(6.-20. listopad 1980.)
…………………………………………………………………………………………………………
Prije nastavka ovog dnevnika, nekoliko riječi o njegovom višegodišnjem mirovanju u ladici mog radnog stola. Baš se na tom mjestu, neotvoren, u koricama bilježnice načekao izlaska iz njih. Ovdje svjedočim pravu dramu nekih njegovih listova nastalu u vremenu koje je i njegovom autoru prijetilo smrću.
S putovanja po Kini vratio sam se u Beograd 20. listopada 1980. avionom, dan poslije odatle sam vlakom stigao u Sarajevo. Bez inženjera Nedžada koji je Kinezima proricao lošu budućnost. S jednom bilježnicom ispisanom kemijskom olovkom, s nekoliko razglednica i knjiga o Kini, mnogo fotografija s raznih mjesta susretanja naše delegacije pisaca s kineskim, i dvije plavo-bijelo-ružičaste keramičke vaze.
Kad god sam, kasnije, otvarao ladice svog radnog stola, bacao sam pogled i na bilježnicu, ali nikad je nisam ni čitao ni listao. Ostajala je na istom mjestu neotvorena jer se njezin sadržaj nije mogao ni pročitati ni pretipkati na brzinu, a vrijeme za taj posao nikako nisam mogao osigurati. Bilo je u toj bilježnici, pisanoj u hodu, u tijeku dnevnih događaja, samo ponekad i nakon njihova završetka, u hotelu, nedovršenih rečenica, jer su neke riječi prevoditelji izgovarali nerazumljivim poluglasovima, nesigurno, a naknadno sam s njima samo nekoliko puta imao vremena i provjeriti njihovu točnost.
Dočekao sam i minuli rat s odgađanjem pretipkavanja toga rukopisa. Bilježnica je i taj rat započet u Sarajevu 1992. provela u istoj ladici moga radnog stola, kojemu nisam prilazio sve dok je trajao jer je osobito moja radna soba, čiji je prozor gledao u Nedžariće, gdje su bili okupatorski vojnici, bila na meti snajperista, često zasipana i gelerima granata koje su u mome naselju eksplodirale svakodnevno više puta. Bila je od prvoga dana bez stakala na prozoru, koji sam samo nekoliko puta uspio zatvoriti najlonom, puna prašine od stalnih detonacija raznoga oruđa i oružja. Nisam u njoj mogao ostajati dulje, o nekakvom ozbiljnijem radu nije se smjelo niti razmišljati, kao ni u drugim, „sigurnijim“.
I prvih mjeseci nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma u Parizu u prosincu 1995. trebalo se posvetiti važnijim poslovima, pretipkavanje Kineskog dnevnika iz bilježnice opet je moralo biti odgođeno. Sve do 2005. godine čekao je taj moj rukopis svoj unos u moje računalo. Uvijek je bilo nešto preče i značajnije od njega, i uvijek sam čekao pogodnije vrijeme za otklanjanje poteškoća u dešifriranju nekih mjesta u njemu. A poteškoće nisu bile male, zbog njih sam bio odlučio da ovaj dnevnik nikada i ne ponudim čitatelju. Da ga zauvijek otpišem, da zauvijek dignem ruke od njega.
Kad sam bilježnicu prvi puta koncem veljače 1996. izvadio iz ladice bez straha, na njezinim je koricama bio debeli sloj prašine koja se bila udomaćila i gotovo na svim njezinim listovima. Bila je slijepljena za njih vjerojatno od vlage koja je u mojoj radnoj sobi carevala i zimskih i ljetnih mjeseci zato što je najlonom zakrpljeni prozor nije od nje mogao uopće zaštiti. Neka mjesta u bilježnici ta slijepljena prašina jednostavno je pojela, listanje ih je dodatno uništavalo jer su se stranice lomile i pucale. I pljesni je bilo na mnogim mjestima. A nije ni čudo: sve vrijeme rata grijanje je u cijelom gradu bilo isključeno, zidovi su zimi mrzli kao i ljudi, ljeti su se otapali sa svim prljavštinama, otopine su se taložile na svemu što je prljavština za nepune četiri godine uspjela dohvatiti i izgristi. A u tome je imala itekakav uspjeh. Bio sam očajan pa sam i te 1996. godine opet odustao od pretipkavanja.
Unosu teksta dnevnika vratio sam se ponovno tek u proljeće 2005. godine i završio ga za tridesetak dana. Bio sam zadovoljan samo s prvih trideset stranica, sve ostale je trebalo još jednom provjeriti na temelju oštećene bilježnice. S već požutjelih njezinih stranica, od kojih su one slijepljene i dalje bile u istom stanju, neke njegove rečenice, pisane kemijskom olovkom, na mjestima izblijedjele i potpuno nečitljive, jedva sam dešifrirao ispod ljepljivih naslaga. Imena nekih posjećenih gradova bila su gotovo izbrisana. (Jesam li ih u ovom dnevniku pravilno ispisao, ne znam, molim oprost svih kompetentnih čitatelja koji utvrde da nisam!)
Tom svom prvom čitanju dnevnika 2005. godine nisam dodavao ništa. Dokument jednoga vremena, zabilježen u hodu, želio sam očuvati u njegovoj punoj izvornosti. U računalu je, potom, čekao još nepunih osam godina. Papir bilježnice iz koje je njezin sadržaj preselio u novi medij počeo se mrviti i cijepati, morao sam ga uništiti i baciti.
Koncem srpnja 2013. godine Miljenko Jergović me je u mail prepisci zamolio da mu pošaljem što više tekstova za njegovu web stranicu. Sjetio sam se i svog Kineskog dnevnika, onih prvih trideset stranica zrelih za objavljivanje. Za www.jergovic.com poslao sam 1. kolovoza 2013. nekoliko žanrovski raznorodnih tekstova među njima i tih trideset prvih stranica Kineskog dnevnika. Nakon toga, zarekao sam se da i sve ostale pokušam dovesti na razinu tih poslanih trideset. Vratio sam se pretipkanom rukopisu ponovno uvjeren da ću na internetu, uz pomoć Googleove tražilice, pronaći imena svih posjećenih mjesta koja sam s nesigurnošću prenio u njega iz pocijepane bilježnice. (Još uvijek nisam siguran da sam tim pretragama otklonio sve dvojbe u pretipkanom rukopisu, mnoge jesam.) Ono što je na mjestima slijepljeni papir, potom i izmrvljen i pocijepan, davno uništene i bačene moje bilježnice, u vremenu izgubio, nije se više moglo vratiti prvobitnom stanju.
Upravo u vrijeme spremanja tekstova za www.jergovic.com učinilo mi se da nemam pravo na odricanje ni od tih problematičnih stranica dnevnika. Ono što je u njemu ostalo čitko – autentično je, ono što je u njemu problematično – ne treba prešutjeti.
Sve dvojbe riješio sam označavanjem takvih mjesta italicom umjesto fusnotama. Dvojbe se ponajprije odnose na imena nekih osoba i gradova: udaljenost grada Fushena (ili Foshana, ili Jingdezhena) u mome oštećenom rukopisu nisam mogao sa sigurnošću utvrditi ni uz pomoć Googleove tražilice, kao ni njegovo ime. U dnevniku su ostali dijelovi slova koji su povezani mogli značiti sva tri naziva koja ovdje navodim: u blizini Guangzhoua pronašao sam grad Foshan, grad Fushen nisam mogao pronaći. U Foshanu, međutim, nije spominjana tvornica keramike i porculana. U gradu Jingdezhenu, također u blizini Guangzhoua, u provinciji Jiangxi, istican je Keramički institut kao jedini institut visokog obrazovanja u Kini posvećenog proučavanju keramičke umjetnosti i razvoju i proizvodnji kineske keramike. Tvornica keramike i porculana ni u tome mjestu, pak, nije spominjana, a institut narodne umjetnosti jest.
Jesam li za ovu zbrku, kao zapisivač, jedini krivac ja ili bi krivnju sa mnom za to trebali podijeliti i službeni prevoditelj delegacije Yan Dazhouu s mojim i Stardelovim prevoditeljem Gao Xingjianom s kineskog na francuski jezik, ni danas nisam siguran. Sve dvojbe oko točnih naziva pojedinih mjesta, pojmova i institucija u ovome Dnevniku označio sam također italicom.
……………………………………………………………………………………………………………
9. listopada
Sunčano jutro, nešto svježije. Pola osam. Europski doručak: bijela kava, hemendeks. U deset do osam silazimo pred hotel gdje nas čekaju domaćini. Nevjerojatna točnost u svemu. Putujemo u grad udaljen od Guangzhoua trideset (ili šezdeset) kilometara, u tvornicu porculana i keramike. Obilazimo bicikliste, kamione, tricikle. Osunčane njive riže (na redu je druga žetva), na kojima, po uskim stazicama, seljaci napasaju bivole. S nama je u kombibusu i novinarka Jou, tu su i tri predstavnika Saveza (jedan muškarac i dvije žene). U predvorju tvornice dočekuje nas zamjenik direktora, Li, s kojim ulazimo u prostorije s mnogo vitrina, prepunih porculanskih i keramičkih predmeta raznih oblika i ukrasa. Sjedamo za veliki stol, jedan službenik nas upoznaje s poviješću Fushena (Foshana ili Jingdezhena). Spominje broj stanovnika u tom gradu, priča o njegovoj povijesti dugoj oko 3.000 godina. Stare grobnice, iskopane na njegovim prostorima, govore, međutim, da je to mjesto bilo nastanjeno i prije 4-5.000 godina. Iskopane grobnice pripadaju dinastiji Sung. Fushen (Foshan ili Jingdezhen) nije poznat samo po proizvodnji keramike, već i svile. Malo kasnije direktor Li nam kaže da ćemo u prijepodnevnim satima posjetiti i Hram pradjedova, a popodne Institut narodne umjetnosti.
Dok pijemo neizbježni čaj, Li nam govori o tradiciji proizvodnje keramike, dugoj više stoljeća. Obilazimo nekoliko radnih prostora i upoznajemo gotovo sve faze proizvodnje. Mnogo je figurica raznih ptica (svrake, golubovi), ali i životinja (pande, majmuni, tigrovi). U prodavaonici, koja je pod krovom tvornice, kupujemo keramičke i porculanske predmete i opraštamo se od direktora Lija.
Ispred Hrama pradjedova prvi put susrećemo dva dječačića prosjaka. U jednoj prostoriji dočekuje nas kustosica koja nam kaže da je Hram star oko 1000 godina. On je taoistički. Upoznaje nas s jednim reljefom, koji pripada dinastiji Ching (Mandžurija), posljednjoj u Kini, zatim s jednom vazom iz razdoblja dinastije Ming, teškoj više tona. Prolazimo kraj pozlaćenog drvoreza, na koji se stavljaju darovi, potom kraj nekoliko ogledala iz dinastije Ming. Pozlaćene figure činovnika i generala, pravljene od lana i laka. Dok se približavamo centralnom dijelu Hrama, gdje se nalazi figura boga taoizma, kustosica nam objašnjava konstrukciju krova, koji je oblika lastavičjeg repa, tipično za starokinesku arhitekturu. Figura pred kojom se zaustavljamo je impozantna.
Vuk Krnjević se šali: – Buda nema brkove, a ova figura ih ima. Kustosica mu kaže da u taoizmu nema Bude, postoji samo Bog. Budistički Bog, kaže Vuk, nema brkova, a taoistički ga ima. Kustosica kaže da se ovaj Bog zove Chen Vu (Bog vode). Njegova figura je od bakra.
Prilazimo eksponatima raznog oružja koje je pripadalo vojnicima iz pratnje Boga Chen Vua. U dvorištu razgledamo krov Hrama, na čijoj je najvišoj točci figurica ribe, simbol izobilja. Kustosica nam skreće pozornost i na reljef sa 152 figurice, koje pripadaju raznim legendama. Govori nam o zmaju, kao simbolu carstva i vlasti. Šećemo oko bazena čija je voda prekrivena nekim sitnim biljkama. Malo dalje od njega je skulptura kornjače na kojoj je zmija. Kornjača je simbol dugog života i sreće. Mnogo je sitnih novčića na njezinoj skulpturi.
Ručamo u hotelu nedaleko Hrama pradjedova, posluženi smo s mnogo raznih jela.
S predstavnicima Saveza Guangzhoua, kasnije, razgovaramo o broju njihovih članova (ima ih oko 410, od toga je samo deset žena, a 80 ih je u članstvu Svekineskog Saveza). Obavještavaju nas o novim prodorima u kineskoj suvremenoj književnosti i spominju dva mlada autora, bivše radnike, koji su dobitnici i nekih svekineskih književnih nagrada. O tiražu njihovih knjiga: o njima odlučuju uredništva izdavača na temelju pretplate, a unaprijed ispituju tržište. Većina njih, kao i kod nas, ne živi od svog književnog rada.
Pitam Yan Dazhoua je li u kineskoj prošlosti postojalo razdoblje kad se ljudi nisu rukovali i kad je bilo nepristojno smijati se. Da, sve do 1911. godine. Od tada se rukuju, a Kinez se ne ustručava da svoje oduševljenje nečim ne izrazi i grohotom.
Ručak traje dugo, kao i svi do sada, bogat je, hrana po okusu nešto blaža nego u Pekingu. U jelovniku je bilo dosta plodova iz mora i rijeka. Sve lagano, iako preobilno. Primijetio sam da domaćini miješaju pivo i sok.
Na ulazu u Institut za proučavanje kućne radinosti dočekuju nas lavovi, oblikovani od papira i pozlaćeni. Figure su ogromne, nitko ne bi ni pretpostavio da su od papira. Umjetnost izrade predmeta od papira veoma je duga, 2000 godina. Neki predmeti, međutim, nisu samo od papira, već i od svile, od papira i trave, čak i od sezama. Pokazuju nam veliku masku, sačinjenu od desetak vrsta papira. Ima predmeta koji su pravljeni od kosti hobotnice, koju je teško razlikovati od slonove kosti.
Iz kombibusa, pred hotelom, izlazimo s mnogo predmeta kupljenih u prodavaonicama Hrama pradjedova. Ulazeći u hotel, gotovo svi zapažamo da su slike Mao Zedunga i Hua Kuofenga skinute sa zida i zamijenjene novim, tipičnim kineskim pejsažima. Dnevna politika kao da je još nestabilna, kakva li će biti kad se ustali?
Većina odlazi na kratak popodnevni odmor u svoje sobe. Joža i ja se ne odmaramo: odlučili smo poći oko 16,00 sati u obilazak prodavaonica. Točno u zakazano vrijeme čekaju nas kraj kombibusa novinarka Yan i prevoditelj Gao. U prvoj prodavaonici su prekrasni predmeti koji pripadaju raznim dinastijama. Iznenađeni smo njihovim visokim prodajnim cijenama. Joži zapelo oko za jedan keramički tanjur iz 1842. godine, ali skup je, cijena mu je 150 juana.
Gao je nešto smušeniji od ostalih domaćina, ali je točan, predusretljiv, kao i svi drugi. Vrijeme kad treba da budemo u hotelu i kad odlazimo na večeru ispisao je na dlanu svoje lijeve ruke i neprestano ga okreće, krišom provjerava hoćemo li zakasniti. Pogrešno nam prevodi, ali se trudi. Joži obećava da će pokušati sniziti cijenu tanjura, upućuje nas da razgledamo druge predmete.
Vrativši mu se, Joža ga pita je li uspio sniziti cijenu, on ga uvjerava da tanjur ipak nije skup, stavlja se potpuno na stranu prodavača. Joža reagira smiješkom, ipak pristaje, jer mu se tanjur dopao.
Gao predlaže da pođemo do još jedne robne kuće, govorimo mu da hoćemo u hotel, ali on je uporan. Pred ulazom u robnu kuću, kaže nam da imamo za posjet samo deset minuta. Što smo onda dolazili? Morali smo ispuniti neki njegov plan, i to je sve.
U hotelu nam kaže da treba da se u holu nađemo u 18,15. Nakon večere u hotelskom restoranu, idemo kod predsjednika provincijskog Saveza. U redu.
Dizalom se penjem do svoje sobe, na brzinu zapisujem događaje u svoj dnevnik. Prekida me kucanje na vratima: Yan Dazhou me opominje da je već bilo vrijeme da siđem. Govorim mu da nam je Gao objasnio drukčije. Čekamo na hodniku Asanovića, jer i on kasni, razumjevši dogovor drukčije. Naručio je buđenje kod portirke, a nije joj kazao kada da ga budi.
U veoma lijepom restoranu, sa separeima drvenih ograda, dočekuje nas predsjednik Saveza pisaca Guangzhoua. Stariji čovjek, pisac prve generacije, kao i Mao Dun. U ponašanju ima nečeg diplomatskog, i njegova dobrodošlica je sa stilom. Trpeza je opet bogata, konobari bdiju nad svakim gostom. Raspoređeni smo za dva velika okrugla stola, na kojima su natpisi naših imena na kineskom i hrvatsko-srpskom. Yan Dazhou je s predsjednikom Saveza, Asanovićem, Pavčekom, Horvatom i Krnjevićem, sa mnom, Jasićijem, Popnovakovim i Stardelovim je dopredsjednik Saveza, jedna drugarica koja govori njemački, i neizbježni Gao.
Pričamo o običnim stvarima, na francuskom, pomalo i na njemačkom. Nakon Krnjevića, zdravicu govori i Pavček, onda Yan Dazhou prilazi i našem stolu i pita hoće li tko od nas da nešto kaže. Već prozvan, nešto nevoljko izgovorim, na čemu predsjednik zahvaljuje s nekoliko rečenica, kratko. I Asanović, začudo, govori kratko. Opraštamo se od predsjednika pred hotelom, gdje nam Yan Dazhou obrazlaže sutrašnji program: u 8,15 naći ćemo se u holu na sedmom katu hotela „Tung Fang“, u pola devet sa spakiranom prtljagom napuštamo hotel i odlazimo na željezničku postaju, odakle vlakom krećemo za Shanghai. Do 8,15 treba da doručkujemo i da se spremimo za dug put. Putovat ćemo 33 sata, proći kroz četiri provincije na dužini od 1.500 kilometara!
Gao Xingjian ne nastavlja putovanje s nama, vraća se u Peking. Opraštajući se od nas, progovara ruski. Što li to – pitam u sebi i odgovaram samome sebi: – Eto, to je pravi Gao.
10. listopada
Na željezničko postaji osjećam se kao da sam u Sarajevu. Njezinu zgradu kao da je projektirao isti arhitekt. Nešto je veća, ali tako slična onoj sarajevskoj. Zadržavamo se na kratko u jednom salonu s masivnim foteljama i uključenim ventilatorima, potom nas stjuardesa izvodi na peron. Ulazimo u vlak, u kupeima nas također dočekuje paklena vrućina. Temperatura je 34º C. Glazba: Strauss, nakon njega nešto s Havaja. Opraštamo se od naših domaćina na hodniku kupea. Dok vlak polazi, Yan Dazhou pravi nam čaj. Voda je u termosici, koju nam je donijela stjuardesa, vrela, potom pijemo brandy, kojim nas časti Popnovakov. Raspoređeni smo u dvije kabine, u svakoj po četvorica. U jednoj su kartaroši i šahisti: Horvat, Krnjević, Pavček i Stardelov, u drugoj su sa mnom Asanović, Jasići i Popnovakov. Yan Dazhou nam navraća, ulazi, izlazi. Divan čovjek, vrlo obrazovan. Joža s Popnovakovim, u našoj kabini, igra šah. Stardelov ih prati. Asanović je u kabini naših domaćina.
Penjem se na krevet na katu, jer su donji zauzeli drugi, s namjerom da se opustim i zaspim. Začudo, ne osjećam se umornim, samo sam ošamućen. Kad sve ovo mogu podnijeti, mislim, zdrav sam, veoma, iako sam na put krenuo malo poljuljanog zdravlja. Proradio moj ulcus duodenum. Prethodnu noć nisam uopće spavao. Pokušavao sam čitati, pred zoru sam čuo pijetlove u dvomilijunskom gradu. Lješkarim, opet ne spavam. Ulazi Vuk i pita ima li tko nožić da oguli jabuku. Dajem mu onaj što sam ga kupio u „Grand“ hotelu, u Skopju, u vrijeme boravka u Strugi, na Struškim večerima poezije. Uspoređujem ponašanje onih Kineza u Strugi s ovim koji su nam domaćini. Ovdje se ne odvajaju od nas, stalno su nam na usluzi, u Strugi su bili sami sebe dovoljni i rezervirani.
Yan Dazhou nas obavještava da će nas u Shanghaiu dočekati Pa Kin. Bio je u mladosti anarhist, u vrijeme kulturne revolucije godinu i pol u kažnjeničkoj brigadi. Kaže mi da to zapišem, svojim šeretskim pogledom šeće po Popnovakovim koji također vodi svoj dnevnik. Tako i njega opominje na važnost svoje najave.
Joža gubi prvu partiju šaha od Popnovakova, Vuk nas napušta. Yan Dazhou dolazi s liječnicom i pita Jožu je li se osjeća bolje. Zbog grčeva u želucu nije jutros doručkovao. Liječnica mu daje tablete i moli ga da ih popije. Stradelov i ja pitamo liječnicu kako se može nabaviti lijek protiv čira Sai Mei An. Ima ga u Shanghaiu, kaže ona. Mlada je, u bijeloj bluzi i plavim hlačama.
Joža odlazi u svoju kabinu da popije lijek, sada šah igraju Popnovakov i Stardelov. Jasići ih promatra s cigaretom u ruci. To je čovjek koji od svih nas najmanje govori.
Dok vlak ostavlja iza sebe zanimljive krajolike, opet pokušavam rezimirati svoja zapažanja o Kinezima. I sinoć, za večerom, primijetio sam da vrlo rijetko postavljaju pitanja svojim sugovornicima. S njima razgovaraju otvoreno, uvijek im pri tome gledaju u oči. Ni u čemu ne pokazuju prekomjernu radoznalost. Teško je odgonetnuti što misle, iza svega stoji neka nedokučiva tajna. Na ulicama svi nekamo žure, iako se stječete dojam da vrijeme nije njihov problem. Oni su u njemu vrlo komotni, kao da ga imaju na pretek. Kad vam postavljaju pitanja, precizni su, na isti način očekuju i vaš odgovor. Na njihovim licima ne možete pročitati bogatstvo njihovih emocija, gotovo da su sva samo s jednom: onom koja izražava zapitanost i brigu. Predusretljivi su, žele pomoći čovjeku, a gostu daju sve. Vrijedni su, čisti, skromni, gotovo se nikad ne hvališu, ni s čim se ne razmeću. Lijepo osjećaju na svoj način, to potvrđuju i kroz svoju umjetnost svih žanrova. Do tradicije drže, ali je ne hvale pretjerano. O ljubavi gotovo nikako ne govore, ona je za njih, izgleda, suviše ozbiljna i ne prljaju je riječima. Za cijelo ovo vrijeme još od Kineza nisam čuo niti jedan vic, pošalicu, anegdotu. Vole jesti, ne piju mnogo, rijetko alkohol.
Znojim se, tražim maramicu da se obrišem. Bila je na šibicama, koje su se od nje ovlažile. Opet liježem, slušam neke stare, poznate melodije, nekadašnje europske hitove iz zvučnika u kabini. Kad se leži, na gornjem krevetu je nešto svježije, ali opet neizdržljivo.
Zaspao sam, bolje reći, utonuo sam u polusvjesno stanje. Kad sam iz njega isplivao, prije nego što sam otvorio oči, morao sam obrisati kapke, jer su bili potopljeni znojem. Bilo je već mračno, zakoračili smo u noć.
Došao je Dazhou i rekao da je vrijeme za večeru. Otišli smo u restoran, u kojem je bilo nekoliko Kineza, jedna obitelj, dvije žene i dva muškarca, a u uglu nekoliko mladića, koji su pili slatko pivo, sjedeći u potkošuljama, kao i većina nas.
Šef restorana je ljubazan, stalno nas obilazi, stalno nam se smješka. Konobari su hitri, veoma poslovni. Nekoliko kuhara odmara za stolovima, obavili su svoj posao i promatraju nas pažljivo. Pečena piletina, svinjetina na dva načina, gljive u odrescima bambusove trske, juha u kojoj ima i luka.
Siti, vraćamo se u svoje kabine. Joža leži, nije večerao ništa. Donijeli smo mu zdjelicu riže i sok od naranče. Sjedimo na krevetima i pričamo. Vuk i ja pjevušimo seljačke pjesme, pričamo viceve. Kažem Asanoviću da ću ipak morati popiti neki sedativ da bih prespavao ovu noć u vlaku. On mi odgovara da ih i on uvijek sa sobom nosi. Pitam ga koji sedativ pije? Librium, najblaži. Kažem mu da je on nešto teži slučaj, jer librium je jak i kad je u najblažoj dozi. Ovo „teži slučaj“ ga vrijeđa. Iznenađen sam da je tako osjetljiv. Govorim mu o tome da sam, liječeći čir na dvanaestercu, pio librax gotovo dvije godine i da znam što su sedativi. Teško ga uvjeravam da nisam mislio ništa loše.
Pregledavši tašnu, ustanovim da imam samo jedan sedativ – lexilium. On mi daje četiri svoja. To je također lexilium, greška je samo u tome što je pogrešno zapamtio ime svoga lijeka.
Nakon pola sata, penjem se na svoj gornji ležaj, uzimam „Herzoga“ i pokušavam čitati. Ležim u pidžami i čarapama, debeli jorgan mi je pod nogama. Popnovakov i Stardelov još igraju šah. Sedativ djeluje, spuštam knjigu kraj jastuka i sklapam oči. Nakon pola sata, budim se. Pavček, Asanović i Stardelov još razgovaraju, nitko još ne spava. Tijelo mi je teško, ostajem ležati. Sklopljenih očiju, slušam glasove, opet sam u nekom polusvjesnom stanju. Oko ponoći silazim s kreveta i pušim. Na kratko se zadržavam kod Horvata. Dogovaramo se da pogasimo svjetla i da svi pođemo na spavanje. Popevši se, na ležaju sam ponovno sa Saul Bellowim „Herzogom“, u kojemu raspeti židovski intelektualac piše pisma Nietzscheu, svojoj bivšoj ženi i Bogu.. Onda spavam, budim se više puta, pred zoru tražim jorgan, osjećam hladnoću. Gledam kroz prozor, krajolici su još mutni. Svi čvrsto spavaju, pridružujem im se, to je ipak najpametnije na ovom dugom putovanju.
11. listopada
Doručkujemo. Za stolovima, osim Jože, nema ni Asanovića, Stardelova i Jasićija. Preskaču doručak da bi još spavali. Juha s rezancima i omlet. Dazhou nam kaže da smo sada u provinciji Chiang Shi, odakle je počeo „Veliki marš“ na jugu Kine. Ta je oblast poznata po sudjelovanju u revoluciji.
Žedan sam, u kabini pijem čaj, tri šalice odjednom. Promatram krajolike: ravnica, tek pokoje brdo. Sva je zemlja obrađena i zasijana nekom kulturom. Mak, riža. Ljudi su već na njivama. Jedan sjedi u sredini svoje parcele riže. Zemlja je na mjestima crvena, sitna, na mjestima siva, besplodna, prošarana gomilicama raznih kultura.
Promiču naselja, ljudi ispred kuća, u dvorištima, s bivolima na ispaši. Kuće su zbijene jedna uz drugu, slične malim utvrdama, građene od cigle, koja je pocrnila.
Nailazi rijeka, čista, svijetlo-zelena, čistija od drugih rječica i kanala koje smo već prošli. Obala joj je pjeskovita, vidim grupu ljudi, malo dalje od njih jedan kamion. U korpama na utegu od drveta na ramenima prenose pijesak do kamiona. Na vodi su patke. Kraj pruge je tek asfaltirana cesta. Pada kiša. Više nije onako toplo u kabinama, čak je i svježe. Zaustavljamo se na jednoj postaji. Na klupama je, ispod nadstrešnica, mnogo putnika sa stvarima. Jedan stoji kraj kutije na kojoj piše „television“. Nekoliko putnika promatra tu kutiju s radoznalošću.
Gledam na sat: 9,00 sati. Još trinaest sati putovanja, kažem prijateljima u kabini. Onda dodajem: – Sad je dva iza ponoći u našoj zemlji. Popnovakov opisuje svaki krajolik koji hvata okom, nešto mrmlja. Sreten i ja razgovaramo o Frojdu. Povod je to što mu se pokatkad desi da mu se zamuti vid, osobito kad je premoren i napet. Tvrdim da je to od neuroze. U susjednoj kabini Vuk, Joža, Stardelov i Pavček kartaju uz prepirku. Sreten odlazi kod njih. Stjuardesa nam donosi toplu vodu u velikom čajniku i sipa je u našu termosicu. Daje nam i nove vrećice čaja, odlazi. Na hodniku su čistačice, u kabini je sve prijatnije, temperatura je 28º C.
Primjećujem da su kuće u selima građene čvrsto, ali bez estetike.
U odnosu na parcele obrađene zemlje, koje sliče baščama, naselja su kao sklepana. Na nekoliko mjesta graditelji novih kuća. Razbacane cigle, poljoprivredne alatke. Nastupaju predjeli niskih, rijetkih šuma. Na dva – tri polja snopovi požnjevene riže. Zemlja pod njima još nadojena vodom. Na rječicama nekoliko mostova, dva-tri s polukružnim lukovima. Čvrsti i snažni. Na puteljcima između parcela uvijek je više seljaka.
Sreten se vraća iz druge kabine, liježe i prekriva se kaputom. Jasići čita „Etnogenezu“. U vlaku je mirno, čuje se pokoji kineski glas iz drugih kabina.
Vrijeme ipak teče.
Dolazi Gao i kaže da je vrijeme za ručak. Riža, juha, svinjetina, gljive.
Dok jedemo, pričamo o kineskim ženama. Vuk meni i Popnovakovu govori svoje zapažanje o kineskoj ženi: ona s muškarcem razgovara kao sa svojim drugom, ne koketira, nema ničega u njezinom ponašanju što bi misli muškarca skrenulo na nešto drugo. Prisjećam se jedne pošalice Popnovakova kad smo s Dazhouom izlazili iz nekog restorana. Upitao ga je li vara svoju ženu? Ne, odgovorio mu je sa smiješkom. To je nenormalno. Nije se nimalo naljutio, kao što se Vuk ljuti na neku bezazlenu Popnovakovu primjedbu o njegovoj težini. Kaže mu da se na račun njegove debljine ne šali, da je njegov osnovni princip ne šaliti se na tuđi račun, da to, kad čini, uvijek čini na svoj račun. Ne bih rekao.
Vlak je stao. Dazhou i Asanović izlaze da prošeću. Putujemo već puna 24 sata. Zanimljivo, još nitko nije izrazito neurozan. Samo kad se zatvorimo u svoje kabine, prasne pokoja ljuta riječ kojoj je osnova dosada, premor.
Gledam kroz prozor: dva mala Kineza, đaci s torbama. Drugi vlak upravo nailazi kraj našeg. Đaci se utrkuju s njim.
Jasići se u kabini opet prihvaća knjige Špire Kulišića „O etnogenezi Crnogoraca“.
– Logor Kuomitung bio je u ovom mjestu gdje stojimo – kaže nam Dazhou s vrata naše kabine kraj koje se zaustavio. – Mjesto se zove Shang Lao.
Nastavljamo putovanje. Parcele su na mjestima stepenaste. Na jednoj žena i muškarac nešto rade. Ciglana. Pa parcele šećerne trske. Zgrada škole i pred njom, u dvorištu, djeca. Duga prizemnica, s nekoliko vrata, istrošena, stara. U dvorištu mrežica za košarku. Pa predio s brežuljcima, na kojima je razrijeđeno, sitno drveće, kržljavih krošnji. Na svakom brežuljku po nekoliko parcela. Sparno je, opet se znojim. Parcele soje. Jedan čovjek sjedi na sporednom makadamskom putu i nešto plete od trske.
Pokušavam da sredim dojmove o tome što sam do sada vidio i doživio u Kini. Ništa se ne da svesti na nešto pouzdano i konačno. Izlazim na hodnik. Dazhou i njegova prijateljica iz Saveza sjede na pomoćnim klupicama i razgovaraju. Jedna Kineskinja s vlažnom maramicom ispred sebe promatra krajolike kroz prozor vlaka. Mladić, sjedeći, nešto ispisuje u svoj notes.
Vraćam se u kabinu i uzimam „Herzoga“, čitam. Potom spavam sat-dva. Vlak je naglo zakočio, budim se. Dočekuje me glazba, bržeg ritma od one koja me je uspavala.
Dok stojimo, drugi vlak juri pored nas u suprotnom smjeru. Nebo je tmurno, kao da će kiša. Vlak kreće, novi prizori: radovi su u jeku, svi se obavljaju bez mehanizacije. Jedna djevojka s tipičnim slamnatim šeširom na glavi nosi iz susjedne rječice vodu u dva vedra obješena na štap pod kojim je iskrivljeno njezino rame. Kako se približavamo Shanghaiu, predjeli izgledaju bogatije, plodnije, na poljima je sve više radnika. Jedan radnik, stojeći na drljači, koju vuče bivol, vođen kajasom svog gospodara, obrađuje tek uzoranu parcelu. U moje promatranje sličnih prizora uvlače se mirisi s kojima me je dočekala ova zemlja. Njih sam osjetio već na pekinškom aerodromu, a onda i u hotelu. Diditi me je tamo gušio, hoće li tako biti i u Shanghaiu? Mirisi su bili specifični i u hrani, reakcije na njih snažne, sada su se već izgubile. Ali, više mi nijedan miris nije stran, kao da su svi moji.
Na brežuljku, tik do vlaka, tri žene napajaju bivole i nešto pletu.
Dazhou nas informira što u ovo vrijeme Kinezi odgajaju na svojim parcelama: krumpir, lotos, kupus (ima ga više vrsta), salatu, šećernu trsku, jutu, soju koja se sade po ivičnjacima s rižom… Najplodnija je zemlja oko Shanghaia, na njoj rastu vrbe, borovi, dud, bagrem, maslina, naranča, breskva, kruška, višnja, trešnja, mandarina, vinova loza, japanska jabuka, jablan. Pitam ga kako se zovu nosila za zemlju s dvije korpe i bambusovim štapom. Bjen tan, odgovara.
Skele graditelja novih kuća su od bambusa, jer je tvrd, pouzdan. Jedna ispravka, nastavlja Dazhou, od Guangzhoua do Shanghaia je točno 1811 km, taj je podatak malo prije dobio od konduktera. Objašnjava nam da je sustav navodnjavanja, zasnovan na kanalima koji vodu uzimaju iz rijeka, urađen tek poslije oslobođenja. Parcele su ovim načinom pretvorene u poljoprivredne bašče. A vjetar koji smo doživjeli u Pekingu s prašinom dolazi iz pustinje Gobi. Njihova je televizija, nastavlja Dazhou, u funkciji politike, ali i opće kulture: kratkim spotovima upozorava na čistoću, štetnost pušenja, na čuvanje dragocjenih spomenika. U vrijeme našega boravka u Pekingu, na primjer, mnogo se govorilo o jeziku, o psovkama u njemu…
Nastavilo smo razgovor s Dazhouom i o odnosu Kineza prema Jugoslaviji, o socijalizmu, obrazovanju, politici, plaćama (kaže da nije tajna da Hua Kuofeng ima plaću od 400 juana, generali više od njega, radnik-početnik 40), o prijemu Tita prilikom boravka u Kini (takav doček nije nikad nikome do tada priređen). Za Teng Siaopinga Dazhou kaže da je genijalan, za Chuen Laia da je primjer za sve, jer je uvijek bio u kontaktu s narodom, za Maoa da je teoretičar. Razgovarali smo s njim i o šminkanju njihovih žena, o disciplini njihovih radnika, o prostituciji, lopovima, džeparošima, svim vrstama delikventa.
Oko jedanaest sati stižemo na željezničku postaju Shanghai. Dočekuju nas tri dužnosnika njihova Saveza i jedna dužnosnica. Po izrazima njihovih lica, sretni su što nas vide. Rukuju se s nama s obje ruke. Prijevoz naše prtljage preuzimaju dva mladića. Pred hotel „Ching Chiang“ stižu kombibusom kad i mi. U ovom hotelu, prigodom boravka u Kini, spavao je i Tito. Dobivamo brojeve svojih soba, ja sam u sobi 853 s Popnovakovom. Pozdravljamo se s ljubaznim domaćinima pred dizalom. Raspakiranje, kupanje, brijanje. Dva mladića donose nam u sobu bijelu kavu s dva kolača. Jedan je sat iza ponoći.
12. listopada
Doručkujemo oko pola devet. Dan je tmuran, svjež. Točno u devet naši domaćini nas čekaju kraj auta pred hotelom. Opet se rukujemo. Vozimo se ulicama velikog grada. Svijeta je na ulicama mnogo. Posjetit ćemo prvo park Hun Ko, gdje je spomenik Lu Sina i njegova grobnica.
Dok prolazimo gradom svi se sklanjaju našemu autu „Shanghai“. Upravo smo na mostu preko rijeke Su Djon. Danas je za neke dan odmora i zato je svijeta toliko na ulicama. Pred ulazom u park grupe ljudi nas promatraju znatiželjno. Stalno nas fotografiraju. Park je velik, mnogi u njemu sjede na travi. Djeca šutaju loptu. Neki mladići se mačuju. Jedan starac, usporenim pokretima ruku, obnavlja tradicionalnu tjelesnu vježbu. Mnogi nešto slično rade.
Vuk me upoznaje u parku s Luom Fa Lienom. Hrvatsko-srpski naučio je od Dazhoua. Radi u shanghaiskoj luci, kao graničar, pregleda putovnice. Kaže da je u luci trenutno i naš brod „Moša Pijade“.
Zaustavljamo se pred spomenikom Lu Sina (1881.- 1936.), zatim pred njegovom grobnicom, na čijoj je ploči Mao napisao: „Ovo je grobnica Lu Sina“. Tijelo Lu Sina nije bilo na tome mjestu, preneseno je s drugog.
Fotografi nam daju u ruke jednu djevojčicu, žele da nas fotografiraju s njom. Chuen Laiove riječi ispisane na ulazu u spomen-muzej Lu Sina.
Pijemo čaj u jednom salonu. Stogodišnjica rođenja Lu Sina proslavlja se slijedeće godine i za nju se u Muzeju već pripremaju. Mole nas da im pošaljemo njegova djela na našem jeziku za izložbu. Prolazimo odjel u kojem je dokumentarni materijal o životu i revolucionarnom putu ovoga pisca. Umro je od tuberkuloze. Na mnogim slikama Lu Sin je s cigaretom. Rukopisi nekih njegovih djela. Lu Sin s naprednim studentima, vođama pokreta. U vrijeme Kuomintenga svi su strijeljani, a među njima je i muž spisateljice, koju smo upoznali u Pekingu na ručku u restoranu „Pekinška patka“. Lu Sin sa stranim piscima, među kojima je i Bernard Šo. Mnogo je na izložbi i posjetitelja-Kineza.
Pred zgradom se opraštamo s domaćinima Muzeja. Opet ista slika u parku: gimnasticiraju i starci i mladići. Saznajemo da Kinezi nose bluze od 1911. godine, upravo u znak poštovanja ličnosti prvog tvorca moderne Kine, Lu Sina. Pisao je pod pseudonimima (imao ih je 150). I Lu je pseudonim, prezime majke, kao i Sin.
Posjećujemo hotel s čijeg jedanaestog kata promatramo panoramu ovog desetmilijunskog grada. Urbanistički mravinjak. Puše snažan vjetar. Ulice su još žive, na nekim kao da sve zamire. Čuju se sirene automobila na sve strane. Grad presijecaju dvije rijeke: Hon Pu i Su Djo. Hon Pu se ulijeva u more, Su Djo je zagađena. Mnogo je brodova, brodića i čamaca na njima. Krovovi zgrada mrki, najupečatljivije odaju starost ovoga grada. Malo je visokih građevina.
U posjetu smo kompleksu Starog grada. Bajka. Stojimo pred restorančićem za meditaciju. Rezidencija veleposjednika koji je izgradio park da bi izrazio svoje poštovanje prema ocu. Rezbarija od gline. Dvorana iz koje se promatra rezbarija. Rađena je precizno i ima visoku umjetničku vrijednost. Iznad nje je Zid zmajeva. Ima ih pet u kompoziciji.
Idemo prema vidikovcu. Govore nam da je sve restaurirano nakon oslobođenja, dotle se u ovaj grad nije uopće ulazilo. Paviljon koji je građen kao brod. Konfucijski.
Stojimo pred kamenim hramom, koji je kao skulptura, starim preko 1000 godina. Kustosica nam priča povijest kamena od kojega je građen. Svaka stvar ovdje ima svoju dugu povijest.
Dok zapisujem zanimljivosti, nekoliko Kineza se nadnosi nad moj rukopis. Nasuprot je dvorana za promatranje kamenog hrama, namještaj u njoj predivan, pun figura zmajeva i tigrova. Prevoditelj Lu, koji zamjenjuje Dazhoua jer je otišao kod roditelja (žive ovdje, ima jednog brata i četiri sestre), priča nam jednu kinesku poslovicu: Osam bogova plovi preko mora, svaki podučava kako treba ploviti. To nam priča pred pločom koja prikazuje tih osam bogova od kojih je svaki znalac za jednu vrstu plovidbe.
Kao da sanjam dvorac iz bajke. Proljetna dvorana (u Kini proljeće znači sreću). Srebreno drvo, bijelo voće, staro 400 godina. Na više mjesta u Starom gradu mali bazeni s crvenim ribicama.
Kod Pa Kina. Kaže da je bio u Jugoslaviji, u Beogradu. Posjetio je i grob Josipa Broza Tita. Čuo je da je u travnju ili svibnju bio sastanak PEN-a i da su kineski pisci dobro primljeni. Salon u kojem smo s njim veoma je ukusno namješten. Mnogo je slika na zidovima.
Nakon Asanovićeve riječi, Pa Kin kaže da mu je drago što se susreo s nama, jer nije imao vremena, kad je bio u Beogradu, da se susretne i s piscima. S nama je i Kon Luoshen, član sekretarijata Saveza pisaca i glavni urednik časopisa „Kultura i umjetnost“. Pa Kin kaže da o našoj književnosti znaju dosta zahvaljujući i Kon Luoshenu. Mi treba da još učimo od vas, govori i dodaje da su tek poslije svrgavanja četveročlane bande obnovili rad svoga Saveza, te da je kulturna revolucija bila katastrofalna za kineski narod. Svjesni su da imaju dosta grešaka u svome radu i rado bi čuli naše primjedbe. Asanović odgovara da bi se primjedbe mogle uputiti i nama, jer smo malo radili na prevođenju kineske književnosti.
Ponovno nas časte čajem. Ja sam zagledan u slike na kojima su stilizirane ptice.
Pa Kin nastavlja: U prošlosti su naše pisce Kinezi prevodili s engleskog i esperanta. Malo je prevoditelja i danas. U kolovozu, kad je bio u Beogradu, posjetio je i Avalu. Bila je gusta magla, ali je, i pored toga, Avala ostavila na njega snažan dojam.
Krnjević govori o potrebi neposredne komunikacije naših literatura i predaje Pa Kinu knjigu o našem Kongresu, te časopis u kojemu je članak o njemu.
Pita ga, potom, u kojem su smislu svjetske književnosti utjecale na njega? Najviše su na njega utjecali neki kineski pisci, a onda i svjetski, posebno europski. I njegov je jezik europeiziran. U mladosti je, uglavnom, čitao romane. Od 4. svibnja 1919. Kina je otvorena zapadnoj književnosti. On je u Francuskoj dobro upoznao književnost zapadne Europe. U ono doba većina je mladih Kineza u Francuskoj tražila pomoć za Kinu, pa i on. Čeznuo je tamo za domovinom i pisao je o tome. To je bilo 1927. i 1928. Najveći utjecaj tada su na njega imali ruski pisci, a onda i francuski, Ruso i Victor Igo, Emil Zola. Njih smatra svojim učiteljima. Međutim, on još uvijek u svojim tekstovima podvlači da nije književnik, već samo borac za istinu. Njegova su književna djela, kaže, samo slučajnost. Slučajno je, davno, napisao tekst koji je ocijenjen kao književni i od tada je u književnosti. Urednik časopisa koji ga je kao književnika otkrio još živi u Pekingu. Prigodom jednog posjeta Japanu pitali su ga zašto obožava Zolu? Zato što, kao i Zola, voli istinu.
Prestaje pričati o sebi, govori o kolegi koji je napisao roman „Crveno sunce“ („Hu Che“). Kaže da je u vrijeme kulturne revolucije bio kritiziran, nepravedno.
(Ova njegova priča o drugom, umjesto o sebi, podsjeća me nakratko na onog kineskog pisca koji na manifestaciji Sarajevski dani poezije, na koju je doputovao s kolegama, nije čitao svoju pjesmu već nekog davno preminulog kineskog klasika. Ti davni sarajevski dani, to prvo upoznavanje Kineza.)
Pa Kin je sijed. S naočalama. Blagog lica, također u bluzi.
Posljednje je dvije-tri godine stanje u kineskoj književnosti dosta dobro, vraća se Pa Kin stvarnosti. Pokrenuti su novi časopisi, u svakoj provinciji najmanje dva. Ima ih ukupno 147. U njima se objavljuju kvalitetni tekstovi. U Shanghaiu su dva takva časopisa, jedan je općenitog sadržaja, drugi objavljuje samo najnovija ostvarenja. Pripremaju i treći časopis. Pisci dosta pišu, vratili su samopouzdanje. U idućem mjesecu svekineski Savez će održati svoj sastanak u Pekingu. Shanghaiski Savez ima oko 300 članova, oko 70 ih je u svekineskom.
Na rastanku kaže nam da nismo mi njemu oduzeli vrijeme, već on nama. Pitamo ga prije odlaska namjerava li možda pisati roman o kulturnoj revoluciji? Da, kulturna revolucija je bila strašna, velika glupost i paradoks. Ako završi taj roman, završit će i svoj književni život.
U vrijeme večere, prvi put otkako sam u Kini, jedem jela pripremljena na europski način. Izvanredno. Nakon večere, šećem s Popnovakovim i Jasićijem. Pola je devet, rano za spavanje. Prizori na ulici: mladići i djevojke u šetnji, jedna obitelj u jednom haustoru upravo se oprašta od svojih gostiju, četiri muškarca nasred trotoara igraju domine, biciklista je još uvijek mnogo, automobila sve manje.
Puše vjetar i vraćamo se u hotel. Na našem osmom katu, u trpezariji, Krnjević, Horvat i Stardelov razbacuju karte. Jasići i ja naručujemo pivo, Popnovakov je pošao u sobu da piše svoj dnevnik. Krnjević zove Dazhoua da dođe iz svoje sobe i popije pivo, on ubrzo dolazi s Luom. Neće pivo, sjedaju kod mene, u salon u kojem je radio-aparat. Lu mi kaže da mnogo voli Sarajevo, ali da vjeruje da smo i mi zavoljeli Kinu. Priča mi gdje je sve u vrijeme svoga boravka u Jugoslaviji bio: osim u Sarajevu, bio je na Plitvicama, u Zagrebu, Kninu, Splitu, na slapovima Krke. Spominje Stipu Šuvara, predsjednika Skupštine grada Zagreba, u kojemu je stekao dosta prijatelja. Divan čovjek, otvorena srca, očaran svime što je vidio kod nas.
13. listopada
Probudio sam se oko osam. Nakon nekoliko noći nesanice, dobro sam spavao. Prvo pomišljam da je započeo neki praznik, a onda u dvorištu, oivičenom trokatnicama, otkrivam mnogo ljudi u pokretu. Radnici na kolektivnoj jutarnjoj tjelovježbi. Komande za njihove pokrete dolaze iz zvučnika.
Dok doručkujemo, Dazhou nam saopćava da dolazi tajfun.
Razgovor s kineskim piscima u prostorijama njihovog Saveza. Ima ih oko četrdesetak. Naš ulazak pozdravili su burnim aplauzom. Ispred svih, riječi dobrodošlice upućuje nam Vu Chau. Asanović nas predstavlja, zatim predaje knjige njihovom Savezu.
Promatram lica domaćina: ima pisaca svih naraštaja, nekoliko žena mlađeg i najmlađeg naraštaja. Svi su mirni, gotovo nenaravno. Ispred svih su šalice čaja, pred nekima su teke i olovke. Dvorana je lijepa, s velikim lusterom na sredini stropa. Svi prozori su otvoreni. Vidim kroz njih mnogo zelenila u dvorištu.
Asanović im govori o nekim odlikama našega socijalizma. Dok govori, kineske kolega, većina njih, marljivo zapisuju. Stardelov ih upoznaje s prinosom književne riječi u revolucionarnim procesima, o našoj socijalnoj književnosti, o sukobu na ljevici, Krleži i njegovom „Pečatu“, poslijeratnom razvitku pisane riječi, izgradnji socijalizma, Krležinom referatu na ljubljanskom Kongresu Saveza književnika Jugoslavije 1953. godine, o uvođenju samoupravljanja…
Dok govori, nijedan pokret u dvorani.
Potom ih Krnjević upoznaje sa suvremenim trendovima u našim književnostima, a onda ih poziva da nam i oni nešto kažu.
Šute, ne usuđuju se.
Pavček nastavlja o slobodi stvaralaštva, Horvat ih ponovno potiče na razgovor.
Vu Chan ispred svih kaže da je ono što je čuo kazano tako precizno da se ne da nastavljati. Postavlja pitanje odnosa partije i književnosti. Govori o potrebi čišćenja tragova kulturne revolucije u kineskoj književnosti, uvjeren da će toj njihovoj borbi dobro doći i to što je čuo od članova naše delegacije. Predstavlja nam istaknutije članove njihove četiri generacije, među kojima je i jedna lijepa djevojka, pripadnica četvrte generacije, i to s majkom. Kaže da je ovo vrijeme za njih vrijeme borbe za bolje uvjete stvaranja, posebno za one koji tek dolaze, te da je Jugoslavija za njih blistav primjer, a da se ovdje i prema njoj griješilo. Ali, drago mu je da je ta ružna prošlost već zaboravljena.
Vode nas, kasnije, u dvorište u kojem je kip žene s djecom koja drže ribe. Netko od njih napominje da je ovaj dio grada nekad bio francuski i da zato na ovom mjestu možemo vidjeti kip gole žene. Zgrada iz koje smo izašli dijeli više udruženja: glazbeno, redateljsko, folklorno. U dvorištu upoznajemo još dvojicu Kineza koji rade u luci i uče naš jezik. Ma Licjun ima 21 godinu, Fang Ping s njim također radi u luci.
Više od jednoga sata proveli smo na ulici ispred našega hotela. Prošli smo gotovo kroz sve prodavaonice koje se tu nalaze.
U vrijeme ručka prvi put razmišljam o Kineskinjama. U početku sam im malo obraćao pažnju kao ženama. Dvije mlade konobarice nukaju me na to. Lijepe su na svoj način, da su odjevene drukčije možda bih ih i gledao drukčije.
Razgovaramo na brodu s mladom spisateljicom Vau Anji, onom s majkom u dvorani Saveza. I majka je spisateljica. Puše snažan vjetar, još smo u luci. Van Anji piše kratke priče za djecu. Još nema objavljenu knjigu. Ima 26 godina, kaže da smo u Savezu lijepo govorili. Neki problemi za koja smo mi pronašli rješenja, kod njih su još prisutni. Pita nas o čemu kod nas pišu mladi pisci? Sve je zanima. Pišu li naši pisci o proturječnostima društva? U vrijeme kulturne revolucije bila je na selu. Pričamo o tome kako se omladina Shanghaia zabavlja (malo), pleše li (voli da pleše, ali čini to rijetko), o tome gdje stanuju njihovi mladenci (kod jednog od roditelja). Sha Yeshin također je mladi pisac, razgovaramo i s njim. Ima 40 godina, piše pripovijetke. Kaže da mu je susret s nama dragocjen. Piše zato da bi kazao istinu. Napisao je nekoliko kazališnih djela, jedna njegova drama izvodi se u Shanghaiu. Na žalost, nije stigao doći na naš razgovor. Koje velike pisce u Kini cijeni? Je li čitao neke strane pisce? Američkog pisca O`Haru, kineskog Lao Cea.
Ploveći, obilazimo mnoge brodove, putničke, teretnjake, iz mnogih dijelova svijeta. Plovimo prema ušću rijeke Hon Pu. To je velika rijeka, široka je i mutna.
Stalno slušamo glazbu. Čas je to neka kineska melodija, čas neki svjetski šlager (Moj Džoni), ali i ozbiljna kompozicija.
Zovu me da mi nešto pokažu. Stigli smo do ušća rijeke Hon Pu. Tu se otvara širina rijeke Yangceng Yang u koju se Hon Pu ulijeva. Izgleda kao more kojem smo tek prišli. Mnogo je brodova na njezinoj pučini.
Vraćamo se u shanghaisku luku. Imamo sat vremena za kupovinu. Činimo to u ulici, koja je, kako kaže Dazhou, najživlja u Kini. Uspoređuje ju s Knez Mihajlovom u Beogradu kad je u pitanju trgovina. U jednoj robnoj kući, u prizemlju, kupujem kineske lijekove. Na brzinu, obilazimo još nekoliko robnih kuća, u 18,25 moramo biti u hotelu gdje ćemo zajednički pogledati neku televizijsku emisiju u kojoj će biti i naš susret s Pa Kinom.
Večerat ćemo u hotelu „Park“ na petnaestom katu, u salonu u kojem smo sami s domaćinima. Čekamo večeru u susjednom salonu i ćaskamo uz čaj. Asanović pita je li izreka koju će kazati točna: „Na nebu je raj, na zemlji je on u Huangzhou i Hangzhou“. Da, točna je. Pričaju nam o ljepotama Shanghaia. Krnjević ih pita: Je li četveročlana banda uspjela uništiti i taj raj na zemlji? Slatko se smiju, ali odgovaraju ozbiljno: Jest. Nešto su i tamo rušili.
Najbogatija večera do sada. Kinezi su umjetnici u pripremi jela. Serviraju nam jelo sa skulpturom patke sačinjene od bundeve i figuricom feniksa koju nazivaju caricom, juhu u bundevi na kojoj su izrezbareni različiti ornamenti, šampinjone u crvenom celofanu… Za večerom je i Kong Luoxin koji je u Jugoslaviji bio prije 24 godine. Sjeća se Mladena Oljače i Aleksandra Vuče.
Opraštamo se od domaćina pred dizalom hotela. Sutra treba da se dignemo u pet sati da bismo u 6,10 otputovali vlakom za Hangzhou, a odatle, popodne, avionom u Peking.
Najprije su došli po pedere
ali nisam se bunio jer nisam bio peder
Najprije su došli po pedere – rekao bi znameniti njemački pastor Friedrich Gustav Emil Martin Niemöller, da se rodio hiljadu kilometara jugoistočnije i stotinu godina kasnije. Najprije su došli po pedere, ali nisam se bunio jer nisam bio peder – napisao bi danas pastor Niemöller na početku svoje glasovite i bezbroj puta citirane, a upravo nikad dovoljno puta ponovljene pjesme.
Čuvene stihove “najprije su došli po komuniste, ali nisam se bunio jer nisam bio komunist”, njemački je pastor napisao nakon Drugog svjetskog rata, sa strašnim iskustvom koje je bilo posve njegovo, privatno.
Bio je među egzaltiranim nacionalnim romanticima koji su 1933. oduševljeno dočekali Hitlerov uspon na vlast, vidjevši u njemu nadu za kršćansku Njemačku, nagriženu rastućim ateizmom kojega su dvadesetih širili socijaldemokrati i komunisti. Vrlo brzo shvatio je duboko protukršćansku narav novog režima, usprotivivši se nacifikaciji njemačke Protestantske crkve osnivanjem opozicijske Konfesijske crkve. Čak i tada, kao protestantska opozicija Hitleru, dijelio je, međutim, popularne antisemitske stavove svoga doba, izrugujući se prevrtljivosti i slaboj vjeri židova što su tih dana prelazili u kršćansku vjeru. Shvatit će na kraju i njihove motive, ali ovaj put na teži način: zbog “protudržavnog djelovanja” i sam će završiti u koncentracionim logorima Sachsenhausen i Dachau, gdje će svjedočiti mučnom raspadu svih svojih uvjerenja. Na slobodu će izaći tek nakon sedam godina, koji dan pred kapitulaciju Trećeg Reicha, kad u logor uđu Amerikanci.
Strašno je važna ta činjenica, jer kad pastor Martin Niemöller piše kako se nije bunio ni “kad su došli po komuniste”, ni kad su došli “po socijaliste”, ni kad su došli “po sindikaliste” – i kako na kraju “nikoga nije bilo da se pobuni kad su došli po njega” – on te potresne stihove ne ispisuje kao retoričku, dobro promišljenu i efektnu opomenu, već kao tragičnu autobiografiju: kao vlastito, proživljeno i preživljeno iskustvo.
Strašno će ta činjenica biti važna svakome tko se u sljedećih sedamdeset godina bude zatekao u vlastitom toplom konformizmu, gledajući kako u susjedstvu “odvode komuniste”. “Komunisti” iz Neimöllerove pjesme su, jasno, metafora – i to točno onoliko koliko to u njegovom iskustvu nisu bili. Najzad, jednako će se u toj metafori prepoznati oni čije će susjede kasnije odvoditi i sami, vrlo dakle nemetaforički i stvarni komunisti: prepoznat će se tek kad na kraju pjesme dođu i po njih.
Da nije tako, ne bi riječi njemačkog pastora citirali svih tih sedamdeset godina, do dana današnjeg, svaki put kad su metaforički SS-ovci nemetaforičkim susjedima pozvonili na vrata. Da nije tako, ne bi riječi njemačkog pastora bile toliko često citirane uzalud.
Strašno je ta činjenica stoga važna i ovdje, danas, punih osamdeset godina nakon što je Martin Neimöller onako oduševljeno dočekao Hitlerov dolazak na vlast. I svaki pak put kad pomislite da je ta usporedba pretjerana, valja se sjetiti da je i tih ranih tridesetih jednako pretjerano zvučala vrlo bliska budućnost. Pastor Neimöller nama se, naime, ne obraća iz njemačke trideset treće, niti iz europske četrdeset šeste – on nam svoje stihove uvijek javlja iz naše budućnosti. Danas, mi ga tako čitamo iz dvije hiljade dvadesete, ili dvije hiljade pedesete, ali iz svoga vlastitog, a ne iz njegova iskustva. Iz vremena dakle kad se više nećete pitati kome to na vratima zvono zvoni: vama zvoni.
Najzad, referendum o ustavnoj definiciji braka kao zajednice muškarca i žene nije prvi stih Neimöllerove pjesme. Prvi stih pročitali ste sad već prilično davno, onih dana kad ste pojačavali televizore dok su vam odvodili susjede Srbe. Niste se, naravno, bunili, jer Bogu hvala niste Srbi. Ne bunite se tako ni danas, jer niste homoseksualci. Vi ste onaj muškarac ili žena što će biti zaštićeni Ustavom i zakonom – Hrvati, katolici, zdravi heteroseksualci. Većina.
Topla, ugodna većina.
Baš kao što je pripadnik većine bio, jebiga, i Friedrich Gustav Emil Martin Niemöller – čisti, arijevski zdravi heteroseksualni Nijemac, iskreni protestant, uvjereni antisemit i antikomunist. Prije nego što je otkrio kako se čovjek – onog trenutka kad pristane na slobodu definiranu neslobodom drugoga – upisao u manjinu, čijom će se neslobodom jednako sutra mjeriti sloboda njegova apstraktnog većinstva i legitimitet njegovih tamničara.
Jednostavno, ne postoji ljudsko biće koje ne pripada nekoj manjini, priroda je ljudska manjinska, i cijelo je veličanstvo toga bića u njegovoj manjinskoj naravi. Kao što ne postoji totalitarna ideja izvan koncepta većine: nikad njena ambicija nije bila zaštititi većinu od manjine, već vladati većinom u njeno ime, strahom od manjine.
Nikad u životu nećete stoga biti toliko u krivu kao kad mašući većinskom legitimacijom pristanete na teror u svoje ime. Niste o tome, naravno, nikad razmišljali, ali i vi ste manjina. Skladno poredana masa u kojoj stojite tako poslušno, uvjereni da ničim iz nje ne stršite, tek je naime dugačak – red.
Na grub način to su, na primjer, shvatili oni heteroseksualni Hrvati katolici, koji bi sutra bez mnogo razmišljanja na referendumu zaokružili “za” brak kao zajednicu muškarca i žene, a koji iz bilo kojeg razloga ne mogu ili ne žele imati djecu. Takvi, jalovi i posve beskorisni za opstanak većine, odjednom su se našli upisani u metaforičke homoseksualce, iz reproduktivnog tumačenja čovjeka i obitelji podjednako besmisleni kao i pederi i lezbijke, ali i kao svi koji ne ispunjavaju jedinu – ne temeljnu, već jedinu – funkciju obitelji, u društvu dakle samohranih roditelja, razvedenih, ili udovica i udovaca, ukratko svih koji za svoju većinsku legitimaciju nemaju i većinsku funkciju.
I odjednom, eto i njih u manjini. Odjednom, eto onoga Neimöllerovog Gestapoa kako zvoni i na njihova vrata.
I dalje mislite da ste većina? Razmislite još jednom. Hoćete li biti većina kad ista totalitarna prethodnica bude tražila zabranu abortusa ili umjetne oplodnje? Mislite li da će im za sedamsto pedeset hiljada potpisa za taj referendum nedostajati vaš? Mislite li zaista da će im nedostajati vaš potpis kad sutra budu raspisivali referendum za smrtnu kaznu, ili izgon Roma, ili recimo eliminaciju mentalno hendikepiranih, sakatih, bolesnih, starih i nemoćnih, uopće svih koji – baš kao i homoseksualci ili jalovi heteroseksualci – nemaju društveno legitimiranu aktivnu funkciju?
Pretjerujem? Naravno. Baš kao što bi Martin Niemöller pretjerivao da je svoje stihove pisao trideset druge kao opomenu, umjesto četrdeset šeste kao tragično iskustvo. Koncentracioni logori za nearijevce, za Židove, Rome, homoseksualce ili mentalno hendikepirane?! Unglaubliche Absurdität! U besmislenost takvih pretjerivanja pastora Niemöllera nije tada uvjeravao nekakav građanski aktivist ili novinski kolumnist: na audijenciji u Berlinu 1932. godine u to ga je, svečano se zaklinjući svojom čašću, uvjeravao sam Adolf Hitler.
Ako takva budućnost i dalje ne izgleda osobito vjerojatnom, ostanimo u sadašnjosti. Tu su stvari razmjerno lako provjerljive: jednako je u toj sadašnjosti cilj ambicioznog čišćenja Njemačke bio očuvanje zdrave, reproduktivne većine kao tradicionalne vrijednosti i – možda najvažnije – prirodnog poretka stvari.
Pogledajmo kako stvari stoje s obitelji kao tradicionalnom vrijednosti: živimo na prostoru u kojemu su se još naše bake udavale u dogovorenim ili barem društveno – ako vam je već mrska riječ “klasno” – prihvatljivim brakovima, u kojima je ljubav, ako je uopće bilo, proizvedena tek naknadno, kao “dodana vrijednost”. I to tek u boljem slučaju. U svakom od njih, pak – nametnuta. Generacija naših majki i očeva općenito je prva u svih hiljadu i pol godina naše slavne obiteljske tradicije u kojoj je brak dvoje nasumično zaljubljenih postao uobičajena stvar.
Tradicionalna patrijarhalna obitelj, barem ona na koju se pozivaju stražari tradicije, nije okruženje u kojemu biste voljeli odrastati: ne treba nam za to pouzdanijih svjedoka od cijele jedne sveučilišne biblioteke narodne epike o tiranskim očevima, nemilosrdnim majkama, neželjenoj djeci, zabranjenim ljubavima i djevojkama što se leva-leva bacaju s mostova, kula i litica. Za potrebe ovog ogleda neću se niti prisjećati drevnih naših obiteljskih tradicija s nasljeđivanjem imovine, odnosom prema nerotkinjama i drugim ljupkim običajima za žensko ili bolesno potomstvo.
Romantičnu pak tradicionalnu obitelj, onu iz televizijskih reklama i plakata za stambene kredite, osiguravajuća društva i referendume o braku, na ovim je prostorima – možda paradoksalno, ali svakako istinito – ustanovio tek mrski socijalizam, ekonomski oslobađajući ženu da sama sebi bira muža. To je jednostavno tako, i nikakva popovska propovijed tu ništa promijeniti neće.
S prirodnim poretkom stvari – ili Božjim, ovisno s koje strane gledate – stvar je još gora.
Uopće pri tom ne mislim na prirodnost homoseksualnog spolnog odnosa, jedan od najčešćih argumenata odvjetnika LBGT-zajednice. O tome se, uostalom, sasvim dovoljno govorilo. Zanima me “prirodnost” u mnogo širem smislu. U onome, na primjer, u kojemu je definiran sam homo sapiens, nastao onog trenutka kad je intervenirao u “prirodni poredak stvari”.
Bezbroj je, naime, primjera u prirodi u kojima je “tradicionalna obitelj” muške i ženske jedinke zajedno s potomstvom posve nepoznata stvar. Naprotiv, mnogo je lakše nabrojiti vrste koje svoju mladunčad odgajaju po ljudskom, monogamnom i roditeljskom konceptu. Klasičnu obitelj čovjek nije stoga izgradio prateći prirodni poredak stvari, već upravo nasuprot njemu, odvajajući se od ostalih životinja osvještavanjem svoga bića i svojih osjećaja.
Da se, uostalom, za te stvari pitalo prirodu, sad biste negdje sa strane, zajedno s ostalim jadnicima iz susjedstva – ja se ispričavam na neposrednosti – bespomoćno gledali kako vaše žene jebe izbacivač iz obližnjeg kluba, moćni rasplodni mužjak od stotinu dvadeset kilograma mišića, koji opstanku vrste pouzdano garantira zdravo i snažno potomstvo.
Pri tom, možda, čak i musliman ili Srbin: ne samo da u prirodi – sjetit ćete se te lekcije iz biologije – opstaju samo najjači i najotporniji, već je prirodnoj selekciji vrsta posve nepoznat koncept njihove vjere i nacije. Nema tigrova hinduističke vjere ni srdela Hrvatica.
O, da: po ustavu prirode, bez amandmana razumnog i “protuprirodno” osvještenog ljudskog bića, gospodin Slobodan Novak, recimo – koji se u svom eseju o homoseksualcima tako grčevito drži prirodnog poretka stvari – star bi, nemoćan, bolestan i posve beskoristan bio ostavljen u šumi, na gozbu zvjerima i lešinarima. Svoje lijepe godine on duguje upravo “protuprirodnoj” ideji ljudske solidarnosti i empatije nasuprot konceptu opstanka najjačih.
Takav osjećaj prema drugoj jedinki – ženki, majki ili nekom drugom članu “obitelji”, pa tako i starom Slobodanu Novaku – nije, istina, pojava nepoznata u prirodi, ali do pojave čovjeka bila je isključivo nagonska. Čovjekovo “protuprirodno” osvještavanje emocija, iz kojega se na koncu neće više razmnožavati s najsnažnijom, već jednostavno najdražom jedinkom, možda je stoga i najvažniji trenutak u cjelokupnoj povijesti “prirodnog poretka stvari”. Stavljam “prirodno” i “protuprirodno” u navodnike, jer i znanstvenici i svećenici lako će se složiti kako je i ta čovjekova intervencija u prirodu, kao uostalom svaka druga, i sama – prirodni poredak stvari. Ili Božji, naravno.
Važan je to trenutak u raspravi, jer onog trenutka kad se složimo da je ljubav – ponavljam: ljubav, a ne rasplod s najpotentnijim mužjakom – s prirodne ili Božje strane, kako hoćete, onda je s iste strane i ona neuvjetovana rasplodom, ljubav sama po sebi, slobodna obaveze nastavka vrste: ljubav između dvoje prirodno neplodnih ljudskih jedinki, ljubav između dvoje prirodno starih i spolno nemoćnih, pa tako i ljubav između dvoje prirodno istospolnih jedinki. A onda, na koncu, i njihova čista, ljudska ljubav prema usvojenom djetetu.
Ako se pak tako, makar i nevoljko, složimo da je ta stvar ipak prirodna – ne dakle zato što ima i pingvina pedera, već zato što i homoseksualni čovjek osjeća prirodnu ljubav – onda je i svaka intervencija u njegovo pravo na životnu ljubavnu zajednicu, kakvu imaju i njegova većinska heteroseksualna braća – upravo surovo neprirodna.
Naročito kad mu se to pravo odriče u ime prirode.
A upravo u ime prirodnog poretka stvari to su mu manjinsko pravo odricali i nacisti. Iz istog “poretka stvari” odricali su prava, jednoj po jednoj, i ostalim manjinama što su svojom naravi narušavale prirodni opstanak najjačih – zdrave arijske većine: Židovima, Romima, bolesnima ili mentalno hendikepiranima. Iz istog tog poretka stvari, najzad – zaštićen toplom iluzijom pripadnosti prirodnoj većini – nije se bunio pastor Niemöller.
Martin Niemöller kasno je shvatio da apsolutna većina zapravo ne postoji, i da je ta stvar tek apstraktna projekcija totalitarne ideje, kojoj koncept većine treba tek kao sredstvo za vlast nad njom. Da većina zapravo postoji samo kao opsjena za zbroj pojedinaca, nesretni pastor nije shvatio kad je sebe prepoznao kao pojedinca u većini, već kad ga je tamo, dakle u manjini – kao neprijatelja većine per definitionem – prepoznala vlast.
Od pojedinca, naime, od jedinstvene jedinke – strogo matematički – nema manje manjine.
Niti većeg neprijatelja većine.
Svaki čovjek pripada nekoj manjini, i to je poruka potresne pjesme pastora Friedricha Gustava Emila Martina Niemöllera. Posve svejedno je li Židov, Srbin ili Hrvat, je li komunist, socijalist ili demokršćanin, je li heteroseksualac, transseksualac ili homoseksualac, je li dijabetičar, invalid, neplodan, ljevoruk ili plavook, svaki se čovjek, i najprosječniji i najnevidljiviji među njima, metodom dedukcije na kraju ispostavlja kao mala, ali posve jedinstvena i neponovljiva jedinka.
Ona za koju se – kad Gestapo metodom dedukcije na kraju pjesme dođe i po nju – nema više tko pobuniti.