Otprilike je 66 godina prošlo otkada je umro njemački pisac, dramatičar i pjesnik Wolfgang Borchert. Jedan je od najvažnjijih poslijeratnih pisaca u njemačkom govornom području. Njegovo djelo u Njemačkoj je uvršteno u takozvanu “Trümmerliteratur” (književnost razvalina), i odavno je postalo dio školske lektire, a time – kako se to često događa s piscima i knjigama koje su ušle u školsku lektiru – osuđeno na zaborav, jer je društvo delegiralo njegovo čitanje školama i – nastavilo dalje. Wolfgang Borchert rođen je 1921. godine u Hamburgu, još kao mladić je počeo pisati, a zapravo je htio biti glumac. Godine 1941. pridružio se grupi putujućih glumaca, ali se već nakon nekoliko mjeseci morao javiti vojnoj službi i krenuti sa Wehrmachtom u rat, i to u Rusiju). Tada mu je bilo osamnaest godina. Teško ranjen, bolestan, zaražen kojekakvim infekcijama, pogotovo na jetri, vratio se na kraju rata u Njemačku. Bio je jedan od bezbroj vojnika širom Europe koji su se vratili na jedno mjesto koje im je nekad bilo dom i koji se tamo više nisu mogli snaći. Vratili su se majkama, koje više nisu bile žive, ženama, koje ih nisu prepoznavale, djeci, koju su vidjela prvi put i koja su ih se plašila. Umro je 1947., s navršenih 26. Dvije godine imao je za pisanje, najviše toga napisao je u bolesničkoj sobi. Znao je da nema vremena. A tako je bio željan života. Pisao je pjesme, priče i tekstove za kazalište i u njih ubacio svu tugu i očaj svog iskustva. Kada govori o ratu, radi to nevjerojatno intenzivno. Heinrich Böll, koji bi, usput rečeno, baš danas slavio 96. rođendan, piše o njemu: “Bio je jedna od žrtava, iza praga rata dan mu je kratak rok, da kaže tim, milošću povijesti preživijelim, što mrtvi, kojima je i on pripadao, nisu više mogli reći: da su njihova tromost, njihova ravnodušnost, njihova mudrost, njihove laskave riječi, najveća laž. Glupi patos zastava, tresak počasnog pucnja i dosadni heroizam žalobne koračnice – sve je to tako svejedno mrtvima. (…) Beckmannov dijalog s anonimnom pukovnikom u ‘Vani pred vratima’ teži je od svake humane ravnodušnosti, teži od Pilatova umornog slijeganja ramenima. U tom dijalogu polaže račune, traži odgovornost za jedanaest očeva, sinova, braće, jedanaest od više milijuna – ali Beckmann ne dobiva odgovor, teret ostaje na njegovim leđima, i oni ga šalju u hladni prostor ravnodušne povijesti, gdje cvijeće koje mrtvi više ne vide i kruh kojeg više ne jedu nemaju značenja.”

Kazališni komad “Vani pred vratima” prvi je put izveden 13. veljače 1947. godine u emisiji na radiju “Norddeutscher Rundfunka”, dva dana nakon Borchertove smrti. Ovo je odlomak:

Beckmann: O ne, gospodine pukovniče! O ne! U tim noćima, kada dolaze mrtvi, mjesec je blijed i bolestan. Tad je kao trbuh trudne djevojke koja se utopila u potoku. Tako bijel, tako bolestan i tako okrugao. Ne, gospodine pukovniče, mjesec je blijed u tim noćima kada dolaze mrtvi, njihovo krvavo stenjanje smrdi žestoko kao mačje govno, sve do mjeseca. Krv. Krv. Onda se dižu iz masovnih grobnica u istruljenim zavojima i krvavim uniformama. Dižu se iz oceana, iz stepa i ulica, dolaze iz šuma, iz ruševina i močvara, crno zamrznuti, zeleni, raspadnuti. Iz stepa se dižu, jednooki, bezubi, jednoruki, bez noge, rastrganih utroba, bez kalote, bez ruke, izrešetani, smrdljivi, slijepi. Kao strašna plima dolaze, nepredvidljivog broja, nepredvidljive patnje! Strašno nepredvidljivo more se izlilo iz korita svojih grobnica i širi se, kašasto, boležljivo i krvavo nad svijetom. I onda mi kaže general krvavih crta: Dočasniče Beckmann. Vi preuzmite odgovornost. Odbrojavajte. I ja stojim pred milijun cerekajućih kostura, pred fragmentima, hrpama kostiju, s mojom odgovornošću, i puštam im da odbrojavaju. Ali braća ne odbrojavaju. Klecaju čeljustima, ali ne odbrojavaju. General naređuje pedeset sklekova. Krhke kosti zveckaju, pluća pijuću, ali ne odbrojavaju! Je li to možda pobuna? Gospodine pukovniče? Otvorena pobuna?

(…)

Beckmann!, viču. Dočasniče Beckmann! Uvijek dočasniče Beckmann. I urlanje se približava, životinjsko kao Bog, viče, nepoznato, hladno, ogromno. I urlanje raste i kotura se i raste i kotura se. I onda urlanje raste i tako ogromno guši da ne dolazim do zraka. I onda vičem, vičem glasno usred noći. Moram urlati, tako strašno urlati. I od toga se uvijek probudim. Svake noći. Svake noći čujem koncert na ksilofonu kostiju, svake noći zbor govora, i svake noći to strašno urlanje. I onda ne mogu zaspati, jer sam preuzeo odgovornost. Da, preuzeo sam odgovornost. I zato dolazim k vama, gospodine pukovniče, jer želim konačno spavati. Konačno spavati. Zato sam došao, jer želim konačno spavati.

(…)

Beckmann: Odgovornost. Vraćam odgovornost! Jeste li zaboravili, gospodine pukovniče? Četrnaesti veljače. Kod Gorodoka. Bilo je 42 ispod nule. Tada ste došli na naš položaj, gospodine pukovniče, i rekli ste: Dočasniče Beckmann. Ovdje, vikao sam. I onda ste rekli, i Vaš dah se zalijepio kao mraz na krznenom ovratniku – točno se sjećam, jer ste imali vrlo lijepi krzneni ovratnik –onda ste rekli: Povjeravam vam odgovornost za 20 momaka. Istražite šumu istočno od Gorodoka i po mogućnosti zarobite nekolicinu, je li jasno? Jasno, gospodine pukovniče. I onda smo krenuli i istraživali. I ja – ja sam preuzeo odgovornost. Istraživali smo cijele noći, i onda se pucalo, i kad smo se vratili na položaj, falilo je jedanaest momaka. I ja sam imao odgovornost. To je sve, gospodine pukovniče. Ali sada je rat gotov, i ja želim spavati, ja vraćam odgovornost, ne želim je više, vraćam je, gospodine pukovniče.

Da, da, gospodine pukovniče. Odgovornost nije samo prazna riječ, nije kemijska formula po kojoj se svijetlo ljudsko meso pretvara u tamnu zemlju. Ne može se dopustiti da čovjek umire za praznu riječ. Moramo nekamo ići s tom odgovornošću. Mrtvi – ne odgovaraju. Bog – ne odgovara. Ali živi, oni pitaju. Pitaju svake noći, gospodine pukovniče. Kada ležim budan, onda dolaze i pitaju. Žene, gospodine pukovniče, tužne, tugujuće žene. Stare žene sa sijedom kosom i tvrdim ispucanim rukama . Mlade žene sa osamljenim čeznutljivim očima, djeca, gospodine pukovniče, mnogo male djece. I ona šapću u mraku: Dočasniče Beckmann, gdje mi je otac, dočasniče Beckmann? Dočasniče Beckmann, gdje mi je muž? Dočasniče Beckmann, gdje mi je sin, gdje mi je brat, dočasniče Beckmann, gdje mi je zaručnik, dočasniče Beckmann? Gdje, gdje, gdje? Šapću dok ne svane. Samo ih je jedanaest, gospodine pukovniče, kod mene ih je samo jedanaest. Koliko ih je kod vas, gospodine pukovniče? Tisuću? Dvije tisuće? Da li dobro spavate, gospodine pukovniče? Onda vam sigurno ne smeta kad vam uz vaše dvije tisuće dajem još mojih jedanaest. Da li možete spavati, gospodine pukovniče? S dvije tisuće noćnih duhova? Da li uopće možete samo jednu minutu živjeti da ne vičete, gospodine pukovniče? Da li po noći dobro spavate? Da? Onda vas to ne dira, onda ja mogu konačno zaspati – ako ste tako ljubazni da je primite nazad, tu odgovornost. Onda mogu mirne duše spavati. Mirne duše, to je to, mirne duše, gospodine pukovniče! I onda spavati! Bože moj…

Wolfgang Borchert: Draußen vor der Tür. Rowohlt 1956.

Gradonačelnik susjedne općine Woergl pozvao me na Weihnachtsfeier i time izazvao najveću poslijeratnu moralnu krizu. Moju. Znala sam još od lani da će me zvati, ali sam mislila: “Ih, dogodine … Dogodine – tko živ, tko mrtav! Možda će i zaboraviti. A možda će i vlada zglajzat, bit će izbori, OEVP izgubi i eto ti začas Woerglu novog gradonačelnika. Što će on znati koga je stari obećao zvati da s njim slavi Božić”. Zglajzala vlada, bili izbori, gradonačelnik ostao. I još nije ni zaboravio! Što ću sad?

Najprije mi je palo na pamet najjednostavnije rješenje – da ne odem. Da kažem kako moram na roditeljski te ću malo zakasniti, pa kad poslije ne dođem, reći ću da je roditeljski potrajao duže nego sam mislila. Ovo bi rješenje bilo jako jednostavno i zgodno jer ja stvarno istu večer imam roditeljski. No pitanje je onda što bih mogla slagati onim našim iz uprave kad oni budu organizirali proslavu. A da ne odem niti na jednu, stvarno nema smisla, odmah bi me potvorili da je to zato što sam auslaender. A ja zapravo i idem jedino zbog toga sto sam auslaender. Jedini u mojoj firmi pa se, htjela-ne htjela, moram ponašati prema tome. Kao zastupnik svih auslaendera. Ako netko, naime, ne dođe kad je iće i piće džabe, onda se odmah zna da nije Austrijanac već auslaender. Pa sigurno nije imao što obući.

Ma vala, kupit ću bar bluzu pa kud puklo. Hlače mogu od lani, razradit ću strategiju tako da ne moram ustajati i odlaziti u WC, a pod stolom svakako nitko ne vidi. Jedina mi je muka što moram prva doći i zadnja otići.

Da znaju ovi gradonačelnici kakav su nama belaj ove večere …?!

Najprije sam pretumbala sav ormar. Svoj, pa Jelenin, pa Sandrin. Ništa zgodno za večeru s glavešinama koji mjesec dana unaprijed počnu slaviti (bit će i naš gradonačelnik). Stvarno moram kupiti, a nijedna se prodavaonica ne zatvara zauvijek, pa ne prodaje robu pošto-poto, samo da je se riješi.

Tu ja, dakle, stvarno nemadnem kud nego se spremim u kupovinu po regularnim cijenama.

U Shikhu jeste shik, ali je sigurno skupo, pa ja uđem u Simpl; ako je jednostavno, onda je i skromno, ako je skromno, sigurno nije skupo. Osim toga, tu radi Bruno, a čula sam da je Bruno, da izvinete, peder. A za njih se zna, nije da ih hvalim, Bože sačuvaj, da imaju osjećaj za odijevanje, da to nije normalno (gdje će i bit).

Dakle, izmakne se Bruno, gleda, odmijera, prebire nešto prstima lijeve ruke po prstima desne, pa pucne jezikom i iznese nešto što čovjek ni u snu ne bi sam izabrao. Do sad sam nekoliko puta isprobala njegovo umijeće i svaki put su me, kad izađem iz kabine, čekale odgovarajuće cipele, šalovi, jakne i neko nepoznato lijepo ogledalo. Svaki put sam do sad jačala karakter odolijevajući iskušenju, pa me ovaj put Bruno ignorirao pola sata i gotovo se rasplakao kad je vidio da ja uporno razgledam, a ja sam ga tješila i jedva ga uvjerila da ću, ovaj put, stvarno nešto i kupiti.

Sav sretan zalepršao je rukicama, otišao bez sekunde dvoumljenja do police i donio nju: Vou! Ja po običaju odmah za cijenu. Vou! U usporedbi s ostalim bluzama u prodavaonici: tako-tako, u usporedbi s mojim primanjima: tako-tako, ali mislim se ja – neobrađen izrez, po dnu neki visuljci nezavršeni, ako bude lijepo stajala nagovorit ću ga da cijenu malo spusti.

Kad sam je obukla tako mi je lijepo mazila kožu da mi je došlo da je više nikad ne skinem, ili da što prije izađem iz kabine. Bruno umirio svoje prste, stoji i gleda me i nisam ni morala pogledati u ogledalo da bi mi bilo jasno – savršeno!

Dakle, vrijeme je za pregovore oko cijene. Zaustim ja da pitam, a on, kurva, sjetio se, pa da me preduhitri, kaže da im je samo još jedna ostala, da su i imali samo po jednu od svakog broja, čista vuna lijepo prerađena da ne žulja i ono što visi čista svila, sve po najnovijoj modi – neobrađeno i visi. Pričao je valjda i kad sam ja izašla da uhvatim zraka i da još jednom razmislim. Prvi put sam prohodala po prodavaonicama kad nije sniženje čisto radi usporedbe i vidim ja da je cijena normalna. Razgledala sam i uspoređivala, mislila se – ako je moja, čekat će me, ako nije, nosit će je netko drugi, a ja ću opet prekopati ormar.

Ma, vala, neću u onim stvarima što sam dobila od Karitasa, pa makar!

Vratim se i kupim!

I priča bi ovdje sretno završila da me nije, kad sam došla kući, čekala u poštanskom sandučiću karta od mame i tate.

Čestitaju mi imendan kartom i tekstom:

Potrebna su mi
dobrodošlicom
ozarena lica mnoga,
i to svakog trena,
potreban mi je prijatelj
i to što veći,
potrebni su mi
mostovi viseći
preko mržnje,
preko nesporazuma
nepremostivoga.

I tu se ja rasplačem. Tko će mi reći do mama i tata što mi treba, otkud mi ideja da mi je potrebna baš nova bluza, a svi mi prijatelji i lica ozarena dobrodošlicom ostala i čekaju u Bosni, otkud mi ideja da su mi dovoljni mostovi viseći preko mržnje, da mogu biti sretna sto sam mržnju premostila kad još nemam dovoljno za one preko nesporazuma?

80 eura! Pa ćaćinu sam penziju potrošila na neobrađenu bluzu! Samo da pokažem da nismo ni mi auslenderi zadnji. Kao da je do bluze!

Ako do večeras prestanem plakati, otići ću proslaviti Božić gotovo mjesec unaprijed sa svim glavešinama Kufsteina i Woergla (čudan svijet ovi Austrijanci – vjenčaju se unazad, a Božić slave unaprijed!).

Ali, obećavam da ću biti s dragim licima koja će me čekati kod kuće. Ozarena dobrodošlicom. Pa ću nazdraviti jednom za ta lica i za Božić i za Bajram. Svijetlit će mi baklje badnjačke na podzidi fojničkog samostana i bajramska svjetla na munari. Pjevat će mi noćas još jedanput Tomica i Mirče, svirati Ivica i pričat Džajina violina, topiti se u ustima baklava rahmetli Zade.

Sve na račun gradonačelnika Woergla.

Tako će mi se bluza isplatiti. Kad već nisu dali da im je vratim!

Među prvima krenuše filozofi Marx, Hobbes, Descartes, Schopenhauer,
a na kraju i Montaigne; jesen/zima prva, Sarajevo.
Zatim su na redu romanopisci Dumas, Dickens, Gogolj,
posljednji je bio Šalamov da rastopi se u peći
sa svojim pričama iz Kolime jesen/zima druga.
Te godine sve do maja riječi su trpjele pakao da bi dale toplinu.
Treće godine opsade izgori polica teatra,
prvo Brecht, zatim kako koji stigne Strindberg, Shakespeare, Racine,
a na kraju u suzama i Čehov.
Četvrte godine na red je došla poezija,
ali rat završi i poštedi je.
Plameni poredak: posljednja određena poezija,
u ratu najpreča.

*

S talijanskog preveo Tvrtko Klarić

Prevodilačka tarapana završna

*
Sad evo Verlenovog čuvenog soneta Moj prisni san (Mon rêve familièr):

Je fais souvent ce rêve étrange et pénétrant
D’une femme inconnue, et que j’aime, et qui m’aime
Et qui n’est, chaque fois, ni tout à fait la même
Ni tout à fait une autre, et m’aime et me comprend.

Sanjam često taj čudni i prodorni san
O jednoj neznanoj ženi, i koju volim, i koja me voli,
I koja nije, nikada, ni sasvim ista
Ni sasvim drugačija, i voli me i razumije.

Car elle me comprend, et mon coeur, transparent
Pour elle seule, hélas ! cesse d’être un problème
Pour elle seule, et les moiteurs de mon front blême,
Elle seule les sait rafraîchir, en pleurant.

Jer me razumije, i moje srce, prozirno
Samo za nju, avaj! presta biti problem
Samo za nju, i znojenja mog blijedog čela,
Samo ona zna rashladiti, plačući.

Est-elle brune, blonde ou rousse? – Je l’ignore.
Son nom? Je me souviens qu’il est doux et sonore
Comme ceux des aimés que la Vie exila.

Je li smeđa, plava ili riđa? – To ne znam.
Njeno ime? Sjećam se da je blago i zvučno
Kao u onih voljenih koje Život izgna.

Son regard est pareil au regard des statues,
Et, pour sa voix, lointaine, et calme, et grave, elle a
L’inflexion des voix chères qui se sont tues.

Njen pogled je sličan pogledu statua
I u svom dalekom, i mirnom, i dubokom glasu ima
Modulacije dragih glasova koji su ućutali.

Moj prepjev:

Često u snu čudnom i prodornom snijem
Neznanku što ljubav ljubavlju mi vraća,
Nije sasvim ista, nikada, niti je
Sasvim druga, ali voli me i shvaća.

Jer me shvaća, srce, prozirno cijelo
Tek za nju, vaj! problem prestalo je biti
Tek za nju, a znojno i blijedo čelo
Tek ona, plačući, zna mi rashladiti.

Je li smeđa, plava, riđa? – Ne bih znao.
Ime? Pamtim: zvučno i blago je kao
U voljenih koje izgna Život ovaj.

Njen pogled je kao pogledi kipova,
A glas, dalek, miran, dubok, sliči više
Na glasove drage što zanijemiše.

Ponoviću: kad napravim ovakav prepjev, što mi se danas dešava mnogo češće nego ranije, jer moje prevodilačko i pjesničko iskustvo neprekidno raste, sjetim se Česlava Miloša koji je rekao da je, u prevođenju, najvažnija stvar pronaći u svome jeziku formulacije dovoljno zgusnute da neoštećenu prenesu pjesnikovu misao. Kako ste vidjeli, našao sam ih, i to s lakoćom. Evo Mićevićevog prevoda koji je takov da moram, kao Papljani, kazati: E lijep li je, četiri mu majke zakukale!

Često sanjam čudni san što me osvaja
o neznanki koja ljubit bi me htela,
i koja me, večno drukčija i vrela,
voli i svu dušu s mojom dušom spaja.

Ona shvata moje srce puno vaja,
shvatila je, avaj! mene čim me srela.
Samo ona može s moga bledog čela
otkloniti setu i dati mu sjaja.

Ne znam je li smeđa, crna ili plava.
Ime joj zvučnošću svojom očarava
Ko imena onih koje Život ubi.

Kao pogled kipa i njen pogled drema
a njen glas, ozbiljan, i tih, dok se gubi,
seća na glas dragi onih kojih nema.

Ovom prepjevu Mićević je dao naslov Moj svakodnevni san, pa bi ga možda trebalo upitati: zar srpski jezik, musje Čarobnjače, ne zahtijeva da kažete “svakonoćni san”? Ali neću ga to pitati, jer znam da je banjalučki plemić osjetljiv kao mimozica i osvetljiv kao papina mazga iz Dodeove priče, pa bi me mogao, u četničkom dnevniku Vesti, ponovo zasuti ko zna kakvim prostaklucima.

Možda bi ovdje bila na mjestu jedna obazriva, Zogović bi rekao “bojažljiva napomena”: pjesnik jeste, doduše, kazao da taj san često sanja, ali zar to priznanje ikome, svejedno je li prevodilački mag, ili je pak diletant, kao Kolja Mićević, daje pravo da ga proglasi “svakodnevnim”? No ta bi me zamjedba, bojim se, izložila opasnosti da mi Mićević opet održi bogovsko predavanje iz francuskog jezika, neoborivo dokaže da je “svakodnevan” jedini ispravan prevod pridjeva “familier” i udarcem bakandže u krsta izbaci mi iz učionice zbog toga što sam ubijeđen da naslov Mon rêve familièr znači Moj prisni san.

Stoga ću se držati isključivo činjenica. U tekstu Dve verzije ‘Morskog groblja’ Kolja Mićević kaže: “U prvoj verziji preveo sam Valerijeve ‘phrases familièrs’ kao ‘svakodnevne reči’; u drugoj verziji, međutim, opredelio sam se za ‘prisne reči’, što deluje bolje, tačnije i prisnije”, pa ipak se, u naslovu Verlenovog soneta, opredelio da snu, od kojeg teško da ima ičeg prisnijeg u ljudskom životu, prikatari epitet “svakodnevni”, jer taj amater, a nekad i teški diletant, često prevodi kako mu se digne.

Šta li bi mogle značiti, i da li uopće išta znače Mićeviće riječi iz prve strofe: “koja ljubit bi me htela”? Razumije se da ne znače i da ne mogu značiti ništa: ova iz maloga mozga izvađena izmišljotina je isključivo posljedica njegovog očajničkog napora da sačuva abba abba rime u katrenima originala, a tu je i zato da ovaj prevod obogati krupnom besmislicom, jer iz četvrtog stiha doznajemo da neznanka pjesnika voli, a ovo mićevićevsko oću-piškit-neću-piškit ne može da ne izazove smijeh: nije u njegovim prevodima rijetkost da se, u istoj strofi, kao u prevodu Nervalovih Stanci, drugi stih ne osvrće na ono što je kazano prvim, ili da, kao u ovom prevodu, četvrti stih uopće ne benda šta je kazano drugim.

Na temelju običnih, čak pomalo prozaičnih riječi iz originala: “voli me i razumije”, prevodilac Mićević koji, kako sam u ovoj knjizi već pokazao, pati od hroničnih lirskih proljeva, napravio je iskaz “i svu dušu s mojom dušom spaja” od kojeg umalo nisam bacio ključ na grlo, ne samo zato što njegove jeftine poetizacije izazivaju duboko gađenje, već i zato što je tom bednom izmišljotinom zapravo ponovio ono što je tren ranije kazao riječu “voli”.

Mićevićevo laganje vrhuni u tvrdnji da je nezanka “vrela”, mada Verlen malo kasnije kaže da sanjana neznanka suzama rahlađuje njegovo znojno čelo i da, uz to, ima pogled kipova, a jedan tumač kaže da je to pogled sa onog svijeta, kao Laurin u jednom Petrarkinom sonetu, dok drugi veli da je to pogled nadgrobnog kipa, u svakom slučaju ta žena jeste nešto kao posrednik između pjesnika i njegovih mrtvih, pa ipak joj je Mićević prifasterio epitet “vrela”, ali to je zapravo mila majka u poredbi sa nečim kudikamo gorim: svom glupom sroku “htela”- “vrela” – i to veoma glupom, jer su se u njemu srepile dvije laži: niti bi ga neznanka htjela ljubiti, jer ga već ljubi, niti je vrela – Mićević je prinio na žrtvu nezaboravne Verlenove riječi da ta žena “nije sasvim ista, nikada, niti je / sasvim druga”, koje su duša prve strofe i uz to prvorazredna poezija: Verlen se ovdje, sa elegantnom lakoćom, poslužio postupkom koji filozofi nazivaju negativnom definicijom: kad je teško, ili nemoguće, ili pak ne želiš kazati šta nešto jeste, reci šta sve nije, time ćeš omeđiti njegovu bit ne pominjući je.

Kad ne bih poznavao original, zakleo bih se u šta god hoćete da “moje srce puno vaja” iz druge stofe nije napisao jedan od najvećih francuskih simbolista, nego Vojislav Ilić Mlađi, ili da je od Mlađeg prepisan – takva je sablja od prevodioca taj Kolja Mićević i toliko je bila lakovjerna jugoslovenska čitačka publika koja je u njemu vidjela “čarobnjaka riječi”, kako ga i danas poneki zovu.

A drugi, treći i četvrti stih druge strofe spada u klasične zločine nad poezijom za koje se Mićević, izgleda, specijalizirao kad je, kao stipendista, u Francusku išao usavršavati svoje znanje jezika. Umjesto plesa misli (i plesa riječi, dodao bi A. G. Matoš) kojim očarava čak i bukvalni prevod Verlenovih stihova: “i moje srce, prozirno / Samo za nju, avaj! presta biti problem / Samo za nju”, Mićević nam nudi bednu prozu: “shvatila je, avaj! mene čim me srela” od čije maloumnosti bi možda i hercegovački poskok crkao, a u svakom slučaju pašu joj Ćopićevi stihovi iz romana Orlovi rano lete: “Ništa nema da te brine, / od ovoga pacov gine!”, jer bi Verlen morao biti klasičan debil, a ne veliki pesnik, da bi uzviknuo “avaj” zato što je draga razumjela! Mićević ne kapira, što mu se ne dešava ni prvi ni posljednji put, ono što prevodi: pjesnik se vajka da je njegovo srce za sve ljude, osim za sanjanu neznanku, ostalo neprozirno, i zato je problem za svakoga, osim za nju.

Uz to, samo je teški zvekan mogao izbaciti iz pjesme inventivnu sliku ženskih suza koje rashlađuju pjesnikovo oznojeno čelo i zamijeniti je stihovima koji kao da su pozajmljeni iz jedne od trećerazrednih Dučićevih pjesama o ljubavi: “Samo ona može s moga bledog čela / otkloniti setu i dati mu sjaja”. Ne jednom, nego stotinama puta ovaj prevodilac je, pred očima zadivljene čitalačke publike u Pokojnici, u banalnost pretvarao prvorazrednu poeziju, i na taj način stekao titulu mađioničara. Jedan primjer. U prvoj od četiri pjesme pod naslovom Spleen iz Cvijeća zla Bodler kaže:

Rien n’égale en longueur les boiteuses journées,
Quand sous les lourds flocons des neigeuses années
L’ennui, fruit de la morne incuriosité,
Prend les proportions de l’immortalité.

Ništa dužinom nije jednako hromim danima
Kad po teškim pahuljama snježnih godina
Dosada, plod tmurne neradoznalosti,
Dobija proporcije besmrtnosti.

Moj prevod:

I ništa od hromih dana nema dulje
Tih snježnih godina kad teške pahulje,
Čami, plodu tmurne neradoznalosti,
Daju proporcije prave besmrtnosti.

Mićevićev prevod:

Ništa nije duže od trapavih dana
Kad pod teškim prhom snega sa svih strana
Dosada, proizvod sumornog nehaja,
Poprima razmere besmrtog beskraja.

Neću u ovoj stofi analizirati sve prevodilačke “prljavštine”, da upotrijebim mićevićevsku riječ, mada hoću reći da je njegova besmislica “teški prh snega” zbilja nezaboravna, jer od riječi “prh” jamačno nema lakše u našemu, zapravu u Kulenovićevom jeziku: taj pjesnik je u naslovu soneta o rađanju jedne bubice “prhut” skratio u “prh”. Uz to, hoću Mićevića pitati: a đe su ti, bio nejadan, “teške pahulje snježnih godina”? Kakav si ti to kurčev prevodilac kad imaš srca da giljotiniraš sliku koja kaže da, u pjesniku, u njegovoj duši, dok gleda padanje snijega, prolaze čitave godine, čime je bodlerovski neponovljivo i sasma prepoznatljivo izražena ne samo bit dosade nego je naviješteno i unutrašnje vrijeme koje je preplavilo literaturu 20. stoljeća?

Ukratko : kad je, ni od kog prisiljen, sebi natovario na vrat doživotnu obavezu da se, prevodeći sonete, strogo drži katrenskih rima abba abba ili abab abab, Mićević je samog sebe, ni krivog ni dužnog, osudio da, u svojim prepjevima, doživotno ostane budala mnogo veća nego što bi neminovno morao biti, mada se očigledno trudi, valjda po uzoru na Verlenovu sanjanu draganu, da nikad ne bude ni sasvim ista, ni sasvim drukčija blesa.

Ali Verlen se nije proveo mnogo bolje ni u Mićevićevom prevodu tercina: samo vrač Dodikov, i drugi nitko, može kazati zašto je, u prvom stihu prve tercine, umjesto “rouse” (riđ”) stavio “crna”. I u originalu, i u mom prevodu, pridjevi “smeđa, plava, riđa” poredani tako da sugerišu nijanse jedne osnovne boje, jer ovaj sonet je napisao pjesnik koji je u Pjesničkoj umjetnosti rekao:

Car nous voulons la Nuance encor,
Pas la Couleur, rien que la nuance!
Oh! la nuance seule fiance
Le rêve au rêve et la flûte au cor!

Jer mi hoćemo Nijansu još,
Ne Boju, samo nijansu!
Ah! Nijansa jedina zaručuje
San sa snom, flautu s rogom.

Verlenov lov na nijanse, razumije se, nije na boje ograničen; radi se mnogo češće o nijansama osjećanja: sintagma “prodorni san” iz prvoga stiha ovog soneta, naoko je vrlo neobična, ali kad dvaput pročitate original, sama vam se nameće veza sa bolom: san u kojem se javljaju mrtvi liči na prodoran bol, izaziva takav bol, što priziva početak jedne Bodlerove pjesme u prozi iz Pariskog splina: “Que les fins de journées d’automne sont pénétrantes! Ah! pénétrantes jusqu’à la douleur!” (“Kako su prodorni jesenji svršeci danā! Ah! prodorni do bola!”). Ni te nijanse, naravno, nema u Mićevićevu prevodu gdje pjesnika san “osvaja”, glagol koji izaziva želju da, kao Zoran Radmilović u Maratoncima, tom bednom amateru uzvratite: “Ajde?”

Ali radi se i o jezičkim finesama koje Mićević, s velikim zadovoljstvom, uništava u mnogim svojim prevodima, pa i u ovome. Pitanje: “Njeno ime?” koje je u mom prevodu sažeto, ali je sačuvano, dok ga je Mićević izbacio, sugeriše imaginarni dijalog, a posve verlenovski spreg “dragi koje Život izgna” sadrži spoj perifraze i eufemizma, jer pjesnik izbjegava da pomene smrt, kao da ne pristaje na istinu da su njegovi dragi umrli, dok je Mićevićev prevod surovo izravan: “koje Život ubi”, jer mu je trebala rima sa “gubi”. Mogao bih napisati zaseban esej samo o rimi u Mićevićevim prevodima i pokazati da se njome služi kao topuzinom kojom lomi rebra mnogim stihovima, mnogim strofama, pa i cijelim pjesmama.

Uz to, Mićević je uništio i nezaboravnu nijansu u poenti soneta: u originalu, glas žene iz sna liči “na drage glasove koji su ućutali”, a u mom prevodu su zanijemili: pjesnik je odlučio da smrt, onu izričitu, ne pusti u svoj sonet, pa ju je razložio u sugestije. Sonet u kojem se smrt uopće ne pominje pun je smrti, kojoj se barem pjesmom, tačnije, barem u snu, mada ovaj san liči pomalo na uspomenu, duhovno možeš opirati, kao da je jezička igra ostala jedino što se smrti može suprotstaviti, i nema sumnje da stihovi: “glas, dalek, miran, dubok, sliči više / na glasove drage što zanijemiše” žive od suptilne jezičke igre koja bi da smrt liši težine, kako bi bila podnošljivija, mada istodobno tri pridjeva: “dalek, miran, dubok”, kako s pravom veli jedan komentator, konotiraju smrt.

Iz Mićevićevoga prevoda nestalo je tog jezičkog plesa pred smrću, čak sam u iskušenju da kažem plesa Aske pred vukom: glas sanjane žene “seća na glas dragi onih kojih nema”, a usput je pogrešno pročitao pridjev “grave” koji, kad se njim opisuje glas, ne znači “ozbiljan” nego dubok, i da je Marko Darinkin napravio ovu grešku, Mićević bi o njoj sročio esej od desetak stranica i pred svim četnicima na tlu Pokojnice raskrinkao me kao okorjelog neznalicu. Ali to nije sve.

I u originalu, i u mom prevodu, “njen pogled je kao pogledi kipova” , dok u Mićevića “kao pogled kipa i njen pogled drema”, da bi se rimovao sa “nema”, ali ovaj put nije ga samo srok natjerao da bude “glup kao otmjena uličarka”, kako bi rekao Bodler, nego je tome krivac i očigledno nerazumijevanje pjesme koju prevodi.

Ova slika živi od čiste sugestije, ili, kako je Verlen rekao u Pjesničkoj umjetnosti, “ništa draže od sive pjesme / gdje se Neodređeno s Preciznim spaja” ( “Rien de plus cher que la chanson grise / Où l’Indécis au Précis se joint”), a ima li šta preciznije od načina kako je izvajana statua, i ima li šta neodređenije od njenoga pogleda? Gistav Lanson u Istoriji francuske književnosti kaže: “Muzika i sugestija, to je sva Pjesnička umjetnost Verlenova”, što omogućuje veoma brojna i različita čitanja poredbe ženskoga pogleda sa pogledom statue, koja su su jednako valjana i svako od njih jednako je nedovoljno.

U toj poredbi komentatori otkrivaju Bodlerov uticaj i navode prvi stih iz njegovog soneta Ljepota (La beauté): “Je suis belle, ô mortels! comme un rêve de pierre” (“Lijepa sam, o smrtni, kao kameni san”), a sonet Prisni san je iz Verlenove prve knjige Saturnovske pjesme (1866.), čiji je naslov takođe bodlerovski: u sonetu Epigraf za jednu osuđenu knjigu (Épigraphe pour un livre condamné) Bodler kaže: “Baci tu knjigu saturnovsku” (“Jette ce livre saturnien”). U toj knjizi Verlen jeste bio pod Bodlerovim uticajem, ali to nije sljedbeničko pjesnštvo, jer je razvio i produbio čisto lirsku žicu iz Bodlerove poezije.

No taj kip komentatori smatraju i parnasovskim: Verlen jeste donekle bio parnasovac, ili bar njihov saputnik, i objavljivao pjesme u njihovim antologijama pod naslovom Savremeni Parnas (Le Parnasse contemporain), a kip je jedan od središnjih toposa njihove poetike i poezije, koji nalazimo i u Dučića (njegova pjesma Moja poezija počinje čuvenim stihom: “Mirna kao mramor, hladna kao sena”). Parnasovci su se trudili da vajaju statue od riječi, i živo često poredili sa kipovima, kao da biće, tek kad zaliči na statuu, dobija puno poetsko dostojanstvo, mada su u ovom bili, zapravo, nastavljači Bodlerove poezije: u pjesmi Jednoj prolaznici (A une passante) Bodler kaže: “Agile et noble, avec sa jambe de statue” (“Hitra i otmjena, sa nogom statue”).

Ovu Verlenovu poredbu tumači sagledavaju i u sklopu soneta: lik žene je neodređen, nejasan, dematerijaliziran, da bi nenadno, kao u kontrapunktu, iskrsnuo apsolutni pogled nepokretne vječne statue. Ima tumača koji u tom kipu vide “spomenik nadi izvajan u imaginarnom”, ili, kako već rekoh, nadgrobni spomenik koji povezuju sa smrću Verlenove rođake Elize u koju je bilo zaljubljen. A jedan od njih, vrlo trezveno, kaže da je poređenje prazno, jer statue nemaju pogled, a ako ćemo pravo ta slika i jest prazna kao pogled statue: verlenovska sugestija je ostavila prazno jezičko polje koje poziva čitaoce da ga popune, to jest da u svom duhu realizuju brojna potencijalna značenja te poredbe.

Sve što rekoh i što bi se još moglo kazati o ovom poređenju, omogućuje zaključak da je samo neviđeni diletant mogao napraviti stih: “Kao pogled kipa i njen pogled drema”, koji statuu oživljuje, ali poetsku čaroliju, na žalost, usmrćuje.

Ovu drljotinu Dodikov vrač je sočinio po receptu uzetom iz Desničinog romana: “mast od šimiša, s dlakom krasače, korijenom trave-obeznanke, i tri lista trave od nepomisli, sedam kapi krvi od nekrštena djeteta” i uroci su rastjerani, a pacijent je izdahnuo, možda ponajprije zato što je prevodilac u svoju mađijsku tinkturu stavio preveliku dozu trave obeznanke, i greškom, umjesto trave od nepomisli, turio travu od nemisli. Banjalučki barbarin je u Verlenovom sonetu do temelja uništio svu umjetnost i svu poeziju, a to dvoje, mada se u pjesama preklapaju, upućeniji čitaoci znaju da nikad nisu isto, jer ima velike poezije bez ikakve (zamjetljive) umjetnosti.

I, kako ste se mogli vlastitim gledaljkama uvjeriti, Marko Darinkin, koji nikad, kao stipendista, nigdje nije išao da usavršava znanje niti jednog jezika, pa ni francuskog, još jednom je, kao prevodilac, kao profesor poezije, i kao pjesnik, očitao propisnu lekciju iz prevođenja banjalučkome amateru Kolji Mićeviću, a rezultat ove tekme je tri naprama nula za mene, ali, ako ne vjerujete, nakon ove analize ponovo pročitajte original, ili bukvalni prevod, pa moj prepjev, pa Mićevićevu škrabotinu i samo od sebe će vam se kazati da sam mu uvalio tricu.

na bis
dva puta vlakom preko save
u rano jutro
odjednom ju osjetiš
tu prazninu između mosta i rijeke
nema više zemljanog nasipa ispod tebe
prošao si liniju obrane od poplave
u slobodnom padu
mašeš rukama
kao ludi kondukter
koji drvenim štapićem zapisuje svoje snove
u praznom kupeu
u dvočetvrtinskom taktu
ove 200 tonske čelične kompozicije
u čijoj sredini
lupaju tanjuri mađarskog vagon-restorana
a na njenom kraju
crvena ručna kočnica umjesto triangla
(čija se zloupotreba najstrože kažnjava)
i ove dvostruke zagrade kao dvije činele
neodređene visine tona
kao i zelena boja ovoga mosta

a dolje u publici
ispod tebe
ogledalo
koje okomito na tvoj smjer kretanja teče

Kada je Jugoslavija počela propadati u ždrijelo vulkana što je četrdeset i pet godina mirovao, i nataložena je magma starih mržnji, ubilačkih pogleda i ruku žednih krvi eruptirala u planirani kaos “etničkog čišćenja”, napunio sam dvanaest godina. Kada je nastajuća praznina, “inflacija nula”, primordijalna bujica gladna zemlje i mrtvih, pod budnim okom “elita gorih od rulje”, započinjala ples smrti i razaranja, a životi su oštricom noža klizili u ništavilo, pohađao sam sedmi razred osnovne škole Pavleka Miškine* i shvatio da sam – drugačiji. Sjećam se trenutka kada me obujmila samoća, trenutka kada sam prvi put osjetio da se razlikujem od većine drugova iz razreda. Dogodilo se to u vrijeme prvih višestranačkih izbora, predizborna kampanja bila je u punom jeku, nacionalizam i povijest hitali su jedno drugome u zagrljaj, a mi smo igrali nogomet u sklopu sata tjelesne kulture koji je, okrugao kao bačva, vodio profesor Gadžek. U razredu je bilo nekoliko izvrsnih igrača, ali najbolji od svih bio je Lazar Stefanović. Profesor Gadžek uvijek bi posložio dvije ekipe tako da za slabiju igra Lazo, dok su ostali, oni sa “dvije lijeve” i nezainteresirani za igru, sjedili uz igralište ili igrali košarku. No, tog je dana profesor Gadžek, onako velik i obličjem nalik babuški, pozvao Lazu koji se već zagrijavao i rekao mu da neće igrati. Nije naveo nikakav razlog, samo ga je poslao na klupu. Lazo nije bio dobar učenik i nije bio školski siledžija. Jedino čime se isticao bila je nogometna vještina. Kad ga je Gadžek poslao na klupu, svi su se pravili kao da se ništa nije dogodilo. Profesor Gadžek pozvao me na stranu i rekao: “Ti ćeš umjesto onog Srbina igrati za slabije.” Zurio sam u betonsko igralište i usprkos strahu, odgovorio kako se i moja baka preziva Stefanović. Pogledao me kao da sam upravo izvršio ritualno samoubojstvo. Do kraja osnovne škole, na svakom satu tjelesnog, Lazo i ja sjedili bismo na klupici uz igralište.

Polako sam postajao svjestan kako je gotovo ekskluzivno “pravo” ljudi s ovih prostora da se u jednoj državi rađaju, u drugoj žive, a u trećoj umiru i da između tih državotvornih preobražaja dožive barem jedan rat. Pokušao sam skupiti krhotine jučerašnjeg svijeta, svijeta u kojem sam bio mali pionir i građanin Jugoslavije, ne shvaćajući, svim zlokobnim znacima usprkos, da ta zemlja upravo tetura, rascijepljene glave, u anale beščašća. Pritisnut pitanjima kojih do tada nisam bio svjestan – tko sam? kome pripadam? odakle dolazim? – stidljivo sam počeo tražiti odgovore. Odjednom, našao sam se bez zemlje u kojoj sam rođen, bez zavičaja i bez porijekla. U vrijeme kada su svi znali “tko su” i “u što vjeruju”, ja sam znao samo što nisam i u što ne vjerujem.

A pitanja “tko si?” i “u što vjeruješ?”, u sjeni su rata, nacionalističkog, postala pitanja u čiji ti je odgovor upisana sudbina. Odgovor te određuje, trpa u odabrani nacionalni tor da se znojiš u toplom smradu bijesnog krda, ujedinjenog i ponosnog, ponosnog onime na što nije imalo nikakvog utjecaja.

Promišljajući vlastitu samoću, način na koji – pošto već moram – upotpunjujem svijet, zamišljao sam svoj život kao Nikola Stefanović u društvu Hrvata/katolika, u doba “kada plamsaju dusi, gori zemlja i trepti usijani zrak”, a nova država, od stoljeća sedmog sanjana, oponaša NDH, muškarci u crnom patroliraju ulicama i televizijskim reportažama, rat se sprema, a mržnja slijeva niz zapjenjena usta iz kojih zijeva smrt. Gadilo mi se brojanje krvnih zrnaca koje je opsjelo društvo jer sam intuitivno znao kako vodi u isključivost i mržnju, u “ideologiju banalnosti i kiča”, gadilo mi se jer sam već tada bio duboko uvjeren kako postoje samo pojedinci, moralni imperativ u svakome od njih i zvjezdano nebo koje nam je zajedničko.

Zamišljao sam, sa određenom dozom straha, kakav bi život u neovisnoj državi Hrvatskoj vodio “moj” Nikola Stefanović. Naravno, ja sam nacionalno (a i u svakom se drugom smislu trudim biti) “komplikovan”, ničiji i svačiji, uvijek tuđi, uvijek drugi. Ne žalim zbog toga niti sam ponosan. Znam da se radi o plodu slučaja na koji nisam imao nikakvog utjecaja. Nana Magdalena, uplašena do kostiju kasnonoćnim pozivima i prijetnjama, molila nas je da se uklopimo, kamufliramo i ne ističemo. Gledao sam kako prijatelje, poznanike i susjede sa muslimanskim ili srpskim prezimenima šikaniraju, kako u najboljem slučaju postaju prozirni ili nevidljivi, a u najgorem nestaju da se više ne vrate, gledao sam kako ih u ratna vremena balijama i četnicima zovu u lice, a nakon rata – iza leđa. Gledao sam kako lebde u međuprostoru, ni tu ni tamo, osuđeni da kao pelivani, na užetu razapetom iznad ništavila, drhtavim korakom pokušavaju pomiriti raščerečenost svoga bića, svoju višestrukost, različitost i samoću. A znao sam da iz “ničije zemlje” izlaza nema jer nacija ne trpi – “ostatke”. Vidio sam kako im čine nepravde samo zato što su “drugi”. Svjedočio sam njihovoj nesreći i osjećao kako im pripadam. Ne mislim da je sreća što se ne prezivam Stefanović iako sam, sa određene vremenske distance, siguran kako mi je opskurno prezime Strašek, sa svojim slovenskočeškim prizvukom, olakšalo život u ovoj i ovakvoj državi, u društvu svedenom na dvije riječi – “Bog i Hrvati”.

Tako je nacionalizam, razarajući zemlju u kojoj sam se rodio, sijući smrt, nesreću i strah, postao opsesivna tema mog odrastanja, onog delikatnog pretpubertetskog i pubertetskog doba kada, u normalna vremena, tinejdžeri otkrivaju prve ljubavi, prve tulume, pijanke i duvke, i kada ih se svijet odraslih nimalo – ne tiče. No, mojoj je generaciji svijet odraslih grubo provalio u živote, učeći starim i novim mržnjama, tjerajući u nacionalni tor, u toplinu i smrad mase gdje se vidi samo tjeme onoga ispred sebe i gdje se isto razmišlja, isto mrzi i isto vjeruje.

I dok se društvo, negdašnja zajednica građana, pretvaralo u monolit nacije i vjere, dok je Tuđman buncao o predziđu kršćanstva, ministar obrane podizao desnicu, a Hrvati “crkavali oko crkava”, ja sam polako osjećao kako postajem osamljenik, bezdomnik i stanovnik planeta. Tako mi je društvo svojim postupcima pokazalo put – krdo je probudilo pojedinca (da parafraziram zaboravljenog pjesnika nestalog svijeta). Klice iz kojih je izrasla samoća, singularnost i nepripadanje već su bile usađene u srž moga bića i shvativši kako više nema mjesta odakle jesam i da se ta činjenica nikako, osim smrću, ne može promijeniti, osamljenost je rasla i što je rulja bila sigurnija da jest ono što je slučaj izabrao da bude, to sam ja bio sigurniji da nisam i ne želim biti.

Emigrirao sam u sebe u pokušaju da se sakrijem od pomahnitalog svijeta. Osjetio sam jezu “nadiruće mase koja reži i pokazuje svoje barbarske zube”, razvio strah od gomile koja je, poput ludog čovjeka ili čudovišta sazdanog od nereda i zabluda, sposobna za najgore zločine i shvatio da se plašim gomile kao što se svaki pojedinac iz tog mnoštva boji ostati sam sa sobom. Nestao je harmoničan odnos sa okolinom, nestao u nacionalističkom, podržavljenom svagdanu zasnovanom na opresiji i diskriminaciji “izabranog neprijatelja”. Usred krvavog spektakla učio sam kako biti apatrid, manjina, pojedinac. Odlučio sam novonastalo osjećanje svijeta pretvoriti u pogonsko gorivo, ne dopustiti mu da truje međuljudske odnose, slučajne poglede, bliskost i samoću. Moja je “drugost” postala potencijal kojim ću iskupiti slučajnost rođenja, svaki dah i zraku sunca što mi obasjava lice, stišće zjenice i olakšava postojanje. Odlučio sam uživati odvojenost, dodir i vrijeme između; odlučio sam da neću mrziti pojedinca nego prezirati masu, slušati savjest i ne plašiti se nikoga. Odlučio sam gledati zvjezdano nebo i biti skroman u svjetlu istine kako sam infitezimalno malen i istovremeno iščupati svu hrabrost i blistavu sreću iz spoznaje vlastite neponovljivosti. Odlučio sam se kloniti gomile i uspravno ušetati u novu, krvlju natopljenu stvarnost, znajući da smrt ionako nosim zaključanu u kostima.

“A ako si individua, onda si sam sebi predak. I nema tog saveta maskiranog u iskonsku mudrost, tog imperativa, tog indiga kolektiva, koji će te sprečiti da stekneš iskustvo i one druge strane brda. U suprotnom, osuđen si da drhturiš na našoj strani brda, koja je, naravno, jedina prava strana, ne ispuštajući pupčanu nit; samo tako si na okupu, onemogućen da prihvatiš vlastitu egzistenciju”, piše Dragan Velikić, referirajući se na “Filosofiju palanke” Radomira Konstantinovića, knjigu koja bi trebala predstavljati obavezni rekvizit sazrijevanja svakog mislećeg bića na ovim prostorima. “U svetu palanke”, piše Radomir Konstantinović, “važnije je dobro se držati ustaljenog običaja nego biti ličnost. Sve što je pretežno lično, individualno (ma u kom pravcu) nepoželjno je pre svega zato što je obećanje ‘sveta’, kao čiste negacije palanke, dakle obećanje stilske polivalencije, a ova polivalencija je, za palanački duh, čisto otelotvorenje kakofonije, muzika samog pakla.” Dakle, za Hrvate oko sebe postao sam muzika pakla, kakofonija identiteta i potencijal stilske polivalencije. “Filosofija palanke” fundamentalna je knjiga na temu duhovnog provincijalizma, knjiga u kojoj se krije proročanska analiza duha koji je zavladao trideset godina nakon što je opisan. A taj palanački duh procvjetao je u nacionalistički nacizam. Nasilje se nalazi u samoj prirodi nacionalizma, a kada upoznaš jednog nacionalistu upoznao si ih –sve. Radi se o jednom od najžilavijih oblika gluposti, gluposti koju je Krleža nazvao “sestrom mraka”. Goethe je zapisao: “Najgori narodi imaju najbolje rodoljube.” Nacionalista u drugima vidi isključivo sebe-nacionaliste. Radi se o izboru, angažmanu koji ne iziskuje trud. ” Ne samo “pakao to su drugi” (…), nego sve što nije moje ( hrvatsko, srpsko, francusko…) to mi je strano. Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubitka individualne svijesti; te prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja dovedenih do paroksizma.”

A upravo sam na jedinstvenosti i neponovljivosti ljudskog života gradio svoj identitet. Svaka ejakulacija sadrži nekoliko milijardi spermija – otprilike isti broj kao i broj ljudi na zemlji – što znači da svaki čovjek u sebi sadrži potencijal svijeta. Svaki čovjek, dakle, nosi u svojim genima sjećanje čovječanstva. Svi smo sačinjeni od iste tvari nastale prvom eksplozijom prve iskre u beskonačnoj praznini svemira. Sve što jesmo samo su čestice prekrasne borbe koju životom zovemo. Svi ćemo, do posljednjeg, nestati – sama izvjesnost smrti trebala bi nas uvjeriti da volimo ili barem poštujemo jedni druge. Ali ne, umjesto poštovanja i ljubavi proždire nas ništavilo. Tratimo živote na mržnju, zavist i strah.

Polako sam shvaćao kako identitet nije petrificirano stanje već prostor stalne mijene, otkrivajući, posebno u knjigama, svijet različitosti i tolerancije, otkrivajući kako u svojim dvojbama nisam sam. Čovjek, a kamoli dvanaestogodišnji dječak, okružen ljudima što isto misle, u isto vjeruju i zajednički mrze, mora duboko vjerovati u vlastitu pojedinačnost i slobodu izbora, a da ne završi ugušen uniformiranošću mišljenja ugrađenog u sve pore društva i javnog djelovanja. Skrivenom iza neupadljivog prezimena, osamljenom u pokušaju da razumijem zašto su ljudski životi odjednom postali tako jeftini pa ih se, jedinstvene i neponovljive, gazi kao opuške, spomenute su knjige i način mišljenja organski srasle sa identitetom što sam na razvalinama jučerašnjeg svijeta u sebi gradio. Nacija, zastave i rulja zaražena logikom krvi i tla, probudile su u meni pojedinca iluminiravši samoću tminom što se širila nacijom kao kuga. Zrak je bio gust i ljepljiv kao krv. I svi smo ga udisali. Bio sam dijete i roditelji su pokušali sakriti što se događa, ali kako to već biva, upravo je tajanstvenost budila znatiželju, pa sam gutao informacije, istine, poluistine, propagandu i rijetke novine što su pokazivale kako ipak nisam potpuno sam. Još me jedna sretna okolnost poučila o propagandnim tehnikama kojima se narode uvjeravalo kako su uvijek oni žrtve, kako su porazi zapravo pobjede a ubojstva herojska djela. Naime, živeći visoko na brdu iznad Zagreba, običnom smo antenom hvatali i pratili televizije svih zaraćenih strana.**

I tako sam svaku večer slušao najmanje dvije verzije istog događaja. Na RTS-u govorili bi o oslobađanju nekog sela i pobijenim Srbima, na HRT-u selo je “palo” a pobijeni su Hrvati i tako u beskraj. Kada je počeo rat u Bosni, ovim rašomonskim verzijama događaja priključila se treća – u mom sjećanju najobjektivnija varijacija iste teme. Katkad bi vijesti bile toliko slične da si samo trebao zamijeniti Hrvate sa Srbima i oslobođenje sa “padom” – izvještaj bi bio – isti.

Slušajući svakodnevno o “srbočetničkim hordama” i “ustaškim koljačima” počela me fascinirati činjenica kako su nacionalisti najponosniji na ono za što nemaju nikakve zasluge. Gdje si se rodio i tko te rodio – to čovjek ne bira. S time se podudara činjenica kako nacionalisti djeluju u čoporu, izbjegavajući pojedinačnu odgovornost. Njihov svjetonazor svodi se na jednostavnu opreku – mi i oni. Nacionalist je, po definiciji, ignorant, a nacionalizam linija manjeg otpora. “Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesuje, ne interesiraju ga, “pakao to su drugi” (druge nacije, drugo pleme…)”.

Kada sam sa četrnaest, petnaest godina prvi put pročitao ove riječi, u vrijeme kada su Srbi pokušavali istrijebiti Bošnjake u istočnoj Bosni a Hrvati im se pridružili u pokušaju da “popune kiflu”, činilo mi se kao da Kiš opisuje ono što se događa: “Naše vrijednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više, mi koljemo ( kad se mora ), ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš jezik je čist samo u odnosu na njihov.”

“Naš jezik je čist samo u odnosu na njihov” – iz ove su kratke dijagnoze metastazirale riječi kao “stožer”, “časnik”, “zrakomlat”, “samokres”, riječi koje zvuče kao eho genocida. Ustaška nadzorna služba postala je Ured za nacionalnu sigurnost – UNS nekoć, UNS sada. Nacionalna je valuta postala kuna – “platežno sredstvo drevnih Hrvata” kako je to narodu pojasnio vrhovnik/povjesničar. Trg žrtava fašizma postao je Trg hrvatskih velikana. Mase u crnom dizale su desnicu “mjereći visinu kukuruza”, a Merčepov je odjel za specijalne zadatke u temelje nove države ugradio dvanaestogodišnju Aleksandru Zec. Država što u “genima” nosi ubojstvo djevojčice u sebi krije ravnodušnost prema patnji “drugog”. “Stvoriti države izvan sfere moralne odgovornosti jest zločin. Tolerirati ratne zločine i štititi ubojice, znači uvaliti svojim građanima suodgovornost za zlodjela pojedinaca i zlodjela politike”, piše Mirko Kovač. Tako se i ja osjećam odgovornim za ubojstvo djevojčice po imenu Aleksandra od koje sam kada je ubijena bio stariji godinu dana.

Kada govorimo o nacionalizmu i posebno njegovoj nadgradnji – nacizmu, često se spominje pitanje kolektivne odgovornosti. S jedne strane tvrde kako ne može narod biti kriv za ponašanje vlasti. Ne može se tihu većinu kriviti za djela “šačice ekstremista”. Ali pitanje odgovornosti, a to je ključno, ne leži samo na pojedincima krvavih ruku, nego upravo na društvu koje im je dozvolilo da ruke u krvi kupa. Nacija se neizbježno zasniva na isključivanju onih koji joj ne pripadaju. Nacija pretpostavlja jasne geografske i kulturne granice između “nas” i “njih”, a oni na ničijoj zemlji moraju se odlučiti ili nestati. Za nacionalistu ne postoji višestruki, nestalni, promjenjivi ili fragmentirani identitet. Postoji samo jedan jedini jer naciji se pripada bez – ostatka.

I tu dolazim do usporedbe sa 1941.godinom. I Beograđani i Zagrepčani čuli su, tijekom te i nekoliko slijedećih godina, gotovo svake noći, kamione koji voze gradom i ljudske glasove čiji su vrisci parali noćnu tišinu. Čuli su krikove i posljednje uzdahe iz dušegupki, kombija preobraženih u pokretne plinske komore čiji je auspuh spojen sa hermetički zatvorenim prostorom za teret, teret koji su u ovome slučaju bili ljudi. Ne leži odgovornost (samo) na vozaču kamiona i onima koji su mu naredili da “provoza” te ljude već na svima onima što su ležali u svojim krevetima dok su im se krici ubijanih uvlačili u snove – da ih nikada ne zaborave.

Veliki hrvatski režiser Branko Bauer, autor klasika “Ne okreći se, sine!”, do kraja je života opisivao događaj koji ga je, kako sam kaže, formirao. Naime, kao mladi student zatekao se u grupi građana nad kojom je ustaška policija provodila raciju. Ustaše su blokirale dio ulice i zatim legitimirali sve koji su se u tom trenutku našli u ograđenom prostoru. Bauer opisuje upravo takvu situaciju ispred nekadašnjeg kina Jadran, na križanju Frankopanske i Ilice, dakle u samom centru Zagreba. Imao je čiste papire i nije se bojao, ali usred racije ustaše su uhvatile starijeg gospodina – Židova – i počele ga odvlačiti prema kamionu. Čovjek je zvao u pomoć, zazivao milost, gledao u okupljenu gomilu – gomilu koje je do prije nekoliko minuta bio dio – i vikao: “Pomozite mi! Ja sam jedan od vas! Ubit će me!” Bauer kaže kako nikada nije osjećao takav sram, nemoć, bijes i tugu. Tako se osjećao jer je, kao i ostali građani Zagreba, šutke, pogleda uprtog u pod, dopustio da se ljude odvodi u ništavilo zbog vjere, nacije ili političkog uvjerenja. Jer je dopustio da čovjeka pred njegovim očima odvedu u smrt a da on ne učini ništa.***

Na tom se raskršću Frankopanske i Ilice krije sva odgovornost svih naroda u čijim se zemljama odvijalo istrebljenje Židova i Roma, komunista i homoseksualaca, a u slučaju NDH tome treba pridodati i Srbe. U mnogim su zemljama, pa i u NDH, lokalne policije isporučivale Nijemcima popise Židova, Roma i komunista, a često su i same sudjelovale u progonima, transportima i pokoljima. Srpski kvislinzi Nedić i Ljotić zdušno su se trudili da “Srbija prva u Evropi reši jevrejsko pitanje”. Hrvatska je s druge strane, kao praktički jedina kvislinška država u Evropi, sama otvarala logore (ustaški su časnici putovali u Njemačku na kurs u efikasnom masovnom ubijanju, ali balkanski se mentalitet nije mogao obuzdati ili Nijemci nisu imali viška Zyklona B ili infrastruktura logora nije bila dovoljno kvalitetna da se ljudi pretvore u dim, pa su ljudi plutali Savom raskoljenih glava) u kojima su njeni vojnici bili čuvari i egzekutori.

U većini drugih zemalja lokalna bi policija pomagala SS-u i “drugi” bi bili transportirani u tvornice smrti na istoku.

I dok su se ubojice bacile na posao ( “Iznemogao,(…), pođoh naprijed moleći sudbinu da me nauči najjednostavnijem umijeću – umijeću ubiti čovjeka.” ), izgradile logore i shvativši kako je ljudski život jeftiniji od metka, počele koristiti maljeve, noževe i vješala, narod je znao što znači odlazak u logor, znao je što znači zatvor u Savskoj ili Zvonimirovoj. Znao je za ljude koje su sa Zavrtnice i Glavnog kolodvora, u stočnim vagonima, vozili u Jasenovac. Znao je jer je vidio kako nestaju susjedi, prijatelji, poznanici. Znao je jer se ustaše nisu sramile onoga što rade nego su, kao maIi Goebbelsovi šegrti, koristile novine, filmske žurnale, izložbe, radio i plakate da objasne narodu tko su oni “drugi”, oni čije krikove slušaju svake noći.

Eto, tu se krije odgovornost, kolektivna odgovornost svakog društva u kojem se odvijala ista smrtonosna operacija. Zločin prošlosti proteže se u sadašnjost kroz ravnodušnost prema patnji “drugog”. Uz kolektivnu postoji i pojedinačna odgovornost svakog ljudskog bića koje je proživjelo to vrijeme. A ta se odgovornost prenosi i na njegove potomke, sve unedogled, jer se svaki pripadnik društva, sam pred sobom, mora odrediti prema počinjenom zločinu. A tiha većina ne samo da nije učinila ništa da spriječi genocid nego ga je prešutno odobravala. Odobravala jer nije učinila – ništa. Ostali su samo krici i zvuk kamiona što se gubi u noći.

No, postojala je grupa ljudi, na koje stanovnike Zagreba podsjećaju rijetke nerazbijene ploče na fasadama starih zgrada, ploče u koje je upisana sudbina ljudi kao Josip Preskar kojeg su preko puta Petrove crkve, u Vlaškoj, ubili agenti ustaške tajne policije, ploče što svjedoče da je u nevrijeme NDH dio stanovništva ilegalno pružao otpor nacističkoj okupaciji i ustaškoj vlasti. Stare, prašnjave ploče koje prolazniku govore kako je 13. srpnja 1941. u ovoj zgradi održan važan sastanak a u onoj se nalazila štamparija. Smrtnost zagrebačkih ilegalaca te je 1941. iznosila 80 posto. Ivan Šibl, koji je sa dvojicom drugova ustrijelio nekoliko njemačkih pilota, ovako opisuje situaciju u kojoj se našao kao komunistički ilegalac nakon 10. travnja i proglašenja NDH: “Nisu dolazili u moju kuću. Blokirali su samo dio Medulićeve i Dalmatinsku. Bio je to uobičajeni lov na Židove i Srbe. Odvukli su ih kamionima – u smrt. Muškarce, žene, djecu, starice i starce – sve u smrt. I to samo zato što su Židovi ili Srbi. Optuženi za zločin postojanja. Naime, teško je živjeti ilegalno u gradu gdje si proveo čitav život. Previše voliš taj grad da bi mogao dane i dane provoditi zatvoren i ne izlaziti. Samo, zapravo mi više i ne volimo Zagreb. Nekada smo ga voljeli, bio nam je blizak, na njegovim trotoarima, u parkovima i osobito na našoj periferiji osjećali smo se kao kod kuće. Sada nam je taj naš grad postao nekako stran i mrzak. Jedva čekamo da ga se riješimo i odemo iz njega nekamo u slobodu.”

Dolaskom ustaša na vlast, uz doček njemačke vojske posut ružinim laticama (i zatim aktivno sudjelovanje ili pasivno odobravanje), čitavo društvo, pojedincima usprkos, nije učinilo ništa. Nije osnovni moralni argument što proizlazi iz Holokausta zločin počinjen od strane SS-a ili u hrvatskom slučaju ustaša, nego kolektivna šutnja i ravnodušnost prema patnji “drugoga” koju su pokazali gotovo svi narodi u čijoj se zemlji masovno ubijanje odvijalo.

A pošto se radilo o eksterminaciji Židova treba napomenuti bitnu stvar. Često čujemo kako Katolička crkva u Hrvatskoj govori o dva strašna totalitarizma dvadesetog stoljeća, implicirajući kako se radi o ateističkim ideologijama. Komunizam jest ateistička ideologija. Nacizam nije. Postoji fundamentalna razlika u osnovnoj premisi između nacističke i komunističke ideologije – dok je nacizmu kao ideologiji imanentno istrebljenje Židova i “inferiornih” naroda kao što su slavenski (upozorio bih na knjigu “Gotičko porijeklo Hrvata”, djelo katoličkog svećenika Kerubina Šegvića, izdano još 1931.godine ), komunizam je pokret zasnovan na jednakosti, ravnopravnosti i pravednoj distribuciji bogatstva, utopiji što je završila u razjapljenom ždrijelu staljinizma. Dakle, osnovni preduvjet za ostvarenje nacističkog društva je istrebljenje Židova i ostalih “inferiornih” naroda te uspostava “tisućljetnog rajha”, dok je osnovni preduvjet komunizma društvo kojim upravljaju oni koji ga grade, radnici. Nacizam nije odstupio od svojih načela jer tada više ne bi bio nacizam. Komunizam je već sa Lenjinom, a posebno vladavinom Staljina, iznevjerio vlastite ideološke principe. A kad crkva pokušava izjednačiti nacističku ideju s komunističkom utopijom, ona zapravo pokušava sakriti vlastite “zasluge” za nacistički zločin nad Židovima. Nije Hitler izmislio antisemitizam, niti je odjednom počeo mrziti Židove, nego je mržnju crpio iz gotovo dvije tisuće godina stare crkvene dogme ucrtane u Judino semitsko lice u Leonardovoj “Posljednjoj večeri”, uklesane u crkve i spomenike, ovaploćene u getu i ugrađene u bezbrojne dječje “svece” čiju su nevinu krv Židovi “popili” ili “iskoristili da naprave kruh”, dogme ostvarene prislilnim konverzijama i naravno-pokoljima.

Mnoge Goebbelsove propagandne metode direktno su preuzete iz crkvenih “priručnika”. Isto tako, zemlje čiji su narodi ili šutke gledali kako im u dim pretvaraju sugrađane ili su u tome sudjelovali, antisemitizmom su zaražene još od vremena kada je kršćanstvo iz minornog kulta preraslo u glavnu evropska religiju. Kada čovjek prouči vjeroispovijest glavnih fašista i njihovih kolaboratora, vidjet će da su samo dvoje protestanti (norveški Vidkun Quisling i Anton A. Mussert, vladar okupirane Nizozemske). Ostalih jedanaest katolika navodim redom: Adolf Hitler, Benito Mussolini, Francisco Franco, Antonio Salazar (portugalski diktator), Henri P. Pétain, Jozef Tiso (slovački vođa – svećenik i političar – san hrvatske crkve?), Emil Hacha (predsjednik Boemije i Moravije), Konrad Henlein (“kvisiling” Sudeta), Léon M. Degrelle (belgijski) i za kraj, hrvatski poglavnik Ante Pavelić.

Osim toga, Hitlerova Njemačka potpisala je konkordat sa Katoličkom crkvom vrlo brzo nakon dolaska na vlast, crkvom čije je ponašanje prije, tijekom i poslije Drugog svjetskog rata (priklanjanje nacizmu, šutnja o istrebljenju Židova, Roma i ostalih, te kasnije pomoć u bijegu nacističkim zločincima, među njima i glavnim ustaškim krvnicima) bilo sramotno. Tko je Židove proglasio ubojicama Krista, tko je tako izmanipulirao ljude da danas u Hrvatskoj, u kojoj je više od 80 posto ljudi katoličke vjere, po rezultatima anketa pola građana ne zna da je Isus bio Židov?

S obzirom na povijest Drugog svjetskog rata, Hrvatska kao pravna nasljednica Jugoslavije, polaže velike zasluge u borbi protiv fašizma. Više je Hrvata ubijeno u NOB-u nego u ustašama. Ujedinjeni s ostalim narodima s kojima dijelite povijest i jezik uspjeli ste, svih “devedeset i sedam” ofenziva uprkos, praktički jedini u Europi, sami osloboditi svoju zemlju od nacista i domaćih izdajnika. I umjesto da se time ponosite, da ističete svoje antifašističke zasluge i vrijednosti – vi se, namigujući međusobno i urličući na stadionima skriveni u anonimnosti praznine, vraćate ustaštvu. A ovdje dolazimo do još jednog krucijalnog pitanja: zašto bi ljudi čiji su preci bili antifašisti trebali osjećati odgovornost zbog zločina? Odgovor se krije u činjenici da se, kao dio ovog društva (ako ono još uvijek društvo jest) moraju, sami pred sobom, odrediti u odnosu na zločine, makar to bili zločini protiv kojih su se njihovi preci borili. Radi se o osnovnoj moralnoj odgovornosti koja čini svakog čovjeka dijelom šire zajednice – čovječanstva. Taj osjećaj moralne odgovornosti tvoja je ljudskost. Odgovornost potomaka ljudi koji su živjeli u nevrijeme endehazije ne predstavlja odgovornost za ono što su ustaše činili. Odgovornost se krije u načinu na koji će se, sami pred sobom i pred društvom u kojem žive, postaviti prema genocidu. Osjećaj odgovornosti je jedina ispravna, moralna reakcija prema onome što se dogodilo jer “na suprotnoj strani od kolektivne i društvene odgovornosti nije kolektivna nedužnost. Na suprotnoj je strani neodgovornost”, kako ispravno zaključuje Miljenko Jergović.

Kada je 1991. počela ličiti na 1941. i kada je na Balkanu opet došlo vrijeme da se vidi tko je kakav, shvatio sam da pripadam manjini raspršenoj diljem zemlje u kojoj sam se rodio i koju sam maglovito smatrao domovinom. Nizala su se pitanja – Tko sam? Kome pripadam? U kome se prepoznajem? Klaić u “Rječniku stranih riječi” identifikaciju definira upravo tako: “utvrđivanje nečijeg identiteta – istovetnosti, podudaranja, izjednačivanje, potpuna jednakost, priznanje da netko zaista jest osoba kojom se prikazuje.” Znao sam da svakako nisam niti Hrvat niti Srbin niti Slovenac niti Grk. Znao sam da sam sve to zajedno (i više). Osjećao sam se građaninom fantomske države, države bez zakona, bez policije, bez granica, države koju tvore zajednička sjećanja, knjige, pjesme, dječje priče, sportski uspjesi, filmovi, muzika i trenuci nadnacionalnog trijumfa i tragedije – imaginarne države koju polutajno dijelim s ljudima rasutim diljem svijeta. Osjećam pripadnost, prepoznajem se i identificiram sa neznanim pojedincima koji nakon raspada Jugoslavije tvore novo društvo bazirano na duhovnoj ravni, transgraničnu i transnacionalnu zajednicu slobodnih ljudi koje veže ideja općeg dobra, važnost pojedinca, solidarnost i tolerancija, a ne vrijednost krvi i tla, nacije i vjere, grabeža i smrti. Bijah u najsugestibilnijoj životnoj dobi kada sam gledao kako se rađa čudovište nacionalizma, i kako se ustaštvo, proliferacija mržnje i ljudi kao Tomislav Merčep, Gojko Šušak i Branimir Glavaš uvlače u sve pore društva. Nije to pitanje jugonostalgije, ne radi se o državi. Nostalgičan sam za vremenom kada je Štulić, kao najveća jugoslavenska glazbena zvijezda, pozirao u trapericama i komandosici, za vremenom kada je čovjek vrednovan po onome što čini a ne po onome što ima ili kojem narodu ili vjeri pripada – ma koliko to bilo iluzorno, ma koliko taj osjećaj pripadnosti bio produkt nostalgije na koju gotovo da nemam pravo i ma koliko nostalgija bila prevara sjećanja.

Jugoslavija je po mnogim vrijednostima bila mogući model pravednog socijalističkog društva. Da nije bilo crne, mučne žuči nacionalizma što je čekala i dočekala svoj trenutak, jugoslavensko društvo svojom je multietničkom konfiguracijom, ekonomskim uređenjem i vanjskom politikom predstavljalo svjetsku političku avangardu – a ja želim pripadati društvu koje osniva nesvrstane, društvu koje predvodi poniženi i potlačeni svijet, koje stoji između podijeljenih sila, u međuprostoru, ničija i svačija. Danas sam stanovnik države koja nudi saksofon po aerodromima, prazni ulice glavnog grada Bushu mlađem i za američke interese šverca oružje u Siriju; države u kojoj se premijeru sudi za lopovluk ogromnih razmjera dok građani kopaju po smeću u potrazi za bocama vrijednim 50 lipa; države u kojoj se javno pozdravlja nacističkim pozdravom i u kojoj većina zakonski diskriminira manjinu a crkva pokušava uništiti sekularno društvo i uspostaviti teokraciju.

Koliko je samo rečenica Krleža posvetio sudbini nesretnih Južnih Slavena i njihovoj tragičnoj povijesti. Rečenica o narodima koji su konstantno eksploatirani i gonjeni ili im je nametan civilizacijski kompleks inferiornosti; narodima koji dijele antičku, starorimsku, renesansnu i baroknu tradiciju Evrope, koji dijele duboku vezu sa civilizacijskim bogatstvom Otomanskog carstva, predgiottovskim slikarstvom Sopoćana, Mileševe, kompleksnošću Bogumila i renesansnom književnošću a opet su tako ignorantni spram vlastite povijesti, “komplikovanih” identiteta, kulture i umjetnosti. Koliki bi narodi bili ponosni da baštine tri pisma – latinicu, ćirilicu i glagoljicu. Ali ne, Hrvati neće ćirilicu, to je Balkan, oni su Evropa. A ta ista Evropa ih zove riječju koja znači rob (riječ Slaveni u evropskim jezicima dolazi od raznih inačica za riječ rob, kao na primjer engleska riječ slave). Kada bi Krleža vidio današnju Hrvatsku s bankama u austrijskim i talijanskim rukama, telekomunikacijama u njemačkim, naftnom industrijom u madžarskim – pomislio bi da se vratio u Austrougarsku monarhiju, pomislio bi da se vratio u prošlost i da se Kraljevo ostvarilo.

Nacionalizam je pušten s lanca. Upali smo u vulkan, u klanje, mržnju i zločine. Očit zaljučak sam se nameće – kasti novih “kontroverznih” poduzetnika i starih moćnika trebala je snažna diverzija, puno krvi, suza, vriske i opačina, mrtve djece i sela u plamenu, da bi na drugoj strani mogli međusobno pokrasti i rasprodati sve što su narodi Jugoslavije godinama stvarali. I svaki se taj “kontrovezni” poduzetnik i/ili ratni heroj (a ne zločinac) – vozač kamiona, konobar, kanadski ugostitelj, vodoinstalater ili krčmar sa bečkog kolodvora – kupa u đakuziju punom suza, krvi i znoja ubijenih, protjeranih i unesrećenih, svih onih ljudi žuljavih, žilavih i hrapavih ruku čiji je četrdesetpetogodišnji rad razgrabljen, opljačkan i rasprodan, čiji su članovi obitelji izginuli i nestali a domovi spaljeni i srušeni.

Neovisna država Hrvatska, iako napadnuta, opet se devedeset i prve našla na istom onom raskršću Frankopanske i Ilice i nije učinila – ništa. U novoj, podržavljenoj i homogenoj stvarnosti stvorenoj klanjem i pljačkom, stvarnosti zatrovanoj mržnjom u kojoj je “druge” opet gutao mrak, nisam se prepoznao. Danas bih volio vjerovati kako bih, da sam bio samo nekoliko godina stariji, pobjegao u Nove Zelande, Amerike i Kanade. Ali nisam. Pobjegao sam u sebe. Pobjegao sam u knjige. Tješio sam se kako je egzil ionako metafizička kategorija. U Talmudu piše kako je čovjek u početku vidio kroz vrijeme i njegove su oči, obdarene svjetlošću, dopirale do prvog i do posljednjeg. Ali kad se čovjek iskvario, Bog mu je oduzeo svjetlost i sakrio u knjige.

U knjigama sam grozničavo stvarao svoj novi identitet, tražio trenutak prepoznavanja i pripadnosti, maštao o svijetu bez granica, svijetu kozmopolitskom i temeljenom na različitosti, svijetu što proizlazi iz jedinstvenog doživljaja života što se krije u svakom ljudskom biću. “Svaki je čovjek instrument a njegov život melodija”, kaže stara aškenaska poslovica rođena u strahu i nadi štetla. I kako je Kiš upozorio da se na moralnom ispitu Auschwitza i Kolime prolazi ili pada, tako sam i ja znao da i Srebrenica, Heliodrom, Vukovar i Sarajevo postaju dio ispita, ispita na kome se prolazi ili pada. Jer sada su ova mjesta, postavši sinonimi za barbarsko razaranje i metodičko istrebljivanje, postala dio povijesnog i pojedinačnog iskustva svakog čovjeka (bar s ovih prostora), iskustva prema kojem mora da se odredi. Mirko Kovač znao je to vrlo dobro posvetivši dobar dio posljednih godina pišući političke, angažirane tekstove koji čine izvanredne zbirke eseja čiji naslovi otkrivaju teme što su ga opsjedale: “Elita gora od rulje” i “Cvjetanje mase”. A da ne zaboravimo, Mirko Kovač je do “kataklizme” započete krajem osamdesetih, bio poznat prvenstveno po svojim izvanrednim romanima, kratkim pričama i scenarijima.

Sjećam se dva suprotstavljena citata na početku Kiševe knjige. Jedan Orwellov, a drugi Nabokovljev. Orwell sav smisao i funkciju književnog djela vidi u političkom aktivizmu. Nabokov s druge strane odbacuje političku vulgarnost svagdana i sav smisao pronalazi u estetskom užitku. Ta je dvojba razdirala i stvarala Kiša. No, Mirko je Kovač, “nejunačkom vremenu uprkos”, posvetio “vrijeme što se udaljava” i vlastiti talent, “orvelijanskom” konceptu, iako bi stilski zadovoljio i Nabokova. Posvetio ga je da se ne zaboravi kakve su barabe isplivale na površinu i koliko su tuge i patnje sa sobom dovukle. Posvetio ga je jer je morao da sam pred sobom položi onaj prijateljev ispit.

“Dijete zna da lutka nije živo biće, ali ophodi se prema njoj kao da je živa i tužna je kad se polomi.” Kada je iz ljudskih grla i topovskih cijevi zapjevala smrt bio sam dvanaestogodišnji dječak a umijeće djeteta je irealnost. I spas sam potražio u jedinom umijeću koje sam do tada stekao -umijeću irealnog, umijeću imaginarnog, umijeću čitanja. Ta predivna dob puna zabluda kada se ljubav poriče jer ne postoji spol, kada se stvarnost poriče jer se stvarnim shvaćaju stvari koje stvarne nisu. Uronio sam u knjige i nisu mi bile važne vrijednosti što ih odrasli pridaju stvarima, nisu mi bili važni odnosi što ih među stvarima uspostavljaju. “Dijete ne pridaje veću vrijednost zlatu nego staklu. I doista, vrijedi li zlato više?” Kao dijete smatrao sam mračno besmislenim strast, srdžbu i mržnju što sam vidio uklesane u lica odraslih. Pitao sam se nije li doista besmislena sva njihova mržnja, sav strah i sva njihova srdžba? Pitao sam se kako da nastavim upijati ukoričenu svjetlost? Poučen savjetima pjesnika rasutih u prostoru i vremenu, znao sam kako svjetlost moram potražiti vlastitim životom darujući ono najdragocjenije – vrijeme.

Pošto nisam pripadao nikome ili sam pripadao svima, pošto se u narodima krvavih ruku i srca crnog kao mrak puščane cijevi nisam prepoznao a “negativnu kategoriju duha”, “ideologiju kiča” i “cvjetanje mase” nisam mogao podnijeti, nastavio sam se sve intenzivnije kupati u svjetlu riječi nestajući u iskustvu čovječanstva kao zrnce pijeska u pustinji. Uvlačio sam se u sebe znajući kako je nacionalizam kolektivno ludilo, oblik narcisizma u kojem se milijuni šepire pred ogledalom, govoreći sebi samima da su od Boga izabrani. Njihova sreća moguća je samo u nesreći drugih. I kada ubija i razara, u nacionalistu postoji nešto suicidalno, podsvjesna želja za porazom, prikriveni mazohizam čitavog pokreta. Bit i tragika nacionalizma jest u činjenici da svaki narod pamti samo ono što je njemu učinjeno a niti jedan se ne sjeća što je učinio drugima. I kada ih na to podsjetiš budi siguran da će te nazvati izdajicom.

Postao sam apatrid, osuđen da luta od svijeta do svijeta univerzumom književnosti kao Ahasver, kao Juda bez konopca. No i takav osjećao sam odgovornost za ubojstva počinjena u ime države čiji sam građanin. Pisao sam i čitao dok su ljudi oko mene dahtali kao psi zaraženi bjesnoćom, nadmećući se u izljevima ljubavi prema sumnjivim nacionalnim mitovima, izabranom vrhovniku i novoprobuđenoj vjeri, nadmećući se u izljevima mržnje prema drugom narodu – izabranom neprijatelju – njegovom vođi i novopronađenoj vjeri. Pitao sam se što da radim u društvu fosiliziranih, homogenih, nepromjenjivih identiteta utjelovljenih u dvije riječi: Hrvat, katolik? Što da radim kada moj identitet nije petrificiran? Što da radim kada se u labilnim, transformativnim, stalno nastajućim pitanjima identiteta osjećam, između ostalog, Jugoslavenom? Granice materinjeg jezika, jezika koji razumijem, minimalne su granice “moje” države. “Za razliku od nacionalnog ‘mi’, mi za koje pišem su oni kojima lažu, nad kojima se neprestano vrši operacija nacionalne identifikacije i prateće eksploatacije”, kaže Aleksandar Hemon. U njegovoj interpretaciji identiteta prepoznao sam vlastito mišljenje. Identitet je “kontinuirano konstruiranje različitih oblika pripadanja, igra uključivanja i isključivanja raznovrsnih identifikacija”. Moj identitet je, otkrio sam, “hibridan, sklizak i dijalektičan”.

Sakrio sam se u kuću od slova tražeći iskrice da osvijetle mrak u kojem sam se gušio svagdan. Novi pisac – nova galaksija. Nova knjiga – novi planet. Bez knjiga, bez imaginarnih razgovora sa “tajnim zakonodavcima svijeta” morao bih bježati iz ove zemlje. Morao bih bježati iz ovog svijeta. Život bi postao nepodnošljiv. Čitajući, izgradio sam u sebi novi svijet, svijet u kojem sam se prepoznao, svijet kojem sam želio pripadati, s kojim sam se identificirao, svijet stvoren od slova i u beskraj razgranatih dijaloga koje vodim sa ljudima slobodan od ograničenja prostora i vremena, dijaloga što opkoračuju oceane i skaču tisućama godina unatrag. Taj svijet nije svijet geografskih mapa. U njemu ne postoje granične kontrole i ne postoji “mi”.

Ja vjerujem u riječi i živim u knjigama. Jedina domovina koju priznajem moja je familija, talog pročitanih knjiga i nekoliko nasumičnih sjećanja koja otkrivaju ono što sam zaboravio. Biblioteka koju sam tijekom života stvorio organski se razvila iz biblioteke koju sam naslijedio od roditelja i njihovih roditelja, i kroz njene police mogu lutati razgranatim stazama vlastitog porijekla proučavajući kako je nastajala, račvala se, miješala, osipala i preživljavala. I ma koliko patetično zvučalo – ja nemam ništa osim riječi.

Novi Zeland, Amerika i Kanada prostiru se u mojoj svijesti i krhkom biću, u ovih nekoliko rečenica i prahu u koji ću se jednog dana vratiti.

_____

* Njegova pjesma “Crveni makovi” bila je službena školska himna i rado smo ju pjevali

** To se pokazalo višestruko korisno jer je televizija “Republike Srpske” masovno puštala nove filmove iz videoteka koristeći nametnut im embargo i sveopći kaos da svome stanovništvu između reportaža o vojnim “uspjesima” pruži malo holivudskog glamura

*** Branko Bauer skrivao je sa svojim tatom mladu Židovku čitav rat i spasio joj život. Nositelj je priznanja pravednik među narodima

putopis Ulicom Jugoslavenske narodne armije (3)

Na uglu trga ispred Narodnog pozorišta bio je sat. Tu stojiš, pod tobom je zaljuljana zemlja, i gledaš negdje visoko, u kazaljke. Još uvijek ne znaš što te kazaljke pokazuju, ne možeš iz njih pročitati vrijeme, i to te zbunjuje. Čini ti se da je čitanje vremena iz odnosa velike i male kazaljke tako zamršeno i krupno znanje da ga nikada nećeš savladati. Uplašen si time, općenito si uplašen svijetom u kojem si se našao, i svud okolo samo su potvrde tvome strahu, klopke i aveti na granici sna i jave, koje ti još uvijek nisi svjestan, jer su ti dvije i pol godine, i ovo je jedno od tvojih najranijih sjećanja. Nono te poveo u šetnju do Hotela Pošta, i sad te požuruje, pokušava te pokrenuti tako zagledanog u kazaljke. Tada prvi put u životu pitaš: koliko je sati? On ti odgovara, i tu sjećanje prestaje u nekoj vrsti filmskoga reza. Ne znaš što je bilo dalje. Ni ja ne znam, dok te pokušavam vidjeti tu kako stojiš, i gledaš u ulični sat koji odavno više ne postoji.

Na pozorišni trg gledao je izlog Čarkadžijine krojačke radnje. Njemu je Nono nosio odijela na prepravku. Kasnije će Čarkadžija biti naš komšija na Sepetarevcu. Njegova je bila ona kuća na uglu Abdićeve. Ali ni on, kao ni Nono, nije bio duga života. Uz Čarkadžiju je sve do sredine pedesetih bila urarska radnja koju je držao neki banatski Švabo. Ne znam kako se zvao, a ni ti mu ne trebaš izmišljati ime. Bio je samac, vječiti neženja, šutljiv čovjek. Njemu je Nono svakoga ljeta donosio svoj službeni džepni Zenith na čišćenje. Urar bi pregledao sat, upitao koliko kasni (jer svaki pravi sat kasni, a loši satovi brzaju), Nono bi uvijek odgovarao isto – četiri minute na sedam dana! – dobro je to, govorio je urar – samo ga redovno navijajte, svakoga dana u isto vrijeme – i navijao je Nono taj sat sve do smrti, svakoga jutra u šest, prije brijanja. Kada je umro, ti si naslijedio sat, nosio si ga u džepu kao gimnazijalac i student, ali nisi ga mogao navijati svakoga jutra tačno u šest. To je bio razlog što službeni Zenith Franje Rejca danas kasni šest minuta na sedam dana.

Dijagonalno prelaziš ulicu, od urarske radnje prema zgradi gospođe Emilije Heim i njezine sestre Marije. Još uvijek nije podignut Energoinvestov neboder, dovršavat će ga u ljeto 1969, i ti ulaziš u haustor pored kojeg će dvadesetak godina kasnije niknuti samoposluga, na mjestu gdje su sada dva prizemna stana. Haustor je vrlo uredan, a djeca kad u haustor uđu tiha su kao da su u kazalištu, jer ih roditelji plaše strašnim komšijom Džemidžićem. Dolaziš do sandučića za pisma, njuškaš okolo, zaviruješ, ali unutra nema pošte.

Nekoliko koraka niže prolaz je prema Templu, ili Radničkom univerzitetu Đuro Đaković, koji će nakon još jednog prevrata i smaka svijeta postati Bosanski kulturni centar. Kratko se održavala služba Božja u novoj sefardskoj sinagogi, moderno projektiranoj, u svoje doba najvećem sefardskom hramu u Europi. Takav je, lijep i prostran, izgrađen pomalo i iz inata. A inat, vidjelo se mnogo puta, nije dobra preporuka domovima molitve i pobožnosti. Inatili su se sarajevski Sefardi svojoj braći u vjeri, sarajevskim Aškenazima, s kojima nikada nisu uspostavili harmonične odnose – jer su ih smatrali Nijemcima, Švabama, pa su ih tako i zvali, i dugo im je trebalo da povjeruju kako su i oni samo Jevreji – pa su podizali jednu od najmodernijih i najljepših građevina u Sarajevu, na kojoj se prepoznavalo i bogatstvo i drevna kultura zajednice, njena ukorijenjenost u ovome gradu. Iako su, većina njih, bili siromašniji od Aškenaza, slabije obrazovani, tradicionalno udaljeniji od Europe, njihov je hram ispao ljepši, moderniji, po svemu impresivniji od aškenaske sinagoge na lijevoj obali Miljacke, jedne stilski vrlo sumnjive, kičaste građevine, koja se, paradoksalno, pozivala na neku folklornu, posve nestvarnu prošlost i tradiciju, te je po tome sličila na zgradu Vijećnice, još jednu građevinu koja se srodila sa Sarajevom, postajući jedan od znakova grada, ali za koju nipošto ne bismo mogli reći ni da je lijepa, ni da je skladna u vremenu u kojemu je podignuta. Podižući Templ, inateći se švapskoj braći, sarajevski su Sefardi podigli jednu od najljepših i najsuvremenijih građevina u ovome gradu, koja je do danas – na žalost bez ozbiljnije konkurencije – ostala najskladniji i najduhovniji Božji dom podignut u Sarajevu od dolaska Habsburga i Europe u ovaj grad. Njemu u slavu pognimo glave, kleknimo nad sudbinom onih koji su se tu trebali moliti Bogu, i nad zajedničkom odgovornošću svih rođenih i nerođenih Sarajlija za način na koji je 1941. dovršena jevrejska povijest Sarajeva…

Templ je kratko bio sefardski hram. Zgrada je pogođena u prvome njemačkom bombardiranju Sarajeva, a zatim opustošena od domaće halaše. Nakon rata jevrejska zajednica poklonila je Templ gradu. Hram je prenamijenjen u dom kulture i u kino u kojem su puštani, uglavnom, filmovi iz holivudske B produkcije. Nekoliko godina pred rat kino je zatvoreno zbog slabe rentabilnosti i pošasti videoteka. Za vrućih ljetnih dana, u tom si kinu nalazio osvježenje. U srpnju i u kolovozu, kada bi se tvoje društvo spustilo na more, i danima bi šetao gradom a da nikoga ne sretneš, dolazio si tu, uglavnom na projekcije od 11 ili od 15, i meditirao uz film na širokom platnu. Otpuštao si svaku brigu, prepuštajući se tako molitvama onih kojih više nema, dok je s visokih stropova sipio po tebi prah nebeskoga blaženstva, donoseći mir i mislima pružajući lakoću kakvu više nikada nećeš osjetiti.

Jednom tjedno, ili rjeđe, Templ se pretvarao u koncertnu dvoranu. Arhitekt je u toj sinagogi ostvario savršenu akustiku. To je dio njegova zanata, ali ne uspijeva uvijek jednako, kao što ni u najboljih graditelja violina svaki instrument nije jednako zvonak i zvučan.

Izlazak iz dvorane Radničkog univerziteta Đuro Đaković, izlazak iz Templa uvijek je bio zasljepljujući. Nije to bio prelazak iz tame na svjetlo, nego si iz jednoga optičkog prostora, u kojemu svaka neživa stvar, kao i svako ljudsko lice, zadobivala drukčije obličje, prelazio u drugi optički prostor, pod živi nebeski svod, koji je također imao oblik kupole, i nikada toga nisi bio tako svjestan kao tada. Vani bi obično bilo toplije: zrak je suh, tako da šušti u ustima i hrska pod zubima, zrak je kao u Sahari, i to tijelu godi, kao što mu je godio i ulazak u Templ. Najbolje je, zapravo, naizmjence ulaziti i izlaziti iz hrama iščezlih sefardskih Jevreja, svakoga dana, tjedna i mjeseca. I ti tako ulaziš i izlaziš, dok okolo prolaze godine, od 1978. kada si prvi put sam ušao u to kino, sve do njegova zatvaranja, i na kraju mirne duše možeš reći da si proveo više vremena u sinagogi, nego bilo koji pobožni njujorški Jevrej, Galicijske zavičajnosti, Singerov zemljak, koji se ljudima na jidišu ruga i veseli.

Nekoliko koraka dalje, niz Ulicu Jugoslavenske narodne armije, još jedna je knjižara: beogradski Nolit. Tu ideš poslije filma. Subotom, ako je projekcija od 11, film traje do jedan, i imaš više od pola sata za gledanje knjiga. U pola dva knjižarka i knjižar postaju nervozni, ona se odnekle pojavljuje s kantom i krpom, i briše crveno-crne linoleumske pločice kojima je prekriven pod. To je znak da je vrijeme da ideš. Ne shvatiš li, uskoro će ti reći, i pritom će ti mokrom krpom slučajno preći preko cipela.

Subota, krajem svibnja 1981. u kinu RU Đuro Đaković od 11 igra američki film o vijetnamskom ratu. Ništa ne znaš o filmu, ali su te privukla imena glumaca. U velikoj dvorani, u koju stane više od tisuću ljudi, stotinjak je namjernika, raspoređenih svaki u svome redu i u svome uglu, čuje se samo krckanje slanih koštica, zvuk po kojem se tih godina prepoznavala tišina. Slijede preduge najave budućih filmova, akcionih komedija sa Budom Spencerom i kung fu spektakla po budističkim hramovima, u kojima igraju anonimni nasljednici Brucea Leea, za koje se među tapkarošima pred kinima Prvi maj i Sutjeska priča da su mlađi brat, rođak, daidžić Maloga zmaja. Počinje film, duga i mračna špica, vodeni prizori indokineskih prašuma, a zatim i nalet helikoptera uz Wagnerove Valkire, i kasno pojavljivanje Marlona Branda, odmetnutog pukovnika, komandosa koji je sišao s uma, na kojeg šalju atentatore. Film je razvučen, malo se toga zbiva, ali bi u tom hipnotičkom ritmu, usred sinagoge, među duhovima, mogao ostati danima, dok ti se pred očima izmjenjuju slike, brekću motori riječnih glisera, po vodi se pale vatre, a miris petroleja, koji se tih godina osjećao u svim sarajevskim kinima, osim u Dubrovniku i Tesli, tvoje nosnice imaginiraju kao miris napalma.

Dok izlaziš van, čini ti se da si doživio nešto nestvarno, što ti se do tada događalo samo kada bi čitao neku veliku i snažnu knjigu, “Gole i mrtve” Normana Mailera, “Lelejsku goru” Mihajla Lalića. Nekoliko ti je trenutaka trebalo da se dozoveš, i prepoznaš koja je stvarnost prava: ona iz dvorane iz koje si upravo izašao, ili ova u kojoj prelaziš dvadesetak koraka do knjižare Nolit.

Ušao bi, ali je gotovo. Knjižničarka te ljutito pogleda. Gotovo je, kaže, i briše pod. Gotovo je, ponavlja, ponosna što si zakasnio. (Dok vas oboje tako gledam s visine, kao figure na ulici sagrađenoj od lego kockica, sasvim mi je blisko tvoje zaprepaštenje. Da, film je trajao dva i pol sata. I samo tada, kada si ga prvi put gledao, bio je izgubljen pojam o vremenu. Svaki sljedeći put kada bi gledao taj isti film, pogledavao si na sat, i sve je već trajalo jako dugo, jer to više nije bilo film o odmetnutome američkom komandosu, o gologlavnom Marlonu Brandu koji sporo i teško izgovara riječi, nego je to sad bio film o tebi koji prvi put gledaš film o odmetnutom komandosu, o helikopterima-valkirama i o ratu koji će tek doći u Sarajevo, najavljen u kasno proljeće 1981. u desakraliziranome sefardskom hramu, rijetkim subotnjim kino gledateljima…)

Ali nije više ta subota, vrijeme je iznova poteklo, naprijed ili natrag, i ti ulaziš u knjižaru, prilaziš vrtuljku s novim izdanjima i biraš. Kupuješ naslove iz edicije Sazvežđa, žučkaste knjige sa crveno-crnom tipografijom, knjige o teorijskoj lingvistici, antropologiji, običajima mikronezijskih urodženika i poetikama romantizma. Neke nećeš ni otvoriti, druge ćeš uzalud pokušavati da čitaš, neke će, više puta pročitane, biti među najvažnijim knjigama u tvome sazrijevanju, dva-tri sveska edicije Sazvežđa nosit ćeš sa sobom sve do Zagreba, pronositi ih kroz svoja podstanarstva i kroz svoje falšne ljubavne veze, raspakiravao ih i ponovo pakirao u kartonske kutije donesene iz kvartovske samoposluge, ali nikad ih, eto, nisi izgubio. Za mene su danas dragocjenost, koju si mi sačuvao u vremenu, bez obzira na promjene raspoloženja, ukusa i identiteta. Još je važnije da si mi sačuvao sjećanje na njihovu knjižaru, na okolnosti kupnje i vrijeme izlaska iz kina, malo pred kraj radnoga vremena. Samo za tih nekoliko sačuvanih knjiga edicije Sazvežđa i za tri kultne knjige Bore Ćosića (Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji, Tutori i Priče o zanatima), znam pouzdano gdje sam ih i kada kupovao.

Što je to u bivšoj Nolitovoj knjižari u Ulici JNA što se tako upisuje u memoriju svake kupljene knjige? Nije brkati knjižar, ni knjižarka koja rastjeruje kupce brišući pod, ali možda jest malo uzdignuti položaj ove knjižare, u odnosu na ulicu. Treba se uspeti uza tri stube. Kao na oltar, izdignut nad ulicom. Gledani kroz izlog knjižare Nolit, prolaznici djeluju nekako maleni i pognuti, a čovjek u knjižari je svećenik, onaj koji će s Bogom srediti stvari i preporučiti ih njihovoj milosti. Čudno da knjižar i knjižarka nisu tako vidjeli svijet pod sobom. Ili je mrzovolja bila emocionalni okvir njihova svećeništva…

Danas, s jeseni 2013. na tom je mjestu antikvarijat Preporod. Lijepa, vrlo uredna knjižarica starih knjiga, koju je otvorio čovjek kojeg sam prve godine rata viđao kako na ulici prodaje stare knjige. Rijetka su mjesta u Sarajevu koja održavaju iluziju vremenskoga kontinuiteta, i čuvaju sjećanja prethodnoga grada i prethodnih ljudi. Ova je knjižara upravo takvo mjesto.

Na književnoj koloniji u jezerskom letovalištu B., bogatoj simpozijumskim zadovoljstvima (puna trpeza + ležerni razgovori + šetnje po ekološki čistoj prirodi) ponovo sretnu jednu ženu, nazovimo je Nadica, književnicu koja već decenijama živi i radi u Parizu, gde su se družili u zimu 84-te. Ovo je, znači, bilo njihovo ponovno viđenje, iako su za vreme studija, ne znajući jedno za drugo, studirali na istom fakultetu, sa samo godinu dana razlike. Zamisli, minula je decenija i po, mada mi se čini da nije prošlo više od, kako ono pesnici kažu, jednog dodira leptirovih krila, podsjetila ga je na pariške dane. Raspričali su se o dogodovštinama i ljudima sa studija, koje su, nezavisno jedno od drugog, poznavali: ovaj je nabacio kilograme i postao ambasador u Grčkoj, onaj po neku sedu vlas u kosi i radi kao vlasnik mini marketa, a onu zgodnu ribu Gordanu, tako li se zvaše, sa još zgodnijim glasom, ponekad još slikaju za naslovne stranice po TV dodacima, dok je Branko napravio karijeru na Zapadu kao menadžer za automobile…

Prividno, razgovor je tekao uobičajeno, svako se prisećao nekog imena ili detalja iz nekadašnjeg studentskog života, iako prilično rasplinuto (možda zato što su sećanja bila indirektna, bez uzajamnog učešća). Pa ipak, i u takvim slučajevima, razgovor teče. Ali sada, barem s njegove strane, bilo je nečeg izveštačenog u prisilnom grču osmeha, koji i pored sveg truda nije uspevao da otrgne sa svog lica. Jedna preterana zalizana učtivost koju prepoznaje kod sebe u izvesnim situacijama kada glumi “pravilno” ponašanje, a istovremeno je svestan da je falš.

Te noći, kada se povukao u hotelsku sobu, nađe uzrok svom glupavom ponašanju. Nadica je nosila drugo lice od onog koje je očekivao! To nije više bila ona ista Nadica iz pariških dana. Ličila mu je na glumicu koja u filmu nosi masku starijeg lika. Prosto rečeno, ona je za proteklih petnaest godina vidljivo ostarila!

Bio je iznenađen i nekako posramljen – jer je video promene na njenom licu (telo joj je još uvek vitko). Da li se i ona oseća slično, gledajući proces starenja na njemu, na njegovom licu (i telu)?

Palo mu je na pamet da do njihovog sledećeg susreta mogu ponovo da prođu godine, možda i decenije. I tada? Da li će i onda primetiti nove ožiljke, nove izmene, nove tragove prolaznosti na njoj? Iako će možda sledećeg puta biti lakše; pretpostavljajući šta može da očekuje, pripremiće se za njen izmenjeni izgled. Ko to može znati? Čovek se susreće sa sopstvenim starenjem svakoga jutra u ogledalu, ali ga ne primećuje, upravo zato što je svakodnevno (osim ako nije bio budan ili pripit prethodne noći, pa i tada zna da će podočnjaci proći posle prvog dobrog sna). Ali susreti sa tuđim starenjima, naročito ako su između njih prošle godine, uvek su stresni, priznavali mi to ili ne. Pomišljamo, on je negde tu, u našem, naizgled bezbednom sećanju, kada! on se pojavljuje, smeši nam se, priča sa nama, a mi primećujemo, a takođe i on primećuje na nama – da vreme prolazi. To vreme, kao da nas je namerno razdvojilo i sada nas suočava jedno s drugim, jedno u drugom, jer se slika tog drugog, zamrznuta u nama, sada raspada, deli na dva različita lika (ako, pak imamo zajedničku fotografiju, još više je vidljivo da je život duži i složeniji od momenata skladiranih na fotografijama). I nasuprot tome, osećaju se neuhvatljive praznine, još uvek se da naslutiti poneka potajna istovetnost u karakterističnom gestu, pokretu ili govoru onog drugog, što samo još potencira distancu između nekada i sada.

Sutradan pokuca na njena vrata za doručak. Pozdraviše se uz pomalo zbunjene osmehe. Pozvala ga je da uđe, odmah je raskrilila spuštene zavese (pomisli, noć je Nadicu, kao i mene, održala dugo budnom). U sobu granu bljesak svetlosti, kao da se direktno reflektuje sa jezera, koje se ispruži pred njihovim očima u svoj svojoj dugovečnoj lepoti.

Već za doručkom, i potom, dok su se šetali po obali jezera, sve je bilo “normalnije”, mekše, i pogledi, i razgovor. Dok je sedela na jednoj improvizovanoj klupi na plaži, širokoj dasci prikovanoj za dva panja, Nadica ga podseti da je upravo u njenom pariškom stanu čuo glas Danila Kiša. Dok je čekao da se vrati (bila je nakratko izašla da kupi nešto u susednom marketu), zazvonio je telefon: – Alo? Nadice?… – posle kratke pauze, bas sa druge strane žice se udalji: – Allo? Est-ce ljue c’est la maison de Nadica? Promrmljao je nešto kao: – Oui, mais elle pas ici. Elle est allee acheter ljuelljue chose en supermarche.

– Elle va revenir bientot? – upita bas.

– Dans une demi-heure.

– Dites elle ljue Danilo la chercher, lju’elle m’appelle lorslju’elle reviendra. Merci, au revoir.

– To je bio Kiš – nasmejala se Nadica čim joj je rekao za telefonski poziv: – Šta se čudiš? Ta mi se znamo još od mog dolaska ovde u Pariz.

Odmah mu je telefonirala i veselo se šalila, šetajući trpezarijom dokle joj dosezala žica, držeći aparat u ruci.

– Da, Kiš. Kako se ne bi sećala? Ostao je mladić celog svog života, kao moj vršnjak. A tako brzo je otišao. Ubilo ga je pušenje. Zdravlje ti je kao bludnik. Ako ne paziš na njega, pobegne ti bez pardona (zašto je upotrebila muški rod “bludnik”, a ne uobičajeni “bludnica”? Da li je možda ona, u svom, zamene dugom i nepoznatom životu, nekad doživela neprijatno iskustvo sa muškarcem, koji ju je zbog druge žene ostavio bez reči?): – Umro je sa pedeset i četiri. Poslednje godine je proveo više u razgovorima i putovanjima nego u pisanju. Kao da je želeo da nadoknadi izgubljeno vreme. Pa neka mi onda neko kaže da nije važno koliko je dug piščev život. Andrić je posle pedesete, i to usred okupiranog Beograda, nabacio dovoljno iskustva i koncentracije da napiše “Na Drini ćupriju” i “Travničku hroniku”. Ili, uzmimo Tomasa Mana za primer. Startovao je kao zaista mlad pisac i mislim da je “Budenbrokove” napisao kao dvadesetpetogodišnjak, a i “Smrt u Veneciji”, koju, koliko se sećam, mnogo voliš, i “Tonio Kreger” su njegova rana dela. Ali, već je imao punih pedeset kada je stvarao “Čarobni breg”, sa šezdeset “Josifa i njegovu braću”, a “Doktora Faustusa” je započeo sa sedamdeset. I on, i Andrić, kao i mnogo drugih pisaca, iskoristili su pravu šansu koju im je pružio dugi život da stvaraju bez nasilnog prekida. To, na žalost, nije bio slučaj sa jadnim Kišom. Za nas, koje je literatura ugrabila u svoje ruke, start je i te kako važan, ali finiš je, finiš moj Sašo, mnogo važniji.

Kao u nekoj strašno izjednačenoj trci na 100 ili 200 metara, kada foto-finiš rešava ko će biti šampion. Na snimku se usporavaju poslednji koraci trkača pred ciljem. Vidljivo je napinjanje bicepsa i gastroknemiusa, dah se skraćuje, postaje isprekidan, iako trkač guta vazduh. Kapi znoja kotrljaju se niz čelo, obraze, vrat trkača. Srcu, toj izvežbanoj pumpi, doturaju se nove količine goriva za brzu potrošnju i kvalitetni primerak La Metrijevog l’homme machine,”mehanizma koji šteluje sopstvenu elastičnost”, sa maksimalnom brzinom uleće u cilj.

Pobednik prolazi cilj, za njim, za samo desetinku sekunde kasnije – drugi. Na snimku, ova u stvarnosti neuočljiva razlika postaje vidljiva: lepo se vidi da je on za pola koraka, za jedno stupanje, ispred drugih, i da je trka njegova. I evo, gledamo kako se on, usporavajući brzinu posle desetak metara, približava tribinama i sa podignutim rukama otpozdravlja navijačima. Ponekad, posle trijumfa, telo popušta, kolena klecaju i pobednik, zajedno sa ostalim trkačima, poklekne ili seda na stazu, ispruženih nogu, i dalje mašući svojoj publici. Kamera nam omogućava da budemo svedoci njegovog najintimnijeg trenutka slavlja, kada su radost i muka od napora još uvek istovremeni.

Ali kamera ne prikazuje onog koji se sapleo, pao nasred putanje, a koji je pre trke važio za jednog od favorita. njegova tuga, njegova utučenost zbog izgubljene pobede ostaje izvan njenog (našeg) vidokruga, izvan njenog (našeg) interesa. On je već izuo patiku sa povređene noge, i hramljujući i poskakujući, kao ranjeni konj, odlazi do najbližeg izlaza sa stadiona. Pretpostavljamo kako je užasno razočaran, praznog srca, ali ko još za to mari? On već nije deo ekrana trke, Velikog sveta…

Nadica ga vodi prema jednoj skromnoj drvenoj kolibi na plaži, ostatku improvizovanog letnjeg šanka, koji je otkrila prethodnog dana. Ispred nje, jedna stolica bez naslona, ukopana u pesak. Jezero je prošarano mlazevima svetlosti sa ogromne, bronzane viseće sunčeve kugle.

– Lepo je ovo mesto – kaže ona – Znaš li, kada sam te tu ugledala, odjednom susrela, zbunila sam se! Toliko stvari se pokrenulo u meni…

– Kakvih stvari?

– Pa, uspomene, pa potom misli, šta je bilo, šta je prošlo… Bilo mi je, da ti pravo kažem, malo nezgodno da te gledam… Ali sada, sada mi je drugačije. Osećam se nekako spokojnije. A šta mi možemo da tu uradimo?

– I tako se sve trke završavaju…

– Trke? – pita ga rasejano, ne očekujući odgovor. Najbolje je, kaže sebi, da joj ne ispriča priču o foto-finišu.

Jergovića Rod

Sve što su u Bosni
Stubleri,
Sve što su Rejci i Karivani,
Sve što su Jergovići –
Sve što su stekli,
A koliko je, tek, toga bilo,
Sve je to onaj boem i književnik
Miljenko Jergović
U knjige spiskao.