Nema više tog grada
Iščiljele su njegove draži
Nije ni svoj dvojnik

Obnavljamo ga pokatkad
U sjećanju kao mrtvog prijatelja
Jagodicama lagano milujemo
Njegovo hladno čelo

Vjerovali smo da mu
Večernja svjetla održavaju
Nebeski raspored zvijezda

Nema više tog grada
Prelomljeni su u njemu
Naši blagi životi
I sad nas održava samo
Igličasta tuga u želucu

Melankolični, ispnemo se
Na njegova brda
Ne bi li obnovili Andrićev
Ushit nad njim i kliktaj:
To je grad

Kad mu se vraćamo
S dalekih putovanja
Prtimo slike stranih ljepota
Dok se u oči zariva
Naša svakodnevna bijeda

Njegova teška historija
Ocrtala je kardiogram
Vijeka s leševima i bombama
U lica njegovih zgrada
Zarivali su se geleri mržnje

Bijasmo li mu tada anđeli
Koji su ukrotili glad ubica

Nema više tog grada
Iznutra ga je proždrla
Tranzicijska neman
I leš mu preparira

Vjeruje da joj pripada
I naša budućnost
I strah naš što cvili u njoj
Kao kuče pod točkovima
Jurećeg automobila

(6. 4. 2013.)

“Otvorio” se u novinama udbaš Perković, a to kako se otvorio vrhunska je meštrija – zatvaranja. Sve je tu savršeno verbalizirano, sustavno oblikovano, precizno je odvojeno ono što se hoće reći od onoga što se krije, samo s jednim ciljem: zatvoriti i ispolirati sve pukotine na vlastitome portretu, kako iz onih tako i iz ovih vremena. Samo još da mu se povjeruje!

Majstor za sebe nekadašnjega tvrdi: nisam se bavio ideologijom, nego svojim poslom. To zaklanjanje iza profesionalizma tipična je finta udbaša cijeloga svijeta. Čuj, nije se bavio ideologijom, “samo” svojim poslom! A što je ideologija bila naručitelj i pokrovitelj toga posla bez koje ga ne bi ni bilo, što je taj posao bio temelj učvršćenja i očuvanja iste ideologije, što su pri njegovome obavljanju razvaljivane obitelji, pucale ljudske kosti i ljudske sudbine, što su ostajala krvava trupla i rascijepane glave poput one Đurekovićeve u famoznoj garaži-štampariji u Wolfratshausenu – o tomu u ovoj pomno stiliziranoj javnoj “ispovijedi” nema ni naznake. Posao bio je ministrantski nevin, čist i bogobojazan. I nadasve patriotski – kako u onoj Jugoslaviji, tako i u ovoj Hrvatskoj.

Poznavao sam ražalovanog sarajevskog udbaša, hrvatski kadar, i po prinudi izbjegličke svakodnevnice neko vrijeme često s njime razgovarao. Na ljestvici  bio je mnogo niže od Perkovića, ali istoga profesionalnog profila. Tip je bio jako zanimljiv, kao da je iskočio iz proza Mirka Kovača. Imao je potrebu da priča, sočno i vješto je koristio udbaški argo (isti kao Perkovićev, kada kaže da je njemačkog  agenta Udba “zabetonirala”), mnoge zgode iz njegovih priča pravi su triler-scenariji, katkad s brutalnim i jezivim detaljima u kojima je posebno uživao. Naročito se volio vraćati na sižee u kojima se kao subjekti obradepojavljuju likovi iz katoličkoga crkvenog vrha (Krunoslav Draganović, nadbiskup Marko Jozinović i dr.). Svaka mu je priča počinjala i završavala opsesivnim motivom: nije me zanimala ideologija, bio sam profesionalac u svome poslu, pobude su mi bile poštene patriotske.

Ostavimo, međutim, za trenutak postrani što su radili. Ionako je u prirodi njihovoga posla i to da će činjenična istina o njemu zauvijek ostati većim dijelom skrivena, bez obzira na istrage i sudske procese. Tome naruku ide i sasvim pragmatični udbaški patriotizam – staviti se na uslugu svakom poslodavcu i svakom režimu, kako koji naiđe. Baš kao po devizi onoga novinara-kameleona, ime mu se ne spomenulo, koji je ostao upamćen po lažiranoj tv-reportaži “ispred berlinskoga zida” sa sarajevskih Ciglana: ne mijenjam se ja, mijenjaju se oni.

Svaki režim ima jaki interes da činjenice o djelima i operacijama ovih časnih domoljuba ostanu što duže i što dublje zakopane, baš kao i trupla njihovih žrtava. Zabetonirane.

Dotle, zadržimo još malo pažnju na načinu kojim se Služba i njezini profesionalci služe jezikom, jezičnim slikama. Sablažnjivo i pervertirano, taj način je u nekim elementima vrlo blizak književnim postupcima. U svome neodoljivom humornom stilu ovakvu je prispodobu pričao Branko Ćopić:

“U mom kraju čak i žandari moraju biti malo pjesnici jer kad uhvate lopova, onda je jedna od vaspitnih mjera da ga, kad je pijačni dan, tjeraju tamo i amo kroz čitavu pijacu a lopov glasno izvikuje ono što je uradio. Ali da bi bilo efektno, mora to malo u stihovima. Onda ti žandari sjede i smišljaju pjesmu koju lopov mora da nauči. Recimo, ako je nekom ukrao ovcu, onda mu natovare onu mješinu od ovce – već je on meso stigao da pojede! – te nosi mješinu preko ramena, ide kroz pijacu i viče: ‘Evo mesa, ko će bez kantara, platiće mu guza kod kasara’.”

Nemamo primjera da se Udba bavila baš pisanjem pjesama kao veseli Ćopićevi krajiški žandari, ali književnošću i književnicima se itekako bavila, to je notorno poznato. U tom silnom iščitavanju između redaka i iza teksta, razvila je i cijeli vlastiti književnokritički i interpretacijski sistem za odgonetanje onoga što je pisac mislio, za razliku od onoga što jenapisao. (Na drugom mjestu pisao sam i o ličnim iskustvima te vrste, kada sam za jednu novelu u rukopisu od profesionalaca iz banjalučke Službe, u toku cjelonoćnoga ispitivanja, dobio pohvale od kojih je led silazio niz kičmu.)

Rafinirani cinizam i podrugljivu kreativnost “pjesnici” iz Udbe naročito su demonstrirali prilikom nadijevanja kodnih imena svojim operacijama i konspirativnih imena svojim suradnicima. Nešto od toga može se osjetiti i u slučaju Đureković, kada nas Perković obavještava da je to bila “operativna akcija kodnog imena Brk”, a u frizu iznad teksta vidimo fotografiju nesretnoga Đurekovića sa snažnim, kratko podrezanim brkovima à la Staljin.

Konspirativni imenik suradnika sarajevske i bosanske Udbe pravo je ogledalo spomenute cinične invencije. Ona sugerira kako i na mnoge od tih nevoljnika valja gledati kao na Udbine žrtve, sa svakodnevnicom punom poniženja i straha, ulovljene u mrežu iz koje nije bilo izlaza – za svakoga je bio spreman kompromitirajući materijal, istinit ili konstruiran, za slučaj da otkaže suradnju.

Povjesničaru i arheologu, svjetski eminentnom znanstveniku, koji “nije volio da piše izvještaje i da mijenja operativne radnike koji su ga držali na vezi”, ime je – “Neolit”. Banjalučki profesor književnosti i književni kritičar je – “Urednik”. Poznati lingvist i ortografski stručnjak (inače, golootočki nesretnik) vodio se pod imenom “Lektor”. Novinar iz Mostara koji je “u razgovoru sa nama bio iskren” registriran je pod imenom “Logos”. Drugi novinar iz Mostara, pjesnik i naročito prilježan suradnik, nazvan je “Aleksa”. Pod imenom “Monitor” Služba je vodila uglednoga urednika Televizije Sarajevo, zaduženoga za “informacije o licima koja nastupaju sa pozicija liberalizma i anarholiberalizma”.

Danas u drugoj sredini etabliran teatrolog i dramatičar, u Sarajevu je kao “iskren i konspirativan” suradnik opskrbljivao Službu informacijama “o licima sa Filozofskog fakulteta i kulturnim radnicima”, a nadjeveno mu je ime “Kritičar”. Cijenjeni pjesnik i književni kritičar, član uredništva u izdavačkoj djelatnosti Oslobođenja, počašćen je imenom “Lorka”, a iskazao je “spremnost da na dobrovoljnoj osnovi i na konspirativan način sarađuje sa Službom”, koju je posebno zanimalo “djelovanje pojedinih lica iz Udruženja književnika BiH i šire, kao i stanje u Udruženju, odnosno narušeni međuljudski odnosi koji postoje unutar članstva Udruženja”.

Bolna je i tragična a književno paradoksalna sudbina koju je život namijenio suradniku što ga je Služba nazvala – “Kafkom”. Bio je pjesnik i kritičar, urednik dječijih izdanja uOslobođenju, dugo vremena član vodstva Udruženja književnika. “Ukazivao je na neprijateljske istupe Anđelka Vuletića, Ranka Sladojevića i Mubere Mujagić, kao i drugih lica iz Udruženja književnika”, a bio je usmjeren i na “praćenje neprijateljske djelatnosti Ivana Lovrenovića, književnika iz Sarajeva, kao i  pojedinih lica koja istupaju sa pozicija hrvatskog nacionalizma iz tzv. književnih struktura”.

Da stvar bude začudnija, sve se ovo događa krajem osamdesetih, kada je već posve blizu kraj države i ideologije kojoj Služba služi.

Zatim kratki vremenski skok: u listopadu 1993. “Kafka”  je ubijen s ostalim grbavičkim mučenicima što ih je kao ne-Srbe Karadžić-Mladićeva vojska vodila da joj kopaju rovove na brdu iznad Sarajeva. Gotovo kao Jozef  K. na kraju Procesa. Ostavio je za sobom čudesnu knjigu snažnih lirskih i dnevničkih svjedočanstava o životu u grbavičkom paklu. (Zahvaljujući tim zapisima, raspolažem i čvrstim podatkom privatne važnosti: “Iz stana književnika Ivana Lovrenovića iznosili su stvari i palili ih pred kućom. Gorjela je hrpa knjiga. Komšije su i uputile četnike, jer inače kako bi ovi primitivci znali tko je Ivan Lovrenović. Većina ih nije ni novine pročitala u svom životu. – 3. septembra ’93.”)

Ni u Sarajevu, kamo li dalje od njega, nitko za ovu knjigu ne mari. O njoj to ne govori ništa, ona spada u najbolje iz evropske logorologijske književnosti. Nadigrala je Udbu. A da Sarajevo nije kakvo jest, njezin bi autor danas u njemu imao status Lorce, pravoga Federica Garcije, umorenoga 1936. u Fuente Vaquerosu.

Nema više Srđe Popovića među nama. Viđao sam ga retko, ali slušao i čitao često. Njegovi komentari naše društveno-političke situacije uvek su mi bili reperna tačka, orijentir i najsažetija dijagnoza naših hroničnih bolesti. Poslednje što je rekao, a što mi se duboko urezalo u pamćenje, bilo je: Srbija je opljačkana i ponižena zemlja! Njegovim odlaskom naše siromaštvo je kudikamo veće.

Baš nekako usred slavnog, kako danas kulturtregeri vele, Periklovog doba, potpomognutog tehnološkim preporodom i liberalnim strujanjima, krajem sedamdesetih, smognem hrabrosti, uprkos dobronamernih upozorenja ozbiljnih urednika i cenzora da taj rukopis ne nudim nikom, dakle uprkos svemu postojećem, skupim svu hrabrost, nešto novca i prenumeranata, te solidarno sa Slobodanom Mašićem, jedinim nezavisnim izdavačem u zemlji, objavim, šest godina ranije napisan i nuđen bezuspešno raznim izdavačima, roman, kratak i već samim naslovom neinteresantan našem čoveku, divu samoupravljanja i herojskih stremljenja – Ljudske slabosti. Knjiga uđe u uži izbor za NIN-ovu nagradu ’78. – Kovačeva Vrata od utrobe dobiju nagradu sredinom januara, a mene početkom februara ’79, ne sasvim iznenađenog, u ranim jutarnjim časovima posete dva druga iz 29. novembra na mom radnom mestu u Biblioteci. Ljubazniji i stari drug prezimenom sasvim utešnim Mraković, saopšti mi da je javni okružni tužilac P. Jerinić izdao nalog za povlačenje knjige iz prodaje, kao i svih primeraka koje poseduje autor. Siroti moji prenumeranti čija su imena bila na zadnjoj korici, kako su se jadno osećali usred Periklovog doba naše umetnosti!

A ja, tek privezan za državne jasle u Biblioteci i na samom dnu društvene lestvice usred tehnološkog preporoda zemlje i liberalizma! Sedam s njima u maricu, inspektor Mraković korektan, a njegov mladi kolega, željan promocije pravde, trza desnicu kao da će već tu u kolima početi sa deobom pravde. U iznajmljenom stanu supruga i sin. Traže sve sakrivene primerke kao drogu, spisak prijatelja kojima sam knjigu poklonio, prenumerante. Izdaju mi potvrdu o zaplenjenim primercima i odlaze. Kud ću, šta ću, ja kod mog izdavača Slobodana Mašića, od milošte smo ga zvali maštić. On, stari lisac, kao da uživa, nije mu prva zabranjena knjiga, samo se smeška i priča o jurnjavi po knjižarama čitalaca i policajaca, a i njegovi knjižari su onda bili drugačiji, liberalniji.

Mašić kaže: Idemo kod Srđe!

Kod Srđe, u kancelariji preko puta TV Bastilje, atmosfera prijatna, da nije moje panike. Srđa sa svojim poluosmehom čoveka koji je odavno prošao sve Scile i Haribde, zapali, uzme Krležinu Opću enciklopediju i kaže: Roman ćemo braniti od 135. člana, citirajući enciklopedijsku odrednicu za roman kao fikciju, a ne informaciju koja lažnim vestima i tvrđenjima može uznemiriti javnost.

O, kako mi se tada to učinilo jednostavnim, čak sasvim prostim. Da sam bio u normalnom stanju, i sam bih se toga setio. Ono što sam ja u svojoj paranoji jedino mogao da mislim, bilo je kako ću takvom jednom advokatu platiti honorar, jer sam u svom životu uvek plaćao advokate sporeći se sa nedavnim stanodavcima, moje iskustvo sa advokatima nije išlo dalje od toga. Zato sam očekivao od čuvenog advokata da će početi neku učenu, strogo stručnu pravničku priču koju ja neću moći ni razumeti, te da će tu biti nekih citiranja, stavova, članova, paragrafa i šta ti ja znam kakvih pravnih zavrzlama od rimskog prava pa do Titovih zakona kojih se ne moramo držati kao pijani plota…

Srđa je meni tad izgledao kao neko ko ne želi da su udubljuje u moju tragediju, jer, eto, ja i nisam neki klijent za tako velikog advokata. Međutim, Mašićev optimizam i kao nekakvo zadovoljstvo što je još jednom, po ko zna koji put upao u ralje pravosuđa, zadovoljstvo koje mu se ogledalo na licu i mene je ohrabrivalo da ne umrem tu na licu mesta. I baš zato sam smogao snage da pitam velikog advokata.

– A mogu li me posle zabrane krivično goniti? – zamišljajuši već svoju malu porodicu kako prosi na ulici, sasvim melodramski kao kod Dikensa.

– Mogu još večeras da nas sve skupa bace u Dunav!

Bio je februar, po Dunavu su plovile sante, nisam imao više nikakvih pitanja. Bilo mi je jasno moje pravo na odbranu i pravedno suđenje jednom zauvek.

Onda su mi, kao prijateljski zabrinuti, govorili: – Uuuh, nisi trebao Srđu angažovati! Zašto Srđa, zašto baš Srđu. Da nisi uzeo Srđu, sve bi bilo u redu! Znaš li ti ko je Srđa? Šta ti bi!

I ja sam posle svih tih dušebrižnika znao da je Srđa Popović bio i ostao jedini mogući izbor.

Srđa je napisao izvrsnu odbranu proze kao fikcije, koju je kasnije uvrstio u svoju knjigu Poslednja instanca.

Međutim, Vrhovni sud je, ne ulazeći u raspravu da li roman-fikcija može biti vest i tvrđenje, ustanovio, onako po čistom urođeničkom pravu, da se ta fikcija kao štampana stvar može opipati, te da kao takva podleže pod udar navedenog zakona. U međuvremenu, propao je komunizam, propalo je samoupravljanje skupa s radničkom klasom i kasom, propale su sve svetinje kojima se rugala jedna štampana stvar, samo nije propala, tj. nije povučena zabrana jednog romana kao fikcije i pored autoriteta Krležine Enciklopedije.

U međuvremenu sam Srđu viđao ponekad u Dečjoj biblioteci sa Cvetom, Višnjom i Dunjom, bilo je neobično, dirljivo i lepo videti ga u ulozi oca velike cvetne familije, daleko od sudnice i javnosti. U biblioteci, od duga vremena, otkrio sam da je u mladosti pisao poeziju, i baš onoliko koliko je to za mene bilo iznenađenje, toliko mi je bilo i drago da se jedan takav stamen čovek ogledao u lirici, pogotovo što je, dolazeći u Biblioteku, govorio u šali da sam siroti lirski pesnik bez zaštite.

Srđu sam poslednji put video na promociji najnovijeg izdanja Ljudskih slabosti proletos. Nisam mu nikad dovoljno otvoreno izrazio svoju zahvalnost za ono što je učinio za moju malenkost, jer sam osećao da on to ne očekuje, niti traži. Kao vitak sredovečni gospodin, u suštini stoik koji ume da trpi, nije pokazivao nikakve znake fizičke posustalosti, pribran i određen, bio je osoba koja govori malo, ali ubedljivo. Rekao je, pored ostalog, da mu se činilo i onda i sada kako se hrabrost autora Slabosti graniči sa ludilom. Meni se pak čini da te njegove reči o građanskoj hrabrosti koja se graniči sa ludilom više važe za njega nego za bilo koga od onih koji su se bavili angažovanom književnošću ili bilo kojom vrstom društvenog angažmana u vučjoj jazbini pravnih normi u kojoj živimo.

*
Republika 564-565

na dan kad mi je umro otac
na đurđevdan sam saznao
da sam srbin pravoslavac
i hrvat hostija
i ateist peder
trijumf vijuge u svečanom impromptu
za psa bez prednjih nogu
cigan još nisam ali očekujem uskličnik
očekujem da mi službenica pod rotacijom
ili otac svih siromaha koji se s čačkalicom
u zubnom zlatu nećka
da mi pokopa oca srbina
jer je hrvatski branitelj
kaže marš u pizdu materinu
fuj odavde
i salve regina
pa da odem mirno
pročistiti grlo pred pjevanje
živjeti na aerodrom

Danas sam (1. januara) od Kulturnog centra Kikinda dobio Ponudu radi zaključenja Aneksa ugovora o radu po kome treba da budem raspoređen na mesto referenta za tehničke poslove i poslove održavanja, tj. domara Kulturnog centra.

Imam samo jednu poruku za predsednika opštine Markova, njegovog savetnika Blažića, zamenika predsednika Vukmiricu, predsednicu Skupštine Majkićevu, članicu OV za kulturu Hrnjakovu i v.d. direktora KCK Mandićevu: MARŠ U PIČKU MATERINU, BANDO FAŠISTIČKA!

Ili, na srpskom: MARŠ U PIČKU MATERINU, BANDO POKVARENA!

Srdjan V. Tešin

putopis Ulicom Jugoslavenske narodne armije (5)

U drugoj polovini devetnaestoga vijeka, dijelovi Ulice JNA, od Čajirdžika prema istoku, nekadašnji odvojeni sokaci, ujedinili su se i postali Galata džadesi, ili Galata ulica, nazvana tako po carigradskoj četvrti na zapadnoj strani Bospora, koja će, sve do danas, sačuvati, makar u arhitekturi, običajima i pokojem prezimenu, sav raskoš i šarenilo osmanske Galate, u kojoj su se govorili različiti jezici i u kojoj su jedni blizu drugih živjeli pobožni i bezbožnici, od svih vjera i nevjera. Kažu da je ime toj sarajevskoj džadi dao bosanski vezir Topal Osman-paša, koji je u gradu služio i Bosnom vladao između 1861. i 1869, kada se Turska već spremala da napusti Bosnu, i malo tko je započinjao posao koji bi mogao potrajati. Nitko nije znao kakav će se prevrat dogoditi, jer nitko, pa ni sam vezir, kao ni njegov slavniji prethodnik Omer-paša Latas, nije mogao zamisliti da bi tako moglo nestati nešto što u Bosni postoji četiristo dugih godina, ali su se rijetko čemu još davala nova imena. Nikada, međutim, nećemo saznati, pa nam je slobodno nagađati, ili isplesti priču koja bi nagađanja učinila vjerojatnijim i mogućem, što je Topalu Osman-paši bilo na pameti kada je, spojivši nekoliko neuglednih sarajevskih sokačića u jednu koliko toliko viđenu ulicu, koja se prelazi u više od stotinu koraka, naložio da se ona nazove imenom Galate. Je li to bila ona gorka ironija, cinizam junaka poražene imperije, o kojemu je u svojim pripovijetkama iz posljednjih dana Sarajeva pisao slavni osmanski pripovjedač Ivo Andrić, pišući o osjećajima s kojima su se Osmanlije opraštali od Sarajeva? Ili je Topal Osman-paša gledajući tu raju po Žabljaku i Čajirdžiku, koja je, uglavnom, govorila, derala se i psovala domaćim jezikom, i za koju često i nisi znao kako se Bogu moli, odakle je šljegla, je li vjernička ili je nevjernička, pomislio kako bi se od tog duhovnog šarenila i materijalne sirotinje mogla načiniti jedna Galata? A možda je samo već bio nostalgičan, pa je carigradskim imenom prozvao jednu sarajevsku ulicu, koja ga inače na Carigrad ničim nije podsjećala?

Nakon što je Osman-paša već otišao, nekoliko godina pred konačni prevrat, Galata ulica je među narodom, možda i iz inata, još jednom prezvana i preimenovana. Postala je Tašlihanska, po onom kamenom hanu iz dvorišta Hotela Evropa, koji je podigao Gazi Husrev-beg, i koji je radio sve do 1879, kada su ga Austrijanci konačno zatvorili. Oni će Ulici JNA dati njen konačni oblik i dužinu, pa je prozvati Franz Josef Strasse. U prvoj Jugoslaviji ulica će ponijeti ime kralja Petra, po Petru Prvom Karađorđeviću, a za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bit će to Ulica broj 1.

Iako će Nono i Nona prihvatiti ime koje će komunističke vlasti ulici nadjenuti na prvu godišnjicu oslobođenja grada, 6. travnja 1946, i zauvijek će im, sve do preseljenja, to biti “JNA ulica”, njihove će sudbine biti razriješene u Ulici broj 1. Telegram u kojem ih s jeseni 1943. njemačke vojne vlasti na njemačkome i na hrvatskom jeziku izvješćuju o Mladenovoj pogibiji bio je upućen u Ulicu broj 1.

Ulica broj 1 tako se zvala, jer se čekalo da ponese ime Aimonea Roberta Margherita Marije Giuseppea Torina di Savoije, koji je po želji poglavnika NDH Ante Pavelića, te uz blagoslov Svete Rimske katoličke crkve i islamskih vjerskih poglavara u NDH, te uz potporu jeruzalemskoga muftije El Husseinija 18. svibnja 1941. postao hrvatski kralj Tomislav Drugi. Predviđeno je da bude okrunjen u Duvnu, ali se situacija zakomplicirala, pa je 12. listopada 1943. sišao s prijestolja. Službena titula ovoga povijesnog epizodista, po zanimanju mornaričkoga oficira, glasila je “kralj Hrvatske, princ Bosne i Hercegovine, vojvoda Dalmacije, Tuzle i Knina, vojvoda od Aoste”. Zahvaljujući njemu, vijest o smrti mog ujaka Mladena dostavljena je u sarajevsku Ulicu broj 1. Da se ulica zvala imenom jednoga smiješnog kralja, možda bi i smrt od Mladena odustala.

Vidim te dok izlaziš iz Umjetničke galerije, i prelaziš trg ispred Doma JNA, koji će jednom postati parkiralište. Galerija još uvijek ima samo jedan ulaz. Desetak godina kasnije, bit će probijen i drugi. Najprije novog izložbenog prostora, male galerije koja je pridodana velikome izložbenom prostoru, sa stalnim postavom suvremene umjetnosti Bosne i Hercegovine, koja će poslije rata najprije postati kavana, a potom trgovina s knjigama jednoga zagrebačkog izdavača. U to vrijeme već će se pomalo i ugasiti Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, a ulica se već odavno neće zvati imenom Jugoslavenske narodne armije, ali tebe nije briga, nije to tvoje vrijeme, dok tako izlaziš iz galerije i već zamičeš za ugao i nastavljaš putem kojim si krenuo.

Izlog, dva, tri nakon galerije, dućan je s muškom i ženskom konfekcijom. Vrijeme je tvorničkih dućana, a kada u nekoj trgovini prodaju odjeću različitih proizvođača, takvo mjesto zovu robna kuća. Ili ponegdje – modna kuća. Ovaj dućan pripada nekoj maloj tvornici iz Srbije, čije će ime nestati početkom osamdesetih, ili će se, možda, utopiti u nekoj od europskih konfekcijskih licenci, koje su se tada širile Jugoslavijom.

Dućan radi dvokratno, i samo je dvoje zaposlenih. Muškarac pred penziju, tankih sijedih brčića, koji govori ekavicom, brka padeže, naglasak mu je kao da se jučer doselio iz Pirota, iako je u Sarajevu, na ovome istom mjestu, proveo radni vijek. Nije on od onih koji ustrajavaju na zavičajnim govorima, nije ni ponosan na kraj iz kojeg se davno doselio, najradije bi govorio kao što govore svi Sarajlije, ali ako mu je fabrika u Srbiji, onda je, misli on, dobro da mušterije to čuju u njegovom govoru, da znaju da se tu ne radi ni o kakvoj prevari.

Žena je mlađa, na pragu tridesetih, udana, ali nikako da rodi, i vazda na donjoj usni nosi – groznicu. Tiha je i vrijedna, zove se Bosa, i na svakom se njezinom pokretu vidi, u svakom se Bosinom glasu čuje da je nesretna. Njemu to nije drago, zbog lošije prodaje, pa bi je nekako usrećio. I tako godinama.

Sredinom sedamdesetih, skoro ti je već deset, ali i dalje s Nonom obilaziš dućane, ona kupuje dugmad, čarape, naprstak, svi znaju za dućan u kojem rade Piroćanac pred penziju i Bosa sa groznicom, znaju da je Bosa nesretna, jer nikako da zanese, a njemu se čini da njezina nesreća kvari prodaju.

Muškarac koji govori ekavicu, brka padeže i prodaje konfekciju sašivenu u tvornici zaboravljenoga imena, negdje u Srbiji, oženjen je, a kćer jedinica upravo mu polazi u školu. Na prvome sistematskom pregledu biva utvrđeno da joj ne valja krvna slika. Djevojčica je dobro, ali krv joj je blijeda, kao u samrtnika. Šalju je hitno kod specijalista, pa bude primljena u bolnicu, na odjeljenje hematoonkologije. Sve se dogodilo brzo: u petak je bio sistematski, u ponedjeljak je primljena u bolnicu, u petak je djevojčica umrla. Tvome ocu na rukama. On ju je trebao liječiti.

U subotu, njezin je otac došao na posao. Tankih sijedih brčića, ozaren, prodavao je muška i ženska odijela, štofane hlače na crtu, a Bosa je svako malo bježala negdje iza kaputa i plakala. Jedino što nije govorio ekavicu, nije brkao padeže, nego je govorio kao svatko kome život prođe u Sarajevu. U ponedjeljak je djevojčica pokopana, i nije ga nekoliko dana bilo na poslu. Kada se vratio, ponovo je brkao padeže, govorio ekavski i radi bolje prodaje nagovarao Bosu da bude sretna.

A zatim je opet poteklo vrijeme, i nestalo ih je sviju. Starog prodavača i mlade prodavačice koja nije mogla zanijeti, dućana u JNA ulici, tvornice u Srbiji, konfekcije i njezina imena, nestalo je None i tvoje majke, svih stanara zgrade gospođe Emilije Heim, ili ih nije nestalo, nego su se svi, stari prodavač i mlada prodavačica, Nona, majka, otac, razišli po sarajevskim grobljima, zavukli se pod zemlju, i čekaju čas uskrsnuća svojega u sveopćemu zaboravu.

Stojiš pred izlogom tog dućana, u kojem se sada prodaje namještaj. Prodavač te je prepoznao, pokušava uloviti tvoj pogled, poziva te da uđeš, ali se praviš da ga ne vidiš, i bježiš dalje niz ulicu, prema hotelu Central…

Što god ne nosim duže – ponijeti u Bosnu!

Krenem s pogrešne strane!

Najprije da probam sivu pletenu haljinu da vidim mogu li je Antoniji ostaviti?!

Sorry!

Haljina divna, ja našla i nalazim tonu novih kombinacija! Ništa od vaših haljina i mog alternativnog krizbana!

Ja još isprobavam i koliko se znam potrajat će do večeras!

Što ću, takva sam.

A bila sam u mislima tako velikodušna?! I dvije svilene bluze sam već bila spakirala. (Sad mi super idu s novom zmija suknjom)!

Što mislite broje li se za raj takve dobre namjere?

(Hazarski Kurac nađen u foajeu Studija X 28. maja 1896. Jedan sasušeni spermatozoid očuvao se u podnožju dve bubuljice i dr. Suk će pokušati da ga oživi stavljanjem pod levu usminu urednice, odnosno urednika, koji bude uspeo da od ”Hazarskog rečnika” napravi pitu.)

(bilješke za poemu)

20.

Ta misao često dođe pred svanuća,
Skupa s mirluhom zavičajnih venja
Što dušu nudi nepoznatom vjerom,
Ili bar val svagda neznana ganuća
Ratosilja me traljavoga mesa
Koje tad gledam kao s vrha Prenja,

Dođe mi nakon onih noći zaman
Probdjevenih za kompjuterom,
(Šta sa tim s ćorcima, ili sa hicima
Ispaljivanim u nebesa?
I šta sa ovim fatamorganama
Koje kazuju da pustinjom lutam
Jer mi noga skrenu sa pravoga puta?)
Kad se ćutim kao klenov list opao,
I kada se sluti, po ptičijim kricima,
Da je svaka duša na svijetu sama –

Osvitna misao da sam ukopao
Ašovom se u stih i da povlačenja
Nema mi, kao ni vojnicima
Kojima su iz leđa kuće
Sa njihovom djecom i ženama
I ptičijim jatom što cvrkuće
Iz niskog drijenja.

I tada mislim: srce će s visine
Da padne, kao ptica pogođena
Dok je pjevala, ako veza njena
Sa Papama se zasvagda prekine.

21.

A kad veliku poeziju štijem –
Često, kao da mi je u duši
Onaj iz djetinjstva dan svetog Ilije
Sa vjetrom koji usta suši.

I ponajljepše od pjesama
Tih prolaze mi kroz sve rane
Kao ponoćni glas česama
Il u beharu prvom grane.

I ko da zaboravljam Jehovinu uzdu
Dok mislim, nad ovom blatnom rijekom:
Majakovski nikad nije Zemljom uzduž
Išao, već svagda poprijeko.

I, ko zna, Zogović, iz zagrobnih tmuša,
Tačnije, njegov prah iz urne
U Dečanima, možda, jošter krasnu,
Kao u Mašnici, junsku kišu sluša
I padaju mu na pamet azurne
Rime i zatim u nebiću gasnu.

I kao da sam se ponad Rumije,
Možda čak ponad Anda
Vinuo, gdje ništa ne mogu da kažem
Ali još mogu da se sjećam:
Bože, tačni li su stihovi Fernanda
Pesoe: više ne umijem
Uspješno sebe da lažem
I zato više ništa ne osjećam.

22.

Pojila me čemerom i jedom
I držala me blizu svoga lica
Kao Bogorodica
Čedo.

< juni 2010, decembar 2012, maj 2013>