putopis Ulicom Jugoslavenska narodne armije (1)

Isto mi se događa kada se duboko zamislim dok po gradu vozim auto, i kada sanjam neki od onih dugih i brzih snova, sa čestim promjenama gradskih eksterijera, koji, obično započnu kao neka mirna i stišana priča, oko kupovine kuha i mlijeka ili odlaska u školu, a završavaju nekom furioznom potjerom, kao u filmovima Francuska veza jedan i dva. Pokušavam skrenuti lijevo na Zelenom valu, i u posljednjem trenutku primijetim znak zabrane. Naravno, lijevo se u Preradovićevu ne može, i nikada se nije moglo, ali za mene to u trenutku nije bila Preradovićeva, niti je bio Zagreb, nego neka druga ulica i drugi grad. U mojoj su glavi dok vozim auto, ili dok sanjam, jedna preko druge, kao dva dijapozitiva ili kao dvostruka ekspozicija, uvijek dva plana grada, dvije složene mreže gradskih ulica, koje se međusobno preklapaju, i upravo na tim se mjestima preklapanja, ili prevelike sličnosti, događa da pokušavam s krive strane skrenuti u zagrebačku Preradovićevu, jer se upravo s te strane skreće u Ulicu Šaloma Albaharija u Sarajevu, u koju, kad god skrenem autom ili pješke, sjetim se da je tu, jednom davno, bila Pčelarska centrala, gdje me je Nono vodio kada sam imao dvije, tri, četiri godine. Pa iako već dvadeset i jednu godinu nisam skrenuo autom u Ulicu Šaloma Albaharija, a oko Preradovićeve se provezem nekoliko puta tjedno, meni su te dvije ulice zapravo iste. Isti je grad u mojoj imaginaciji, načinjen od dva grada, i isto je moje sarajevsko i zagrebačko vrijeme.

Da mogu birati, ne bih danas izabrao ni Zagreb ni Sarajevo da u njemu živim. Sarajevo mi se jednom upisalo u biografiju i u dubinsku memoriju, volio sam taj grad (znam i kad sam ga volio: od ljeta 1991. do pod kraj dvadesetog vijeka, a onda se to mjesto počelo udaljavati, sve dok se nije pretvorilo u scenografiju mojih snova i sjećanja, s kojom stvarni grad više nema veze). U Zagrebu sam se slučajno zadržao, zatim sam se prije šest-sedam godina odselio na selo, ali niti sam Zagreb doživio svojim, niti sam se privikao na njega. U Zagrebu sam uvježbao osjećaj tuđinstva, naučio sam kako je to biti a ne biti, na čemu sam Zagrebu zahvalan, jer je riječ o snažnom emocionalnom iskustvu, važnom za život i za književnost. Da mi nije ovoga grada, ne bih nikada shvatio kako se može biti tuđin. A od tuđinstva u gradovima boljega nema. Za razliku od sela, gradovi i postoje da bi čovjek u njima mogao biti tuđin.

Ali da mogu birati, živio bih u Puli, Trstu, Krakovu, Wroclawu, živio bih, možda, i u gradu u kojemu nikada nisam bio, radije nego u Sarajevu ili Zagrebu. Ipak, mapa moga jedinog imaginarnog grada, koji postoji u snovima i u vožnji automobilom, grada koji bi trebalo opisati, dvostruka je ekspozicija Sarajeva i Zagreba.

Ulica Jugoslavenske narodne armije teče paralelno s glavnom ulicom u gradu, koja se do Vječne vatre prostire kao Titova, a onda nastavlja desno, pješačkom zonom, kao Ulica Vase Miskina. Ulica JNA je Zeleni val, a Titova i Vase Miskina su Ilica. Kad god pješačim gradom, a ne želim sretati ljude, idem Zelenim valom, kao što sam u prošlome životu išao JNA ulicom, ako sam neprimijećen htio stići do Baščaršije. Puno češće sanjam tu ulicu, nego Titovu. Zato što sam željan mira, i htio bih izbjeći poznate ljude, ili zato što sam u JNA živio do svoje treće godine, i mnogo razloga ima da se u toj ulici osjećam kao u nekom svom prazavičaju? Privatno Sarajevo – koje su Nono i Nona doživljavali samo kao muku i napor, i gdje su u istoj sobi, u razmaku od tačno četrdeset godina umirali moja majka i njezin otac – bilo je na Sepetarevcu, i ispod, na mejtaškome platou. Ali porodično Sarajevo – u kojemu su se Nono, Nona i moja majka osjećali puno prirodnije – postojalo je oko zgrade gospođe Heim, u Ulici Jugoslavenske narodne armije. Kada govorim o Sepetarevcu, uglavnom govorim o sebi, a govoreći o JNA ulici, govorim o mojoj nestaloj porodici.

Izvorno, JNA ulica spajala je Titovu s Obalom vojvode Stepe. Započinjala je na onom semaforu, preko puta Parkuše, ulijevo savijala kod kafane hotela Istra, nastavljala kroz austrijski dio grada, i čas prije nego što će izbiti na Kundurdžiluk, i u svoju toplu i sigurnu osmansku podsvijest, okretala kod apoteke Prvi maj (zvaše li se tako), prema Obali i Principovom mostu. Nijedna ulica svog putnika, pješaka, ne provede kroz Sarajevo i kroz vrijeme, kao ova.

Na njezinome početku, očima ćeš se susresti s gostima kafane koja je postala slavna u šezdesetima, tako da će generacije emigranata, rođenih u četrdesetima i pedesetim, umirati po svojim kanadama i amerikama, dok će im Parkuša biti posljednji upisani znak identiteta, prije nego što ih smrt, konačno, ne pretvori u Amerikance i u ništa. Ti si došao kasnije, nije te za tu kafanu bilo briga, ni za te ljude i njihov ustajali humor, dobroćudan i dosadan kao muzika Shadowsa. Okrećeš od njih glavu, pali se zeleno na semaforu – koji je postavljen sredinom sedamdesetih – i dok prelaziš Titovu, osjećaš kako ti po bubrezima pirka sjeverac, koji se spušta niz Veliki park, između drveća i preko mezara, stesanih od kamena mekog kao vlašićki sir. Sretan si što je ljeto, a opet te malo brine da se tako oznojen ne prehladiš. Ljudi se ovdje plaše propuha, iako je grad u kotlini, i niotkuda ne može pošteno ni zapuhati. U tom vječnom strahu od promaje ima nečega od podsvjesne čežnje za vjetrom, za širinom i za velikom rijekom. Čežnje za onim što je suprotno i našemu strahu od propuha, i Sarajevu. Sarajevo se, obično, voljelo tako što se čeznulo za nekim drugim, dalekim, širim i ljepšim mjestom, gdje se čovjek ne plaši za svoja oznojena leđa, jer je navikao da sa svih strana puše, i jer je zdravo ono što na toj meraji i širini puše. Od te čežnje za daljinom i za morem, nezlobive i čiste, načinjen je lik Hasana u romanu “Derviš i smrt”, tvoj trajno najdraži književni lik. Meša Selimović je, po odlasku u Beograd, gdje se nadao pronaći svoj mir, a našao je samo naciju i poštovanje kod glavara nacionalne kulture – zaista, ima li išta prirodnije nego da pisac odabere da pripada onoj nacionalnoj kulturi čiji mu glavari iskažu elementarno ljudsko poštovanje, njegove knjige doživjevši kao svoje vlastite? – planirao napisati roman o Hasanu. Najavljivao ga je po novinskim intervjuima, ali započeo ga nije nikad. Osim što je već bio star i umoran, i što je bio užasno povrijeđen, Hasan se mogao napisati samo u Sarajevu. Ili o Sarajevu. Jer Hasan u Beogradu, kao ni u Zagrebu, ne bi imao smisla, jer tamo je nerazumljiva njegova čežnja za morem. Da si pisac, ti koji prelaziš ulicu na semaforu kod Parkuše, ili da onaj koji o tebi govori nije izgubio svoju sarajevsku nit, napisao bi roman o Hasanu, i on bi se događao u Sarajevu, ljeta i jeseni 1991. Hasan bi imao godina koliko ih je imao i u Dervišu. Roman bi završavao u noći nove 1992. godine, kada Hasan odlazi, i govori im da bi i oni trebali ići. Kažu mu: doći ćeš ti opet. On im odgovara: Neću, nikad više. Ako i dođem, neću vas zateći žive.

Taj dio ulice, do kafane Istra i okretanja prema istoku, od nekog vremena nosi Radićevo ime. Ranije je Radićeva bila samo od studentskog doma pa prema Obali, a onda se netko dosjetio da je, sve do Titove, to isti pravac, i amputirao komadić Ulice Jugoslavenske narodne armije. Time je iznevjerena povijest ove duge, lijepe ulice – koje je postojala još u petnaestom stoljeću – iznevjeren je njezin smisao u spajanju glavne gradske ulice s obalom, nakon što tiho i u sjeni paralelno prođe cijelim gradom, a Radićeva je postala nakaza iz dva dijela.

Ali tebi to nije važno, ti svojim putem ideš izvan kalendarskoga vremena, mimo mjeseci i godina, u nastojanju da obiđeš Sarajevo, i da onome koji o tebi piše svojom hodnjom pokušaš objasniti zašto sanja gradove u kojima ne bi po vlastitome izboru živio, i zašto u Zagrebu skreće autom u zabranjenom smjeru, jer mu se učini da je u Sarajevu. Za tebe Ulica JNA započinje sa semaforom ispred Parkuše, i prolazi kroz grad, i kroz vrijeme, kroz vrijeme iz sjećanja i povijesno vrijeme, sve do kraja, do kojeg će, možda, doći malo prije podne, u nedjelju 28. lipnja 1914, kada se nađeš uz svoga gimnazijskog druga Gavrila Principa, koji se sprema da iz svoga ružnog samokresa zapuca na princa. Ti ćeš tu dobro razmisliti hoćeš li ga uhvatiti za ruku – Gavro, bolan, jesi li normalan, znaš li šta će poslije od nas biti? – a onda ćeš, ipak, odustati, i pustiti ga neka puca, jer da si ga zadržao, morao bi ispričati kako je, bez Principa, protekao dvadeseti vijek, te zatim i što je bilo s Principom, bez Sarajevskog atentata. Bio bi to prevelik posao za tebe, s vrlo neizvjesnim ishodom, jer ti ne želiš ništa drugo nego da prošetaš ovim ulicama i da mi pomogneš da ih opišem. Zato ćeš, kada stigneš do kraja Ulice JNA, i nađeš se u svečanoj gužvi, pustiti Gavrila Principa da ubije princa, groficu i njihovo nerođeno dijete. Od stvarne povijesti, one koja se zbilja dogodila, strašnija je povijest koja se mogla dogoditi i koju zamišljaju hodač i njegov pisac. Zato je bolje da Princip ubije koga ubiti mora. A za tebe, još uvijek, dok ova šetnja ne završi, postoji nada da na kraj JNA ulice nećeš izbiti baš u nedjelju, 28. lipnja 1914.

Kako će biti, saznat ćemo u nastavku priče, jer ti još nisi prešao ni Titovu ulicu…

Moja tragedija trajala je predugo, vrhunac raspleta
odavno je prošao, a završetak je otrcan i jadan…
Oscar WILDE

*

Irski pjesnik, prozaik, dramatičar, orator, erudit, larpurlartist, dekadent, hedonist, ekscentrik, boem, šminker, pigist, bonvivan, dendy, šarmer, kicoš, zavodnik svih spolova i još mnogo, mnogo toga, punim imenima i prezimenom Oscar Fingall O’Flahertie Wills Wilde rođen je 16. listopada 1854. (često se predstavljao dvije godine mlađim, pa nerijetko nailazimo, čak i u ozbiljnijim leksikonima, književnim priručnicima i pogovorima, i na netočnu 1856. godinu) u Dublinu, Westland Row 21, kao drugi zakoniti sin dr. Williama Wildea (1815-1876), poznatog oftalmologa i otologa (ali i arheologa i etnologa amatera), kasnije Sir Williama, i spisateljice Jane Francesce Agnes Elgee (1821-1896), koja do udaje piše domoljubne revolucionarne poeme i tekstove protiv engleskih vlastodržaca pod pseudonimom Sperenza, kasnije Ledy Wilde. Stariji Oscarov brat William ‘Willie’ Charles Kingsbury (1852-1899) bio je novinar, mlađa mu je sestra Isola Francesca Emily (1857-1867) u desetoj godini izdahnula od meningitisa, a po raskalašenom ocu, neobuzdanom ženskaru (pacijentice ga sumnjiče da ih iskorištava pod narkozom) i revnosnom pijanici, imao je još i dvije polusestre, Emily (1847-1871) i Mery (1849-1871), zajedno su preminule u požaru, i polubrata Henry Wilsona (1838-1877), liječnika poput njegova oca koji je potpomagao godinu dana obitelj Wilde kad je ovaj umro, do vlastite iznenadne smrti. Ekstravagantna i pomodna majka Francesca očekujući nakon prvoga sina kćer, odijevala je svoga ljubimca Oscara do treće godine u ženske opravice (kada prestaje porodivši Isolu) a obraćala mu se i oslovljavala ga isključivo u ženskom rodu…

Mogao bih nastaviti s Wildeovom biografijom, ali u današnjim međumrežnim uvjetima (preciznije, posvemašnjem internetskom teroru) uistinu je izlišno, krajnje nepotrebno i dozlaboga uzaludno zapisivanje bilo kakva oblika životopisa planetarno znamenite osobe, jer svaki ma kolikogod originalni, neuobičajeni ili bizarni pristup izabrali već postoji originalniji, neuobičajeniji i bizarniji od onoga kojeg smo zamislili ispod pomaka kažiprsta na mišu, na nekom portalu, internetskoj stranici, pa svaka kreativnost pisanja (naučena workshopovska ili iskonski darovita, svejedno) postaje nesvrhovita, gubi smisao, nestaje u kopipejstiranju. Životni i književni slučaj Oscara Wildea to najbolje pokazuje i dokazuje. Upisavši u tražilicu “Oscar Wilde” dobije se rezultat: 7.960.000, dakle gotovo osam milijuna linkova (danas, listopada 2013, tri i pol godine nakon pisanja ovoga osvrtića, rezultat se povećao za dva i pol puta, na 17.200.000 web-pogodaka, op. a.), portala i ostalih poveznica od kojih su pojedine doista fascinantne, impresivne kako obimom svakovrsna materijala tako i najsitnijim pojedinostima iz života, književna i svakoga drugog opusa Oscara Wildea. Bezmalo, nema pitanja o Wildeu bez odgovora: raznovrsni životopisi (uzgred, objavljeno je dosad dvjestotinjak Wildeovih životopisa, u nas izvanredni Kralj života Jana Parandowskog), studije, književni ogledi, znanstveni radovi, liječničke rasprave, queer analize, psihoanalize, kulturološki pregledi, svekoliki utjecaji, filmovi, glazba, fotografije, portreti, igre, anegdote…

Apsolutno sve što je Wilde objavio (dakako u izvorniku) za života i nakon njega: roman (Slika Doriana Graya), drame (Vera ili nihilist, Lepeza lady Windermere, Žena bez važnosti, Idealan muž, Saloma, Važno je zvati se Ernest, Vojvotkinja od Padove, Fjorentinska tragedija), zbirke pjesme (Pjesme, Balada o tamnici u Readingu), eseje (Duša čovjeka u socijalizmu, Pero, kist i otrov, Ocvat laganja, Kritičar kao umjetnik, Istina maski), bajke (Sretni princ, Sebični div, Odani prijatelj, Mladi kralj, Neobična raketa, Ribar i njegova duša), priče (Zločin lorda Artura Sevila, Duh iz Cantervillea), pjesme u prozi, kritike, zapise, novinske napise, reportaže, Wildeova pisma (De profundis) i pisma Wildeu…, apsolutno sve se u potpunosti može predočnikom (zaslonom, ekranom) predočiti. Iscrpne kronologije potanko prate životni put najintrigantnijeg i najkontroverznijeg književnika druge polovice devetnaestoga stoljeća, doslovce iz dana u dan, iz noći u noć: djetinjstvo u dublinskome Merrion Squerwe 1 (gdje majka u svome salonu ugošćava raznorodne umjetnike), briljantno školovanje (Portora Royal School u Enniskillenu, Trinity College u Dublinu, Magdalen College u Oxfordu), omiljene profesore (John Pentland Mahaffy, Walter Pater, John Ruskin), putovanja u Italiju i Grčku, preseljenje s majkom u London (duhovit, naočit, razmažen, duga kosa i ekstravagantno elegantan s ljiljanom ili suncokretom u zapučku izaziva pozornost, postaje popularan), predavanja po Americi i Kanadi (sedamdesetak gradova), boravak u Parizu (upoznaje Hugoa, Verlainea, Mallarméa, Degasa, Pissaroa, Zolu…), predavanja (esteticizam) po Engleskoj, zaruke i vjenčanje s imućnom Constance Mery Lloyd (dva sina, Cyril i Vyvyan, 1885. i 1886), urednik časopisa Women’s World, prvi i jedini roman (američki nakladnik Lippincott na večeri s Waildom i mladim liječnikom Conan Doylom začeo je Doriana Graya i Sheerlocka Holmesa), poznanstvo s kobnim ljubavnikom Lordom Alfred Douglasom (iz milja Bosie), 22. veljače 1893. Salaoma na francuskome objavljena u Parizu (kako je i izvorno pisana), iduće godine u engleskom prijevodu ljubavnika i ilustracijama Audriana Beardsleya, uspjeh dramskih izvedba (Idealan muž, Važno je zvati se Ernest), putovanje u Alžir (upoznaje Andréa Gidea), javna uvreda Bosieova oca (Wilde reagira tužbom ali se od tužitelja pretvara u tuženika), dva sudska procesa (rezultat: dvije godine teške tamnice zbog povrede javnog ćudoređa i protuprirodnog bluda: nedoličnih čina s drugim muškim osobama), bankrot zbog sudskih naknada, Constance Wilde mijenja svoje i prezimena sinova u Holland, u veljači 1896. glumica Lugné-Poë postavlja Salomé u pariškome Theatre de l’oeuvre, 19. svibnja 1987. izlazi iz zatvora i brodom plovi na francusku obalu, u Dieppe, putuje u Pariz, Napulj, na Siciliju, Capri (s Bosieom), umire mu supruga, seli u Napuole (kraj Cannesa), vraća se u Pariz, pa u Palermo i Rim, vraća se ponovno u Pariz teško bolestan (upala uha, meningitis, sifilis), 29. rujna krštenjem prelazi na katoličanstvo i umire 30. studenog 1900. u hotelu d’Alsace u Parizu.

Ne samo nabrojeno (izdvojeno u funkciji predstojeće nam premijere Salome) već daleko više što se pojmiti može znamo o Wildeu (nazivi restorana i barova gdje se alkoholizirao, s kim se susretao, što jeo i pio, s kim je i gdje spavao, koje bordele posjećivao, koje krojače obožavao, što je i kada čitao…), više negoli je sam Oscar bio svjestan sebe i sam o sebi znao. Poput Salomina rođendanskoga hira, iznuđenog dara od strica (i očuha) Heroda, svježe odsječene Jokanaanove glave (glave Ivana Krstitelja) na srebrnom pladnju i Wildeova je svekolika intima poslužena na planetarnom predočniku (zaslonu, ekranu), predočena je i podastrijeta svijetu na bestidno, bestijalno uživanje. Istovremeno samo (s naglaskom na samo) dijelom korisno i brutalno užasavajuće, koliko ponekad (kao recimo sada) potrebno, još više, daleko više od toga i dozlaboga nepotrebno. Intima je dokinuta, svijet zaboravljen!

*

Oscar Wilde: “Saloma” (prema motivima Wildeove drame
preradili Željka Udovičić i Damir Zlatar Frey), Istarsko narodno
kazalište – Gradsko kazalište Pula, veljača 2010., str. 69-70.

Prošlo je 30 godina otkako se češki književnik Milan Kundera pozabavio pitanjima kulturalnog zastranjivanja i posljedica tih čina u svom slavnom eseju “Tragedija Srednje Europe” (premijerno objavljena u francuskom časopisu Debats u studenom 1983., a zatim i u čuvenom New York Review of Books sljedećega travnja) u kojem je potaknuo veliku raspravu o sudbini onih europskih kultura koje su se našle na “krivoj strani” Europe podijeljene Hladnim ratom. Kunderin esej isprva se činio vrlo pesimističnim. Ne samo da se u njemu tvrdilo da je Srednju Europu “otela” strana, rusko-boljševička civilizacija, nego je ustvrdio da je ostatak europskog kontinenta toliko duboko bio u stanju dekadencije da nije mogao uopće pojmiti što je Europa izgubila. Taj posmrtni ton vrlo brzo su nadrasli optimističniji vjetrovi. U Kremlju je na vlast došao Mihail Gorbačov i sovjetski blok je počeo pokazivati znakove otvaranja, tako da je ta multietička, kozmopolitska Srednja Europa toliko uzdignuta Kunderinim esejom vrlo brzo postala simbolom onoga što bi cijela Europa uskoro mogla postati, a ne više žalopojka nad davnim i prošlim vremenima.

Trideset godina poslije, većina država o kojima je Kundera pisao u svom eseju o Srednjoj Europi integrirana je u Europsku uniju i u NATO, a sam pojam Srednje Europe – koji se više nije vezivao uz oslobođenje od sovjetske vlasti – postupno je gubio svoj nekadašnji dobar glas. Ne zato što su kulturalne okolnosti o kojima je Kundera pisao nestale, već zato što se promijenio ukupni geopolitički kontekst. Europa je još zbijena između svjetskih sila različitih ideologija, no male nacije su i dalje u stanju iznijeti velike istine, tako da su Kunderini “ljudi od kulture” potrebniji više nego ikada da nas odvrate od te neočekivane tiranije brzog tempa života, statusa na Facebooku i neprestanog pogledavanja na Twitter.

Jasno je da je Milan Kundera Srednju Europu uvelike definirao romanopiscima (Franz Kafka, Robert Musil, Hermann Broch i Jaroslav Hašek – njegova su omiljena četvorka) i da je sam čin pisanja romana bio jedna od onih stvari koje su pomogle definiranje Europe kao civilizacijske tvorevine. S tim na umu, odlučili smo porazgovarati s trojicom suvremenih romanopisaca, Tomášom Zmeškalom u Pragu, Jurijem Andruhovičem u Lavovu i Miljenkom Jergovićem u Zagrebu (sva trojica proveli su svoje formativne godine u Kunderinoj Srednjoj Europi, ali su bili premladi da bi pripadali Kunderinoj generaciji). Razgovarali smo o tome je li Srednja Europa još potrebna i gdje bismo je, ako je ima, još mogli naći.

Prije svega toga moramo se malo vratititi u prošlost, da smjestimo Kunderin esej u povijesni kontekst. U to je vrijeme Kundera bio vrlo uspješan romanopisac, intelektualac koji je bio snažan glas javnosti, no čehoslovački ga je režim u razdoblju “normalizacije”, nakon sovjetske invazije 1968. godine, stavio na crnu listu.

Nakon što je emigrirao u Francusku 1975. godine, tamo je doživio veliki uspjeh romanima “Knjiga smijeha i zaborava” (1979.) i “Nepodnošljiva lakoća postojanja” (1984.), koji su suvremena povijesna zbivanja iz Čehoslovačke prenijeli čitateljima cijeloga svijeta. Dijelom su upravo zahvaljujući Kunderinoj popularnosti čitatelji sa Zapada osamdesetih godina pažljivije pratili što se događa u Istočnoj Europi. Sam Kundera je tada Srednju Europu prirodno spominjao govoreći o svojim romanima, kao i o široj povijesti romana, jer je Srednja Europa bila ta koja nam je podarila svjetove Kafke, Musila i Brocha.

Srednja Europa je bila glavna tema razgovora koji je Joseph Roth napravio s Milanom Kunderom za New York Review of Books 1980. godine, tako da je ta tema bila itekako otprije poznata kad se 1984. godine pojavio esej “Tragedija Srednje Europe”. U to je vrijeme na engleskom jeziku objavljen i poduži esej mađarskog pica Györgyja Konráda “Antipolitika”, koji je govorio o podjelama Istoka i Zapada. (Konrádova utopijska ideja da bi Srednja Europa mogla cijelome kontinentu biti zadnja prilika da se uspostavi socijalnodemokratski prostor koji ne bi bio ni sovjetski, ni liberalno kapitalistički – vrijedna je da se o njoj ponovo razmisli.) New York Times je u to vrijeme čak tiskao i polemiku Kundere i budućeg dobitnika Nobelove nagrade za književnost Josifa Brodskog o ruskoj kulturi i njezinu padu.

Danas je nezamislivo da bi zapadne novine posvetile toliko prostora intelektualcima izvan engleskog govornog područja. Ali, što to točno obuhvaća pojam Srednje Europe? Sudionici ove rasprave uglavnom su navodili da Srednju Europu ne smatraju određenom regijom, nego stanjem duha, iako su pisci poput Kundere i Konráda sasvim jasno Srednju Europu povezivali s teritorijem bivše Habsburške Monarhije, čiju su propast doživljavali kao kulturalnu katastrofu. Ne samo zato jer je habsburška država predstavljala kulturalnu mješavinu mnogih naroda, nego i zato što su se u njoj začeli mnogi važni moderni umjetnički i književni pokreti. Czeslaw Milosz, Poljak rođen u Litvi, smatrao je da se prostor Srednje Europe proteže od “baroknoga Vilniusa” do “srednjovjekovnog i renesansnog Dubrovnika”, dakle uglavnom po onom području koje se proteže istočno od Njemačke, ali kojim prevladava katoličko vjersko nasljeđe. Iako se uvijek isticao etnički i vjerski pluralizam Srednje Europe, istovremeno je bilo jasno da Srednje Europa nije ni pravoslavna, ni islamska ili ruska.

Nije se svima baš sviđao taj koncept. Peter Handke uporno je odbacivao koncept Srednje Europe, njemu to nije bilo ništa više od “meteorološke odrednice”. Mađarski romanopisac Peter Esterházy govorio je da “svaki pisac pripada svom jeziku, a ne regiji”. Danilo Kiš je, pak, 1987. godine upozorio da je “koncept srednjoeuropske kulture možda prisutniji danas na Zapadu, nego u onim zemljama koje bi logično trebale pripadati tom krugu”.

Tomáš Zmeškal bio je prvi od trojice spomenutih pisaca s kojim sam se susreo i odmah je bilo jasno da je Srednja Europa za njega povijesni kuriozitet, a ne nešto čime bi se danas bavio. Zmeškal je, međutim, odrastao čitajući Kunderine romane, zajedno sa “zabranjenim” piscima kao što su bili Josef Škvorecky ili ruski pisac Aleksandar Solženjicin, čiji je roman “Jedan da u životu Ivana Denisoviča” objavljen na češkom šezdesetih godina, da bi ga povukli iz prodaje i javnih knjižnica nakon 1969. godine.

“Sedamdesetih godina je vladalo uvjerenje da će svaki onaj kojeg uhvate da čita Kunderu ili Solženjicina imati ozbiljnih problema”, sjeća se Zmeškal. Veliki dio onoga što je bilo vrijedno pročitati bio je maknut s polica knjižara i knjižnica tijekom kampanje “normalizacije” sedamdesetih godina, kad je prosovjetski komunistički vođa Gustáv Husák nastojao spriječiti sve ono što je i izdaleka mirisalo na subverziju. “Po mnogo čemu su za raspoloženje koje je dovelo do Praškog proljeća bili zaslužni pisci poput Kundere, Havela, Seiferta i Prohaske”, objašnjava Zmeškal. “Tako da nije nikakvo čudo da su komunisti nakon sloma Praškog proljeća odlučili te iste pisce ušutkati. A ti ušutkani doista su bili najbolji pisci. U vrijeme mog odrastanja u knjižnicama nije bilo gotovo ničega dobrog što se moglo pročitati.”

“Sjećam se da sam još kao tinejdžer 1969. u nekim novinama koje sam pronašao negdje u podrumu čitao polemiku Kundere i Vaclava Havela”, sjeća se Zmeškal. “Bila je to briljantna izmjena gledišta dvojice ljudi koji su tada bili na vrhuncu svoje moći.” Kundera je optužio Havela da je moralni egzibicionist koji potiče ljude na uzaludni otpor, dok je Havel smatrao da je Kunderina vjera u kulturu romantično isprazna. “Bilo je to razdoblje kad su češki intelektualci nešto značili, za razliku od danas.”

“Ljudima moje generacije na neki je način tužno što ti ljudi danas malo kome što znače”, nastavlja Zmeškal. “Mladim ljudima danas oni više ništa ne znače. U intelektualnom životu Češke dogodio se veliki diskontinuitet – Škvorecky je živio u Kanadi, Kundera i dalje živi u Francuskoj, a malo tko iz moje generacije je ikad imao priliku osobno upoznati te pisce. Znam da je i vrlo malo starijih kolega ikada imalo priliku s njima popiti piće.”

Jurij Andruhovič nije se pošteno upoznao s Kunderom sve do devedesetih godina, kad je ukrajinski književni časopis konačno dobio prava na prijevod romana “Nepodnošljiva lakoća postojanja”. “Kundera je vrlo brzo postao važna odredišna točka mnogim ukrajinskim književnicima. Došlo je do iznenadne spoznaje da ta velika književna zvijezda pripada istom, srednjoeuropskom prostoru.”

Bivša Jugoslavija bila je komunistički prostor na kojemu su se slobodno mogle nabaviti sve Kunderine knjige, sjeća se Miljenko Jergović. “U osamdesetima Kundera je u Jugoslaviji bio intelektualni bestseler pisac. Pa i ne ekskluzivno intelektualni. Oko 1985. čitali su ga svi koji su uopće čitali knjige, osim, možda, nekih čudaka ili partijskih funkcionara i ponekoga sovjetonostalgičara. Kao takav, Kundera je bio i jedan od onih važnih, inicijacijskih pisaca s kojima se u adolescentska doba ulazilo u svijet odraslih. Prva njegova knjiga koju sam pročitao bila je, čini mi se, ‘Šala’. Godina je, to sigurno znam, bila 1981. Bio sam oduševljen, ali ne piščevom eventualnom subverzivnošću. Što god tko o tome govorio, Kundera u Jugoslaviji nije bio čitan kao subverzivni pisac niti smo se mogli identificirati sa životima ljudi i ideološkim stradavanjima u Čehoslovačkoj. Kundera je za nas bio duhovit, virtuozan i vrlo realističan autor, čiji su se romani, ili samo romaneskne epizode, mogli prepričavati. Bila je to duhovita i zabavna društvena kritika, začinjena ljubavnim pričama i jakim političkim kontekstom. Zapravo, idealan pisac za ulazak u svijet odraslih.”

Hrvatski prijevod eseja “Tragedija Srednje Europe” pojavio se 1985. u časopisu Gordogan, zajedno s esejima Györgyja Konráda i drugih. Esej je preveden na slovenski godinu prije, na jesen 1984., u časopisu Nova revija. Godine 1986. slovensko je Društvo književnika pokrenulo Vilenica festival koji se održao do naših dana, a još je onda bio orijentiran na specifično srednjoeuropsku književnost. Svake godine na tom prelijepom uzgajalištu konja u Lipici, nalik kakvom habsburškom Disneylandu, dodjeljuje se i nagrada za najbolje književno djelo sa srednjoeuropskog područja.

Za one pisce koji priznaju vlastitu nostalgiju za habsburškim vremenima, kao što je György Konrád, srednjoeuropska ideja nudila je izlaz iz onoga što je on doživljavao kao bezizlaznost vlastite nacionalne države. No, književnici u Sloveniji za tu su ideju bili zagrijani iz sasvim suprotnih razloga, ta je ideja oblikovala njihove nacionalne težnje.

Tijekom 1987. godine u jugoslavenskim se novinama Srednja Europa vrlo često spominjala, dijelom i zato što su slovenski književnici uspjeli diskusiju o Srednjoj Europi preusmjeriti u diskusiju o tome što je tada značilo biti slovenskim književnikom. Zagrebački tjednik Danas posvetio je toj debati u ožujku čak četiri stranice. Mjesec dana poslije u tom istom tjedniku ideološki pas čuvar Stipe Šuvar našao se govoriti o “opsesiji Srednjom Europom” i napao sve one koji su zagovarali “europsku orijentaciju Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije”.

Fraze kao što je bila “europska orijentacija” zvučale su donekle anakrono čak i 1987. (koji bi drugi kontinent uopće mogao bio dostupan?), no to je postalo glavnim političkim pitanjem u zemljama poput Ukrajine koja je ostala u raskoraku između onoga što je Kundera nazvao “otetima Zapadu” i bizantinskog istoka. Istočna Ukrajina je bila dio ruske kulturalne orbite još od 17. stoljeća, ali zapadni dio zemlje veći dio povijesti proveo je pod Poljacima ili Habsburgovcima.

U Ukrajini je debata o tome koliko oni pripadaju Srednjoj Europi ili Europi uopće i danas vrlo živa. “Možda je posrijedi priroda same zemlje, ona je jednostavno prevelika da bi se apsorbirala pod neku vrstu europskog standarda”, kaže Jurij Andruhovič. “U jednoj polovici zemlje ljudi nemaju pojma ni o kakvim europskim vrijednostima, dok, na primjer, ovdje u Lavovu ljudi stalno govore o tim vrijednostima.”

Kunderina Europa malo ili ništa ne znači Ukrajincima u Kijevu ili Donjecku. “Mi ne možemo ujediniti Ukrajince oko neke srednjoeuropske ideje. U našem slučaju mora se raditi o nekoj ideji koja će obuhvatiti cijelu Ukrajinu. Dakle, mi se prvo moramo toga domisliti, a tek onda pokušati objasniti, kroz tu zajedničku ukrajinsku viziju, što nama znači Europa.”

Bilo je više nego prikladno što sam se s Jurijem Andruhovičem sreo upravo u Lavovu, gradu koji danas izgleda kao habsburški tematski park puno više nego Beč i Prag. Kako se navodi u njihovu službenom internetskom vodiču, to je “mjesto u kojemu ćete se istoga časa naći u svijetu cara Franje Josipa”. To je, naime, grad u kojemu postoje “tematske” kavane, u kojima su zaposlenici odjenuti u kostime iz 19. stoljeća, kao i pivnice u kojima vas poslužuju konobarice u čipkastim pregačama.

U svom eseju “Erc-Herc-Perc” Andruhovič govori o svojoj baki koja je svojim očima vidjela Franju Ferdinanda kako se voza otvorenom kočijom u okolici Ivano-Frankivska (u ono vrijeme to se mjesto u austrougarskoj provinciji Galiciji zvalo Stanislau), par tjedana prije atentata koji je na njega izvršen u Sarajevu. Za Andruhoviča je ta slika ključna, ne samo zato što nam nudi isječak iz obiteljske povijesti (njegovi ukrajinski i šleski preci mogli su se susresti doista jedino u multikulturalnom svijetu Habsburške Monarhije), nego i zato što kod njega zapadna Ukrajina, koja nam se danas, nakon sovjetske koupacije, čini toliko dalekom, postaje sastavnim dijelom Srednje Europe i njezinih nadvojvoda, kremastih kolača i raspojasanih husara. “Devedesetih godina nam je trebala određena količina te habsburške mitologije kako bismo pronašli alternativni model razvoja ukrajinske kulture”, objašnjava Andruhovič. “Imali smo dojam da nitko iz izvanjskoga svijeta ne shvaća da Ukrajina nije isto što i Rusija, tako da je buđenje sjećanja na habsburško naslijeđe zapadne Ukrajine poslužilo i da svijetu ukažemo koliko smo različiti od Rusa.”

Ukrajincima sa zapada zemlje, kao što je Andruhovič, Kunderin koncept civilizacijske podjele je svakodnevna realnost. “Ruska sfera otvoreno se predstavlja kao alternativna zapadnoj civilizaciji. A zagovornici ruskog modela uvijek su kategorični u svojim postavkama, ili – ili. Kod njih nema prostora za kompromise.”

Kad se netko nastavlja na ideju Srednje Europe, to obično više govori o tome čemu ne želi pripadati, nego čemu doista pripada. U Hrvatskoj je, tako, diskusija o Srednjoj Europi uvijek služila tome da se okrenu leđa Balkanu, ali i da se prihvate one vrijednosti koje uopće nisu nužno srednjoeuropske. “Kontekst nas određuje u stavovima o Srednjoj Europi, bilo da smo Poljaci ili Hrvati”, kaže Miljenko Jerović. “Zamagljuje suštinu i svaki naš razgovor pretvara u reaktivni govor, u niz eskivaža u imaginarnom boks-meču. Ali to je, naprosto, tako. Srednja Europa je objekt čežnje istočnoeuropskih malograđana, desničara, uglavnom vrlo sumnjivih tipova. Istovremeno, Srednja Europa jedna je od naših kompleksnih domovina. Recimo, Srednja Europa rodno je mjesto naših jevrejskih identiteta, i rodno mjesto europskog antisemitizma. Srednja Europa je okvir za simfonije Gustava Mahlera, samo u Srednjoj Europi mogao se roditi Adolf Hitler…”.

I sam Kundera je bio sklon isticati da je velik dio tog srednjoeuropskog kozmpolitizma nestao masovnim deportacijama i pogromom židovske populacije tijekom Drugog svjetskog rata. Život u poslijeratnoj Čehoslovačkoj bio je jako daleko od ikakve multikulturalnosti, kako ističe Tomáš Zmeškal. Njegov drugi roman “Biografija crnog i bijelog janjeta” priča o dvorasnim blizancima koji odrastaju u Pragu sedamdesetih godina 20. stoljeća, u vrijeme kada tamo ne da nije bilo drugih rasa, nego su i posjetitelji iz drugih država bili rijetkost. “Prema mom iskustvu, Čehoslovačka uopće nije bila kozmoplitska. Generacija moje bake je znala njemački jezik, neki su obrazovaniji ljudi znali i francuski, no svega je toga nestalo nakon Drugog svjetskog rata. Nijemce su nasilno protjerali, Židovi su već bili pobijeni, tako da je u vrijeme mog odrastanja taj svijet već bio sasvim iščezao. Jedini strani ljudi koje smo sretali bili su Nijemci, ali samo iz Istočne Njemačke, o kojima lokalno stanovništvo nije imalo osobito mišljenje.

Sjećam se da me jednog dana 1999. godine, na putu za posao, neko dijete pitalo koliko je sati na češkom jeziku. Sve do tog trenutka ja sam uvijek imao dojam da me tretiraju kao onoga koji nije Čeh. I tada sam odjednom shvatio da to više nikome nije važno. Oko nas je u Pragu bilo toliko Amerikanaca i Engleza da su se ljudi na to navikli. A i na televiziji se stalno moglo vidjeti ljude crne boje kože. Ni danas Češka Republika nije ni otvorena, ni multikulturalna kako bi to trebala biti, naši lokalni tabloidi jednako su glupavi kao i tabloidi bilo gdje drugdje, ali barem u njima nema ni rasizma, ni antisemitizma. Tijekom mog djetinjstva život je ponekad znao biti zaista strašan!”

U novim europskim integracijama doseg kozmopolitizma daleko je nadmašio sve ono čemu je svjedočila Habsburška Monarhija. Međutim, u tom nastupajućem kozmopolitizmu preteže kulturalna industrija engleskog jezičnog područja, na štetu miješanja lokalnih, susjednih kultura. Zmeškal smatra da je dominacija engleskog jezika najveći kulturalni problem. “Svjetski bestseleri lako nalaze put do izdavača jer im se nudi cijeli paket. Dobiju knjigu, dobiju gotov plakat i ovitak i moraju je samo prevesti – a kako ima mnogo onih koji prevode s engleskog jezika, prijevodi su relativno jeftini. A zato što nema puno prevoditelja koji znaju i druge europske jezike, masovno smo zasuti pretežno američkim autorima.”

To postupno gušenje europskih kultura u svom je eseju navijestio i Kundera, iako je on nudio nadu da će Srednja Europa živjeti sve dok njezini pisci budu pisali ozbiljne romane – romane koji su se spremni uhvatiti se u koštac s “demonima povijesti”, kako je napisao u svojoj knjizi “Umjetnost romana” iz 1986.

Miljenko Jergović dobio je srednjoeuropsku nagradu za književnost Angelus 2012. godine i od svih ljudi s kojima sam razgovarao on je najgorljiviji u tvrdnjama da ideja o Srednjoj Europi još nije mrtva. “Da postoji Srednja Europa, svjedoči, na kraju, moje porodično stablo. I porodična stabla milijuna ljudi, današnjih Srba, Hrvata, Bosanaca, Slovenaca, ali i Čeha, Slovaka, Ukrajinaca, Poljaka… Logikom velikih i malih selidbi, onako kako je koga vodilo činovničko namještenje, tako su se ljudi selili s kraja na kraj imperija, stvarali su obitelji, donosili i raznosili različite običaje i uspostavljali začudne identitete, koji bi se, svi skupa, mogli nazvati srednjoeuropskima. Moj pradjed bio je Nijemac, rodom iz rumunjskoga dijela Banata, moja prababa bila je iz Slovenije, ali ni sama nije bila sigurna je li Slovenka ili je Njemica. Njezina majka je, pak, bila Talijanka iz Udina. Drugi moj pradjed bio je iz okoline Šibenika. Moji pradjed i djed bili su željezničari, njemački jezik bio je i jezik njihovoga sporazumijevanja i jezik njihove čitalačke kulture. Prostor koji su doživljavali svojim bio je prostor carskih i kraljevskih željeznica, koji se prostirao od današnje Ukrajine sve do sjeverne Italije i današnje Crne Gore. Da nije bilo habsburške birokracije, državnih institucija i zajedničke infrastrukture, nikada moji pradjedovi ne bi sreli moje prababe. Eto, to je Srednja Europa. I nekako mi je normalno da postoji nagrada za – srednjoeuropske pisce.”

Jergović nije bio jedini koji je prepoznao važnost željeznice u oblikovanju Srednje Europe. Prije nekoliko godina Jurij Andruhovič sudjelovao je u internetskom projektu pod nazivom “Potjah 76” (Vlak br. 76), koji je predstavio srednjoeuropsku ideju kao internacionalni vlak u kojemu su pojedini vagoni posvećeni poeziji, prozi, publicistici itd. “Vlak 76 nekada je vozio od Gdanjska, dakle od Baltičkog mora do Varne na Crnom moru i prolazio je kroz zapadnu Ukrajinu”, objašnjava Andruhovič. “Nakon pada komunizma jako mu je opao broj putnika, pa je ta linija postala sve kraća i kraća. Na koncu je vlak broj 76 vozio od poljskog pograničnog grada Przemysla do Čeronivca, na jugu Ukrajine, sve dok na koncu nije ukinut jer je donosio velike gubitke.” Možda je teško razmišljati o srednjoeuropskoj ideji simbolikom ovog vlaka koji sada čami na nekom sporednom kolosijeku zapadne Ukrajine dok iz njega bespomoćni pisci vire van kroz zamagljene prozore. No ipak, sve dok oni i dalje pišu, o tom vlaku vrijedi razgovarati.

Preveo Saša Drach

Na željezničkoj stanici u Chicagu, da se zaštitim od studeni, kupio sam šal koji sada služi kao rekvizit u pozorišnoj predstavi

*

Na vjetrovitoj američkoj ulici, aprila 2003. godine, pričam sa Etel Adnan, kćerkom oficira Otomanske imperije, o Bosni kakva je bila prije mog i njenoga rođenja: kao da sam dobio pismo s turskom poštanskom markom i žigom Istanbula, a u koverti moje slike koje nikada ranije nisam vidio

Etel kaže: “Meni je Jack Hirschman na uho šapnuo ovu priču. Neko je pitao: Koliko je sati? A Yogi Berra odgovorio: Misliš, koliko je sati sada?”

*

Ulični protesti iz 1973. godine: za lakat mu se pridržava djevojka i on je nagnut unazad, prema njoj, ramenom je štiti, tako da je cijelo njegovo tijelo zauzelo položaj u odnosu na njeno prisustvo, a ne u odnosu na policiju ispred njih… i, eto, znači, to je ta Povijest? Sjena koju baca muško rame

*

Na mjestu s kojeg je Gavrilo Princip pucao u Franza Ferdinanda, slikar Vojo Dimitrijević je, umjesto klasične memorijalne skulpture, u asfalt utisnuo stope. Zbog njih se u rano proljeće ponavlja jedna meteorološka neobičnost: kad se snijeg sasvim otopi na pločniku, led se još neko vrijeme zadrži u tim stopama

Jezero je zaleđeno, po ledu je pao novi snijeg, kao puter nožem poravnat na šniti kruha: tako živo sam u mislima tamo, želio sam nazvati nekoga da kroz prozor pogleda i provjeri vide li se otisci mojih cipela u snijegu?

*

Nikozija, 1993. – U bašti restorana, u toku žučne rasprave, bacio je cipelu preko ograde. A ograda je granica. On je ostao sjediti u jednoj, dok je njegova cipela već bila u drugoj državi

Sitna studena sarajevska kiša, k’o ‘ladna rosa, sipi nam po licima dok vodim Tima Judaha da vidi kapelu Vidovdanski heroji. Glasoviti Economistov autor, kojemu Sarajevo nije nepoznato ni on Sarajevu, koji je napisao relevantnu knjigu o Srbima (The Serbs: History, Myth and the Destruction of Yugoslavia), čudi se: kako to da ne zna za tu kapelu, da u Sarajevu nikada prije nije čuo za nju!

Sada za sestrinsku Economistovu publikaciju Intelligent Life priprema veliku priču o sarajevskom atentatu, o Mladoj Bosni, zapravo o ideološkim (re)interpretacijama i mitologizacijama toga kompleksa kroz proteklih stotinu godina. Pa kada sam mu, uz bosansku kafu u Bečkoj kafani obnovljenoga hotela Evropa, spomenuo taj memorijal Mladobosancima iz 1939. Aleksandra Deroka na koševskom Groblju Svetih arhanđela Georgija i Gavrila, sijevnulo mu je u očima i odmah je uslijedilo pitanje: mogu li tamo odvesti njega i njegova fotografa?

Kao i svaki put kad se nađem na ovome mjestu, ne veže mi se pažnja ni emocija za priču o herojima, pogotovo ne za ovo njihovo ideološko pravoslaviziranje i srbiziranje iz ’39; mnogo su ovdje snažnije i sadržajnije reminiscencije na danas potonulu snagu i veličinu srpskoga Sarajeva. Na velikim porodičnim grobnicama čitaju se znamenita imena gazdinskih, zanatlijskih, trgovačkih, mecenatskih familija Despića, Besarevića, Hadžiristića i drugih, tu je i grob prve pjesnikinje i učiteljice Stake Skenderove, tu je sahranjena legendarna Mis Paulina Irbi, tu je grobnica porodice Jeftanović… (Ugledavši je, Tim Judah usklikne svome fotografu: ”Snimaj to, to je prvi graditelj i vlasnik hotela Evropa!”)

I sama Derokova gradnja po jednome elementu silno je evokativna: i pristupni put do nje i ona sva izgrađeni su od monumentalnih kamenih krstova s uništenoga drevnog kršćanskog groblja na Carini-Vrbanji, sadašnjemu Trgu Bosne i Hercegovine gdje stoje zgrade Skupštine i Vlade. Tako, kružeći oko kapele, možeš s natpisā u staroj crkvenoj ćirilici čitati imenoslov i historiju cijeloga jednog svijeta kojega više nema. To je svijet po kojemu je Sarajevo, uz Beograd i, možda, Novi Sad, nekada bilo najveći i najvažniji srpski grad. I imalo svoje istraživače, historičare i autore, poput velikoga Vladislava Skarića, ili Todora Kruševca, Vojislava Bogićevića itd.

Ovih dana u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine (jednoj od sedam vrhunskih kulturnih ustanova koje umiru naočigled države BiH) može se vidjeti izložba Naši klasici – srpsko slikarstvo i vajarstvo u Bosni i Hercegovini 1896 – 1955, koju je priredilo Srpsko prosvjetno-kulturno društvo ”Prosvjeta”. Tima Judaha nisam mogao uputiti na tu izložbu jer za njegova boravka u Sarajevu još nije bila otvorena, a ne znam ni bi li ga za njegovo istraživanje o Mladoj Bosni mnogo zanimala. Ali o srpskom Sarajevu ona na svoj način govori više nego mnoga druga svjedočanstva.

Ono jest, da bi se o konceptu izložbe moglo diskutirati. Ta, upravo je likovna umjetnost bila ono područje kulturnoga stvaralaštva na kojemu je na prijelazu iz XIX u XX vijek, s laicizacijom i sekularizacijom kulture, prosvjete i javnog života uopće, u Bosni došlo do snažnoga probijanja i neutraliziranja vjersko-etničkih granica. (Indikativan je u tome smislu naslov izvanredne studije koju je Ljubica Mladenović objavila 1982. u kultnoj ediciji Kulturno nasljeđe BiH: Građansko slikarstvo u Bosni i Hercegovini u 19. veku.) Prvi slikari iz Bosne i Hercegovine, školovani u evropskim centrima – Beču, Münchenu, Krakovu, Pragu, Pešti (Gabrijel Jurkić, Risto Vukanović, Petar Tiješić, Karlo Mijić, Roman Petrović, Đoko Mazalić, Todor Švrakić, Jovan Bijelić, Jelena Ber, Lujza Kuzmić, Špiro Bocarić, Vilko Šeferov, Lazar Drljača, Petar Šain i dr.) jesu u etničkom smislu Hrvati ili Srbi (ili nešto treće), ali u načinu na koji su slikari, ta je identifikacija irelevantna, pa djeluje nezgrapno (da ne upotrijebim težu riječ) kada se u predgovoru kataloga kao kriterijem operira krštenjem u ovoj ili onoj crkvi, promjenom vjere, udajom itd.

Ono što svi oni rade kao umjetnici, kolikogod svaki od njih bio stvaralački individualan, pripada istom, zajedničkom kulturalnom obrascu i kontekstu, tvori jedan likovno potpuno homologan svijet, te ih je i moguće i nužno sumjeravati jednoga s drugim, unutar istih izražajnih kodova i mjerila vrijednosti. Kada se toj plejadi nešto kasnije (a to, opet, ima svoje sasvim objašnjive kulturalno-socijalne razloge) pridruže njihovi zemljaci Muslimani (Rizah Štetić, Muhamed Kulenović, brat Skenderov, koji gine 14. srpnja 1941. u borbi s ustaškim oružnicima kao jedan od bjegunaca iz logora u Kerestincu, Hakija Kulenović, Omer Mujadžić, usamljeni i neusporedivi Behaudin Selmanović, Ismet Mujezinović itd.), bit će također integralnim dijelom istoga kulturnog i umjetničkoga svijeta.

S ovakvom nacionalno suženom koncepcijom izložbe imalo bi, dakle, smisla diskutirati pa i osporavati je, da nije kako jest; da srpsko Sarajevo nije tek predmet povijesne evokacije nego da je živa i integralna činjenica kulture i identiteta ovoga grada, kakvo je do rata 1992-95. bilo nekoliko stoljeća u kontinuitetu stalnoga rasta. Ovako, pred tom bolnom evokativnošću, zamjerka gubi snagu kao apstraktno akademsko zakeranje. A pred očima nam se otvara neslućeno likovno bogatstvo. Da, znali smo za začetnike – dvojicu Bocarića, Anastasa i Špiru, za Mihajlovića, Vukanovića, Atanackovića, Radulovića, Popovića, Mazalića, pogotovo smo znali za velikane Drljaču, Bijelića, Petrovića, Švrakića, Gvozdenovića, Šotru, Micu Todorović, Dimitrijevića…, ali nikada njihova djela nismo imali priliku vidjeti ovako zajedno, i to raspoređena znalački po temama: portreti, folklorni motivi, rat, mrtva priroda, akt, pejzaž, gradovi, sakralni motivi…

Uzbuđenja napretek, tek nasumce bilježim najjača, recimo, Bijelićevu Ženu sa cvijećem (i svi njegovi moćni pejzaži, bez iznimke), moćne aktove Đoke Mazalića, mnogo poznatijega kao historičara kulture i umjetnosti nego kao slikara, Romana Petrovića Autoportret i Vaskrsenje, Voje Dimitrijevića čuveno ulje Španija iz 1938, ali i čudesni mu portret mladoga Ismeta Mujezinovića, te jedan, ali genijalno oduhovljen pejzaž Lazara Drljače – Prenj. Itd.

”Prosvjetina” izložba u Umjetničkoj galeriji BiH neobičan je i potresan kulturni događaj jer djeluje jednako moćno na dva plana, koji se tijesno prepliću: na čisto umjetničkom, likovnom, i na dokumentarno-povijesnom i kognitivnom, oživljujući pred našim očima jedan svijet čiji nestanak je sve nevjerojatniji kako vrijeme odmiče. To je svijet o kojemu, poslije Karadžić-Mladićevoga sarajevocida1992-95, nostalgično, ali neumoljivo tačno piše Predrag Palavestra, autor u čije se srpsko nacioljublje ne smije sumnjati: ”Trogodišnja opsada Sarajeva Srbima nije donela koristi, ni u vojničkom, ni u političkom, niti u moralnom smislu. Naprotiv, samo je podstakla, razbuktala i izoštrila prigušenu omrazu i otpor drugih prema Srbima. […] Srpska opsada izazvala je neviđene i dugotrajne muke malih ljudi i običnog sveta i ostavila tešku ljagu na srpskom imenu. […] Opsada Sarajeva je vratila istoriju Srba u Sarajevu više od stotinu godina unazad. […] Nepotpuni spiskovi sa imenima sarajevskih Srba, ubijenih iz osvete i nestalih za vreme opsade, kreću se od svega nekoliko stotina do više hiljada žrtava, ubijenih u bezvlašću paravojnih snaga i raspuštenih uličnih bandi, pred čijim su zulumom međunarodne mirovne snage i bosanska vlast zatvarali oči. […] Srbi su sami najskuplje platili srpsku opsadu Sarajeva. […] Od nekadašnjih 150.000 sarajevskih Srba, u gradu se spominje jedva 20.000. To je najveći danak koji su Srbi u Sarajevu ikada platili”.

Sa svoje strane dodajem: treba moći osjetiti kako je to danak koji plaćamo svi.

Ono poznato mjesto iz genijalnoga spjeva Buna protiv dahija, na kojemu se neočekivanom i začudnom elegičnošćupriziva Turke kojih nigdje biti neće, gotovo da bi se u našem slučaju moglo parafrazirati: Poželjet će Sarajevo Srba, / ali Srba više biti neće.

*

www.autograf.hr

Objavljeno u reviji Studio

*

Početkom osamdesetih imao je redovnu usmenu kolumnu u emisiji Nedjeljno popodne, naizmjence emitiranoj iz beogradskoga i zagrebačkog studija. Onako iz glave, blesimetri nisu ni postojali, u pet bi minuta prokomentirao neki sportski ili politički događaj. Djelovao je rabijatno, govorio briljantno. Godinama zatim profilirao se kao jedan od najznačajnijih novinskih pisaca u Jugoslaviji. Prvi je o politici pisao nepolitičnim jezikom, fenomenološki, iz ugla nekoga tko je odrastao na zapadnjačkim popkulturnim uzorima. U vrijeme pred pojavu Slobodana Miloševića, i sve do višestranačkih izbora i razlaza koji je prethodio ratu, pisao je u hrvatskim novinama, kreativne vrhunce doživio je u Nedjeljnoj Dalmaciji, i bio žestoki protivnik srpskoga nacionalizma i unitarizma. Rugao se jogurt revoluciji u Novom Sadu, i upozoravao na ono što bi se moglo dogoditi zavladaju li ljudi koji “miču usnama dok čitaju novine”. Prozvali su ga gigantom hrvatskog novinarstva, jedni ironično, drugi s viškom udivljenja, a on se tom titulom ponosio i često je spominjao. U njezinim šampionskim godinama, navijao je za splitsku Jugoplastiku. Neke od svojih najnadahnutijih tekstova napisao je o tome kako su splitski košarkaši pod noge bacili cijelu Europu. Nitko Kukoča i Rađu nije opjevao kao on.

Radili smo za istu redakciju, za Nedjeljnu Dalmaciju, ali nikada nismo bili na zajedničkoj večeri. U to vrijeme bio sam jako mlad, a on je bio najveća novinarska zvijezda naših novina. Jedva da smo se stigli i upoznati. Ali imponiralo mi je što radim u novinama koje su na trećoj stranici objavljivale njegovu kolumnu. Sretali smo se i na stranicama sarajevskog Oslobođenja. Ali ni tamo se nismo našli na istoj večeri. Tijanić je bio metafora posljednjih jugoslavenskih godina: Tanja Torbarina je naslov svoje knjige skrojila po njegovoj mjeri. Poslije su zaboravili i njega i sebe.

Kada je vidio tko će u svemu ovom pobijediti – neće to biti Jugoplastika, nego oni koji miču usnama – Tijanić im se odlučio pridružiti. Dogodilo se to munjevito, kao što se sve 1990. i 1991. munjevito događalo. Razočarao me je, duboko, ali ne iz političkih razloga, niti zbog onoga što je prethodno tvrdio u svojim tekstovima. Moje strašno razočarenje ticalo se – stila. Mislio sam da na tu stranu ne mogu otići oni koji tako dobro pišu. Sljedećih deset godina Tijanić je bio i veliki Srbin, i Miloševićev ministar informiranja, i pisac koji je izokrenuo svaku svoju rečenicu i svako načelo iz prethodnih vremena. Vjerovao sam da mu to neću oprostiti, ili da me se, barem, Aleksandar Tijanić više neće ticati.

Desetak godina kasnije, u zimu 2001. u kasnu večer sreo sam ga na Knez Mihajlovoj. Bilo je hladno, minus dvadeset, nikoga nije bilo na ulici, i išli smo tako jedan prema drugome. Mislio sam da prođem i ne pozdravim ga, a on me je gledao i, bit će, mislio o onome o čemu ja mislim. Ne znam kako, ali me je nešto natjeralo da se vratim svojoj lijepoj uspomeni. Pozdravio sam ga, jer da nisam, ne bih se više mogao sjećati Tijanića iz osamdesetih. On je, onako golem, oduševljeno pao po meni.

Poslije sam ga često znao sresti po beogradskim restoranima, a kada je postao generalni direktor Radio televizije Srbije nekoliko puta mi je nudio kolegijalnu pomoć. Zahvaljivao sam, iako do danas ne znam čime mi je to mogao pomoći.

Bio je duhovit čovjek, golemog verbalnog dara, sjajan pisac, koji se očito više od svega plašio da ostane u manjini, bez društvene moći i sigurnog zaleđa. Jednom smo se sreli u restoranu Kod Vuka. Pozdravili smo se, rukovali, i ja sam se vratio svome društvu. Na kraju večeri, kada smo htjeli platiti, konobar je rekao: “To je gospodin Tijanić rešio!” Nikada nismo bili na zajedničkim večerama, iako smo radili za iste redakcije. Valjda i zato nisam imao potrebu da ga zatajim.

Ovu priču o efektima telepatije našao sam u zborniku na španskom “Las mas alucinantes historias de fantomas” (“Najneverovatnije istorije o duhovima”), koju sam letos izvukao iz prašnjave biblioteke advokata Hoze Luisa Avila. Gospodin Avila mi je širokogrudo predložio da prenoćim u njegovoj “vikendici” u Valdemosi gde sam, predvidljivo, želeo da posetim stari kartuzijanski manastir, u kome je smešten muzej Šopena i Sandove. Vikendica (zato sam je stavio pod navodnicima), zapravo je stara, kamena kuća, uobičajena za ovo planinsko mesto na Majorci, zakatančena teškom, lakiranom kapijom.

Iznutra je bilo tamno i možda su baš zbog toga projektovani specijalni otvori na krovu da bi se bar preko dana probijao snop sunčevih zraka koji je koliko-toliko osvetljavao prostor. Popodne u takvoj sfumato atmosferi pretraživao sam po policama biblioteke koja je prekrivala dva zida u trpezariji i među debelim pravnim i likovnim enciklopedijama, tik uz monografiju o Goji, otkrio knjigu o duhovima.

Prelistavao sam je uz ležerno interesovanje, više se zadržavajući na ilustracijama, nego na tekstu na španskom koji sam samo delimično razumeo. Tako da me je za istorijat o neobičnom eksperimentu pukovnika Tika privukla upravo ilustracija, odnosno crno-bela fotografija starije, sedokose, ali dobrodržeće dame, prema odeći slikane na početku prošlog veka: u beloj, izvezenoj bluzi, sa zatvorenom, visokom kragnom i sa bauš rukavima koji su se stešnjavali ka dlanovima. Videla se tamna suknja visoko strukirana, prava i sigurno duga do zemlje (iako se to na fotografiji nije moglo videti). Žena je imala posedelu, kovrčavu kosu sa razdeljkom na sredini, otpozadi uhvaćenu u punđu. Iako je fotografija bila stara i crno-bela, primetio sam da portretisana ima upečatljivo bledo lice.

Ko je bila ova bledolika gospođa? I na koji je način umešana u vezi misterije sa telepatijom? Čitanje mi je teško išlo, red po red, rečenica za rečenicom, uz veliku pomoć špansko-engleskog rečnika koji sam takođe pronašao u biblioteci. Ali priča koja mi se polako sve više i više otkrivala, prosto me je vezala za knjigu. Ostao sam tako čitajući, prevodeći i tumačeći tekst sve dok se unutra nije smračilo, a otvori koji su propuštali svetlost nisu mi više bili od pomoći. Bio sam tako zanet te sam iz ugla prostorije povukao masivnu lampu sa starinskim abažurom, uključio svetlo i odmah se vratio u prethodnu ležeću poziciju na podu, pred otvorenom knjigom i rečnikom. Tako sam ostao do kasno, dok nisam stigao do samog kraja priče, zatim, pod njenim uticajem, izašao sam iz kuće i dugo lutao valdemoskim uličicama.

Misteriozni događaj se desio u kasno leto 1917., za vreme velike ofanzive kanadsko-francuskih saveznika u močvarama oko sela Pašendala. Glavni lik, pukovnik Rudolf Tik sa svojom jedinicom upao je u neprijateljsku zasedu značajno brojnije savezničke vojske. Ukopane u blatnjavim rovovima, nemačke trupe su već tri dana bile izložene granatiranju. Protivnička armija generala Ipolita Konta uz neprestanu paljbu i povremene napade značajno je oslabila njihovu odbranu. Iz neba, nisko poleglog od sivih oblaka, pljuštale su silne kiše, zbog kojih su plitko zakopani leševi poginulih isplivavali iz blata. Francuzi, besni zbog sopstvenih gubitaka i stradanja, i silno poduprti svežim kanadskim trupama, pripremali su se za odlučni udarac. Bilo je samo pitanje sati kada će Nemci konačno kapitulirati.

Još godinama pre rata, kao pitomac Vojne Akademije, Rudolf Tik je bio opsednut telepatijom. Patriotske osećaje koje je nesumnjivo gajio i vojnička disciplina, koju je takođe posedovao, vrlo solidno su sarađivali sa njegovom posvećenošću prema telepatiji. Rudolfa Tika je rukovodila ozbiljna namera da bi korišćenje telepatske moći moglo da se iskoristi u službi njegove otadžbine!

I tako, uporno je dozivao duhove umrlih rođaka da bi ih teleportirao u sadašnjost. Iako u tome nije imao uspeha, on nije ni pomišljao, kao pravi pruski karakter, da se odrekne ove svoje strasti. A ta strast je pak bila direktno povezana sa jednom drugom fascinacijom – onom prema fotografiji. Od otkačenog otkrića, fotografija je evaluirala u sveprisutnu pojavu, te je u vreme pukovnika Tika i najmanji gradić imao svoj fotografski dućan, gde su se redovno i svečano, grupno ili pojedinačno, portretisali stanovnici i njihove porodice. U svojim eksperimentima, Rudolf Tik je imao na raspolaganju fotografije umrlih koje je pokušavao da “oživi”. Skoncentrisao bi se na lik sa fotografije, dozivajući časovima njegov duh, a kad se to ne bi dogodilo, on bi se ponovo i ponovo udubljivao u istu procedure, siguran da će nekada u tome uspeti.

Posle prethodnih napada savezničke vojske, koje su Nemci odbili sa krajnim naporom, bilo je jasno da će odbrana uskoro popustiti. Pritešnjen, pred neminovnim porazom, pukovnik Tik je bio svestan da samo telepatija može da mu pomogne. A za ovo je odjednom dobio čvrste argumente.

Naime, prethodnog dana, pri jednom od juriša neprijateljske vojske, Tik je primetio jednog neustrašivog kanadskog vojnika koji je sa isukanim bajonetom jedini uspeo da dođe do nemačkog rova i da uskoči u njega. Tu je posle žestokog okršaja bio ubijen. Posle bitke, u džepu okrvavljene i blatnjave košulje, pukovnik Tik je našao izgužvanu fotografiju na kojoj se video vojnik, sveže izbrijan i podšišan. Verovatno je pozirao pre polaska na front. Te večeri, osamivši se u svom improvizovanom šatoru u udubljenju jednog rova, pukovnik Tik poče telepatski da doziva poginulog Kanađanina. Ovoga puta, eksperiment je dao rezultat. Pukovnik Tik je začuo glasan uzvik “Stoj! Stoj! Pucaću!”, zatim pucanj. Istrčao je iz svog šatora, a prema njemu dotrča krajnje uzbuđen stražar. Zamuckujući je raportirao da je u mraku ugledao siluetu neprijateljskog vojnika sa ispruženim bajonetom. Kada je pucao u njega, silueta je iščezla. Primetio je jedino da je vojnik nosio ispeglanu uniformu, kao da dolazi sa parade, a ne sa blatnjavog bojišta.

Te noći, u šatoru pukovnika Tika, vojnik Hofman, tako se zvao stražar, bio je prenešen u misteriozni, ali prisutni paralelni svet, o čijem je postojanju, slušajući pukovnikov hipnotički govor, postajao sve svesniji. Kada mu je pukovnik, rano u zoru, predložio da učestvuje u njegovom telepatskom projektu, Hofman je odmah prihvatio. Naime, Hofman je bio Alzašanin i odlično je vladao francuskim. Tikov plan, i dan danas, posle stotinak viđenih filmova fantastičnog žanra, izgleda fantastično. Namera mu je bila da ubaci Hofmana u neprijateljske redove, sa jednim jedinim, na prvi pogled apsurdnim ciljem: krišom da uđe u šator generala Ipolita Konta i otuda da ukrade neku familijarnu fotografiju! Izjutro, preobučen u francusku uniformu, pod zaštitom neprekidne kiše, vojnik Hofman se primakao neprijateljskim redovima.

Može se samo zamisliti koliko su se pukovniku činili dugi sati i iščekivanju Hofmanovog povratka: – Bože, pomozi mu da uspešno završi zadatak – molio se uperenog pogleda ka protivničkoj strani. Ali se Hofman nije vraćao. Granatiranja su postala sve učestalija i dok je od eksplozija prštala razmekšana zemlja sa delovima tela pogođenih, pukovnik, ne obzirući se na opasnost, dvogledom je zurio prema liniji fronta. I tada, i pored umora i teških čizama, poskoči od radosti. Odmah izdade naređenje o prekidu paljbe. Jedna prilika se teturajući približavala, mašući belom košuljom. Bio je to Hofman, glavom i bradom, i što je najvažnije, sa ostvarenom misijom! Naime, sa sobom je doneo fotografiju jedne sredovečne dame bledog lica, koju je uzeo baš iz šatora generala Konta.

Fotografija, odmah mi je bilo jasno, bila je ista ona reproducirana u knjizi. Ali nisam mogao da vidim nežnu posvetu sa zadnje strane. “Mom jedinom, najmilijem Ipolitu, od ponosne mame Ženevijev”. Očigledno je žena sa fotografije, zaključi pukovnik Tik, niko drugi nego majka generala Konta.

Otkako je pohvalio Hofmana i odveo ga da se najede i koliko je moguće da otspava, pukovnik Tik se povukao u svoj improvizovan šator i otpočeo sa eksperimentom. Skoncentrisao se da svom neprijatelju pošalje lik sa fotografije. Što nije bilo nimalo lako i Tik je morao da uloži svo svoje umeće. Telepatija na daljinu od desetak metara, kao u slučaju kanadskog vojnika, bila je drugačija od ove na stotinu kilometara.

Ali te iste noći, savezničke trupe su izvršile napad sa neviđenom žestinom. I pored junačkog otpora, jedinica pukovnika Tika bila je uništena bez milosti. I jadni Hofman, premoren od izvršenog špijunskog zadatka, bio je jedan od poginulih, pogođen dok se klečeći krio pred napadačima. Samo dvadesetak Nemaca je bilo zarobljeno, među njima i Tik, ranjen u desnu ruku. Izveli su ih, govorila je priča, pravo pred generala Ipolita Konta, koji im je saopštio da će biti tretirani prema konvenciji za vojne zarobljenike.

Pukovnik Tik, sa zavojem oko vrata (u međuvremenu, ranu mu je previla jedna energična, zgodna francuska bolničarka), istupi iz stroja: – Izvinite, gospodine generale, na mojoj drskosti, ali bih vam postavio jedno pitanje. Zašto ste nas napali noćas? Naše informacije su bile da će se napad dogoditi sledećeg dana.

Kada je čuo pitanje, general Kont naredi svojim oficirima i vojnicima da ih ostave same. Zatim je zamolio Tika da uđu u šator: – Sedite, povređeni ste, ne morate da stojite. – onda, otkako Tik sede, napregnuto ga upita: – Otkuda vam ovo pitanje? – Imam svoje razloge – reče mu Tik. General vidno uzbuđen, posle napete pauze, produži: – Juče uveče mi se desilo nešto neobjašnjivo. Kada sam planirao napad za sledeći dan, doživeo sam viziju koja je izmenila sve moje planove…

Tik nije mogao da prikrije osmeh. Nije bilo nikakve sumnje da su njegovi napori urodili plodom, pa ne izdrža: – Ne razumem zašto niste poslušali svoju majku da se povučete sa bojišta, kako je ona od vas zatražila.

Kontov užasnut izraz lica govorio je sve: – Otkud… kako ste to doznali? – ne kontrolišući se, uhvati Tika za revere na uniformi i prodrma ga, tražeći objašnjenje. Ravnajući uniformu zdravom levom rukom, Tik smireno poče da mu objašnjava o svom iskustvu sa telepatijom i kako je uz njenu pomoć i uz pomoć ukradene fotografije poslao njegovu majku sa porukom da general povuče vojsku i tako mu pruži šansu da izvuče svoju jedinicu iz zasede. Dok je pod napetim generalovim pogledom otkrivao svoju zamisao, Tik pomisli da neispunjavanje njegove telepatske namere može biti jedino zato što je Kont, kao visoko vojno lice, svoje vojne obaveze stavljao čak i ispred želja svoje rodjene majke.

Zato je Kontov odgovor u početku bio i očekivan: – Pitate se zašto je nisam poslušao? Najpre zato što sam odgovoran prema svojoj patriotskoj dužnosti i svom činu generala – a i onda ga potpuno iznenadi: – Ali i iz još jednog razloga. Jer je moja majka, koju ste poslali sa određenim ciljem, otkako mi je prenela vašu otrovnu poruku, rekla da je na samrti i da čeka da me vidi za poslednji put.

Sada je došao red na Tika da se iznenadi: – I…šta…- zamuca.

– Otkako sam to čuo, rešio sam da napadnem što pre. Zapravo treba da vam se zahvalim, vama i vašem eksperimentu, jer mi omogućavate da vidim živu moju majku. Za koji trenutak odlazim za Pariz. Majčina ljubav je bila snažnija od vaše namere. Ali pre nego što ću krenuti, sad otkako sam čuo vaše priznanje, nemam izbor osim da razmislim kako da vas uklonim.

Od tada se pukovniku Tiku gubi svaki trag.

Da li je general Kont, što je vrlo izvesno, naredio da ga streljaju da bi izbegao dalju upotrebu njegovih eksperimenata protiv savezničke armije? Ili, što je teže poverovati s obzirom na čvrstinu njihovih karaktera, Kont je uspeo da ga natera (kao što su posle završetka II. svetskog rata naterali Vernera fon Brauna i njegove saveznike) da mu se pridruži, izmenjenog identiteta, sa svojim telepatskim eksperimentima, sada u korist saveznika.

Toga u knjizi nema. Ali piše da je general Kont uspeo da stigne na vreme, da oslušne poslednji uzdah svoje majke, dame bledoga lika.

Dok sam posle noćne šetnje sokacima Valdemose otključavao tešku, ulaznu kapiju kuće advokata Avila, setio sam se završne rečenice u tekstu o pukovniku Tiku: “A gospođa Ženevijev, majka generala Ipolita Konta, mirno je okončala život, u prisustvu sina, u 78-oj godini života”. – Zašto su ubacili ovu nepotrebnu rečenicu o uzrastu pokojnice?, pomislio sam i po svom običaju, počeo da računam i… zastao sam, tako sa ključem u bravi, na samom pragu poluotvorene kapije. Gospođa Ženevijev Kont, generalova majka, bila je znači rodjena 1839-te. U godini u kojoj je gospodin Dager promovisao svoj istorijski izum – otkriće fotografije.

Preneseno iz tjednika Vreme, broj 1191

Kada je 1957, povodom otvaranja Pozorišta nacija u Parizu, ansambl Beogradske opere Narodnog pozorišta u Teatru “Sara Bernar” izveo Masneovog Don Kihota, “Figaro” je zaključio da je pariška publika te večeri dobila lekciju: “I trupa i orkestar su nas naterali da se zamislimo. Kakva sigurnost palice Oskara Danona! Koliko gipkosti i dostojanstva kod izvođača kojima diriguje!… Ovo veče je u celini uspomena na jedan savršen uspeh, utoliko potpuniji što je bio neočekivan.”

Pedeset pet godina kasnije, povodom svjetske premijere opere Dve glave i devojka Isidore Žebeljan održane u Sijeni, kritičar lista “Republika” je napisao: “Ovaj slasni i krvožedni obrazac u operi Dve glave i devojka, sličan temi iz filma Žil i Džim, nadahnut je indijskom legendom, a interpretira ga genijalno osećanje za paradoks srpske kompozitorke Isidore Žebeljan… Muzika je napisana znalački: ona je i ‘laka’ i bogata slovenskim mirisima i balkanskom zavodljivošću, gradi novu i snažnu muzičku misao na tragovima narodne tradicije.”

A “Avenir”: “Isidora Žebeljan nam, po ko zna koji put, pruža dokaze svog talenta i veoma uspešno spaja umetničku muziku sa zavodljivošću i šarmom balkanske muzičke tradicije.”

Jesu li Italijani imali pravo?

“Ne znam”, odgovara Isidora Žebeljan, čija je opera Dve glave i devojka nedavno premijerno izvedena i na BEMUS-u. “Oduvek sam želela da imam sposobnost da čujem svoju muziku onako kako je drugi čuju; što je, naravno, nemoguće.”

“VREME“: Zašto je nemoguće?

ISIDORA ŽEBELJAN: Zato što je moja muzika organski deo mene. Toliko puta je preslušana unutrašnjim sluhom da je postala deo mog tela i moje duše. Ili je to oduvek bila? Ona je posledica, ali i uzrok mojih gena i mog života. Nekome ko je prvi put sluša, moja muzika svakako zvuči drugačije, budući da su i slušaočeva duša i telo sastavljeni od milion posebnih, takođe specifičnih životnih i genetskih elemenata. Jasno je da moja muzika može da dotakne emotivne strune drugih ljudi, iako ja nikada neću moći da saznam kako to čini. Neću moći da je čujem onako kako je čuju drugi.

Imponuju vam ovakve kritike? Tim prije što to “balkanski“, nakon duže vremena,ponovo zvuči pozitivno.

Po mom mišljenju, najveća vrlina moje muzike je činjenica da je prirodna, zato je tajbalkanski element njeno prirodno svojstvo o kojem ne razmišljam. Sa druge strane, nisam baš sigurna da je u umetnosti pojam “balkanski” ikada značio nešto negativno, pa ni u doba poslednjih ratova. Uostalom, setimo se Emira Kusturice i Gorana Bregovića, kao i novih izdanja Iva Andrića ili retrospektiva filmova Aleksandra Saše Petrovića.

Šta su to “slovenski mirisi” i “balkanska zavodljivost” koju prepoznaje evropska publika, šta mislite?

Pod “slovenskim mirisima” i “balkanskom zavodljivošću” zapadna publika, čini mi se, podrazumeva onu posebnu vrstu temperamenta i energije koja se daje bez ostatka, koja ne kalkuliše; to je umetnost koja vrišti kad joj se vrišti, koja, kada to želi, i plače i jeca i smeje se i mršti i udara. To je umetnost koja voli, koja grli, koja traži i uzima, koja je napadna i zbog toga hrabra i beskompromisna; ona je upravo onakva kakvi smo mi koji smo ovde rođeni. Međutim, u mojoj muzici ima i mnogo drugih muzičkih čestica…

Kojih?

Ima tu čestica i Bartoka i Prokofjeva, Stravinskog, Debisija, Ravela, Pulanka, Mesijana i Ligetija, Ksenakisa, Janačeka, Sex Pistolsa, Madnessa, Specialsa, Šarla akrobate, Pekinške patke, Majlsa Dejvisa, Koltrejna, Cocteau Twinsa, Beiruta, Makabejaca… Rečju, u mojoj muzici ćete zapravo naći sve one muzičke dahove koje sam u jednom trenutku duboko udahnula i jako osetila.

Koliko je za vas kao umjetnicu važna tradicija o kojoj govorite?

Ona predstavlja jedno od prirodnih izvorišta moje muzike. Ima nešto ludački zanosno u zajedničkoj – i srpskoj i balkanskoj – kulturnoj tradiciji: sva ta patnja, tuga i strast koji su u suštini stravično patetični, zbog toga i simpatični i smešni – e, upravo je to spoj koji našu stvarnost čini nadrealnom.

Kao kod Markesa… u Sto godina samoće…

Interesantno je to što ste pomenuli Markesa: pojedini kritičari su moju muziku upoređivali upravo sa njegovom literaturom.

Naravno, i druge kulturne tradicije su takođe čarobne. Tim pre što je tradicija uvek ogledalo kolektivnog nesvesnog. Ona je najdublji izvor arhetipskog i zato je svaka tradicionalna kultura neverovatno moćna, a samim tim i neprocenjiva. Velika je sreća našeg vremena što možemo neobuzdano i istovremeno da upoznajemo i volimo i indijsku i japansku i karipsku tradicionalnu umetnost.

Goran Bregović kaže kako “u našoj balkanskoj tradiciji i nema toliko toga originalnog“. Ima li?

Naša tradicija je jedan veliki simpatični hibrid. Kroz istoriju, čitavo naše postojanje satkano je od nebrojeno mnogo gotovo nespojivih elemenata – suprotstavljenih religija, mentaliteta, različitih geografskih odlika, klimatskih ekstrema… Sve to zajedno ovaj hibrid čini apsolutno originalnim i jedinstvenim. Naša autentičnost i identitet – ne govorim samo o muzičkoj tradiciji – upravo su sadržani u tom čudesnom spoju nespojivog. Međutim, problem je u tome što se nijedna vlast u Srbiji nikada nije bavila prihvatanjem, obgrljivanjem svih tih suprotstavljenih elemenata; umesto toga, uporno je insistirala na izdvajanju samo onog elementa koji je smatrala svojim; ostale bi potirala. Verujem da je uzrok tome nezrelost nacije, što je samo posledica primitivizma na čijem se ublažavanju gotovo uopšte nije radilo. Naročito ne u poslednje vreme.

Na čemu se radilo?

Godinama je dozvoljavano divljanje primitivnog i vulgarnog mišljenja i ponašanja.

Nekada ste sarađivali sa Goranom Bregovićem; šta mislite o ovome što on danas radi?

Nažalost, dugo nisam imala priliku da čujem to što danas radi Goran Bregović.

O čemu govori opera Dve glave i devojka?

Priča je zasnovana na motivima stare indijske legende koju je, kao osnovu svoje noveleZamenjene glave, uzeo i Tomas Man. To je komična bajka o dva prijatelja i devojci, od kojih je jedan od njih pametan i filozofski nastrojen; visokog je roda; ima lepu glavu, ali kržljavo telo. Drugi je stasit, muževan i ruralan, ali mu je glava kao u jarca. Iako se njih dvojica lepo nadopunjuju, tu ravnotežu pomućuje prelepa devojka u koju se obojica zaljubljuju. Devojka se udaje za onoga sa lepom glavom; sa njim ostaje u drugom stanju. Međutim, počinje da čezne za onim koji ima divno telo. Vremenom, svi troje postaju nezadovoljni… U međuvremenu, na zajedničkom putovanju, glavni junaci zalutaju do hrama boginje Kali gde, u nastupu ekstaze – a želeći da se reše svojih muka – jedan za drugim, momci sami sebi odrube glavu.

A djevojka?

Očajnu devojku od iste sudbine spašava boginja Kali, koja joj, sažalivši se, naređuje da glave vrati na tela koja će ona, zahvaljujući svojim moćima, oživeti. Ali, gle čuda: u trenutku oživljavanja, devojka zabunom zamenjuje glave. Na taj način, s jedne strane dobija mladića sa lepom glavom i lepim telom, a sa druge…

Onoga koji u toj igri nije tako dobro prošao?

Tako je. Naravno, niko od njih troje više ne zna ko je devojčin muž i čije ona zapravo dete nosi. Na kraju, pojavljuje se i prorok koji treba da reši problem. Ali, da baš sve ne otkrivam… U svakom slučaju, reč je o divnoj priči, duhovitoj, sa mnogo slojeva i ideja za razmišljanje.

Na prvi pogled, izgleda da je tema opere odnos prema telesnosti koji je, zbog neutažive potrebe za korigovanjem telesnih nedostataka, u današnje vreme veoma aktuelan. Uostalom, zar dometi današnje estetske hirurgije taj odnos nisu pretvorili u fetišizam?! Ali, to je, kažem, samo jedna od idejnih tema moje opere. “Spaliti” svoje želje je put ka otvaranju kapija sreće; “odrubiti” sebi glavu kako bi ponovo postali svesni “srca” koračanje je po tom istom putu. Drugim rečima, ova priča je sačinjena od trojstva koje čine telo, duša i razum.

I to trojstvo je oličeno u likovima troje glavnih junaka?

Recimo da je tako.

“…Zato njih troje nisu ništa drugo do razapeto čovečanstvo, koje ne uspeva da sagleda i uskladi naizgled difuznu raznorodnost trodelnog Jedinstva”, kaže pisac libreta, Borislav Čičovački, u svom izvrsnom eseju, koji je, povodom premijere ove opere, naručila Fondacija “Chigiana”.

Uzgred, Dve glave i devojku poručila je i kompletno producirala fondacija Accademia Chigiana iz Sijene, a svetskoj premijeri ove opere, na Petrovdan 2012, prisustvovala je i tadašnja holandska kraljica Beatriks.

Sa druge strane, beogradskoj premijeri vaše opere prisustvovao je i predsjednik Hrvatske, Ivo Josipović, koji je rekao kako je te večeri u JDP došao i zbog toga što ste vi njegova prijateljica. Kada ste upoznali predsjednika Josipovća?

Ivu Josipovića poznajem od osamdesetih godina prošlog veka. Sretali smo se na Tribini savremenog muzičkog stvaralaštva u Opatiji. Volim njegovu muziku i mislim da je odličan kompozitor.

Šta, na primjer, volite?

Iz tog vremena, čuvena je Josipovićeva kompozicija Dernek, koja u sebi sadrži elemenate hrvatske tradicionalne muzike. Ivo Josipović je učinio mnogo da moja prva opera, Zora D– koja je premijerno izvedena u Amsterdamu, a potom i u Beču 2003 – posle nekoliko godina, tačnije 2007, kao prvi vid kulturne saradnje između Hrvatske i Srbije, bude izvedena u Zagrebu i Rijeci.

Kako je reagovala beogradska publika na vašu operu Dve glave i devojka? Jeste li zadovoljni?

Jesam.

“Sedim i slušam operu, a oko mene se ljudi grohotom smeju. I, zapanjena, mislim: čoveče, savremena opera, a ljudi se smeju, uživaju, radosni su! Tako je nekada bilo, u Mocartovo ili Verdijevo vreme…”, opisala je sopstveno ushićenje pijanistkinja Lidija Stanković. Pijanistkinja Nada Kolundžija mi je rekla kako je danima posle opere bila presrećna, da je lebdela. Nešto slično mi je ispričala i divna Milena Dravić: “Ljudi su ulazili u salu smrknuti, zbog kiše, a izlazili sa ogromnim osmehom na licu”.

Sa Anetom Ilić, koja je pevala jednu od glavnih uloga, glumcem Nikolom Đuričkom, dirigentom Premilom Petrovićem i svojim mužem, Borislavom Čičovačkim – koji je, osim što je napisao libreto, i svirao u orkestru – razgovarala sam o tome da su nam se muzičke teme iz opere danima vrzmale po glavi. Interesantno je i to da mi je šminkerka, koja me je, ne znajući da sam “umešana” u poslove oko opere, šminkala pred premijeru, rekla: “Jesi l’ gledala juče probu? Vrlo lepa stvar, pitka, zabavna… Bombona!”

I eto, ja mislim da je to prava stvar!

To što ljudi tako reaguju?

Da! Umetnost ima moć da deluje na sve ljude ukoliko su otvoreni i bez predrasuda. Zapravo, svi se na ovom svetu delimo samo na one koji vole i na one koji ne vole. Eto, imala sam sreću da je u publici te noći bilo mnogo onih koji vole.

Jednom ste govorili o “radosti komponovanja“. Šta je najveća radost?

Nažalost, na to pitanje ne mogu da vam dam pravi odgovor. Ne zato što neću, nego zbog toga što naprosto ne volim da analiziram taj proces.

Šta ne volite?

Ne volim da analiziram kreativni proces, ali ni muziku. Mislim da rastavljanjem njenih delova nestaje magija. Jer ako, recimo, dok slušate muziku, insistirate na tome da prepoznajete od kojih je lestvica, akorada i postupaka ona načinjena, automatski isključujete mogućnost prepuštanja. Um vam je u petoj brzini; on gospodari. Istovremeno, sve ono suštinsko, ono što leži između tonova, za vas ostaje nedokučivo. Muzika je energija i samo bi je trebalo pustiti da teče. Naravno, kao profesor kompozicije, prinuđena sam da sa studentima analiziram muziku…

I, kako to izgleda?

Pokušavam da to radim na specifičan način.

Na koji?

U najvećoj meri uvažavajući činjenicu da je muzika protok energije.

Kako ste vi zavoljeli muziku? Od koga ste naslijedili muzički talenat?

Sećajući se toga, jednom sam negde zapisala: “Preda mnom je sada lenji letnji dan. Okružuju me zvuci kašike koja o uglasto staklo ulupava mileram – već mi se cakle uglovi usana; pored milerama su kajsije, nabrekle; presipaju se preko svoje kože; kroz prozor se jedva probijaju zraci – sprečava ih zelena roletna, ista ona koja se nalazi u mnogim radnjama u Zrenjaninu; iz susedne sobe se čuje visoki glas moje bake – Majke – kao glas Rahele Ferari u filmu Tango Argentino; ona peva adventističke molitve Bogu”… Da, moja baka je pevala tankim visokim glasom i to njeno pevanje mi je, u tom svom prepuštanju i poništavanju svesti o sopstvenom postojanju, bilo u isti mah i dirljivo i uzvišeno; naravno, u svojoj iskrenosti i naivnosti, bilo je i smešno… Hoću da kažem kako mi se čini da je talenat za razumevanje i divljenje nadrealnom ono najvažnije što sam nasledila od svojih predaka.

Najvažnije?

Naravno. To tako snažno osećam. I to upravo i pre svega kroz muziku. Jer, uvek su me obuzimala stanja ushićenja kada bih čula neki neočekivan muzički obrt, neko ludo iznenađenje. Taj momenat lucidnosti je uzvišeno stanje sreće i dobrote; nikada nije ironija ili, ne daj Bože, cinizam. Ono se peni od plemenitog osećaja zadovoljstva zbog osvojene slobode. I to one slobode koja ne robuje nikakvim očekivanim, poželjnim rešenjima. A opet, vođeno je sasvim preciznim umetničkim osećajem.

I, kada već govorim o svojim precima, deo detinjstva sam provela u Zrenjaninu, kod svojih dede i bake… Jednom sam, na tavanu njihove kuće, pronašla ploču klavirskih kompozicija Sergeja Prokofjeva. Mnogo kasnije sam se pitala otkud ta ploča tamo, na tavanu dvoje paora.

Zbilja, odakle? Jeste li saznali?

Nisam. Priča o ploči klavirskih kompozicija Sergeja Prokofjeva na tavanu kuće mojih dede i bake je tajna koju neću i ne želim nikada da otkrijem. I to upravo zbog toga što je, u svojoj nedokučivosti, ta priča fantastična i bilo koje objašnjenje je ne bi bilo dostojno.

Inače, odakle su Žebeljani?

Genealoško pamćenje moje porodice govori da su Žebeljani poreklom Rumuni: potiču od nekog čuvenog rumunskog hajduka Jorgovana… Pre oko dve stotine godina moji preci su iz okoline Temišvara došli u Jankov Most, onda u Perlez. Tu su se ženili uglavnom Srpkinjama, pa su tokom vremena i sami postali Srbi. Potucajući se tako po banatskim jarugama i močvarama, vukući za sobom stoku, konje i čeljad, nekoliko su puta izgubili velika imanja. Od veleposednika do stočara! Taj beskonačni krug stradanja, uzleta i ponovnih gubitaka, kao neprijatna a sveprisutna jeza, uvukao se duboko u pamćenje ovog dela moje porodice, ostavši da čami u genima kao neko potmulo predosećanje propasti i nesreće. Koju bi kratkotrajno brisali – pijući. Međutim, porodica moje bake Nane (Benin), takođe rumunskog porekla, prava je suprotnost.

U kom smislu?

Bilo je tu raznih veseljaka, sviraca, tancera i dosta pijanica. Još je interesantnija porodica moje majke Jovanov-Đirski, o kojoj postoji legenda da su potomci nekog rumunskog grofa. Iako, kada god je u prilici, moj tata zdušno opovrgava tu teoriju… Sve u svemu, ti Đirski, a i drugi deo mamine familije – po mojoj baki divnog glasa, Radovančev – bili su uglavnom veoma veseli i skloni nekom sumanutom, nadrealističkom pogledu na svet; voleli su da se šale, da pevaju i naravno – da piju. E, postoji i teorija koju zastupa moj muž i za koju, kaže, ima ozbiljne dokaze: Žebeljani su poreklom Jermeni. Moram da priznam da mi se ta teorija veoma sviđa…

Zašto?

Zato što su i Rumuni i Jermeni poznati kao izvrsni muzičari.

Vi ste rođeni u Beogradu?

Jesam. Iako, priznajem, Beograđane sve manje razumem.

Kako to?

Nažalost, ne znam ko su Beograđani danas. Ako gledam devojke čiji je smisao uglavnom da budu tako utegnute da izgledaju kao delovi automobila, ako gledam momke, koji bi svakoga rado zavalili u glavu, onako reda radi, ako posmatram sve te smrknute penzionere, večito nervozne zbog izneverenih i naglavačke okrenutih života, onda ne raspoznajem šta je to posebno – beogradsko. Sve što vidim je svesrpski jad i čemer, nepregledno more nesrećnih ljudi koji se hrane mržnjom i medijskim đubretom. To je narod koji je izgubio rat, ali mu to niko nikada dovoljno jasno nije rekao; to su ljudi koji imaju jedinu nesreću da večito nad sobom imaju nedostojne političare koji očas posla profućkaju i nacionalni identitet i veru i pismo i pare… Verovatno otuda ceo narod živi sa sindromom “nacionalnog poremećaja”, i to u stvarnosti iz koje je odavno prognano sve što je lepo i dobro; i sasvim obično i normalno.

Govorimo o gradovima, razumijevanju, nerazumijevanju… Nedavno je jedan od najuglednijih i najvećih festivala u Velikoj Britaniji – “City of London Festival” – od kompozitora iz cijelog svijeta naručio osam pjesama sa temom osam gradova:Deri, London, Berlin, Beč, Utreht, Dubrovnik, Nikozija i Jerusalim; izabrali ste Dubrovnik. Zašto?

Londonski festival i kvartet Brodski pozvali su me da za otvaranje festivala pišem pesmu o Dubrovniku. Krenula sam da istražujem: čitala sam raznovrsnu hrvatsku poeziju… U jednom trenutku sam se čak nosila mišlju da zamolim nekog hrvatskog ili bosanskog pesnika da specijalno za tu priliku napiše pesmu. A onda sam, sasvim slučajno, svojoj prijateljici iz Zagreba – izvrsnoj hrvatskoj prevoditeljki Kseniji Detoni – pomenula da sam u potrazi za stihovima o Dubrovniku. Budući strastveni čitalac koji je delom godine i stanovnik Dubrovnika, Ksenija mi je, sa puno žara, preporučila poeziju Milana Milišića. Istovremeno, pomogla mi je da dođem do Milišićeve supruge, slikarke Jelene Trpković, koja je bila veoma ljubazna i poklonila mi nekoliko Milišićevih knjiga. U jednoj od njih sam pronašla divnu poemu “Kad je Bog stvarao Dubrovnik”, čiji je deo postao inspiracija za moju kompoziciju za mecosopran i gudački kvartet, istog naslova.

Dopala vam se poezija Milana Milišića?

Veoma. Milišićeve pesme su posebne, čulne, pametne i duhovite; u njima neretko u pozadini odjekuje nota tragičnog… Naravno, duboko me je pogodila i sudbina ovog pesnika koji zapravo nigde nije dobrodošao: u Dubrovniku jer je Srbin, a ovde jer je Dubrovčanin. Milišićeva žrtva najrečitije govori o potpunom besmislu svakog rata: stradao je prvog dana bombardovanja Dubrovnika, u svojoj kući, i to od granate koju je bacila JNA.

Pišući o vama, mediji često navode da ste “najmlađi član SANU“. Opterećuje li vas ponekad činjenica da su pojedini akademici SANU u događajima koje smo pominjali odigrali dosta negativnu ulogu?

Prvo, to što me mediji, uprkos činjenici da godine prolaze, i dalje opisuju kao “najmlađeg člana SANU”, sa jedne strane je zabavno jer podseća na elemente naše najpoznatije crne komedije; sa druge je veoma tužno, jer delom svedoči i o tome da je nekoliko generacija izvrsnih stručnjaka odavno otišlo iz ove zemlje.

Kada je reč o ulozi pojedinih akademika SANU u događajima devedesetih godina prošlog veka, o tome, iskreno, ne volim posebno da govorim; tim pre što mislim da je njihovoj ulozi pridat prevelik značaj; kako od strane ondašnje vlasti tako i od strane inostranih medija.

Zašto to mislite?

Zato što su zaboravljeni i uporno potiskivani svi oni članovi SANU koji su činili jaku opoziciju ondašnjoj vlasti i njenom programu: Borislav Pekić, recimo, Ljubomir Simović, Dušan Kovačević… Ali, dok vam odgovaram, razmišljam o tome kako, nažalost, u Srbiji nema mnogo ljudi koji će moći da razumeju i da prihvate sve ovo o čemu sam do sada govorila. Tim pre što spadam u one “jurodive” Srbe koji se ne uklapaju ni u jedan šablon, budući da obožavam svoje i srpsko i rumunsko i jermensko poreklo. Ali, obožavam i Jugoslaviju: družim se i sa Hrvatima i sa Englezima; istovremeno, član sam SANU; pišem opere na indijske teme, a slušam i indi-pop.

Kada kažete da obožavate Jugoslaviju…

Pripadam onoj prvoj i poslednjoj generaciju ljudi rođenih u Jugoslaviji koji su se zaista osećali pravim Jugoslovenima.

Šta to znači?

Imali smo divno, bezbrižno detinjstvo, oslobođeno sećanja na prošle istorijske muke; bivajući na neki način svesni da iza nas stoji zemlja duboko uvažavana u velikom delu sveta, posedovali smo ogromno samopouzdanje. Pre svega u oblasti umetnosti i sporta. Uz to, širina vidika je bila ogromna. U našoj velikoj zemlji postojala je zdrava konkurencija koja je bila jedan od izvora kreativne energije. Bilo je mnogo inteligentnih, obrazovanih ljudi; mnogo se polagalo na znanje, kulturu i nauku. Iako je način na koji se ideologija prezentovala bio neverovatno komičan, ipak je postojao nekakav moral… Sećam se, recimo… Svi su se slično oblačili.

Kako?

Muškarci, na primer, u odela sa obaveznom značkom u reveru… Svi su išli na slična letovanja i zimovanja, vozili “fiću” i niko se nije zamarao materijalističkom ispraznošću. Istinski i iskreno su se ljubile knjige, filmovi, muzika… Naprosto, mnogi ljudi su bili srećni.

Ili vam to danas samo tako izgleda? Bili smo mladi, pa…

Ne, ne… Samo je, kada je već dotle došlo, trebalo da se civilizovano raziđemo. Da liSkupljači perja Saše Petrovića ili Vizantijski koncert Ljubice Marić danas izgledaju samo kao vrhunska umetnička dela ili su to zaista neki od najvećih dometa duha našeg naroda? A koliko je takvih vanserijskih umetničkih dela nastalo u Jugoslaviji? Uključujući, svakako, i “disidentsku” umetnost koja se u to vreme rađala onako uzvišena, baš zbog specifične jugoslovenske kreativne atmosfere.

Jugoslavija, međutim, nije bila zemlja ružičastih zeka; naprosto, bila je – Jugoslavija! I, kada o tome razmišljam, zaista se pitam: šta je to danas sa našim ljudima. Zašto se, recimo, naš premijer ili predsednik ne podsete tog vremena i nekim dekretom ne uvedu obavezu gnušanja prema ovolikoj opsednutosti materijalnim?! Zar ne bi ova zemlja mogla da bude taj avangardni primer u svetskoj zajednici koja bi na pijedestal stavila znanje, duhovnost, kulturu, dobrotu, hrabrost i saosećanje? Uprkos američkom modelu. Uzgred, ne verujem ni da bi američki ambasador imao ništa protiv.

Možda je ovo trenutak da citiram Lava Nikolajeviča Tolstoja, njegov Rat i mir?

Izvolite!

“U ropstvu, u baraci, Pjer je saznao ne razumom, nego svim svojim bićem, da je čovek stvoren da bude srećan, da je sreća u njemu samom, u podmirivanju prirodnih, čovečijih potreba i da sva nesreća ne potiče iz oskudice, nego iz izobilja”. I, dozvolite mi još nešto: “Život je sve. Život je Bog… Voleti život, to znači voleti Boga. Najteže je, ali i najveća sreća, voleti ovaj život u svojim patnjama, u patnjama bez krivice.”

Vi ga takvog volite, Isidora?

Obožavam!

Rekla sam da je na ovogodišnjem BEMUS–u premijerno izvedena opera Dve glave i devojka. Šta vam znači BEMUS?

Praznik! Za ovu sredinu BEMUS bi trebalo da bude kanal kroz koji stiže svež vazduh. Kao hrana i voda, neophodna su izvođenja solista, orkestara i opera iz celog sveta. Potrebno nam je da dišemo punim plućima, da se ne bojimo, da se radujemo, da prihvatamo, da se prepuštamo. Ono što leči je kontakt sa drugima, razmena, zajedništvo… Inače ćemo, poput žaba u buđavom mračnom džaku nekog laboranta sa biološkog fakulteta, pre nego što uopšte ugledamo svetlost sunca, pocrkati, podaviti jedni druge.

Sjećate li se svog prvog BEMUS–a?

Nažalost, ne sećam se kada sam prvi put otišla na BEMUS, ali se sećam da sam na koncerte išla sa ogromnom radošću i strahopoštovanjem. Karte su uvek bile rasprodate, tako da bih satima čučala u toaletu Kolarca ne bih li krišom ušla na Rihterov ili na koncert Moskovske državne filharmonije. Taj svet sa balkona, na kome obično “logoruju” mlade generacije ljubavnika muzike, izgledao mi je veličanstveno: bio je pun lepote i duhovnog glamura. U to vreme se često događalo da moji prijatelji na koncert dođu prerušeni: kao luda slikarka, kao matora izlapela grofica, u maskirnom odelu, kao motorista ili čak kao pravi pravcati policajac. Zamislite: policajac na koncertu na Kolarcu! Uzgred, ne znam kada se dogodi trenutak da sa balkona pređete u parter; verovatno onda kada sebe počnete da shvatate suviše ozbiljno…

Kako vi sebe doživljavate? Niste prešli u parter ili…

Da, prešla sam u parter, ali zato što više nikoga nisam poznavala na balkonu… Kada sam osamdesetih godina prošlog veka počela da odlazim na BEMUS, nije više bilo značajnijih orkestara i solista iz Zapadne Evrope i Amerike.

Nije bilo novca?

Ne. U to vreme su uglavnom gostovali izvrsni ruski umetnici – većinom ruski Jevreji – koje smo obožavali. Budući da su, posle pada Berlinskog zida, mnogi od njih zauzeli najistaknutija profesorska mesta u zapadnoj Evropi i Americi, može se reći da se na muzičkoj genijalnosti ruskih Jevreja zasniva čitavo moderno izvođaštvo zapadne muzičke tradicije.

Za razliku od tog vremena, naša publika je poslednjih godina na BEMUS-u imala prilike da čuje i Njujoršku filharmoniju i Koncerthebau orkestar, koji spadaju u pet najboljih na celom svetu. Ipak, posle silnih godina izolacije i duhovne klaustrofobije, pitanje je koliki je danas naš kapacitet u smislu sposobnosti prepoznavanja i razumevanja.

Koliki je, šta mislite?

Navešću primer: u svetskim metropolama svakoga dana ili svake nedelje gostuju barem jedan veliki solista, neka strana operska produkcija ili neki značajan orkestar. Da li možete da zamislite kolika je razlika u poznavanju i poimanju muzike prosečnog slušaoca tamo i ovde?

Ljudi ipak odlaze na koncerte…

Odlaze, naravno. Uostalom, opera je, u poslednjih petnaestak godina, u svetu doživela ekspanziju.

Kako to objašnjavate?

To je logično, budući da živimo u doba spektakla. Spektakl se u društvima uglavnom javlja onda kada ta društva dosegnu određeni nivo razvitka u duhovnom, ali pre svega u materijalnom smislu. Psihološki, spektakl je ispoljavanje težnje za opredmećivanjem ljudske vizije Božanske lepote, moći i sjaja. Paradoks je u tome što se to obično dešava u vreme kada čovek – baš zbog tog izobilja – suštinski zaboravlja Boga. E, sada, opera, koja uvek teži da bude veća od života – jer je kao forma articifijelna – idealna je za postizanje spektakla. Priče su često fantastične, bogate; otvaraju mogućnosti za spektakularne režije i scenografije. U tom smislu, opera se danas dodiruje sa filmskim spektaklom.

Uprkos svemu, verujem da predstoji tiha operska revolucija u smislu osvajanja intime, životnosti, krupnih planova. I to zato što opera poseduje onu posebnu, jedinstvenu magiju koju nemaju ni film ni pozorište: magiju živog pevanja, magiju ljudskog glasa koji peva uživo. Budući da su muzika i pevanje najmističnije ljudsko izražavanje, opera uvek dodiruje najtanje strune ljudskog bića.

Šta je sa operom u Srbiji?

Nažalost, kao i u doba Šlezingera i nepismenog Miloša, Srbija nema para da kupi ulaznicu za opersku predstavu, pa svoja saznanja i dalje gradi osluškujući šta pričaju oni koji izađu posle završetka predstave.

Hoćete da kažete da umjetnost kojom se bavite – ali i kultura uopšte – danas u Srbiji ima takav status?

Sasvim precizno: kultura u Srbiji ima status romskog deteta u nezainteresovanoj hraniteljskoj porodici.

Zašto?

Zato što je svaka vlast u Srbiji dozlaboga primitivna.

Na dan kad se rodio moj
otac, djed je u avliji
posadio bajam. Uzeo je ašov
i iskopao rupu u travnjaku.

Potom je u nju stavio mladicu
bajama i zatrpao je.
Za maloga, rekao je, nek bude
postojan i čvrst kao
ovaj bajam.

U ratu smo mu najprije
sasjekli grane. Njegovo koščato drvo
dugo nas je grijalo.

Onda je, od debla,
stolar Fahro načinio tabut
one noći kad je ubilo oca.

Rat je stao, kao kiša.
Od bajama je ostala samo sjenka.

Dvanaest sati i trinaest minuta, pokazivao je.
Na poklopcu ugravirano: za petnaest godina rada.

Tehničke karakteristike sata su da kuca na puls, a može
raditi četrdeset osam sati bez pulsa, nepotrebna potrošnja baterija,

solidan kaiš i poznata marka daju mu određenu materijalnu vrijednost.

Svak je uzeo ponešto, čizme, čuturu, jaknu, a ja sam skinuo sahat.
Znači, leš sa čije ruke sam ga uzeo više od dva dana bio je beživotan.

Nosio sam ga uraru; pregledao ga i kaže: sve je ispravno.
Stavim ga oko ruke – neće da kuca. oko njegove ruke kuca.

Mislio sam ga čak i prepraviti
da umjesto na puls radi na baterije, ali ne može.

Odnesem ga drugom uraru – ista priča: na njegov puls kuca,
a na moj ne može. “Kao da ljudsko nisi biće”, reče mi.