Zemljom se pronio glas: viđena je!

Kutija, o kojoj su svi mislili da je zauvijek nestala, pa je bila i skoro zaboravljena.

Neki čak znaju kako izgleda – tamnocrvene je boje, kažu, a ta boja, kad se bolje pogleda, zrači tajanstvenim sjajem poput drevne ikone u polumraku hrama. Drugi pak kažu da je plava i sjajna kao nebo.

Nema nikoga tko bi mogao reći da ju je ugledao vlastitim očima, niti itko poznaje nekoga tko ju je vidio. Ali svi znaju: tu je, i život više nije isti. U zraku se osjeća napetost; ljudi jedan drugoga gledaju podozrivo. Možda je ovaj tu, ovaj što me čudnovato gleda, u njenom posjedu? A možda me čudnovato gleda jer misli da je ona kod mene?

Žude za njom, traže je… Oni što bi je se htjeli dokopati, a misle da za to imaju priliku, ne prezaju ni od ubojstva; oni što misle da su tu priliku propustili postaju samoubojice; puteve kojima se ona nevidljivo kreće obilježava krv.

Pa ipak, unatoč cijeloj toj pomamnoj potrazi, nitko nema pojma što je u njoj.

Svi luduju za kutijom o čijoj sadržini nitko ništa ne zna, nitko ni ne postavlja to pitanje, a postavio ga je tek jedan seoski ridikul, maloumnik, čija je strast da skuplja lijepe kutije kako bi u njih stavljao bajoslovne dragulje koje će tek iskopati, pera zlatnih ptica koje će tek uloviti, biserje djevojačkih suza koje će zbog njega tek biti prolivene.

Za vrijeme trajanja Festivala Željezara u Sisku Antonio Grgić je izradio sjenu srušenog spomenika Lenjinu. To je nastavak projekta Sjene – iscrtavanja sjena srušenih spomenika. Spomenik se nalazio na Trgu Vladimira Iliča Lenjina u Sisku, centralnom trgu naselja Željezara u kojem su pretežito živjeli doseljeni radnici željezare iz svih područja Jugoslavije. Na trgu se nalazi neboder sa nizom društvenih funkcija; od knjižnice, ugostiteljstva, do trgovine. Kao kontrapunkt neboderu na drugom je kraju trga 1975. postavljen postament sa spomenikom Lenjinu. Povodom postavljanja spomenika organiziran je veliki ceremonijalani masovni skup sa proslavom. Šesnaest godina poslije, preko noći, spomenik je bez traga nestao, ostao je samo postament. Performativnom akcijom iscrtana je sjena bijelom bojom koja prolazi po sredini trga i stvara prepreku koju je nemoguće izbjeći – mora se prekoračiti ili na nju nagaziti. Ponovo postaje opredmećeno i vidljivo ono što je zaboravljeno i potisnutoi. Boja kojom je iscrtana sjena je na bazi vode pa će protekom vremena ovaj novi spomenik davno nestalom spomeniku sušiti i mrviti. A sa svakom novom kišom, ovaj spomenik će pred očima stanovnika naselja blijedjeti.

*

*

*

*

*

*

*

*

Ако је Бог, узмимо и такву, чудесну могућност,
Сувише, неопрезно сишавши у жедно срце
Безнадних, свакојако осујећених људских створења,
Његово ће прејако присуство изазвати, ако не пуцање
Претијесног срчаног сасуда и унутрашње крварење,
Онда такав занос спасењем, такво свето лудило,
Да ће се они најревноснији најзад огласити покличом
За свечано самоуништење биједног људског рода –
Јер ако већ постоји Он, чему онда све остало?

Ако је Бог сувише далеко, недохватан, несазнајан,
Или се у неком, можда пресудном часу, повуче из
Сфера и провинција којима већ не може да влада,
Живот тад постаје необично узбудљив, преплављен
Сијевањем блицева и иконама нових господара,
Концертима фолк-дива, фестивалима порно-филма,
Гостовањем циркуса у богонапуштеним областима,
Бучним прославама ослобођења од посљедњег суда.
Само што у тој помами за славом и бесмртношћу,
Правду у своје руке узима најревноснији безбожник
И скида главе које му одричу божанске акредитиве.

Općinsko vijeće dalo mi u zadaću
da napišem Monografiju Grada.
Nije da ne znam odakle krenuti,
premda se izdešavalo svega kroz stoljeća prošla,
ali me muči sadašnjica, kako je prikazati.

Moj Grad na spavanje ide rano,
gologuz bih mogao u šetnju
zimi u pola deset uvečer,
osim prehlade i, možda, upale pluća,
drugih posljedica bilo ne bi,
ritam umiranja kilometrima je i godinama
svjetlosnim pobjegao ovdje ritmu rađanja,
kao nekad Paavo Nurmi onima koji su samo
pratiteljima njegovim mogli se zvati,
nikako konkurentima.

Moj Grad svakodnevno, na obje sise,
ćapće glasno, hraneći se prošlim
danima slavnim; mamografija da mu se napravi
umjesto monografije.
Eto što radim i što je izbor moj.
I gdje ću na kraju
zamijeniti svjetove.

Vidio sam dovoljno smrti da bih vjerovao u nasilje
Ali i dovoljno nerazumijevanja da spoznam nemoć dijaloga
Gdje počinje jedno a gdje završava drugo, ne pita
Stisnuta pesnica što se zabija u zrak
Gladan stomak je nebo što čezne za vatrom
Jer ovdje se živi od smrti
Do smrti

Kiša gori, bez sklada
Posuti pepelom ljudi aplaudiraju zgarištima
Vrag se smije u svojoj kuli od tuđih kostiju
Čovjek i pravda – paralele koje se, u ovoj zemlji,
Ne dotiču čak ni u beskonačnosti
Sve je ovdje na lomači
Sve i ništa
Treba, u svemu, ostati mudar

7. februar 2014.

Intervju koji je vodio Zoran Đukanović preuzet je iz Strip vesti
*

Alem Ćurin, Splićanin i posvećenik ostrva Hvara, legendarni ilustrator legendarnog Feral Tribuna. Iza njega je preko hiljadu objavljenih ilustracija u Feralu i sada u tjedniku/nedeljniku Novostima… Strip autor sa samo jednim objavljenim strip albumom i gomilom leševa u ormaru (započetih ili završenih, a neobjavljenih stripova), pisac objavljivanih kratkih priča, nedopisanog romana i fascinantnih eseja o stripu. I veliko је pitanje, u njegovom slučaju, samo u njegovom, da li se sve to nabrojano uopšte može razdvojiti? Ćurin je 2012. objavio krajnje neobičnu knjigu, velikog formata, na tristotinak stranica, pod naslovom Egostriper. U stripskim, novinarskim i književnim krugovima zasuta je pohvalama. Egostripera, kao i njenog pisca nemoguće je žanrovski i medijski definisati. Književni eseji o stripu? Slikovnica? Autobiografska ispovest strip zavisnika? Nostalgična priča o izdavaštvu u Seferejotu šezdesetih godina prošlog veka? Eksperiment s idiolektom Alema Ćurina?

Jedan prijatelj mi je pre pet-šest godina obratio pažnju da je, od početka svoje karijere, Teofil Pančić govorio kao što je pisao, da je teško primetiti razliku. U obrnutoj proporciji, a on je uvek u obrnutoj proporciji prema svemu, Alem piše gotovo baš kao što usmeno pripoveda.

Između osobe koju sam intervjuisao i mene postoji krvna povezanost i zato oslovljavamo jedan drugoga sa – Svojto. Krvna zrnca koja nas povezuju su strip. Druga krvna veza je ono što nismo. Nismo nacionalisti. U intervjuju se mešaju originalna imena s transkripcijama, zavisno od toga kako su bila korišćena u različitim delovima SFRJ, ili po Alemovom sećanju.

* Tvoje ilustracije kipte stripskim jezikom. Koliko je to svestan izbor, a koliko ono što psiholozi zovu „prinudna radnja“?

– Zgodilo se igrom poznanstva, prije dvadeset i nešto ljeta, da sam postao novinski ilustrator. Kako sam već tada bio, a i još sam, ustvari „strip-invalid“, daklem bilo me je usitno ili nikako u jugoslavenskom strip prostoru, novinski roto-strojevi rijetko su vrtili moje uratke, rado sam se i objenožno podao toj iznenadnoj roto ponudi, ufajući da ću se tako napokon upisati u novine te, ako i ne baš na stranicama stripa, biti barem u njihovoj blizini. Dijelit ćemo zajedničke štamparske vonje, zagrljeni znojem kolportera i ugrijani podjednakom blizinom tople trafikantice. Kad me već nije išao strip, prihvatio sam se ilustracije.

U početku su to bile klasične ilustracije; uobičajni likovni komentar teme, no nakon par mjeseci puklo me je, procijedilo je u tuš nešto iz mojih otvorenih strip rana (pet alemâ – pet Isukrstovih rana) te se zaručilo i, na brzinu, vjenčalo s mojim crtežom. Bio je to mali šok za urednike i za moje vjerne prijatelje. Nagovarali su me i uvjeravali isti nek odustanem od takvog pristupa mediju. Za njihovo poimanje ilustracije to je bilo svetogrđe, nešto suvišno i nepotrebno. Ipak su oni odustali, a ne ja, pa tako danas istoimeni ne bi ni povjerovali nijednoj mojoj ilustraciji bez mog vlastitog komentara, pače spomenuti su se u međuvremenu natjecali u kićenju laudama moj ilustrativni rad.

Od tada, pa sve do ovih dana, dvadeset i siću godina, svaka moja ilustracija ima i tekstualni komentar same teme ili vlastitog uratka. Tokom vremena zapišale su i teritorij ilustracije i stripa i političke kolumne.

Nisam raskinuo sa stripom kako bi se posvetio ilustraciji, kao neki, već sam se mediju ilustracije priklonio kako bi imao za kruh i maslac, da se prehranim  kroz „gladne godine“ van strip branše, nedopuštajući ilustraciji da proždere stripera u meni. Svjesno sam prisilio ilustraciju na prinudni rad, neka bude moj strip na neki drugi način. Dakle – strip, samo drugim sredstvima.

* Okušao si se u žanru zvanom Alem Ćurin, a Predrag Lucić je to što si ti uradio u knjizi Egostriper i što kulminira u njenom poslednjem poglavlju, nazvao stripovnica. Kako? Zašto? Šta je to zapravo?

– U nijednom se drugom žanru nisam nikada okušao, ni kao crtač, ilustrator ili striper, ni kao pisac, osim u vlastitoimenom žanru. To je nekada davno djelovalo vrlo autistički, bilo je moje proklestvo, ali je danas prepoznato kao jedini žanrovski jezik u kojem me se može naći pa ga se trude i kao takvog razumjeti, dapače već ima i onih koji se trude sa mnom i komunicirati na tom nivou. Uče, doduše sporo, ali uče.

Apropo stripovnice, baš mi se sviđa taj naziv, nije ni moglo izgledati drugačije. Primarna ideja bila je da to bude knjiga mojih eseja o strip-autorima i nekim strip-dogodovštinama. Nisam pristao, sam sa sobom, da u toj knjizi strip detalj, kadar ili tabla, budu samo nečitke vinjete, kakva je već uhodana užanca (običaj) kod takvih izdanja, pa sam je ilustrirao s velikim kadrovima, cijelom tablom, a našlo se i kompletnih epizoda nekih strip junaka, uglavnom, iz mojega djetinstva. Svemu tome dodao sam i popriličan broj vlastitih ilustriranih komentara, tako da je od korica do korica ispao jedan kompletan autorski projekt koji je u Vjeki Đanišu (urednik Kvadrata, najznačajnijeg časopisa za kritiku i teoriju stripa u regionu – op. Z. Đ.) našao razumnog urednika i izdavača.

Svaki esej, pa i moj, je vlastiti privatni doživljaj o nečemu, dakle nikakva opća istina već, nemojmo se lagat, čista laž. Sva umjetnost je individualna, dakle lažna, nastala iz straha, strahopoštovanja ili minulog veselja, i kao takva hoda pored života kao šaptačica nade svakome sudioniku ove doline suza. “Todos es nada!” – Sve je ništa! – kažu Španjolci.  A kad nada postane opće prihvaćena istina, postaje ideologija, religija, politika, kult, obožavanje. Todos es nada!

Moja jedina nada, od djetinstva do danas, je strip i vlastita slika sebe kao stripera. Slika što me ne napušta sve ove godine. Tako je i ovo moje štivo jedna lažna slika o sebi samome i o strip velikanima i njihovim junacima. Izmaštana i izmišljena, oslonjena na neke životne fakte.

Istina je da moj otac, kao stari partizan i tvrdi komunista, ne samo da nije volio stripove, već ih je smatrao i ideološkim smećem. I baš njemu da se dogodi da mu vlastiti sin zapusti školovanje kako bi se posvetio stripu i vlastiti život stripu. Nije se nikada pomirio s tim.

Zato sam ja, u potajici, izmislio drugog oca – Hala Fostera, uvjeren da kod njega imam svo vrijeme ovoga svijeta, te da će me on očinski savjetovati u traženju vlastitih koordinata pomoću tuš-kompasa. Zato i onakav pristup Fosteru.

* Sada se stripovi prodaju kao grafički romani na počasnim mestima u elitnim knjižarama. Tvoja je knjiga, međutim, himna drvenoj trafici i novinskom stripu? I otkud ta fascinacija klasičnim stripskim jezikom?

– A s čime da budem fasciniran nego klasičnim stripovskim jezikom? Drugog jezika i nije bilo kada nas je učilo stripu. Pa zamisli djetinstvo, a i tvoje je slično, ako ne i isto, te ranu mladost, na pravdi ovih junaka: Rip Kirby, Princ Valijant, Rast Rajli, Flash Gordon, Winnetou, Svemirko, Ihtjander (iliti Morski đavo), Tim Tejlor (i Spad), Krcko i Malecki, Lunja i Maza, Čapa i Gru-Gru, Aca i Maca, Bim i Bum, Niki i Viki, Tom i Malo Medvjeđe Srce, Bwana Hardy iz Afričkih pustolovina, Bača izviđač, Fićo, Sjena iz Minulih stoljeća, Herlock Sholmes, Čelična pandža, Pauk, Coco Bill, Tom Njuškalo, Kokošja Noga, Den Deri, Tarzan, Dejvi Kroket, Kapetan Bura, Pukovnik Klifton, Fantom, Larigan, Roj Rank, Kansas Kid, Rej Karson, Cisko Kid, Džoni Hazard, Umpah-Pah, Denis vragolan, Tangi i Laverdil, Den Kuper, Srećko Munja (Talični Tom), Porodica Tarana, Pirat sa Kariba, Karl Viking, Džeri Spring, Dan iz Trojice u mraku, Koraljka i drugovi, Stari Mačak i Polagana Smrt, Zaviša… Ej!

Knjiga je nostalgična himna namjenjena izvođenju samo na elitnim mjestima u počast vlastitom djetinstvu, ili, bolje reći, nadi djetinstva, kada nismo postavljali pitanja. Himna je to prvoj, drugoj i trećoj petoljetki nakon drugog svjetskog rata, kada je djetinstvo bilo siromašno ali čisto, dok je oko nas bujala nada, neznajući još španjolski jezik. Himna je to roto junacima čije su pasice ili table završavale s NASTAVLJA SE… ili, eventualno, KRAJ EPIZODE… Himna je to tim trima točkicama koje su nam sugerirale priču kojoj nikada nema kraja.

* Geniju Hala Fostera si oprostio što je dugo vrednosno rangirao strip  daleko ispod ilustratorskog posla. Drugom geniju, Andriji Mauroviću koji se više uzdao u svoje slikarstvo, kao da nisi? Nema eseja o Mauroviću u tvojoj knjizi?

– Fosteru sam zamjerio što je stvarno znao biti pizda u odnosu na svoje kolege. Izmišljao je (k’o da mu je malo što je već izmislio Princa Valijanta) svakakve svinjarije kako bi rajcao obožavatelje i okolinu, te su ga ovi “imali rad” ugostiti u svoje vlažne snove.

Poručio sam mu: “O, genijalna starino, zašto lažeš mažeš i uokolo laprdaš pizdarije?Čemu to, Harolde Rudolfe Fosteru? Vlastitom taštinom, sam si sapunaš dasku i fino propadaš u mojim očima.”

Drugoj genijalnoj starini nisam zamjerio ništa. Kako? Pa primio me u svoju kuću, kao mladog stripera početnika, na Pantovčaku. Danas grad koji svojata prava nad bardovim imenom, niti ulicom mu se nije odužio. Jebalo se Andriji za to. Ostarjeli se genij bio odavna odrekao vlastite mladosti. Pitao me – pijem li, jebem li, pušim li. Bilo je proljeća 1978. godine – dovukao sam se do Pantovčaka, u namjeri da mu pokažem svoje prve table stripa. Zaustavio sam ga prije toga u gradu i zamolio za randevu. Pristao je. Volio je kad mu pristupaju mladi i prepoznaju ga.

Na dva pitanja odgovorio sam mu potvrdno. Prije toga je komentirao moj strip i izgadio ga. Kopiraš me, kradeš od mene, rekao je. Ti si još jedan od onih što se hoće ogrebati o mene. Ostao sam bez teksta. Nimalo pedagoškog nije bilo u njegovom obraćanju. Još piješ i jebeš, ti si ološ, dodao je. A kad sam mu rekao kako ne pušim, smirio se te me otpratio s riječima, napokon nešto pametno od tebe mladiću, iako, moram ti to reći, ništa neće biti od tebe.

Nije me uznemirio negov osoran ton, dapače. Strmopizdio sam se ulicom, pucajući od smijeha. Znao sam da je sve to krinka, sva ta njegova buka i tobož bijes, samo vapaj usamljena čovjeka željnog pažnje. Bio sam ponosan što me je primio u svoj skromni dom koji je sav davao na petrolej i prezrelo povrće. Rekao sam sebi, o da mi je biti jednoga dana kao i on.

Nisam pisao o njemu. Drugi, značajna imena jugoslavenske strip teorije su potrošili kvintale mašinskih kartica pišući. Meni je draže vedro sjećanje na njega i trudim se tu uspomenu svako malo potpaliti kroz kakav strip-scenarij, tako da je on u mene i strip junak a ne samo genije stripa.

* Već na naslovnoj stranici knjige si napisao „strip ubija“. Zašto?

– Kada sam, 1978. godine, napustio zagrebačku Likovnu akademiju (bio mi je to četvrti neispunjeni indeks do kraja) i vratio se u Split, da bi se potpuno posvetio stripu, otac me je dočeko riječima: Odvest ćeš me u grob! Danas sam uvjeren da se on te svoje prognoze držao do kraja. 1987. godine svratio sam nakratko iz Pariza kući, nek’ se okrijepim domaćom spizom kako bi se ojačan vratio natrag, gdje sam već boravio pola godine i gdje me je čekala perspektivna strip karijera. Dok sam bio doma, otac je sklopio oči, blokiravši me apsolutno. Pariz me više nije nikada vidio, a ja sam dugo godina držao strip daleko od sebe. Ta naslovnica nastala na takvom razmišljanju, kada sam se okrenuvši oko sebe, uvidio da su svi moji dragi strip učitelji, uzori i očevi, mnoge mile kolege, odavno, odnedavno ili do malo pokojni. To je svjedočenje onome – Todos es nada! Psovka i hvala, u jednom.

* Dobitnik si nagrade Grand-prix na Salonu stripa 2008. u Beogradu. Šta ti znače strip festivali?

– „Budućnost je samo propuštena sadašnjost.“ Ta mi je rečenica darovala beogradski Grand-prix. Rečeni festivali ne znače ništa ako ih propuštaš. A važni su, važni. Naročito po mentalno zdravlje stripera. Daklem, važno je tamo biti, ponovo sresti pokoju strip legendu, pa i ponekog od svoje izgubljene generacije, te upoznati ovu današnju mladost što harači evropama, amerikama i svijetom, čak i ponekog bjelosvjetskog gosta. Festivali su cehovsko urbano logorovanje. Opuštanje kičme od crtaće daske, od rokova, od urednika. Veselica na kojoj se priča o svemu i svačemu, a najmanje o stripu. Makarski MaFest, najznačajniji strip konvent na ovim prostorima, izgleda da se stvarno ugasio (razgovor je vođen 2013. kad MaFest nije održan). Šteta, neizmjerna šteta. Ne samo zato što mi je bio blizu kuće, već što je bio zauzeo ulogu koju su nekad davno držali Vinkovci, postao je opće jugoslavenskim, čak i širi. Na njemu si mogao susresti stripere od Turske pa sve do Amerike. Bez obzira što mu je nominalno bio pokrovitelj sam predsjednik države, to je pokroviteljstvo, očito, bilo labavo, deklarativno. Jebeš politiku!

* Radio si preko hiljadu političkih ilustracija za političke nedeljnike (Feral, Novosti…) i teatarskih plakata za splitsko pozorište. Tvoje ilustracije su uvek radikalno tumačenje? Kako vidiš razliku u poetici ilustracije između sebe i Mirka Ilića?

– Da, jebeš politiku jer će ona, u suprotnom, sjebati tebe! Zato se u svojim ilustracijama trudim nategnuti je do krajnosti. Pokušavam joj obznanuti da je naprosto prostitutka (neka mi sve prave profi prostitutke svijeta oproste na ovoj paraleli, njih volim i molim) i to zaražena i da nije moj željeni komad mesa. Tako da po njoj štrapam bez prezervativa, kao i po svakoj pornografiji civilizacijskoj današnjoj.

Neki su me pokušavali proglasiti i pornografom. Ne, dragi moji, pornografija je svako ljudsko djelovanje u cilju izrabljivanja čovjeka po čovjeku ili pak situacija u kojoj je jedinka nemoćna, potpuno bespomoćna, tipa: nacija, država, politika, zastava, korporacija, globalizacija, religija, siromaštvo, bolest, rak, rat, ubojstvo i na kraju smrt; sve ono šta nam krade identitet i imunitet i briše nam sjenu. A moje djelovanje je suprotiva svemu navedenome. Zajebajem, provociram, psujem i rugam se svemu tome. Ja mogu biti erotoman, to da, to potpisujem, no pornograf – nikako!

Ilić to radi mudro, racionalno, te su njegova grafička rješenja, tehnički i zanatski savršena, pametni saobraćajni znakovi unutar skućenog protestanskog koda pristojnosti. Dok je on protestant, ja sam Mediteran – ja se bunim, protestiram.

* Reci mi nešto o tvojoj pariskoj avanturi, druženju s Enki Bilalom, susretu s Danilom Kišom… kako je došlo do toga da on i Pascale Delpech prevode tvoj strip?

– U Pariz me je odvuklo obećanje jednoga tamošnjeg izdavača. Naivno sam progutao tu bjelosvjetsku udicu, povlačeći svoje radove s izložbe jugoslavenskog stripa, što se trebala održati u Parizu toga ljeta gospodnjega 1986, usprkos protivljenju selektora Darka Glavana, te u živo potražio svoje mjesto među francuskim strip bedrima. Nakon samo tri dana ispostavilo se da je moj domaćin i izdavač umrežen s pariškim podzemljem pa od štampavanja mojeg stripa neće biti ništa. Bilo je, piši kući – propalo!, skupi kufere i curik.

No nije mi se vraćalo doma podvijena repa tako skoro, te sam odlučio, usprkos nepoznavanju francuskoga jezika, sâm potražiti sreću u tom gradu, za mene, tako rano zgasle svjetlosti.

Nekako sam došao do telefonskog broja Bilala, predstavio mu se i ugovorio randevu kod njega. Samo trebalo mu je pred oči doći s nečim novim, a ne s radovima koji su me dovukli u Francusku, jer to je bilo previše avangardno i nije, sigurno, bila Enkijeva šalica čaja. Nacrtao sam tako strip Dalmatinac, osam tabli bez teksta, samo s kratkim zaključkom na kraju, jedno šest/sedam rečenica. Uželio sam se da ih vidim na francuskome, te završne rečenice. U telefonskome imeniku pronašao sam Danila Kiša i ništa me nije koštalo pokušati.

Nakon par telefonskih minuta Kiš je shvatio da nisam neki sitni emigrantski žicar što od njega iska pare, već tražim nešto skroz umobolno – da mi on bude prevoditelj! Rekao sam mu kako imam randevu s Bilalom, čuo je on za Bilala, pa bi htio tih par riječi upisati na francuskom prije što ga sretnem. Na divno čudo pristao je da mu izrecitiram tekst u slušalicu. E, tada se otvorio, čak me i pohvalio te me pitao imam li što protiv da me malčice redigira. Naravski! Što drugo da kažem. A onda je Kiš zaključio razgovor, tako što mi je rekao kako me on neće prevesti. Popizdio sam, još jedna nagazna mina, jebote, poslat ću ga u kurac, majkemi, promislio sam.  Ne, neću vas ja prevesti, nego moja drugarica Pascale Delpech, vratio me je u stvarnost. Tako je i bilo.

Te sam dane boravio kratkoročno u garsonjeri nekog prijatelja od prijateljevog prijatelja i ovisio njegovoj milosti. A taj nije imao baš neke milosti – odlučio me udaljiti s te adrese. U podne, toga i toga dana, izlaziš odavde, rekao mi je. Odlazak iz garsonjere poklapao se s danom kada mi je Kiš obećao prevod. Završio sam s crtanjem oko pet ujutro. Do osam sam sredio stvari. Nije mi se išlo leći jer još nisam imao prevod. Ipak me je savladao umor, kada me je oko deset iz sna prenuo telefon.

Da li je to Alem Ćurin? Ovde Pascale Delpech – na besprijekornome beogradskome javio se prijatni ženski glas s druge strane. Onako bunovan, bio sam šokiran, promislio sam, opet neki zajeb, pa sam poslao u kurac, u materinu, tu Beograđanku, te joj poručio da zajebaje nekoga drugoga i spustio slušalicu. Noramalno, to me je razbudilo. Došlo mi je iz guzice u glavu da bi to stvarno mogla biti Pascale Delpech; živila je u Beogradu i prevodi s srpskoga, zar ne? Jebote, koji sam kreten!, ponavljao sam i lupao glavom o pločice. Uto opet zazvoni telefon, a ja se počmem izvinjavat i prije što sam joj čuo glas. Da, bila je to Pascale, i dok sam joj se izvinjavao sve dolje do metroa i cijelim koritom Seine, ona mi je ispelovala kompletan tekst. Trebalo mi je više od dvadeset minuta da sve to pohvatam.

Cijelo je vrijeme bila majčinski strpljiva. Jednom riječi – predivna.

Enki Bilal me je primio rado, čak sam mu i kućnim prijateljem postao. Osigurao mi je randevue u Dargauda i Futuropolisa, pa sam s Claudeom Moliternijem i Jean-Marcom Thévnetom potpisao predugovore. Pariška priča otegla se punih šest mjeseci i skoknuo sam do Juge, da vidim porodicu, okrijepim se, prije no što se ozbiljnije uhvatim posla. Već sam ispričao kako je ta pariška avantura završila.

* Spoj si vrednosnog obožavanja klasičnog narativnog stripa u svojoj knjizi i istovremeno odbijanja da sam radiš takvu vrstu stripa, kako to miriš u sebi?

– Gdje da radim te stripove, i za koga? Naracija klasičnog stripa je mrtva, kao i sam sindikalni novinski strip. Posljedni veliki sindikalni strip, dakle američki, bio je Calvin & Hobbes Billa Wattersona. Njegovo gašenje poklopilo se lupom zadnjeg čavla o lijes sindikalnog stripa. Ostale su samo nepregledne šume comic-bookve. Poetika te celuloze nije mi nimalo napeta. Sam kažeš da su suvremeni stripovi grafičke novele, oslobođene svega onoga što nas je odgojilo i od nas napravilo stripofile, pače stripomane, kakvi smo danas. No usprkos tome, već sam rekao, vječno sam vjeran tim klasičarima, stalno su mi u mislima i nedaleko mene, pak, odobravajući ili ne, vire mi preko ramena, dok gradim vlastitu strip poetiku. Koja je skroz autorska, a ne sindikalna, niti urednička. Mir je u meni, iako se to, na prvu, ne bi reklo.

* Kažeš na jednom mestu da su snovi, a tvoji stripovi prepuni su snoviđenja, posledica šoka, a ne sreće?

– Da, snovi se rađaju u procjepu koji nastaje kada te premjeste iz prvobitnog kućišta (gdje si prihvato život) na pustopoljinu sistema općeprihvaćenih vrijednosti. Šok nad tom provalijom gnijezdi vječni nemir u tebi, hrani tvoju podsvijest. Ranjen si zavazda. Nisu Njemci blesavi kada za san kažu – traum.

Svi pioniri su bili svjesni toga. Od Cervantesa, pa do McCaya i Harrimana.

Kad procijedim sve što je prošlo kroz mene, na mrežici sita ostaju zanavijeke: Princ Valijant, Rip Kirby, Rasti Rajli, Maurovićevi westerni, Mali Nemo i Krazy Kat. Sva moja strip estetika i poetika smiksana je od vjerovanje u dva strip boga (Winsor McCay i George Harriman) i četiri strip sveca (Foster, Raymond, Godwin i Andrija). Sam sâm sebi podigao i zadao visoko ljestvicu koju uzaludno, eto, već godinama pokušavam barem primirisati. Živjeti takav san je prilično šokantno, a sanjati život još je i veća trauma. Sve moje strip priče posljedica su te snene neuhranjenosti.

Ipak, bez ožiljaka snova, ne dam ništa od sebe.

1.

Davno je bilo, malo bih o tome mogao.

A ona me pita što o tome mislim.

Kažem: ”Ne mislim ništa“. Baš tako kažem: Ništa o tome ne mislim. Nisam imao nikakvo stajalište ni ranije, a ni sada. ”Nije moguće, pa ipak ste u sve to bili upetljani, to vam je bio važan dio života, sami ste odabrali da to uradite, nitko vas nije tjerao…“.

Sve je bilo baš tako, a ipak nisam ništa mislio, bar ništa ozbiljno. Jednostavno, bio sam mlad, prilika, u pitanju je slavna ličnost po kome bi u inozemstvu očas identificirali moj grad (Lawrence Durrell: ”A village like an instict left to rust/Composed around the echo of a pistol-shot“), bit će novaca, platit ću kiriju, kupit novo odijelo, a možda i na more. Shvatio sam to kao neočekivan poklon, kao nešto što se dogodilo jer se moralo dogoditi, kao nešto što je došlo i što će, kao i svaka igra, brzo i najednom proći. Tako je i bilo.

Cijelu tu godinu sam dobro živio, konačno uspio pokupovati sve filozofske knjige do kojih mi je bilo stalo, a i konobari me počeli pozdravljati s uvažavanjem. Dugo, doduše, nisam mislio da će to sve zajedno imati jačeg odjeka, ništa nisam očekivao, nikakvu slavu posebno, iako sam za nekoliko dana odjednom bio u svim novinama, na ulici me počeli zaustavljati, oslovljavati drugim imenom, gnjaviti uvijek istim pitanjima i priglupim komentarima, u kavani prilaziti, jedna mi u krilo sjela, policajac mi se u dva ujutro nasmiješio. A i dalje mi nije bilo naročito stalo. Već ranije osjetih da ne bih mogao ostati u toj profesiji, osjetih da mi je mnogo više do stvari mišljenja i da nikako ne bih da budem neko drugi, da ne mogu da budem neko drugi, da me je čak pomalo i stid kada sam na sceni onaj koji nisam, jer mogu da budem samo ono što jesam. Baš tako je bilo.

2.

Što bih sada, poslije toliko godina, mogao reći o sarajevskom atentatu? Najjednostavnije bi bilo ponoviti da je atentat bio povod Prvom svjetskom ratu, a i razlog mnogih kasnijih dijametralno sučeljenih interpretacija.

Atentat je neosporno bio značajan događaj, događaj po kome pamtimo i sve njegove učesnike, i Principa i Ferdinanda. Za sam grad to ipak nije bio najznačajniji događaj, nije bio ni presudan, a ni katastrofalan kao požari iz davnih, ni kao opsada i razaranje iz novih vremena, ali je upravo taj događaj ”svijetu“ bio i ostao ono po čemu najprije prepoznaju moj grad. Lokalni i ”svjetski“ događaji nisu identični, a to pogotovo nisu stajališta o njihovom značaju i karakteru, ali se po ovom ”svjetskom“ spominje i ”lokalno“. Što bih dakle mogao o tom događaju?

Mogu li jedno ubojstvo, dva pucnja, nesporan čin nasilja dovesti u vezu s Camusovim razumijevanjem anarhizma u Pobunjenom čovjeku (1951.), anarhizma koji Albert Camus slavi kao individualnu pobunu protiv nepravde i svakog oblika tiranije, kao dokaz neke vrste pravičnosti, kakve je bilo u atentatima (ruskih) anarhista, jer su oni svoje živote ”razmjenjivali“ za tuđi, jer su dragovoljno išli u smrt nakon što bi ubili nekog predstavnika carske vlasti, što, istini za volju, nije nikakva utjeha ubijenom i svim onima kojima je ubijeni kao osoba ili utjelovljenje određenih vrijednosti bio blizak.

Ili pak povezati ubojstvo s pojmom žrtvovanja (podjednako u religiji, kao i u revolucionarnim pokretima, jer im je fanatizam i život u imaginarnoj budućnosti zajednička crta), sa žrtvom koja bi da bude jedina žrtva i jedina odgovorna za svoja djela, premda je spremna uništiti sve što joj stoji na putu ka odabranom cilju, sa žrtvom koja u sukobu i svojoj borbi sve svoje daje za ono što je iznad njene postojeće egzistencije, jer se nada da će se iz njene borbe roditi novo i bolje.

Je li Mlada Bosna kao ”revolucionarni pokret“ bila anarhistička ili teroristička organizacija, koja je težila oslobađanju zemlje i promjeni političkog sistema? Sigurno je da je bilo upliva različitih ideja, a u samoj organizaciji oprečnih interesa. Anarhizam je protiv svake dominacije, posebno protiv opresivnog državnog ustrojstva i njegove hijerarhije, a često mu se pripisuje spontanost, neorganiziranost (a ne ”organizacija“) i (uzaludna) borba protiv sistema, pa je vremenom ovaj pojam, posebno kada je u pitanju individualni anarhizam, dobio neki romantičarski prizvuk i auru očajničkog pokušaja da se individua suprotstavi nadmoćnom društvenom uređenju.

Zato je danas mnogo više u uporabi pojam terorizam, ”prazni pojam“ kome se uvijek pripisuje drugačiji sadržaj: ovim pojmom je najprije označavano vladanje zastrašivanjem (u doba Francuske revolucije), a danas se terorizam opisuje kao nasilje nad onim što je dobro i lijepo i sve češće kao akcije sila Zla, koje vrše nasilje nad (zapadnom, a prije svega američkom) demokracijom. O tome na misaono provokativan način diskutira u svom instruktivnom tekstu Filozofija i ”rat protiv terorizma“ Alain Badiou (2003.). Ja bih terorizam definirao ovako: Terorizam je politički motivirani organizirani čin individualnog ili grupnog nasilja nad selektivno izabranim, a najčešće nezaštićenim osobama ili objektima.

Ovdje se treba prisjetiti još jednog gledišta o nasilju, onog koje je iznio Maurice Merleau-Ponty u svojoj knjizi Humanizam i teror (1947.). On je doduše govorio o komunističkom, ”revolucionarnom nasilju“, ali ono nalikuje svakom drugom ”oslobodilačkom“ i/ili ”revolucionarnom pokretu“, jer je svaka želja za slobodom uznemiravanje postojećeg reda, a u slučaju nasilja i težnja ka rušenje ustanovljenog političkog poretka.

Pobuna, prevrat, revolucija… uvijek postaje brutalna, razorna, puna krvavih sukoba, uvijek nosi žrtve i sije teror, ali kroz revolucionarno nasilje (koje ne treba ni uvijek ni svuda vrednovati mjerilima zapadnih demokracija) može da vodi i do slobode, do humanih odnosa među ljudima, do humanizma.

Teško je izboriti slobodu bez upotrebe sile ili neka vrste golemog pritiska. Teror je, naravno, uvijek teror, bez obzira u ime čega i s kakvom motivacijom nastaje, ali je nekada nužan, posebno onda kada nema drugog načina da se zaustavi nepravda okupacije i da se ostvari pravo na slobodu. Zato Merleau-Ponty tvrdi da teror nije uvijek protivnik ”humanizma“, nego može da vodi uspostavljanju boljih, humanijih odnosa među ljudima, premda ne poriče ni okrutnost ni nasilnost takvih političkih i revolucionarnih djela i čak ih smatra nužnima, neizbježnim na putu ka boljem i pravednijem svijetu.

3.

Anarhizam (kao društveni, a i kolektivni anarhizam) ima samo jednu zajedničku osobinu sa individualnim i grupnim terorizmom: upotrebu sile. Izvršilac nasilja unaprijed zna da može i sam biti ubijen. Njegova akcija je samo-ubilačka. Tako je bilo i sa Mladom Bosnom.

Naravno, i u ovom slučaju mi povijesni događaj razumijevamo iz svoga Sada, iz situacije u kojoj je naše razumijevanje uvjetovano onim što sami živimo i iskušavamo. U balkanskim krajevima ovaj događaj je politizirani povijesni događaj. Zato o njemu nitko ne govori bez doze pristranosti.

Podjele su bile očite odmah nakon atentata, a i danas su slične. Oni koji gaje simpatije prema djelu atentatora nazivaju Mladu Bosnu ”oslobodilačkom“, oni na suprotnoj strani ”terorističkom“ organizacijom.

Iako se sam Princip izjašnjavao kao ”Srbo-Hrvat“ i ”jugoslavenski nacionalist“, svi ga smatraju Srbinom i u nekadašnjoj Jugoslaviji kao Srbina slave ili pak osuđuju. Srbi tvrde da je atentat bio čin pobune i borbe za slobodu, Bošnjaci i Hrvati uglavnom staju na stranu ubijenog i hvale Austro-Ugarsku vlast, ”nije bila loša okupacija, bolja je nego kasnija sloboda“, što je nepoznate ulične ”revizioniste povijesne istine“ navelo da na početku rata u Bosni uklonile u Sarajevu i ”stope Gavrila Principa“, zapravo obilježje mjesta odakle je atentator pucao, kao da će time ukloniti i jednu povijesnu činjenicu.

Terorizam je uvijek terorizam ”onih drugih“. Zlo je ”njihovo“, dobro ”naše“; zločin ”njihov“, pravednost ”naša“. Istini za volju, akcija Mlade Bosne je bila težnja ka oslobađanju od strane vlasti, ali nije bila izraz sveopćeg ”narodnog nezadovoljstva“, pa iza atentata nije došlo do pobune širih razmjera, nego je došlo do žestokih nacionalnih podvajanja, nacionalnih sukoba u bosanskim gradovima a uskoro i do Prvog svjetskog rata. Sa svim njegovim posljedicama.

4.

Sklon sam tvrdnji da anarhistički pokret koji posegne za nasiljem zapravo maltretira svoj vlastiti narod. Kada to kažem ne mislim toliko na učinak samog pokreta, koliko na reperkusije vlasti nad onima koji su se pokretu priklonili i nad narodom iz koga je pokret izrastao, jer je pokret uvijek nemoćan i nikada ne uzrokuje stvarni prevrat ili radikalne promjene, a vladajuća struktura uvijek nemilosrdna, posebno kada je ugrožena, pa nakon ”terorističke akcije“ sprovede rigorozne mjere i donese okrutne zakone. A u borbi protiv takve, opresivne vlasti nikada nije dovoljna samo individualna pobuna, koja je prije očajnička gesta nego učinkovita akcija.

Pravne posljedice takvog djelovanja su jasne: onaj koji posegne za nasiljem zakonski je kriv, jer ustaje protiv vladajućeg režima i njegovog zakonodavstva, i ukoliko bude uhvaćen ili u svojim nakanama onemogućen slijedi mu kazna, bez obzira na počiniteljevu motivaciju, jer nema zakona a ni etičke norme koja bi odobravala ubojstvo Drugog, ali jednako tome nema ni zakonodavca koji može naći dovoljno uvjerljive argumente da ukine prirodno pravo na vlastitu i opću slobodu, pa toga radi zakoni okupacionih vlasti ne obavezuju porobljenog, a porobljeni mu često poriču kompetencije i relevantnost, jer ne udovoljavaju njihovom poimanju pravde i ljudskog dostojanstva: počinitelj svjesno, sračunato ustaje protiv postojećeg zakona i puca u to isto zakonodavstvo, koje smatra utjelovljenjem nepravde, a zakonodavac smatra svojom zakonskom obavezom da protiv takvog provede sankcije i da primjeni kaznene mjere.

Etički aspekt ovog pitanja je još jasniji, jer dokazuje i potvrđuje jednostavni, usvojeni moralni zakon, prema kome nije dozvoljeno ubiti drugog čovjeka. Optuženi Princip je u svoju obranu rekao da je njegova meta bio predstavnik službene vlasti, da je pucao u (i na dvoru neomiljenog) austrijskog nadvojvodu Ferdinanda, a ne u čovjeka Franju Ferdinanda, što znači da nije pucao neselektivno (žalio je što je ubio Ferdinandovu suprugu Sophiu), iz čega je lako zaključiti da je atentator zapravo pucao u simbol, a ne u osobu.

Ali, i ubojstvo službenog lica je jednako ubojstvo i u nekim slučajevima se smatra čak težim prestupom. Mogao je optuženi doduše reći da je bio u pitanju okupator, dakle osoba koja vrši nasilje u njegovoj zemlji, ali bi pritom valjalo dodati da je bila u pitanju takva okupaciona vlast koja je dozvoljavala razne političke aktivnosti i postojanje autonomnih nacionalnih kulturnih institucija i organizacija, pa se legalnim putem moglo težiti izmjeni postojećeg stanja i napokon općem oslobođenju.

Stvar se na emocionalnom planu posebno komplicira kada čovjek pomisli da je i taj predstavnik vlasti bio nekome mio, da je i on bio i opet trebao biti otac, da je nekome bio draga osoba. A što bismo tek mislili i osjećali kada bi bila u pitanju nama bliska osoba ili kada bi se nama bliska osoba našla u takvoj situaciji? Ili bar ona do čijih moralnih i političkih vrijednosti držimo, kada bi bila u pitanju osoba do koje nam je ili ona s kojom dijelimo zajedničke vrijednosti i interese?

5.

Nije lako pravdati ubojstvo drugog, ma kako uzvišen i svet bio cilj ubojice, prije svega zato što je taj cilj uzvišen i svet ubojici, ali ne i ubijenom: ne može počinitelj zlodjela biti moralni kriterij, a njegova žrtva odgovorna za ubojstvo. Doduše, atentator je izjavio da nije htio pucati u čovjeka, nego u uniformu, u nadvojvodu, u predstavnika Dvora i okupatorske Vlasti.

Ali, i kada je shvaćen i slavljen kao ”borac za slobodu“ terorist ostaje terorist. Atentator je bio mlad čovjek, gajio je neke svoje nedovoljno artikulirane ideale, slutio ovo i ono, fanatično vjerovao u svoje južnoslavenske ideje (koje je kasnije upropastila velikosrpska ideologija, u koju je bila ugrađena želja za vlastitom nacionalnom dominacijom), mnogo toga nije shvaćao, pa niti je znao niti je mogao znati da li je postao dio šire zavjere i zakulisnih političkih obračuna, a pogotovo ne kakve sve konzekvence i reakcije njegov čin može proizvesti.

A upravo zato što nije (dovoljno) znao, mogao je nepokolebljivo vjerovati u ono što je činio. Ubijeni je pak znao da ima razloga za strahovanje, ali je ipak došao na otvaranje sarajevske bolnice, došao da obiđe malu pokrajinu, da se pokaže, da dokaže da je dostojan prijestolja, Carstva, da demonstrira svoju vjeru i snagu carevine. Jedna za njega ne previše važna, premda riskantna životna epizoda odluči o njegovom životu i životu njegove supruge (Romantici bi rekli da su se morali sresti dva sanjara, da su se morali ujediniti u smrtnom zagrljaju ubojica i ubijeni, dvojica kojima je nadasve bilo do budućnosti, a nijedan je nije imao, dvojica, od kojih je jedan snio o ujedinjenju svih Slavena, a drugi o vječnosti Carstva i zato obojica postali žrtve vlastite vjere).

Istraživači dokazuju upetljanost srpske tajne službe (Crne ruke) u atentat, a pričalo se i o mogućoj konspiraciji dvora, koji se htio osloboditi nadvojvode, posebno njegove žene i započeti rat. A možda je sve ipak bila samo dobrodošla slučajnost. Prvi svjetski rat bi se dogodio i da nije bilo atentata u Sarajevu. Rat je bio pripremljen, tražio se i eto našao povod. I našli su ga u atentatu, koji je označio i sam grad u kome se dogodio.

6.

Prvo sam Principa igrao u filmu Fadila Hadžića (1968.). Poslije mene, u Bulajićevoj verziji Sarajevskog atentata (1975.) Principa je igrao Irfan Mensur. Kada mi jedan reče da će Principa valjda jednom konačno igrati i netko tko je Srbin, ta mi opaska zazvuča nekako prijeteće, nedobro. Kasnije sam, nakon što završih svoj izlet u glumu, zapisao da ”nisam ubio samo Ferdinanda, nego, kao loš glumac, i Principa“.

Sarajevski atentat u kome sam igrao, naravno, nije uopće dobar film, ali je to ipak bio film snimljen s vrlo malim sredstvima, sa najviše dva ”dubla“ po kadru, s četiri teške, masovne scene, a snimljen za samo jedanaest dana! Ono što je vrlo rijetko, igrao sam isti lik iste godine i na sceni u predstaviVeleizdajnički proces, a u režiji i adaptaciji Radoslava Zlatana Dorića. Predstavu smo igrali dosta dugo u sarajevskom Kamernom teatru.

Tekst je zapravo bio zapisnik sa suđenja Principu i drugovima, pa sam s pomoću ove rekonstrukcije stvarnog procesa saznao malo više i o Mladoj Bosni i Crnoj ruci i samim atentatorima. Premda sam na sceni ”ušao u lik“, ipak nisam, rekoh, puno osjećao za Principa, ali mi moje starije kolege, iskusni glumci koji su u predstavi igrali tužitelje, sudce i obranu, rekoše da nisam bio nikad bolji nego kada sam svoju ulogu odigrao poslije jedne neprospavane noći, umoran, valjda potpuno bez sebe. Ali se glumom nisam više htio baviti.

Zahvalio sam se na svim potencijalnim novim ulogama, a pred kraj snimanja jednog filma napravih skandal i napustih snimanje odlučan da više nikada ne stanem pred kameru kao glumac. I više nisam. Nisam ni slutio da ću, evo, o svojoj jedinoj filmskoj ulozi ili točnije, o liku koga sam igrao, mnogo godina kasnije ponovo misliti, i, eto, ovo smisliti. Ne baš o povijesti, jer povjesničar nisam, ali sigurno o tome što jedna osoba, jedan lik i njena gesta, jedan događaj koji je osoba proizvela i onaj kasniji kome događaj bijaše povod, može da znači.

Možda sve samo zato što sam svojedobno u sebi tražio što je i kakva bila ili mogla biti osoba atentatora. Ili možda zato što smo svi mi, a u Bosni posebno, dugo, a na različite načine osjećali posljedice tog događaja. Osjećali bez obzira što smo o samom događaju i njegovim akterima mislili.

ps.

Kao dječak se zaljubih u jednu djevojku, za mene tada ”tetu“, koja me učila plivati. A imala je momka, glumca Berta Sotlara. Mnogo mi je bio mrzak. On je poslije igrao Franju Ferdinanda. Ja ga iza ugla sačekah kao Gavrilo Princip.

*

(Tekst je po prvi put objavljen u knjizi Why I Killed Franz Ferdinand and Other Essays (with a Forevord by Cathi Unsworth), Style Writes Now, 1. I. 2014. Knjiga je dostupna na: amazon.com)

Preuzeto s portala Autograf

Ivan Marković “Madžar” bio je zidar, mučaljivo
Čeljade bez potrebe za ljudima i za razgovorom, ali
Majstor kojega su tražili svi. I jedini s kojim se nije
Pogađalo – koliko on rekne, toliko je. “Zna se i danas
Svaka kuća u kojoj je Ivan ozidao dimnjak, u njoj
Nikada ne vraća” – govorilo se u Podmaʼali i u
Cijelome V.-u dugo poslije njegove pogibije.
Dimnjak koji ne vraća – bio je to vrhunac majstorluka u
Starome kućegraditeljstvu i veliki blagoslov za ukućane.

Majstorova smrt šturo je opisana u kronici župe. Zbilo se to
U prosincu 1937. kada se popravljala vanjština crkve i
Kada je u nišu na pročelju iznad porte trebalo ugraditi kip
Sv. Ante “visok 130 cm, koji je svojim novcem nabavio
Stipo Ivšinović obućarski obrtnik”. U kronici ne piše, ali
Lokalna predaja zna da se nabavitelj, često i pri piću, prsio
I razmetao svojim darom, te da se ni vilama nije dao osedlati
Da njegova sv. Antu postave negdje u crkvi, nego baš tu
Iznad vrata da ga svi uvijek vide – i koji idu u crkvu i koji
Kraj nje samo prolaze, ko pokraj turskoga groblja.
“Kada se kip postavljao, iz čista mira padoše skele i s njima
Četvorica pomoćnika kojima ništa ne bi, a Ivana majstora
Kip udari po glavi i usmrti ga. Kip se razbi u puno komada
I nikad ne bi postavljen novi” – obavještava župna kronika.

Iza majstora Ivana ostala je udovica, baba Anđa, kako ju je
Zvao sav komšiluk. Nije se preudavala. Sličila je svome
Mužu kao da mu je sestra: šutljiva samica. Pčele su joj bile
Jedino društvo, dovoljni razgovor. Znala je o njima sve;
Izgleda, i one o njoj. Njezini se rojevi nisu odmetali
Niti je od njezinih pčela ikada netko bio napadnut.
Njiva-bašča babe Anđe – od starine “Cigankom” se zvala
Zaboravilo se zašto – graničila se sa Ćelijom, na kojoj je
Groblje. Kada je Anđa umrla i pokopana uz svojega
Ivana, sutradan su vidjeli: po svježem grobu popale pčele
Mali pčelinji oblak, koji se blago povija uz tihi zuj.

*

ivanlovrenovic