U sklopu Street Art Festivala u Koprivnici je postavljena nova skulptura Antonia Grgića, Ljestve od zlata.

Kada je krajem osamnaestog stoljeća grad Koprivnica bio okružen zemljanim bedemima, pravoslavna crkva se gradila izvan tih bedema. Kada je grad odlučio srušiti zemljane  zidove koji ga okružuju, stavio je ogradu oko crkve onih drugih. Inovjerni hramovi u Habsburškom carstvu po marijaterzijanskom zakonu morali su biti okruženi ogradom. Tako se i dogodilo da je prva gradska perivojna šetnica, smještena na mjestu srušenih bedema, bila orijentirana prema bočnom portalu pravoslavne crkve kao svom očištu, sa zidom koji agresivno i vizualno nelogično odvaja šetnicu i njezin cilj.

Postavkom ljestvi ispred zida briše se podjela gradskog prostora na naš i njhov, briše se dualistička habsburška podjela na nas i njih. Šetnica konačno dobiva svoj vizualni završetak, svoju točku na i.

Svojom izvedbom ne poštuju pravila perspektive i na taj način negiraju zapadnu hegemoniju renesansne perspektive, o kojoj je pisao Erwin Panofsky, a koju istočna Crkva nije nikada u svojoj umjetnosti prihvatila.

Ljestve svojom simbolikom prizivaju i Jakovljeve ljestve, religijski pojam koji je zajednički zapadnoj i istočnoj Crkvi.

Postoje još jedne  ljestve, Wittgensteinove ljestve. Filozofija je pomoćna disciplina, tvrdio je Wittgenstein. “Ona nije ništa drugo nego ljestve kojima se uspinjemo do vlastite spoznaje. A kada se njima uspnemo trebamo ih odbaciti od sebe.”

*

*

*

*

*

*

*

Čudo jedno, Miljenko moj, koliko ti i ja gunđamo, ali ne bih se brinuo zbog toga, to je znak dobrog mentalnog zdravlja.
(S. B.)

*

U ona drevna vremena (kojih verovatno nikada nije bilo) kada je svet još delovao nekako ozbiljno, pa je otuda i književnost u njemu delovala nekako ozbiljno, te i književni opusi u njoj, znalo se kako to ide sa korešpodencijom znamenitih pisaca: u Sabranim su delima svesci njihove prepiske obično zapremali onaj “poslednji” tom ili dva (eno vam Čehova, na primer), kao nešto rubno i dodatno, kao pomoćno sredstvo za dočaravanje, možda, više života nego dela piščevog. Slično beše i sa dnevničkim zapisima velikih pisaca, bar dok neki od velikana XX veka, Gombrovič na prvom mestu, ali i Kafka, Žid, Marai, Friš i toliki drugi, nisu upravo od dnevnika napravili jednu od glavnih, ili baš centralnu tačku svojih opusa, uzdigavši “žanr” na ravan koja načelno ni po čemu ne mora biti “pomoćna” i sporedna, niti mora da ikako zaostaje za romanima i pesmama. Bila je čak, sećam se, i emisija koja se zvala Dnevnici i pisma, na Trećem programu Radio Zagreba, ponekad bih je slušao u puste večeri na svom besmrtnom crvenom JVC radiokasetofonu; emisija, gle, mislim da još postoji, samo se frekvencija sada zove Treći program Hrvatskog radija…

U ona drevna vremena, pisci su bar po tome bili kao i ostala čeljad što pisma nisu pisali i slali s namerom kasnijeg objavljivanja, nego ‘nako, ponajčešće zarad kakvih finansijskih ili ljubavnih muka, ili naprosto zarad ćeretanja o Smislu Života s fizički udaljenim prijateljima, u vreme kada su i obični, kamoli mobilni telefoni, elektronska pošta i m.f. društvene mreže bili ne samo nepostojeći, nego i baš sasvim nezamislivi. A onda se i to nekako promenilo, pa je i prepiska spisateljska sve češće postajala unapred zamišljeni sastavni deo budućih Sabranih dela… Među južnim Slovenima, rekao bih, prevratnu je ulogu tu odigrao Borislav Pekić, koji kanda nije video smisla u bilo kakvom ostavljanju traga tinte na papiru ako to, možda ne odmah, ali svakako Jednog Lepog Dana, ne bude dostupno i “normalnim” čitaocima… U ona, pak, tmurna i grda ratna vremena lepo je odjeknula razmena pisama – tada još pravih, papirnih! – preko linija fronta “među zavađenim narodima” (M. Stojić) između Mirka Kovača u Rovinju i Filipa Davida u Beogradu.

Bivalo je poslednjih godina i decenija slavnih belosvetskih primera oknjiženih korespondencija “u četiri ruke” (recimo, Muharem je Bazdulj u Vremenu br. 1160 pisao o knjizi prepiske Oster-Kuci), a evo nam sad i jedne “naše”, one između Miljenka Jergovića i Svetislava Basare, u oko 480 strana debeloj, ali lepo i s užitkom prohodnoj knjizi Tušta i tma (Laguna 2014).

Jergović se na to korespondentsko uže već penjao, objavivši knjigu pisama sa Semezdinom Mehmedinovićem Transatlantik mail (VBZ 2009). Ipak, nije nevažna jedna razlika između ove dve prepiske: mada ih fizički deli ceo jedan okean i dosta kopna pride, Jergović i Mehmedinović bliski su prijatelji dugi niz godina (iz sarajevskih i postsarajevskih dana), među njima postoji suptilna privatna relacija, i u njihovoj prepisci nužno će biti nečega “intimnog” čak i onda kada je namenjena tome da je čitaju i Treća lica. Ako ništa drugo, korespondenti su nekako opušteniji… Ovo sa Jergovićem i Basarom krenulo je, ako se ne varam, inicijativom sa strane, tj. od malog “projekta” za potrebe nekog sajamskog dodatka dnevnika Danas, ali se obojici dopalo, pa su posle nekog vremena obnovili stvar i… evo rezultata, na blizu 500 strana!

Dopisivanje se, s jednim dužim prekidom, odvijalo od 2010. do 2013; stvar je, dakle, sasvim “sveža”, gotovo pa vruća. U “stvarnom” životu tek poznanici (ako nije odveć preuzetno što olako sudim o stepenu međusobne bliskosti drugih ljudi; neka mi bude ne zamereno), Basara i Jergović ipak su ljudi koje povezuju brojna interesovanja, sklonosti i idiosinkrazije a, na kraju krajeva, i ceo niz malih i velikih zajedničkih istorija: književnih, političkih, kulturnih, intergeneracijskih… I te kako se tu, dakle, ima o čemu razgovarati. Istovremeno, svako ko je makar odškrinuo njihove beletrističke, ali bogme i publicističke svetove, dobro zna i da su to dvojica pisaca veoma različitog temperamenta i stila, pri čemu pod stilom ne podrazumevam samo “banalni” način raspoređivanja reči, nego ako hoćete i izvesne svetonazorno-senzibilitetske osnove. Kao i različite formativne lektire i štošta drugo. Drugim rečima, B. i J. su kao stanovnici istog sveta kojeg pak gledaju sa posve različitih strana, ali jedan uvek odlično zna o čemu to ovaj drugi govori.

Najteža je zamka kod ovakvih prepiski u četiri ruke velika mogućnost da se pretvore u nizanje međusobnih monologa u kojima svako veze svoju priču bez suštinske komunikacije sa dopisnikom: zdravo Basara, daj da ti opričam šta mi je na duši, živeo Miljenko, ajd sad ja tebi da rečem… Ima li toga u ovoj knjizi? Moguće, ali zapravo sasvim malo, jer reklo bi se da se pisci pažljivo međusobno osluškuju i da su nehinjeno radoznali prema “motrištu” onog drugog, koji neretko pokrenutoj temi prilazi na način koji partneru otkriva nešto bitno, a što je zanemario ili nije mogao da zna.

Teme? Razume se da u ovako obimnoj prepisci “nema čega nema”, ali najviše se (sigurno da niko neće biti iznenađen) razmatra sva ona večita hrvatsko-srpska (i bosanska) “ljepljiva smjesa upitnika”, ali i naše bedne političke scene sadašnjosti i nedavne prošlosti, slavne naše književne branše, postjugoslovensko stanje u raznim segmentima, duh vremena prelomljen kroz potkontinentalnu mikroklimu, floru i faunu, ali i svakodnevica ne samo građana M. J. i S. B, nego i svih nas, sa svim nevremenima i olujama (a bogme i Olujama!), žegama, mrazevima i poplavama, zakrčenim ulicama i putevima.

Kao da bi da opravdaju stanovita zlurada očekivanja, drže se ponekad i Basara i Jergović nekih svojih, hm, opsesija, na primer Vuka Karadžića, Dobrice Ć. i Koštunice, ili pak toga kako su manje-više svi savremeni hrvatski pisci, je li, gola govna (pa još i ustaška), ali toga srećom ovde nema mnogo, zaboli na tren i brzo prođe, te se krene u nešto svežije i s više smisla, pa tretiraš to samo kao besmislenu uzrečicu ili verbalni tik (poput ono, kao ili kakosezove) kakvog inače pametnog i darovitog pripovedača… Jer je glavnina ovih stranica, svem tom naizglednom namćorstvu uprkos, čitaocu podsticajna razmena dva ekstraordinarna duha, kakvih u našim svračijim zakucima (a zapravo, po prirodi stvari, ni bilo gde drugo) nikada nije bilo u izobilju.

Basara i Jergović su među najvećim živim proznim piscima ovog našeg mučenog jezika, a njihov pažljiv čitalac (među kakve neskromno ubrajam svoju malenkost) dobro zna i da su sjajni esejisti, naročito kad se udalje od tih svojih verbalnih tikova, koje im opet ni ne treba strogo zameriti, jer teško da smo ih i sami lišeni, samo ih usebe teže prepoznajemo. U celini & celosti, Tušta i tma je odličan dezert za ljubitelje njihove književnosti, prava drum’n’Bas(s) vožnja za ove žege!

O njemu u zemlji
Skršenoj historijom ubilačkom
Slušaš nijem, ne od tuge,
Već užasa kakav mora
Da osjećao je čovjek
Pred Božjom srdžbom u Sodomi.
Ali, prošlo je doba
Kad Jehova je moćni kažnjavao
Za svaki ljudski grijeh i zlo preveliko.
Mitska prostranstva u nebu
Izdimila su s tijelima
U Dachauu i Auschwitzu,
I iz njih u tvoj pogled
Ne dopire više ni istina ni laž.
Samo zgusnuta čežnja slabih
Za utjehom u nemoći.
I u šta da udari srdit riječni val
Do u grad, u kuću,
U stoku dobru i polje plodno,
U muku iz koje nicala je radost,
Oduvijek ovdje sitna kao zrno soli,
Kratkotrajna kao ljetna rosa.
Nižu se slike potopa, nestaju gradovi
U kojima se tranzicija hranila
Ljudskom bijedom.
Plovi ugušena stoka, i divljač,
I perad, i mrtav život čovjeka
Koji kaže: u sekundi nestalo je sve,
I padnu mu ruke nemoćno niz tijelo.
Samo ne suze, nipošto one
Nek ne dođu, jer drugi te pol
Užasa mami – slika bebe u košarici.
Nju spašava kopilot u helikopteru
Zakačen za željezno uže
Iz kuće koju voda plavi do krova.
Ili druga: na farmi u Šamcu
Samo je jedna preživjela krava.
Spasila se popevši se uz stepenice
Na terasu potopljene staje
I tu leži mirna gledajući
Svoje ugušene sestre.
Ili ona kad načelnik jednog
Šalje zahvalu za pomoć
Građanima drugog grada:
Jedno veliko hvala preko cijelog neba.
A koliko jučer iz njegovog grada
Na taj drugi kretali su tenkovi i vojnici
U rat krvav za vođinu mržnju
I istine koje ljudi drže
U mentalnim konclogorima.
Ta zrnca utjehe
Dižu se iznad voda smrti,
Blaga kao oblaci lahorasti.
Neće dobiti spomenik u parku,
Ni u nacionalnoj historiji mjesto.
Jer, tamo ulaze oni
Koje guši krv, ne voda.

Telefonski imenik grada Sarajeva za 1941.

Sarajevski doktori medicine, prema telefonskom imeniku za 1941, bili su: Ahmed Abadžić, sa stanom u Vojvode Stepe obala 31/2; Moša Alkalaj, Kralja Aleksandra 60; Marija Balijan, Vojvode Putnika 35; Samuel Baruh, Sokolska ulica bb; Omer Bahtijarević, Voj. Stepe obala 14; Adolf Benau, Aleksandrova 52/2; Ljubomir Bilić, Zrinskoga 7; Vejsil Bičakčić, Ulica 6. novembra 13; Gavrilo Božić, Vojvode Stepe obala 10; Dragoljub Božičković, stan, Vojvode Stepe obala 2/1; Jovo Bokonjić, Kralja Tomislava 26; Momčilo Vučićević, Kralja Tomislava 10; Josip Gerc, Ćukovićeva 10; Vladimir Delijanis, zubni ljekar, Vojvode Stepe obala 6/1; Konstantin Delijanis, ordinacija Trampina 4, stan Sokolovića M. Paše 8; Mustafa Denišlić, Čemerlina 12; Maša Živanović, Doklade 9/1; Nedo Zec, Kulovićeva 12/2; Bogdan Zimonjić, Krekova 4/1; M. Zon, Vojvode Stepe obala 39a; Muhamed Iblizović, Ćemerlina 23; Ekrem Idrizbegović, Kaukčije Abdulah efendije 2/1; Simeun Jeger Lovčević, Kr. Aleksandra 54/3; Milan Jojkić, Ćukovićeva 8; Ezra Kajon, Kralja Petra 62/2; Vladan Kalember, Kr. Aleksandra 91; Sreten Kaluđerčić, Vuka Karadžića 4/1; Hamdija Karamehmedović, Dobrovoljačka 34; Jelka Knežević, Aleksandrova 53/3; Blagoje Kovačević, Dositejeva 4; Salamon Kunorti, Kr. Aleksandra 58/2; Mara Kurtović, Trumbićeva 12; Pavel Lauter, zubni ljekar, Kralja Aleksandra 52; Dobrivoje Lukić, Kr. Aleksandra 60; Tihomir Mazić, Kr. Tvrtka, Nova zgrada; Gligorije Merkulov, Kr. Aleksandra ulica; Ali-osman Mehmedagić, Kr. Petra 17; Asim Musakadić, 6. novembar 8-a/2; Sinan Mušaković, Vuka Karadžića 1/1; Moric Papo, zubni ljekar, Štrosmajerova 3/2; Rafael Papo, Kulovićeva 7; Leon Perić, Sokolska 3/1; Ivo Pehovac, Ključka ulica; Ljudevit Pizen, Trumbića 22; Leon Pinto, Prest. Petra 30; Bosiljka Popović, Dositejeva 12; Žarko Praštalo, Koroščeva 2; Ante Raguz, Sokolska 2/3; Katica Radulaški Jakšić, fra Grge Martića trg 4; Ahmed Rizvanbegović, Vojvode Stepe obala 2; Savo Salatić, Krekova 4/2; Josef Salom, ordinacije preko zime, Štrosmajerova 3/1, stan La Benevolencija; Rafo Salom, Prest. Petra 30/1; Isak Samokovlija, Kapetanovića 1; Kristina Stanimirović Stanković, Kr. Aleksandra 91/1; Ildi Sulejmanpašić, Velešići; Salih Tatarević Džinina 15; Svetislav Teofanović, Aleksandrova 74; Milovan Ćurčić, Sokolska 3; J. Fišbah, Kralja Aleksandra 48; Josip Fleger, Preradovićeva 1; Mustafa Hajdarević, Jeftanovića ulica 1; Dinko Cvitanović, Kralja Aleksandra 57; Jindrih Čihak, Kr. Aleksandra 50; Ante Čičić, zubni ljekar, Prest. Petra 16; Dušan Ćorović, Tepebašina 9; Junus Čustović, Kralja Petra 27; Nikola Šeparović, Sokolska 1; Persida Šišković, Koroščeva 2/1; Fridrih Štajenberger, Francuska obala 10/1; Arnold Šternberg, Dositejeva 4/1.

Uz osam sarajevskih predratnih liječnica, možda je postojala i deveta. Ime Ildi Sulejmanpašić je, naime, za nas današnje zagonetka. Ildi ili Ildiko madžarsko je žensko, ali rjeđe i muško. Potječe od imena Matilde, kršćanske svetice, koja je od samoga Isusa Krista naučila molitvu za siromašne, pa kada je izgovarala, svojim bi očima vidjela kolone siromaha kako odlaze u nebo. Nešto poput posljednje scene De Sicina “Čuda u Milanu”. Međutim, malo tko se sjeća toga da je Ildi zapravo Matilda, tako da je ime u općem doživljaju “desakralizirano”. Među bosanskim muslimankama se, u poslijeratna doba, mogla naći pokoja Ilda.

Ovo sve ispričali smo iz obzira prema predratnoj sarajevskoj liječnici, ili možda liječniku, upisanom u telefonski imenik kao Ildi Sulejmanpašić. Je li to, možda, bila štamparska greška (ima ih dosta u telefonskom imeniku, i grešaka, pravopisnih i drugih nedosljednosti), ili je, doista, u Velešićima 1940. ordinirala liječnica Ildi Sulejmanpašić? Lijepo je zamišljati visoko obrazovanu Madžaricu, udatu u predratnom Sarajevu, za nekoga Sulejmanpašića.

Ime doktora Vejsila Bičakčića pojavljuje se na reklamnoj stranici “Stomatološke ordinacije Bičakčić”, prosperitetne i naširoko poznate sarajevske zubarije, koja je dvijehiljaditih postala jedan od onih pozitivnih simbola nekoga novog Sarajeva, što ga s ljeta obiđu njegovi bivši stanovnici, a oni iz prekomorskih zemalja, u kojima je zub skuplji od zlata, bijela plomba od dijamanta, usput, za ljetovanja, poprave i obnove svoja zubala. Vejsil je, očito, bio predak stomatologa Bičakčića, njihov dedo ili pra-stric, koji je, kako piše, na studije u Beč pošao 1918, ne znajući njemački, i doktorirao je šest ili sedam godina kasnije, ali izgleda da Vejsil nije bio zubar. Ne znamo kojom se specijalnošću bavio, ni kakav je bio liječnik. Njegova priča je, međutim, morala biti zanimljiva – i jest bila zanimljiva, čim je iz gladnoga, španjolkom pomorenog Sarajeva, na kraju rata pošao u Beč da postane doktor! – kao što su zanimljive, živopisne i uzbudljive priče svih predratnih sarajevskih liječnika, medicinara, apotekara…

Zubarijom (kako su i u to vrijeme, s nekom cehovskom milinom, stomatolozi nazivali svoju struku) bavili su se, redom: Vladimir Delijanis, sin staroga sarajevskog doktora Koste Delijanisa, koji je u grad stigao u neka prilično davna vremena; Pavel Lauter, Moric Papo i Ante Čičić. Dakle, bila su četvorica privatnih stomatologa na 78.173 stanovnika, koliko je, prema popisu stanovništva iz 1931, živjelo u gradu. Vađenjem bolnih zuba još uvijek su se, međutim, ilegalno bavili gradski brijači, brice, berberini od sve tri-četri vjere, protiv čega su često pisale novine i izdavani su javni proglasi o mogućoj škodljivosti ovakve diletantske stomatologije i nadriliječništva. Radilo se, međutim, o tradiciji, koju je bilo teško iskorijeniti, jer je zasnovana na maskulinoj, muškaračkoj naravi sarajevskog svijeta. Olako vađenje zuba pred jutarnje brijanje, ili poslije brijanja, umjesto afteršejva, muškarca je činilo muškarcem. Kome trebaju zubari? Eventualno ženama i mekušcima, kuferašima, Česima i Švabama. Pravome Bosancu zubar neće u životu zatrebati.

Bit će da se iz ovoga berbersko-barbarskog odnosa prema zubarstvu i izrodio općenarodni strah od zubara. Brice se nisu smjeli plašiti, ali srce nije izdržalo kad su se našli pred profesionalcem, čija ih je hidraulična stolica spuštala u grob i dizala u nebo.

Nono je u zimu 1938, kod Morica Pape, u Kulovićevoj izvadio dva zuba, kutnjaka. Papo je pristao da mu zube vadi bez anestezije, iako je strepio da mu pacijenta na stolici ne strefi srčana kap. Franjo Rejc ga je umirivao, govoreći da će sve biti u redu, ima on jako srce, i to je, ipak, samo zub. Imao je duboko, razgranato zubno korijenje, očnjaci su mu iz mozga rasli.

Godinama nisi znao što je to bilo s Nonetom, zašto je izbjegavao anesteziju, ama ne da ju je izbjegavao, nego se anestetika više plašio nego što se itko plašio zubara. Pričao je da mu je jednom, u Zenici, neki Švabo dao injekciju pred vađenje umnjaka, i da je osjetio takav uragan u glavi da nije tri dana za sebe znao i tri noći nije mogao zaspati. Mislio je da će mu srce i glava eksplodirati. Jest, boli vađenje zuba na živo, ali to je ništa prema onom što je doživio tada, kod tog Švabe. Inače, pristojan neki čovjek, rodom iz Dresdena, Bog zna kako je u Zenici završio…

Već odavno je Nono ležao u svom grobu na Barama kada si negdje pročitao da se kao zubni anestetik prije Drugoga svjetskog rata koristio – kokain. Možda je Švabo pretjerao u dozi, a možda je Nono bio preosjetljiv na tu drogu novoga vijeka, ali kad god bi ti poslije netko spomenuo kokain, i dok si čitao Mihaila Agejeva “Roman s kokainom”, sjetio bi se svoga djeda i njegovog kokainskog delirija. Nije bio junačan u životu, ali se tjelesne boli nije plašio: vedro je pripovijedao da mu je prvi zub u životu izvadio otac, kovačkim kliještima, u jednom trzaju, dok mu je iz usta vonjala rakija, od koje je on, stari vrag, mahniti Slovenac, cijeloga svog bosanskog života i živio. Od Noneta sam naslijedio jake korijene zuba. Zbog njega kokain nikada nisam probao.

Doktor Jovo Bokonjić ordinirao je u Kralja Tomislava 26. Na tom je mjestu 1940. već bila sagrađena vila Bokonjića. U njoj je danas ambasada Saudijske Arabije. Za razliku, primjerice, od Besarovića, Bokonjići nisu stara sarajevska porodica, ali su, kao malo koja druga, obilježili sarajevsko dvadeseto stoljeće. Došli su početkom vijeka, a nestalo ih je na njegovu kraju. U tom su gradu Bokonjići odživjeli kratko Hobsbawmovo dvadeseto stoljeće, da bi ih zatim zamijenila – Saudijska Arabija. Njihov rodonačelnik Jovo stigao je u Sarajevo iz Trebinja, preko Beča. Tačnije, došao je iz trebinjskog sela Bokonjići, iz bogate pokrajine kada je nekada davno rađala ljudima koji bi se tako snažno ukorijenili u gradovima, u Sarajevu, Dubrovniku, Zagrebu, Beogradu, da su tamo presadili i svoje porodične i rodovske povijesti. Kada bi se malo zagrebalo i prekopalo po tamošnjim obiteljskim legendama, i danas bi se u njima našlo više Trebinja nego što ga, možda, ima u samom Trebinju.

Jovo Bokonjić bio je prvi sarajevski ginekolog. Žena Staka, čijeg imena nema u telefonskom imeniku za 1940, bila je dermatovenerologinja. Imali su dvojicu sinova, koji su bili poznati poslijeratni sarajevski liječnici. I Jovini unuci, čini mi se troje njih, također su postali liječnici.

Doktor Blagoje Kovačević, koji je prije rata imao privatnu ordinaciju na početku Dositejeve, utemeljitelj je sarajevske kirurgije. Bio je čvrsto temeljen čovjek, jak kao zemlja, onakav kakvi su nekadašnji kirurzi morali biti. Kada bi teta Vela Fajgelj pred ovaj posljednji, konačni, rat, vidjela Slobodana, oči bi joj se napunile suzama, i samo bi govorila: eno ga, isti Blagoje! A nije Slobodan bio isti. Bio je toliko drukčiji da ga se pamti duže nego što mu se pamtilo oca.

Iako je do rata pred koševskom kirurgijom stajala bista Blagoja Kovačevića – možda i danas stoji, ti to ne znaš, jer te tamo, kao ni njih, više nema – odavno je zaboravljen, zaboravljene su sve njegove zasluge, kao i sve što mu je Sarajevo nekada dugovalo.

I on je sagradio vilu. Svi veliki predratni doktori imali su svoje vile. Tko danas živi u vili doktora Blagoja Kovačevića? Tko god to bio, nije ju morao skupo plaćati, jer je i nije kupovao od njegovih nasljednika. Njih, naime, više i nije bilo.

Gospođa Kovačević bila je gospodstvena žena, u finom kaputu, vazda s urednom frizurom, s torbicom i kišobranom. Imala je sedamdeset, sedamdeset pet, osamdeset? Iza nje je, na nekoliko koraka udaljenosti, išao Slobodan. Uredan, u savršeno ispeglanim štofanim hlačama, u bijeloj paradnoj košulji. Tako je tada izgledao. I neprestano je govorio. Obraćao se prolaznicima, raspitivao se za njihove rodoslove, a nakon što mu jednom kažete čiji ste i koji ste, on bi upamtio. Postojale su dvije vrste Sarajlija. Jedni su Slobodanu natenane izložili svoja obiteljska stabla, dok bi mu se drugi samo narugali, i ne bi mu ništa rekli. Zašto bi maloumniku išta govorili o svojima? To bi im moglo donijeti tko zna kakvu nesreću. O njima Slobodan ništa nije znao, i uzalud se trudio saznati. Bio je očajan zbog toga. I sretan što mu je majka još uvijek bila živa.

Kada je nje nestalo, hlače više nisu bile uredne. Nestalo je bijelih paradnih košulja. A sarajevska su dječurlija dovikivala za Slobodanom: Slobo, Bobo, Bobane… Njega bi hvatao očaj autista. Strašno je bilo vidjeti i čuti. Hvatao se za glavu, vikao, vapio, ali to bi dječurliju samo još više izazivalo: Slobo, Bobo, Bobane… Stariji su se smijali. Smijali su se zlobno, sretni što Slobodan nije njihov sin, brat, rođak… Nisu se smijali oni koji su Slobodanu jednom izgovorili svoje rodoslove, a on bi im ih ponavljao (da slučajno ne zaborave) kad god ih sretne.

U Sarajevu je postojao jedan čovjek u čijoj je glavi raslo porodično stablo iz knjige “Rod”. Kada je Slobodana Kovačevića nestalo, u Sarajevu se osušila šuma takvih stabala. Neposječena, mrtva, suha šuma.

A vilu doktora Blagoja Kovačevića netko drugi naselio je svojom porodičnom pričom i poviješću, govoreći kako prethodnih priča i povijesti nije bilo.

Doktor Nedo Zec, rodom iz Mostara, bečki student i specijalizant neuropsihijatrije, pripušten je u Sarajevo neposredno pred rat. Tek što se uselio u stan u Kulovićevoj, i zaposlio se na psihijatrijskom odjeljenju koševske bolnice, već je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska. Godinu dana kasnije, kao Srbin je dopao Jasenovca, odakle je izvukao živu glavu, i ostavio dragocjena svjedočanstva o ustaškim zločinima i životu u logoru. Bio je prvi poslijeratni ministar zdravlja u Bosni i Hercegovini, osnivač sarajevskoga Medicinskog fakulteta i psihijatrijskih ustanova na Jagomiru i Sokocu. Bavio se neuroleutičnim oboljenjima (posljedicama endemskog sifilisa, raširenog po Bosni, čije je suzbijanje započela Austro-Ugarska, a dovršila socijalistička Jugoslavija…), još od bečkih studija proučavao je šizofreniju, napisao je mnoštvo znanstvenih radova, pred smrt 1971. postao je akademik, i bez sumnje jedan je od najznačajnijih liječnika u povijesti Sarajeva i Bosne. Da je ostao u Beču, ili da je radio u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, vjerojatno bi, kao ordinarijus, napravio veću karijeru, možda bi bio i znanstveno uspješniji, svakako bi bio sretniji u životu (ako ništa drugo, mašilo bi ga jasenovačko logorovanje), ali on je prvi dio liječničke i životne prakse proveo po provinciji (jer mu, otvorenom ljevičaru, nisu dali u Sarajevo), a onda je, sve do kraja života, više činio da onima nakon sebe omogući da se bave medicinom, nego što je bivao liječnikom. Po njemu su prije zadnjega rata nazvali Neuropsihijatrijsku kliniku, da bi zatim, u novoj nacionalno-političkoj konstelaciji, zasluge doktora Nede Zeca izgubile na značaju.

Po doktoru Bogdanu Zimonjiću, osnivaču Katedre za internu medicinu, na sarajevskom medicinskom fakultetu, nosila je ime nagrada koja je dodjeljivana najboljim studentima generacije. Bio je dobar liječnik, pažljiv čovjek, slavni profesor. Odvjetak hajdučke, ali i vladičanske istočnohercegovačke porodice, naseljene u Sarajevu. Zimonjići su se znali gospodski držati i u vrijeme ustaške države.

Mitropolit dabrobosanski Petar Zimonjić imao je sedamdeset pet godina kada je počeo rat. Tokom aprila 1941. mirno je šetao Obalom vojvode Stepe, kao što je to činio i ranije, nije bježao u Srbiju, nego je ostao u Sarajevu, uz svoje stado i životom prkosio onima kojima je bilo časno prkositi. Nono i Nona su ga sretali kako šeta. On bi im ljubazno klimnuo, oni bi ga glasno pozdravljali. Tako je bilo do proljeća 1941, a tako je ostalo i u travnju iste godine. Tokom travnja mitropolitu je telefonirao fra Božidar Bralo, ustaški povjerenik za Bosnu i Hercegovinu, i naredio mu da odmah, on i svi njegovi podređeni, promijene pečate i prestanu koristiti ćirilicu, u skladu s upravo donesenom zabranom. Vladika Petar mirno je fra Božidaru odgovorio kako rat još nije završen i kako se pismo Ćirila i Metoda ne može ukinuti u dvadeset četiri sata. Nakon toga je uhićen, deportiran u Jasenovac, zvjerski mučen i pogubljen. A fra Božidar Bralo proglašen je mučenikom crkve u Hrvata.

U Sarajevu je između dva rata osnovana masonska loža. Sjedište je imala u onoj vili na Skenderiji, u kojoj će u zimu 1945. Maks Luburić mučiti i ubijati komuniste, Židove i Srbe. To mjesto odabrao je iz simboličkih razloga, ne dirajući masonski znak na fasadi. U masonskoj B’nai B’rith loži “Sarajevo” bilo je više liječnika: Moša Alkalaj, Adolf Benau, Ezra Kajon, Rafael Papo, Isak Samokovlija, Josef Salom, te Nonetov zubar Moric Papo.

Ako nisu otišli u partizane, ili se, uz mnogo sreće, sklonili u talijansku okupacijsku zonu, jevrejski su liječnici i advokati završavali na Vracama, u Jasenovcu ili Auschwitzu. Njihova imena uklesana su u kameni memorijal iznad grada, zabilježena su u nekim optužujuće debelim knjigama u Izraelu i New Yorku, a u posljednjih nekoliko godina zlokobno se pojavljuju u hrvatskome svjetovnom i crkvenom tisku, u člancima i pamfletima u kojima se nanovo obrazlaže židovska zavjera protiv kršćanskoga svijeta, napose Hrvata, i u kojima čitamo i ovakve rečenice: “Mason, ukoliko nije Židov, u loži postaje ‘umjetni Židov’, t.j. on dobiva mentalitet, svojstva i osobine Židova. Masonerija služi interesima židovstva, požidovljenju naroda i učvršćivanju židovskog gospodarstva nad svijetom… Masonerija je odraz i sredstvo židovskog duha.”

U takvim zlokobnim solilokvijima, objavljivanim po više ne tako marginalnim hrvatskim medijima, ponekad i na Hrvatskoj televiziji, mogu se čuti ne samo jasne i vrlo obrazložene antisemitske i antimasonske prakse Nezavisne Države Hrvatske, nego i implicitna, još uvijek pomalo utišana opravdanja nacista i njihove politike prema Jevrejima. To Zagreb provjerava koliko fašizma, koliko nacizma Bruxelles može podnijeti. A može prekoviše, skoro kao 1941, raduje se tomu sve ustalo hrvatstvo.

Hitler je bio u pravu, čuje se!

Javljaju se glasovi iz mraka, iz katedrala i iz grobova, s političkoga i crkvenog vrha hrvatskog, iz stranačke središnjice na Trgu žrtava fašizma, iz glavnih stožera i ustaških stanova, iz prvostolnice naše, i iz tamjanom namirisanih crkava po provinciji. Hitler je bio u pravu, i s njim poglavnik naš Ante, čiji imendan slavimo diljem nam vječne Hrvatske, a prigodom njegova upokojenja, na Dan nevine dječice svake godine suzicu ganuća pusti mnogi pastir Svete Rimske Katoličke Crkve. Očekuje se, uskoro, visoko pokroviteljstvo predsjednika Republike, nad tom svečanom i gordom manifestacijom groboljublja.

Židovi su zlo, odjekuje današnjom Hrvatskom, Srbi su gamad, uzvikuju pravednici, mučenici, branitelji domovine, smrt Židovima, smrt Srbima, smrt Jugoslavenima, i narodnim izdajnicima, smrt, smrt, smrt, klikće nadbiskup zagrebački u svojoj uskršnjoj poslanici, dok se iz grobova dižu ustaše i domobrani, i oni da uzviknu za dom i spremni. Diže se hrvatski mučenik, fratar Božidar Bralo, da pridometne gloriju u čast najnovije zabrane ćirilice, kojom se Lijepa naša vraća u svoje naravno, boguugodno i domoljubno stanje od 10. travnja 1941. Amen, ako Bog da!

*

Post scriptum

Gospodin Mario Marčić iz Banje Luke pismom me je ljubazno upozorio da sam, vjerojatno, pogriješio, kada sam u nabrajanju predratnih sarajevskih advokata prema njihovoj vjerskog ili narodnoj pripadnosti pretpostavio da je Braco Poljokan, iz Vojvode Stepe 25 hrišćanin. Nije, nego je i on Jevrejin, što će reći da su u jesen 1940. barem dvadesetorica od četrdeset i devetorice sarajevskih odvjetnika bili Jevreji. Ovakvo prebrojavanje je važno: i da se vidi što je i kakvo je bilo Sarajevo nekad, ali i da se zna tko je sve na savjesti nama koji smo se u tom gradu potom rađali, čiji duhovi žive u nama i čiji su bezbrojni svjetovi ostali neostvareni, nad onim našim ostvarenim. Pa ako se već govori čije je Sarajevo od starina, neka se zna da su te starine vrlo nedavne. Ako nisu od davne 1996, onda su od 1945. ili 1941. O onome što je bilo prije toga svjedoče telefonski imenici.

Poljokani su se, tako piše na stranici Jevrejske opštine Banje Luke, nekad prezivali Levi, a novo su prezime, prema kazivanju Lune Albahari, stekli kada je jedan Levi, kao dječak, u igri, izgubio oko i postao – poluokan. Poljokan.

A Braco Poljokan, kojeg sam nakratko učinio kršćaninom, bio je u svoje doba vrlo ugledan među sarajevskim Sefardima, studirao je u Grazu, Beču i Parizu, odakle je donio cionističke ideje među sarajevski i bosanski jevrejski svijet. Uređivao je Jevrejski glas, planirao okupljanje svih Sefarda svijeta, djelovao kao prosvjetitelj…

Na znanje i pamćenje, sebi i drugima.

Jelde
Ništa od ove naše Bosne
Rascijepilo jen po pola
I metlo ove politićare
Da je srede
Ko da vucima daš
Ovce na ćuvanje

Imam ti ovo kafane
A slabo poso iđe
Neko naš kad prolazi
Vudan svrati
Ovi njihovi neće
Ko vele: Pogan Turćin
Pogano mu piće

Vratili smo se
Žena i ja davno
Odma iza rata
Mešćini, bila je ’98.
Ljeto a Drina
Miruši ko najljepša
Cura ne teferiću

Osto bi i ja u Sarajvu
Al bila ona jena
Šemsa s Alipašina
Možda je znaš
Jena glava stotinu avaza
Nisam je vala
Mogo slušat:
Seljacima je valjo rat
Ne bi to vidjelo grada
Da ne bi Karađića
Šta ćeš
Mile ostaje mile
Da ga rijećemo
U Pariz metneš

A pobjegli smo ispod
Noža slućajno
Uskopistila se snaha:
Vozi me djevere
Vozi ako Boga znaš
Babi u Titoriće
Ja ti voden ne smijem
Zaspat pored ćetnika
Zaklalo mi nanu
U onom ratu
Kako da him vjerujem

Poraj moje pameti
Svih nas šestero
Hamzića bili bi rahmetli
Od ćetnićke ruke

Vidiš onu stijenu nanamo
Iznad ceste, nanam lijevo
Kod okuke
E od nje ti živimo
I brat i ja i naše famelije
Iz nje vadimo granit
Kad neko traži
Za crkvu il džamiju
Sveno
Za kuće gotov i ne išću
Skup je to kamen
Nejma obićan ćojek
Kuveta za tu rabotu

E vidiš onog mi malog
On ti trenira karate
I treba dajde
U reprezantaciju Republike Srpske
Samo đe ću nać pare
Da mu platim
Kartu do Banjaluke
A kamo l šta drugo

A ono cure za šankom
Osmi je razred
Najbolja ućenica u školi
Valja mi je slat
Jal u Sarajvo, jal u Višegrad
U gimnaziju
Al otklen
Izbi mi hljeb
I crno ispod nokta

Jah, obećavo je Alija belćim
Da ćemo jest
Zlatnim kašikama
Kad se rat svrši
I da će parama
Od muslimanske braće
U Bosni napravit
Evropsku Saudiju

Ne lipši magarće
Do zelene trave
Ko da je Arap budala
Da goji nolke
Lopove što su
Kružili oko njeg
Ko hađije oko Ćabe

Bio je strasni ljubitelj knjiga, čitao ih je bez predaha, skupljao – kupovao, pozajmljivao ne vraćajući ih, čak ih je i krao. Odricao se svega da bi mogao nabavljati knjige koje su se gomilale i po podovima njegovog prostranog stana, sve sličnijeg veoma bogatoj javnoj knjižnici. Tu njegovu fanatičnu potragu pokretala je maglovita, ali uporna želja da nađe jednu Knjigu – jednu jedinu – koja mu je nekad davno dospjela u ruke, toliko davno da je to možda bilo u nekom njegovom prethodnom životu. Štoviše, činilo mu se da ta Knjiga nije mogla biti dio njegove svakidašnjice: možda ju je samo sanjao. Nejasno sjećanje govorilo mu je da je u njoj došao do nekih otkrića koja su ga potresla, prosvijetlila, učinila drukčijim, pa mu se druženje s njom, čak i ako je bilo samo dio sna, činilo značajnijim od bilo čega drugog što je doživio i saznao tijekom cijelog svog života. Knjiga mu je saopćavala bitne istine o svijetu u kojemu živi, ali, na prvom mjestu, govorila mu je svojim neobičnim jezikom NOSCE TE APHTON, “poznaj samog sebe”. A poslije je njegovom pamćenju postala nedostupna, ili neodgonetljiva poput hijeroglifa. Ostala mu je u svijesti samo kao mutna uspomena i žalost zbog nečega dragocjenog što je izgubljeno. Proticali su mu dani i godine u uzaludnom nastojanju da se sjeti riječi iz Knjige, njihovog tajanstvenog značenja koje bi, vjerovao je, njegovom životu vratilo nekakav predodređeni, a ipak zaboravljeni smisao. Događalo se, doduše, da ponovno uroni u njene stranice, ali samo u snu. Probudivši se, ničega se nije mogao sjetiti. Knjiga je htjela da bude samo dio njegovog snijevanog, a nikako i stvarnog života. I tako je potraga za njom ispunila cio njegov život koji se primakao kraju.

A onog dana kad je već bio u agoniji, i kad je sa svoje smrtne postelje posmatrao tisuće knjiga naređanih po svim zidovima prostrane prostorije u kojoj je umirao, mučila ga je i misao da neke od tih knjiga još nije ni prelistao, pa će za nj ostati zauvijek nepročitane. Pitao se da li se među njima možda krije ona toliko tražena, ona Prava.

Tada su u sobu uveli njegovo trogodišnje unuče da se s njim oprosti. Ali samrtnik je djetetu brzo postao nezanimljiv; privlačile su ga knjige, pa se uputilo k njima, ka zidu gdje su one bile naslagane od poda do stropa. Iz najnižeg reda, u samom uglu sobe, izvuklo je jednu čiji se neugledni sivi hrbat, bez natpisa, jedva nazirao. Otvorilo ju je: bila je to obična teka s neispisanim listovima. “Hoću da crtam!” reklo je, i neko mu je dao olovku. Prazni listovi teke počeli su se puniti djetinjim šarama. Samrtnik je gledao taj prizor i znao je da je dobio odgovor na pitanje koje ga je pratilo kroz život, da je upravo to po čemu njegovo unuče šara – ona njegova snijevana Knjiga. Bila je to teka koju je jednom davno ukoričio i na čijim je praznim stranama htio ispisati riječi, one prave, jedine ispunjene smislom – riječi koje je nosio duboko u sebi, toliko duboko da ih nije mogao dosegnuti, osim u snu. Knjiga je ostala neostvarena, zaboravljena, a prazni hrbat ukoričene teke, s neispisanim listovima što su se krili iza njega, sklonio se od pogleda koji ga nije nalazio, koji ga je nesvjesno zaobilazio.

Ali u očima samrtnika, u tim njegovim posljednjim trenucima, nazirala se istina koju je ta Knjiga imala kazivati i koja će ostati neiskazana. Osim, možda, u djetinjim šarama.

Životoplov Alberta Einsteina

KVANTNA REALNOST — RASKALAŠENI BERLIN

1925. GODINA

Ruska emigrantkinja, umno poremećena Eugenija Dickson, udovica nekog Američana, nakon što je poslala na Einsteinovu adresu nekoliko prijetećih anonimnih pisama, početkom je godine stigla iz Pariza s namjerom da s dugačkom iglom iz šešira prethodno umočenom u otrov ubode slavnog fizičara misleći da je on njezin bivši ljubavnik Azef i našla se pred vratima Einsteinova stana. Elsa je otvorila vrata, savladala luđakinju i pozvala policiju koja je Eugeniju strpala u zatvor. Malo kasnije kad je znatiželjni Albert saznao za incident otišao je vidjeti zatočenu atentatoricu koja se uvjerila da to nije Azef (“Vi imate mnogo kraći nos”).

U veljači Sveučilište u Leidenu imenuje ga počasnim doktorom.

Početkom ožujka iz Hamburga parobrodom Cap Polonio plovi do Južne Amerike, u posjet, od travnja do sredine svibnja, Argentini, Urugvaju i Brazilu. Ovoga puta plovi, kako je uspio urediti, bez supruge Else, a trebala ga je pratiti ljubljena mu pokćerka Margot, ali se nažalost pred sam put razboljela, no na brodu upoznaje drugu (tada simpatičniju) Elsu, angažiranu feministkinju i uspješnu spisateljicu Elsu Jerusalem (njezin roman Der heilige Skarabäu, 1911. imao je 22 izdanja), Židovku iz Beča koja već petnaest godina živi u Buenos Airesu (u drugom braku s Victorom Widakowichem, profesorom embriologije), s kojom se često druži, raspravlja svakojake teme i zbližava (po parobrodu i brodskim kabinama), u dnevniku koji je vodio na putovanju, Albert je, nimalo slučajno, znakovito proziva Pantericom. U Buenos Airesu (tu, u tom gradu, nakon dugog vremena, još od srednjoškolskih dana Aaraua, vidio je i bratića Roberta Kocha, koji se tu preselio), La Plati, Montevideu i Riu de Janeiru predaje na tamošnjim sveučilištima i akademijama, naravno, o teoriji relativnosti, a političkim mirovnim temama govori u južnoameričkim židovskim zajednicama kako bi pripomogao Židovskome nacionalnom fondu, ujedno i turistički tumara, razgledava svakojake znamenitosti te upoznaje opušteni mentalitet i ležernost doseljenih žitelja i starosjedilaca Latinske Amerike.

Umoran i iscrpljen vraća se u uzavreli Berlin početkom lipnja (plovi petnaest dana na neudobnom Cap Norte), u napetu političku atmosferu kad je Adolf Hitler objavio prvi svezak Mein Kampfa (knjigu je izdiktirao u zatočeništvu svome zamjeniku Rudolfu Hessu), preuzeo sveukupnu kontrolu nad Nacionalsocijalističkom njemačkom radničkom strankom kao Führer i kad osniva zaštitarsku jedinicu Schutzstaffel (SS), u crno obučenu elitnu jedinicu.

Einstein se bez dvoumljenja pridružio inicijativi Mahatma Gandhija te odmah potpisao pacifistički manifest protiv prisilne vojne obveze, kojeg kasnije potpisuju i Henri Barbusse, Annie Besant, Martin Buber, Edward Carpenter, Miguel de Unamuno, Georges Duhamel, August Forel, Kurt Hiller, Toyohiko Kagawa, George Lansbury, Paul Loebe, Arthur Ponsonby, Emanuel Radl, Leonhard Ragaz, Romain Rolland, Bertrand Russell, Rabindranath Tagore, Fritz von Unruh, H. G. Wells i drugi uglednici.

Za Nobelovu nagradu ponovno predlaže Arthura H. Comptona, za njegovo (Comptonovo) raspršenje, eksperimentalni dokaz promjene valne duljine visokoenergetskoga elektromagnetskog zračenja prilikom interakcije s materijom, koje je potvrdilo da elektromagnetsko zračenje ima i valne i čestične osobine (valno-čestični dualizam), što je osnovno načelo kvantne mehanike, ali i dokaz Einsteinove hipoteze o kvantu svjetlosti još iz 1905., o čestičnoj prirodi svjetlosti, jer nakon Comptonovih rezultata sumnji više nije bilo; a za nagradu za mir predlaže brazilskog istraživača širokoga područja Amazone Marshala Cândidoa Mariana da Silva Rondon koji se zalaže za zaštitu indiosa.

Početkom srpnja u akademijskome časopisu (Sitzungsberichte der Preussischen Akademie der Wissenschaften, Physikalisch-mathematische Klasse, 1925, str. 414-419) objelodanjuje prvi pokušaj ujedinjenja gravitacijske teorije i elektromagnetizma, Einheitliche Feldtheorie von Gravitation und Elektrizität, Ujedinjena teorija polja gravitacije i elektriciteta, u kojemu nastoji izgraditi fizikalno-matematičku ujedinjenu, generaliziranu hipotezu njegove gravitacijsko geometrizirane metode opće teorije relativnosti zajedno sa svim pojavama u elektromagnetskom polju.

Krajem istoga mjeseca putuje za Genevu na sastanak Komisije za intelektualnu suradnju, zatim za Zürich u posjet sinovima (Eduard je prije, u lipnju, bio kod tate u Berlinu, poslije čega Albert proročki piše Milevi: “Njegove su intelektualne sklonosti možda i jake, ali čini mi se da mu nedostaje uravnoteženosti i odgovornosti (ego mu je jak). Premalo unutarnje povezanosti s drugim ljudima i previše ponosa… Zapravo je mnogo toga naslijedio od mene, ali je kod njega sve naglašenije. Zanimljiv je on momak, ali mu neće biti lako u životu.”) i starom prijatelju Marcelu Grossmannu oboljelom od multiple skleroze, odmara se na slobodarskom otočiću Hiddenseeu, a putovanje završava u Kielu gdje do konca kolovoza jedri sa sinom Hansom Albertom i Anschützom po Baltičkome moru. Nije zaboravio ni Milevu, sad već poprilično psihički smirenu (od po nju stresnog razvoda) i financijski dobrano osiguranu, znajući za njen hobi, skupljanje i njegovanje kaktusa, u Južnoj joj je Americi nabavio malu zbirku brazilskih kaktusa i u pismu obećao: “sam ću ti ih donijeti i ostati malo u Zürichu. Onda mogu odmah isprobati kako se spava u tvojoj zgradi.” I doista, početkom rujna ponovno je u Zürichu, odsjeo je (i spava) kod Mileve i sinova, u stanu prve obitelji, i malo potom radosno piše bivšoj supruzi misleći na svoj hobi: “S uživanjem se sjećam boravka kod tebe i namjeravam ga ponoviti.”

Postaje službenim članom Akademskog vijeća službeno utemeljenoga Židovskog sveučilišta u Jeruzalemu i urednik publikacija Instituta za fiziku pri istom sveučilištu.

Na jesen u kratkom radu, Elektron und allgemeine Relativitätstheorie (Physica, vol. 5, str. 330-334), Elektron i opća teorija relativnosti, pravilno postavljen i riješen problem ponašanja elektrona, općenito elementarnih čestica, u relativističkom polju pogrešno interpretira pa ne zaključuje mogućnost postojanja antielektrona, općenitije antičestica i antimaterije, što je pet godina kasnije, 1930. točno ustvrdio 28-godišnji Paul Dirac povezujući specijalnu teoriju relativnosti s novom kvantnom mehanikom koju su baš te 1925. godine započeli zasnivati na statističkim i vjerojatnosnim temeljima kao mehaniku matrica 24-godišnji Werner Heisenberg i kao valnu mehaniku Erwin Schrödinger (antimaterija je 1932. zapažena u kozmičkom zračenju).

U Londonu, u ponedjeljak, 30. studenog, dobiva Copley Medal, najznačajniji orden za promicanje znanstvenoga rada i izvanredna postignuća u znanosti Royal Society of London, za otkriće teorije relativnosti i goleme doprinose kvantnoj teoriji.

Sredinom prosinca je u Leidenu na proslavi pedesete obljetnice Lorentzova doktorata, gdje su i Bohr i Ehrenfest (upoznaje prisutne sa svojim studentima Georgom Uhlenbeckom i Samuelom Godsmitom koji su upravo otkrili spin elektrona) te spontano nastaje improvizirana, ali sadržajna konferencija na temu za i protiv nove kvantne mehanike.

Krajem godine formulira i publicira Quantentheorie des einatomigen idealen Gases (Preussische Akademie der Wissenschaften, Phys-math. Klasse, Sitzungsberichte, Berlin 1925, str. 18-25), Kvantna teorija monoatomna idealnog plina, konačnu verziju Bose-Einsteinove kondenzacije i statistike (predvidio je novo stanje tvari pri niskim temperaturama, koherentne atome koji su eksperimentalno otkriveni tek 1995., kad su Cornell i Wieman uspjeli ohladiti pare rubidijevih atoma do tako niske temperature da se tisuće atoma sjedinilo u isto kvantno stanje formirajući Bose-Einsteinov kondenzat), svoj posljednji, po svemu originalni i značajni doprinos teorijskoj fizici, ili kako je njegov kolega i znanstveni biograf, Abraham Pais, duhovito dometnuo: “Einsteinova slava ne bi bila umanjena, a možda bi čak bila i uvećana, da je, recimo, nakon 1925. otišao na pecanje”.

Objavio je šest znanstvenih radova iz kvantne teorije, statističke mehanike, opće teorije relativnosti i ujedinjene teorije polja te dva poglavlja u udžbenicima.

1926. GODINA

Na siječanjskome sastanku Komisije za intelektualnu suradnju u Parizu odlučno odbija (kao i svi članovi) primiti u članstvo talijanskoga fašističkog ministra pravde i prosvjete, Alfreda Rocca. Iskusnom pravniku, Alfredu Roccu, koji je fašizmu podario i zakonodavni temelj, napisao je, ponukan molbom talijanskih kolega, i pismo: “Dva najvažnija i najuglednija znanstvenika Italije, obraćaju se u svojoj duševnoj boli i nevolji meni i mole me da Vam pišem, kako bi po mogućnosti bila izbjegnuta strašna okrutnost koja prijeti talijanskim znanstvenicima. Riječ je o formulaciji zakletve kojom se mora obećati vjernost fašističkome režimu. Molba prema Vama je u tome da biste Vi savjetovali gospodina Mussolinija da poštedi cvijet inteligencije Italije od takvoga poniženja. Koliko se god naša uvjerenja razlikuju…”

Početkom godine američke novine objavljuju senzacionalističku i neprijatnu vijest: poznati američki eksperimentalni fizičar Dayton C. Miller načinio je pokus, poboljšana inačica Michelson-Morleyjeva eksperimenta iz 1887, čije indicije ipak pokazuju mogućnost postojanja etera, što bi, ukoliko je točno, bio smrtni udarac za teoriju relativnosti. Tu naslućenu mogućnost potpuno otklanja Georg Joos, fizičar Jenskog sveučilišta (inače pristaša čiste njemačke fizike koji prezime Einstein nerado ili uopće ne spominje u svojim radovima i udžbenicima), kada je nakon četiri godine detaljnih pripreme, 1930., ponovio Millerov pokus s tehnički znatno istančanijim uređajem, profinjenijim eksperimentom i preciznijim mjerenjima ustanovio kako postojanje etera ničim nije dokazivo.

Još jedna vrijedna nagrada, Gold Medal, zlatno odličje Royal Astronomical Society iz Londona (12. veljače), odličje koje je Albert čekao punih šest godina (Arthur S. Eddington predložio ga je odmah nakon potvrde opće teorije relativnosti, još 1919., ali iz domoljubnih, engleskih razloga bio je na čekanju) nije bio u mogućnosti osobno primiti, ali zahvalio je pismom: “Onaj koji pronalazi smisao koji omogućuje pogled u tajne prirode – makar samo malo dublje – osvojio je milost. Onaj koji još potom doživljava priznanja, simpatije i počasti najvećih uglednika svoga vremena, ima više sreće nego što je ljudsko biće u stanju podnijeti. U tom smislu, svako hvala za tako veliku nagradu koju prosuđujete da zaslužujem, skromna je zahvala.”

Često se, ne krijući, druži sa simpatičnom plavušom i bogatom židovskom udovicom, novom ljubavnicom, Toni Mendel, idu u kazališta, na koncerte, jedrenja i na večere (Mendelica ne zaboravlja Elsu, šalje joj bombonjere), a u njenoj palači u Wannseeu nerijetko i rado noći (održavali su korespondenciju nekoliko godina nakon što je Toni 1932. napustila Berlin i Albert zauvijek napustio Europu).

Werner Heisenberg (krajem travnja upoznaju se i raspravljaju o fizikalnim, i napose kvantnim nedoumicama), Max Born, Luis de Broglie i Erwin Schrödinger, da spomenemo samo istaknute, svi odreda budući nobelovci, postavljaju teorijske osnove za novu formulaciju kvantne i(li) valne mehanike koju Einstein nikako i nipošto ne želi prihvatiti (ustrajno do smrti) zbog njene indeterminiranosti, logičke nejasnoće, nesigurnosti, statističnosti, vjerojatnosti, nekonzistentnosti… Kasnije su i sami tvorci kvantne mehanike Planck, de Broglie i Schrödinger bili približno, donekle sličnih, ponešto blažih i mekših mišljenja, ali ipak ne i tako tvrdokorna stava spram kvantne fizike kao Einstein. Što misli o kvantnim fizičarima (samim time, i o sebi samom) najbolje ilustrira zgoda koju je povjerio Philippu Franku, dobrom znancu, kolegi i njegovom budućem biografu, a ovaj je zapisao: “Njegov ured na univerzitetu gledao je u park s divnim vrtovima i sjenovitim drvećem. Einstein je zapazio da parkom ujutro šeću samo žene, a poslijepodne muškarci, i da su neki sami, utonuli u duboko razmišljanje, a drugi se okupljaju u grupice i živo raspravljaju. Zanimalo ga je kakav je to čudnovati park, pa je saznao da se radi o šetalištu pokrajinske duševne bolnice… Einstein mi je sve to pokazao, protumačio i u šali rekao: ‘Luđaci, a ne bave se teorijom kvanta’.”

Predložen je za inozemnog, dopisnog člana sovjetske Akademije znanosti u Moskvi, na što je, na zgražanje zatucanih njemačkih fizičara, radosno prihvatio.

Krajem srpnja putuje za Genevu na redoviti sastanak Komisije za intelektualnu suradnju s kojom nije pretjerano zadovoljan: “Ova komisija je zamišljena kao posve međunarodna instanca oslobođena svake politike i koja treba uspostavljati na svim područjima duhovnog života vezu između ratom izoliranih nacionalnih kulturnih krugova. To je teška zadaća: jer mora se na žalost reći da – barem u meni bolje poznatim zemljama – umjetnici i ljudi od znanja dopuštaju voditi se uskim nacionalnim interesima više negoli poslovni ljudi.” Zatim putuje za Zürich u posjet sinovima (odsjeo je, naravski, kod Mileve).

Uljudno odbija, polovicom kolovoza, poziv da svira violinu u profesionalnom gudačkom sekstetu na otvorenju Međunarodnog kongresa za seksualna istraživanja u organizaciji Institutu za seksologiju, Institut für Sexualwissenschaft, u Berlinu, prvog instituta takve vrste u svijetu kojeg je 1921. godine osnovao liječnik, pionir seksologije i homoseksualac Magnus Hirschfeld (Einstein je bio potpisnik, pored Augusta Bebela, Richarda von Krafft-Ebinga, Thomasa Manna, Gerharta Hauptmanna…, Hirschfeldove peticije za homoseksualna prava).

Poziv nije stigao slučajno, jer znalo se da Albert s prijateljima i zgodnim družicama rado zalazi u noćne klubove, varijetee i kabaree u tada poprilično seksualno slobodnom Berlinu, a obožava i slične privatne zatvorene zabave (kao i koncerte na kojima povremeno svira uz pratnju Tutti Fischer, kćerke poznatog nakladnika, i Eve Hauptmann, snahe književnika Hauptmanna) koje zna organizirati grof Kessler ili pak njegovi prijatelji, pa je tako slučajno zabilježena kućna zabava dramskoga pisca Karla Volmöllera gdje su šest-sedam potpuno nagih plesačica na čelu s egzotičnom, tamnoputom Josephinom Baker (koja je tada gostovala po Weimarskoj Republici) plesale i zabavljale malo muško društvo cijelu noć.

U listopadu je u Anschützovoj tvornici gdje ispituje različite inačice i primjene žirokompasa koji uskoro trebaju ući u serijsku proizvodnju. Za Anschützove modificirane žirokompase zainteresirane su trgovačke i ratne mornarice Njemačke, Italije, Francuske, Japana, Amerike… a Einstein prema ugovoru dobiva za svoj patent jedan posto po svakom prodanom instrumentu i tri posto po licencijskom ugovoru (što mu je donosilo oko 800 američkih dolara godišnje do Drugog svjetskog rata).

Započinje višegodišnju povremenu suradnju s mađarskim fizičarom židovskog podrijetla, docentom na Berlinskome sveučilištu, Leom Szilardom (1898-1964) na eksperimentalnom istraživanju i poboljšavanju rada hladnjaka (i smanjenju buke) za domaćinstva bez pokretnih dijelova (potaklo ih je, prethodne zime, nekoliko obiteljskih smrti u Berlinu izazvane gušenjem i trovanjem plinom iz neispravnih hladnjaka). Od približno četrdesetak praktičnih izuma i patenata za apsorpcijski hladnjak, značajna je konstrukcija kružno linearne indukcijske crpke koja ne može procuriti, Einstein-Szilardova pumpa koja se kasnije koristila u nuklearnim reaktorima.

Odustaje od redovite gostujuće profesure u Leidenu (dosadilo mu ponavljati isto), a najstarije nizozemsko sveučilište svejedno ga proglašava (“zbog njegova doprinosa Sveučilištu”) zaslužnim profesorom emeritusom uz lijepu godišnju naknadu, ali bez predavačkih obveza (dužan je samo ponekad posjetiti Lieden).

Na Božić upoznaje se i dugo razgovara s psihoanalitičarom, Sigmundom Freudom, o čemu, nije poznato. Tko zna možda su se dotakli i Einsteinu i Freudu drage teme libida (dakako, iz posve različitih stajališta), seksualne energije, seksualnog nagona koji prema Freudu, kulturnome radu, umjetnosti i znanosti “stavlja na raspolaganje izvanredno velike količine snage; to se događa na temelju jedne, u tom nagonu naročito izražene osobitosti prema kojoj je on u stanju pomaknuti postignuće svoga cilja, a da u bitnome ne izgubi na intenzivnosti. Ta sposobnost da se izvorno seksualni cilj zamijeni nekim drugim koji nije više seksualan, naziva se sposobnost sublimacije.” Albert je takvu, Sigmundovu teoriju sublimacije (gotovo same srži psihoanalize), da se suzdržavanjem od spolnih odnosa, spolni nagon pretvara (sublimira) u neku višu umnu djelatnost, prema znanosti ili umjetnosti, mogao odmah (tog Božića 1926.), svojim primjerom raskalašena libida i praksom stalne, uzajamne (umalo istodobne) seksualne aktivnosti i znanstvene učinkovitosti, do temelja opovrgnuti i trenutno razuvjeriti aseksualnoga Freuda u njegovu teoriju sublimacije. No, po svemu sudeći, čini se da se ipak nisu dotakli, dragih im, seksualnih tema pa je Freud nastavio bluditi u zabludi.

Objavljuje sedam mahom sažetaka rasprava i znanstvenih radova (opća teorija relativnosti, kvantna mehanika i geologija).

1927. GODINA

U prepunoj predavaonici s oko tisuću mjesta na Sveučilištu u Berlinu, 23. veljače predaje o teorijskim i eksperimentalnim pitanjima nastanka svjetlosti, dakako, kao i uvijek iz glave, samo s nekoliko bilješki na komadiću papira, što je slušateljima potpuna predstava, nezavisno o razumijevanju teme. Njegova sad već sve rjeđa predavanja na Akademiji ili na Sveučilištu u Berlinu i dalje su turistička atrakcija (pored Branderbuških vrata s boginjom pobjede, Aleje pobjede s kipovima pruskih knezova, Reinhardtovih kazališnih predstava…) bez obzira jesu li znanstvena ili popularnoznanstvena, iako je ponekad, kad bi vidio nerazumijevanje na licima slušača, znao jednostavno kazati: “Sad ću na nekoliko trenutaka prekinuti, da bi oni, koje više ne zanima ono što predajem, mogli napusti dvoranu”.

Više iz kolegijalnosti i poštovanja, negoli iz znanstvenih poriva koja su mu bila, u najmanju ruku sumnjiva, pridružuje se skupini znanstvenika i liječnika koji Sigmunda Freuda predlažu za Nobelovu nagradu.

Na obilježavanju dvjestote obljetnice smrti Newtona, u ožujku, na Berlinskome sveučilištu drži govor u kome ističe važnost kauzalnosti prirodnih zakona naspram nesigurna i probabilističkoga puta kvantnomehaničke slike mikrosvijeta: “Newtonova mehanika je, više u formalnome smislu, pripremila put teoriji polja. Primjena Newtonove mehanike na kontinuirano podijeljene mase dovela je, naime, nužno do otkrića i primjene parcijalnih diferencijalnih jednadžbi, koje su sa svoje strane, tek pružile jezik zakonima teorija polja. U ovome formalnome pogledu čini Newtonova koncepcija diferencijalnih zakona prvi odlučan korak prema sljedećem razvitku… Ali dok je potpuno razvijanje teorije polja bilo u punom tijeku, pokazale su činjenice zračenja topline, spektra i radioaktivnosti granicu uporabljivosti cjelokupnog misaonog sustava, koja nam još danas, unatoč gigantskih uspjeha u pojedinostima, izgleda gotovo nesavladiva. Ne tvrde bez važnih argumenta mnogi fizičari da prema ovim činjenicama nije samo diferencijalni zakon, nego i zakon kauzalnosti – dosada posljednji osnovni postulat prirodnih znanosti – zatajio. Osporava se i sama mogućnost prostorno-vremenske konstrukcije koja bi se mogla pridodati fizikalnom zbivanju. Mehanički sustav trajno je podoban samo za diskretne vrijednosti energije, odnosno stanja – kako iskustvo izravno pokazuje – pa izgleda, na prvom mjestu, da se jedva može izvesti iz teorije polja koja barata s diferencijalnim jednadžbama. De Broglieva i Schrödingerova metoda, koja u izvjesnome smislu ima obilježja teorije polja, dedukcira, doduše, na osnovi diferencijalnih jednadžbi, iz jedne vrste promatranja rezonancije, egzistenciju samo diskretnih stanja u zapanjujućoj podudarnosti s empirijskim činjenicama, ali onda se mora odreći lokaliziranih materijalnih čestica i strogo kauzalnih zakona. Tko bi danas mogao biti toliko drzak i riješiti pitanja kauzalnoga i diferencijalnog zakona, ove posljednje premise Newtonova promatranja prirode, tako da se moraju definitivno napustiti?”

Nastavljajući razmišljanja o kvantnomehaničkoj nedorečenosti, polovicom svibnja najavljuje Akademiji raspravu pod naslovom Bestimmt Schrödingers Wellenmechanik die Bewegung eines Systems vollständig oder nur im Sinne der Statistik?, Da li Schrödingerova valna mehanika određuje gibanje sustava u potpunosti ili samo u statističkom smislu?, koju nije nikada predao (postoji samo započeti rukopis u Einstenovom arhivu u Jeruzalemu), osim kratkoga uvodnog poglavlja, općenitog sažetka, što rječito govori koliko ga je mučio tada nerješiv prijepor kvantne fizike kojoj nikako da pronađe makar nekakvu kauzalnost.

Seksualno neiskusni Hans Albert Einstein nakon što je lani diplomirao građevinu ženi se 7. svibnja za svoju malenu, sitnu susjedu, devet godina stariju Friedu Knecht, profesoricu njemačkoga jezika i književnosti, i sele se u Njemačku, u industrijski Dortmund gdje radi kao inženjer u tvornici čelika. Tata Albertle se ustrajno protivio toj ženidbi (piše sinu: “…ti sada u njoj vidiš oličenje ženstvenosti”) i nagovara Hansa Alberta da odustane od braka s neprivlačnom, patuljastom Friedom (“prepredenom starom curom, nezdravoga genetskog materijala”), a kad se oženio molio ga je da nemaju djece: “…čvrsto odluči da nemaš djece s Knechtovom, premda vas oboje žalim”, zbog velike opasnosti od psihičkog poremećaja potomstva, jer su Friedaina majka kao i Milevina sestra psihijatrijski slučajevi. Ni s mlađim sinom Eduardom (Teteom) nije sve u redu, nakon gripe stalno krvari iz nosa, ni operacija nije u potpunosti zaustavila krvarenje, tek se pred Uskrs oporavio i posjetio oca u Berlinu.

Posljednji puta je na srpanjskome sastanku Komisije za intelektualnu suradnju u Genevi, jer Liga naroda ne ispunjava mirovnu zadaću za koju je osnovana, a njihova komisija sve se više bavi diplomatskim i administrativnim problemima: “Povukao sam se zbog toga što Liga naroda, kako danas djeluje, ne samo što ne utjelovljuje ideal međunarodne organizacije, već zapravo ruši vjeru u takav ideal.” Nakon ostavke u radu Komisije odlazi za Zürich, u posjet bivšoj supruzi i Eduardu (prirodno već, odsjeo je i noćio kod njih), pa potom planinari dva tjedna sa Teteom po Aplama. Milevi se, nakon tolikih godina, vratio optimizam otkako ih Einstein posjećuje, što mu odmah po odlasku otvoreno piše: “Već se čini kao vječnost otkako si bio ovdje. Doista je šteta što se to događa tako rijetko. Trebao bi dolaziti češće!”

U rujnu Niels Bohr uvodi (što je još više zbunio Einsteina), najviše na osnovu Heisenbergovih relacija neodređenosti (ali ne samo njih), načelo komplementarnosti (poput već ranijega, sličnog načela korespondencije) u mikrosvijet (kasnije nazvana, kopenhagenska interpretacija kvantne mehanike), prema kojemu i materijalne čestice i svjetlost (općenito, elektromagnetsko zračenje) posjeduju dvojaka nasumična svojstva i čestica i valova, no njihovo ponašanje nije protuslovno, u što Einstein duboko sumnja, jer mu je toliko inzistiranje na slučajnosti i vjerojatnosti nespojivo s prirodnim zakonima.

Na 5. Solvayevom kongresu (na 3. kongresu, 1921., nije sudjelovao, premda je bio jedini pozvani njemački državljanin, bio je u Americi, a na četvrti, tri godine kasnije, suprotstavio se uplitanju politike u rad kongresa, jer ponovno nisu bili pozvani njemački znanstvenici kao bivši neprijatelji) u listopadu, naslovljenom Elektroni i fotoni, u Bruxellesu, upravo su prijatelji Bohr i Einstein bili u središtu pozornosti, žestoko su raspravljali (čitav tjedan), svađali se i sukobili oko temeljnih pitanja kvantne mehanike (ovom se kongresu pogrešno pripisuje poznata Einsteinova izjava: “Bog se ne kocka”, na što mu je Bohr uzvratio: “Einsteine, prestani govoriti što Bog treba činiti”, iako su tu raspravu razmijenili još lani, krajem 1926., u učestaloj korespondenciji Einstein i Max Born) no, ne nauštrb prijateljstva. Inače, na ovome najznačajnijem Solvayevom kongresu sudjeluju i Nijemci te svi vodeći svjetski fizičari: I. Langmuir, M. Planck, M. Curie, H. A. Lorentz, A. Einstein, P. Langevin, Ch. E. Guye, C. T. R. Wilson, O. W. Richardson, P. Debye, M. Knudsen, W. L. Bragg, H. A. Kramers, P. A. M. Dirac, A. H. Compton, L. de Broglie, M. Born, N. Bohr, A. Piccard, E. Henriot, P. Ehrenfest, Ed. Herzen, Th. De Donder, E. Schrödinger, E. Verschaffelt, W. Pauli, W. Heisenberg, R. H. Fowler i L. Brillouin, 29 sudionika od kojih je 17 dobilo, ili će uskoro dobiti, Nobelovu nagradu.

Malo nakon kvantnomehaničke svađe s Bohrom upoznaje se, prijateljuje i intimizira s Estellom Katzenellenbogen, bogatom vlasnicom lanca berlinskih mondenskih cvjećarnica, s kojom se često zabavlja (najčešće noću) i opušteno raspravlja o nefizikalnim temama u obližnjim seoskim odmaralištima, krčmama i apartmanima (na stalnom mu je raspolaganju njena limuzina i vozač).

Objavljuje jedanaest većinom popularnoznanstvenih i kratkih znanstvenih radova.

Kao da ga se nikada nije čulo da govori. To jest, izgovarao bi samo ono što je morao, a i to glasom ugašenim, takvim da ga po glasu nisi mogao ni prepoznati ni upamtiti. Blago prignut kao da uvijek nešto osluškuje, brz i lak, ni za što nije znao nego za bolnicu na vrh Sokaka i za svoje bolesnike, jednako po gradu i po okolnim selima, kojima je dolazio kad god bi bio pozvan, u svako doba dana i noći, a dolazio bi i nepozvan, da obiđe, kontrolira, preporuči… Imao je, ipak, nešto osim brige za bolesnike: kada bi pao snijeg, onaj suhi, zdravi, odlazio bi na duge skijaške ture, po petnaest kilometara, govorilo se s udivljenjem i s iščuđavanjem. Mogli smo ga vidjeti samo na povratku jer bi odlazio prije svanuća: eno ga, stiže pred kuću na dugim smeđim ulaštenim skijama s vezovima slobodnim za hodanje i trčanje, i s visoko zavinutim vrhovim na kojima je lijepo izrađena završna kuglica. Gledali smo u njih kao u nedostižan san, mi, divljaci, što smo se strmoglavljivali na bukovim daskama otrgnutim iz taraba, savijanim na otvorenoj vatri, vrhove obuće gurali u široke kaiše od automobilskih guma savijene u polukrug pa zakucane s dviju strana, a sretnici pete uglavljivali ugvóžđa svinuta pod pravim uglom na dva kraja i prikucana u dasku.

Živjeli su – on, žena mu Jovanka, krupna i otresita Srpkinja, s dva sinčića – u kući na dnu Podma’ale, koja je djedu ostala iza nacionalizacije, pa bi me slao po mjesečnu kiriju, a baka bi  uvijek spremala mlijeko, koje jaje, zamotuljak sira „za djecu“. Sve je to išlo preko Jovanke, doktora Grünfelda nikad nisam vidio u kući.

U bolnici je bio još samo Jusuf, bolničar. Držao se kao doktor, a i radio je mnogo štošta kao doktor. Čak i više: doktor Grünfeld se nije upuštao u prijeke zubarske zahvate, to je radio bolničar Jusuf, energično – on bez straha, pacijent bez pogovora.

Ime nismo znali, odnosno, nitko za nj nije ni pitao, jer su te dvije riječi: doktor Grinfeld, bile čvrsto srasle jedna uz drugu i izgovarale se uvijek skupa, kao ime i prezime. Tek sada, kad kopam po sjećanju nastojeći ga poduprijeti bilo čime čvrstim, nalazim službeni podatak o imenu i porijeklu:Grünfeld Rudolfa dr. Julije, rođen 1912. u Miškolcu, medicinski fakultet završio 1939. u Zagrebu. To je sve što se može znati o porijeklu. Tko je bio Rudolf Grünfeld iz Miskolca na sjeverozapadu Madžarske, čime se bavio, je li sina Julija poslao u Zagreb samoga ili se tamo uputila cijela obitelj, i uopće čime je bio motiviran baš taj smjer kretanja – o tome ništa ne možemo znati.

Odakle, pak, Julije, svršenik zagrebačke medicine, u Bosni, to će nam donekle osvijetliti ukrštanje dvaju škrtih ali rječitih izvora. U rukopisnoj kronici jajačkoga franjevačkog samostana pod nadnevkom 10. travnja 1944. godine, kada je u gradu opet jedanput njemačka i ustaška vlast, čita se: „Zabava u Tomaševiću, incident: dr. Grünfeld, kotarski liječnik, išćuškan i izguran kao ‘Juda’…“

Drugi izvor je spis u kojemu se govori o tome kako je ustaška vlast prisilno slala liječnike Židove u Bosnu na suzbijanje endemskoga sifilisa. Među osamdesettri imena koja se tu spominju, a svako je posebna priča, na svome je alfabetskom mjestu i: „Grinfeld Rudolfa dr. Julije, lekar iz Zagreba. Rođen 1912. u Miškolcu. Medicinski fakultet završio 1939. u Zagrebu. Po dolasku ustaša na vlast premešten u Doboj, Jajce, Prozor, Goražde i Travnik u sastav ekipe za suzbijanje endemskog sifilisa. Godine 1944. oboleo od pegavog tifusa i upućen na lečenje u Jajce, odakle je stupio novembra 1944. u NOV. Referent saniteta 17. krajiške brigade; referent saniteta Duvanjsko-livanjskog vojnog područja; lekar u bolnici X divizije.“

Iz ovoga, zatim, nije teško zamisliti kako je mladi partizanski liječnik po oslobođenju, čim je ministar zdravlja nove Bosne i Hercegovine dr. Vaso Butozan krenuo u organiziranje osnovne mreže zdravstva u zemlji, dodijeljen na mirnodopsku službu u grad V.

Eto kako, u dva-tri poteza, malo mahalsko sjećanje najedanput dobiva svjetsko-povijesni kontekst, a tihi liječnik iz tvojega intimnog sjećanja izrasta u jednoga od likova i protagonista te velike i strašne povijesti. (Što je bilo s ocem Rudolfom, majkom i širom obitelji u godinama holokausta  – i ako su ostali u Madžarskoj, i ako su se nastanili u Zagrebu – o tome ne znamo ništa.)

U bivšem gradu nestalo je uspomene na ime doktor Grinfeld.
Među onima koji danas hodaju ulicama bivšega grada,
Među onima koji upravljaju bivšim gradom,
Među onima koji kroje službenu memoriju bivšega grada,
Nema nikoga kome bi ta uspomena bila važna.

Židov iz Miskolca, zagrebački student, kotarski liječnik koji je 1944. u ustaškom Jajcu išćuškan kao „Juda“, mjesni doktor koji je u V. i okolici obigrao baš svakog bolesnika za svojega višegodišnjeg službovanja, tihi čovjek kojemu nitko nije upamtio glasa – postoji još samo u sjećanju svojih sinova (gdje li su?) i u studiji dr. Jaše Romana Jevreji Jugoslavije 1941 – 1945. žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata u popisu liječnika koje je NDH slala u Bosnu da iskorjenjuju endemski sifilis.

Neka ga i u tvome zapisu.

U prozoru kupaonice
Između stakla
I zaklopljenih persijana
Ose grade
Univerzitetsku biblioteku
U Prištini
Djelo arhitekta
Andrije Mutnjakovića