludi Fra Dominik napiso da su strijeljani od partizanskih bandi. (U službenu knjigu ne dolaze taki izrazi, uopće.)

27. III. 43. Ludi razgovori za večerom u 19 h: Fra Luka K. i Fra Dominik J. i njihovi gotski razgovori. (S ovakih propadaju narodi i države, pale se crkve i samostani, strijeljaju svećenici.)

6. V. 43. Fra Dominik J.: i pravo je da su topovi pobili seljake i avioni palili kuće, svi su oni komunisti.

27. VII. 43. Fra Dominik J.: u gradu ima oglas za ucjenu od 100.000 RM za glavu „druga Tita“, a da su jajačke cure rekle: „ne damo ga ni za 200.000, kako je lip“!

28. VII. 43. Fra Dominik: osuđuje ubojstva, ali je za to da se Židovima oduzme imetak i oni pošalju u logor. Ja: „Luđače jedan, i bezbožniče, na sramotu je našu, i moju najviše, da ti u samostanu boraviš!“

24. VIII. 43. Fra Dominik J. se izjašnjuje za njemački protektorat.

31. VIII. 43. Sukob u blagovaonici za ručkom radi odnošenja iz kuće: ja upozorio da je to i prije bilo, on: „Marš“. Ja: „Da si ti u pravom samostanu ili ne bi bio ovdje ili bi bio svezan! Crkva i narod moraju biti zaštićeni, bili pametni, bili ludi koji ga ugrožavaju.“ Gvardijan: „Ne smiješ govoriti starijemu: marš!“ – „Marš i ti!“ Gvardijan: „Ostavi tanjur!“ „Ne ostavljam!“ Poteže nož.

5. IX. 43. „Nožin-aga“ (Fra Dominik J.) govori o bombardiranju ili noćas, ili 8. IX. na Gospojinu, ili u petak 10. X. 43.

11. II. 44. Fra Dominik veli da će u šumu ako zavladaju partizani.

15. IV. 44. Fra D. J. išo na Mile nad bolesnika, presretnut i uhvaćen od partizanske patrole kao sumnjiv, radi nespretnosti, jer su tražili iskaznicu koju je on sakrio i nije htio pokazati. Prekopali mu džepove, vodili pred polit-komesara, ispitivali i zatim pustili.

6. V. 44. Fra Dominik J. ne će da potpiše fingiranog provincijalnog dopisa „za arhiv“, u kojem se osuđuju ubijanja 1941: ne ću, ja ne znam ništa, zovu sad naknadno, neka obrazlože za šta, hoću ako traži Poglavnik!

8. V. 44. Razgovor o taocima u Sarajevu, da se traži 100.000 Kn.; Fra Dominik veli: ne žalim ih kada su krivi! (To već ne spada u narod već u čopor!)

17. V. 44. Fra Dominik J.: što govori svijet o hrvatstvu u samostanu: on i Fra Bogoljub J. su Hrvati, gvardijan i Markušić su Jugoslaveni i anglofili.

3. VI. 44. Fra Dominik prijeti gvardijanu: da pazi s kim se sastaje.

13. VII. 44. Fra Dominik gvardijanu: ljuti se Gestapo da fratri ne surađuju, samo malo mlađi, od kojih je samo jedan ustaša. (Ja sam reko: kako bilo, ali ti si jedini izdajnik hrvatstva!)

12. IX. 44. Iza večere kad je opet poveden razgovor o općoj partizanskoj mobilizaciji, za koju se čulo, Fra Dominik J. kao obično infantilno počeo govoriti opasne stvari, našto sam ja iza duge šutnje reagovao, a on: „Stid Vas bilo, svijet se sablažnjuje; kad umrete nitko Vam ni na ukop ne će doći!“ Ja: „Bolje je da i to bude, nego da radi luđaka propane narod!“

15. IX. 44. Partizanski oficir najavljen da će doći u samostan prenoćiti. Fra Bogoljub J. i Fra Dominik J. ostali da otvore vrata, čekali do 20,50 h a onda otišli spavati. Oficir je došo u 21 h i zvonio. Čuo ga je ali nije nije htio ustati Fra Dominik, i oficir se vratio. „Hoću mi ja ustajati!“

24. IX. 44. Rasprava o istoj stvari: „Zar da mu ja ustajem, nisam s njime pod bukvom spavo“. Ja sam reko da on, Fra Dominik, nije nauk samostanskog života i uljudnosti, susretljivosti i gostoprimstva. On na to: „Ne bih usto ni Markušiću!“ Na to sam reko da je infantilan, a on je potego čašu, koju mu je oduzeo Fra Bogoljub J.

10. X. 44. Fra Dominik J.: „Njemačka je dala 150.000 vojnika da brani Hrvatsku, bit će velike krvi, sve će domobranske obitelji koji su se predali biti spremljene u logor a imetak im zapljenjen, hrvatska vojska doći će u sve gradove koji su sada zauzeti.“

13. X. 44. Fra Dominik J. ode u Barevo nad bolesnika: partizani mu dali konja alata, gotova osedlana. Konja pridržaje i pomaže uzjašiti seiz partizan, musliman.

Partizani: Janko Štukelj za Petrićevac član „Ozne“ u posjeti kod Fra Dominika J. (sa partizanom Srbinom Svetom): grle se i ljube, Fra Dominik izjavljuje: „Vi ste partizani podnijeli nadčovječanske napore“! Štukelj pita: jesu li vam šta činili partizani? – Nisu. – Znao sam ja, jer za jajačke fratre znaju sve brigade i u njima se o vama govori.

10. I. 45. Fra Dominik J.: Tko je za „njih“ ujest će se za jezik! Oni nisu zakonita vlast, ne moram se njima pokoravati, niti mi šta mogu učiniti.

18. I. 45. Priče babe Smiljane. Fra Dominik J.: ovo vam velim i podvlačim, upamtite da je to bilo 18. I. i nikad ne ću opozvati: Njemačka će pobijediti! Ustaše su vojska, domobrani nisu ništa, i sad strojnica iz Guče Gore praši na Travnik!

20. I. 45. Fra Dominik J. uči goniti motor i auto kod nekog partizanskog šofera. Za svoje čizme reče da ih se ne boji nositi kod partizana, ali bi se bojo od Nijemaca.

24. I. 45. Fra Dominik govori da se u Jajcu već pozdravljaju sa „Spremni!“ Da već imaju dvije satnije „ustašica“ koje predvodi gospođica Javor te će u Jajce doći, a „sigurno će mnoge jajačke djevojke pristupiti k njima“.

17. III. 45. Fra Dominik J.: javio radio „Donau“, da je Jajce zauzeto od partizana, to znači: eto za pet dana akcije!

30. III. 45. Čuje se da je počeo napadaj N.O.V.J. na Sarajevo. Fra Dominik: kažu da 100.000 oboružane njemačke vojske ide u pomoć Sarajevu.

15. IV. 45. Fra Dominik J.: čuje se da su Hrvati ubili Fr. Del. Rusvelta. U Kozluku ima žena koja pogađa s molitvenikom i ključem u ruci. I on je danas prisustvovo, te mu je pogađala kad je izmolio Očenaš: „Nijemci će pobijediti. Nijemci će doći u Jajce. Gvardijan će ići u partizane. Gvardijan će stradati.“

28. IX. 45. Fra Dominik J.: Šta ono pucaju topovi vazdan, pa sve bliže i bliže.

IV (fakti 3)

U leksikonu Tko je tko u NDH (Zagreb 1997) nalazimo nekoliko sistematiziranih podataka o Tomislavu Filipoviću – Miroslavu Majstoroviću. Rođen u Jajcu 4. VI 1915, pogubljen u Zagrebu 1945. Gimnaziju završio kod franjevaca u Visokom. U franjevački novicijat stupio u lipnju 1932. u Livnu i tom prigodom dobio ime fra Tomislav, pod kojim je poznat do srpnja 1942. Nakon završena novicijata položio prve zavjete 30. VI 1933; nastavio gimnaziju i nakon velike mature započeo studij filozofije i teologije u Sarajevu. Za svećenika zaređen u rujnu 1939. Posljednju godinu studija 1939/40. proveo je u Kraljevoj Sutjesci, a sredinom 1940. došao za kapelana na Petrićevac kraj Banje Luke. Povezuje se s Viktorom Gutićem i pristupa ustaškom pokretu. Nakon proglašenja NDH počeo je djelovati kao samozvani vojni kapelan, bez dopuštenja svog provincijala i banjalučkog biskupa. Zbog neposluha i svojevoljne veze s ustašama napisan mu je premještajni dekret u siječnju 1942, da ide u Ramu, na što se on oglušuje. Kao dušobrižnik 2. poglavnikove tjelesne bojne sudjelovao u napadu na sela Drakulić, Motike i Šargovac i zločinu nad pravoslavnim stanovništvom u veljači 1942. Koncem veljače odlazi u Zagreb, završava u istražnom zatvoru zbog tih zločina. Nakon puštanja Vjekoslav Luburić ga u lipnju1942. šalje u Jasenovac za jednog od zapovjednika logora, gdje se predstavlja prezimenom Majstorović. U međuvremenu ga je papinski legat Giuseppe Marcone suspendirao i upućen je zahtjev Upravi Reda i Svetoj Stolici za njegovo isključenje. Zahtjev je usvojen te je Filipović isključen iz franjevačkog reda 10. VII 1942, kada gubi i pravo na ime fra Tomislav. Koncem listopada 1942. premješten je iz Jasenovca u Staru Gradišku za zapovjednika logora i tamo ostaje do sredine ožujka 1943. U tim su logorima ubijeni deseci tisuća ljudi; prema raznim izvorima smatra ga se izravnim sudionikom u tim zločinima. U ožujku 1943. upućen u Mostar, u činu satnika pod prezimenom Karlović, za operativnog pobočnika pukovniku Franji Šimiću. U prosincu 1943. vraća se u Zagreb na raspolaganje zapovjedništvu Ustaške obrane. U travnju 1944. dobiva čin ustaškog bojnika i odlazi u Liku za pobočnika zapovjednika 4. ustaškog zdruga. U rujnu 1944. premješten je za zapovjednika Kozarskog područja, gdje ostaje do početka 1945. kada je zadužen za vođenje izvještajne službe u istočnoj Bosni. Početkom svibnja 1945. povlači se u Austriju i predaje Britancima koji ga odmah izručuju jugoslavenskim vlastima. Osuđen na smrt u Zagrebu 29. VI 1945.

U jajačkom ratnom ljetopisu fra Josipa Markušića, s datumom 11. siječnja 1945. nalazimo ovu bilješku: „Ing. Blum, iz Sarajeva, priča kako je bio u svim logorima N.D.H., a uteko je sa još petoricom drugova iz Gradiške, kad su napravili i iskušavali motorni čamac. Čamac upravili prema Kozari, pratili su ih tri ustaše s puškama. U zdogovoru su bili njih četvorica logoraša, a dva nisu. U zgodan čas na znak, koga je sam Blum dao, pograbili su njih četvorica trojicu stražara, kad nisu htjeli razoružani poći s njima, a u to su se pridružila i druga dvojica logoraša, pa su stražare s oružjem bacili u Savu. Jedan od logoraša je uhvaćen, Blum je uteko i preko Kozare došo u Jajce, četiri su se logoraša izgubila. Vidio je u logoru kako Majstorović jaši konja bjelca i vodi 2000 zatvorenih na klanje.“

V (fakti 4)

Kada je u lipnju 2003. godine papa Ivan Pavao II posjetio Banju Luku, ponovo je u srpskim medijima podgrijana mračna storija o Filipoviću-Majstoroviću, uz umjesno podsjećanje na ustaške zločine ali i uz ponavljanje uvriježenih a netačnih podataka. Na to je uredništvo franjevačke revije Svjetlo riječi po prvi put objavilo nekoliko izvornih dokumenata, iz kojih se može precizno rekonstruirati Filipovićeva uloga u tim zločinima. Onaj koji bilježi objavio je tada u novinama članak u kojemu je pisao o povijesnoj važnosti tih dokumenata i podcrtao u njima jedan moment: u tim izjavama, zapisnicima, dopisima, odlukam i osobnim pismima može se u puno kompleksnijemu svjetlu sagledati što se i kako se doista događalo – i u pokolju Srba Drakulića, Motika i Šargovca u veljači 1942, i sa samim fra Tomislavom Filipovićem. Tu je i njegova vlastoručno potpisana izjava, koju je dao istražnim organima Pavelićeva UNS-a u istrazi što su ju povodom pokolja ultimativno tražili Nijemci, tu je i prepiska između Sarajeva i Vatikana o njegovu izgonu iz reda i Crkve, tu je i objašnjenje kako su ga ustaše sklonili u Jasenovac, jer tamo Nijemci nisu mogli zalaziti. Među tim dokumentima najzanimljivije je pismo, što ga već ostarjeli banjalučki župnik Branko Župančić piše 1981. godine gvardijanu samostana na Petrićevcu fra Stanku Buzuku, koji ga moli da napismeno ispriča svoj susret s Filipovićem-Majstorovićem u logoru Stara Gradiška. (Tamo ga je sreo i Ilija Jakovljević, i opisao u svojim memoarima iz logora.)

Onaj koji bilježi upoznao je Župančića kao student ranih šezdesetih, kada je ovaj došao na župu, s glasom nesvršenogaa rimskog doktora crkvenoga prava i dugogodišnjega komunističkog robijaša. Bio je čeljade razgovora i ljubitelj književnosti, ali i pravi čovjek starinske vojujuće Crkve. Brzo su se razišli, između ostaloga na Krleži a naročito na Marinkovićevoj Gloriji. Za njega je to bila strašna blasfemija, i ništa drugo. Sada, dok čita njegovo pismo fra Stanku, desetljećima nakon njihovoga posljednjega susreta, i godinama nakon Župančićeve smrti, najedanput otkriva čovjeka umnijega, fleksibilnijega i toplijega nego u njegovim već okamenjenim predodžbama.

Piše Župančić kako je kao bosanskogradiški župnik jedanput bio zovnut da u logoru Stara Gradiška obavi pokop nekog ustaškog poručnika što je umro od sušice. Prepao se, kaže, jer je već prije dojavljivao crkvenim vlastima u Zagreb da se u tom logoru „svašta radi“, pa je sad pomislio da su ga provalili i da ga hoće na prijevaru dobiti u logor. No, tamo se doista radilo o sprovodu. Dok je prolazio logorom, spazio je Filipovića, kojega je još djetetom poznavao, navraćajući u njegovu roditeljsku kuću u Jajcu. Zazvao sam ga, kaže Župančić, a on me je unezvijereno prekinuo, i rekao: ovdje se zovem Miroslav Majstorović, nitko ne zna moje pravo ime. Sjeli su u neku praznu sobu, i on mu je ispričao svoju verziju događaja u Drakuliću. Tu dolazi ono najjezivije, što Župančić nekim običnim a jakim darom uspijeva sjajno ispričati. Filipović-Majstorović mu se zakune da tamo, u Drakuliću, nije nikoga ubio, a onda dodaje da je „prvi put zaklao u Jasenovcu“. Slijedi pregnantan opis neke pobune i njezina ugušenja u krvi. Tada je, kaže Župančić, „uzeo nož i htio mi pokazati kako je zaklao. Priznajem, da sam premro i jedva čekao da živ iziđem iz logora“ – završava pisac pisma, a čitatelja zadužuje jednim silno sugestivnim, uznemirujućim kroki-portretom zločinačkoga tipa, u kojemu očevidno gori opaka psihopatologija.

ivanlovrenovic.com

Harry Martinson

*

Dva japanska krajolika
(Hokusai)

1

Jedno se gazdinstvo guri u travi
i mjesec se diže iznad njiva.
Visoko na listu cvrčak se kikoće.
Tad zasvijetli rijeka Yodogawa.

2

Jedan je oblak stao nad dolinom.
Djevojčica ti ga pokazuje, govoreći:
to je sveta ptica Kowo
položila jaja. I sada će ljeto započeti.

*

Šumska pjesma

Sunce napušta šumu
kroz najsjeverniji proplanak
i brežje se hladi polagano.
Jedan drozd pokušava objasniti šta se zbiva
ali šumski golub dobija napad žalosti nesmirne.
On se žali gluho i dugo poput udovice.
On pokazuje krilom tamo preko tresetišta
gdje sunce tone polagano kao u kretu ljuljaške.

*

U starijim kvartovima

Uz povratnu uličicu gdje žena u granitu
čeka godinu za godinom
ispod zabrinute ljuljajuće lampe
skupljajući dane gradskih zidina.
Gore u kući žive
jedna žena, jedan golub, jedan bespomoćni lav u šamotu
jedan akrobat i jedna izbjeglica.

*

Li Kan se oprašta pod drvetom

Došao sam iz Taklana da se oprostim.
Postoji vjetar u jeseni koji je takođe putnikov.
Mnoge su godine prošle otkad smo zadnji put sjedili ovdje.
Drveće nema isto lišće.
Mi nemamo istu kosu ili kožu.
Prvo što primjećujemo je odustnost i mrtvi.
Našu grupu sada čini samo troje.

I Li Ti je
među onim koji su pošli kroz klisuru.
Slikao je sjajne riječne komade i potoke na Kišnom bregu.
Poginuo je na putu kroz Lao–hu–Nan–klisuru.
Potonuo je u snijeg.

Čuo sam za to tek nakon tri godine.
Moja žena Tien Fang koja je tad bila živa
priđe mi i ispriča izokola o gubitku.

Čini mi se da sam u ambis upao.
Odlučili smo da tog dana ne jedemo.

Godinu docnije u mjesecu dobrog vremena
posjetili smo klisuru gdje je pronađen Li Ti.
Ondje su postojali samo vjetar i litice.

Položili smo ondje tri svete grančice.

Govorim o tome
dok sjećanje na izgubljenog prijatelja
i sjećanje na voljenu ženu
više je od mudrosti.
Šta ćemo sa mudrošću
kada smo tek troje.

I kad smo se sastali mi troje preživjelih
dopustivši mudrosti da počine.
Neka slike iz sjećanja zazvone u lauti.
Pijmo vino polagano i zapjevajmo sjetnu pjesmu
o samotnoj Vodenoj svjetiljci na Lu rijeci.

*

Na pučini

Na pučini osjetiš proljeće
il ljeto tek kao jedan dašak vjetra.
Lutajuće alge Floride
ponekad ljeti procvjetaju
i jedne proljetne večeri poleti
jedna čaplja kašikarka prema Holandiji

*

Poslije

Poslije bitke kod Helgolanda
i poslije bitke kod Utshime
more je rasturilo mrtve tjelesine.
Obradilo ih svojim tajnim kiselinama.
I ponijelo ih kao soli raspršene
polako u sebi –
do kambrijske tvoračke pravode
gdje će iznova pokušati.

***
***

Svoje prve pjesme Harry Martinson piše u tradicionalnom (intimističkom) maniru, ugledajući se na pjesnike poput Dana Anderssona, Viktora Rydberga, Rudyarda Kiplinga itd. Svoj će originalni jezik otkriti nakon poznanstva s Arturom Lundgvistom koji će ga nagovoriti na pisanje, uputiti u finsko-švedski i američki modernizam i druga avangardna kontinentalna strujanja. Odlučujući uticaj na njega vrši poezija Karla Sandburga, naročito njena slikovitost i koncentrisanost, slična onoj koju će docnije usavršiti imažisti. Direktne i objektivne slike stvarnosti, prenose se čitaocu preciznim detaljima i poetskim slikama koje ih podvlače i pojačavaju.

*

Harry Edmund Martinson rođen je 1904 u južnoj švedskoj pokrajini Blekinge. U šestoj godini gubi roditelje: otac, alkoholičar, umire od tuberkuloze, majka emigrira u USA, ostavivši djecu na volju sudbine. Do šesnaeste godine Harry Martinson ide iz sirotišta u sirotište, uspijeva završiti šest razreda osnovne škole, a onda odlazi na more i plovi sedam godina oko svijeta. 1927. godine, zbog bolesti, vraća se na kopno i nastavlja sa lutanjem. Iskustvo mornara i lutalice ostaviće duboke tragove u njegovom stvaralašvu.

*

Svoje teško djetinjstvo će opisati u svom velikom romanu Koprive klasaju (Nässlorna blomma, 1935). Mogli bismo reći da je to žestoka samoanaliza i samokritika koja ovom štivu dodaje poveliku dozu vjerodostojnosti. Vägen till Klockrike (1948), građen je na nomadskom iskustvu i pisan veoma konciznim i jednostavnim jezikom. Motivi sa mora čine uglavnom temelje na kojim počivaju prve značajnije zbirke Nomad (1931) i Pasat (Passad, 1945).

*

Pod vidnim uticajem Eliotove Puste zemlje, i možda još više Bent Nortona, piše Anariu, poemu, objavljenu 1956. godine. To su metaforične, egzistencijalne refleksije o individualnim i opštim ljudskim sudbinama. Ova je poema dugo držana za najbolje Martinsonovo djelo, ali ju je vrijeme otanjilo i ona, danas, zaostaje iza nekih proza (Koprive Put u Klokrike) i još mnogo više iza minijaturnih lirskih krokija i vezova utemeljenih na klasičnim kineskim modelima.

*

U jednom intervjuu iz 1961. godine, reći će: Pišem tako kako pišem zato što sam budist. Ne religiozno, već moralno-filosofski. Njegov misaoni svijet vukao je korijene iz budizma i taoizma što je preskakala književna kritika. Njegov istočnjački životni pogled nije uziman ozbiljno, tako da je pokopan po hrišćanskom tabijatu, a neke su njegove pjesme uvrštene u knjigu psalma švedske evangeličke crkve.

*

1974. godine, Harry Martinson dobija Nobelovu nagradu sa još jednim švedskim prozaistom, Eyvindom Johnsonom. Neće mu pristajati ova nagrada i – skoro je obznanjeno – platiće je glavom. Kritika će se ljuto okomiti na odluku Švedske akademije da nagradu dodijeli svojim članovima i to onim koji su, po mišljenju najagresivnijih i najmoćnijih kritičara, odavno pali u zaborav i čija se veličina već odavna dovodi u sumnju. Evynda Johnsona ove kritike ne pogađaju jer je bio čvršće snage. Harry Martinson, koji je osjetljiv na pohvale i preosjetljiv na pogrde i odsustvo ljubavi, biva srušen, pada u depresiju i dopada Karolinske bolnice gdje će, bolničkim makazama, izvršiti harakiri.

*

Ono što je, barem tako vrijeme pokazuje, najtrajnije u cjelokupnoj Martinsonovoj književnoj produkciji, jesu ove lirske minijature koje opjevavaju/slikaju prirodu na način na koji su to radili kineski majstori. Izgleda da je samo ovdje Martinson bio opušten i nije mislio na sud drugih. Neki njegovi dobri poznavaoci, kao Kjel Espmark, svjedoče kako Martinson nije sebi vjerovao, kako je znao napraviti četrdesetak verzija jedne pjesme, a da ne bude siguran ni u jednu od njih. Ove minijature ispisivao je izgleda spontano, bez straha i grča, kad mu koja naiđe, i stoga su toliko prozračne, autentične i majstorske, i one ga, moje je mišljenje, pokazuju kao izvrsnog, klasičnog pjesnika. Možda je velika šteta što se trošio na velike prozne forme i komplikovane “društveno-kritične” pjesničke građevine, poput Anarie. U pjesmama o prirodi njegov je pogled egzaktan, unikatan. Rijetko, kako veli Pasternak, prospe pored šolje. U malom akvarelu “Na moru”, dovoljno mu je par redaka da spoji svjetove, da pokaže kratkoću i praznih življenja, da uhvati mistiku s njenim dubokim korijenima. On doista opaža i genijalno čita tajne znakove prirode i njen nemušti jezik prenosi u poetsku predstavu. Ovo se naročito vidi u izvrsnim Cikadama (1953). Kjel Espmark, njegov najbolji poznavalac i također zanimljiv pjesnik, ubjedljivo dokazuje njegovo pripadanje među vrhove švedske i nordijske lirike. Uz rame mu treba pripojiti i njegove učenike, Wernera Aspenströma i Tomasa Tranströmera.

Cijeli naš gradić znao ga je kao ridikula kome je ta uloga bila predodređena samim njegovim tjelesnim nedostacima: još od ranog djetinjstva bio je nijem – “udaren u glavu”, govorilo se. Zato se sporazumijevao nekakvim smiješnim gestovima. Uz to je bio i grbav, a desna noga bila mu je kraća, pa je hramao. Bilo je teško odrediti koliko je star: mogao je biti tridesetogodišnjak, ali i pedesetogodišnjak. Živio je sa bolesnom i nepokretnom majkom, od mršave mirovine njenog pokojnog muža, u kućici na rubu grada, u koju se zatvarao izlazeći samo zbog obavljanja najnužnijih poslova, a rijetko se događalo da sjedne na klupu u parkiću pored morske obale, i tada su ga prolaznici mogli vidjeti kako s pogledom uprtim u more otvara i zatvara usta kao da neprestano zijeva (zbog čega je i dobio nadimak Zijevalo), uz to praveći neobične grimase koje su njegovom licu davale različite izraze – blage sjete, čežnjivosti, ali ponekad i patnje, pa i bijesa.

Dugo nitko nije mogao, niti je itko pokušavao, objasniti ovo njegovo čudnovato ponašanje, sve dok se jednog dana u kinu u mjesnom Domu kulture nije pojavio stari italijanski film s operom Pagliacci. U mjestu je bio povelik broj nas ljubitelja opere, pa smo nagrnuli u kino, a na naše čuđenje, tu se pojavio i Zijevalo i sjeo u prvi red. Pored njega se, uslijed kratkovidosti, smjestio naš nekadašnji učitelj, sad umirovljenik. Ja sam se našao odmah iza njih dvojice. Tijekom filma učitelj je slučajno pogledao Zijevala i, začuđen, ostao zagledan u njega. Zatim se okrenuo k meni i dao mi mig da i ja pogledam. I zaista: vidio sam Zijevala kako ustima pravi pokrete skoro istovjetne onima što su ih pjevajući izvodili glumci na platnu, a i njegova mimika bila je slična njihovoj. Kao da doživljava ista osjećanja, iste strasti kakve su, kroz opersku glazbu, izražavali likovi u filmu.

Po završetku predstave učitelj je okupio oko sebe nas nekolicinu da nam saopći neobičnu stvar: “Zijevalo pjeva!”

“Koješta!” uzviknuo je jedan od nazočnih. “Kako je moguće da pjeva, kad je nijem?! Zašto misliš da pjeva?”

“Pa eto, pjeva! Ili barem misli da pjeva! Tijekom filma micao je ustima točno na isti način kao i glumci na platnu, kao Gina Lollobrigida i ostali, koji su također samo micali ustima, dok je umjesto njih pjevao netko drugi. A i izraz lica mu se mijenjao; pokazivao je, možda čak i bolje i vjernije, ista ona osjećanja koja su oni tako dobro glumili.”

“Svašta! Otkuda bi netko udaren u glavu kao što je on mogao imati pojma o operskoj glazbi?”

“Mislim da znam u čemu je stvar…”, rekao je na to jedan mještanin koji je stanovao u neposrednoj blizini Zijevalove kuće. “Sad mi je palo na um da u njegovoj kući postoji radio aparat i da se iz nje često čuje glazba, i to uglavnom operska. Nju sigurno sluša njegova majka, koja je davno, dok se nije morala potpuno posvetiti ovom čudu od djeteta, bila članica kora u splitskom kazalištu. Vjerojatno mu je ona pričala o operama i uvela ga u njihov svijet. Ako je tako, onda je jasno šta on to radi kad sjedi na klupi pored mora i zijeva. On miče ustima misleći da pjeva – zapravo, umišljajući da pjeva kao veliki operski pjevači, kao Caruso, Šaljapin, Björling. A to radi pored mora jer ga ono svojim bonacama ili talasima uzbuđuje i tjera ga da na taj neobičan način dâ maha svojim osjećanjima.”

Objašnjenje nam se činilo čudnim i ne baš vjerojatnim, pa ipak, poslije toga, kad bi se Zijevalo sreo s nekim mještaninom, taj bi mu često doviknuo: “Hej, ti, Karuzo, da čujemo kakav si Paljačo!”, ili: “Hajde, Tito Gobi, otpjevaj nam ariju Rigoleta, ti što mu toliko sličiš!” A Zijevalo se na to samo dobroćudno smješkao.

Međutim, vremenom se on sve više pokazivao sasvim solidno uvedenim u svijet opere. Nije propuštao nijednu filmsku adaptaciju nekog operskog djela koja bi se prikazivala u mjesnom kinu, a kasnijih godina, kad se pojavila televizija, i kad bi se na njenom programu našla neka opera, odlazio bi nekome od susjeda koji je imao televizor i molio, rječitom mimikom, da ga puste pred aparat. Ponekad bi ga odbili, a ponekad pustili, u namjeri da se zabave promatrajući ga kako s očima uprtim u ekran “pjeva” i “glumi”.

Jednom sam se i ja našao u prigodi da to gledam. I nisam osjećao ni potrebu ni želju da se smijem našem “ridikulu”, niti da ga žalim. Naprotiv, osjećao sam zavist. Zijevalo nije mogao dati glasa od sebe, ali znao sam – bio sam siguran – da on čuje sebe kako pjeva, i to kako pjeva kao najbolji, najslavniji pjevači koji su ikad pjevali pod ovim nebom. Da pjeva upravo onako kako sam ja nekad davno, u djetinjstvu i mladosti, želio pjevati, maštao da ću pjevati, onim prekrasnim glasom kojim sam mislio da mogu ispuniti cijelu moju uvalu, takvim glasom koji, odjekujući kroz sfere, usrećuje sve one što ga čuju. Ali Bog me nije obdario takvim glasom. A Zijevala je obdario. Dok je “pjevao”, u njemu je, za njegov unutarnji sluh i za njegovu dušu, odjekivao upravo takav glas.

U Tarifi, mestašcetu gde je Evropa najbliže Africi, ukrcao sam se u izletnički trajekt, preplovio Gibraltarski moreuz i, ni pola časa docnije, bio sam u tangerskoj luci. Bilo je to baš brzo. Dok je brod, obilazeći rt, uplovljavao u Tangerski zaliv, pored mene je, uz brodsku ogradu, stojao Marokanac u burnusu, koji mi rukom pokaza na dugačku plažu već iza nas. “Malabata”, reče. Ali, na gradskoj obali pomolila se i sledeća plaža. Široki peščani pojas. Mladići su se igrali loptom. Bilo je i kupača. Taj žal se pružao kilometar ili dva uz esplanadu, sve do same luke koja je bila pred nama. Razmenio sam s Marokancem nekoliko francuskih reči, raspitujući se gde bih mogao da nađem pristojno i jeftino prenoćište. “Za takve stvari, kad je putovao po svetu, Ibn Batuta nije mario”, odvratio je Marokanac, umesto da mi ponudi najobičnije obaveštenje o nekom hotelu, konačištu ili sličnom skloništu u Tangeru. “O tome brine Bog”, rekao je, “ma gde da se nalazite, a Ibn Batuta je bio svuda, u svim mestima do Kine i u Kini.” Odvažio sam se da kažem da je bio i u Beogradu, iako baš ništa nisam znao o tom Ibn Batuti, ali sam nedavno prošao Batutovom ulicom idući na Zvezdaru. “Svakako da je bio”, reče Marokanac, “jer nije mu bilo daleko kad je dospeo u Sofiju.” “Onda Niš, Beograd, i to je to”, kažem, pošto ipak hoću da izvučem od Marokanca neku sugestiju gde da odsednem kad se iskrcamo. “Znate li ko je on bio”, pita me Marokanac, pošto je utvrdio odakle sam. “Ibn Batuta?” uskliknem tobože začuđen da me neko tako nešto pita, i onda nagađam: “Arapin, iz Maroka, putovao je svuda po svetu.” Marokanac se nasmeja i ja se nasmejah. “Bio je baš iz Tangera”, reče mi on, “i veći je putnik i putopisac od Marka Pola iz Venecije, jer je, nedugo posle njega, prošao i video više krajeva u njegovo vreme poznatog sveta i nije zastajkivao, niti se ulagivao i služio vladarima, nije trgovao, pabirčio blago, nego je za njega blago bilo samo putovanje. Izmislio je beskrajno putovanje.” “Da li je za njega beskrajno putovanje bilo beskrajno približavanje nekom mestu, a da do tog mesta nikad ne doprete?” “Ne baš to. Ibn Batuta je na putovanje gledao kao na približavanje beskraju koji nam je Alah namenio da proputujemo kao vid večite molitve.” “A to nam je nedostižno”, dometnuo sam. “Naprotiv, to nam je dostižno dokle god smo na putu, i zato bi bilo protiv moje savesti da vam preporučim gde da prenoćite. Neka vam Tanger bude samo prolazna luka. U svetu za nas nema konaka. Svet je tu, koliko god da je bez kraja, samo da bismo prošli kroz njega tako što ćemo beskonačno putovati. On je poput cvetnog dvorišta, koji nazivamo patio, usred naše istinske kuće, našeg pravog konačišta.” Mostić za iskrcavanje putnika i vozila već je bio spušten, desnom rukom se uhvatih za srce, pa bez imalo ljutnje pozdravih svog prvog Marokanca. “Selam alejkum.” “Alejkum selam”, osmehnu se moj prolazni poznanik, a ja mu mahnuh i stupih na kopno, u Tanger, s namerom da u toj svojoj prolaznoj luci proboravim što mogu duže, mesec dana, dva meseca, tri meseca, ali najpre da, uprkos Ibn Batuti, kao rođeni nevernik, nađem gde da spavam, jer će uskoro da se smrkne.

*

Tajno sam voleo Sali, jednu od svojih malobrojnih prijateljica iz susedstva, ali nikad se nisam usuđivao da joj to otvoreno kažem. Pravo ime joj je bilo Slađana, rodom Piroćanka. Srećna slučajnost, retka u mome životu, pomogla je da je upoznam na obližnjoj pijaci kod tezge s patlidžanom. Ne ličim na nekoga ko bi istinski mogao biti voljen. Svako će to reći ko me bliže poznaje. Po vratu, leđima i grudima nahvatao mi se neki lišaj i ti delovi su mi poput čipke, a ne prirodne ljudske kože. Tu je i ogroman mladež na licu, stalno išaranom crvenim mrljama i prugama, i koji ne smem da operišem. Lice je, pri tome, prilično izobličeno grimasom nekog stalnog bola izazvanog noktima koji mi na nožnim palcima zarastaju u meso, ali i šuljevima koji me ubijaju. U ustima mi je zbog rane paradontoze ostalo malo zuba, a i ti preostali su klimavi i kvarni. Morao bih da nosim protezu, ali ona košta. Iz ušiju mi i nozdrva džikljaju dlake i mogu se videti s deset metara udaljenosti. Sve su nasrtljivije, sve duže, sve jače, i kad ih potkresujem makazicama kao da sečem bakarnu žicu, dok istovremeno nezaustavljivo ćelavim. Ukratko, ja sam frankenštajnovski tip u korpulentnoj verziji, a najgore je možda što sam toga svestan i zato lišen svakog samopouzdanja. I to nije poslednji razlog zašto sam u životu malo putovao i uglavnom se skrivao u svom sirotinjskom potkrovlju. Nisam naprosto imao snage da iziđem u svet. Nisam imao ni novca. Jedva sam uštedeo za jedno jedino putovanje, pri čemu sam ga, ne znajući ni kuda bih i još sâm, neprestano odlagao. A onda mi je jednom Sali uzgred rekla da ona, koliko sutra, putuje u Maroko, jer godinama žarko želi da se tamo nađe, da proskita od Atlasa pa niz obalu Atlantika, i do Marakeša, pa sam se, i sam začuđen svojom odvažnošću, ponudio da je pratim na tom putovanju, dabome ako već nema nekog drugog s kim će ići. Priznala je, pritešnjena, da nema nikog, a potom je, kao da joj to baš i ne godi, odmerivši me pogledom, i zadržavši ga, vidljivo, na sekundu na mojoj stomačini, prihvatila moju ponudu. Prezirao sam sebe i svoju debljinu koja je nalikovala ogromnom šlaufu oko trbuha, ali više nisam bio u stanju da opozovem svoju ponudu, zapravo da odustanem od Salinog pristanka. Bio je to dar s njene strane, a ja sam ga, gutajući pljuvačku, ponizno primio i nisam, pošto sam ga već izmolio, mogao nikako da ga se odreknem. To se dogodilo u jednom od majskih dana, tačno pre jedanaest godina i dvadeset osam dana. Sutradan je trebalo da izvadim vizu. Sali je to već sredila za sebe. Potom da zajedno kupimo voznu kartu do Španije. “Kuda zapravo idemo, u koje ćemo prvo mesto?” pitao sam je. Ona reče. “Zar u tanker?” zbunjeno sam uzviknuo. Priznajem da sam pomislio da se šali, možda čak i sprda sa mnom. Bila je uvek duhovita, a ja sam joj u tom pogledu bio kao najbolja meta. Sad će mi još reći i da voli da se kupa u nafti. Gotovo sam živo mogao da je vidim kako, negde na pučini, u kupaćem kostimu, skače u naftu koju tanker prevozi ko zna kuda, verovatno u Ameriku, a ja sam bezmalo zasuzio pred tim neodoljivim prizorom.

“Ne, tanker” – rekla je – “nego Tanger, patlidžanče.” Takav mi je nadimak dala u spomen na naš prvi susret. A i moja fizička sličnost s patlidžanom u njenim očima je bila nesumnjiva.

“Ne tanker nego tanker” – ponovio sam. – “U čemu je trik?”

“Trik je u tome” – odvratila je zajedljivo i potom nabusito, razdvajajući slogove, i u jednom dahu – “da moraš više da izučavaš geografiju, kao i da razlikuješ glasove i redovno pereš uši, a i zube, ili da prestaneš sa zavitlavanjem, jer bi za to trebalo da imaš više mišića, bicepsa, tricepsa, ili makar muda, i nemoj da se pokajem.”

Ipak se pokajala. Nije došla u dogovoreno vreme na stanicu. Kasnije sam je zvao telefonom. Nije se odazivala. Raspitao sam se kod zajedničkog prijatelja koji mi, sa izvesnim čuđenjem u glasu, reče da je Sali tog jutra otputovala. On lično ju je ispratio i smestio u voz. Ne znam, ali može biti da mi je tada laknulo. U svakom slučaju, od tada sam zavoleo Maroko kao što se čezne za nedostižnim stvarima ili za mestima na kojima smo doživeli najveću sramotu, i kao da sam poslušao Sali: dobro sam izučio barem marokansku geografiju. A počeo sam i da piskaram priče o izmišljenim putovanjima. Čak sam, u tom smislu, sastavio i studiju o jednom američkom piscu, Keruaku, za čiji sam roman o putovanju kroz Ameriku dokazivao da je u njemu sve pusta mašta i da autor zapravo nije mrdnuo iz svoje kuće, upravo poput mene. Amerika, to je za mene nepostojeći kontinent. Dobro jutro, Kolumbo ga je sanjao. Tako sam počeo i da se dopisujem s nekim svetskim poznavaocima Keruakovog dela. Istina, uz ostalo, ni živa vaga mi više nije pozamašna. Još sam patlidžan, ali od novije vrste, duguljaste. Tu nema pomoći. Postepeno sam gubio apetit na topli hleb koji sam do pre deceniju jednostavno proždirao. Jeo sam veknu dnevno i uz nju, pokatkad, somun ili dva. Naučio sam, međutim, i da budem bez Sali. Ionako nikad nisam bio s njom onako kako sam želeo. Ona nije želela i ja ću biti poslednji da joj to prebacujem, ponajmanje to da je otputovala u naftni tanker ili Tanger bez mene.

Bilo bi suviše lepo da me je neka devojka pozvala da s njom putujem, u Maroko ili ma kuda drugde. Ta prilika je davno propuštena. Istina današnja je prostija. Ili je, možda, svaka istina složenija od naših želja, varanja i samozavaravanja? Pre dve nedelje bio sam, pravo čudo mada logično, unajmljen da odem u Tanger i potražim sve što se može naći o tamošnjem boravku Džeka Keruaka. Jedan od mojih korespondenata, za koga sam na grubi engleski, onako neuko, preveo svoju studiju, ponudio mi je posao koji je ličio na kockanje. Biće mi pokriveni troškovi puta i noćenja jedino ako nešto nađem što je verodostojno o Keruaku u Tangeru. Hteo je valjda da poreknem neke svoje tvrdnje iz studije. I dobiću još, uz pokrivene troškove, osam stotina dolara. Prihvatio sam taj put, dakle, uz rizik da naposletku ostanem dužan umesto da zaradim. Ne znam da li bi neko osim mene prihvatio takav dogovor, ali sam ja oberučke prihvatio rizik, nekako siguran da ću otkriti nešto nečuveno o Keruaku čiji sam roman Na drumu poneo sa sobom. Svejedno što ću tako skočiti sebi u usta. Posle svega, izgleda da sam se prevario. Rizik mi se nije isplatio, iako sam u njega sve uložio. Samo je moja učena strast bila sačuvana. Sve što sam saznao o Keruaku bilo je beznačajno i, po meni, posvedočavalo da Keruak nikad ni na kakvom drumu nije bio, a daleko od toga da je prešao i ceo jedan okean. U Tangeru mi je, dabome, moja nesuđena ljubav više puta padala na pamet. Pitao sam se kako je ovde preživela sama. Ako se ovde žena iz Evrope nađe sama, a u letnjoj odeći uobičajenoj kod nas, zbog koje se na nju gleda takoreći kao na obnaženu, može da se zatekne u svakojakim zamkama. Mogu i da je umlate, mogu i da je ukradu. Možda se to desilo i sa Sali? Počeo sam sebe da okrivljujem što je kasnije, pošto mi je pobegla, ipak nisam potražio u Beogradu ili se drukčije obavestio da li se vratila sa onog svog putovanja. Zbog tog osećanja krivice, umesto da se potpuno posvetim traganju za Keruakom koji je u Tangeru boravio izvesno vreme, dešavalo mi se, većinom u zamišljanjima, često se osvrćući za ženama s kojima sam se mimoilazio, da se predajem traganju za Sali kao da je doista mogu naći tamo gde je ona bila pre više od jedanaest godina kad je iščezla, barem iz mog vidokruga. Sedeo sam, tako, satima u kafeu preko puta senegalskog konzulata, srkutao čaj od sveže nane i zurio u masu prolaznika. Nisam očekivao da će iz te mase iskrsnuti Sali, ali silno sam se upinjao da probudim nadu u sebi. Umesto nade, budio sam u sebi nešto neprijatnije. Kad izgubite nešto što nikad niste ni imali, a potom njuškate za tim okolo gde je verovatnoća da to nađete spala na najniže grane, onda to sumanuto stanje nije nikakvo očajavanje nego samo zamaskirani vid sažaljevanja sebe. U mom slučaju, to nije bilo daleko od istine, i to me je udaralo u stomak, pri čemu sam gotovo gubio dah.

Doputovao sam onako kako bismo, verujem, to nekad učinili Sali i ja. Vozom preko Madrida do Malage. Odatle autobusom do Tarife. Možda je tako i Sali putovala? I ja sam udisao vazduh koji je ona nekad izdisala. Bili su mi to poput vremeplovnih poljubaca. Gotovo da sam tako, mimo Saline volje, okusio njene usne. I to je već nešto. Dobar početak za Tanger.

*

Prošavši graničnu kontrolu u luci i zamenivši evropski novac za dirhame, presekavši široku esplanadu s palmama, uspinjao sam se prvom širom ulicom kojom se zaputila i većina mojih saputnika s feribota. Izbio sam na trg za koji sam čuo da se naziva Soko Čiko ili Pti Soko. Mali suk. Seo sam u kafe Central da predahnem, priviknem se na tangerski suton i opet pokušam da se raspitam za neko prenoćište. To je već bila medina, najstariji i po svemu arapski deo grada. Za dirham sam kupio ovsenu lepinjicu, a na jednoj od tezgi nekoliko jabuka. Te večeri sam uzeo i grudvicu hašiša. Nekoliko dana zatim, na istom mestu, kod istog prodavca koji je prolaznicima šaputao “haš-haš”, dobio sam kif, a za koji sam kupio i lulu. Čibuk joj je bio od maslinovog drveta, a ognjište keramičko. Otada sam pušio samo kif, svake noći kad bih se vratio u sobu na vrhu zgrade, u hotelskoj galeriji, po mnogo čemu srodnoj mom preuređenom tavanu u Beogradu. Pušio sam i gledao kroz otvoreni prozor niz Aveniju Muhameda Petog. Smatrao sam da je to najlakši način da strano mesto učinim svojim. Dok sam pušio, nekoliko puta sam, i to onda kad sam bio najsanjiviji, mogao da vidim Boga dok šeta ulicom.

Iz Centrala sam presekao medinu. Uskoro sam bio na vidikovcu s velikim bronzanim topovima uperenim prema luci i okeanu. Te topove ću prepoznati na jednoj od fotografija s kraja pedesetih godina. Tada su bili na obali ukraj luke. Fotografiju sam našao u zabačenoj knjižari blizu Starog jevrejskog groblja i verovatno nije bila neko veliko otkriće. Moj američki poslodavac, nisam sumnjao, već ju je imao. Na njoj su bili uslikani Keruak, Greg Korso i Alen Ginzberg. Bio je na slici i neki lik koji je najviše privukao moju pažnju, jer bio je u balon-mantilu kakav sam i ja imao na sebi, a njegova pogurenost, pa nešto frankenštajnsko u licu, činili su mi ga ne samo prepoznatljivim, iako ga nisam prepoznavao, nego i veoma bliskim, kao da je to neki moj izgubljeni stariji brat.

Na vidikovcu sam odlučio da više ne pitam i ne tražim. Ući ću u prvi hotel na koji naiđem. Prošao sam Bulevarom Paster i tamo gde on okončava, na raskršću, zakupio sobu u starinskom petospratnom hotelu Rembrant, potpuno u evropskom stilu. Nije bio nimalo skup čak i za moju skromnu ušteđevinu za koju sam mislio da treba da traje koliko traje, ali da ne budem rasipnik i neka traje koliko traje, ali da to bude što duže. Doručak je bio uključen u cenu i ja bih se obilno služio, zaobilazeći nekako neprirodno kao karmin crvene sušene goveđe odreske i završavajući zamašnom kriškom lubenice i kafom, najmanje dve šolje. Osim prvog dana, kad sam izišao iz Rembranta i u Aveniji Meksiko večerao račiće pečene na plotni, sledećeih dana, do večeri nisam nijednom jeo, a uveče bih, u medini, najčešće uzimao jabuku i zalogaj hleba, pa ponekad ni to, ništa. Nisam gladovao. U tome mi je pomagao i kif. S njim niste gladni. Kad se setim svojih davnih dana, kad sam žderao bez mere, moj vegetarijanski post u Tangeru bio je nova priča i ona kao da mi je kazivala da s njom sve više zaslužujem da budem voljen. To mi je Tanger učinio: u mojim odmaklim srednjim godinama učinio je da o sebi mislim da sam rođen za ljubav. Kad sam, donekle pateći zbog umišljene krivice, tragao za Sali, bez sumnje, sad mogu iskreno da kažem, nisam tragao za njom, nisam tragao ni za nekom njenom zamenom. Tragao sam za ljubavlju, svejedno kakvom i s kim. Mogla je ona biti i onaj zagonetni lik u mantilu, s fotografije. Ta ljubav mogla je biti naposletku i sam Tanger.

Okolina mog staništa kao da je oslikavala ceo grad. Mogao sam da u zdanjima sve jasnije razaberem vremenske slojeve i raznolike arhitekture. Vreme je teklo kroz grad i u svojim meandrima ostavljalo kuće, ulice, trgove, iz različitih decenija, čuvajući svaku promenu, ne gušeći je nego je podstrekujući da ni za trenut ne prestane i da se nastavlja dokle god u njoj ime energije za daljnje razviće. Kao što je kif smeša duvana i marihuane, Tanger je smeša svakojakih supstanci, pri čemu je iz svake probran njen najopojniji deo. On je, rekao bih, međuzona najmanje dva ili tri sveta, okeanskog, pustinjskog, planinskog, ravničarskog. Potom svet isprepletenih istorija, jezika i načina života. On je i klupko mirisa, od zadaha truleži do teških i čarobnih mirisa ljudskih tela čiji metež preplavljuje ulice. U takvom mestu bih voleo da sam zauvek. Znao sam da mi ni ta želja neće biti ispunjena, ali zato je bila utešna pomisao, koja me je pogodila posle jednog neočekivanog susreta, da sam ovde, ako ne baš oduvek, u nekom smislu odranije ili da sam ovde već bio jednom a da to ne pamtim niti znam.

*

Svakodnevno odlazim na gradski žal. On nije ni pet stotina metara daleko od hotela. Gazim po pesku. Ulazim u okean i hodam. Pod junskim suncem, natukavši šešir na glavu, satima hodam do članaka u vodi, uz obalu, ponekad do kraja plaže, sve tamo gde, posle desetak kilometara, iza rta počinje druga, Malabata, koja izlazi na Mediteran. Boja vode se menja. Boja neba se menja. U glavi mi se vrti. A so ulazi u mene kroz stopala. Ako pođem na jug, zaobišavši luku, onda ću stići do šume Rmilat, posle koje će me put odvesti do rta Spartel. Odande mi pogled slobodno puca po okeanu. Tek tamo se potpuno bacam u vodu i plivam po okeanu, a on mi poverava svoje tajne koje ću, čim opet kročim na kopno, potpuno zaboraviti, jer to su tajne koje ne možete dugo da izdržite u svojim grudima. One su poput mehurova kadrih da vam začepe krvotok. Lede vas iznutra ma kolika da je tog dana vrućina. Sa Spartela se lagano vraćam u grad. Merim korake sa zalaskom sunca. U gradu sam uoči smrkavanja. U medini tražim svog prodavca kifa, Abdula. On je postariji čovek, uvek u zamašćenom kožnom sakou. Ume da se sporazumeva na nekoliko jezika. Kad sam drugi put uzimao kif kod njega, pitam ga poznaje li nekog ko se seća Tangera od pre pedeset godina. Kaže mi da se on tada rodio, ali se ne seća. Možda neko drugi se seća, istrajavam ja. Šta će mi to, odvraća on donekle sumnjičavo. Tražim nekoga ko je onda živeo u Tangeru i hteo bih da saznam stvari o njemu, objašnjavam, da saznam sve što se može znati o tom Amerikancu, jer je to bio Amerikanac, i teško da ga se neko ne bi setio, pa ako me s takvim poveže, daću mu dirhame. Nema danas tako starog Amerikanca koji živi u Tangeru, kaže mi prodavac, barem on nije čuo za takvog, a čuo je za mnoge. Ne tražim njega nego nekog ko ga je nekad video, strpljivo objašnjavam. Aha, razumeo sam, reče on i mirno ode, tražeći novu mušteriju. Ali, ja nisam razumeo njegov odlazak.

Na časak me prožima jeza. Jesam li suvišan u Tangeru? Nikakvo traganje mi ne polazi za rukom. Prethodnog dana sam zamolio za pristup Istorijskom arhivu. Pitali me za razlog. Ako je reč o nečijem davnom boravku u Tangeru, najbolje je da potražim u biblioteci. Tamo imaju novine iz tog perioda. U novinama neću otkriti ništa što već nije poznato. Zemlje koje su posle Drugog svetskog rata brinule o Tangeru odnele su tadašnju dokumentaciju kad je Tanger u potpunosti vraćen Maroku. Više bih mogao da nađem kad bih tražio grobišta od pre Hrista. Pre tri ili više hiljada godina ovaj kraj je bio zapadni rub sveta. Dovde su valjda, kroz moreuz, dospevali samo najodvažniji feničanski moreplovci i tu nalazili svoj grob. Ta groblja su verovatno još negde u blizini, odavde pa niz obalu Atlantika stotinak kilometara. Sutra ću ponovo do Spartela. Okean će mi možda nešto reći više o tome zašto sam ovde i kako da naučim da pripadam Tangeru. Okean je, a to sam naslućivao od početka, jedan od jakih razloga za moj Tanger.

*

Ako ništa ne zahtevam od Tangera, on me prihvata. Ne voli da ga išta pitam, i po tome se razlikuje od Beograda. Kad Beograd pitam, on mi odgovara, iako njegovi odgovori skoro nikad nisu tačni. I tako u Tangeru odustajem od zapitkivanja. Tada ljudi nisu na iskušenju. Saopštavaju mi gde se šta nalazi, ali ja to i bez njihovih reči, već posle nekoliko prvih dana, i sam znam. Poznajem hladovita mesta. Otkrio sam i gde da naberem pomorandže. Kad sednem na terasi nekog kafea, samo mi klimnu glavom i kažu “kao obično”, a ja potvrdno trepnem. Za nekoliko minuta na stočiću se već puši moj čaj od sveže nane. Ako nešto uopšte možete da otkrijete u Tangeru, morate biti strpljivi i sačekati da vas to samo otkrije. Kao da sam u nekoj akademiji haosa i magije, čija je neuhvatljiva uprava smeštena u jednoj pustoj kućerini. Prilično je takvih pustih kuća. Možda ću se u jednu takvu i useliti kad potrošim sve što imam i iz hotela me budu isterali. Pusta kućerina na koju mislim zapravo je već ruinirana zgrada na čijem pročelju, na žutoj osnovi, oivičenoj azurnom linijom, jarko plavim slovima piše GRAN TEATRO CERVANTES 1913, i ja redovno, dok idući prema luci ili u medinu prolazim tom donekle skrivenom tangerskom ulicom na čijem okretu bezmalo nalećem na to Veliko pozorište, staro skoro stoleće, zaštićeno ogradom od kovanog gvožđa i zidanim stubovima, zastajem pred njim i divim se propadanju kojem jedino odoleva natpis. Na tom mestu, najzad, tik pred mojim nosem, kao da su me iz večeri u veče vrebali, haos i magija neposredno pokazuju svoju moć. Tu gde niko ne prolazi kad se smrkne, srećem Abdula, samo nekoliko dana posle našeg viđenja kad mi je okrenuo leđa dok sam ga pitao ko bi mi pomogao da vratim nekadašnji Tanger. Abdul nije sam. S njim je jedan znatno stariji čovek, u galabiji, i to u zimskoj, s kapuljačom preko čela. Nazivam selam, a Abdulov pratilac ustuknu od mene. Uzviknuo je nešto na arapskom. Kažem na francuskom da ne razumem. “Ti si duh”, kaže Abdul. “Kakav duh, čiji duh?” pitam, gledajući u Abdulovog pratioca, a ne znam da li da se nasmejem ili da to shvatim kao neku pretnju.

Pratilac je, u stvari, Abdulov otac, Hamid. I on se u mlađim danima bavio istim poslom kao Abdul. Zovem ih da sednemo u neki kafe. Ali, Hamid zahvaljuje i odbija. Sve vreme stojimo uz ogradu Velikog Servantesovog pozorišta iz 1913. godine, Abdul ćuti, a Hamid govori, a francuski mu je tečniji i od mog i od Abdulovog. “Ti si duh nekog koga sam davno poznavao i usluživao”, govori mi Hamid, već smireno, uverivši se da sam od krvi i mesa, iako je mesa u meni manje nego kostiju. Sali me više ne bi prepoznala. Starčeve oči iskre dok me netremice gleda u noći koja pada na ulicu i na nas, na čitav Tanger koji je poput postelje u kojoj se tama opušta i čeka na okean kao na mladoženju, a u tom sumraku jedva još mogu da raspoznam velika obojena slova iz natpisa Servantesovog pozorišta. Beonjače starčevih očiju ističu se u senci koju mu po licu baca kapuljača njegove galabije. Ni ta senka, ni noć koja se spušta nisu dovoljne da ih zagase.

Hamid priznaje da je za mene već čuo od sina, ali nije mogao da zamisli da nosim čak isti mantil u kojem je onaj koga je poznavao bio takoreći i zimi i leti. A stas i lice, koje kao da mi je loše okrečeno i rupice nisu izgletovane, pljunuti su stas i lice njegovog već zaboravljenog poznanika. To s mantilom me podseti na fotografiju koju sam uvek, još otkako sam je kupio, nosio sa sobom. Pokazujem je Hamidu. “Da”, upire on prstom u lik s mantilom, izdvajajući ga iz grupe pored topova, “to je on.”

“Koliko si ti u tu vreme imao godina?” pitam Hamida. “Dvadeset?”

“Možda. Možda toliko. Zar je važno? Bio sam onda dovoljno star, a danas sam dovoljno mlad.” Pomislio sam da je to dobar odgovor i da mi nekako liči na Ibn Batutov izum beskrajnog putovanja. Život je naš put. Neko ga prelazi u jednom smeru, drugi po njemu hodi u suprotnom. Najređi prolaze kroz svoj život u oba smera istovremeno. Od takvih je mogao biti ovaj starac čije lice nikako ne uspevam potpuno da sagledam.

Postepeno, Hamid je bivao sve govorljiviji. “Kad sam ga znao, često je tražio od mene da mu robu donosim u hotel. Svaki put sam se penjao pet spratova stepeništem koje je išlo ovako”, kažiprstom mi pokaza spiralu. U drugoj ruci je zadržao fotografiju koju sam mu bio pokazao. S njom u ruci kao da je ostajao u neprekinutoj vezi s prošlim vremenom. “Uvek sam ga zaticao da nešto piše. ’Stavi na stočić’, samo bi mi rekao, ’i zapiši koliko, sad nemam, čekam da dobijem.’ To nisam smeo da radim, trebalo je smesta da naplaćujem, ali njemu sam popuštao. Bio mi je redovni kupac, viđao sam ga u Centralu s prijateljima, pa sam znao da me neće ispaliti. Kad bi mu stigao novac, izmirivao je ceo dug. Zato sam mu davao na crtu i čast.”

“Da li je hotel bio Rembrant“, zapitao sam, jer sam prepoznao stepenište. Tim spiralnim stepeništem sam se i ja svakog dana uspinjao i njime silazio, nijednom se ne služeči liftom. Strepeo sam od odgovora.

“Da.”

“Šta je s njegovim papirima? Mislim na ono što je pisao.”

“Ne znam. Jednom me je napao da sam mu ih ukrao. Vikao je da su mu nestali, neki, ne svi. Vikao je da je to njegova ispovest o Bolesti. Onda me je molio za njih, jer ne zna koji nedostaju, a neki svakako nedostaju. Pisao je o Tangeru, o ulasku u zonu, o izlasku iz zone, o traženju zone, o životu u zoni. Nisam ga razumeo. Istina, u Tangeru je taj deo oko Rembranta i sve do obale i luke bio internacionalna zona koju su delili Amerikanci, Francuzi i drugi. Naposletku se smirio, pa je prasnuo u smeh. ’To je dobro’, rekao je. ’Tanger je sastavljen i od onoga što nedostaje, od svega što se gubi, i ja to znam kao Bolesnik. Nije džank, ne, nije. Tanger je sad moja Bolest.’ Ne umem da objasnim zašto sam tako dobro zapamtio njegove reči. Zapravo sam ih zaboravio, ali kad mi je Abdul rekao za tebe, jasno mi je bilo koga tražiš, a njegove reči su mi sinule kao da su juče izgovorene. I kad sam te video, znao sam da imaš veze s njim. Po svemu i po izgledu možeš biti njegov sin. Jesi, zar ne? I tvoj mantil je baš njegov. I tvoje lice, iako je bez naočara, vuče na njegovo lice, onako bolesno lice, kao da je nekad bilo veoma podbulo, a sad je samo koža presvučena na kosti.”

Uneo mi se u lice. Ta ulica je inače uvek sumračna, a sad je još i veče poodmaklo. Zar me tako vidi? Da, takvo je moje lice danas, ispošteno, propalo, nalik pročelju Velikog Servantesovog pozorišta. Ćutao sam trenutak, pa ga upitao: “Kako se zvao? Sećaš li se i toga?” Nije to bio Keruak. U to sam bio siguran. Neću imati šta da javljam u Ameriku.

“Skoro svake večeri je s drugim Amerikancima sedeo na terasi u Malom suku. Ime? Vilijem, ali su ga u Centralu zvali Bil. Vilijem Li. Tako je uvek trebalo da kažem kad sam dolazio u hotel kod njega. Idem na poziv u sobu kod gospodina Vilijema Lija. To je bilo kao lozinka. I puštali su me. Soba je bila pod samim krovom i zato najjeftinija u hotelu. Nekad su o tom hotelu bile i izložbe slika.”

Rečeno ime mi ništa nije govorilo. “A šta je bilo s tim ukradenim papirima?”

“Ništa”, odgovori muklo i suviše brzo Hamid.

“Ipak si ih ti uzeo”, rekao sam kao nešto neosporno, mada sam znao da neću iz Hamida iščupati pravu istinu. Ali, začudo, on odjednom, pogledavši me ispod oka, jednostavno potvrdi. Jeste, uzeo ih, a ne ukrao, naglasio je, uzeo ih je da malo zaviri u njih. Kad ga je Bil, gost hotela Rembrant, a u čiju sam se sobu igrom slučaja i ja posle pola veka uselio, onako napao, nije imao kud i nije priznao. “Mogu li da ih vidim, dobijem, otkupim, svejedno šta, dogovorićemo se”, rekao sam. “Ne”, odvratio je, “odavno ne znam gde su i ne sećam se, možda sam ih spalio, možda ih je neko i od mene uzeo, ipak je to bilo davno i za mene veoma davno. Eto, setio sam se svega što je govorio, ali ne pamtim šta je bilo s papirima koje sam mu uzeo, zaklinjem se u Alaha.”

Po svemu sudeći, Bil je bio iz grupe s Keruakom, Ginzbergom i ostalima. Mogao bih da saznam više o njemu, posebno zato što sam toliko ličio na njega, ali nisam mario. I ovo je već dovoljno što sam saznao. To je bio kao moj predživot u Tangeru. Kao da sam Vilijemu Liju, ne baš papire kao što je to uradio Hamid, ukrao nešto od života ili od životnog nasleđa. Slično je osetio i onaj moj komšija koji je nekad ispratio Sali na stanicu. Pričao mi je da je jednom bio u Parizu i stanovao u sobi u kojoj je umro Žan Žene. Nisam baš znao ko je taj Žan Žene, a prijatelj onda objasni da je to pisac i pokaza mi njegovu fotografiju. Doneo ju je iz tog hotela, da, mislim da je rekao Džekov hotel, u kojem je četiri ili pet godina ranije Žene umro. Hotel je negde u kraju oko pariske Botaničke bašte, kod stanice Osterlic. Prespavao je u Ženeovoj sobi. Tamo su još bile knjige koje je taj pisac čitao. Sam gazda Džek mu je poklonio sliku. Kad god pogleda tu fotografiju, objašnjavao mi je, oseća kao da je dužan Ženeu zato što je nekoliko noći spavao u njegovoj sobi. Ja nisam osećao nikakav dug prema nekom narkotizovanom Bilu i znam da nisam bio njegov potomak, još manje duh za šta me je, u prvi mah, proglasio stari Hamid, nego sam naprosto pomislio da sam preuzeo, nipošto ukrao, kao što ni Hamid nije ukrao papire već ih je uzeo da ih vrati, da sam i ja uzeo od Bila nešto od njegovog Tangera, a da ću to i ja ubrzo zaboraviti, pa ću smatrati da je Tanger samo moj i neće biti važno što će mi pamet stati svaki put kad se zapitam šta je taj moj Tanger. Tanger je upravo takav: ne znamo šta je kad nas neko pita za njega.

*

Iz straha od kletve sadržane u brojci 23 trebalo bi da kažem da sam u Tangeru proboravio dvadeset dva dana. Zapravo sam bio dvadeset tri. Tamo sam prvi put čuo za zagonetku zvanu 23 i tiče se ne samo te brojke nego i svih njenih modifikacija. To verovanje bi moglo da bude pripisano i Hamidovom Bilu. Izvesni pomorski kapetan Bat Uc jedne noći se u Tangeru hvalio da je plovio dvadeset tri godine bez incidenta. Sledećeg dana je isplovio svojim brodom. Došlo je do havarije. Brod je potonuo i kapetan je stradao. Istog dana radio je javio da se nad Pacifikom srušio avion i da su u toj katastrofi poginuli svi putnici i cela posada. Kapetan aviona se takođe zvao Bat Uc. Neobično ime, retko, ali postoji. U srpskoj transkripciji ono je sastavljeno od tri i dva slova. Avion koji se sunovratio u Tihi okean bio je na letu broj 23. Poznat je zaključak koji iz toga sledi: stvari treba prekidati dok nam dobro idu. Još ne znam da li sam u pogrešnom danu prekinuo sa svojim životom započetim u Tangeru.

Voz je kasnio i ja sam prispeo u Beograd tek posle ponoći. Ova julska noć je bila nepodnošljivo topla i sparna. Nisam mogao da zaspim. Još sam bio sav u Tangeru… Počeo sam da zapisujem ponešto o svom putovanju. Uveliko je svanulo. Ustao sam od stola pred podne. Nemam ničega. U džepu jedva nešto novca. Poslednji. Neizvesno je kad ću opet zaraditi neki. Nije mi više do toga ni stalo. Danas je danas, a to nije vreme da se misli na sutra. I to mi je rečeno u Tangeru. Na pijaci kupujem glavicu kupusa. A onda, nenadano, gotovo poput šamara, posle tolikih godina srećem Sali. Ukrupnjala se, lice joj je bucmasto, ali i dalje me opija. Izgledala je divno. U srcu me je štrecnulo. Ona se vedro nasmeja. Kao nekad. “Gospode, jesi li to ti?” reče, bez imalo čuđenja i pitanje je, lišeno pravog naglaska, zvučalo kao neka nepobitna izjava. “Da”, promucao sam, ali se odmah pribrah, odupreh se nagonu da je zagrlim i dodadoh: “Da, moglo bi biti da sam ja, ali nisam.” I dalje se smejala, gledajući u kupus u mojoj ruci. “Nema te čitavu večnost.” Očni kapci su mi zatreptali, signališući da sam u neprilici. Bio mi je potreban dug trenutak da dođem do sledećih reči.

“Da, pa, nema me, jer sam, kažem, neko drugi… Nisam odavde nego iz Tangera.” Zastao sam, dajući joj vremena da uhvati moj nagoveštaj. “Samo sam došao, a sad kad sam te najzad video, mogu mirno da odem i vratim se tamo odakle sam.” Podigao sam kupusnu glavicu uvis i, odlazeći, domahnuo joj njome. Ne zanosi se više početkom stare priče, rekao sam sebi. Nemaš ti pravi kraj za nju, osim ako si se srećom zabrojao i tako prevideo da bi moglo biti da ti je ovaj dan dvadeset treći.

~

Napomena

Pisac koji se spominje u ovoj priči pod imenom Vilijem Li zapravo je Vilijem Barouz. Dok je u tangerskom hotelu Rembrant radio na rukopisu koji će kasnije, zahvaljujući Keruakovom predlogu, biti nazvan Goli ručak, nestali su mu mnogi ispisani listovi. Lično sam jednom boravio u istom hotelu, takođe na poslednjem spratu, i tražio sam nestale delove Golog ručka svugde po Tangeru, gde god mi je padalo na pamet, ali nisam uspeo da ih nađem. Zato sam ih sam napisao i dugo čuvao kao dragoceno otkriće, ali su naposletku, po svemu sudeći, i od mene ukradeni. Pretpostavljam da bi lopov mogao biti onaj koji u priči zamišlja da je neko drugi. Priča je inače zasnovana na onome što sam doživeo i nema u njoj, nažalost, gotovo ničeg izmišljenog, ili barem ja verujem da nema.

Ne znam što i kako radi zagrebačka policija, ali pitate li mene – a malo se amaterski bavim kriminalistikom i imam nekoliko riješenih srazmjerno složenih predmeta – slučaj je jasan kao jednostavna matematička jednadžba.

Trebalo je samo zbrojiti dva i dva: prije tjedan dana, uoči Božića, zagrebačka je policija zaprimila prijavu da je na vrh piramide od nehrđajućeg čelika, spomenika arhitekta Branka Silađina postavljenog povodom devetstote obljetnice Zagrebačke nadbiskupije, nepoznati počinitelj tokom noći zavario veliko raspelo od prokroma. Za to vrijeme, na drugom kraju grada, na Markovu trgu, splitski gradonačelnik i novi saborski zastupnik Željko Kerum stigao je na konstituirajuću sjednicu hrvatskog parlamenta vidno umoran, sa više od dva sata zakašnjenja, pravdajući se da je prethodnu noć s društvom do kasno pjevao božićne pjesme.

Zagrebačka Policijska uprava tvrdi da traga za nepoznatim počiniteljem, a ja za lakši slučaj nisam čuo u cijeloj karijeri!

Pa sve da se “nepoznati počinitelj” potpisao na granitno postolje piramide, ne bi slučaj bio jasniji, a počinitelj poznatiji. Zapravo, kad bolje razmislim, počinitelj se i jest potpisao, ali bijelim sprejom nažvrljan potpis na granitnom postamentu piramide aljkava je metropolitanska policija lakonski protumačila kao simbol križa. Da tamo netko radi svoj posao, grafolozi bi istog jutra usporedili križ sa Silađinove piramide s potpisima na svečanoj prisezi novih saborskih zastupnika, i slučaj bi bio riješen.

Policija je tako hitro, istoga dana, uklonila metalnog Spasitelja na vrhu granitno-čelične piramide – maketu divovskog Spasitelja na vrhu Marjana – a nepoznati počinitelj s pravom se pita zašto njegov pažljivo zavareni Isus od prokroma ne može stajati na sivoj zagrebačkoj ledini, između dvije prljave asfaltne trake, a jeftini poliesterski Isus na maloj kamenoj pjaceti pred portalom trogirske katedrale ne samo da može, nego policija u tom slučaju još i osigurava svečano otvaranje?!

Riječ je, naime, o dva potpuno jednako vandalska čina, samo što su trogirski vandali imali mnogo lakši posao. Dok je drski zagrebački nepoznati počinitelj sa jatacima noću teglio trideset kilograma teški inverter i elektrode za varenje, po mrklom mraku, tek uz škrtu rasvjetu s Ulice Hrvatske bratske zajednice, pa se pentrao uz ljestve i sve pazeći da ne naiđe policija vario metalno raspelo na vrh piramide – trogirski su drski počinitelji u po bijela dana iz trogirskog muzeja ukrali kip Nikole Firentinca, naručili njegovu repliku od kamene prašine i poliestera, pribavili sve potrebne dozvole nadbiskupije, gradskih sužbi i konzervatorskog odjela, postavili ga na nekakav kameni stup pred sam Radovanov portal i onda još na svečano otvaranje pozvali bivšeg i sadašnjeg gradonačelnika, biskupa, župnika i novinare.

Posao koji je nepoznati počinitelj u Zagrebu obavio pod okriljem noći, krijući se od policije, u Trogiru su obavili akademici, župnici, konzervatori, profesionalni kipari i radnici gradskih službi! Njihov Isus zato, za razliku od zagrebačkog, još uvijek ponosno stoji pred katedralom: Radovanov portal, najslavnije remek djelo srednjovjekovne skulpture na ovom kraju Europe, svedeno je tako na ukrasnu pozadinu za jednu betlemsku figuricu od prokroma, poliestera, ili od čega se već rade božićne jaslice.

Ovo stoga nije još jedno podsjećanje i apel za uklanjanje poliesterskog Isusa pred trogirskom katedralom, već – upravo obrnuto – javni apel za povratak Isusa od prokroma na vrh Silađinove zagrebačke piramide, tamo gdje je jedne adventske noći oduvijek i stajao, i odakle su ga – mlađi čitatelji to ne pamte – komunistički zlotvori uklonili čim su došli na vlast, pred sam Božić 2011. godine.

Za razliku od replike nezgrapnog Firentinčevog Krista, ovaj je, uostalom, bio skladan i sugestivan, postavljen po svim pravilima i uzusima kršćanske ikonografije, poput monumentalnog urbanog krajputaša, sa snenom siluetom katedrale sviju Hrvata u pozadini, da putnike s Mosta slobode raširenih ruku dočeka u metropolu katoličke Hrvatske, kao otkupna stanica za sve njihove grijehe. Ovako, bez kromiranog Isusa na vrhu, granitno-čelična piramida na ulazu u Zagreb samo je još jedan masonsko-komunistički znamen, kakvih je naša Hrvatska ionako prepuna, i kakav je najzad, prije instaliranja poliesterskog Spasitelja, bio i zloglasni portal slobodnog zidara Radovana (Radovana?!!, op. a.), sa svom onom golotinjom i masonskim simbolima.

Na redu je nova ministrica kulture.

Drugovi, mi vas gledamo.

(siječanj 2012.)

(Imam osam godina)

Sat glazbe kod susjeda, gospode J.
Prvi put sam u njihovom stanu,
koji miriše drukčije od našeg (kod nas nema mirisa,
tako mi se čini). Tu su posvuda tepisi,
debeli perzijski tepisi. Znam da su oni Armenci,
ali ne znam što to znači. Armenci imaju tepihe,

u zraku lebdi prašina donesena
još iz Lavova, srednjovjekovna prašina.
Kod nas nema tepiha ni srednjih vjekova.
Ne znam tko smo mi – valjda putnici.
Katkad mislim da nas uopće nema. Postoje samo oni.
Divna akustika u stanu naših susjeda.

Tišina je u tom stanu. U sobi stoji klavir
kao lijena, pokorena zvijer – a u njemu
u samom njegovom središtu, počiva crna kugla muzike.
Gospođa J. mi je odmah poslije prve
ili druge lekcije rekla da mi je bolje da učim jezike,
jer ne pokazujem dar za glazbu.

Ne pokazujem dar za glazbu.
Bolje bi mi bilo da učim jezike.
Glazba će uvijek biti negdje drugo,
nedostižna, uvijek u tuđem stanu.
Crna kugla bit će skrivena negdje drugo,
ali možda će biti drugi susreti, druga otkrića.

Vraćao sam se kući spuštene glave,
pomalo tužan, pomalo zadovoljan – kući,
u kojoj nije bilo mirisa Perzije, bile su amaterske slike,
akvareli, i mislio sam s gorčinom, s ugodom,
da mi je ostao samo jezik, samo riječi, slike,
samo svijet.

___
S poljskog prevela Đurđica Čilić Škeljo

U kadru posljednjeg pogleda Pape Ivana Pavla II
osim trojice uglednih ljekara
stajalo je i nekoliko visoko rangiranih svećenika.
U gornjem desnom uglu
nazirao se plafon isctran božanskim motivima
zatim lijevo, između dvojice svećenika
stajalo je nekoliko pažljivo postavljenih relikvija:
dva zlatna žezla
dva kaleža
i imitacija platna iz kojeg je iščeznuo Krist.
A u jednom jedinom uglu, te posljednje slike, sasvim slučajno
bio je dio običnog prozora
a u prozoru čitav jedan svijet
u kojem sam ja, zavaljen u fotelju
čekao vijesti o smrti Jozefa K. Wojtyle.

Pijana mladež i moralna panika

Kad sam bio mlad i zelen govorilo se i pisalo da su mladi na stranputici, da se seksaju, piju i drogiraju se i slušaju dekadentni rokenrol. I da takvo ponašanje, je li, ugrožava svetli lik socijalističkog omladinca te se zato, drugarice i drugovi, treba oštro boriti protiv tih nezdravih pojava u našim redovima. Odavno više nisam tako zelen, ali izgleda da se ništa bitno nije promenilo: mladima se i dalje spočitava da se prerano i previše seksaju, da previše piju, a još se i drogiraju; jedino im se više ne zamera da slušaju rokenrol, jer ga mahom ionako ne slušaju, nego cajke. Znate šta su cajke, to je nešto što je jako fuj, ima lažnu plavu kosu i pravi duboki dekolte, a dobilo je ime po pesmi “Caj, caj, cajka iz Novoga Sada”, za koju u Novom Sadu niko živ nije ni čuo.

Kako god bilo, novine objavljuju alarmantna istraživanja tipa “u Sisku 88 posto mladih stalno ili povremeno pije”, reporteri u noćnim ophodnjama po Zagrebu hvataju cure i mladiće in flagranti u ne baš treznom noćnom provodu, raspitujući se kao kakvi strogi špiclovi za njihovu suspektnu punoletnost, i uopšte, stiče se dojam da se upravo događa nešto apokaliptično, i da društvo evo u direktnom prenosu treskom propada zato što se omladina, pogodite šta, masovno odala gnusnim porocima i našla se na stranputici. Taj medijski stvoreni ili bar posredovani privid u sociologiji odavno ima ime, i zove se “moralna panika”.

Pa dobro, navikli smo odavno na to da moralnu paniku šire adepti suštinski desno-konzervativnih vrednosti: crkva, desničarske partije, kojekakve udruge za promicanje obiteljskih vrednota i tako to; njima je Sodoma i Gomora ionako stalno u mislima, i u stanju su je videti u bilo čemu. Sada nam, međutim, glavni udar moralne panike dolazi sa druge strane, iz dominantno levo-liberalnog okruženja. Umesto onih koji ti propovedaju da se od masturbiranja suši kičma, da nema pipanja pre svetog sakramenta braka i da će onaj ko danas uvuče dim iz džointa sutra završiti u ubožnici kao intravenozni narkoman, izloženi smo novom, navodno suptilnijem dušebrižništvu, koja se ne poziva na Bibliju nego na nauku i na opšte dobro. Deco, nemojte se seksati, piti i drogirati se jer to nije dobro za vas! Još ste mali! Ostavite nama da se seksamo, pijemo i drogiramo se, a vi ćete doći na red kada se mi umorimo! Deca su , međutim, jako nestrpljiva i ne mare za takva upozorenja, što dušebrižnike dodatno frustrira.

Ima tu još jedna stvar, lukavo attachirana čitavoj priči, a koja nije bila toliko jako izražena kad sam ja bio mlad i zelen, mada je i tada zapravo bila potmulo sveprisutna. To je nasilje. Alkohol i nasilje najednom su u medijski posredovanoj predodžbi demagoški spojeni u nerazmrsivo klupko. Kad neko negde nekoga prebije – to je bilo jer je bio pijan (a alkohol je po sebi jedno veliko zlo, evo, pitajte šeike iz Saudijske Arabije). U Beogradu je, u novogodišnjoj noći, neki klipan nasumično izbo sedmoro ljudi, i posle se vadio da ne zna ništa jer je bio pijan. Tipčić je, međutim, član jedne ekstremne navijačke grupe; da se nije i u nju pijan učlanio? I oni mlađahni besprizornici koji su mene napali metalnom šipkom u autobusu – pisalo se dosta o tome – takođe su se na sudu vadili da su bili pijani. Otkrilo se, međutim, da su vrli mladići pripadnici ekstremno desničarskih udruženja, a za pretpostaviti je da su se u njih učlanili trezni. Pre nekog vremena je i Milan Bandić izjavio da je Luku Ritza “ubio alkohol”. Zazorno je pristojnom čoveku uzimati olako u usta to ime i govoriti o jednoj takvoj tragediji, ali ovoliko se može i mora reći: ne, nikakav alkohol nije ubio Luku Ritza. Ubilo ga je nasilje. Ono isto nasilje, uskogrudo i mrziteljsko prema svemu drugačijem, koje na razne načine zapravo propagira i na životu održava patrijarhalna i opresivna kultura odraslih. To je ubilo Luku Ritza, i ne samo njega. Da li su nasilnici pri tome bili pijani ili trezni, sasvim je irelevantno. Naime, trezan nasilnik i pijan nasilnik ne razlikuju se ni po čemu bitnom: to je jedna te ista osoba u dva agregatna stanja.

Rekoh na početku: moraliziralo se naveliko i kad sam ja bio deo te problematične, pače maloletne mladeži sumnjive trezvenosti. Da li sam mario za to? Nisam, ni najmanje. A osamnaest sam godina napunio jedne julske večeri hiljadu devetsto osamdeset i treće, u malom Lapidariju. Bila je to, istinu govoreći, inicijacijska prigoda, za mene vrlo značajna, ali iz drugih razloga, ne zbog punoletnosti same. Ništa mi se, naime, nije te večeri otkrilo što do tada nisam već probao i znao. Moja mera u alkoholnim pićima već je bila dobro odmerena, podvučena solidnim iskustvom. Džoint? Može, naravno. Nešto teže – ne, hvala. Mada mnogi oko mene nisu ni tu, pravo govoreći, bili baš restriktivni.

Zapravo, te 1983. već je iza nas bilo ono što ćemo zvati “novi val”, i što je do danas valjda najveći od svih urbanih mitova o “zlatnom dobu” nastalih u metropolama bivše Juge. Znam o čemu se tu tačno radilo u tom novom valu, osobito zagrebačkom, u Lapu, Kulušiću, Studentskom centru, Jabuci: bio sam prisutan, i u treznom i u pijanom stanju, onako mlad i zelen, gladan i žedan i željan svega, onako neponovljivo nov u neponovljivo uzbudljivom svetu. World is an oyster, open it! Da sam sedeo doma, trezan i pitom, i čekao da napunim osamnaest godina, ništa od novog vala ne bi me zakačilo, propustio bih ga kao što neki pijani svat bauljajući po kolodvorskoj birtiji propusti poslednji šinobus za Dugu Resu.

Jedino što se od tada do danas promenilo jeste to da smo, posle komunističkih i crkvenjačkih, dobili i građansko-sredinske iliti levo-liberalne dušebrižnike, kojima se ponovo priviđa apokalipsa i rasap svih vrednosti jer je naša mladunačad, eto, pijana i drogirana i naseksana i sluša neku nemoguću muziku. Za razliku od nas, je li tako.

Odakle uopšte izvire sva ova histerija? Možda bismo taj fenomen mogli nazvati “efekat cikličnog kretanja”. Naime, otkad je nepobitno utvrđeno da je planeta Zemlja manje-više okrugla, jasno je i to da ako kreneš ka, recimo, istoku, i u tom kretanju budeš dovoljno uporan, na kraju ćeš se naći na zapadu, i početnoj tački kretanja prići ćeš sa zapadne strane. Što važi za prostor, važi i za vreme, kako je dobro poznato svakome ko je iskusio onaj čas praskozorja u kojem kažemo, umorno ili možda zadovoljno, kako je “toliko kasno da je već rano”. Što važi za prostor i vreme, važi i za svetonazore: ako kreneš, recimo, levo, pa u tom pomeranju ulevo budeš dovoljno uporan, jednog ćeš se jutra zateći negde sasvim desno; vredi i obrnuto, dakako. Te levo-desne dihotomije primerene su evropskom shvatanju stvari, a u angloameričkom to bi bila opreka između liberalnog i konzervativnog: neki liberali (u američkom smislu reči; dakle, više nešto kao kulturološki levičari) odlaze toliko daleko u svojoj liberalnosti da postepeno ali neumitno postaju konzervativci. To jest, na kraju počnu da brane imanentno konzervativne vrednosti, samo stilski malo rearanžirane.

A život je previše dobar i dragocen da bi stao u te kalupe, bilo da dolaze sa liberalne ili konzervativne strane. Mladost je slatka, i da, i opasna na neki način, ali niko te nikada nije sačuvao od tebe, i nikada ni neće, i zapravo je dobro što je tako. Trideset godina kasnije, sve za čime žalim su stvari koje nisam učinio, a hteo sam, ali nisam bio dovoljno hrabar. A sve one ekstaze i mamurluci kroz koje ispituješ sopstvene limite, sve je to pošteno plaćeno, i ne bih to dao nikome.