Dobrica Ćosić 1921-2014

*

integralna verzija
*

Dobrosav Dobrica Ćosić u svojim je novijim izjavama i dnevničkim zapisima sebe pomalo rezignirano nazivao “čovekom XX veka”, hoteći da kaže kako suštinski ne pripada ovom XXI stoleću, u kojem je proživeo duboku starost, ne deleći i ne razumevajući njegove preokupacije.

Istina je da je Ćosić jedan od simbola i jedna od metafora druge polovine XX veka u Srbiji i među Srbima, ali neizbežno i na celom ex-YU području. Pokušajte da ispričate iole kompleksnu sliku srpske politike i kulture u socijalizmu i postsocijalizmu bez Dobrice Ćosića: ne može i ne ide. To je valjda jedino oko čega će se složiti Ćosićevi negatori i laudatori.

Rođen je u pomoravskoj palančici u srcu Srbije, nekom stereotipnom sudbinom predodređen za kakvog provincijskog agronoma, sve dok ga vrtlog II svetskog rata, ali i “svetske proleterske revolucije”, nije bacio u partizane, a odatle na manje ili više visoke funkcije u komunističkoj nomenklaturi. Ćosić, međutim, nije bio neko ko bi se zadovoljio udobnim vegetiranjem u senci Titovog dvora, nego je već od prvih posleratnih godina ganjao književnu karijeru: prvo kroz donekle atipični i za standarde trenutka nonkomformistički partizanski roman Daleko je sunce, onda kroz roman Koreni kojim će započeti svojevrsna Ćosićeva saga o Srbiji, o ideološkim i ostalim podelama i dubokim lomovima u srpskom društvu. Potonji romani Ćosićevi zapravo su mahom razrađivanje i produbljivanje ideje Korena: od troknjižja Deobe – koje se danas nadaje kao po svoj prilici najvrednije što je napisao – a koje je progovorilo o krvavom i sudbinskom, suštinski neizbežnom partizansko-četničkom sukobu, preko monumentalnog višetomnog Vremena smrti o Srbiji u I svetskom ratu, do trilogije Grešnik-Otpadnik-Vernik iz osamdesetih, te do njenog svojevrsnog appendixa u nedovršenom Vremenu zla. Negde po strani od tog toka, kasnih šezdesetih, nakon otpadanja od “glavne struje” postrankovićevskog titoističkog projekta, Ćosić je napisao i začudnu Bajku, antiutopijski roman o totalitarizmu “ideološkog čoveka” koji “ćosićevci” nisu mogli voleti jer je jezikom i formom bio nešto posve drugo od onoga na šta su navikli, a onima drugima je ionako bilo dovoljno što ne vole samog Ćosića – ko će se još i udubljivati u nekakav bizaran alegorijski roman…

Ćosić je “skrenuo s partijske linije” pod optužbom za “(veliko)srpski nacionalizam”; povod je bilo njegovo izlaganje o problemima Srba na Kosovu, izloženih – kako je on to video – sistematskom progonu od mladog, poletnog i ekspanzionističkog albanskog nacionalizma, a sve pod diskretnom zaštitom federalnog partijskog i državnog vrha, čak samih Tita i Kardelja.

Otpavši od zvanične ideologije, Ćosić već do ranih sedamdesetih postaje nekovrsna paradigma “mekih disidenata” kakvi su bili mogući samo u mekom komunizmu titoističkog tipa, čak su bilo njegov neizbežni proizvod ili nusposledica: na jednoj strani, on je nepoćudna, poluzabranjena ličnost koju treba prećutkivati gde god se može, a o njegovim političkim pogledima treba u zvaničnoj štampi pisati vrlo oštro; na drugoj strani, ne trpi osetnije represalije, živi u udobnoj vili, knjige mu izlaze u velikim tiražima u državnim izdavačkim kućama (drugih nije ni bilo), opstaje čak i u školskoj lektiri.

Nakon Titove smrti, u vreme pojačanog vrenja na beogradskoj intelektualnoj sceni, Ćosić osniva Odbor za zaštitu misli i izražavanja, sudeluje u “peticionaškim” i ostalim aktivnosima kritičkim prema jednopartijskom režimu, braneći ne samo srpske intelektualce koji zapadnu u nevolje, nego i razne druge, od Vlade Gotovca do Alije Izetbegovića. To je vrhunac Ćosićevog disidentstva i vreme u kojem važi nepisano pravilo – potpisnik ovog teksta dobro se toga seća – da “u svakoj poštenoj srpskoj kući stoje Ćosićeva Sabrana dela”. Jeste da su mahom neotvorena, ali da stoje – stvarno stoje, kao diskretan statement nekog pomalo difuznog i konfuznog otpora koji ima neke veze s “komunizmom”, ali još mnogo više sa tzv. srpskim pitanjem, koje se polako otvara, od Kosova preko Bosne do Hrvatske… Tada se o Ćosiću počinje mrmoljiti ili bar šaputati kao o “ocu nacije”, što će oni koji su ga još tada posmatrali s kritičkim oprezom radije preformulisati u njegovo očinstvo nad savremenim srpskim nacionalizmom.

Da li je ta optužba tačna, ima li tu tragova njegovog DNK? U osnovi jeste, ali nijanse nisu nevažne. Tačna je utoliko što je Ćosić “održavao plamen” tog osećanja u vremenima koja mu nisu bila naklonjena, ali i zato što je odigrao veliku ulogu (ne samo za kratkoročnog predsednikovanja dvoglavom državnom tvorevinom SRJ u ranim devedesetim godinama) u konstituisanju i razvijanju srpskih nacionalističkih projekata na razvalinama SFRJ, a naročito u BiH. Implikacije toga bile su masivno etničko čišćenje, zločini, genocid. To je Ćosićev najveći greh, politički, moralni, intelektualni, ljudski. Od toga ga ništa nije moglo oprati, bez obzira na to je li mogao ili nije mogao predvideti sve konsekvence onoga što je govorio i činio; morao je da ih predvidi, jer ako to nije odgovornost intelektualca, onda šta je?

Na drugoj strani, njegov je položaj na nacionalističkom polu srpske scene krajnje ambivalentan. Većina današnjih istaknutijih srpskih nacionalista, osobito onih mlađih, uvrediće se ili će bar umreti od smeha ako im se kaže da je Ćosić njihov ideološki otac. Oni su, naime, prema njemu i njegovoj intelektualnoj zaostavštini ili sasvim ravnodušni, ili su direktno protiv nje.

Njegov nacionalizam, kao i onaj većine njegovih najboljih prijatelja (Mihailo Marković, Ljubomir Tadić, Antonije Isaković…) potiče sa levice, tačnije, od razočaranih levičara koji su izgubili veru u Doktrinu (ili, pre će biti, u njenu konkretnu jugoslovensku realizaciju), a nisu umeli ili hteli da prihvate njenu globalnu hladnoratovsku ideološku alternativu (neku formu “liberalizma”) nego su se malodušno povukli u nacionalno samooplakivanje; dakle, nešto poput glavne struje “hrvatskih proljećara”, ako bismo tražili analogije, nesavršene, ali ne baš i netačne.

Savremeni srpski nacionalizam, pak, izrazito je klerikalno inspirisan, a ratno-ideološki koreni su mu monarhistički, ravnogorski ili čak ljotićevski. Ćosić, pak, celog života ostaje republikanac, antiklerikalac, i iznad svega u potpunosti antičetnički nastrojen. Pa kako onda nije završio u “drugoj Srbiji” a ne s Radovanom Karadžićem i sličnima? Ćosić je naprosto odbio da uvidi da “četništvo” devedesetih jeste i kontinuitet i čak radikalizacija četništva iz četrdesetih protiv kojeg je ratovao. Čak bih rekao da je to zapravo i video, ali je naprosto odbio da iz toga izvuče logičan zaključak. Kobni patrijarhalni instinkt “čuvanja svog plemena” nadvladao je izvorni etički poriv, kojeg Ćosić nikako nije bio lišen, mada će mu danas to malo ko od neistomišljenika priznati.

Da li je i to isto neka vrsta tragedije? Svakako. Da li će Ćosić zato već bezbroj puta biti suđen strožim aršinom od mnogih – i među Srbima i drugde – koji su po mnogo čemu bili daleko gori od njega? Bez sumnje. Ali, i to je sudbina koju je sam izabrao, ili joj se bar nije vidljivije odupirao.

– odlomak

*

One žele da budu cvetovi

Radi ozdravljenja erotskog života u Južnoj Americi trebalo bi najpre izlečiti erotsku, veoma ograničenu i anahronu, maštu muškarca i žene. Odnosno, glavni razlog našeg rđavog, nesavršenog seksualnog suživota je u tome što se i muškarac u odnosu prema ženi i žena prema muškarcu pretvara da je neko drugi nego što stvarno jeste, pretpostavljajući da će nekakvom fiktivnom i izveštačenom ličnošću lakše pridobti ljubav partnera i postići sreću. Taj naivni i uporni karneval se ni za časak ne zaustavlja, već postaje običaj, čak ritual.

Izvršimo sada malu analizu “erotskog načina življenja” južnoameričkih žena, trudeći se da otkrijemo neku od pomenutih zabluda. Evo jedne od njenih definicija: ono što najviše parališe južnoameričku ženu i najviše joj škodi jeste činjenica da ne želi da bude žena već cvet ili dete.

Rob vlastite lepote

Upoređujući južnoameričke žene s Evropljankama (s “evropskim” je veoma neprecizna reč, s obzirom da postoji više tipova evropskih žena) brzo dolazimo do prijatnog i za nas pohvalnog zaključka, da u pogledu lepote nemamo šta da zavidimo starom kontinentu. Bože, kakve se oči, kakvi zubi, kakva tela i lica mogu videti u Južnoj Americi! Ogroman je i urođen šarm latinoameričkih žena i kakvo samo nepogrešivo osećanje za formu i stil imaju; u svakoj situaciji umeju sjajno da se kreću i smeju, a da njihove reakcije nikada ne deluju šokantno – čak u očima najzahtevnijih sudija i poznavalaca. Međutim sada, posle ovog poklonjenja, neka se naše dame pripreme da čuju par strogih, kako mi se čini, ali i ozbiljnih reči kritike. Zbog čega ta fizička lepota ne izaziva utisak koji bi trebalo da izaziva? Drugim rečima, zbog čega južnoamerička lepota ne očarava, ne osvaja muškarce u onoj meri u kojoj to čini evropska? To je zanimljivo pitanje. Očigledno je da lepe oči nisu dovoljne da se na nekog ostavi lep utisak, već da su za to potrebni i izvesni psihički činioci. Jasno je da južnoamerička žena ima ozbiljne probleme sa osvajanjem muškaraca svojom lepotom, iz jednostavnog razloga: sama je totalno potčinjena svom spoljašnjem izgledu. Kakva frizura! Kakva otmenost! Kakva elegancija! Koliko napora i žrtvovanja je košta ostvarenje – tako reći savršeno – tog estetskog ideala! Jer, ta žena je do te mere elegantna, privlačna i prefinjena da tako reći nije u stanju da se kreće, iz straha da ne naruši svoj spoljašnji izgled. Na veoma visokim štiklama ne može ni da potrči ni da skoči; boji se vetra, jer je veoma brižno očešljana. Ne može sebi da dozvoli spontan smeh ni energičniji gest, jer u najboljem sluičaju to neće biti estetski. Takođe sebi ne može da dopusti bilo kakvo osećanje ni brak, ako nisu sto posto “estetski”, jer su joj uloga i dužnost da bude neprestano, bez predaha – očaravajuća. Južnoamerička žena je rob vlastite lepote i u skladu s tim postaje muškarčev rob.

Sećam se kako sam jednom bio na Monparnasu, u društvu nekoliko francuskih studenata i nekoliko veoma elegantnih i sjajno očešljanih devojaka. Iznenada jedan mladić je skočio kao lav i prodrao se: “Kako možemo da razgovaramo s ovim onduliranim glavama?!” Rasturio im je one frizure koje su nosile s neverovatnim osećanjem odgovornosti. Ne želim nikoga da huškam, ali mi se čini da bi upravo nešto tako trebalo uraditi u Južnoj Americi… i da bi bilo veoma uputno da muškarac da ženi do znanja da mu je savršena lepota mučna i dosadna, umesto da se njom oduševljava. Da je u pitanju samo fizička, ne bi bilo problema! Neuporedivo važnija i za kolektivni život je štetnija “duhovna lepota”, “psihička čistota”, “estetika duše” koja latinskoameričku ženu primorava da igra ulogu anđela palog s neba. Ideal lepote takvih žena je odviše fiktivan i ograničen. Hoće da budu ideal harmonije, iako u stvarnosti nikom ne polazi za rukom da postigne apsolutnu harmoniju, jer smo svi osuđeni na kupanje u moru suprotnosti i disonantnosti, tako da se ta harmonija pretvara u laž. Hoće da budu estetske, međutim i telo kao i duša ima svoje ružne strane, i taj krajnji estetizam se pretvara u laž. Hoće da budu “čiste”, mada je jedno uzdizati čistotu do nivoa najvišeg dobra i postavljati ga sebi kao uzvišeni cilj, a drugo – oponašati čistotu u tako dramatično nečistom svetu kao što je naš.

Manje privida, više iskrenosti

Ako je današnja Evropljanka u svojim reakcijama iskrenija, autentičnija i spontanija, to nije njena vlastita zasluga već proizilazi iz činjenice da je situacija ratova i revolucija primorava na iskrenost. Mirniji, građanskiji život na južnoameričkom kontinentu navikao je ljude na preterano negovanje privida, i upravo žena se ističe u slavljenju tog žalosnog kulta. Dok je južnoamerička žena samo objekat pogleda, Evropljanka gleda; dok je prva pasivna, druga je aktivna; dok prva postoji za muškarca, druga ima vlastiti život. Evropljanka nije spolja lepa, ali je zato dramatičnija, a pre svega je – dinamičnija. Zbog toga je muškarac, po svoj prilici, tretira ozbiljnije. Jer, latinskoamerički muškarac ne može ženu tretirati ozbiljno ako oseća da celokupan način života, sve što ona govori ili radi u biti potiče iz jednog jedinog izvora – iz želje da očara muškarca i osvoji ga svojim šarmom. I, vidimo kako ta žena koja preterano brine o lepoti, tone u infantilizam, što nije samo štetno već i užasno, beskrajno dosadno. Nema načina da se ozbiljnije govori o erotskom prevaspitavanju latinskoameričke žene a da se ne podvlači fatalni uticaj tog ideala lepote koji je stvoren tokom višegodišnjeg preterano lakog i površnog načina života. Reakcija mora da potekne od muškarca, ako želimo da žene prema nama budu autentičnije. U stvarnosti mnoštvo snažnijih činilaca nam otežava tu poziciju autentičnosti i iskrenosti i umesto da se suprotstavljamo aktuelnom stilu naših žena i dalje im samo podilazimo, potvrđujući ispravnostost konvencionalnog ponašanja. Podilazimo im u želji da steknemo njihovu naklonost, kao i zbog toga što smo se navikli na tu vrstu žena i na takvo njihovo ponašanje, da nam se drugačiji, nov pristup čini potpuno nemogućim i fantastičnim. Osim toga očigledno je da su površne prirode i mentaliteti sasvim zadovoljni time što u ovozemaljskom životu imaju parče neba… … makar samo naslikanog. Takvi ljudi ne shvataju da su jeftin moral i jeftina estetika u biti vređanje pravog morala. Čak se čini da su svi, od frizera i pedikirke preko pisca i pesnika (pisci koji pišu “romane za žene”) zaverenici koji se trude da preobraze ženu u anđela, cvet, devojku… u sve, osim u ženu.

Novac – izvor sveopšteg materijalizma

Društvene posledice cele te maskarade su ogromne. Ženi-cvetu su takođe potrebne izveštačena sredina i izveštačena konverzacija, kao i, na kraju krajeva, specijalan tretman – celokupnog sistema neprirodnih olakšica koje štite njenu delikatnost od pritiska stvarnog života. Osnova svih tih otmenih suptilnosti je, naravno, novac koji je zapravo osnovni izvor latinoameričkog materijalizma. Međutim ako upoređujemo aristokratski, luksuzan svetić Buenos Ajresa s evropskom aristokratijom odmah ćemo opaziti razliku: ako se u salonima Buenos Ajresa čini sve, da bi se nekako izbegla strvarnost, stvaranjem izveštačene atmosfere dosetke, “dobrog vaspitanja”, “kulture” i “suptilnosti”, onda je evropska aristokratija mnogo lošije vaspitana i u izvesnom smislu energičnija. Iako se i tamo ljudi takođe trude koliko mogu, da ulepšaju svoj život, znatno svesniji da je to samo ukras. U Evropi postoji određen stid zbog luksuza, komfora i finoće koji se veoma retko oseća u buenosajreskim salonima. Ta sui generis prefinjenost viših krugova prestonice u sredini srednje klase prelazi u ukočenu konvencionalnost koja se takođe suprotstavlja stvarnosti. U obema tim sredinama žena-cvet, žena-devojčica postaje rob novca, nedostaje joj duh borbe, romantizma i osećanja dublje poezije o širim horizontima.

Problem žene-cveta

Najgore u svemu tome je što u toj situaciji odnosi žene-cveta i muškarca poprimaju, da tako kažem, odviše konkretan i jednostran karakter. Muškarac želi da osvoji ženu, žena želi da osvoji muškarca… i tu je kraj. Sva lepota erotike i ljubavi u svojim najrazličitijim vidovima – prijateljstva, drugarstva, duhovnog opštenja, sukoba ličnosti – svodi se na nekoliko banalnih komplimenata, na neki bal ili odlazak u bioskop (koji plaća on), i na kraju krajeva na određenu taktiku obeju strana, od kojih nijedna ni za trenutak ne gubi iz vida neposredan cilj: krasiti ljubavnicu, krasiti muža. Ako žena-cvet i pored svih napora ne uspe da dovede partnera do oltara to znači katastrofu, jer je na terazije bacila svu svoju nezavisnost i lično dostojanstvo, samo da bi krasila muža i čuvala mu kućno ognjište.

Naravno, mnogo šta moglo bi se reći i u odbranu latinskoameričke žene; pre svega ne treba gubiti iz vida da je u fizičkom pogledu prefinjenija od svojih sestara drugih rasa koje su rođene u drugačijoj klimi… kao i to da je latinoamerička žena. Bilo bi naivno zahtevati od Latinoamerikanke da, recimo, postane anglosaksonska žena koja izdaje svoju rasu, kulturu, tradiciju. Imajući u vidu sva ta upozorenja i ispravke, treba pojačavati suprotstavljanje aktuelnom idealu “latinoameričke lepote”, jer taj ideal više nikoga ne zadovoljava, tačnije svima donosi štetu. To se jedino može postići ako se problem postavlja na jasan način: svi moramo biti svesni da je taj problem – problem ženske lepote – jedan od najvažnijih i najgorućijih u našoj kulturi.

U međuvremenu pokušaćemo da proanaliziramo određene mitove i sekundarne komplekse latinoameričke žene.

Latinoamerički muškarac i njegov ideal lepote

Nesumnjivo je da latinoamerički muškarac želi da bude lep ili bar da dobro izgleda – dobro očešljan i dobro obučen. Malo je zemalja u svetu, u kojima se kao ovde mogu videti kravate koje toliko odgovaraju košulji i sakou, cipele kupovane takođe brižno ili čarape koje se više slažu s džepnom maramicom. “Omladina nekada nije koristila briljantin”. Danas ne samo da ga koristi, već ga često i zloupotrebljava, a pored toga i kreme, masaže, kozmetičke maske – tako reći kao žene. “Institut za lepotu muškaraca” mogao bi da ima velikog uspeha.

Bile bi to ženske crte latinoameričkog muškarca koji brine o lepoti. Njegovo najmuškije svojstvo je brčić. Putnik iz Evrope neprekidno uzvikuje: “Dođavola s ovolikim brkovima!” Međutim… Južnoamerikanac je prepredeniji i u pogledu brkova kalkuliše lukavo; nosi ih, jer zna da ih one vole. Zadatak brčića je da ostavljaju utisak na lepši pol, iako je ta koketerija veoma slična ženskoj.

Južnoamerikanac nije izgubio svoju “muškost”

U toj situaciji pojavljuju se veoma važna pitanja. Recimo, da južnoamerički muškarac nije postao odviše feminiziran? A možda taj privid nije drugorazredno ponašanje koje nema veze s duhovnom, psihičkom stvarnošću? Formulisanje tako ozbiljne optužbe na osnovu tako nebitnih činjenica bilo bi površno. Ako se više udubimo u taj problem videćemo nešto sasvim suprotno: Južnoamerikanac nije izgubio ništa od svoje hrabrosti i smelosti koje je nasledio od španskih predaka; poseduje osećanje časti svojstveno muškarcima i, što je najvažnije, ne nedostaje mu ni određena duhovna strogost koja čini osnovnu razliku između muške i ženske duše. S obzirom na to možda bi najpreciznija tvrdnja bila da Južnoamerikanac, iako u dubini duše ostaje stoprocentni muškarac, ispoljava određenu tendenciju ka feminiziranosti, u načinu življenja, oblačenja, govorenja i da je njegov “društveni način života” ženskiji od njega samog. Čini se da je u toj oblasti žena uspela da mu nametne svoje ukuse, svoje suptilnosti i slabosti – u svim stvarima od kojih se sastoji njegov “način života”, tj. ispoljavanje njegove ličnosti. Na primer, Južnoamerikanac ume da bude veoma odvažan u svim vidovima borbe, a postaje apsolutna kukavica kad treba da učini nekakvu neprijatnu opasku svom prijatelju; kada se javi potreba za tim, biće drzak, čak brutalan, u interesima ili u politici, a istovremeno delikatan u razgovoru, dok je u opštenju s drugima – blag i pasivan; kravate bira s izvesnom koketerijom i biva preterano osetljiv. U svakoj zemlji lako primećujemo ko dominira u njenoj kulturi – muškarac ili žena. Ima zemalja u kojima zakoni muškaraca prevažu i u oblasti seksualnog morala i u formama seksualnog suživota, gde su i vicevi koje pričaju žene “muški”; bilo kako bilo, Južnu Ameriku je osvojila žena. I to uprkos činjenici što je donekle rob muškarca, što se tako ponizno prilagođava njegovim ukusima i kapricima! Svaka žena ponaosob je isključivo “cvet” i “devojčica”, dok su sve zajedno, uprkos prividnoj slabosti i stidljivosti, uspele da osvoje kontinent!

Kada želi da osvoji ženu…

To se zapravo vidi kroz pristup ovdašnjeg muškarca vlastitom idealu lepote. Muškarac ne mora da se ogleda u očima žena, da bi proveravao svoju lepotu koja nije isključivo seksualna… Kada muškarac želi da osvoji ženu pred sobom ima dva puta: može da pridobije njenu naklonost umiljavanjem, prilagođavanjem njenim zahtevima ili suprotno, može da joj nametne zakon svoje prirode. Danas muškarac istinski zaljubljen u vlastitu mušku lepotu pre je spreman da doživi poraz nego da se odrekne izvesnih svojih prirodnih svojstava. Na primer, muškarac nikada neće praviti ustupke ženskoj sitničavosti, jer ako na taj način i osvoji ženu, istovremeno će izgubiti vlastitu lepotu. Za mnoge Južnoamerikance žene su postale cilj sam po sebi; što se takav muškarac više dopada ženi, to je lepši; što je više žena osvojio, to je više uživao u životu. Ali, ako bi žene iznenada poželele od muškaraca da oboje noseve u zeleno, oni bi ushićeno, smesta obojili noseve u zeleno… Tu samo žena ne živi zbog muškarca, lišavajući se svoje ličnosti, tu često i muškarac ne živi samo zbog sebe, već i zbog žene.

Odakle potiče ova psihička slabost muškarca i zbog čega je ružniji pol u Evropi svesniji svoje moći i uspeva da je bolje iskoristi?

Čisto muška poetika

U Južnoj Americi muškarac, a pre svega mladić, oseća se usamljenim u odnosu na ženu. Muška lepota, muški običaj, mitovi i forme suživota muškaraca formiraju se među muškarcima. Činioci koji utiču na stvaranje ove specifično muške lepote su drugarstvo, poverenje u prijatelje iz istog kluba, iz udruženja u okviru pojedinih oblasti aktivnosti, grupnih zabava. Mladići u gimnaziji stvaraju vlastitu mitologiju, vlastite običaje, čak jezik i tako su ponosni na svoj stil, da ga nijedan od njih ne bi izdao ni zbog najlepše žene. I u vojsci muškarci stvaraju vlastiti svet, kome ponekad poklanjaju veliku ljubav. Tada žena za njih prestaje da bude jedini izvor ljubavi i lepote; mornar, na primer, svoju lepotu i moć utvrđuje kako zahvaljujući ženskim ustima tako i zahvaljujući svom brodu, svojim pesmama koje peva i uniformi, zahvaljujući svemu vezanom za ime “mornarice”. Ta specifična, muška poezija veoma mu pomaže u opiranju erotskim čarima Evinih kćeri; zahvaljujući njoj može da ih savlada i da im se suprostavi vlastitim čarima.

Mladi Južnoamerikanac, uključujući se u velike kolektivne institucije, kao što su vojska ili flota, koje poseduju vlastitu tradiciju i stil, lako podređuje svoju psihu njihovim zahtevima. Mada, u svakodnevnom životu kontakti muškaraca ispadaju dosta bedno i bledo. Zanimljivo je uporediti mladu književnu sredinu ovde i u Evropi. Mladi južnoamerički umetnici najradije šetaju sami, retko se okupljaju u grupe i ne ispoljavaju veću “želju za podsticanjem jedni drugih”. U evropskim prestonicama mladi imaju svoje barove, kafane ili restorane, u kojima se opijaju žestokim pićima, ali i šalama, verbalnim ludorijama, ideološkim čarkama. Ovi mladići imaju vlastiti stil i jezik, slično kao i gimnazijalci, i pre nego što su se formirali kao pisci, crpu brojne radosti iz lepote koju su stvorili u svom krugu. Muškarac koji je prošao kroz takvu školu opskrbljen je za ceo život kapitalom svetog ludila koje ga štiti od tuge, cinizma i dosade.

Zbog čega nečeg takvog nema u Južnoj Americi? Zbog čega žena ovde guši muškarca do te mere da postaje njen rob?

Nepostojanje “muškog stila”

To je začarani krug. Južnoamerički mladić malo opšti sa svojim kolegama ili to čini na površan način, jer mu je u psihičkom i u fizičkom smislu najpotrebnija žena. Zauzet kapitalnim problemom, nema želju da se svim srcem angažuje u drugim oblastima života. Sve ostalo je drugorazredno; sve što nije “udvaranje” nekoj gospođici smatra gubljenjem vremena (što je u njegovom uzrastu krajnje prirodno). S druge strane, međusobno opštenje muškaraca ovde je slabije razvijeno nego u Evropi, ne nameće mu se kao nešto očigledno. S obzirom da ne opšti s muškarcima u trenutku kada treba da se suprotstavi ženi on je u lošijem položaju, nedostaje mu “muški stil”, čijem stvaranju muškarci međusobno doprinose. Svojim čarima želi da očara ženu u onoj meri u kojoj želi da poseduje njene čari. Ne uspeva da je osvoji, pre je osvojen. Zbog toga što mu je potrebna, mora da joj se prilagodi. Kad, na primer, evropski mladić kaže svojoj prijateljici odlučno i energično: “hajdemo u bioskop!”, Južni Amerikanac će je upitati: “ljubavi, šta kažeš, da odemo u bioskop?” Evropljanin će pokušati da osvoji svoju izabranicu isticanjem muške lepote, odlučnosti, energije, snage. Južni Amerikanac pre će se potruditi da ispuni njene želje, da joj se dopadne. Evropljanin se ne boji previše gubitka žene, jer se celokupna poezija života ne svodi na nju; Južnoamerikanac gubeći svoju devojku osuđen je na usamljenost i pred sobom ima samo sedenje u kafani, razmenu viceva s prijateljima koji mu nisu uvek pravi prijatelji. Tako bi to izgledalo… ako bismo uporno pokušavali Ameriku da naslikamo crnim bojama, dižući u nebesa staru, zreliju Evropu. Međutim, ni za trenutak ne smemo zaboraviti da je sve o čemu ovde govorimo nužno pojednostavljeno, nepravedno i preterano, uobičajeno za tu vrstu shematičnih pristupa. Evropa se, međutim, često pokazuje krajnje neotesana, površna, izveštačena i odbojna, da mlada i sveža Amerika nema na čemu da joj zavidi. Bilo kako bilo, osnovne teze ovih opaski smatramo ispravnim – naime, da Latinoamerikanac brine o svojoj lepoti tako reći kao žena, na feminiziran način; da je nedostatak takozvanog “muškog stila” posledica retkog opštenja s muškarcima; da ne uspeva uvek da ispolji svoju prirodnu muškost u kontaktima sa ženama i da s obzirom na preteranu osetljivost na lepotu i čari žena i dalje nije u stanju da shvati vlastite čari.

*

Iz: Witold Gombrowicz: Nasz dramat erotyczny.- Kraków, Wydawnictwo Literackie, 2003, str. 26-35 i 53-61.

Vitold Gombrovič (Witold Gombrowicz) (1904-1969), jedan od najoriginalnijih poljskih pripovedača, romanopisaca, dramskih pisaca, književnih kritičara i eseista poticao je iz stare aristokratske porodice koja je posedovala ogromna imanja u Litvi i Poljskoj. 1911. preselila se u Varšavu. Studije prava, ekonomije i filozofije završio je u Varšavi i Parizu. Kratko je službovao kao pravnik i ekonomista. Rano se proslavio kao pisac, naročito romanom Ferdidurke, polemikama i “ponašanjem”, svojevrsnim imidžom. Od 1939. do 1963. živeo je u Argentini, kasnije u Berlinu, Parizu i Vansu. 1969. trebalo je da dobije Nobelovu nagradu, ali je mesec dana pre objavljivanja imena dobitnika umro i ova je dodeljena Beketu. Veoma mnogo je prevođen i izvođen u pozorištu. U svim književnim žanrovima kojima se bavio koristio je ironiju, humor, parodiju i grotesku. Na veoma originalan način bavio se problemima nezrelosti i forme. Ti problemi su i tema njegovog ciklusa tekstova objavljivanih u Argentini pod naslovom Naša erotska drama i pseudonimom Horhe Alehandro, 1944-45.

Glavna dela: romani: Ferdidurke, Pornografija, Kosmos, Trans-Atlantik, Opsednuti; pripovetke: Bakakaj; Dnevnik, t. I-III; drame; eseji; kritike i polemike; prepiska.

*

Prevela i priredila Biserka Rajčić

Davno sam shvatio: kad za nekog Splićanina kažu da ima smisao za humor, zapravo vam žele reći kako je okrutan. Što su nindžama šurikeni i nunčake, nama je jezik. Ako ne ubija na pedeset metara, kao da ga i nemaš.

Što da vam kažem, nisam imao izbora.

***

Svi su moji junaci pušili. Ni za jednog od njih nisam strepio hoće li ga sustići rak ili infarkt, nego metak.

Bila su to, kažu, olovna vremena.

***

Plivači su ustajali prije svitanja i smrdili na klor, u svakome dječaku ili djevojčici s violinskim kovčežićem u ruci vidio sam žrtvu obiteljskog nasilja, kod izviđača me nerviralo radosno pokoravanje naredbama…

Ma zapravo, nikako mi nije išlo u glavu: kako mogu biti slobodne ako su aktivnosti?!

***

U Dalmaciji moraš biti veseo, mi smo šarena razglednica, slatka uspomena, kod nas nikada ne pada kiša, mi ne kupujemo kapute, svi imamo sluha, peremo zube sedam puta dnevno jer se stalno smijemo a gdje ćeš pred ljude žut, naše su djevojke najljepše i najsporije stare, sve je kod nas domaće i friško, sami lovimo ribu koju jedemo, sami uzgajamo janjčiće koje deremo i nabijamo na ražanj, i vino je naše, i ulje dabome, muketiisukrstove, šta je kod nas lipo!

A kad dođe zima, valja lagati da nam je također. Prema vani stalno mora gromko odjekivati: Ko to more platit?! A prema unutra, od prilike do prilike, neka se čuje sotto voce: Ko to more patit?! Čisto da se obeshrabre nezahvalne plačipizde.

Evo Ameri otvaraju muzej u spomen na 11.9. Interesantno kako tragedije Amerikanaca postaju opći civilizacijski patos te bolna kulturna tekovina sveukupnog vremena, dok su tragedije Čilea, Čada, Konga, Vijetnama, Hirošime, Nagasakia, Dresdena, Staljingrada, Juge  (Sarajeva, Vukovara, Dubrovnika, Knina, Foče, Srebrenice, Ahmića, Mostara…….), Palestine, Magreba, Kurda, Baska, Indijanaca tamo neke pizdarije koje nisu memorijalno ubrojive osim domorocima.

Pa još i sakate stihove Eneide, falsificirajući Vergilija engleskim verzalom, NO DAY SHALL ERASE YOU FROM THE MEMORY OF TIME, zapravo pogađajući u sridu, rušeći nebodere po drugi put, jer original pjeva priču kako su sretna obojica prijatelja jer zginuše zajedno pa im kaže, dok je moje poezije moći, ni jedan dan bez sjećanja na vas neće proći.

“Fortunati ambo! Si quid mea carmina possunt, nulla dies umquam memori vos eximet aevo.”

*

Telefonski imenik grada Sarajeva za 1941 (1)

*

Godine 1940, prema podacima iz posljednje predratne jeseni, kada je dovršavan telefonski imenik za 1941, Sarajevo je bilo grad sa 49 advokata i samo tri “dimničara”. Bili su to Ivanić Milan iz Hadži Idrisove 6, Klofera Josip – Čačanska 4 i Lorenc Emil, na stanu u Mjedenici 30a. U gradu je već bilo 14 javnih govornica, pravilno raspoređenih od Bistrika i Vratnika, do Kovačića, Marijin dvora i Dolac malte. Filmove je prikazivalo pet stalnih kinematografa: Apolo (poslijeratni Partizan), Drina (kasnije Sutjeska), Imperijal (Romanija), Volta (koje poslije rata više nije bilo) i Tesla (jedino sarajevsko kino kojemu nikada nisu mijenjali ime). Kafana s telefonskim aparatom bilo je 17, a liječnika 71. Među liječnicima bilo je sedam liječnica: Marija Balijan, Maša Živanović, Jelka Knežević, Mara Kurtović, Katica Radulaški Jakšić, Kristina Stanimirović Stanković i Persida Šišković. U prijeratnom Sarajevu još nije bilo odvjetnica.

Neki od advokata ući će u povijest grada i buduće jugoslavenske države, drugi će stradati u ratu, a mnogih se do danas više nitko neće sjećati. Zaim Šarac bit će prvi poslijeratni predsjednik Preporoda, ministar u vladi Narodne Republike Bosne i Hercegovine, koji će poslije smrti 1965. dobiti na svoje ime jednu lijepu ulicu. Zdravko Šutej držat će i poslije rata kancelariju na vrhu Preradovićeve, i biti jedan od slavnijih odvjetnika u povijesti grada. Jozo Sunarić, predsjednik Bosanskog sabora, koji je nadvojvodi Franji Ferdinadu savjetovao da ne traži vraga i ne vozi se s vojvotkinjom u otvorenom autu po Sarajevu, nakratko će, 1941. postati ustaški doglavnik, ali će ubrzo biti razriješen i nestat će ga iz povijesti, iz Sarajeva i iz života, a da mu se ni godina smrti ne sazna. Nikola Mandić, koji je držao kancelariju u Kralja Aleksandra 43, dakle u Titovoj ulici, na vrlo lijepom mjestu, postat će predsjednik jedne od Pavelićevih vlada i bit će osuđen za smrt 6. lipnja 1945. u Zagrebu. Savo Besarović, s kancelarijom u Kralja Aleksandra 61, jedna je od onih tragičnih figura u povijesti grada, čijoj se sudbini više neće smilovati ama baš nitko, pa je i sreća što mu nema groba, jer nema onog tko mu po grobu ne bi pljunuo, a kamoli da bi mu itko zapalio svijeću za pokoj duše.

Rođen 1889. u Sarajevu, odvjetak jedne od najuglednijih gradskih i srpskih porodica, studirao je pravo u Beču, pa u Zagrebu, gdje se, za svoju nevolju, zbližio s kolegom s godine Antom Pavelićem. Što ih je spojilo vrag će znati, i nije lako zamisliti, ako nije sklonost Pavelićeva bosanskim pjesmama i tvrdim bosanskim glavama, jer se, eto, pomalo i igrom slučaja, rodio u Bradini kod Konjica. Savo je u međuratnom vremenu bio jako daleko od Pavelićevih političkih i kulturnih nazora: kao član Samostalne demokratske stranke, koju je vodio Svetozar Pribićević, zalagao se za prava Srba prečana, te za njihov dogovor s Hrvatima i harmonizaciju političkih i nacionalnih odnosa, nasuprot diktaturi kralja Aleksandra i ambicijama velikosrpske buržoazije (kako se to nekada u školi zvalo). Koristio je porodični ugled, ali je znao i kako valja biti dostojan znatnog prezimena, beg među hrišćanima, kako je to već znalo biti u neformalnoj bosanskoj aristokraciji, koja je u socijalnom, obrazovnom i kulturnom smislu jednom dobacila do Beča.

Kada je došla 1941. i kada je za Srbe u Sarajevu postalo jednako strašno, a možda i malo strašnije nego u drugim dijelovima Nezavisne Države Hrvatske, Savo je učinio nešto bezumno, o čemu bi se, međutim, moralo u tišini promisliti: odazvao se pozivu svoga šulkolege Poglavnika, i došao mu na noge u Zagreb. Tada su već tisuće ljudi završile u logoru smrti u Jadovnom, a po Hrvatskoj i Bosni su, pod Luburićevim stručnim rukovodstvom, nicali koncentracijski kampovi, u kojima se uz neviđeni entuzijazam “rješavalo srpsko pitanje”. A Besarović je išao Paveliću da ga moli za intervenciju, da neki ljudi budu oslobođeni, drugi pošteđeni, treći pušteni da odu u Srbiju… Mnoge je tako spasio, ali ta se činjenica nikoga na kraju neće ticati, jer je pristao platiti najveću moguću cijenu. Nije žrtvovao svoj imutak, niti je dao život, nego je za spas drugih žrtvovao svoju nacionalnu i ljudsku čast. Kada mu je Poglavnik ponudio da kao predstavnik Srba uđe u Hrvatski Državni Sabor, kupujući tom ponudom blagonaklonost Nijemaca, kojima su masovni ustaški zločini nad Srbima, to jest genocidna kampanja koja je provođena s još i više entuzijazma nego kampanja protiv Židova, pričinjavali ozbiljne probleme, jer su ustaški zločini motivirali Srbe da se priključuju partizanskom pokretu, Savo Besarović tu je ponudu prihvatio. Na taj je način Anti Paveliću vraćao uslugu, i računao je da će tako još ponekog spasiti. Računica mu je izlazila iz okvira općeprihvaćenog morala. Jer svako će žrtvovanje ljudi podržati, proglasiti ga moralnim uzorom, ali će žrtvu časti prezreti i oni koji su na taj način spašeni od noža. Pogotovo oni. I nije to samo u nas tako. Svugdje je u Europi bilo isto. Nigdje se takvima nisu zaračunavale zasluge za tuđe živote, ni Judenratu, ni Chaimu Rumkowskom u židovskome getu u Lođu. Da, Savo Besarović usporediv je s Rumkowskim.

Sredinom listopada 1943, Savo Besarović postaje državni ministar, u Vladi svoga starijeg kolege Nikole Mandića. Kao i Mandić, ostat će do kraja lojalan Paveliću. Nikola Mandić će u svibnju 1945. bježati iz zemlje, ali će ga Britanci izručiti partizanima, a Besarović će oslobođene dočekati kod kuće, uvjeren da nije kriv. Njemu će suditi sarajevski sud, i naravno da će ga osuditi na smrt. Za književnost, biografija Save Besarovića mogla je biti vrlo zanimljiva. Trebalo je na vrijeme razgovarati s onima koji su ga poznavali, istražiti zapisnike sa suđenja (ako uopće postoje), proniknuti u motive ovoga čovjeka i ispričati priču. Ali danas je već kasno. Suvremenici su mrtvi. Jedva da ima onih koji bi razumjeli takvu priču.

Svoj obraz, čast i život Savo Besarović mogao je spasiti samo da je pobjegao glavom bez obzira, zaboravivši studentska prijateljstva, ali i to tko se, kad i kako u stočnim vagonima, sve uz blagoslov katoličkog svećenstva i muslimanskih imama, nadbiskupa Stepinca i jeruzalemskog muftije El Huseinija, vozi u koncentracijske logore, pod nož, metak ili malj. Taj čovjek nije skrivio ničiju smrt, osim svoje vlastite, a živote je spasio mnogima. Čast bi sačuvao da nikoga nije spašavao. Ima li veće i važnije književne teme od ove? Ima li teme na koju smo danas manje spremni?

Među sarajevskim advokatima je one posljednje jeseni pred rat bilo mnogo Jevreja. Evo njihovih imena: Isak Altarac iz Štrosmajerove 3/1, Albert Zekić Atijas iz Prestolonasljednika Petra 36, Sumbul Atijas iz Sime Milutinovića 7, Izrael Baruh iz Prestolonasljednika Petra 4, Silvio Baruh iz Štrosmajerove 12/2, Oto Engel iz Kralja Aleksandra 53, Alfred Izrael iz Štrosmajerove 8/1, Mojsije Jarhi iz Prestolonasljednika Petra 26, Jakob Kajon iz Čemaluše 7, Isidor Levi iz Sime Milutinovića 12, Benjamin Ler iz Jeftanovića 1/1, M. Ozmo iz Ćukovićeve 10, Samuel Pinto iz Jeftanovićeve 3, Isak Salom iz Zrinskog 7/2, Makso Feldbauer iz Malog Ćurčiluka 2/1, G. Kon s iste adrese kao i prethodnik, Oto Horvic s Trga fra Grge Martića 2, Vilim Švarc iz Kralja Aleksandra 53.

U Aleksandrovoj broj 67, u dvorištu, advokatsku je kancelariju držao Josip Engel, mladi bečki doktor prava, koji još nije navršio ni tridesetu. Tog ćeš čovjeka upoznati skoro šezedeset godina kasnije, u zagrebačkom židovskom domu Lavoslav Švarc, gdje je živio kao izbjeglica iz Sarajeva. Teško je disao, imao je bolesno srce, i onako krhak, suh i bijelobrad, izgledao je kao stari krakovski Jevrejin, u zimu 1939. Ali nije odustajao, nego je htio da se vrati u Sarajevo, u svoj stan, i da ponovo otvori advokatsku kancelariju i pomaže ljudima. Iako se to činilo nemogućim, Josipu Engelu želja se ispunila. Pošao je kući, prošetao Sarajevom, poživio i umro u tom gradu. Bilo je član i aktivist Liberalne stranke Rasima Kadića. Svojim je životom spojio dvije udaljene epohe i cijeli dvadeseti vijek.

Advokata muslimana bilo je 1940. malo. U Malom Ćurčiluku broj 6 stranke je primao Savet Zečević. U Ćukovića ulici 5/1 bila je kancelarija Avde Salihbegovića, a u Vojvode Stepe 6 primao je Jusuf Tanović. Četvrti musliman bio je Zaim Šarac, s uredom u Prestolonasljednika Petra 36, peti Hivzija Gavran Kapetanović iz Ćukovićeve 1/1.

Kršćanskih imena i prezimena, što pravoslavaca, što katolika i, možda, jedan ili dva protestanta, među odvjetnicima je bilo najviše. (Iako, da je povesti računa o pojedinačnoj nacionalnoj, vjerskoj i “rasnoj” pripadnosti, o čemu će se, samo nekoliko mjeseci kasnije, u Sarajevu itekako voditi računa, što zbog zakona ustaške države, što zbog njemačkog okupacijskog nadzora, a što, bogme, i spontano, tada bi se moglo reći kako je 1940. među sarajevskim odvjetnicima bilo najviše Jevreja. Kako ih je u gradskom stanovništvu bilo neusporedivo manje nego muslimana, pravoslavnih i katolika, može se reći i to da su Jevreji u prosjeku bili daleko najobrazovanije, te pravu i zakonu najodanije stanovništvo.)

Osim Zdravka Šuteja, Save Besarovića, Nikole Mandića i Joze Sunarića, svoju je kancelariju držao i Jozin nećak Zvonimir, te redom: Nikola Andrijašević u Kulovića 12, Ilija Badovinac u Prestolonasljednika Petra 9/2, Ante Bošnjaković u Kralja Petra 28/2, Josip Vesel u Kralja Petra 17/2, Bogdan Vidović u Štrosmajerovoj 1, Uroš Ivanišević u Kulovićevoj 1, Vlado Jokanović u Ćukovićevoj 8, Ante Jurjević u Kralja Aleksandra 33, Branko Kaluđerčić u Vuka Karadžića 4, Obrad Mastilović u Prestolonasljednika Petra 20/2, Dimitrije Milošević u Dositejovoj 2, Leopold Najer u Despića 5/1, Ivan Pavičić na Gajevom trgu 2, Braco Poljokan u Vojvode Stepe 25, Pavo Premužić u Kralja Petra 33, Julijus Rotkopf u Sokolskoj 4, Vasilj Rundo u Prestolonasljednika Petra 19/1, Mišo Semjan u Sokolskoj 2, Radoslav Stanić u Kulovićevoj 11a, Ivan Subašić u Kralja Aleksandra 58/1, Robert First u Sokolskoj 3.

Ime Mihajla Miše Semjana može se naći po sarajevskim arhivima, među dokumentima o sudskim parnicama u kojima su se kao stranke pojavljivale Mitropolija dabrobosanska, Vrhbosanska nadbiskupija, Islamska zajednica, ili bilo koji od pravoslavnih, katoličkih i muslimanskih vjerskih glavara u Sarajevu. Semjan je svima njima bio advokat, čovjek od apsolutnog povjerenja, koji je na kraju, umjesto da napiše memoare, sve tajne svoga posla, u četiri oka ispričane priče, sudske anegdote i sudbine skrivene ispod odeždi, turbana i titula, ponio u svoj sarajevski grob. I naravno da je ispravno postupio: više vrijedi advokatska čast od povijesti jednoga grada. S Mišom Semjanom, kao i bez njega, toj povijesti bilo je suđeno da bude izgubljena.

Danas malo kome što znači i njegova adresa u Sokolskoj 2. Ta će ulica nekoliko mjeseci kasnije, u proljeće 1941. promijeniti ime i postati – Ustaška. Mišu Semjana će, eto, zateći sudbina da kao Srbin živi u Ustaškoj ulici, ali on će i to predurati, zaštićen činjenicom da je bio odvjetnik Ivanu Evanđelistu Šariću, pjesniku, sastavljaču nadasve ganutljive “Ode Poglavniku”, prevoditelju Biblije i vrhbosanskome nadbiskupu. 6. travnja 1946. ulica dobiva novo ime po narodnome heroju, rodom Duvnjaku, Boriši Kovačeviću Šćepanu, a radoznalo čitateljstvo ostat će bez odgovora na pitanje kako su Sarajlije zvali tu ulicu od 6. aprila 1945. sve do prve godišnjice oslobođenja grada. Miši Semjanu nije, međutim, bilo do priče o imenima ulica, jer je bio na ispitivanju u policiji, gdje se provjeravalo njegovo držanje tokom rata. Nije pronađeno da je kriv, pa su mu samo oduzeli i nacionalizirali kuću u kojoj je stanovao i u kojoj mu je bila kancelarija.

Vilu u Sokolskoj 2 sagradio je 1927, i bila je to jedna od arhitektonski najskladnijih porodičnih kuća, koje su se u to vrijeme gradile po Sarajevu, najviše po tihim i strmim obroncima, s velikim, lijepo uređenim baščama. Oko tih vila formiralo se, nastajalo i nestajalo bogatije sarajevsko građanstvo, advokati, bankari i liječnici, koji su se školovali po Zagrebu i Beču, znali su se prilagoditi na preseljenje prijestolnice u Beograd, pa ako su nekako i preživjeli četrdeset prvu, četrdeset pete su ih satrali. Kada im je u ime proleterskog internacionalizma oduzeto sve, polako su krenuli odlaziti prema Zagrebu i Beogradu, tražeći tako utočište u svojima, ne shvativši na vrijeme da svojih više nigdje nemaju, a ako bi to i shvaćali, ili ako su bili prestari i umorni za odlazak, živjeli su u stanovima s partajama, dijeleći s njima jedan isti zahod i banju.

Vila Semjan – kako su je nastavili zvati povjesničari arhitekture i kafanski kroničari – najduže je poslije rata bila sjedište Automoto saveza Bosne i Hercegovine. Tada je već nosila adresu Ulice Boriše Kovačevića 18. A negdje usred rata, bila je to 1994, u zgradu je useljena centrala Stranke demokratske akcije. Bašča je odavno uništena, interijer je preuređen i ispregrađivan, a na kraju je i fasada loše obnovljena, krivotvorena, prerađena, tako da je od vile Mihajla Miše Semjana ostalo samo ime. Zidovi, međutim, ponešto pamte.

Predratni sarajevski advokati bili su, uz pokoji izuzetak, ozbiljni i obrazovani, ali nadasve povjerljivi ljudi. Bilo je među njima komunista – više nego u drugim profesijama, bilo je čudaka, ekshibicionista, filatelista i kartaroša. Vjerojatno nitko kao oni nije tako dobro poznavao kaotičnu i razigranu društvenu povijest međuratnoga Sarajeva, tog iznutra iznenada naraslog grada, koji je stvorio svoje kulturne i nacionalne elite, i razvijao se po nekom svom ritmu i logici, mimo Zagreba i Beograda. Da je sabrati, ili barem zamisliti sve te advokatske karijere, pregledati sudske arhive (ako još postoje), i imati pred sobom dugo vrijeme za još jednu beskrajnu sarajevsku priču. Još stotine i hiljade stranica, koje zacijelo i ne mora čitati nitko da bi našle svoj smisao u imaginariju jednoga grada, koji, možda, nikada nije ni postojao, ali je sasvim sigurno imao svoje telefonske imenike, sa zabilježenim imenima, zvanjima, adresama i brojevima onih koji se više ne javljaju kao da ih nikada nije ni bilo. Telefonski imenici bolje od ičega drugog potvrđuju da je čovjek jednom bio živ.

Uz knjigu Ivana Lovrenovića

*

Treba to reći odmah, na samom početku, i otkloniti sve eventualne dvojbe i sumnje, ako one uopće i postoje: roman „Nestali u stoljeću“ autora Ivana Lovrenovića, po mom skromnom sudu, jedno je od najznačajnijih djela ne samo poslijeratne bh. književnosti, nego uopće.

U ovom svom kratkom prikazu Lovrenovićeve knjige, iznijet ću nekoliko impresija o stvarima koje su se mene lično najviše dojmile, obzirom da bi se o ovoj knjizi, o svim njenim književno-teorijskim, filozofskim, historijskim i bilo kojim drugim aspektima, moglo govoriti i pisati danima, a da opet ostanete nedorečeni.

Knjigu čini šest zasebnih cjelina: Pepeo, uspomene, Did govori, Bosna Argentina, dnevnička proza Tko si ti (1970–2013), kratki roman/duža pripovijetka Liber memorabilium i kratka epiloška proza Majčin prsten. Kraj.

Prvo poglavlje knjige čine Lovrenovićevi eseji i tekstovi iz različitih faza njegovog života i društveno-historijske zbilje ovih prostora – s kraja šezdesetih godina prošloga vijeka pa sve do današnjih dana. U pogledu stila, ti tekstovi imaju upečatljiv esejistički, odnosno žurnalistički izraz i u njima nećete naći mnogo romanesknog, ili narativnog, ukoliko ih posmatrate izvan cjeline odnosno mimo zamišljenog plana knjige. Ono što im je zajedničko jeste to da otvaraju i preispituju pomalo zaboravljenu, ali veoma važnu i osjetljivu tematiku „nestalih“ u burnim, ratnim događanjima kojih, pogotovo u 20. vijeku, ovdje, na ovim balkanskim prostorima, ali i u cijeloj Evropi, nije nedostajalo.

Ovdje moram napraviti jednu malu digresiju i istaći da u tom prvom dijelu Lovrenović dotiče i jednu temu za koju sam lično vezan,  a to je nikada do kraja rasvijetljena sudbina pripadnika 369. legionarske pukovnije NDH, koja je od svog osnivanja 1941. pa sve do totalnog raspada i predaje Sovjetima 1943. godine, djelovala u sklopu Wermachta, pod direktnim zapovjedništvom generala Von Paulusa, na Istočnom frontu. Naime, brat moga dede, Ibro Tabaković, bio je vojnik ove pukovnije, a svaki trag mu se gubi tokom opsade Staljingrada. I danas, on se, zapravo, vodi kao nestao. Ne trebam uopće pominjati u kojoj mjeri je njegova odluka da se kao dobrovoljac priključi ovoj jedinici poslije uticala na živote članova majčine uže porodice.

Autorov osebujan narativni talent, njegova poetika, osjećaj za jezik, iznimna književna inteligencija i istraživačka strast, dolaze do punog izražaja već u drugom i trećem poglavlju, koja nose naslov „Did govori“ i „Bosna Argentina“. Treće poglavlje objedinjuje jedanaest priča o bosanskim franjevcima i njihovim pojedinačnim sudbinama u različitim epohama bh. historije gdje autor na jedan vrlo spretan i efektan način kombinira stvarno i izmaštano.

Ulazeći dublje u knjigu, vi polako dopirete do same suštine i shvatate autorov osnovni naum, čime vam postaje jasno da se nalazite usred velikog štiva, onog kakvo vam se ne nalazi u rukama svaki dan. Ostali dijelovi knjige, a pogotovo roman ili duža pripovijetka „Liber memorabilium“, koja je kao zasebna cjelina objavljen još 1994. godine, samo potvrđuju taj utisak.

Važno obilježje „Nestalih u stoljeću“ jeste i to što nam autor ne drži nikakve etičke pridike u vezi s onim o čemu pripovijeda: on snagom svoje erudicije naprosto oživljava epizode iz različitih epoha bosanske historije ostavljajući čitaoca da se koleba s vlastitim predrasudama, zaključcima i stavovima. Pripovijedajući o nestalima, o ubijenima, o ratovima, nepravdama ili jednom riječju: o univerzalnim ljudskim nesrećama, knjiga otkriva još jednu bitnu stvar: u Evropi 20. vijeka, ali i u Evropi danas, koncept apsolutnog društvenog humanizma neuhvatljivo lebdi izvan ljudskog domašaja, čime se, opet, potvrđuje ona Camusova sintagma o „nečovječnosti čovjeka“.

Ono što je mene kao pasioniranog čitaoca, konzumenta dobrih knjiga, impresioniralo jeste ta duga, elegantna, fino izbalansirana, harmonična rečenica kakvu ćete naći samo kod klasika ex-jugoslovenske književnosti Selimovića, Andrića, Krleže, ili recimo kod Thomasa Wolfea ili Saula Bellowa u američkoj književnosti, a kakva se danas, u nekim savremenim pristupima romanu i književnosti općenito već polako arhivira. To je rečenica koja – dopustite mi da pokušam biti malo slikovit – ima neki svoj unutarnji tok, baš kao rijeka: ona kao da izvire, teče i ponire u interpunkcijskom znaku na njenome kraju. I da nadopunim malo ovu analogiju: ona može biti brza, divlja, strastvena, izrečena u groznici nekog unutarnjeg zanosa, a može biti krotka i mirna poput planinskog potoka, izvajana od neke mudre misli koja još dugo odjekuje u vašoj glavi.

Još jedno važno obilježje Lovrenovićevog romana jeste ta duboka, posve intimna ljudska privrženost i ljubav prema mjestu u kojem smo se rodili, mjestu iz kojeg potičemo; u njegovom slučaju je to Varcar-Vakuf. Ona naprosto isijava iz svake rečenice ove knjige. Dodat ću još nešto u vezi s ovim: iako će od prve do posljednje stranice kroz ovu knjigu prodefilirati čitava jedna paleta različitih likova i ljudskih sudbina, s kojima se vrlo lako možemo poistovjetiti i identificirati, uz Lovrenovićev rodni grad, postoji još jedan glavni junak ove knjige, a to je Bosna, odnosno Bosna i Hercegovina.

Ima jedna priča pokojnog Mirka Kovača, koja nosi naziv „Pukotine“, mislim iz njegove zbirke „Ruže za Nives Koen“. Priča, naime, govori o čovjeku koji je dobar dio svoga života proveo u kući, ne pišući vlastite knjige nego zapravo dopisujući dijelove drugim knjigama, i to na onim mjestima na kojima je pronašao određene pukotine u tekstu. Fehko, kako se zove glavni lik, samo u jednoj knjizi nije mogao pronaći pukotinu, samo jednoj knjizi nije imao ništa niti oduzeti niti dodati, a to je Andrićeva „Prokleta avlija“. Ja sam prilično siguran, a to će najbolje, ipak, pokazati vrijeme, da je ovo knjiga koja je upravo na tragu takve literature, gdje se njeni različiti stilovi, tekstualni dijelovi i pripovjedni tokovi, perfektno uklapaju jedan u drugi čineći jedinstveni mozaik bez ijedne pukotine.

Završit ću s još jednom analogijom. Jedan od najvećih njemačkih filozofa u 20. vijeku, Hans Georg Gadamer, čovjek koji je rođen 1900. godine u Marburgu u Njemačkoj, i za kojeg se – s obzirom na činjenicu da je živio 102 godine – s pravom može reći da je proživio i doživio sve kataklizme prethodnog vijeka, smatrao je da nijedno naslijeđe ne zaslužuje naše poštovanje ukoliko u sebi ne pronađe esenciju na čijim temeljima se može graditi bolji svijet. Knjiga Ivana Lovrenovića „Nestali u stoljeću“, na sebi svojstven način, potvrđuje ovu tezu i naprosto vas tjera da se nad njom zamislite.

(S autorom Nestalih u stoljeću)

Došao Rod u moj dom. Dočekan s radošću kao i svaki rod. Poštar: autor Nestalih u stoljeću. Samo što ga je donio iz Zagreba, počeo sam listati njegove stranice. I nikad kraja. I nikad konca. Smoren, vratio sam se na početak, i rečenicu po rečenicu, započeo osvajati njegove uzbudljive sadržaje. Poludio sam od čitanja i počeo razgovarati s knjigom kao sa živim stvorom. Rod je, zapravo, prvi uspostavio takav odnos sa mnom. Znaš li ti tko sam, progovorio je dok sam čitao. Kako ne, odgovorio sam mu ne oklijevajući. I sad ću ti otkriti kako te i otkad upoznajem prije nego što si mi stigao u dom. I ne samo tebe, već i autora Nestalih u stoljeću i to njegovo djelo!

Pa, reci!

*

Otkad tvoj Stvoritelj (može i Roditelj, zašto ne!) ima svoju web stranicu, povremeno upoznajem pojedine tvoje dijelove. Oni mi poručuju da si i moj rod, jer sam i ja dio povijesti kroz koju si prošao ti. Istina je, nisi se tada tako zvao, od svega toga tek si 2013. nastao u Frakturi, kao što su i Nestali u stoljeću, čiji su mi neki segmenti bili dostupni, također, prvo na webu njegova autora. Doživljavam te kao rođenog člana obitelji u zajedničkoj domovini koja se na tvojim stranicama zove Srednja Europa, prostor prošaran Balkanom, a Sarajevo je u njoj srce svih bitnih događaja. U tome gradu sam ostavio 53 godine svog života, nekoliko godina više od godina starosti tvog Stvoritelja (može i Roditelja, zašto ne!), koji te događaje opisuje tako melankolično, punom dušom, tako živo, kao s lica mjesta. On, tvoj Roditelj, autor Nestalih u stoljeću, i ja, u tome stoljeću, proživjeli smo mnogo toga zajedničkog i istog… Jedan grad nas veže za slične događaje, u srcu Sarajeva kucaju i naši životi, iako su sudbine naših obitelji razbacane kojekuda, izvan njega, po raznim balkanskim i srednjoeuropskim prostorima. Jedna je država sve u nama formirala, kao što su i one, prije nje, u našim precima. Roditeljima, majkama, braći i sestrama, rođacima, prijateljima. Sve trojica se još uvijek jednako preznojavamo u vremenu ratova, raznih revolucija i evolucija, društvenih ustroja i njihovih raspada. Još se liječimo od istih trauma i istih rana. Tvoj Roditelj i autor Nestalih u stoljeću sve su dobro proučili, iščitali, zapamtili i dijagnosticirali. Obojica su žanr romana nahranili jelima koja su povremeno koristili i klasici prije njih. Ime im je: fotografija, skica, dokument, esej, fragment, tekst srodan s putopisom i memoarom … Delikatesni dodaci. Vrlo.

Pravo je čudo kako su obojica iz vremena raznih oskudica i uskraćenja, strahova i nesigurnosti, u sebi razvili potrebu za pripovijedanjem o svemu pobrojanom. Svojim pripovijedanjem obojica omamljuju, opijaju, prožimaju svaku žilicu čitatelja, pa i u meni koji se na sličan način izdižem iznad svakog zla, iznad svih potonuća, i duhovnih i intelektualnih. Pripovijedanjem koje život promatra iz različitih uglova, s različitih životnih prostora i koje identitet osoba sjenči s više boja i ja se nastojim održati normalnim i sposobnim da sve odredim vlastitim jezikom. Pripovijedanje je i moja strast i moja čarolija. (O pripovijedanju, priči i pričanju uopće, “iz veka u vek, od drevnih patrijarhalnih pričanja u kolibama, pored vatre, pa sve do dela modernih pripovedača”, kao odgodi smrti, kao spasenju od velike životne nevolje, o pričanju “poput pričanja legendarne Šeherezade, da zavara krvnika da odloži neminovnost tragičnog udesa koji nam preti, i produži iluziju života i trajanja”, sjećam se, samo je Andrić tako lijepo besjedio primajući Nobelovu nagradu, nitko drugi tako lijepo kao on. Evo još dvojice! Tim kratkim govorom, Andrić se, tako, u tim svečanim trenucima, vjerojatno oslobađao i straha od velikoga priznanja, jer je priznanja odbijao, koliko i slavu. Evo dvojice, sličnih njemu, koji, kao i on, pripovijedanjem produljuju svoje živote i živote drugih. Od čega se to pripovijedanjem i svojim pričama “iz veka u vek” oni oslobađaju zapisano je upravo u ovim njihovim knjigama.) Dok njih dvojica u ovim svojim djelima, opisujući obiteljske i ine drame proteklih stoljeća, kao kozmička mjesta koja se prema strogim pravilima fizike u kozmosu održavaju u vremenu i prostoru, kroz povijest prolaze autoritativno, s izvanrednim poznavanjem mnogih njezinih turbulencija, ja to činim manje pretenciozno.

I tako me je Rod i ovih dana, i dok sam ga čitao, i kad nisam, održavao sa svojim sadržajima, ali i sa sadržajima Nestalih u stoljeću, kao da su blizanci. (Književni i intelektualni sigurno jesu!) Kud god ja, tu sa mnom i Karlo Stubler, željezničar, dunavski Švabo, rođen u Bosowiczu, u rumunjskome Banatu, sa svojom djecom i unucima, među kojima je i Hrvatica, s kojom sam jednoga ratnog dana, u sarajevskoj Bogosloviji, u hladnome sobičku uredništva Stećak, popušio nekoliko cigareta, zadnjih, ratnih, i tako se ljudski ispričao o njezinome sinu, piscu, u Zagrebu. Kud god ja, tu sa mnom i priča o nestalom ocu autora Nestalih u stoljeću, tu sa mnom i razne epohe, razni krajevi i gradovi (preko 240 toponima je samo u ovome djelu, što najrječitije govori o tome na koliko se geografskih prostora uvezuju njegove slične priče!). Liber memorabilium, knjiga o nestalom ocu, lista u meni svoje tužne stranice od 1994, kad god u svojim sjećanjima listam nenapisane stranice slične knjige o vlastitom ocu.

Sarajevo je u Rodu epicentar glavnih događaja, Varcar (Vakuf), kao zavičaj, bitan je i inspirativan za autora Nestalih u stoljeću. Ljudi različitih zanimanja u njima tragaju za svojom srećom, stradaju, padaju i uzdišu se, nestaju i žive samo u sjećanju: ljudi iz svakodnevnog obiteljskog života, ali i iz povijesti, koliko i iz prašnjavih arhivskih knjiga.

Teške su te dvije knjige, i na vagi i na vrijednosnoj ljestvici. Na 1003 stranice Rod ima 1.235 grama, Nestali u stoljeću su duplo lakši, 605 grama na 400 stranica. A kako neće biti teške kad se u njih nastanilo toliko ljudskih života, toliko različitih ljudskih profila i sudbina. Najviše ih je iz jedne obitelji s vezama na raznim stranama Europe, bivše države, posebno iz Sarajeva, Varcara. Prepune su bosanskohercegovačkih, hrvatskih, srbijanskih, balkanskih i europskih toponima u kojima se odvijaju razne ljudske drame i sudbine.

I držati ih u rukama je teško, čitati lako i dragocjeno. U njima pronalazim identitete raznih vremena i raznih država, od vremena nastanka Bosne Argentine, od propale jugoslavenske kraljevine i propale socijalističke federativne zajednice, identitete iz svih dosadašnjih europskih, balkanskih i svjetskih ratova, a i iz nesretnog zadnjeg, u kojemu je Sarajevo bilo konclogor, čije sam sve dane živio, i u kojemu su se, nažalost, dogodili i Vukovar i Srebrenica.

I pametne su ove knjige, i dragocjene u svakome pogledu. U njima su pohranjene s velikom znatiželjom pročitane mnoge druge, od kojih bi mogle nastati biblioteke različitih profila, i znanstvenih, različitih disciplina, i beletrističkih, različitih žanrova, svakako. Razna stoljeća u njima žive svoje burne živote, onaj tko želi da ih upozna, naći će ih sada na jednome mjestu, svi su u ovim dvjema knjigama. Koliko god su strogo lične, autorske, toliko su i univerzalne. Pisane su briljantnim stilom i preciznim jezikom obje, a gospodski se odnose prema svemu što opisuju. Aristokratski. Tamo gdje kod ostrašćenih autora progovara emocija kod ovih progovaraju inteligencija, razum, kreacija. Nisu ove knjige važne samo kao umjetnost, važne su i kao objediniteljke i čuvarice dragocjenih podataka i saznanja o životu naših prostora. I autor Roda i autor Nestalih u stoljeću sve te podatke koriste na sličan način, i to sam u njima pronašao i zaključio.

*

Rod miruje kraj moga računara. Već je šesti je dan kako ga čitam, a koliko će mi tek dana trebati do njegove posljednje stranice. Odmor. Prisjećam se dana dok još nije bio kod mene. U računar upisujem nove rečenice svoje nove priče. Umoran sam i od toga. Udaljavam se od računara, iz radne sobe odlazim u najveću, u kojoj je televizor čiji ekran svjetluca. Uzimam mobitel i otkrivam da imam propušten poziv. Kako nisam čuo, pitam se, i odmah zovem:

– Ivane, zvao si me, bio sam uz računar, nisam te čuo.

– Da – odgovara Lovrenović. – Bio sam u Zagrebu i sreo Jergovića. Zamolio me da ti uručim Rod.

– Već me je obavijestio mailom da ćeš mi ga donijeti – odgovaram.

– Odgovaralo bi mi da ti ga ostavim u Matici.

– Može. Donijet će mi ga tajnica. Stanuje u mojoj blizini. U istoj ulici.

– Dogovoreno.

*

Dva dana s nestrpljenjem čekam Jergovićev Rod. Što sve već nisam pročitao na nekim portalima i facebooku o tome romanu. Nekome u Zagrebu nikako ne odgovara da ovome piscu bez dlake na jeziku prizna nesporan dar i izuzetnu stvaralačku plodnost. Na web stranici izdavača Fraktura nekoliko uvaženih kritičara to ne spore. Veličaju djelo.

Nije baš tako u Sarajevu s Lovrenovićem i njegovim Nestalim u stoljeću. Ovdje se izuzetna djela prešućuju sve dok ona ne nadjačaju otpore i šutnju. Trenutno, Nestali u stoljeću su u toj fazi.

Kako sumnjivce i osporavatelje Roda u Zagrebu sučeliti i s istinom o njemu? Teško. Svojom umjetničkom snagom na najbolji način to čini sam Rod.

Ali, pokušat ću i ja s rečenicom koja nastane u trenutku kad mi ga tajnica donese, pa dalje što bude. Od nje će biti neodvojiv i “poštar“ i njegov roman s kojim se povremeno upoznajem na njegovome webu zahvaljujući dijelovima na njemu već objavljenim, ali i najnovijim kritikama koje ga visoko ocjenjuju. I njegovi sadržaji odjekuju u meni odavno, iako, čitajući ih na webu, nisam ni pretpostavljao da će biti uvezani u jedan žanr, u jednu knjigu.

* *

Od tajnice preuzimam Rod s dvije a ne s jednom rečenicom: Došao Rod u moj dom. Dočekan s radošću kao i svaki rod. Pišem ih njegovom autoru (Roditelju, zašto ne!) mailom, on mi odmah odgovara: “e, vala bas, konacno! pozdravljam te!“

I to je sve.

Ali, moram nastaviti čitati, čitati i čitati. I Rod i Nestale u stoljeću. Moram i do tog romana nekako doći, da i u rukama osjetim tih njegovih 605 grama i da osvojim i tih svih njegovih 400 stranica.

Jer, ovakve knjige i jest grijeh čitati u jednome dahu. One se i čitaju natenane!

Iz staklene posude, pored mermerne ploče s očevim likom, vadim uvelo cvijeće i ostavljam novo. Kao i uvijek kada stojim na očevom mezaru, osjećam neku vrstu nelagode. Posljednjih godina često dolazim ovamo, mnogo češće nego ranije, ali nikako ne uspijevam da se naviknem na činjenicu da imam više godina nego je imao on kada su ga položili u kabur. Čudan osjećaj: biti stariji od svoga oca.

Kiša je prestala. Miris vlažne trave struji kroz zrak. Izlokana staza koja vodi između dva reda nišana, prekrivena je žutim lišćem. Dojurio sam ovamo bez nekog valjanog razloga, ako za posjetu očevom mezaru uopće treba neki razlog. I evo me: učim fatihu i prelazim prstima preko ožiljka na sivom mermeru, iznad uklesanog simbola polumjeseca i zvijezde: u zimu 1993., granata je razvalila haremski zid, a nekoliko šrapnela oštetilo je mezar. Popravili smo sve što se dalo popraviti, ostao je taj mali ožiljak kao uspomena na vrijeme kad su i mrtve ubijali.

*

Autorovi roditelji, u proljeće 1976. godine

Moj otac je poginuo u saobraćajnoj nesreći, 23. juna 1977. godine, samo sedam mjeseci nakon što sam ušao u njegov život. O njemu i danas znam vrlo malo, tek nekoliko priča i biografskih podataka koji su davno izgubili bilo kakav značaj, osim onog emocionalnog. Pa ipak, oduvijek sam imao osjećaj da ga poznajem.

Njegov život me dugo vremena nije zanimao, prije svega jer sam se bojao da ću doći do saznanja koja bih htio izbjeći ili činjenica za koje nisam bio siguran da bi ih mogao razumjeti. Ono što me je mučilo u vezi s tim moglo bi se izreći u formi pitanja: da li bi, u slučaju da počnem skidati veo neznanja s njegovog života, moj otac prestao biti ono što je za mene bio od najranijih spoznaja: mitološko biće, lik iz porodičnih legendi, Dobri predak kojem imam zahvaliti za ovu životnu pustolovinu? I da li bih, možda, u tom procesu njegovog očovječivanja,i ja postao neka druga ličnost?

*

Autor

Potreba da pišem o njemu prvi put mi se javila nedugo nakon što sam i sam postao otac. Proizišla je, čini mi se, djelomično iz mojih nastojanja da utvrdim u kojoj mjeri je njegova smrt oblikovala moje ja, ali ponajviše, rekao bih, iz jednog stanja u koje sam zapao nakon što sam, kao roditelj, napokon mogao sagledati stvarne razmjere njegove tragedije. Tako sam počeo istraživati njegovu prošlost, posjećivati rođake koje godinama nisam vidio, preturati po njegovim stvarima, postavljati pitanja majci, ali bilo je već kasno. Većina onih koji su mi nešto mogli reći o njemu bili su s njim, na onom svijetu, ili pak toliko daleko da se do njih nije moglo doći. Oni s kojima sam razgovarao, uključujući i moju majku, nisu mi imali bogzna šta za reći: uglavnom su ponavljali priče koje sam već znao. Danas mi se najvažnijim čini to što je iza njega ostalo desetak fotografija na osnovu kojih mogu sebi predočiti kako je izgledao.

Kada je poginuo, otac je imao dvadeset devet godina, sasvim dovoljno da zavoli svijet u kojem je živio. Dosta je postigao do te dobi, ali pretpostavljam da je ostalo još punog toga što je htio uraditi. Ono najteže je vjerovatno bilo iza njega: borba za preživljavanje u jednom malom, zabačenom selu, na obali Rakitnice, u konjičkoj općini, gdje se rodio i odrastao. Majka kaže da je uspio završiti osnovnu školu, ali da srednju nikada nije upisao. „Uprkos tome“, kaže, „nisam nikada nikoga srela ko je pričao kao on. Mogao je očarati ljude svojim pričama“. Ne sjeća se kada je došao u Mostar, ali zna da je to bilo nakon što je odslužio vojni rok u mornarici, u Puli, 1967. godine. Kupio je komad zemlje u predgrađu i na njemu sagradio kuću. Majka i on upoznali su se u maju mjesecu 1975., a vjenčali već početkom naredne godine.

*

Autorov otac, prvi zdesna

Sredinom osamdesetih, očeva firma Autoprevoz, dodijelila nam je stan u centru Mostara, na Aveniji, kod gradske Tržnice. Doselili smo se da najzad pokušamo, kako je majka često govorila, „živjeti, a ne posmatrati život“. Nikada je nisam pitao šta je podrazumijevala pod tom frazom, ali sam kao dječak bio uvjeren da to ima neke veze s činjenicom da se naš dom u predgrađu nalazio u blizini pruge. Sintagma posmatrati život podsjećala me je na jednu davno memorisanu sliku: voz prolazi u ljetno predvečerje i nakratko se zaustavlja na stanici podno naše kuće; majka sjedi na terasi i sjetnih očiju posmatra lica putnika.

Nedugo nakon preseljenja, počeo sam vjerovati da me, s vremena na vrijeme, posjećuje duh moga oca. Sjećam se jedne prohladne noći, tamo negdje potkraj 1985., kada sam po povratku iz škole (tada se zvala „Braća Ribar“; danas nosi ime Petra Bakule) satima lutao ulicama, pokušavajući pronaći pravi put do zgrade u kojoj sam stanovao. Išao sam u treći razred i ni danas zapravo ne znam kako sam se obreo u susjednoj četvrti. Ono što pamtim jeste da je noć bila hladna, da je puhao vjetar od kojeg su mi mrzle uši, nos i prsti, te da sam imao jake napade kašlja, što je, poslije će se ispostaviti, bio simptom dosta nezgodne upale dišnih puteva.

Dok sam beznadno tumarao gradom i paničino zagledao lica nepoznatih ljudi, nadajući se da će se odnekud pojaviti neko koje poznajem, te večeri sam jasnije nego ikada prije i ikada poslije osjetio očevo prisustvo u svojoj blizini. Kao da su se granice vidljivog i nevidljivog, spoznajnog i nespoznajnog, na trenutak zamaglile, kao da se, negdje, u tačkama njihovog preklapanja, pojavila pukotina kroz koju su, na jedan bljesak vremena, mogli komunicirati život i smrt, ovaj i onaj svijet. Gotovo da sam u jednom trenutku mogao osjetiti njegov topli uzdah na promrzloj koži. Gotovo da sam ga vidio kako korača uza me, lica obasjanog prljavožutim svjetlom ulične rasvjete. Gotovo da sam ga čuo kako mi umirujućim šapatom govori: polako, ne plači, ti si žilav dečko, tu si, vrlo blizu, ne paniči, sve će biti uredu…

O ovim, ali i mnogim drugim stvarima, nisam pričao ni s kim, osim sa samim sobom. Nisam, u to vrijeme, imao mnogo prijatelja kojima bih mogao povjeriti tako ozbiljne stvari. S majkom, opet, nikada nisam uspio razviti odnos koji bih mogao nazvati prijateljskim u nekom izvanporodičnom smislu. U svim našim razgovorima oduvijek je postojala crta koju nismo prelazili, crta koja je označavala neku vrstu obostrane privatnosti. Postojale su teme koje nismo načimali bez obzira koliko je u određenom trenutku bilo važno da o njima razgovaramo (jedna od njih je dugo vremena bila i moj otac). Ni danas ne mogu objasniti zašto je to bilo tako. Ne bih rekao da se radilo o nepovjerenju, prije o nekoj vrsti uzajamne bojazni i neznanja. Kao da je u stvarima o kojima nismo pričali bilo nečega što je moglo promijeniti i nas kao ljude i naš odnos. Nedugo nakon što se, sredinom 1987. godine, moja majka ponovo udala, ostalo je vrlo malo stvari o kojima smo jedno drugom imali šta reći.

Volio sam majku, naravno, ali sam prezirao to što je u mom odgoju akcenat stavljala na disciplinu i mirnoću kojima me je pokušavala vezati za sebe, odnosno za stan u kojem smo živjeli. Tokom najvećeg dijela moga odrastanja bila je opsjednuta potrebom da me štiti, iako često ni sama nije znala od čega. Kao da se bojala da će me svijet, čim bez njenog nadzora zakoračim u njega, povući na dno, progutati me. Bilo je nečega nezdravog u tim njenim nastojanjima da se ispriječi između mene i realnosti, nečega što je umanjivalo vrijednost samoga života. Danas znam da se samo bojala da me ne izgubi kao što je izgubila mog oca (kada je poginuo, imala je dvadeset jednu godinu).

Vrijeme s kraja osamdesetih za mene je bilo vrijeme strahova i suočavanja s njima. Postojao je period kada sam se bojao ići u školu jer se u njoj, iza ustaljenih odgojno-obrazovnih konvencija, vodio jedan drugi život, sastavljen od stalnih napada fizički jačih dječaka na one slabije. Usto, četvrt u kojoj smo živjeli ni u kom slučaju se ne bi mogla opisati kao raj za odrastanje. Najveću opasnost predstavljala su rivalstva između uličnih bandi (Little Furia, Avenue Gang, Harlem, Chicago, Moskva, Pjaca Grande) koja su redovno prerastala u masovne tučnjave. Tu su još bili i nezaobilazni lokalni ludaci, prosjaci, alkoholičari, dileri, šverceri, obijači trafika, depresivne neženje, haustorski čitači pornografske literature i svi drugi likovi na čiju miroljubivost niste baš mogli uvijek da računate. Zato sam – na majčino insistiranje – dosta vremena provodio u sobi, gdje su mi društvo pravile ploče Bijelog dugmeta i albumi sa samoljepljivim sličicama fudbalera iz ex-yu lige. Nešto kasnije u moj život su ušle, najprije, pornografska periodika – Erotika, Vrući kaj, ili, u najgoroj varijanti, Seksi humor – a potom i laka literatura – Ludlum, Sheldon, Robbins.

I danas, kada me za tu četvrt više ništa ne veže, često se provezem njome, prizivajući uspomene. Mnogo je vremena prošlo otkako sam se odselio i ljude koje srećem uglavnom ne poznajem. Na minijaturnom balkonu mog bivšeg stana, jednom je stajao čovjek, neurednog lica i gustih, prosijedih brkova. Zgrada još uvijek ima istu fasadu, s tim da je zelena boja sada tamnija i prljavija. Među gomilom novih grafita, prepoznajem i poneki stari poput „Forza Velež“. U malom parku ispred zgrade, penzioneri još uvijek igraju šah. Ponekad zamišljam oca kako stoji nad šahovskom pločom i zamišljeno posmatra raspored figura u polju.

Kada imam malo više vremena, prošetam Tržnicom. U krugu pijace još uvijek postoji ribarnica. Sjećam se kako bi u ljetnim mjesecima smrad ribe bio nepodnošljiv. Ovdje se danas može kupiti sve: od povrća i mliječnih proizvoda do polovnih knjiga i CD-ova s porno filmovima. Stara samoposluga u kojoj su se klinci iz ulice, budući delikventi, učili krasti, odavno je privatizirana i sada se na njoj ističe velika Konzumova reklama. Čuvena statua natovarenog magarca još uvijek ukrašava ulicu koja s južne strane odvaja Tržnicu od velikog parkinga i bloka stambenih zgrada. U jednoj od njih stanovala je djevojka u koju sam dugo bio zaljubljen. Mislim da taj dio grada nikada neću prestati gledati dječijim očima.

U aprilu 1994. godine, vraćao sam se iz Jablanice. Bilo je to ratno doba, benzin je bio luksuz, saobraćaj više nego rizičan, pa sam cijeli put prešao pješice. Na izlasku iz tunela u mjestu Salakovac, u samo predvečerje, zaustavio sam se u razgovoru s dvojicom vojnika koji su obezbjeđivali prilaz hidroelektrani. Rekao sam im kako se zovem, gdje sam bio i kuda idem. Pozvali su me da sjednem s njima, a potom me počastili cigaretama i mlijekom. Jedan od njih – onizak i podebeo, velikih, krvavih očiju i prosijedih, spojenih obrva – počeo je da priča o nekom Neziroviću, kojeg je poznavao iz vremena dok je radio u Autoprevozu. „Bješe to jako lijep i mio čovjek. Šteta što je poginuo tako mlad“, rekao je, napravio pauzu, pa nastavio: „Imao je vrlo malo dijete, mislim sina. Ko zna šta je bilo s njim?!“ „Ja znam“, odgovorio sam. Čovjek me je pogledao. Onda je počeo da plače.

Ona je most
između tvari krotkih
I tvoga srca,
Prastar kao duh
Što lebdio je nad vodama.
I leglo u kojem
Začeto je sve,
Davno, prije ljudi.

I besmrtna je i sveoblična
I kad u ledni kristal
I pahulju nježnu pređe,
I kad se raspari u pari.

I u tvom oku je ima,
I bez nje ni vida tvoga,
Ni tebe ne bi bilo.
I grgolji, i žubori
I talasima obale dubi
I da se razlije u slobodu,
Od izvora do ušća svoga,
Od pamtivijeka čezne.

Na vodi počiva
I lav žedni, i miš u kućnoj rupi,
I jabuka u cvatu,
I ti dok ljubav svoju ljubiš.

I svoju ljutinu voda ima,
I potopi i ništi zbog nje
I livadu plodnu, i grad
I kuću tvoju, i u bešici dijete.

I blagih voda ima.
I žegu, i žeđ,
I žerav oganj one gase.

I s nebesa se spuste u duše
I strah od smrti uguše
U putniku za tamo
Gdje nigdina puše
I nikad ne granu zore,
Samo se prospe tijelo
Do grke, nemislive more.

Ima i Bijela voda,
I Crna rijeka i Studenac,
I Banjevac, i Zemzem vrelo,
I kad ih u vrč naspeš,
I u anđela, i u lastu,
I u med sestara pčela
Iznutra orosiš.

I slatka, i slana,
I ona što stoji,
I ona što teče,
Voda je pramajka

I kad je kaplja,
I brza rijeka,
I okean plavi.

Ima odskora
I brendiranih voda:
Jana, Rosa, isl., čak
I Voda voda ima,
Ali one se kupuju za novac
I nisu vode, nego proizvodi
U plastičnoj boci.

Ima i crnih voda
Od ljudi otrovanih.
U njima ni raka, ni ribe,
Ni lokvanja. One teku
U našu grešnu jeku,
U želudac zemlje
I zgrče smetlište:
I leptira, i bubamaru,
I proljetnu krhku travu
I onog iz slikovnice zeca.

Ima i voda što iz oka kane
I peče kao žeravica sve dane
Koji su bili i bit će
Dok nas grije sunce
I tuče vjetar hudi naše žiće.

Kažu postoji
I jedna voda što teče
Na kraju svijeta,
Od bezvremena pusta.

Preko nje ni oca, ni majke,
Ni sestre, ni brata,
Samo samoća, ukočena,
I ti u njoj bez sebe,
Bez osvita dana,
I tvoja voda nutarnja
Što daruje te
Korijenu svega,
Bliskome bilju.