Na mjestu gdje se desetljećima na današnji dan dočekivala štafeta, u centru grada ispred koprivničke Gradske vijećnice, postavljen je spomenik Štafeti mladosti. Spomenik se sastoji od donošenja štafete u centar grada u obliku crvene lopate, iskopavanja bijelih ljubičica i postavljanja štafete kao političke skulpture ispred vijećnice. Bilo je točno osam sati, zvonila su zvona dviju gradskih crkvi i ljudi su izlazili sa večernje mise, još uvijek lijepo dotjerani zbog izbora za Europski parlament.

*

*

*

*

*

*

Srijeda je. Duboko popodne, bliži se 19 sati. Na malom lokalnom stadionu u predgrađu grada Eša u Lalanžu uskoro će početi utakmica između juniora FK “Fola” iz Eša i njihovih vršnjaka iz gradića Kail-Tetanže. Sunce je, ali – probija hladan vjetar. Obližnjom magistralom promiču auti. Dolazi i huka s autoputa koji je na stotinak metara od stadiona. Dječaci se pripremaju i već na rukama fudbalera-dječaka FK “Fola” – crne trake. Najupečatljivija je na desnoj mišici visokog plavokosog Enesa Mahmutovića. Tu sam zbog njega. Igra se polufinalna utakmica za Prinčev kup i hoću da ga bodrim.

Jutros smo bili u kući Meke i Mersada Dragolovčanina. Aid je bio njihov jedinac. Imao je 15 godina i već igrao za kadete FK “Fola” iz Eša. Kuća je prepuna svijeta; svaki čas se ulazi i izlazi. Ulazim prvi iz grupe u kojoj dolazim da zagrlimo utučene roditelje i da im tako kažemo da smo uz njih. Penjemo se uz mermerne stepenice, a srce se ledi i krv zastaje u žilama. Meka i Mersad su jedni od najuglednijih Bošnjaka u Luksemburgu; ljudi koji su bezbroj puta pomagali drugima. I to ne simbolično. Naprosto, svoj imetak su dijelili i dijele s drugima; zauzimaju jedno od počasnih mjesta u mojoj knjizi “Bošnjaci u Luksemburgu”. Oni su davali drugima – Bog je davao njima.

Sinoć ih je zadesila tragedija – ostali su bez sina jedinca Aida. Imaju još tri kćerke: Aminu, Aidu i Fatimu. Divne djevojke i primjerni đaci – studenti. Aid je bio izuzetan dječak, talentovan fudbaler, marljiv učenik… Komunikativan i dobar drug. Majku Mersihu nismo zatekli u prepunoj sobi u kojoj su samo muškarci. Ali vidim njen lik, lik majke probodenog srca s podočnjacima i licem ukvašenim suzama. Mersad nas sreće, plače… I nama nadiru suze… Crn bi kamen proplakao. Raif sjedi do mene, pa Ferid Muratović, pa Senad Kijamet, do njega dvojica braće Babačića – Mirsad i Mersad… Gledamo se, ali – šta reći? Nijema tišina bije iz svakog kutka sobe.

Mersad se hrabri. Neko započinje priču kako je sinoć jedan momak imao udes, ali je prošao sa slomljenom nogom. Mersad ga žali i zahvaljuje Bogu, jer je moglo biti i mnogo teže… Drži ruke na očima. Gledam ga, između prstiju nazirem njegove otvorene oči… Ponovo bolna tišina, ali je opet razbija glas onog čovjeka koji napominje djeda Aidova i oca Mersadova – starinu koji sav utučen sjedi i gleda u patos, da su vjernici i da se Božjoj volji nije džais protivit… Bog dao – Bog uzeo – veli i kratko uzdahnu. Ulaze grupe ljudi… Mi odlazimo… Šta reći? Ne postoje riječi utjehe, slažemo ramenima u znak pokornosti i nemoći.

Prije početka utakmice Aidov dres je na centru stadiona. Oko njega zagrljeni igrači oba tima. Minut šutnje, a onda aplauz – posvećen Aidu, a kao da su izgovorili: Hvala ti Aide što si bio sa nama..

Utakmica počinje tačno u zakazano vrijeme. Crne se trake na mišicama fudbalera Fole. Aid je igrao za mlađi tim, onaj do 15 godina, ali su ga svi znali. I žale ga. Igraju utakmicu, ali i oni i svi mi okolo mislimo na njega. Ispred mojih očiju promiče njegov lik. Enes postiže gol, plješćemo mu, imam utisak da i Aid stoji oslonjen uz metalnu šipku koja ograđuje stadion i da i on aplaudira. Pada i drugi gol – opet je Enes pogodio…

Utakmica se završava. Fola – Kail-Tetanže 4: 1.

Tijelo mladog fudbalera Aida Dragolovčanina je na obdukciji i sutra je, kod džamije na Mameru u 18 sati, dženaza. Život ide dalje…

Sa Feridom, Raifom i Sukom idem prema džamiji. Sa svih strana dolaze automobili i čičkaju se krajem ulica. Svi su parkinzi puni. Ferid nas vozi i ima sreće – nalazi parking, ustvari – izmišlja ga uz jedno drvo gdje se odvajaju dva puta. I tu ne smeta nikom. Ljudi pridolaze u grupama. Velika zelena površina iza džamije, parking i put su već puni. Oko hiljadu ljudi je došlo da se oprosti od ovog dječaka koji je tek bio zakoračio u život i spotakao se… Smiluj mu se, o veliki Bože. Zbunjen sam, pitam jednoga od četiri imama koje sretam prije početka džanaze, mogu li fotografisati? Bojim se da ne narušim običaj, hoću da budem siguran da se to ne kosi s pravilima i običajima…

– Slikaj slobodno – dobronamjerno me tapnu po ramenu bijela ahmedija. Podižem obje ruke i pravim prvi snimak, pa još jedan, pa opet…

Nikada više ljudi nije klanjalo dženazu u Luksemburgu. Ispred velikog broja ljudi poređanih u duge safove – četiri kao snijeg bijele ahmedije. Pored njih je izrezbaren kovčeg. Završilo se. Kovčeg dižu na ruke i kroz masu ljudi nose prema pogrebnom autu u koje će ga smjestiti i krenut prema Melajama u Sandžaku, rodnom selu njegovog oca Mersada. Tu su i njegovi drugovi iz škole, iz kluba… Zasipaju kovčeg cvijećem, ali Aid ih ne vidi i ne čuje. Ne čuje njihove jecaje dok se posljednji put opraštaju od njega spuštajući bukete cvijeća na njegov kovčeg.

Zatvaraju se zadnja vrata pogrebnog auta, ona kroz koja je ušao Aidov kovčeg. Vozač ulazi i sijeda za volan. Motor zabruja i automobil krenu… Nijema tišina… Sakupljamo se i vraćamo u Feridov džip pod drvetom. Vraćamo se kući i po ko zna koji put ponavljamo da je Aid imao samo 15 godina.

(Odlomak)

Poslije majčine smrti u pregršti sitnica što su iza nje ostale
Našao se ključ. Stari izlizani elzet s kraticom BSS
Graviranom u trokutu  ispod okrugle rupice, koja služi
Da se ključ objesi na kukicu ili da se kroz nju provuče alka
Za privjesak. S jedne strane kružni natpis BANE SEKULIĆ SOMBOR
S druge MADE IN YUGOSLAVIA. To je ključ od njihove stare kuće
U V. iz koje je uoči rata devedesetdruge majka pošla, da se nikada
Više u nju ne vrati. Osim u snovima, svake druge-treće noći
Za dvadeset godina života što joj je preostao u prisilnom
Izbivanju od Sarajeva do Zagreba i natrag
Pa do smirenja na koševskome groblju Sv. Josip
Tri koraka ulijevo iza Silvija Strahimira Kranjčevića.

Ni on više nikada nije unišao u kuću. Na prag dolazio jest
Nekoliko puta, ali unišao nije. Jedanput je čak lupao na vrata,
Kolebljivo, savladavajući snažan poriv da pobjegne.
Kuća je ostala gluha na to dozivanje. Privremeni stanari
Tko zna koji po redu od rata, ili su po nekom neodložnom poslu
Bili odsutni, ili su se, prosto, pritajili pred neželjenima. Oko kuće
Sve zapušteno, zaraslo u korov i nenjegovanu travuljinu, sve
Obavijeno propadanjem. I nekim novim, nepoznatim vonjem
Tankim, otužnim. U tom opustjelom, odjednom stranom i hladnom
Prijetećem čak dvorištu koje nije ničije jer je svačije još stoje
Kisnu, krte se, propadaju spomenici što ih je s naporom i s veseljem
Uzbuđen i pun, u ono vrijeme prije potopa, dok je svijet izgledao
Vječan, pronalazio po bližoj i daljoj okolici i dovlačio
Snujući o gradskom muzeju, o lapidariju kroz epohe,
O lokalnoj republici kulture i pamćenja.

Teški uspravni monolit, dio Jupiterova žrtvenika iz Staroga Sela
S bogatim reljefom drveta života. Do njega antički nadgrobnjak
Iz Bilajca od muljike, što ga je na njegove oči, zatravljene, pronašao
I iz podzide stare seljačke štale iskopao, pogodivši se s domaćinom
Za male pare, hodolog-detektiv Ivo Bojanovski, idući nepogrešivo za
Podatkom iz berlinskoga zbornika Corpus Inscriptionum Latinarum III.
Stajao je prije devetnaest vijekova nad grobom male Tertule
Trogodišnje pokojnice, kojoj spomenik dižu žalosni roditelji
A o svemu tome govore slova krupne, pravilne rimske kapitale:

D(IS) M(ANIBUS) P(UBLIAE) AEL(IAE)
TERTULL(A)E FILI(A)E DEF(UNCTAE)
AN(NORUM) III AEL(IUS) MAX(IMUS?)
ET CASIA MAXIMA F(ECERUNT)

Potom, ploča s njihovoga starog groblja na Ćeliji, antropomorfna
I krstolika u isti mah: velika okrugla „glava“, s malenim krilcima
Kao „ramenima“, iz turskih vremena kada se prema fratarskim predajama
Na znak križa smjelo samo izdaleka, u prerušenoj formi aludirati.
Na njoj šturi podatak uklesan neravnim i nevještima pismenima
Latiničnim sa ćiriličnim štihom:

pokoini
matia baniç travgna
1800.

I u onome ratu kuća je ostajala prazna, zaposjedali su je
Privremeni stanari, bila je u njoj i partizanska bolnica,
Čistile se rane, trijebile uši, iskuhavale plahte, ložila
Vatra na golom podu, pa su na širokim drvenim podnicama
Ostale plitke nagorjele udubine s kojima se baba cijela kasnijeg
Vijeka borila kao lavica lukšijom, kefom i safunom domaće izrade
I uvijek kroza zube klela dušmane: „Bog im platio!“

Ali, poslije toga rata sve je bilo drukčije: vlasnici su se vratili u svoju
Kuću, život se nastavio tamo gdje je stao prije koju godinu, drukčiji,
Skromniji, s mnogo muklih uzdaha, ali pun i čestit život u kući, koja
Izribana, okrečena, zazdravljena, prozračena, osunčana, zgrijana
Brzo zbacila je sa sebe sve tuđe, i ponovo postala svoja.

I njega je primila u se, djetetom, postala mu rodna kuća, druga
Placenta. U njoj započeo život, ovaj, jedini kojega se može sjećati.

*

ivanlovrenovic

Negdje u pubertetsko doba, počeo sam sanjati vlakove. Negdje u to doba počeo sam i obraćati pažnju na snove. Blagodareći kojekakvim transgeneracijski prenijetim neurozama kojih sam naramak tijekom djetinjstva dobio u amanet, što od uže i šire familije, što od “društveno-političke zajednice” ili pak na vjeronauku, zarana sam osjetio egzistencijalnu muku. Jer, dok nas odrasli među kojima smo se zatekli kao djeca neizbježno civiliziraju (što je kulturološki prihvatljiviji termin od dresiranja, a katkad – ako baš nemate sreće – i ubijanja u pojam), neizbježno nam tijekom tog procesa, i to u pravilu nesvjesno, nerijetko s ljubavlju, “za naše dobro”, prenose svoje manje ili više iskrivljene percepcije svijeta. Tovare nam svoja bremena, svoje križeve, svoje traume, svoju psihološku prtljagu, i valjda sam zato kao mlad čovjek neobično često sanjao kako se pokušavam uspentrati na vlak dok u rukama držim po dvije-tri torbe, kako se sopćući približavam zadnjem vagonu u kompoziciji koja samo što nije krenula, najčešće se budeći bez odgovora na pitanje jesam li uspio.

S obzirom na to da, prema Rječniku simbola (J. Chevalier–A. Gheerbrant, Nakladni zavod MH, 1987.), “u snovima i u analizi snova vlak pripada simbolima evolucije”, jasno je da mi je stanovita instanca u mom biću slala slike koje su za cilj imale ukazati mi na to gdje sam i kako sam. Prihvativši “poziv” upućen iz onih neproničnih dubina duše u kojima se kreiraju naši onirični prizori, počeo sam o njima razmišljati kao o poticajima za vlastiti rast. Prema Rječniku, “vlak u snu slika je kolektivnog života, društvenog života, sudbine, koji su jači od nas. On evocira vozilo promjenâ, u koje se teško ukrcavamo… ili koje ne možemo uhvatiti; on označuje psihičku promjenu, osvješćenje koje nas vodi novom životu”. Bilo kako bilo, tijekom desetljećâ, pokušavajući razabrati što od naslijeđene psihološke prtljage vrijedi zadržati, a što predstavlja opterećenje kojega se bez trunke sentimentalnosti valja otarasiti, malo pomalo broj kufera s kojima se nisam uspijevao popeti u vagon, i u njima natrpanih frustracija, fiksacija, kompleksa, projekcija i otpora, počeo se smanjivati.

Svojih snova o vlakovima i pripadajućoj problematici prisjetio sam se dok sam zadnjih nekoliko tjedana čitao tisuću i jednu stranicu romana Rod Miljenka Jergovića (Fraktura, 2013.). Kažem romana, jer sam odlučio o tom megatekstu razmišljati kao o romanu, čitati ga kao roman, i pisati o njemu kao o romanu, premda neke dijelove autor naziva “predavanjem”, “reportažom”, “kvartetima”… i premda je riječ ponajprije o autobiografskim zapisima (djelo se zapravo opire kategorizaciji). U kojoj mjeri je u njima pomiješano ono što se zaista, piscu i njegovim precima, dogodilo, a u kojoj mjeri se radi o fikciji nije mi namjera procjenjivati niti mi je relevantno za osobni doživljaj. Rod je, dakle, roman kojega će u Hrvatskoj malotko pročitati, kojega će malotko spominjati, a ako se i bude spominjao, više će pritom biti riječ o njegovom autoru, i više će se u tim spominjanjima odražavati mišljenje dotičnog komentatora o liku Miljenka Jergovića, a malo ili čak nimalo o njegovom djelu. Što je šteta, jer čitatelj koji romanu pristupi neopterećen dnevnopolitičkim balastom što ga za sobom povlače novinarsko-kolumnistički tekstovi njegova autora, čitatelj koji se prepusti neupitnom, u pojedinim dionicama maestralnom pripovjedačkom umijeću i sposobnosti pisca da ga potakne na refleksiju, može samo profitirati.

Odazvati se naime implicitnom pozivu na razmišljanje o vlastitom odnosu s majkom (nerijetko, unatoč općeprihvaćenom mitu o bezuvjetnoj majčinskoj ljubavi, traumatičnom), ili poticaju da se bez samozavaravanja kontemplira nad prljavim obiteljskim rubljem trebalo bi se, mentalne higijene radi, osobnog psihološkog rasta radi, moći barem u nekom periodu života; često i prečesto metemo privatno emocionalno smeće pod tepih i listajući albume s fotografijama zatomljujemo mučne osjećaje u ime ljepše prošlosti koje možda je i nije bilo. Uz to, Jergović, jer mu to iz sasvim osobnih razloga treba − a uvjeren je da treba i njegovim sunarodnjacima − poziva i na refleksiju zajedničke nam povijesti, napose onih njezinih mračnih stranica. Većina ljudi, bojim se, osobnih i kolektivnih trauma ili nije svjesna, ili ih potiskuje; na Wikipediju se teško osloniti, psihoanaliza je u nas uglavnom ozloglašena i nepopularna, a pitanje je – to samo Bog zna − koliko zdravlju nacije pridonosi sakrament ispovijedi. Sudeći po broju alkoholičara ili, primjerice, ovisnika o klađenju, mnogi naši bližnji zatomljuju vapaje duše za liječenjem. A duša se liječi istinom. U tom smislu, Rod čitam (i) kao niz obznanjenih literariziranih “psihoanalitičkih” seansi; razumijem ga i kao danak narcističkoj kulturi u koju smo uronjeni. Tajne i komplekse Miroslava Krleže ili Ive Andrića valja nam mukotrpno detektirati iz njihovih djelâ, dešifrirati iz likova; u doba realityja, ne treba se iščuđavati nad ovakvom knjigom (koja, uostalom, unekoliko – kad već govorimo o duhu vremena − korespondira s romanesknim ciklusom Min Kamp (Moja borba) od preko tri tisuće stranica, norveškog pisca Karla Ovea Knausgårda, protestantski minucioznim prustovskim stripteaseom zbog kojega je autor završio na sudu i s vlastitim ocem, ali i prodao samo u domovini preko sto tisuća primjeraka; Jergović naravno nije Knausgård, kao što ni Hrvatska nije Norveška, no u trendu jest). Jedino što se ne uklapa jest njezina gotovo stopostotna aseksualnost.

Kakve pak veze imaju moji snovi o vlakovima s romanom o kojem je riječ? Pa, kostur djela, njegovu armaturu bez koje bi se teško moglo – s obzirom na fragmentarnost, digresije, raznorodne pripovjedne strategije, problematičnu kompoziciju… – doživjeti kao jedinstvena cjelina čine tračnice, solidan čelik, pruge – moćan simbol – na kojima i uz koje su radili i živjeli piščevi preci, pruge koje povezuju prostor (srednjoeuropsko-balkanski), vrijeme (stotinjak godina) i likove (Jergovićeva rodbina i ostali “kuferaši”). Stoga se ne bih složio s prigovorima da je Rod nečitljiva knjiga. Naprotiv, čitao sam je s lakoćom, i s interesom. Štoviše, upravo zbog paralela koje sam usput povlačio (odnos s vlastitom majkom i familijom, majčina smrt, svjesnost o vlastitoj smrtnosti…), prihvatio sam implicitni poziv na (daljnje) rasplitanje vlastitih intimnih čvorova. Da je roman – posebice “reportaža” Mama Ionesco – u tom smislu uistinu poticajan, govori i činjenica da sam tijekom čitanja usnio nekoliko neobično dojmljivih snova u kojima sam susreo pokojnu majku. No, ako se čitatelj posve usredotoči na pisca i njegovu muku s roditeljicom, muku koju bez natruha sentimentalnosti opisuje kamijevski detačirano, brutalno ogoljelo i okrutno iskreno, i ustrašeno pobjegne od vlastitih iskustava i sjećanjâ, može se nad piščevim teškim riječima i sablazniti, i propustiti prihvatiti da je tanka linija koja razdvaja mržnju od ljubavi. (“I ako ćete se zgroziti nad tom olako izrečenom istinom – nisam je volio, doživio sam olakšanje kad je umrla, ali mi nedostaje mučenje u četiri godišnja doba, i nedostaje mi ona, nevoljena i nesretna, iz vremena kad je umirala – mene ni najmanje više nije briga. Njezinom smrću postalo mi je svejedno za mnogo toga.”).

Dakle, djelo simbolički na okupu drži mreža pruga, i, dakako, genealoška (pri)povijest od pradjeda Karla Stublera do, zaključno, autora, s kojim ona završava. Ovome čitatelju to je bilo dostatno da se ne izgubi među desecima sudbina živopisnih pa i bizarnih žena i muškaraca, isprepletenih identitetâ, andrićevski portretiranih, među kojima se pojavljuje i sâm Andrić. Pritom, u fokusu je – osim majke – možda ponajprije “mitski” lik ujaka Mladena, čija tragična pogibija u SSuniformi generira unutarobiteljski prijenos trauma, prvenstveno s bake na majku pa posljedično i na unuka/sina. Jedna sasvim privatna priča, u biti neki sasvim obični ljudi, a opet priča u kojoj se odražava gorka sudbina mnogih, isto tako običnih ljudi na ovim prostorima. Kao kontrapunkt toj gorčini, jedan od provodnih motiva je med – također moćan simbol; pčelama se bavio i piščev pradjed i djed, i o tome se bavljenju u romanu mnogo piše. Mnogo se piše i o šeher Sarajevu pa bi ambiciozniji čitatelj mogao uz Google Maps pratiti pripovjedača – samog ili u društvu pasa lutalica – u njegovim noćnim i dnevnim lunjanjima, tijekom kojih mrzovoljno brunda sebi u bradu.

Dojam koji knjiga ostavlja je dojam hrvanja sa samim sobom, sa svojim osobnim i obiteljskim demonima. Demoni se ne daju lako otjerati, i stoga se traumatične scene neurotično ponavljaju, rekonstruiraju, pokušava se zamisliti kako su mogle izgledati one kojima pisac nije osobno nazočio (pogibija ujaka kao ur-trauma), ili morbidno i zapravo duhovito opisuje vlastitu smrt i njezine mrtvozorničko-političke implikacije na relaciji Sarajevo-Zagreb, i usput – po čemu je u ovoj sredini notoran – nalazi načina da se naruga (“Očekivao je” – prvi tajnik Veleposlanstva RH u Sarajevu – “da mu ta iznenadna smrt promijeni život. Vidio je slučaj trovanja – islamski fundamentalisti, islamisti, Al Kaida, ubacili su hrvatskom piscu otrov u čaj – vidio je gušenje jastukom, ubojstvo trikom, likvidaciju, smrt, stradanje jednog hrvatskog mučenika, koje će doći na naslovnice domaćih i svjetskih novina, on će davati izjave na engleskom, francuskom i njemačkom… Bujne mašte, pri kvarnoj naravi i slaboj pameti, Domagoj Antun K. je učas zamislio nastavak svoje diplomatske karijere, osjetio je kako ga podiže val koji je izazvala smrt slavnog pisca, i kako ga nosi u svijet… daleko od ove vukojebine, u kojoj se našao mimo svoje volje, cinizmom neke loše i nedovršene povijesti, koja je odredila da Republika Hrvatska ima veleposlanstvo u Sarajevu. A to nema smisla, u tome nikakve logike nema, jer Sarajevo što je? Čaršija na kraju svijeta, varoš i palanka…”).

Jergović nije propustio biti sarkastičan i jedak spram sredine u kojoj živi, i spram njezine malograđanštine i licemjerja, spram sklonosti da nekome veličinu prizna tek nakon što dotični kao što je bilo s Kranjčevićem (“Pokušavao se, nesretnik, vratiti umre, užu si domovinu, ali uzalud, jer se nigdje za njega nije moglo naći namještenje. Previše je, činilo se, u malenoj hrvatskoj kulturi velikana, strašna je gužva u njezinim vrhovima. Zato za živog Silvija nije bilo mjesta, ali za njegov mrtvački sanduk jest.”), a ne bi me začudilo da nakon pedesetak ili stotinu godina, kad vi i ja budemo sasvim solidno mrtvi, o Jergoviću neki budući povjesničari hrvatske književnosti budu pisali kao o “našem velikom piscu” koji je, eto, u oportunističko doba bez ikakvih ozbiljnih polemika i snažnijih istupa književnika u javnosti provocirao i prozivao, talasao pa i vrijeđao (“…Hrvati i imaju najizrazitiju leksikografiju u Južnih Slavena, jer valja popisati sve te nacionalne beznačajnike, hulje i diletante…”), ne bi li izazvao makar kakvu i makar čiju reakciju. Zasad, koliko vidim, gotovo nikakvu i gotovo ničiju (pritom ne mislim na anonimne komentatore). On bi se, dalo bi se pomisliti, kanda rado polemički obračunavao s “njima”, hrvatskim piscima, dionicima “žive hrvatske književnosti, tog veličanstvenog književnog Jakuševca”, ali zasad od polemike ni p. A dalo bi se pomisliti i da je ovim romanom zaplovio prema nekim novim obalama.

Ulica Đure Đakovića

Tamo na Skenderiji, gdje se raskrsnice šire i najbolje se osjeti kad u gradu zapušu vjetrovi, negdje blizu Ajfelova mosta, tog uzaludnika među sarajevskim mostovima, jer odavno već ničemu ne služi, u Miljacku se ulijeva Koševski potok. To je mjesto skriveno, nevidljivo očima doseljenih Sarajlija, ili onih koji su se u Sarajevu rađali a nisu imali nekoga, djeda, baku, strica, da im ispriča kako je nekada kroz grad tekao veliki potok, i dijelio svojim tokom stari od novoga svijeta. Bilo je to davno, jako davno, kada je i Marijin dvor bio u nekom novom Sarajevu. A onda je Koševski potok natkriven i asfaltiran, i tako je nastala Ulica Đure Đakovića. Ona dijelom prati tok potoka, dijelom se na njega nastavlja putem prema groblju Bare i Vogošći, ali onim zadnjim dijelom, prije ušća u Miljacku, potok natkrivaju raskrsnice i semafori, koji su djelovali vrlo moderno u vrijeme kada su projektirani i građeni. Početkom sedamdesetih, u vrijeme kada je podignuta i Sportska dvorana Skenderija i kada se u Sarajevu odvijalo svjetsko prvenstvo u stolnom tenisu (sjećaš se: maskota prvenstva bio je zeleni skakavac, koji je među nogama držao ping pong lopticu…), na tom se mjestu staro Sarajevo dijelilo od novog, bogatog i metropolitanskog, koje će rasti i preporađati se sve do kraja osamdesetih, a onda će nestati u samo nekoliko trenutaka, da bi se u proljeće 1992. od živoga grada pretvorilo u simbol i znak.

Preko puta Ajfelovog mosta i ušća Koševskog potoka u Miljacku 1973. podignut je, malen i skučen, kameni park, čije su stazice vodile prema neobičnom, grubo tesanom obelisku, živoj formi nalik pupoljku, iz kojeg se rađala muška glava s brkovima. Taj park jedno je od rijetkih mjesta koja će ostati ista kakva su bila tada, neće se mijenjati sljedećih četrdeset godina, nego ga eno i danas, tog kamenog parka u kojem se ljudi ne zaustavljaju, ne sjedaju na kamene klupe, jer je na njima prevruće ili prehladno, i nigdje hlada, jer u parku nema nijednog drveta, pa umjesto da se odmore i ohanu, još i požure, da što prije umaknu s toga neobičnog i negostoljubivog mjesta.

Park nazvan je po Đuri Đakoviću, a kameni pupoljak spomenik je Đuri Đakoviću, organizacionom sekretaru Komunističke partije Jugoslavije, ubijenom 1929, u vrijeme Šestojanuarske diktature kralja Aleksandra. Đuro je bio metalski radnik, rodom od Slavonskog Broda, živio je u Sarajevu, i sudjelovao u prvim velikim radničkim štrajkovima u Bosni. Početkom rata, 1914. javno se pobunio protiv austrijske objave rata Srbiji, i kao veleizdajnik osuđen je na smrt. Pomilovan je, a dvije godine nakon rata postao je jedan od osnivača Komunističke partije Jugoslavije u Bosni i Hercegovini. Sin mu se Stjepan rodio u Sarajevu 1912, bio je komunist i partizan, ustaše su ga ubili 1942. Đurinim imenom nazvan je jedan bataljon 129. internacionalne brigade Španjolske republikanske armije, po njemu je 1942. u Belgiji nazvana vojna jedinica pokreta otpora koju su sačinjavali jugoslavenski doseljenici, uglavnom rudari, podrijetlom iz dalmatinske krajine i okolice Imotskog.

Od kamenog parka do Ulice Đure Đakovića nekoliko je stotina koraka i jedan pješački prelaz sa semaforom. Dok stojiš pred kolovozom, i ljuljaš se po rubu pločnika, zamišljajući da ti je pod nogama provalija, kanjon Colorada, iza leđa ti ostaje Alipašina džamija. O njoj znaš malo, nikada nisi ni znao više, i trudio si se da ne saznaš, jer je to najdraža tvoja sarajevska džamija. Obilazio si je davno, zavirivao unutra, vrhovima prstiju dodirivao bašluke pobodene nad glavama onih koji su živjeli tu, i imao si, kao dječak, svoju zamišljenu priču o Alipašinoj džamiji. Ako bi se neki san odvijao u džamiji i oko nje, uvijek je to bila baš ova džamija. Selila se, u tvojim snovima, iz jednoga u drugi grad, prelijetala rijeke i brda od Sarajeva do Zagreba, i brzo se vraćala natrag. Bilo je ljudi, pijanica i bekrija, koji bi se pred jutro vraćali s teferiča, i onda bi se događalo da im pred očima nestane Alipašina džamija. Ili da umjesto nje vide pustu ledinicu. Uplašili bi se, išli bi svom doktoru, a on ih je upućivao na psihijatriju. Delirium tremens, rekao bi važno specijalist, netko vidi bijele miševe, nekome džamije iščezavaju pred očima. Bilo ih je, kažu, koji nakon toga ni kapi više ne popiše. Bilo je i drugih koji su stvarno sišli s pameti, i eno ih na Jagomiru. Nikoga da im kaže istinu. Nije to bio delirium tremens, nego je Alipašina džamija u tvome snu preletjela u Zagreb, i trebalo joj je da se vrati.

Ulica Đure Đakovića bila je ulica s najviše bioskopa u Sarajevu. Na oba su ugla na početku ulice bila kina. S jedne strane Radnik, s druge Sutjeska. Istina, u Sutjesku se nije ulazilo od Đure Đakovića ulice, nego s druge strane, iz Kranjčevićeve, ali svejedno. Dvjestotinjak koraka dalje, uz nekadašnji potok i aleju posivjele bjelogorice, kino je Prvi maj, a samo još malo dalje, u ružnoj i neuglednoj zgradi, važnoj za povijest sindikalnog pokreta u Bosni i Hercegovini, u koju je nekada zalazio i Đuro Đaković, nalazila se Kinoteka. Možda je Kinoteka i danas tu, ti to ne znaš, i nije ti važno, kao što ni drugima više nije važno. Nekoliko godina pred rat Saša H. je na jednom zidu u Ulici Vase Miskina, odmah preko puta Ekonomskog fakulteta, napisao grafit: “ŽIVOT JE KINOTEKA”. Tako je tada bilo. U međuvremenu, život je prestao biti kinoteka, jer Kinoteke više nema.

To će se, bolje nego ikad, osjetiti u kasnu jesen 2013, kada je iznenada umro jedan prijeratni Sarajlija. Njegovo stvarno ime saznalo se tek nakon smrti, jer su ga, bit će, za života samo u općini, na pošti i u policiji po tom imenu znali. Ljudi su ga, međutim, zvali čika Mišo. Samom je sebi nadjenuo takvo ime, još u neka davna vremena, kada je to čika Mišo zvučalo ljepše i ljubaznije od njegova pravog imena. Kada su se vremena u Sarajevu promijenila, i Mišom bi se zvao samo onaj kojemu su po rođenju nadjenuli takvo ime, on se nije htio mijenjati. Samo jednom u životu čovjek se smije i treba prilagođavati okolini. Drugi put već postaje prevrtljivac i lažov, prelivoda, svrzimantija, šetebandjerist i kameleon. Ništa od toga on nije bio.

Kažu da je bio čistač cipela. I to posljednji u Sarajevu. Držao je svoj bank ispred McDonald’sa, tamo gdje je u tvoje vrijeme bio Ekspres restoran Bosna. Po novinama i na internetskim portalima je, međutim, objavljeno više nekrologa nego kad bi umro neki akademik. Čistač cipela nikome se nije mogao zamjeriti, jer je, onako sjedeći, od svakoga bio manji i niži, i svi su se u trenutku smrti njegove mogli osjetiti većim, jačim i pametnijim. Baš takav, čika Mišo je mogao biti upotrijebljen kao simbol. Sarajeva, prošlog vremena, ljudske dobrote i prostodušnosti… Kako je već kome trebalo. Pišući o njemu, pisci su mogli pisati o sebi. Kao što su, prenoseći jedni drugima po kafanama i tramvajima vijest o njegovoj smrti, ljudi mogli govoriti o sebi, a pomalo i o svojoj smrti. Samo prave Sarajlije znaju tko je čika Mišo. Oni koji to nisu ni ne znaju kako se zvao čistač cipela ispred McDonald’sa. Ljudi su, spominjući ga, s nekim čudnim ponosom naglašavali tu razliku.

A bilo ih je i koji su o njemu napisali neke od najljepših i najtačnijih rečenica u životu.

Za tebe, međutim, on nije bio čistač cipela. Iako je čistio cipele, viđao si ga, davno, da se tim poslom bavi na Marijin dvoru. A zatim tu, ispred Ekspres restorana Bosna. Ali to je radio kao što svaki čovjek mora nešto raditi da bi živio i da bi, možda, zaradio novac koji mu je potreban da bude ono što jest. A on je, čika Mišo, bio čovjek iz Kinoteke.

Crni Ciganin, mlad i veseo, gustoga brka i zdravih zuba, eno ga sjedi u prvome redu Kinoteke, samo što nosom ne dodiruje platno, i gleda kaubojski film od 15h, a od 17h i od 19h gledat će, daj Bože sreće i zdravlja, nešto drugo, Hitchcocka ili Antonionija, svejedno, ali ne iz prvoga reda, jer se samo westerni iz prvih redova gledaju. Kroz njegove će oči proći tako cjelokupna crno-bijela i kolor povijest svjetske kinematografije, strpljivo će podnositi Bergmana i Tarkovskog, gledat će sve ono što se vidjeti mora, da bi se od 15h radnim danom, a subotom od 17h i 19h, gledao pravi, kaubojski film. Tada bi se ozario, i tada bi sebe, na uši cijele Kinoteke, dvatriput zazvao čika Mišom. Samo je crnom Ciganinu dato da govori istinu dok o sebi govori u trećemu licu. Kada bi u dvoboju na podnevnom suncu pošteni čovjek sa šeširom iz kolta ucmekao kvarnoga čovjeka sa šeširom, ustajao bi on iz prvoga reda, govorio kaže tebi čika Mišo, ili nešto tome slično, kao da u svemu tome ima njegove lične zasluge, kao da je on režiser i scenarist glavom, ili se, možda, gospodin Bog ukazao na subotnjoj matineji u sarajevskoj kinoteci da lično razriješi taj obračun između dobra i zla. I zbilja, može biti da je tako, za trenutak bivaš religiozam, pa zamišljaš u kojem bi se obličju Bog još jednom spustio na zemlju. Kao židovski violinist iz Lođa. Kao sarajevski Srbin nad Kazanima. Kao crni Ciganin u Kinoteci.

A onda život više nije bio kinoteka. Sve se promijenilo, ostao je samo čika Mišo. To ime kao tanka nit kontinuiteta između onoga i ovoga Sarajeva. U prvom je Sarajevu on bio filmofil iz Kinoteke, u drugom je Sarajevu umro kao čistač cipela. Drugi se grad više nije sjećao prvog.

Zašto je taj čovjek prestao ići u kino nakon što je nestalo one i onakve Kinoteke? Možda se oženio, dobio dijete, promijenio se. A možda je samo on razumio razliku između kina i kinoteke. Život, naime, nije kino. Za kino je potreban samo mrak, a za život je nužna cijela jedna kinoteka… Kada je nje nestalo, nestalo je za crnog Ciganina i kompletne svjetske kinematografije. Spomenik čika Miši, o kojem se također počelo govoriti nakon smrti čistača cipela, ne treba biti ispred McDonald’sa, ni ispred Ekspres restorana Bosna, jer on postoji, u tvojim snovima i u virtualnom svijetu. Eno ga u hologramskoj projekciji sarajevske Kinoteke (koja se ima pisati velikim slovom, za razliku od bilo koje druge kinoteke, koja će biti malim slovom), gdje su projicirani i svi njezini živi i mrtvi gledatelji, a u prvome redu, umjesto njega, negdje u sredini reda njegova je brončana figura. Pa kako ljudi u spomenicima nikada nisu u prirodnoj veličini, nego barem malo uvećani, tako je i on viši, veći i glavatiji, pa se publika u Kinoteci mora nadvirivati da bi vidjela titlove kaubojskoga filma. I to je život, to je Kinoteka: nadvirivanje nad najvišim i najglavatijim gledateljem, koji je sjeo baš ispred tebe. I uvijek tako biva. Zato je, eto, i spomenik čika Miši, saliven od kvalitetne bronce, koja bi dobro išla u otkupu sekundarnih sirovina, sjedi u prvome redu sarajevske Kinoteke.

Ulica Đure Đakovića od davnina je tekla uz potok Koševu, a zatim i preko potoka, kao jedan od tri izlaza iz grada. Sarajevski pogled prema Zapadu od davnina je kretao uz tu od magle i smoga posivjelu aleju, pa pored ciglana i živoga crpilišta žute ilovače, od koje su se od ranih turskih vremena mijesili čerpići, a kasnije mijesile i pekle opeke, i uz Novo groblje Bare, na kojemu se prvi put u povijesti na istome groblju, ujedinjene, nalaze sve Sarajlije, i sve do Vogošće, Zagreba, Ljubljane, Beča, Pariza, New Yorka, nastavlja se Zapad, koji započinje na mjestu na kojem se rađa Ulica Đure Đakovića, tamo između kina Radnik i Sutjeska.

U turska vremena, bio je tu poširok, blatnjav i smradan sokak zvan Dereboj (u značenju Na potoku ili Uz potok). Kada je došla Austrija, ulicu koja se u međuvremenu produžila sve do u vrh ciglana nazvala je Uz Koševo. U Kraljevini Jugoslaviji ulica je po onoj džamiji iz sna nazvana Alipašina. A 6. rujna 1947, na svečanoj sjednici Narodnog odbora grada Sarajeva, Alipašina je pretvorena u Moskovsku, u čast glavnoga i najvećeg sovjetskog grada, koji je upravo slavio šesto godina postojanja. To se ime održalo nepunih pet godina, kada je, u inat još uvijek živome i vječnom Staljinu, postala Ulicom Đure Pucara-Starog. Ali već 20. ožujka 1954, nakon partijske odluke da se po živim ljudima ne imenuju mrtve stvari, ulice, trgovi, parkovi ili gradovi, i da Tito bude jedini izuzetak, jer je samo Tito vječan, jedan je Đuro zamijenio drugog, i tako je rođena Ulica Đure Đakovića.

U toj si se ulici, u Kafani Šetalište, jedne subote prvi put poljubio s curom. Vodio si je u Kinoteku, američki film “O jagodama i krvi”. Čekao je s kupljenim kartama. Dva žućkasta papirića, slična bonovima za radničku menzu, koje si poslije dugo čuvao.

Za sve su zapravo krive Sarine ruže, ali bit će najbolje da krenem od početka.

Helena, Gabi, Sara i ja smo postale najbolje prijateljice. Iako različitih godina, a i kao osobe ne puno slične, naša izbjeglička sudbina i jedna zajedno odrađena sezona u hotelu uspjela nas je tako vezati da smo postale skoro nerazdvojne. Kad bih uspjela opisati tu sezonu, svima bi bilo jasno i kako i zašto. Reći ću samo da je vlasnik hotela u kojem smo radile, gospodin Kroetschild, imao osim ovako blesavog imena narav koju ni on sam nije lako mogao trpjeti a kamoli njegova okolina. Najteže je bilo njegovim radnicima, među kojima smo, te jedne sezone, bile nas četiri. Užas tih iskustava 16-satnog rada i krvarenja nožnih prstiju, s plaćom za koju nismo uspijevali ni stanarinu platiti, vezao nas je onim odnosom ljubav-mržnja tipa “sad znam sve o tebi, bila bi u stanju i g…. jesti, meni se ne možeš prodavati pod pametna”.

Naše druženje je, zapravo, započelo tek kad je ovo iskustvo već nekoliko godina ostalo iza nas. Šest godina je bilo potrebno da ustanovimo kako naše međusobno izbjegavanje više nije potrebno da bismo sačuvale duševni mir. Tad je Gabi radila u starom djelu grada, gdje je i ljeti i zimi bezbrojnim turistima prodavala lijepo formirane mirisne svijeće. Helena je kuhala kave i prodavala kolače u najboljoj slastičarnici na drugom kraju grada. Između njih dvije radile smo Sara i ja. Sara je aranžirala i prodavala cvijeće, a ja sam pekla i prodavala kokoši u samom gradu, na pola puta između Helene i Gabi. Jednom prilikom smo se dogovorile da proslavimo bijeg od gosp. Kroetschilda i dobro snalaženje na našim novim radnim mjestima te se redovito nalazimo svake prve srijede u mjesecu, odemo u neki zgodan restoran i porazgovaramo.

Tako je došlo do sudbonosnog susreta prve srijede u septembru. Tad je započeo moj zao udes, a da se ništa još nije moglo niti naslutiti.

Sara nam je rezervirala stol u dobro posjećenom restoranu izvan grada, dotjerale smo se u Heleninoj garsonijeri, a do restorana nas je odvezla Gabi u svom novom golfu.

Atmosfera je bila ugodna i čak niti naporni konobar, koji je u nama prepoznao kolegice, nije nam uspio svojim nedoraslim vicevima pokvariti dobro raspoloženje.

Kad je jelo bilo poručeno, Sara je pred svaku od nas stavila po ružu. Mlade, napola otvorene cvjetove koji su trebali pokazati njenu radost zbog našeg susreta.

Bila je srijeda, prva srijeda u septembru, moja ruža je mirisala i nije dala niti naslutiti što me još čeka. I dan danas se pitam kako sam mogla biti toliko glupa da ne pretpostavim što će se sve desiti. Te večeri sam možda još i mogla zaustaviti grudvu, koju je Sara, ništa i ne sluteći zavaljala. Mogla sam se izvući nekom neupadljivom šalom ili upadicom, ali ja grudvu nisam još primijetila.

Prve srijede u oktobru bilo je već kasno.

Bile smo u drugom restoranu i konobar je bio ljubazan i učtiv. Nalio nam je piće i diskretno se povukao.

U tom momentu je Helena pred svaku od nas stavila po puslicu od kokosa. Ukočeno sam buljila u puslice, koje u Heleninoj slastičarnici serviraju gostima uz kavu i hladni trnci su mi se u nadirućoj slutnji brzinom munje spustili niz kralježnicu. Te večeri mi nitko i ništa nije uspio spasiti raspoloženje. Po glavi mi se vrzmala jedna jedina misao i molitva “Dragi Bože, ne dozvoli, molim te, da Gabi sljedeći put donese svakoj po svijeću, inače sam gotova”

Dao je i ja sam stvarno bila gotova.

Narednog jutra me u ogledalu sačekao neki novi lik, s crnim podočnjacima i očajem u očima. Kokoši! Čuj, molim te, od svega na svijetu bas kokoši! O Bože, kakav očaj. Što sad da radim? Da im poklonim neku knjižicu? Pa ja sam germanista! Ne dolazi u obzir! Helena je ortodont, Gabi tehnički crtač, Sara ekonomistica. Jesam li ja možda dobila kupo-prodajni ugovor ili bokocrt, možda umjetnu čeljust? Ne! Mora dakle biti ovo što sad radimo, a ne ono sto smo izučile.

A da im poklonim po četvrtinu? Jesam li ja dobila četvrtinu puslice, svijeće ili ruže? Nisam! Mora dakle biti cijela.

Da kupim? Ismijale bi me. Dokazivanje hrabrosti po samoposlugama smo, doduše. ostavile zajedno sa pubertetom iza nas, ali ako kupim, mislit će da se nisam usudila i to zato što sam starija od njih skoro deset godina. Čuj da se ne usudim?!

Cijeli mjesec sam grozničavo tražila posao u nekoj parfumeriji ili knjižari. Bezuspješno. Sastanak prve srijede u decembru morale smo odgoditi jer sam se ja razboljela. Imala sam vrućicu i halucinirala.

Onda je ipak došlo vrijeme i ja više nisam imala kud.

Prekjučer je bila prva srijeda u januaru.

Moj šef, gospodin Vojaccek, srećom nije bio tu kad sam završavala smjenu. Tako sam mogla neprimijećeno zamotati poklone za moje prijateljice.

Restoran koji sam izabrala bio je izrazito miran i slabo posjećen.

Stol je bio u malom, praznom separeu, a konobar jako ljubazan i predusretljiv. Čim nam je ulio vino i povukao se, ja sam, brzinom munje, izvadila moje poklone i razmotala ih po stolu.

Moje prijateljice su ostale bez riječi.

Konobar na žalost nije, a niti moj šef.

Sveta povijest počinje prvom ljudskom obitelji i umorstvom. Kajin ubija svoga brata. Eksplozivni naboj pružilo je pogrešno shvaćanje.

Starohebrejski glagol shaà prevoditelji izražavaju s “biti po volji”. Boštvu bi bila milija Abelova žrtva, a ne ona Kajinova. Odatle hladna i mahnita srdžba koja seže do bratoubojstva. Ali glagol shaà uopće ne izražava sviđanje. Dolazi petnaest puta u svetopisamskom hebrejskom, Starom Zavjetu, a znači “temeljito istražiti”, pomnjivo promatrati.

Najčešći korisnik toga glagola je Izaija kod kojeg dolazi sedam puta. Dvaput je u Jobovim ustima, a jednom je, prilično osorno, obraćajući se boštvu: “Kako to da ne gledaš dalje od mene i ne dozvoliš mi progutati pljuvačku?” (7,19). Ako se Jobu može priuštiti olakotna okolnost zbog gomilanja nevoljâ, nikakve nema David koji se ovako iskaljuje prema boštvu: “Gledaj dalje od mene, da se odmorim” (Psalam 39, 14).

Ni u jednom od tih petnaest slučajeva glagol shaà ne može se uzeti za “biti po volji”. Pa prevoditelji dobro paze da ga tako ne prevode u drugim slučajevima. Čini se apsurdno, ali je navada da prevoditelji mijenjaju znaečenja pojedinih hebrejskih riječi.

Dakle, što se dogodilo? U međuvremenu dobro je maknuti boštvo od eksploziva Kajinove srdžbe. Da mu je bila milija Abelova žrtva od Kajinove, bio bi odgovoran za povod. Zapisan je, međutim, nesporazum između stvora i božanstva, prvi od mnogih, u tegotnu odnosu između zemlje i neba. Kajin žrtvuje prvine od žetve, on je težak. Domišlja čin spaljivanja u počast božanstva, kao uzvrat, jer sve mu pripada. Božanstvo prihvaća neusiljeni potez što ga je domislio prvorođenac ljudskoga roda. Abel tada oponaša brata pa, kao pastir, žrtvuje prvorođne od svoga stada. To je prva krvna žrtva prikazana na kamenom žrtveniku, a zatim spaljena. Diže se u nebo prvi miris mesa koje bijaše živo a potom pepeo. Božanstvo pomno promatra tu novost. Ljudski stvor prvi predlaže, domišlja, započinje. Riječ je o variabli koja izražava neko novo ponašanje, običaje, rituale.

Božanstvo pomno promatra Abelovu žrtvu, a više ne promatra pomno onu Kajinovu, koju je već upoznao i prihvatio.

Kajin sa žalošću primjećuje da mu je Abel oduzeo ekskluzivnu pažnju božanstva. Prevaren je bratovim oponašanjem. Ne ubija ga zbog mržnje već zbog mahnite gorljivosti, da božanstvo ne bi ni s kim dijelio. Kajin ubija zbog fanatične pobude da sačuva odnos bez suparnikâ, zbog puke ljubomore.

Božanstvo traži da položi račun gdje je Abel. On odgovara potanjem: “Zar sam ja čuvar svojega brata?” Jest. To pitanje već je obrazac ljudskog odnosa: svatko je čuvar vlastitoga brata. Od Kajina nadalje je tako. Tko to niječe riječima, djelima, propustom suučesnik je prvoga bratoubistva.

Lois Anvidalfarei svjedok je tog zločina. Tek je malo zakasnio na scenu, u polje, nije vidio zasjedu, koja je upravo okončana. Abel je na zemlji, njegova krv počinje zapomagati/kričati (“Glas krvi tvojega brata kriče prema meni sa tla”). Kajin je odbacio oružje, sprema se pobjeći od ponornoga čina što ga je počinio. Satro je čitav jedan rod, nitko neće biti Abelovo dijete. Neizmjernost nebrojenoga potomstva zbrisana je. Lois Anvidalfarei vidi Abela kako se kotrlja u praznini prve smrti.

Zatim pomnjivo promatra Kajina. Lois Anvidalfarei upotrebljava hebrejski glagol shaà, e da bi fiksirao kretnju Kajina, praoca ubojicâ. Promatrač je prikovan na fotogram utisnut u mrežnicu Loisa Anvidalfareïa, a odatle iscurio u tamu bronce. Kajin se okreće, nije važno kamo, ni on sam ne zna. Okreće se ne bi li se udaljio od zemnoga epicentra svoga života. Taj čin ostat će polazište svakog bijega. Ostatak njegovog života bit će obodnica obasjana tom točkom.

Prije mnogo godina vidjeh na polju Loisa Anvidalfareïa tu broncu Kajina. Rekoh Loisu da bih je kupio. On osobno, sa suprugom Robertom pjesnikinjom na tri jezika, dođe i donese mi je. Priredio sam postolje od bijela cementa na koje da ju se pričvrsti. Sada stoji u prostoriji pretrpanoj knjigama.

*

Kajinov kip

Nabavio sam brončanoga Kajina. Već je bez oružja.,
na pol je okrenut, odvaja se od zasjede
svome bratu i naraštaju.
Niži je od mene, široke šake, ispružene,
gurnem je letimice ili mu je zgrabim hotimice
pa se zaustavim. Ne znam je li ljevak,
stišćem li onu koja je kriva ili onu drugu. Znam da je kasno.
Bio je i jedan Abel, ispružen na boku,
ruka na licu da zaštiti ništa. Nisam ga uzeo,
njegovo tijelo tražilo je prostor kakvoga kod mene nema.
Kajin je u prolazu, hitar da se ukloni, Abel ne, na zemlji je
da gleda život kako slijedi kao pas ubojicu.
Abel ne umije stajati zatvoren u sobi,
Kajin da, u vlazi sjene, pokraj knjigâ
traži zaklon koji nije oprost.

*

Tekst objavljen u monografiji Philippe Daverio, Lois Anvidalfarei, izd. Skira, Genève-Milano, 2013., str. 40-41; na str. 42-43 prijevod toga teksta na njemačkom, a na str. 200-201 i na engleskom – prim. prev.

Pjesma objavljena u zbirci stihova L’ ospite incallito, izd. Giulio Einaudi editore, Torino 2008., str. 10.

*

Preveo i priredio Tvrtko Klarić

Na Muzeju grada Koprivnice Antonio Grgić je izradio privremenu urbanu intervenciju Ius Gladii (Pravo mača).

Radi se o plastičnom crijevu za polijevanje trave koje je postavljeno u metalni držač za zastave. Držač služi da nosi jarbol sa zastavom, kao falusoidni simbol moći dodatno označenog simbolima trenutnog nositelja moći (kralja, carstva, države…). Postavljeno crijevo zbog svoje mekoće visi prema dolje kao dekonstrukcija reprezentacije okolnih vertikalnih falusoidnih simbola moći. Najbliži simbol je postavljen na zgradu Muzeja koja je bila nekada bila Gradska vijećnica. Radi se o metalnoj ruci s mačem kao simbola gradske vlasti koja je u srednjem vijeku od kralja dobila dozvolu da sudi na smrt (srednjovjekovni latinski naziv za tu povlasticu je “Ius Gladii”, na hrvatskom “Pravo mača”, otuda i naziv ovog rada). Ostala dva repretenta vertikalne moći su tornjevi dviju katoličkih crkvi. Za razliku od mača koji je metalan i od tornja koji je zidan, ova intervencija je od mekane plastike, savitljiva je, prozirna i mekana. I bez ikakvog simboličkog sadržaja u sebi. Tek postavkom u kontekst tolike koncentracije falusoidnih reprezenata moći (koja je samo po sebi nevidljiva, ali je sa nekog dalekog mjesta delegirana), i ova crijev dobiva svoj simbolični sadržaj negacije okolnih simbola. Ako gledamo ovaj urbani pejzaž kao rečenični i jezični sustav, odjedanput se ovom intervencijom pojavljuje upitnik unutar tog strogo definiranog sustava.

Ova instalacija će biti postavljena tjedan dana.

Tek usput, danas je predsjednik Republike, g. Josipović, u posjetu Koprivnici.

*

*

*

*

*

*