Ночевала тучка золотая…
Ljermontov
Čujte neobičnu priču jedne usamljene djevojke:
Da li sam tako ružna da zbog toga svi bježe od mene? Gledam sebe u ogledalu i ne znam odgovoriti na to pitanje. Ali znam da sam i na poslu, i van kuće, i u svom stanu, ako ne računam svog mačka Reponju – sama, uvijek sama. Lutam ulicama ne bih li naišla na neko ljudsko biće koje će me pogledati, zastati, reći mi nešto, pridružiti mi se u mojoj samotnoj šetnji. Ali nitko me ne primjećuje.
Jučer, međutim, dogodilo mi se nešto doista iznimno.
Poslije dugog tumaranja ulicama na kojima me, kao da ne postojim, nitko nije pogledao, krenula sam s tjeskobom u duši strmom stazom što vodi u šumu, a iz šume na goru koja se uzdiže nad gradićem. Dugo sam se pela, u želji da naiđem na neki visoki greben s kojega bih se mogla baciti. Nisam ni primijetila da sam ušla u gustu maglu u kojoj su me kao šutljive sablasti okruživala stabla. Dugo sam išla, ne znajući kamo me vodi put, sve dok se i magla i šuma nisu počele razrjeđivati, pa sam se uskoro našla na čistini na koju je s plavog neba sijalo sunce, a ispod mene se skoro unedogled, sve do planine na suprotnom kraju dolinice iz koje sam se popela, pružalo more oblaka, poput bijele pučine zamrznutih vala. Moje jedino društvo u toj dugoj turobnoj šetnji bili su ti oblaci. Pustili su me kroz svoje vlažno krilo, pratili me svojim ledenim dahom, a sad su ležali poda mnom, usnuli i ravnodušni. Šapnula sam im: “Za mene ste isti kao cijeli taj bešćutni svijet u kojemu živim!‛ I krenula sam natrag, u svoju samoću, kroz njihov hladni magloviti zagrljaj.”
A onda, kad sam ponovno ugledala gradić, jedan se pramen izdvojio iz tog nebeskog prekrivača kroz koji sam prošla, i spustio se k meni uobličen u oblačak sa izgledom pudlice, te me počeo pratiti, lebdeći nad zemljom blizu mene. Kretao se za mnom gradićem na čijim ga ulicama, kao ni mene, nitko nije opažao. Tek kad sam ušla u svoj stan primijetio ga je moj mačak Reponja, ljutito frknuo i zamahnuo šapom ne bi li ogrebao čudnovatog uljeza. Jer oblačak-pudlica, prije nego što sam zatvorila vrata, uvukao se unutra, u moj stan, a od kandži rasrđenog mačka pobjegao je u drugu sobu, gdje se sakrio pod moj krevet.
I cijelu sljedeću noć ostao je sa mnom, u mojoj sobi.
A kad je svanulo jutro, i kad sam ustala, pa sa osjećajem da mi je na licu osmijeh sreće prišla prozoru i široko ga otvorila puštajući sunčeve zrake da me pomiluju, pored mene je prostrujao moj oblačak i odletio van, visoko, u nebesko plavetnilo gdje sam ga dugo pratila kako se, putujući ka horizontu, izdužuje u oblik dviju usana koje mi šalju poljubac.
Junak mojeg doba
Brat je uletio u kuću ruku punih štampe.
– U Vrdoljakovih je bor do plafona!
– E pa? – pogleda ga otac – Di si do sad?
– Pa u Vrdoljakovih, rekao sam.
– A di su mi novine?
– Evo! – brat preda ćaći novine, osim jedne šarene što ju je šeprtljavo probao sakriti iza sebe.
Naravno, to nije prošlo nezapaženo, no pravili smo se mutavima, čekajući što je dalje na programu, nehajno zauzimajući svoja mjesta u ovoj prednovogodišnjoj priči.
Braco se osvrtao po blagovaoni, činilo se da nešto traži, kao da mu nešto nedostaje, pa se okrene majci:
– A zašto mi zadnji pravimo bor u ulici?
– Šta te briga? – otac se ubacio pred majku. Borbu, Vjesnik, Slobodnu, Politiku i VUS je raširio po stolu, mrmljajući kao za sebe – Meni se čini da ovo nije sve. Nešto mi ovdje fali.
– I meni – nije se dao zbuniti balavac od nepunih devet godina. Volio je gurati svoje, iako je uvijek izvlačio tanji kraj.
– A šta tebi fali, moliću lijepo? – u oca je bio kratak fitilj, nije bio za duže role.
Majka se napne, spremna braniti svoje mladunče od vlastitog mužjaka, nije joj se još prekidalo igrokaz; no ne reče ništa. Pratio sam je u svemu, jedna je mati, i bio ništa manje zainteresiran od drugih za bratovo obojano štivo.
– Bor, novogodišnji bor! Eto – brat ispali svoje.
– Pa još nije Nova godina – uključi se majka.
– Ali u Vrdoljaka, Pavele, Karamanke, Ferića i drugih je, samo u nas nije – malac se gegao nasred blagovaone, krijući svoje blago u rukama iza leđa, izazovno je promatrao roditelje. Ja mu nisam mogao pomoći.
– Dok u ovoj kući ja kupujem jelku, Nova je godina kad ja kažem! – otac je s velikima i malima bio na istom, nije imao takta.
– A ako je ja kupim, biće Nova kad ja kažem? – brat je znao da ga čeka vruća pedagoška nakon ovoga. Ćaći je već prekipjelo, no mater mu položi ruku na podlakticu i njen muž ostane u po koraka.
– Pa narafski – majka se ispružila po tampon zoni između svoja dva muškarca. Mene se nije računalo.
– I biće, Čovječe, ne ljuti se!? Obećaj! – mulac joj je izazovno bacio kockicu pa što bude da bude.
– Samo ako je iza tvojih leđa novogodišnja jelka – mater, ljubiteljica šarene štampe, a i lukavija od oca, nije malcu ostavila mjesta za manevar. Zatvorio sam oči od muke, zamišljajući koje ga sve batine čekaju.
Na licu njezinog starijeg sina zaigra trijumf, u hipu je bio na stolici te, prije nego su se roditelji snašli i ubili boga u njemu, visoko nad glavom podigne novinu u bojama pa zaurla:
– Sretna Nova 1958. godina!
Na naslovnici se kočio crtež novogodišnje jelke (ustvari kaktus, ali nema veze, papir trpi sve!) okružene iscrtanim likovima i pisalo je baš to – Sretna Nova 1958. godina!
Hendikepiran nedostatkom božićne i nestrpljiv dočekati našu domaću, novogodišnju jelku, brat je unio u kuću svoju jelku, slučajno pronađenu u šarenoj ponudi trafike, te nas prenio preko praga u budućnost, ne pitajući ni roditelje ni kalendar.
Sram me reći, no nisam mu nikada zahvalio na tome, a bila je to, i još je, za mene najljepša novogodišnja čestitka koju sam u životu primio. Ljubomorno je čuvam i danas, kao relikt, uspomenu na taj četvrtak, 26.12.1957. godine, kada sam bratovom srčanošću i njegovom ludom drskošću od 30 dinara troška bez pitanja, pelcovan zauvijek u svijet stripa.
Naime, ta šarena laža bio je prvi broj Kekeca (Borbin zabavnik za mlade od 7 do 77 godina), prva strip tiskovina u četvorobojnom roto-koloru na ovim, kako se to danas kaže, bivšim prostorima. Kapsula u kojoj me, eto, brat transportirao u budućnost, te davne godine, ostavivši me u prošlosti zauvijek. Bila je to moja prva legitimacija i prvi zdravstveni karton s već zapisanom dijagnozom vječnog dječaštva.
Moj strogi i partijskoosvješteni otac tu nije mogao ništa te se nakon dosta godina pomirio s tom činjenicom i povukao razočaran u svoje mladunče. Mlađe. Mislim, mene.
No njegov kolega i istoimeni partijski, ma vrlo bitan, čimbenik, tamo negdje daleko, u Beogradu vjerojatno, mislio je drugačije od svog kamarada, oca mog. Netko vječno nepoznat svima nama, rođenima s kraja četrdesetih i početkom pedesetih, razveselio je djetinjstvo svojom političkom odlukom.
O da! Kakova je to samo bila odluka, partijska, naravski, ništa manje, da se jugoslavenskoj mladeži i bradavicama udijeli – politička estetska!!! Na braniku čistoće zdravlja onodobnih maloljetnika bdio je nekakav čudan lik, komesar, što li. Komesar, nazovimo ga tako, koji je svojom pronicljivošću određivao što će socijalistička omladina, tj. budući samoupravljači, čitati od ponuđenog stranog propagandnog programa, takozvanih – stripova.
S ove distance, kad su minule tolike vode i vođe, ustavi i sustavi, tokovi i okovi, mogu reći, časne mi pionirske, bio je to najpametniji momak pod partijskim šinjelom. I nama najdraži, bez zezanja. U njega su bili škare i sukno našeg djetinjstva, a on nam ga je skrojio kao malo tko. U tom predtelevizijskom dobu, kad nam je strip bio jedina zabava, bio je on naš “Đelo Hadžiselimović”.
Zamišljam udbaškog oficira, ideološki nabrijanog, fakultetski obrazovanog, iz nekadašnje boljestojeće građanske obitelji – odrasloga na predratnim stripovima Maurovića, Kuznjecova, Solovjeva, Mironoviča, Lobačeva, braće Neugabauer, Raymonda i ostalih roto majstora iz njegove neideološke mladosti – kako ranih pedesetih provodi nesane noći, u nekoj oslobođenoj židovskoj vili na Dedinju, okruženog recentnim stripovima iz zapadnih zemalja – Amerike, Francuske, Engleske, Italije.
U tom periodu “mi gradimo grad, grad gradi nas” to više nije bio crni zapad, ruska braća su im preuzeli primat, pak možebitno i da Amerika i Engleska bit će jednog dana zemlja proleterska, no dotad daj da se ogrebemo od njih za ono što nude.
Zameten svim tim blagom božjim, morao je, po direktivi odozgo, razlučiti žito od kukolja.
U svoj toj pustoj periodici kapitalističke propagande, rečeno mu je, od toga ti zavisi karijera, izaberi najmanje ideološki škodljiv materijal za našu socijalističku omladinu, jer mladost k’o mladost, nemirna i prčevita, uvijek nešto umišlja, želi, traži, pitajboga, a i da sama ne zna što, pak u svome neznanju i zariba, ma jebeš mladost! tvoje je da ju zajebeš tako što će TVOJ izbor biti NJIHOV izbor, no ako zaribaš, znaš i sam, ribat ćeš stijenje na Golome.
I uhvatio se posla naš neimenovani nepoznati komesar te nam darovao, na pravdi jedino vlastite pameti i znanja, samo najkvalitetnije što je nudilo ondašnje američko, francusko-belgijsko, englesko i talijansko strip izdavaštvo. I samo zato što je njegova bila zadnja, u periodu dužem od dvanaest godina, kroz jugoslavenske strip tiskovine, ali i dnevne te nedjeljne novine, bili smo zasuti samo pravim biserima svjetske produkcije avanturističkog i dječjeg stripa.
Jer što su… Rip Kirby, Prince Valiant, Rusty Riley, Flash Gordon, Tom Taylor, Krcko i Malecki, Lunja i Maza, Čapa i Gru-Gru, Coco Bill, Tom Njuškalo, Kokošja Noga, Dan Dare, Tarzan, Davy Crockett, Kapetan Bura, Pukovnik Clifton, Fantom, Larigan, Roj Rank, Kansas Kid, Cisco Kid, Johnny Hazard, Umpah-Pah, Denis vragolan, Tangi i Laverdil, Dan Cooper, Talični Tom, Porodica Tarana, Bim i Bum, Pirat sa kariba, Jerry Spring… nego dragocjeno blago vrhunskog talenta i zanata, izniklo na parcelama od hamera i tuša na crtaćim daskama.
Propupalo je u ulici mojeg djetinjstva.
Nikada, ponavljam, nikada na ovim prostorima nije gostovala, u nijednom segmentu – glazbenom, sportskom, političkom (osim na sprovodu Titu) – tako kvalitetno jaka ekipa, pojedinačno i grupno, kao šta su bili ti dragocjeni bauštelci pri izgradnji našeg socijalističkog odrastanja.
Alex Raymond, Hal Foster, Frank Godwin, Benito Jacovitti, John Prentice, Raymond Macherot, Lyman Young, Frank Hampson, Frank Bellamy, Keith Watson, Mac Raboy, Jose Luis Salinas, Arturo del Castillo, Albert Breccia, Jesus Blasco, Albert Uderzo i René Goscinny, Ramon Monzon, Walt Disney, E.T. Coelho, Victor Hubinon, Jijé, Morris, Geo McManus, Hank Ketcham, Jim Holdaway, Frank Robinson…. Aaaaaaaaaa! Dream-team od kojeg se smrzneš!
Tolika ponuda silila je redakcije na izdavanje sve većeg broja strip magazina. Naslovi su se rojili poput vinskih mušica, ne sudarajući se niti ometajući jedan drugoga. To nije bila konkurencija već drugarstvo, i SVI su našli utočište u našoj kući, zahvaljujući majci, ljubiteljici stripa i kolor-magazina, ocu usprkos: Petko, Majin strip, Politikin zabavnik, Horizontov zabavnik, Kekec, Plavi vjesnik, Strip-strip, Crtani romani, Male Novine, Nikad robom, Panorama… samo da se sjetim onih najznačajnijih. No strip je bio i na meniju ozbiljnih, obiteljskih novina i tjednika, poput Slobodne Dalmacije, Arene, VUS-a, Borbe… Nećemo se lagat ako kažemo da svaka novina, koja je držala do sebe i do čitatelja, držala se stripa pod grčevito.
Otac više nije mogao otvoriti nijednu novinu bez stripa jer – bez stripa se više nije moglo. Bile su to novine koje su nas voljele!
“Đelin izbor”, strani strip (neideološki avanturistički i dječji), u malo je pomeo dotadašnje domaće ideološki obojeno štivo. Bio je okidač yu-strip-redakcijama da upregnu sva raspoloživa domaća strip-grla na tragu uvezene šprance.
Red šore, red šege.
Postali smo strip velesila. U izdavačkom, konzumentskom i autorskom, jelde, smislu. Zato što domaći autori nisu bili baš za bacit. Taman posla! Sve su to bili sami majstori.
Gro domaćih, stripera velikana, zbio se tada u prostorijama Plavog vjesnika. Na jednom mjestu našli su Maurović, Delač, Radilović, Dovniković, braća Neugabauer, Beker, Dragić i drugovi, sve sama, danas, opća mjesta u domaćoj pop kulturi.
Zahvaljujući komesarovom jednoumlju, imali smo raznobojno i blago djetinjstvo. Primali smo ga direktno, intravenozno. Bila je to transfuzija od koje ne stariš.
No nikome nije gorjela do jutra.
Sredinom šezdesetih dolazi do promjena. U svijetu je strip napokon zauzeo zasluženo pravo građanstva među ostalim umjetnostima – proglašen je devetom umjetnosti, otvara se strip-muzej, vodeći intelektualci pišu laude stripu, tj. svojem djetinjstvu. Lučenje predpubertetskih žlijezda dobilo je legitimitet.
A kod nas? E, jebo ti nas!
Ranković je prdnuo u rosu – dinar devalvirao – Juga se otvorila, jedva tri četiri prsta, no dovoljno da propuh tzv. slobodne trgovine zahvati unutrašnje organe, upala je bila neminovna, a ni hemoroida nije pofalilo.
Ne znam da l’ je naš komesar bio rankovićevac ili ne, no, očito je da je bio pensionisan – njegove usluge više nisu bile potrebite. Goli otok se povukao u horizontu, ostavljajući svaku redakciju ogoljenom pred ogledalom slobodnog izbora. Stalo se uvoziti stripove leva-leva, po svom vlastitom nahođenju. Pomor u domaćem akvariju je započeo. Bilo je jeftinije plaćati strani šljam und šund und škovace nego platiti tuzemskog strip-trudbenika, koji ne stanuje ni dva tri bloka kuća dalje od iste te redakcije.
Plavi vjesnik, tada pod dirigentskom palicom Pere Zlatara, najgori je primjer tog srozavanja. U nekad najkvalitetnijem strip-tjedniku za omladinu, rečeni grobar Pera, zaobilazi domaća tuš pera u velikom luku i prostor stripa ustupa lošem inozemnom smeću, a da bi, e to je najstrašnije, stranice, što su dotad bile rezervirane samo za reportaže, zanimljivosti i avanture mladih, zasrao s dijametralno suprotnim nariječjem, tipa – “tu noć sam na tulumu dobrovoljno spavala sa dvanaestoricom, nisam mogla ustati dan dva iz kreveta, al’ se danas osjećam ispunjenom osobom”.
Započeo je period – Amerika i Engleska nikada neće biti zemlja proleterska jer je tako rekla Draga Saveta.
Žutilo je dobilo zeleno svjetlo pa se izlilo iz svoje kesice, nagrizlo jetru i zarazilo svaku izdavačku poru omladinskog izdavaštva. Od hemoroida do hepatitisa nije daleko; nalaze se pod istim slovom u rječniku. Ne luta se baš.
Toga su se držali i poneki izdavači te nisu trošili mnogo puta već su skrenuli preko prve pogranične rampe – do Italije. Uvozu bez voznog reda nije se slutio kraj.
Danas je blasfemično reći išta kontra Alana Forda ili, nedajbože, Bonellija, koji su, nekako, u isto vrijeme okupirali jugoslavenski konzumentski strip prostor pak i danas, nakon više od 40 godina, uživaju nedodirljivi, zapravo kultni status, kako strip tako i izdavač, kod generacija rođenih u šesdesetim i sedamdesetim. Sorry!
Na pitanje, koji ti je najbolji strip, svi će reći – Alan Ford ili Zagor; a na pitanje, čija su ti izdanja najdraža, odgovor je 100% – Bonellijeva! Sorry!
Alan Ford iz Zagreba i Bonellijevi junaci iz Novog Sada, sorili su apsolutno svu tadašnju konkurenciju, te zauzeli svoje počasno mjesto kao nadomjestak majčinom mlijeku, rečenim generacijama. Samo to mlijeko je bilo u tetrapaku od strip-sveski i pasterizirano. Takav je bio trend. Sorry!
Strip novine ili magazini skoro su iščezli. Samo je još Stripoteka pokušavala voditi računa o minulim strip-velikanima i kontinuirano štancala stare epizode junaka našeg djetinjstva, da tadašnja mladež vidi na kojem smo se to roto-mlijeku mi dojili.
Iz ničega se bio pojavio i Ervin Rustemagić, mladić iz Sarajeva, sa svojim Strip Artom, u kojem nam je s ljubavlju ponudio uglavnom američki novinski strip, strogo se postavivši spram strip šunda. Nije nam trebalo puno te smo ga, pod nujno, proglasili braniteljem zajedničkog djetinjstva, pače spasiteljem jer nam je svojom izdavačkom politikom podgrijao nadu kako Komadant Mark, Zagor T-Nay, Ana 4 Pištolja, Blaf , Žalosna Sova, Tex Willer i ostali iz Bonellijeve bulumente nisu nepobjedivi. No Ervinov entuzijazam nije bio za na duže staze. I danas je cijenjeni izdavač te, paz’ ‘vamo!, Bonellijev agent s ekskluzivnim pravom za cijeli Balkan. Sorry!
Daklem, da to i izrečem, iako će to izavati bijes i lavinu, ma zabole me; Alan Ford mi se nikako nije primio, ostavio me indiferentnim i, da nije bilo zajebantskog “prevoda” Nenada Brixyja, nikada mi ne bi ušao u ruke. Sorry!
I još ovo, zato što je ovaj tekst i nastao pod sugestijom – Daj, umro je Bonelli, napiši dvije riječi. – Sorry, ali Bonelli je meni ništa. – Pa je l’ ti barem žao? – Narafski! – Pa piši! – Ali, rekao sam ti… – Nema veze, napiši! – no, o mrtvima sve najbolje, nije me baš išlo na tu temu, a i vidi se zašto. Sorry!
Kad je drugom polovicom šezdesetih Bonellijeva konjica nahrupila u jugoslavenski slobodni izdavački prostor, kontaminirajući pritom isti, nije nikako mogla postati moje kulturno dobro (osim u početku s Pričama s Divljeg zapada, za što je krivac sjajni Renzo Calegari – da o briljantnome Ken Parkeru Ive Milazza, iz sredine sedamdesetih, i ne govorim) niti my cup of tea, pače moja generacija već je bila dobrano na aero-konjaku..
Nekako mi dođe žao djecu ograničenu samo na Bonellijeve junake kao jedinu inspiraciju vlastitoj mašti u dječjim igrama, pa su neki, doznajemo, pravom pravcatom kamenom sjekirom, ništa drugačijom od one za pojasom baletana iz Darkwooda, brata rođenoga počastili posred prsiju. Ej!! K’o da su braća po prostati, božemiprosti, kao i većina Bonellijevih heroja. To mora ostaviti dalekosežne posljedice. Sorry!
Naravski, kao i svako djetinjstvo.
Ni ja nisam pobjegao od svojega, taman posla, ne bježi mi se nimalo. Stvar je u razlici. A razlika je ogromna u izdavačkim politikama te, ako se mene pita, a pita se, sorry!, onda ću s pravom reći:
Tko šljivi Bonellije, Rustemagiće, Brixyje, Tomiće, Zlatare i ine, nisu ni do koljena jedinom pravom i najveće i najpametnijem i najslobodoumnijem strip izdavaču, za mladež i bradavice, sa ovih prostora IKADA, našem “Đeli Hadžiselimoviću”, našem nikada imenovanom i nepoznatom političkom komesaru, iz mračnog bunkera UDBE, koji mi je omogućio da još uvijek budem prisutan u svom sretnom djetinjstvu od 7 (i ranije) do 77 godina. Imam još komotnih dvadeset godina fore igrat se među strip sličicama.
I zato, Bezimeni, super momak si bio ti!