Krajem sedamdesetih, kada sam se kao adolescent počeo zanimati za jazz, njemačka ECM etiketa etablirala se strahovitom brzinom. Njihove ploče mogle su se naći samo na nekim čudnim mjestima po gradu, kao što je bila špelunkica od par kvadrata na početku Masarykove, u kojoj sam iz nekog razloga počeo dolaziti i dovijati se što da eventualno kupim.

U to vrijeme malo se putovalo, još manje čitalo strane časopise kojih nije ni bilo, tako da su najkorisnije bile upute posvećenih, rijetkih znalaca i zanesenjaka. Od jednog od takvih koji nije bio ništa stariji od mene, od prijatelja Tomasa, prvi sam put čuo za Keitha Jarreta čiji mi je “Köln Koncert” upravo on prvi put pustio. Pokušao sam doći i do drugih njegovih albuma, što me odvelo do danas čuvenog “My Song”, na kojemu su se uz njega pojavili Jan Garbarek, Palle Danielsson i Jon Christensen. Nizala su se nova imena koja su vodila do sljedećih novih imena i scena je polako postajala jasnija. Garbarek me odveo do Egberta Gismontija i Charlieja Hadena s kojima je snimio “Magico”, a Haden, pak do Carle Bley s kojom je tada zajedno snimio čudesni album “The Ballad of the Fallen”.

Na tom sam albumu prvi put čuo ne samo da big bend može zvučati suvremeno, da to ne budu daleki odjeci Ellingtona, Glena Millera ili Counta Basieja, nego i da jazz može sasvim izravno politički propitivati događanja u svijetu. “Balada o palima” govorila je o Latinskoj Americi, Salvadoru i Nikaragvi i na njoj sam prvi put uočio skladbe Carle Bley. Pomoglo je i to što je izgledala prelijepo, vrlo visoka, mršava, bujne kose i dugih šiški iza kojih je skrivala svoj vragolasti pogled, lica na kojemu se izmjenjivala koncentrirana strogost i široki, blaženi , zarazni osmijeh. Zapravo, izgledala je kao super top model.

Kad sam u ljeto 1985. došao raditi u Njemačku, već sam dobro poznavao njezin opus. I glazbu koju je pisala za komorne sastave i za big bendove, svoje i tuđe. I tada sam, u Njemačkoj, kao ljetni gastarbajter na baušteli, student na radnom dopustu, vidio plakat koji je najavljivao da Carla Bley Very Big Band u sklopu svoje europske turneje stiže i u München. Živio sam i radio u mjestašcu koje je bilo neka vrsta predgrađa, spojenom s Münchenom fantastično brzom i meni tada neshvatljivo, u sekundu točnom željeznicom, tako da sam iz one dosade lijepog i urednog predgrađa preko vikenda bježao u grad. Plakat za koncert vidio sam dobrih dva, tri tjedna ranije, a na njemu je bila istaknuta i prilično visoka cijena karte.

U Münchenu sam ja brzo usvojio uhodanu gastarbajtersku tehniku. Radim kao svinja, tretiraju me kao svinju, no ne trošim ništa, hrčkim lovu koju dobivam tjedno, da bi, kad sve to konačno bude gotovo, bio pun para. U to se nije uklapala skupa karta za koncert i ja sam se prilično dugo pekao na tihoj vatri, hoću ili neću, da bi na kraju ipak sjeo na vlak, otišao sasvim na drugi kraj Münchena, pregrizao i platio tih pedeset ili sto maraka, prvo za kartu, a onda i za svo ono piće koje sam ulio u sebe tijekom koncerta koji je uvelike promijenio moj odnos prema glazbi. No, nisam samo ja odlijepio. Cijela ta koncertna hala, negdje na istoku grada, nitko nije želio kući. Carla Bley je nakon ne znam kojeg bisa rekla da moraju prekinuti koncert, jer da nećemo stići na zadnji metro prema gradu. Kad ni to nije rastjeralo publiku, i ona i bend svirali su dalje, u kolektivnoj ekstazi i ja sam želio ne da to nikada ne prestane, nego da nastavim turneju s njima, da se ostavim piljenja, rezanja i hoblanja dasaka i panela za štandove koje je trebalo slagati za minhenske sajmove i da odem s njima, tim sretnicima koji žive i stvaraju glazbu silinom i strašću, zaneseni i iskreni, neumorni i istinski zadovoljni ljudi.

Ujutro, nakon što sam autostopom nekako došao prvo do Hauptbahnhofa, tamo pio s našim gastarbajterima i onda vlakom otišao ravno na posao, sve je izgledalo kao san. Da, na poslu nisam mogao ni spavati, a kamoli sanjati, no pamtim kako mi je prišao predradnik i pitao da što mi je.

“Nije mi ništa”, odgovorio sam. “Zašto?”

A on mi je onda slegnuo ramenima i rekao, da ako mi nije ništa, da onda nastavim raditi i da ne buljim u prazno. Shvatio sam i brzo se pribrao.

Naravno, poslije sam sav taj, ne baš lako zarađeni novac, začas potrošio u drugom dijelu ljeta, te meni prilično sudbonose 1985. godine. Tada sam dublje zaglibio u novinarskim vodama Studentskog lista, a sve više zaboravljao na svoje fakultetske obaveze. Sljedećeg lipnja, 1986. godine, rodila se Maja, moja nastarija kći. Začeta u glazbi Carle Bley? Pa, rekao bih da je to moralo biti neminovno, ako ništa onda barem u odjecima tog zvuka, iako sam možda u odsutnim trenucima bio sigurno u nekim drugim sferama, zaljubljen i sluđen, opijen i začaran ipak nekim drugim.

Gotovo trideset godina kasnije, nakon što sam tko zna koliko puta propustio koncerte Carle Bley u Sarajevu, Grazu i tko zna gdje sve u bližoj i daljoj okolici, najavljen je nastup Carle Bley i njezina trija u Zagrebu. Uz nju je na bas gitari u triju Steve Swallow, njezin sada već treći suprug i Andy Sheppard na saksofonu. Netom prije koncerta napravili smo dopisni intervju preko maila, za Jutarnji list, u kojem sam joj, predstavivši se, prvo spomenuo onaj minhenski koncert i svoju dugogodišnju ljubav prema njezinoj glazbi. Tek onda sam joj, nakon odrađenog i objavljenog intervjua, poslao prvi dio ovog teksta, koji je nekako navro iz mene, da ga, pomislio sam neskromno, eventualno pročita prije zagrebačkog nastupa.

Kad je došao dan samog koncerta, bio sam prilično uzbuđen. Oslobodio sam se na vrijeme svih obaveza i došao u grad sat vremena ranije, odmoran, da prošetam, popijem koje piće prije koncerta i sasvim opušten uđem u dvoranu. Ipak, malo me bilo strah. Moja su očekivanja bila prevelika i bio sam toga svjestan. A s druge strane, nije mi promakla ni činjenica da glazbenici koji čine ovaj trio imaju sada zajedno preko dvjesto godina. I da je moguće da koncert bude potpuni fijasko. Nagovarao sam neke svoje prijatelje da dođu, no ne pregorljivo, a zapravo je sasvim logično bilo da sa mnom na koncertu bude baš Tomas. Da, isti onaj Tomas s početka ovog teksta, čovjek koji je u dobroj mjeri bio odgovoran za moj glazbeni odgoj.

Kad su se pojavili na sceni, njih troje, Carla Bley i dalje skrivena iza svojih dugih šiški, još mršavija, ali i dalje visoka i uspravna, u tamnim hlačama i sakou, suhi, blago nacereni Steve Swallow, s akustičnom bas gitarom i nešto mlađi, živahnija hoda, no kao pomalo odsutni Andy Sheppard, s tenor i soprano saksofonom, svi odjeveni nekako vrlo svečano, ali suzdržano, osjetio sam žmarce po leđima. Dvorana je bila prepuna, sjedio sam u prvom redu i koncert je konačno, započeo. Već u prvoj kompoziciji koju su zasvirali, moje je treme nestalo. Spokojno sam se prepustio mirnim, polaganim tonovima suite “Wildlife”, čarobnim zvucima akustične bas gitare koja je, svirana trzalicom, uz karakterističnu mekoću i toplinu tonova samog instrumenta, proizvodila i neke reske, jedva čujne zvukove, kao da se odnekale čuje nešto nalik nekakvoj udaraljki. Saksofon, u rukama Andyja Shepparda pokazao se kao instrument izuzetne istančanosti i osjećaja za najprofinjenije, prije svega vrlo tihih, no i dalje silno izražajnih nijansi. A Carla Bley na klaviru, nje kao da nije bilo. Mirna, koncentrirana, pažljivo osluškujući cjelinu zvuka, asketski je jednostavno akordima davala podlogu, temelje svoje genijalne glazbe, puštajući sonornom basu i efektnom saksofonu da osvajaju publiku na juriše. A ta opuštajuća, no iznimno sugestivna glazba podigla je publiku praktički odmah.

Dogodilo se ono što je tako teško inače dosegnuti, pogotovo kad je u pitanju ovako komorna i nimalo popularna, ni laka glazba, kao što je to slučaj s jazz izričajem Carle Bley. U odnosu publike i glazbenika, razvilo se pravo povjerenje, glazba se počela prelijevati u publiku i iz gledališta vraćati natrag na pozornicu dodatno oplemenjena uzajamnim razumijevanjem. A kako se koncert nastavljao to iskreno zajedništvo i samog trija i publike, a upravo to je ono čemu teže mnogi, a uspijeva samo rijetkima, to zajedništvo bilo je sve intimnije i a sve te veze koje su se uspostavile sve manje raskidive.

U toj je glazbi bilo o neke teško razumljive skromnosti, jer je u tim komornim remek-djelima bilo neke nadnaravne čistoće i nepatvorene ljudskosti, životne produhovljenosti koju odabrani stječu primićući se finalnim godinama života.

Koncert je potrajao gotovo dva puna sata, da bi završio kompozicijom “Utviklingssang”, (Development Song) kojom je Manfred Eicher želio da njihov album prošle godine snimljen za ECM počne. Na zagrebačkom koncertu to je publika zaslužila tek bisom i to s pravom. Jer, teško je zamisliti da postoji bolja pjesma za kraj. Kraj koncerta, kraj života, kraj svega. Kao sukus svake nostalgije, činilo mi se i čini mi se i dalje, kao da je ta pjesma trajala vječno, kao da koncert nije završio i kao da je taj divan osjećaj beskonačnosti, zajedništva, taj neki put koji nam se otvorio, kao što bi rekao Vlado, jedan moj drugi prijatelj po glazbi, iz Travnika, u neke astralne sfere, eto, to je možda najdragocjenije čemu se od glazbe možemo nadati.

Je li Carla Bley primila tekst koji sam joj poslao, ne znam. Nije odgovorila. Nisam to saznao ni nakon koncerta, kad sam sjeo iza leđa Davoru Hrvoju koji je s njom napravio sjajan kratki intervju za televiziju. Nisam joj se izravno obratio, niti je išta pitao. No, prišao sam joj vrlo blizu. Sada sam vidio njezine ruke, dugačke, koštunjave prste nabreklih, već atritičnih zglobova, ispod šiški sam konačno uspio bolje osmotriti i njezino lice, i dalje ozbiljno i koncentrirano, crnih, sitnih očiju, jedva da sam i čuo što je odgovarala Davoru, rečenice tipa, “Kad je Steve sa mnom na sceni, uvijek se osjećam sigurno”, ili “To vam je kao kod gudačeg kvarteta, da svi zvuče poput jednoga”, ili “Važno je da jedna pjesma na koncertu bude antipod onoj drugoj, ali da sve zvuči kao jedno…”

Sada više u dvorani gotovo da nije bilo nikoga osim nas. Tomas je strpljivo sjedio sa strane i čekao da ja obavim to svoje. Kad sam došao do njega, odmah je navalio. “Ej, ona zadnja stvar…”, počeo je…

Sjetio sam se tada, slušajući njegove dojmove, kako je Carla Bley u intervjuu rekla, da joj je jednom davno Steve Swalow rekao da možda jedva 50.000 ljudi na cijelom svijetu sluša tu njezinu glazbu i da to uopće nije mjerljivo po standardima pop glazbe. A ona mu je tada rekla da je to u redu. Da joj je draže ovako, kad njezinu glazbu kakva jest voli, eto, toliko ljudi, nego da milijuni ljudi od nje traže da to radi drugačije.

Kupila ga je u Sarajci odmah s lijeve strane od ulaza na odjelu za kozmetiku, a izgubila u autobusu na redovnoj liniji Kufstein-Thiersee. Otkotrljao se desno od nje negdje pod sjedišta na drugoj strani. Početnu putanju je još i mogla pratiti i dugo je bila sigurna da će ga naći, ali je traženje morala prekinuti kad je autobus stao na zadnjoj stanici i vozač je počeo već s negodovanjem gledati onim pogledom, koji je od samog početka bio začuđen činjenicom da se netko saginje i traži najobičniju olovku za oči, za koju je čak i on znao da se može kupiti za svega nekoliko šilinga u svakom Dmu. On nije mogao znati da je taj mali trošni komadić njoj služio i za oči i za usne, da ga je, već nekoliko mjeseci u izbjeglištvu, sasvim slučajno otkrila na dnu ruksaka koji joj je nekad davno služio samo za školske izlete i njime vratila onaj lagani osjećaj ženstvenosti u ono vrijeme kad se muški borila za opstanak u Austriji, kad su joj predali ulogu hranitelja obitelji, ukidajući im socijalnu podršku i dozvoljavajući samo njoj da radi. Dok se njen muž borio sa svojim osjećajem muževnosti peglajući veš i kuhajući, oboje su se trudili busati u prsa svojom emancipiranošću i pokušavali zaboraviti stoljeća ne samo balkanske tradicije u kojoj je muž hranitelj obitelji.

Suze, koje je brisala dok je prelazila most nisu bile namijenjene ni kreonu niti Sarajevu. S onim malim komadićem smeđe olovke otkotrljao se i njen krhki osjećaj žene i nade da će večeras kako-tako normalno izaći s dotjeranim ženama o kojima su brigu vodili njihovi muževi i u čijim su torbicama bez ikakvih trauma mirovale odvojeno olovke za oči i za usne. Ženstvene.

prvi dio

Imenik za 1941. tipiziranih je kartonskih korica smeđkasto crvene boje, kakvi su bili svi telefonski imenici u izdanju Ministarstva pošta, telegrafa i telefona Kraljevine Jugoslavije, Direkcije pošta, telegrafa i telefona. Isti karton i tipografiju sljedeće godine preuzima Ministarstvo prometa i javnih radova Nezavisne države Hrvatske, Odjel za poštu, brzojav i brzoglas, čiji se Brzoglasni imenik izvana ne razlikuje od izdanja u prethodnoj državi.

Sarajevski je imenik za 1941, za razliku od od zagrebačkog ili ljubljanskog, štampan ćiriličnim pismom. Latinične su samo neke reklame i oglasi na vanjskoj i unutrašnjoj strani korica, na nekoliko zalistnih stranica, te u knjižnom bloku, iznad i ispod imeničkog sadržaja. Glavni, vjerojatno i najskuplji oglas u imeniku, na koricama je, ispod naslova knjige. Latiničnim pismom oglašava se Kraljevska dvorska apoteka “Kod orla”, s vlasnikom Mr.Ph. Josipom Petrinom, u Kralja Petra ulici 2. (Ta će se apoteka poslije rata prezvati u Prvi maj, ulica u Jugoslavenske narodne armije, samo će broj ostati isti: 2)

Ispod je, ćiriličnim slogom oglašen Nikola R. Nogić, industrija i trgovina namještaja u Prestolonasljednikovoj ulici.

S unutrašnje strane korica, preko cijele stranice ćirilična je reklama za Jugoslovenski čelik A.D. Saznajemo da je pred rat ovo akcionarsko društvo u svom sastavu imalo tri udružena poduzeća: Rudnici gvozdene rude u Ljuboviji i Vareš-Majdanu, Rudnici uglja u Zenici i Brezi, te Željezare u Vareš-Majdanu i Zenici. Proizvodi koje Jugoslovenski čelik A.D. nudi tržištu su: “mrki ugalj; gvozdena ruda; sirovo gvožđe i svi polufabrikati od gvožđa i čelika; betonsko, šipkasto, fasonovano i obručno gvožđe; nosači; valjana žica; grubi, srednji i fini limovi; željezničke, tramvajske i rudničke šinje; vučena žica i ekseri; Simens-Martinov i specijalni čelik; livena trgovačka, mašinska i kanalizaciona roba; livene cevi i sav pribor za vodovode; pumpe, vitlovi, vagoneti i sav ostali rudnički pribor”.

Na stražnjoj korici se, umjesto reklame, nalazi “Obavezna izjava telefonskog pretplatnika”. U njoj se, onako kako će to biti i sedamdesetak godina kasnije, građanin obvezuje na vjernost svom teleoperateru, na poštivanje pravila koje je odredio i koja se ne osporavaju niti komentiraju kao ni Božje zapovijesti. Samo što je 1940. operateru važniji ćudoredni aspekt telefoniranja, a ne da u pretplatnika stvori iluziju o jeftinoći svoje usluge.

Istina, prvi članak ovoga malog telefonskog zakonika odnosi se na plaćanje: “Obavezujem se da ću instalacionu taksu platiti odjednom (…); da ću telefonsku pretplatu i ostale telefonske takse tačno i na vrijeme plaćati i to: redovnu pretplatu najdalje do 1 januara, 1 aprila, 1 jula i 1 oktobra; da ću prvi obrok pretplate, dopunu depozita za međunarodne razgovore i ostale takse platiti odmah po pozivu.

I tako saznajemo da se prije Drugoga svjetskog rata telefonska pretplata plaćala kvartalno, svaka tri mjeseca, ali da se, za svaki slučaj, roaming plaćao unaprijed. Ako na pretplatnikovom depozitu za međunarodne razgovore nije bilo dostatno dinara, nije mogao telefonirati u inozemstvo. U inozemstvo se, naravno, telefoniralo preko centrale, pozivom na službenika, i tako će ostati još dugo poslije rata.

Već je drugi članak “Obavezne izjave telefonskog pretplatnika” posvećen pitanjima morala i ćudoređa. “Mojim telefonom neću se služiti za vođenje zabranjenih telefonskih razgovora niti drugima to dozvoliti.” (Zanimljiva je ova suptilna promjena osobe pripovjedača. Nakon što je u prethodnom članku platio sve takse i pristojbe, pretplatnik se iz objekta pretvorio u subjekt priče, i zavrijedio je da pravilnik progovori iz njegova, pretplatničkog, prvog lica.)

Da ne bi bilo nepotrebnih dvojbi, odmah je objašnjeno što su zabranjeni telefonski razgovori: “Zabranjeni su razgovori oni, koji su protivni zemaljskim zakonima, protiv vjere, morala, javne, lične i imovne sigurnosti.” Ljupko je kako se i dvadeset godina nakon nestanka Austro-Ugarske pravilnici služe njezinim leksikom. Čuj, zemaljski zakoni! Bog je još uvijek živ, ne smije Ga se psovati putem telefona, ni Boga ni sve svece, ali ni Crkvu ili vjersku zajednicu, koja omogućuje čovjekovo općenje s Bogom. Ne smiju se, također, izgovarati prostote, ne dolazi u obzir vođenje ljubavi putem telefona, pornografija je krajnje zazorna, borba protiv nje u temeljima je naše telefonije. I tek nakon toga – ali ipak, da – zazorni su i razgovori koji možebitno ugrožavaju javnu i osobnu sigurnost. Očito je zabranjeno telefonski dogovarati provalu ili pljačku.

Što je zaprijećena kazna? Iz današnje perspektive to je možda nepojmljivo: uskraćivanje ili oduzimanje telefonskog priključka. U to rano doba analognih, ručnih telefonskih centrala, koje će se, barem u Sarajevu, produžiti sve do kraja sedamdesetih, posjedovanje telefonskog priključka smatrano je društvenom privilegijom. Naime, nije bilo dovoljno da potencijalni pretplatnik ima novca da plati “instalacionu taksu”, nego je, do izvjesne mjere, morao postojati i društveni interes da baš on, takav kakav jest, posjeduje telefon. Zajednica mu telefonskim priključkom izražava povjerenje, koje on ne smije iznevjeriti tako što, recimo, psuje ili izražava bezvjerničke stavove.

Vjekivječna je naša osornost prema šalterskim službenicima, konobarima, recepcionerima, općenito prema ljudima koji bi nas, po službenoj dužnosti, trebali uslužiti. Tome je posvećen treći članak ovoga jugoslavenskog telefonskog ustava pred 1941: “Sa moga telefona neću sam grditi, psovati, vrijeđati i svađati se sa telefonskim službenicima, niti ću to dozvoliti svojim ukućanima, namještenicima, posluzi ili bilo kom drugom.”

U petom članku imperativ ljubaznosti i uljudnosti sa službenika se prenosi na druge telefonske pretplatnike, prema kojima ću “biti korektan i učtiv”. Ali to nije sve: naročito, neću ih zlonamjerno i nepotrebno pozivati i uznemiravati, niti ih vrijeđati, grditi i psovati. Paziću da to moji ukućani, posluga i druga lica ne čine.”

Telefonski se aparati 1940., barem u Sarajevu i u Kraljevini Jugoslaviji, nisu kupovali po dućanima, nego ih se “dužilo”, skupa s telefonskom linijom. Tomu je posvećena obaveza iz šestoga članka: “Telefonske aparate i pribor, predate mi na rukovanje, čuvaću ih od svakoga kvara; neću ih sam otvarati, popravljati, vlažiti, mazati tečnostima, nego ću ih samo čuvati i brisati ih od prašine.” (Telefon je, očito, trebao ulijevati strahopoštovanje kod pretplatnika. Tehnologija je još bila u začetku. Aparati su bili čudo, s kojeg se samo skidala prašina, peruškom, jednom mjesečno, kad i sa kućnoga raspela, levhe, ikone sveca zaštitnika…)

Sedmi, osmi i deveti članak “Obavezne izjave telefonskog pravilnika” tiču se postupanja s telefonskim priključkom, i uglavnom se neće mijenjati do kraja dvadesetoga stoljeća. Sve za slučaj da se pretplatnik i njegov teleoperater pođu sudovati, stvar je tako napisana i formulirana da građanin baš nikada ne bude u pravu.

U desetom članku pretplatnik se obavezuje da svoj telefon neće davati u podnajam, niti će kome naplaćivati uslugu telefoniranja, osim ako se s Direkcijom pošta, telegrafa i telefona ne dogovori oko otvaranja privatne telefonske govornice. (Je li moguće da je i to postojalo: privatne telefonske govornice?)

Jedanaesti članak, posvećen raskidanju pretplatničkog odnosa, nije se u svojoj biti mijenjao do danas: “Kad ne htjednem više biti telefonski pretplatnik ili odlučim otkazati pojedine sporedne aparate ili dijelove uređaja, učiniću to pismenom taksiranom pretstavkom najmanje na mjesec dana ranije. Ni u kom slučaju neću napustiti moj telefon bez pismenog otkaza i bez nadzora.”

Tako je, na znanje i ravnanje, pisalo na stražnjoj korici sarajevskoga telefonskog imenika za 1941.

S unutrašnje strane korice tri su reklame. Ćirilična: Državna hipotekarna banka, sa centralom u Beogradu i glavnom filijalom u Sarajevu. Adrese nisu navedene, ali zato uz 1862, kao godinu osnivanja banke, piše i kad je otvorena sarajevska filijala. Nije to bilo davno – 1925, ali tko vodi računa o tradiciji – a u bankarstvu se ništa toliko ne cijeni kao tradicija – taj će zabilježiti i njezin nedavni začetak. (Istina, Državna hipotekarna banka bit će još kratkoga vijeka, nestat će je u njemačkim bombardiranjima, a na njezinim imaginarnim temeljima poslije rata će izrasti Jugobanka.)

Ispod, opet ćirilicom: “‘Varda’ Industrija drveta, Dioničarsko društvo Sarajevo”, s adresom Vojvode Stepe obala 19, i dvije “parne strugare”: Višegrad i Laćarak kod Sremske Mitrovice. Sudeći po drugospomenutoj pilani, reklo bi se da se Varda nije ograničila na bujne i bogate, ali slabo održavane podrinjske šume, nego je sudjelovala i u eksploataciji slavonske hrastovine, možda onih veličanstvenih stabala u spačvanskim šumama, mimo kakvih putnih i danas prolazi autoputem Zagreb-Beograd, malo prije nego što će izbiti na hrvatsko-srpsku državnu granicu.

Na dnu, trećina stražnje korice pripala je Bosanskom agenturnom i trgovačkom društvu, s adresom na Gajevom trgu 2. Tu ćete “najpovoljnije nabaviti kolonijalnu robu i sve životne namirnice”. (Evo i imena, evo riječi koje će živjeti još samo nekoliko mjeseci, a onda će nestati u strašnome ratu, skupa sa ljudskim sjećanjima, brojevima telefona, adresama. Riječi umiru kao što umiru i ljudi, pa se ponekad, poput nadgrobnika, pojave u romanima i pripovijetkama budućega doba. “Kolonijalna roba” bila je naziv za uvoznu prehrambenu robu, koja je stizala brodovima iz prekomorskih zemalja, za kavu, čaj, datulje, rižu, začine… Kolonijalnih dućana, ili kolonijala, bilo je desetak u Sarajevu neposredno pred rat. O njima bi se, i o sudbinama njihovih vlasnika, mogao napisati još jedan roman. Ili barem diplomski rad na studiju povijesti, kod nekoga dobrog profesora. U ratu je nestalo i prekomorske robe i kolonijala, a nakon rata razvukle su se duge godine sirotinje, potaknute ratnim pustošenjima, pa sovjetskom ekonomskom i gospodarskom blokadom koja je uslijedila nakon Rezolucije Kominforma, tako da se i kava u širokoj prodaji i po prisupačnijim cijenama pojavila tek početkom pedesetih, a za ostalu prekomorsku robu trebalo je još sačekati. Recimo datulja, hurmi ili urmi – kojih je 1940. još bilo u svakome sarajevskom kolonijalu, i smatrane su nekom vrstom domaćega, povlašteno muslimanskog, bajramskog voća, neće u socijalističkim dućanima biti sve do šezdeset i neke. Na kraju će se, ipak, vratiti sve ono čega je nekada bilo, i još preko toga, i ananasa, i banana, i čudne voćke mango, ali se nikada neće vratiti nestale, umrle riječi. Kolonijali, kolonijalni dućani, kolonijalna roba… Nikad više, nikad više… Ako postoje groblja riječi, ona su u starim rječnicima, leksikonima, knjigama, kompletima novina… Mrtve riječi se s mrtvim ljudima susretnu u telefonskim imenicima.)

Slijede oglasi, objavljeni na trećinu ili četvrtinu stranice, u uvodnom dijelu imenika, među tehničkim uputstvima i podacima o pošti, telegrafu i telefoniji.

Na trećoj je stranici latinična reklama za “Rudnik Begov potok Tuzla-Živinice”, vlasnika Zaimović i Mirković, uz napomenu “eksploatacija mrkog uglja”, poštanske fahove i telefonske brojeve, bez objavljene adrese.

Pri vrhu šeste stranice, širinom gornje margine (ili “margine glave”) oglašava se Jakob Papo, u zagradi Čiči, s adresom Prestolonasljednika Petra 2, gdje drži “veliko skladište gotovih odijela”, a mušterijama ga preporučuje “brza i solidna posluga”.

Donju četvrtinu iste stranice ćirilični je oglas: “Gradska štedionica Općine grada Sarajeva”, s telefonskim brojevima i ovakvom preporukom: “Prima uloge na štednju, te daje sve vrste kredita na osnovu sigurnog pokrića. Za njezine obaveze jamči OPĆINA GRADA Sarajeva cijelim svojim pokretnim i nepokretnim imetkom (…)” (Osim što je zanimljivo da je gradska općina imala svoju štedionicu, za čiju je solventnost garantirala cjelokupnom gradskom imovinom, zanimljiv je jezik oglasa. Poslije rata, varijanta opština sasvim će nadvladati općinu, tako da će dugo, sve do 1990. općina u Sarajevu biti markantno hrvatska riječ, da bi potom, pri normiranju bosanskoga jezika, ušla u propisani govor i tekst i među Bošnjacima. Da li bi se to dogodilo da nije bilo onakvoga rata i onakve opsade grada? Ili bi većina nastavila govoriti i pisati opština, kao što se govorilo i pisalo prethodnih četrdeset i pet godina? Jezik se u nas mijenjao na dva načina. Oblikovala ga je rijeka aktivnih govornika, koji su mu širili obale, glačali i preoblikovali riječi, u skladu s promjenom kulturnih običaja, načina života i kontakta s govornicima drugih jezika. Takvo je oblikovanje dugotrajno i evolutivno. Ratovi i velike društvene nesreće, jezik su revolucionarno mijenjali. Takve su intervencije, ali baš uvijek, bile motivirane nekom mržnjom. Pa kao što je mržnja prema Hrvatima 1945. od općine načinila opštinu, tako će i mržnja prema Srbima tokom rata od opštine ponovo stvoriti općinu. Mnoge se mržnje mogu objasniti, pa i opravdati, kontektualizirati, ali one time ne prestaju biti ono što su bile. Dakle, mržnje.)

Također, valja zapaziti da je pred Drugi svjetski rat Sarajevo bilo dominantno ćirilični grad. Dok je govor prirodni, svima dani čin, izbor pisma svugdje je i uvijek bilo politički diktirano. Ćirilica u Sarajevu pred 1941. svjedoči, prije svega, ambiciju kraljevinskih vlasti da Sarajevo oblikuje kao srpski grad. Sa stanovišta telefonskog imenima ćirilica je nepraktična, ali i diskriminirajuća prema jednome u to vrijeme još uvijek važnom i brojnom društvenom sloju, koji je, da stvar bude gora, bio vrlo zastupljen među pretplatnicima. Kuferaši, čija se prezimena, uglavnom, nisu pisala po Vuku, jer su bili austrijskoga, njemačkog, češkog, poljskog, slovačkog, madžarskog i bog te pita kojeg podrijetla, u ćiriličnom su imeniku bili nasilno fonetizirani, imena i prezimena prilagođena su im oku, a pomalo i uhu južnoslavenske većine.

Na sljedećoj stranici, širinom margine glave, ćiriličnim pismom svoju manufakturu – ne kaže se čega – oglašava Fočo Salih. Naziv manufakture je “Đulagin dvor”, a nalazi se u Prestolonasljednika Petra 31.

Na donjoj margini (“margini nogu”), latinicom se reklamira “gvožđarsko-tehničko preduzeće ‘Ferum'”, uz dva telefonska broja, bez adrese i slogana.

Marginu glave na osmoj stranici zakupio je F. Grajf iz Kralja Petra 53: “Vlastita izrada modernog nameštaja uz vrlo solidne cijene”. U ćiriličnom pismu, i u malom, vjerojatno slučajnom, miješanju dva idioma, “nameštaja” i “cijene”, neka je vrsta političke deklaracije stolara F. Grajfa. Tipične za Sarajevo, ne samo ono prije Drugoga svjetskog rata, nego i grad u kojem smo mi odrastali. Pa, možda, slučajan nije ni izbor riječi. “Nameštaj” zvuči beogradski, metropolski i svjetski. Tako se ne govori i ne piše u našoj maloj u sebe zatvorenoj i zaturenoj čaršiji. Dobro je da kupac pomisli kako mu je kredenac stesan i lakiran kao na Terazijama, što se za “cijenu” ne bi reklo. Ona je naša, sarajevska, niža nego u prestolnici. Tako je, bit će, razmišljao i F. Grajf, sarajevski kuferaš, kada je naručio oglas u telefonskom imeniku, i kada je svoje prezime prilagodio domaćim običajima.

Marginu nogu ćiriličnim je oglasom zakupio Leon A. Finci “manufakturna radnja i konfekcija”. Finci se, u skladu modernim dobom, reklamira na najekonomičniji način, uz navođenje adrese u Prestolonasljednika Petra 9, brojeve telefona i preporuku: “Specijalno skladište štofova, svile i svih vrsta platna, – Veliki izbor muškog rublja.”

Margina glave na devetoj stranici oglašava, ćirilicom, “bosansku kafanu ‘Bledsko jezero'”, vlasnice Simhe Altarac, u glavnoj gradskoj ulici, u Kralja Aleksandra 58. Jevrejka, iz jedne od raširenijih i brojnijih sarajevskih sefardskih obitelji, drži bosansku kafanu, prigodno nazvanu imenom slovenskog jezera, među narodom slavnog, jer je kralj Aleksandar na njemu podigao dvore, u kojima se najradije odmarao. Kao da je sve tu pomiješano i pobrkano, a opet svjedoči o tome što je to birvaktilsko Sarajevo, zapravo, bilo, i što je bosanski identitet bio dok ga je još bilo. (A nestalo ga je, kao i svakoga drugog identiteta, kad se o njemu počelo razmišljati, kad ga se počelo konstruirati.) Elem, neise, u to vrijeme bosanska kafana mogla se zvati Bledsko jezero. Osamdesetih godina istoga stoljeća, to bi bilo smiješno. Devedesetih i svih sljedećih – nemoguće

Marginu nogu zakupio je, za svoj ćirilični oglas, mesar Asim Butmir: “NOVA MESARA Na Rankovića trgu i na Alifakovcu 2. Higijenski uređena. – Tačna i brza posluga. – Cijene umjerene.”

Prije petnaeste stranice, na kojoj započinje ono što je u svakom telefonskom imeniku glavno, dakle “pretplatnici po azbučnom redu”, najprije za grad Sarajevo, a onda i za ostala mjesta sarajevske Direkcije pošta, telefona i telegrafa, cijelu jednu stranicu – lijevu, kojom, po vajkadašnjem knjiškom pravilu, knjige ne počinju – zauzimaju oglasi.

U gornjoj četvrtini, latinicom se oglašava “Auto-taksi Soko” iz Sime Milutinovića ulice 5, “stalna služba danju i noću”, do koje se može doći i putem jedne telefonske linije. Sljedeću četvrtinu, opet latinicom, zakupio je Salih Željo, koji u Masarikovoj 1 drži Pozorišnu kafanu. Slijede, u dvije osmine stranice, reklame za ugostiteljski objekt i gvožđaru. “METROPOL vis-a-vis Zemaljske Banke”, vlasnika Omera Čolića. On je marketingu pristupio vrlo ambiciozno, uza svo pretjerivanje i bezobrazluk, koji će dvadesetak godina kasnije postati normalni i poželjni u ovoj vrsti javne komunikacije: “Najomiljenije sarajevsko zabavište saraj. Publike. Prvoklasna glazba i najčuvenije sevdalinske pjevačice. – Piće i posluga prvoklasna. – Sarajevo”

Omer se oglasio latinicom, kao i partneri H.S.Muhasilović i A. Kološ, sa svojom Novom gvožđarom, Baščaršija 68, koja je ustvari “trgovina željezom, bojama, okovom za gradnju i emajliranim posuđem”.

I na kraju, četvrta četvrtina, u latiničnom slogu donosi nešto poznato: “Aščinica kod Ferida Hadžibajrića”, na Baščaršiji 83, uz naveden broj telefona. (Kao i većina gradova u Bosni i Hrvatskoj, Sarajevo se u malo čemu moglo pohvaliti kontinuitetom. Običaji su nastajali i nestajali, gasile se porodične firme, nasljeđa i zadužbine, izumirala prezimena, odseljavali se ljudi i narodi, malobrojni bi se u istoj vjeri i naciji rađali i umirali, i cjelokupna bi povijest grada započinjala i svršavala između dva rata. Nije se pamtilo ništa što je bilo prije, niti su se pamtili oni koji su bili prije. Sarajlije su se sramile svojih svojih uvjerenja, onoga što su nekada bili. Sramili su se, sve dok ne bi zaboravili. A zaboravljali su uvijek brzo i lako. Pa čim zaborave, počinjali su se pozivati na neku novu višestoljetnu tradiciju. Zbog svega toga, dragocjeno je i lijepo vidjeti nešto što je proživjelo cijelo dvadeseto stoljeće. Neka to bude i aščinica kod Hadžibajrića. I neka aščinica povezuje naša vremena.)

Žarulja pobjegla s neba
I tu – međ ljude traži u tami
Ono što danjska svjetlost
I ruke opip ne namami.

Svega se nagledala
stražnjica
ptice vasionske –
I tajni što u kolibama
šute
nevine ko gurabije anadolske.

Svjetokrug i mlaz koji se rasipa
ko vriskav petarde šum
Svitac savija krug –
gori sve do vidokruga
I ptice vasionske svijetli um.

Polegle noći – budan avgust vri.
Noć. Je li to noć i za sove i za zmije
I šta bi još, da Svitac ne leti,
Po zemlji kiselkastoj da se skrije.

‘Voli ! … Kroz ljubav možeš vidjeti Boga.’
– Yogaswami, cejlonski mislilac (1872-1964)

Bilo je to u ljeto 1981. Mjesec august. Da, dobro se sjećam. Ivan je još bio beba, supruga me je trebala uz nju i sina, a ja sam pored svega odlučio da održim zadatu riječ, ostavim ih i krenem s mamom na put. Naime, još prije nego se on i začeo ja sam sebi rekao, a majci obećao da ću je, kada mi Borjana podari potomka, kćer ili sina, svejedno, odvesti na sveto mjesto koje bi ona najviše željela posjetiti. Obećao sam da ću joj to priuštiti još prije nego li dijete napuni godinu i po prvi puta slasne plodove života vlastitim zubima zagrize.

Zamišljao sam si da će mama htjeti ići u Sinj, u Gospino svetilište, ili da će zaželjeti hodočastiti do Jajca, put crkve Svetog Ante u Podmilačju. Mislio sam biće to tu negdje. No kada sam je jednog dana, onako iznenada upitao gdje bi ona željela da pođe, koje sveto mjesto da vidi, odgovorila je u trenu i bez ikakve dvojbe, spremno, kao da je o tome godinama promišljala, da bi željela otići u Rim. “Rim je jedino mjesto koje bih voljela za života vidjeti, Vatikan i crkvu sv. Petra! Time bi bili ispunjeni svi moji snovi o putovanjima, to bi bilo kao da bih se zaputila u Gospodnje dvore, u njegove najljepše vrtove”, pojasni mi sva usplahirena i u zanosu. Šta mi je drugo preostalo nego da joj obećam da će tako biti.

Tog augustovska dana, rano ujutro, krenusmo iz Sarajeva, put mora. Pošli smo automobilom, glanc nova Zastava 101, tamnoplava. Moje prvo auto. I sad se sjećam registarskih tablica: SA 212-644. Išli smo prvo ka Splitu gdje stigosmo u rano popodne. Auto ostavismo na parkingu hotela Marjan, nakratko obiđosmo Dioklecijanov grad, a sa sumrakom se ukrcasmo na trajekt za Italiju. Nakon što je brod cijelu noć brazdao po nemirnu moru, stigosmo u Peskaru, prelijepi gradić na zapadnoj strani Jadrana. Proveli smo tu jedan dan i prespavali u malom hotelu na rivi. Uživali smo šetajući po lijepu vremenu, razgledajući grad, odmarajući u restoranima i kafanicama. Na prvi pogled opuštana, mama je u suštini bila nervozna, nestrpljiva. Kao da se plašila susreta sa gorostasom Rimom i dugo snivanim snom. Ne baš naspavani, sljedeći dan ujutro krenusmo vozom put vječnog grada.

Ta tri dana u prijestolnici svjetske kulturne baštine, a bastionu i izlogu moćne katoličke crkve ostaće godinama u mome pamćenju, u maminom cio njen život, sve do smrti. Tačno tako. Do smrti je običavala da pregleda fotografije koje smo napravili za tog našeg putovanja, prelistavala turističke brošure o Vatikanskom muzeju, Petrovoj bazilici, Sikstinskoj kapeli. Ona je tako u Rim hodočastila svake sedmice, sjedeći u predvečerja na starom kuhinjskom otomanu i strasno pušeći svoju omiljenu Drinu.

O maminom doživljaju Rima i svetih rimskih mjesta napisaću kasnije još par redaka. Sada želim ispričati nešto drugo. Želim iznijeti moje snažne impresije što sam ih stekao tokom te prve posjete drevnom gradu na Tibru, želim ispovjediti se o najneobičnijem susretu koji sam do tada imao. Želim ispričati o mome susretu s BOGOM.

Bilo je to u Sikstinskoj kapeli. Ulazimo mama i ja u to svetište umjetnosti. Stotine ljudi se tiska po velikoj dvorani oslikanoj na svakom njenom pedlju. Mikelanđelo, taj genije kičice, prisutan je posvuda. Podignem glavu, kad Mikelanđelovo djelo i na plafonu kojeg je, prema predanju, oslikao kroz dugih sedam godina rada, a sve ležeći na visećoj skeli, na leđima, u jednom položaju. U sredini velike svodne freske koja lebdi nad našim glavama stoji On. Ne, nije Mikelanđelo, već Bog, naš Bog, glavom i bradom.

Pogledam malo bolje i prepadnem se. Neki mišićav starac, bradat, ozbiljna lica, ljut, gotovo gnjevan stoji i prijeti nam. Prepadoh se i razočarah u isti mah. Ako je Bog već morao postojati (za druge, dakako, jer ja sam u ta doba bio ateista), trebao je izgledati drugačije. Po meni najradije kao veseljak, neko ko zrači radost i toplinu. Intimno sam Ga zamišljao kao šarenu dugu ili plameno-crveno nebo pri ljetnom zalasku sunca, zamišljao Ga kao nešto toplo što mami osmijeh na licu i grije srce.

SLIKA-1 (Mikelanđelov Bog)

Mikelanđelo: Bog stvara sunce i mjesec (Sikstinska kapela-Vatikan)

Razočarah se u velikana kičice i pomislih: taj Mikelanđelo je bio slijep ili krajnje nepošten, a možda i oboje. Slijep da nije mogao vidjeti kako ništa hladno, namrgođeno i strašeće nije moglo doći u obzir da postane stvoritelj te čarobne harmonije, tog toplog sklada, te ljepote koja se prirodom zove. Bio je nepošten ako je mogao pristati da Boga oslika onako kako su željeli tadašnji crkveni autoriteti na čijoj je platnoj listi bio: da Ga predstavi kako unosi strah u ljude, plaši ih i čini pokornim. Ja takvog Boga neću. To nije moj Bog. To moj Bog nikada neće biti. Pa onda spustih pogled s tog jezivog stropa i požurih da izađem van. Gotovo istrčah iz kapele.

Dugo poslije toga sam se vraćao Mikelanđelu. Godinama sam pokušavo da odgonetnem razlog što Boga prikaza onako ljuta i strašećeg, nikako drugačije. Mučilo me posebno zašto je taj slikar nad slikarima baš čovjeka izabrao da nam pokaže Boga. Ako je htio da nas plaši i time upokorava po nalogu njegove crkve, mogao je izabrati i nešto strašnije i efektnije – recimo jednookog Kiklopa, rogata Minotaura, šestoglavu Scilu. Nešto nalik na kakva vatrena zmaja. Ne, ne. To se Mikelanđelu nije moglo potkrasti. On je tačno znao šta radi, on taj pokvarenjak do srži. On nije samo podilazio crkvenim velikodostojnicima već i običnim ljudima i njihovim slabostima. Posebno onoj da vole sebe, da su zaljubljeni u svoj lik, zagledani u sebe baš kao Narcis nagnut nad vodom jezera u kojem se utopio.

Mikelanđelo je znao da mi ljudi nismo htjeli i nećemo da sagledamo ko je Bog, kakav je i šta ga krasi. Znao je da se toga plašimo jer bismo se suočili s našom imperfektnom prirodom, zlim karakterom. Lakše nam je bilo da narcisoidno i nadasve arogantno zaključimo da, ako nas je Bog stvorio na njegovu sliku i priliku, trebamo samo uzeti ogledalo da otkrijemo kakve sličnosti između Njega i nas ima. I onda smo Ga ugledali gledajući u sebe: vidjeli ga kao mudra (tà, ko od nas ne misli o sebi da je dovoljno mudar?!) čovjeka (zašto ne ženu?!), bijelca (zašto ne crnca ako je Bog nama svima?!) koji, dakako, ima oči, ima uši, nos, ruke, noge. Samo Ga još nismo secirali da si pokažemo kako ima jetru i želudac ovaj naš ljudski, da ima i naš genetski kod, našu DNA. I počeli Ga oslikavati sebi i drugima držeći ispred nas, a pored štafelaja ogledalo.

Zaslijepljeni i zaokupljeni sami sobom nismo se ni trudili da skrenemo pogled sa sebe i pokušamo spoznati kako Bog stvarno izgleda. Slikali smo Njega gledajući u sebe umjesto da gledamo u Boga i pokušamo si odgonetnuti ko je On, šta je to namjeravao stvoriti kada je nas po Njegovu liku stvarao. Kakve nas je želio imati.

A On nam tako jasno, kaže kako, izgleda i kako treba da ga vidimo. “Bog je ljubav”, poručuje nam se u Knjizi nad knjigama (1 Ivanova 4:8). On svaki dan suncem daruje i vuka i jagnje, kišu šalje dobrima i zlima. Takva nesebična i neuslovljena ljubav je Njegova suština, esencija, najbitnije svojstvo bez kojeg Bog ne bi bio ono što jeste. To je jedini Njegov lik, image u kojem nam se Bog pokazuje. I nas je stvarao takve, prema sebi i sopstvenu izgledu – da budemo isti kao On. Da volimo sve ljude, našu braću na Zemlji, da saosjećamo s njima, da im praštamo, zaboravljamo, dajemo i darujemo. Takve nas je Bog želio imati. Ali mi, sebični i arogantni kakvi jesmo, ne htjedosmo to postati. Bar do sada i za sada. Da li ćemo sutra to uspjeti, ne znam. Samo znam, ako budemo previše i predugo gledali u sebe, da ćemo se utopiti. To nam poručuje stara priča o antičkom ljepotanu po kojem je jedan prekrasni mirisni cvijet dobio ime.

**********

U Rimu sam bio još jednom, ne tako davno. Tačnije, u januaru 2012. Putovali smo supruga i ja, iz Dublina gdje smo tada oboje živjeli. Pridružila nam se Iris, jedna od naših kćeri bliznakinja. Imala je neki raspust, par dana slobodno od studija. Sjećam se bilo je toplo i izuzetno ugodno vrijeme, neobično čak i za Rim u to doba godine. Bio je sunčan dan, šetali smo po trgu Sv. Petra, zagledali lica prolaznika, uglavnom turista iz Filipina, Japana i tog daleka svijeta. Kad odjednom poznat mi i drag lik! Znate koga sam vidio? Kod fontane, s desna obelisku što stoji posred trga, u tankoj tirkiznoplavoj haljini kratkih rukava, u ljetnim sandalama i s povelikom kožnom tašnom ispod pazuha stoji ona – moja mama. Baš kao na fotografiji koju sam bio napravio jedna vrela augustovska dana prije tridesetak godina, a pronašao tek nedavno u njenom stanu u Sarajevu kada sam joj dolazio na sahranu. Meni dođe nekako toplo oko srca. Drago mi da sam je sreo. I nije me napuštala cijelo vrijeme što smo ga supruga, kći i ja proveli u Rimu šetajući po mjestima koje smo ja i mama nekoć već vidjeli. U meni se ta toplina razlijegala srcem svih naših preostalih rimskih dana.

Danas jedva čekam da ponovo krenem put Rima. Ne zbog još jednog susreta s onim strašnim Bogom, već zbog drage mi božice, moje mame.

SLIKA2 (mama u Rimu)

P.S. Nedavno pomislih da Mikelanđelo možda i nije bio kratkovidan, a ni kvaran. Nego da je bio veoma oštrouman, pametan i mudar. Bio genijalan um jednako kao i slikar. Mračnim Bogom kakvog je naslikao, majstorski da se shvatimo, želio se cinično nasmijati mračnoj crkvi tog doba. Ismijavao joj se na način da taj njegov jezivi kikot odzvanja i danas u kapeli gdje sjedi prijeteći Bog, pa ljudi začepljuju uši rukama i trčeći izlaze van. Ne, ne izlaze oni iz kapele, Sikstinske, tu su zbog Mikelandjela, već iz ostalih kapela, hramova i inih bogomolja u kojima stanuje namrgođeni, prijeteći Bog.

U Amsterdamu, jula 2013

Govor Navida Kermanija pred Bundestagom na svečanosti 65. godišnjice njemačkog ustava (Grundgesetz) 23. svibnja 2014.

*

(Navid Kermani, rođen 1967. u Siegenu, njemački je pisac i orijentalist. Njemački i iranski građanin. Studirao je orijentalistiku, filozofiju i teatrologiju u Kairu i Bonnu. Autor više romana i dobitnik najuglednijih književnih nagrada. Više informacija: http://www.navidkermani.de/)

*

Poštovana gospodo predsjednici! Poštovana gospođo kancelarka! Dame i gospodo zastupnici! Dragi gosti!

Paradoks inače ne pripada tipičnom iskazu pravnih tekstova, koji pretendiraju na najveću jasnoću. Paradoks nužno ima karakter zagonetke, da, tamo mu je mjesto, gdje jednoznačnost postaje laž. Iz tog razloga češće je sredstvo poezije.

I svejedno, baš taj Grundgesetz (Ustav) Savezne Republike Njemačke započinje paradoksom. Jer, da je dostojanstvo čovjeka nedodirljivo, kako stoji u prvoj rečenici, onda ga država ne bi morala poštivati, a pogotovo ne štititi, kako traži druga rečenica. Dostojanstvo bi postojalo neovisno i nedodirnuto od svake sile. S tim jednostavnim, na prvi pogled jedva uočljivim paradoksom – dostojanstvo čovjeka je nedodirljivo, ali mu je svejedno potrebna zaštita – Ustav je izokrenuo pretpostavku prethodnih ustava u njezinu suprotnost, državu je proglasio za slugu čovjeka, i to principijelno svakog čovjeka, ljudskosti općenito, u empatijskom smislu. S jezičnog gledišta to je – ne može se reći briljantno, jer bi se estetiziralo eminentno normativni tekst – ali jednostavno savršeno, ništa drugo.

Općenito se ne može objasniti učinak Ustava, taj skoro pa neshvatljivi uspjeh, ako ne cijenimo njegovu književnu kvalitetu. Zapravo, to je, u suštinskim crtama i iskazima, veoma lijep tekst, kao što mora i biti. Navodno je Theodor Heuss spriječio prvu verziju prvoga članka, s argumentom da se radi o lošem njemačkom jeziku. “Die Würde des Menschen ist unantastbar” (“Dostojanstvo čovjeka je nedodirljivo”) je, doduše, predivna njemačka rečenica, tako je jednostavna, tako teška, od prve razumljiva, i još je dublja kada se o njoj misli kroz sljedeću rečenicu. Svejedno se dostojanstvo treba zaštiti. Obje rečenice ne mogu biti istovremeno istinite, ali se mogu zajedno, i jedino zajedno, obistinjavati, i obistinjavale su se u Njemačkoj, u mjeri koja je 23. svibnja 1949. još bila nezamisliva. Usporedivo je to na njemačkom govornom području, možda, jedino s Biblijom Martina Luthera, taj “Grundgesetz” zbilju je stvarao snagom riječi.

“Svatko ima pravo na slobodni razvoj svoje ličnosti”. Koliko je čudnovato to zvučalo Nijemcima koji su se u ruševinama svojih gradova iIi svjetonazora borili za preživljavanje, koliko čudnovato im je djelovala zamisao da bi mogli razviti tako nešto prozračno kao što je jedna ličnost. Ali koliko im je ta ideja bila primamljiva.

“Svi su jednaki pred zakonom”. Židovi, Romi i Sinti, homoseksualci, invalidi, općenito svi koji žive na rubu, koji misle drukčije i stranci, svi oni nisu bili jednaki pred zakonom, pa su to morali postati.

“Muškarci i žene su jednakopravni.” Otpor protiv ovog članka zakona, koji je trajao tjednima i mjesecima, jasno pokazuje da muškarci i žene 1949. nisu bili nimalo jednakopravni, njegova istina se pokazala tek u primjeni.

“Smrtna je kazna ukinuta”. Nije to bila želja većine Nijemaca, njih tri četvrtine u jednoj su anketi zagovarali smrtnu kaznu, a danas se i ovo, ipak, potvrđuje.

“Svim Nijemcima omogućena je sloboda kretanja”. Ta je rečenica članovima Parlamentarnog vijeća bila skoro pa neugodna zbog bijede izbjeglica i manjka stambenog prostora, a danas, 65 godina kasnije, ne vrijedi samo za cijelu ujedinjenu Njemačku, nego i za pola Europe. (…)

I tako dalje: zabrana diskriminacije, sloboda vjere, sloboda umjetnosti i znanosti, sloboda mišljenja i sloboda okupljanja – to su, u trenutku kada se proglasio Ustav, bile više ispovijedi nego opisi njemačke stvarnosti. I nije baš izgledalo kao da će Nijemci čuti apel koji leži u tim skromnim, ali prodornim vjerskim dogmama.

Interes javnosti za Ustav iz današnje je perspektive bio sramotno neznatan, suglasnost naroda marginalna. Na pitanje, kada je Njemačkoj bilo najbolje, odgovori su 1951. godine bili ovakvi: 45 posto Nijemaca kaže da je to bilo za vrijeme carstva, 7 posto za Weimarske republike, 42 posto za vrijeme nacional-socijalizma, i samo 2 posto za Savezne Republike Njemačke. Kako li samo možemo biti sretni što su na početku Savezne Republike Njemačke postojali političari koji svoje djelovanje nisu usmjeravali prema anketama, nego prema uvjerenjima.

A danas? Ne sumnjam da će članovi Parlamentarnog vijeća – koji prate ovu svečanost s nebeskih tribina – biti zadovoljni i iznenađeni kakve je korijene sloboda pustila u Njemačkoj u posljednjih 65 godina. I vjerojatno bi primijetili poantu, i potvrdno bi kimnuli, da se danas baš dijete imigranata sjeća proglašenja Ustava, i to još dijete one vjere koja nije većinska. Ne postoji mnogo država na svijetu u kojima je to moguće. Čak i u Njemačkoj je donedavno, recimo oko pedesetog rođendana Ustava, bilo nezamislivo da čovjek koji nije samo Nijemac drži svečani govor u Bundestagu.

U drugoj državi, čiju putovnicu posjedujem, to je, unatoč protestu i žrtvama za slobodu, još uvijek nezamislivo. Ali, i to jednako želim poručiti s ove govornice, poštovani predsjednici, poštovana kancelarko, dame i gospodo zastupnici, dragi gosti, a naročito poštovana ekselencijo, poštovani veleposlaniče Islamske Republike, koji danas isto sjedite na tribini, iako ne na nebeskoj: Neće proći 65 godina, niti 15 godina, dok i u Iranu samo po sebi ne postane razumljivo da Kršćanin, Židov, pripadnik Zoroastrizma ili Bahaizma drži svečani govor pred slobodno izabranom parlamentom.

“Ovo je dobra Njemačka, najbolja koju poznajemo”, rekao je predsjednik Njemačke nedavno, i ne mogu mu proturječiti. Na koju god epohu njemačke povijesti mislim, ni u jednoj nije bila više slobode, mira i tolerancije nego u našem današnjem vremenu. Ali svejedno mi ta predsjednikova rečenica ne bi lako prešla preko usana. Zašto je to tako? Nelagodu govora o ponosu na vlastitu zemlju moglo bi se lako odbaciti kao tipičnu njemačku samomržnju, i istovremeno previdjeti razlog zašto je Savezna Republika Njemačke postala vrijedna života, čak i ljubavi.

Jer, kada i zbog čega je ta, već u 19. stoljeću zbog militarizma sumnjiva, a onda ubojstvom šest milijuna Židova potpuno obeščašćena Njemačka, ponovno pronašla svoje dostojanstvo? Ako moram navesti samo jedan dan, jedan jedini događaj za koji je u njemačkoj poslijeratnoj povijesti moguće koristiti riječ “dostojanstvo” – a siguran sam da će se sa mnom složiti većina Bundestaga, većina Nijemaca i pogotovo većina onih na nebeskoj tribini – onda je to bilo Brandtovo klečanje u Varšavi.

To je još čudnovatije nego paradoks s kojem počinje Ustav, i vjerojatno je besprimjereno među narodima: država koja je činom poniznosti dosegnula svoje dostojanstvo. Ne asocira li junaštvo na snagu, na muževnost, na fizičku snagu, a ponajviše na ponos? Ali netko je ovdje pokazao veličinu potiskujući svoj ponos i opterećujući se krivnjom, i to krivnjom za koju je osobno, kao protivnik Hitleru i egzilant, bio najmanje odgovoran: ovdje je netko pokazao svoju čast srameći se javno. Ovdje je netko razumio vlastiti patriotizam na taj način da je klečao pred žrtvama Njemačke.

Nisam sklon sentimentalnosti na televizijskim ekranima, ali sam svejedno osjećao isto što i drugi, kada su na njegov stoti rođendan pokazali slike njemačkog kancelara, koji se odmiče od varšavskog spomenika, koji na trenutak oklijeva i koji onda, iznenada, pada na koljena – do današnjeg dana to ne mogu gledati da mi ne krenu suze. I čudesno je: Pored svega drugog, pored dirljivosti, pored sjećanja na zločine, svaki put je novo čudo, i suze ponosa, vrlo tihog, ali vrlo odlučnog ponosa na takvu Saveznu Republiku Njemačku.

To je ta Njemačka koju volim, ne ona bahata, snagatorska, ona “ponosan-sam-da-sam-Nijemac”-Njemačka i ona “Europa-konačno-govori-njemački”-Njemačka, nego nacija koja nad vlastitom historijom pada u očaj, koja se bori sama sa sobom pa čak i do samooptužbe, ali koja je rasla u vlastitom porazu, kojoj raskoš nije više potrebna, koja Ustav skromno zove “Grundgesetz” i koja zna prema strancima biti čak i mrvicu preljubazna, preprostodušna, samo da ne bi opet pala u ksenofobiju ili oholost.

Često se kaže – i čuo sam kako to kažu neki s ove govornice – da bi Nijemci opet trebali imati normalni, negrčeviti odnos sa svojom nacijom, sada, kad je nacionalsocijalizam već tako dugo obrađivan. I svaki put se pitam o čemu takvi pričaju: taj normalni i negrčeviti odnos nikad nije postojao, ni prije nacional-socijalizma. Postojao je pretjerani, agresivni nacionalizam, i postojao je protivni pokret njemačke samokritike, pledoaje za Europu, preokret prema svjetskom građanstvu, i usput prema svjetskoj književnosti, koja je bar u 19. stoljeću bila jedinstvena u svojoj odlučnosti.

“Dobar Nijemac ne može biti nacionalist.”

To je rekao Willy Brandt pun samopouzdanja u svom govoru prigodom Nobelove nagrade. I dalje: “Dobar Nijemac zna da ne može odbiti svoje europsko određenje. S Europom Njemačka se vraća samoj sebi i obnovljenim snagama svoje povijesti.”

Njemačka kultura je sve od 18. stoljeća, najkasnije s Lessingom, koji je prezirao patriotizam i koji je kao prvi Nijemac koristio riječ “kozmopolit”, u antipodskom odnosu s nacijom. Goethe, Schiller, Kant i Schopenhauer, Hölderlin i Büchner, Heine i Nietzsche, Hesse i braća Mann – svi su se opirali Njemačkoj, vidjeli su se kao građani svijeta i vjerovali u ujedinjenu Europu, dugo prije nego što je to politika našla kao projekt.

To je ta kozmopolitska crta njemačkog duha, koju je je nastavio Willy Brandt – ne samo s borbom protiv nacionalizma i za ujedinjenu Europu, nego i s prethodnim pledoajeom za jednu “svjetsku unutarnju politiku”, s angažmanom za sjever-jug-komisiju i kao predsjednik Socijalističke internacionale. I možda ne baca najbolje svjetlo na današnju Njemačku kada se u televizijskim duelima pred izborima za Bundestag gotovo nikad ne govori o politici vanjskih poslova ili kada ustavni organ bagatelizira dolazeće izbore za Europski parlament, kada pomoć nerazvijenima jedne ekonomski tako jake zemlje leži još ispod prosjeka OECD država – ili kada Njemačka od 9 milijuna Sirijaca koji su izgubili domovinu u građanskom ratu prima samo 10.000 njih.

Taj svjetski angažman iza kojeg stoji Willy Brandt znači otvorenost prema svijetu kao dokaz iz suprotnosti. Ne možemo slaviti Ustav, a da se ne sjećamo oštećenja koje smo mu nanijeli. Čak i u usporedbi s ustavima drugih zemalja tekst se neobično često mijenjao, a malo je bilo pothvata koji su godili njegovu tekstu. Ono što je Parlamentarno vijeće ostavilo u općenitostima i nadređenostima, to je Parlament opteretio detaljnim preciziranjima. Najteže – ne samo u jezičnom smislu – bilo je unakaženje člana 16.

Baš onaj Grundgesetz u kojem je Njemačka prividno potvrdila svoju otvorenost danas će isključiti one kojima je naša otvorenost najpotrebnija: politički progonjene. Ta čudesna kompaktna rečenica- Politički progonjeni imaju pravo na azil. – godine 1993. pretvorila se u monstruozni pravilnik od 275 riječi, zamršeno nagomilanih i čvrsto međusobno isprepletenih da bi samo jedno sakrile: da je Njemačka pravo na azil zapravo ukinula.

Da li stvarno moram podsjetiti na to da je i Willy Brandt, kod čijeg imena se ovdje u svim redovima potvrdno i pohvalno kimnulo, bio izbjeglica, da je bio azilant?

I danas postoje ljudi, mnogo ljudi, koji egzistencijalno ovise o otvorenosti drugih, demokratskih zemalja. I Edward Snowden kojem zahvaljujemo očuvanje jednoga našeg osnovnog prava, jedan je od takvih.

Drugi se utapaju po Mediteranu –svake godine više tisuća njih – to znači i sada, dok traje ova svečanost. Njemačka ne mora primiti sve izmučene i opterećene ovoga svijeta, ali ima dovoljno resursa da štiti one politički progonjene, umjesto da prebacuje odgovornost na takozvane treće države.

I trebala bi drugim ljudima iz dobroshvaćenog samointeresa dati poštenu šansu na legalnu imigrantsku prijavu da ne bi morali koristiti pravo na azil.

Jer zajedničko europsko pravo izbjeglica s kojem se reforme iz 1993. objasnilo, nije ni dvadeset godine kasnije na vidiku, i zlouporaba Ustava boli i jezično. Pravu na azil je oduzet sadržaj, članu 16 njegovo dostojanstvo.

Neka Ustav bude najkasnije do 70. godišnjice očišćen od ove ružne, bezdušne mrlje, dragi zastupnici.

Ovo je dobra Njemačka, najbolja koju poznajemo. Umjesto da se zatvara, neka bude ponosna na to što je postala privlačna. Moji roditelji nisu pobjegli iz Irana. Ali nakon državnog udara protiv vlade Mossadegha 1953. bili su sretni kao mnogi drugi iz njihove generacije da su mogli studirati u slobodnijoj, pravednijoj zemlji. Nakon studija našli su posao. Vidjeli su kako im odrastaju djeca, unuci, čak i praunuci. Ostarjeli su u Njemačkoj. Ta velika obitelj – od sada već 26 članova, ako računam samo direktne potomke i priženjene – sretna je u ovoj zemlji. I ne samo mi: više milijuna ljudi se uselilo od Drugog svjetskog rata u Saveznu Republiku Njemačku, ako se pribroje prognanici i iseljenici, oni iznose danas više od polovice stanovništva. To je čak i u međunarodnoj usporedbi ogromna demografska promjena koju je Njemačka, kako mislim, dobro svladala.

Postoje, pogotovo u aglomeracijskim područjima, kulturni, vjerski, a najviše socijalni konflikti. Postoje resantimani među Nijemcima, postoje resantimani među onima koji nisu samo Nijemci. Na žalost, postoji i nasilje, čak i teror i ubojstva. Ali gledano iz perspektive cjeline, Njemačka je mirnija i tolerantnija nego što je bila u devedesetim godinama. Bez da je to osjetila, Savezna je Republika – a da i ne govorim o ponovnom ujedinjenju – obavila grandiozno ostvarenje integracije.

Možda je tu i tamo nedostajalo priznanje, jasna javna gesta, pogotovo u generaciji mojih roditelja, prema generaciji gastarbajtera koja je toliko radila za Njemačku.

Ali isto tako nisu ni imigranti uvijek jasno i dovoljno pokazali koliko zapravo cijene tu slobodu u kojoj participiraju u Njemačkoj, socijalni ugovor, poslovne mogućnosti, besplatne škole i sveučilišta, te izvrsni zdravstveni sustav, vladavinu prava, i tu ponekad mučnu, ali svejedno važnu slobodu izražavanja, slobodu ispovijedanja svoje vjere.

I tako želim na kraju ovog slova govoriti kao zastupnik i u ime – ne, ne u ime svih imigranata, ne u ime Djamae Isua koji se skoro točno pred godinu dana u sabirnom logoru Eisenhüttenstadt objesio o remen iz straha da će biti protjeran u takozvanu treću zemlju bez da njegova molba za azil bude ispitivana, i ne u ime Mehmeta Kubasika i drugih žrtava organizacije “Nationalsozialistischer Untergrund” (“Nacionalsocijalističko podzemlje”), koje su godinama progonjene od državnih ustanova i najvećih novina i oklevetane kao kriminalci, ne u ime ni jednog židovskog imigranta ili povratnika koji ne može zamisliti da je genocid njegova naroda ikada dovoljno obrađen -, ali ipak u ime mnogih, milijuna ljudi, u ime gastarbajtera, koji odavno nisu više gosti, u ime njihove djece i unučadi koji prirodno rastu s dvije kulture i, konačno, s dvije putovnice, u ime mojih kolega pisaca kojima je njemački jezik poklon i dar, u ime nogometaša koji će u Brazilu za Njemačku dati sve od sebe, iako ne pjevaju njezinu himnu, u ime onih koji su malo manje uspješni, u ime onih kojima treba pomoć, čak u ime delinkvenata koji su – kao svaki Özil i svaki Podolski – dio ove Njemačke, u ime muslimana koji u Njemačkoj imaju svoja prava o kojima, na našu sramotu, kršćani u nekim muslimanskim zemljama samo sanjaju, u ime mojih religioznih roditelja i jedne obitelji sa 26 članova želim reći – istovremeno se bar simbolično klanjajući -: Hvala ti, Njemačka.

*

Originalni tekst na njemačkom jeziku:
http://www.bundestag.de/dokumente/textarchiv/2014/-/280688

Video govora: https://www.youtube.com/watch?v=hj_7dZO3pSs

*

S njemačkog prevela Anne-Kathrin Godec

Paz, vamo!

Poljiprivredna zajednica (P.Z.) Nerežišće na Braču, vidi bogati, ili 1957. ili 1958., odluči proizvodit žvake!

Onda je 1959. proizvedena (i stavljena na tržište, e) prva žvakača na području Juge, Bugarske, Rumunije, Češke i Poljske. Dakle, za teritorij cile istočne i mitel soc Evrope! Žvake su bile u obliku cigarete, pločaste i okrugle (ove zadnje u zlatnom omotu ka goldun RIS).

Tada su se cigarete još prodavale na komade, a kutije šibica od iverja bile su obložene plavkastim slijama jadrolinijskih ljepotana (i to se skupjalo). Pa ja odo za didu kupit nekoliko španjuletih navrj Viške i pitan trafikanticu usput za kutiju šibic m.b. Jadran, bilo mi je samo šes sedan, a ona će meni, bez pardona, punu šaku Jadrana bez filtera – ma kakva politička korektnost.

Znaš da je na dva od vejače, na svijetu Kondeloru olit Guospu o fumonja, bilo dozvoljito i sitnoj dici zafumat, i to u okviru crikvice od rečene svetice, sve dok jednoga dana ministarstvo zdravstva zdravlja i primarno farmacije nije nalipilo na crikvicu plicijsku traku – pušenje ubija!

1960. eto Olimpijade u Rimu kad je Juga osvojila zlato završnim golom Kostića, http://www.youtube.com/watch?v=c76fSfcMuI4 (gledo sa ocen i braton u nekoj mjesnoj zajednici di je sad Fife, kolektivno; zvali su me Anković jer san sa sedan bija najboji fudbaler na Bačama od sedan i maloviše godina), ampak Bračani izmisle pločastu žvaku ko da je duvan za žvakanje, a i možda baš zato, i uz njih meknu crno-bile sličice nogometaša, šta svickih šta domaćih.

Igrali smo s njima ko bliže zidu i na preklop. Nismo ih imali di lipit, ništa Carbon lipilo, nije bilo albumih, samo džepovi puni radosti.

Najzamamnije dangube i besposlice nisu u ono vrijeme stizale iz Amerike ili Engleske, nego odreda iz Italije. Tako su se, pred Svjetsko prvenstvo u Meksiku 1970, prvi put pojavile sličice nogometaša s albumom, u izdanju nakladnika smiješnog imena – Panini. Zašto bi netko ozbiljan firmu nazvao po sendviču, nama koji smo opterećeni budalastim i zvučnim engleskim nazivljem, ili još budalastijim skraćenicama i kovanicama, nikada neće biti jasno. Ali tu se i razlikujemo od Talijana. Zato su oni, a ne mi, izumili samoljepljive sličice nogometaša. U tome je, naime, bio štos. Sa Svjetskim prvenstvom u nogometu, 1970. godine započela je era samoljepljivih sličica. I ranije su klinci i čudaci, kolekcionari i hobisti, sakupljali kojekakve sličice i lijepili ih u namjenske albume – ali uz upotrebu ljepila za papir. Uostalom, još dugo će se, nakon 1970, Kraš ponositi svojim “Životinjskim carstvom”, nesamoljepljivim sličicama, uz koje ste morali zadužiti kutiju Carbofixa, sve s onom smiješnom malom špahtlicom. Panini je donio još jednu važnu razliku: ranije – a i kasnije – sličice su se dobivale uz žvake ili čokoladice, budući da je predmoderni trgovački um smatrao koja bi budala davala novce tek za sličicu mrmota, oposuma ili Dragoslava Šekularca. Talijani su, kao i moderni trgovci, računali na budale. I bili su u pravu: kojeg će ti vraga čokoladica, uz sličicu Franza Beckenbauera, zvanoga kaiser Franz, tog neprikosnovenog vladara sredine terena, prvoga cara i kancelara na kojeg su Nijemci poslije 1945. smjeli biti otvoreno ponosni.

Te 1970. imao sam četiri godine, i nisam pokazao interes za album sa samoljepljivim sličicama sudionika Svjetskog prvenstva u nogometu. Međutim, pred sljedeće prvenstvo, koje će se odigrati u Njemačkoj, bit ću već dvostruko stariji, mnogostruko zreliji, otprilike ovakav kakav sam i sad, zainteresiran za nogomet i sakupljanje svega i svačega, a pritom i vrlo praznoglav, tako da su mi se u memoriji slobodno taložile tisuće bespotrebnih informacija dnevno. Recimo, nekoliko tjedana nakon što su mi nabavili album koji je nosio ime “München ’74” već sam znao godine rođenja svih reprezentativaca, od Brazila i Argentine, do Australije i Zaira, s brojem odigranih utakmica i postignutih golova za nacionalnu vrstu. I danas ponešto od toga pamtim, dobro, priznajem, zapravo pamtim sve, i još uvijek vam mogu nabrojati prvu jedanaestoricu Haitija, ali čemu se time hvaliti? Lako je i lasno biti čudak.

S osam godina, pretpostavljate, nisam bio financijski samostalan. To neću postati ni pred sljedeće svjetsko prvenstvo, koje će se odigrati 1978. u Argentini. Tek ću kao šesnaestogodišnjak, pred Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj, sam zarađivati novce za knjige, ploče, stripove i – samoljepljive sličice. Radit ću cijeloga tog ljeta kao jutarnji raznosač novina: u pola pet ih preuzimam u staroj štampariji Oslobođenja, i raznosim Oslobođenje, sarajevski Svijet, Ven i Večernje novine pretplatnicima u “regionu” od dna Ulice kralja Tomislava do polovine ulice Hasana Brkića, za šta mi treba, otprilike, dva i pol sata; sjajno zarađujem, prste i lice umazao sam tiskarskim olovom, i ušao sam tako u novinarstvo…

Ovaj životni i financijski iskorak imao je barem jednu važnu posljedicu: prvi put sam album ispunio do posljednje sličice. Ranije je teško išlo, djetinjstvo je nejako doba, u kojem se učimo prosjačenju, žicanju, iznuđivanju, emocionalnom ucjenjivanju rodbine. Bio sam zahtjevno dijete, koje je od rana imalo velike troškove, često za stvari kojima moji roditelji, a ni Nona – koja je bila pametnija i maštovitija od njih – nikako nisu mogli dokučiti smisao. Kako shvatiti strast tog djeteta za sličicama nogometaša? Treba li se zabrinuti nad time što o nogometašima sve zna? I što se pred svjetsko prvenstvo zatvori u sobu, stavi pred sebe stolni nogomet (takozvani “pucomet”), i igra sam protiv sebe, tako što je pola njega, naprimjer, Poljska, a drugo pola Švedska? I ne samo da tako igra sam protiv sebe, nego istovremeno vrišti direktan prijenos utakmice, urla kao Mladen Delić i Vladanko Stojaković, a poslije u specijalni crni rokovnik bilježi rezultat utakmice koju je upravo odigrao, sve uz ocjene igrača i kratak opis igre? Je li to uopće normalno, pitali su se bližnji. Odgovor je žalostan i neporeciv. Znam ga samo ja, jer njih već odavno nema, rasuli se po novome sarajevskom groblju Bare, i ne mogu me čuti. Ne, to nikako nije normalno. I zauvijek je ostalo tako: nenormalno. Moj život, i moji interesi, podivljala mašta, koju moje slabe ljudske moći teško stavljaju pod kontrolu, sve što jesam, i sve što danas govorim, obilježeno je mračnim djelovanjem talijanske korporacije Panini. Sličice u mojoj glavi u najvećoj su mjeri samoljepljive.

U vrijeme Svjetskog prvenstva u Italiji, moja generacija više nije sakupljala sličice. Odrasli su, odbacili su Panini, onako kako djevojčice odbace svoje obezglavljene plastične lutke. Nogomet ih je, istina, i dalje zanimao, ali više na razini taktike. Na tom su prvenstvu sve ozbiljne reprezentacije igrale tradicionalno postavljeni 4-4-2 raspored, dok su Talijani demonstrirali svoj ubilački catenaccio. (Od tog vremena divim se Talijanima, njihovoj ljepoti i kulturi, njihovoj kultiviranoj mašti, mentalitetu i duhovnoj lakoći, koja im je pomogla da podnesu fašizam i da budu fašisti, ali da ne postanu antisemiti i ljudožderi. Sve je kod njih bolje i ljepše nego kod nas, samo im je nogomet ružan, pun podlosti i prevare, kvaran i lažljiv. Nogomet je obično ljepši od onih koji ga igraju. Samo su Talijani ljepši od svoga nogometa.)

Da, već smo bili dovoljno odrasli da razgovaramo o ozbiljnim stvarima. Bili smo punkeri, palili smo se na Harmsa, Hlebnikova i Ruski umjetnički eksperiment, na Johna Cagea, Gombrovičev Ferdydurke, Zenit, Bracu Dimitrijevića, Marinu Abramović i poljsku Solidarnošć. Bili smo napredni u svojim šesnaestima: bili smo spremni poginuti za toliko stvari oko sebe! Oni su znali da ja, unatoč svemu, skupljam Panini sličice i popunjavam još jedan album. Gledali su na to s nekom vrstom sažaljenja, pomiješanog sa strahom. Naime, najviše sam znao o Harmsu i Cageu, prvi sam pročitao Ferdydurke, i moglo bi se reći da sam bio najzreliji u društvu, a svejedno sam – skupljao sličice. Da im je tada bilo popričati s mojima, lako bi se s njima složili da to nije normalno.

I sljedeće Svjetsko prvenstvo u Meksiku, i 1990. u Italiji, kupovao sam albume, i lijepio sličice. Istina, izgubljeno je ono nekadašnje uzbuđenje kada bi mi uletjela neka rjeđa sličica (do danas mi je ostalo vjerovanje da proizvođač pojedine sličice objavljuje u manjim serijama, ne bi li konzument ovisnički skupljao sve same duplikate…), jer sam već bio previše bogat, dobro sam zarađivao, i dalje me ništa nije zanimalo osim knjiga, stripova i ploča, vozio sam staru volkswagenovu bubu, te sam brzo i lako popunjavao albume.

Pred 1990. polako se i moja generacija vraćala sakupljanju sličica. Već su bili pred kraj svojih fakulteta, prvi među njima su se i poženili, i samo smo još čekali što će biti s nama kada se uskoro zarati. Bilo je to zlokobno doba opraštanja sa životom, onakvim kakav je nekada bio. U sljedećem životu, onom koji će nastupiti nakon rata, sve će biti drukčije, mračnije, teže i besmislenije. I više ništa, ili skoro ništa, neće čovjeku biti na izbor, nego će nas voda ponijeti, raznijeti nas na različite obale, u Sarajevu i u zemljama sada već bivše Jugoslavije, ili daleko, daleko od grada i jezika. Pred Svjetsko prvenstvo u Italiji razmjenjivao sam duplikate Panini sličica sa Sašom Hemonom. Dvanaest godina kasnije, pred prvenstvo u Japanu i Koreji, Hemon živi u Chicagu, svjetski je poznat američki pisac, zaštićen kvalitetnim pasošem, i skuplja iste Panini sličice. Vjerojatno je popunio album, nisam ga stigao pitati. Ja sam svoj popunio, ali to više nije važno. U to vrijeme jedna kolekcionarska strast već je postala temom u hrvatskim novinama. Prvi put se o tome pisalo. Fenomenolozi su pokušavali objasniti zašto se odrasli ljudi bave takvom čudnom dangubom i besposlicom. Pritom, isti fenomenolozi bili su i sakupljači. Trebala je to biti neka vrsta autoanalize, vivisekcije, eksperimenta naživo na vlastitoj duši. Je li sakupljanje sličica nogometaša pokušaj da se nadomjesti nešto što se propustilo u djetinjstvu? Nije. Stoji li iza svega ganutljivo muško nastojanje da se doživotno produže i prolongiraju vlastita djetinjstva? Nije ni to. A što je onda? Ne treba na takva pitanja odgovarati. Kad bih vam odgovorio, što biste vi s mojim odgovorom? Ljudi sakupljaju sličice i lijepe ih po albumima iz razloga koji su upisani u njihovim osobnim biografijama. A neki ih sakupljaju iz mode. Čuju, Hemon skuplja sličice fudbalera, pa počnu i oni. Misle da bi tako mogli otkriti nešto što će ih učiniti slavnim i uspješnim, nešto što će ih učiniti sretnim. Smisao mode je u osvajanju tuđe sreće. Sretni su uvijek samo drugi.

Zlatno doba samoljepljivih sličica ipak je odavno prošlo, a trajalo je od sredine sedamdesetih do sredine osamdesetih. Ujedno, bilo je to i zlatno doba domaćega klupskog nogometa. Tada je čovjek mirne duše mogao poći na utakmicu zonske lige, kao što danas pali televizor pred Ligu prvaka. Postojalo je to čudo igre, sveprožimajuće i rašireno čudo, koje se događalo od Kajzerice do brazilske Marakane, od Pofalića do Wembleyja. I da, postojao je onaj stari Wembley, koji je za nogomet bio poput Trga svetoga Petra u Rimu. Kada je 2003. srušen, mnogima se srušio njihov svijet. Nogomet je, odavno, postao biznis. Ali u jednom će trenutku nogomet postati samo biznis. U tom trenutku čovjekova mašta postaje njegov neprijatelj, nogomet se pretvara u rat, ili u ljigavu nacionalističku tiradu nedarovitoga hrvatskog pjesnika i veleposlanika u Brazilu, dok dočekuje svoje momke, onako mišićave i čvrste, koji će u njegovoj mašti da ginu na brazilskim travnjacima za “Najljepšu našu”, kako se Hrvatska u Štambukovoj oskudnoj veleposlaničkoj imaginaciji prikazuje dok proročkim glasom navješta gola pobjednička torza Mandžukića i drugova. Toj bijedi nismo se učili sakupljajući sličice nogometaša. Nisu nas tomu učili ni stratezi nogometne igre. To više nije naš svijet. Ili tačnije: to nije moj svijet.

U to zlatno doba, ponesene uspjehom Paninija, Dečije novine iz Gornjeg Milanovca godinama su izdavale albume sa samoljepljivim sličicama savezne jugoslavenske nogometne lige. I to sam sakupljao. I to su moji nesretni roditelji morali financirati, sve dok se nisam odao novinarstvu. U uvodu svakoga albuma bio je, kao i u uvodima Paninijevih albuma, historijat nogometnih prvenstava. Priča o tome kako je sve počelo. Tako smo se odmalena učili koliko je povijest u našim životima važna. Ali i zbunjujuća. Učili smo se tome da u životu i u nogometu nisu važni samo pobjednici. Važan je svaki onaj čovjek koji je 13. veljače 1974. stajao na tribinama frankfurtskoga stadiona, kada je u trinaestoj minuti majstorice za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj između Jugoslavije i Španjolske Josip Katalinski skočio visoko, mnogo više od visokog čovjeka, i glavom udario loptu. Nije ušla u gol, jer ju je golman José Ángel Iribar Cortajarena, Bask koji je cijelu dugu karijeru proveo u Atleticu iz Bilbaoa, refleksom divlje mačke izbio s gol crte. I vidio je Katalinski, dok je padao na travu, izbijenu loptu, i osjetio je svoj bosanski, ilidžanski jad i gnjev, i znao je Katalinski da se više nikada neće ponoviti trinaesta minuta, trinaestog veljače u Frankfurtu, pa je zamahnuo desnicom nogom, i onako u padu, u antropološki nemogućoj pozi, zavalio loptu u rašlje gola, čime se Jugoslavija plasirala na Svjetsko prvenstvo. I važan je postao svaki čovjek koji se tog dana našao na tribinama staroga dobrog Waldstadiona u Frankfurtu, koji, također, više ne postoji, a umjesto njega je sagrađena Commerzbank Arena. U imenima je često odgovor: namjesto šume, gaja i dubrave, izniknula je komercijalna banka. Nekome je to isto. Meni nije.

Moja mašta nikada mi nije dopuštala da na nogomet gledam kao na rat. Nogomet je za mene bio put u umjetnost, u poeziju, u epske naracije, u balet i u očaj Josipa Katalinskog. Moji su se nogometaši bavili umjetnošću. Nisu ratovali za svoje domovine, niti su, poput Christiana Ronalda, koristili postizanje gola da svojim požudnim veleposlanicima pokazuju svoja gola torza. Moji su nogometaši nastupali na vemblijima, u gajevima i dubravama, u frankfurtskim i maksimirskim šumama, pred drvenim tribinama stadiona na Grbavici, a ne u – komercijalnim bankama. U bankama je dosadno, u bankama traje vječni rat. Možda ne bih ni to znao da nije bilo Panini sličica.

visoko gore
na pročelnom zidu
kolodvorskog restorana
visi portret političara kao
mladog smionog čovjeka s
tako blagim licem
kao da vlada jednim narodom
koji stalno bere maline

*

(preveo autor posebno za Ajfelov most s njemačkog originala, objavljenog u naslovu Rainer Strobelt, 68 plus: Gedichte. Essen: Runzheimer 1994)