urednička recenzija knjige koja je u izdanju Hena coma izašla danas

*

“Gost iz galaksije” devetnaesta je knjiga pisca, kolumnista, kritičara i novinara Teofila Pančića. U njoj su sabrani eseji i kolumne koje je tijekom 2013. i 2014. pisao za radijsku emisiju “Praskozor” i za novinski portal Autograf.

Teofil Pančić rođen je 1965. u Skopju, odrastao u Zagrebu, a danas živi u Zemunu i Novom Sadu. Piše za brojne medije s ovih prostora, a redakciju tjednika Vreme smatra svojom matičnom lukom. “Gost iz galaksije” treći je njegov naslov objavljen u Hrvatskoj. U “Famoznih 400 kilometara” (VBZ, 2007.) pratio je hrvatsku književnost od kraja devedesetih pišući o knjigama domaćih autora te o svim važnijim fenomenima ovdašnje književne scene, a “Aleja Viktora Bubnja” (Ljevak, 2013.) autobiografska je knjiga o odrastanju u Zagrebu i životu nakon napuštanja doma u novozagrebačkoj Aleji Viktora Bubnja. U svom najnovijem naslovu Teofil Pančić vlastitu autorsku perspektivu tumači iz pozicije “gosta iz galaksije” koji se, sa svog intimnog planeta, dovoljno udaljenog od svakog zla i besmisla, “pača” u hrvatska i u “tuđa” posla kao nepotkupljivi zastupnik čovječnosti koji ispisuje svoju “autobiografiju o drugima”.

Prvi dio knjige, “Priroda i društvo”, donosi dvadeset i osam tekstova emitiranih u “Praskozoru”, emisiji Trećeg programa Hrvatskog radija. Ovdje se Pančić bavi aktualnim temama hrvatske društvenopolitičke i javne stvarnosti – od implementacije dvojezičnosti u Vukovaru i moralne panike zbog mladih “na stranputici”, do korumpiranih političkih struktura, ulaska Hrvatske u Europsku uniju, referendumskog pitanja ili, primjerice, monopolizacije imena istarskog terana.

U drugi dio knjige, “Meki trbuh demokratije”, uvrštena su trideset i dva Pančićeva eseja s Autografa, portala koji društvenu zbilju komentira pod sloganom “Novinarstvo s potpisom”. U tim tekstovima Pančić progovara o licemjernom “fetišu” tradicije i paradama ponosa, o pražnjenju frustracija u cyber kozmosu, o “malim ljudima” koji se ne usuđuju pregaziti žutu crtu vlastitih kulturoloških ograničenja, o epidemiji samoemitiranja na društvenim mrežama i o brojnim drugim nuspojavama naše suvremenosti.

U “Gostu iz galaksije” Pančić dosljedno zastupa pravo na identitet izvan kolektivnoga, što je osnovno obilježje njegovog autorskog rukopisa. Zajednički nazivnik Pančićevih tekstova u ovoj knjizi najtočnije će definirati njegove rečenice iz kolumne “A bunt je tako lijepo počeo”: Ima nečega suštinski pogrešnog, i uostalom sasvim nepodsticajnog, u tome da se bude zadovoljan stanjem stvari: u sebi, u okolini, u kvartu, u državi, u svetu. Svako ko drži do sebe, a osobito “javni intelektualac” ili neko ko bi to mogao postati, ima nekovrsnu dužnost da ohrabruje pobunu protiv postojećeg. No ipak, osnovna intonacija njegovih eseja nije u pukom buntu i negodovanju, nego u neoklijevanju da misli mimo većine i u smirenoj odlučnosti da obrazloži lakoću mišljenja koja ne podliježe ni moralnoj ni intelektualnoj dezorijentaciji.

Pored sadržaja koji opominje na vlastitost, toleranciju i čovječnost, iznimna vrijednost ove knjige sadržana je i u jeziku. Pančićeva vještina baratanja riječima daje dodanu vrijednost sadržaju. Ovdje se ne radi samo o jeziku atipičnom za novinarstvo – onom koji u komentar društvene zbilje uključuje pripovjedački žanr – nego i o izvornoj sintaksi koja gramatiku koristi kao alat za demistifikaciju stvarnosti u koju bismo po inerciji mogli greškom povjerovati. To je jezik koji zvuči, i koji intonacijom ležerne, nenametljive duhovitosti opominje na sve propuštene prilike za autonomiju mišljenja. Formulirana na Pančićev način i tumačena njegovim jezikom, težnja za drukčijom stvarnošću postaje uvjerljiva do mogućeg.

To moguće podržava metaforu iz naslova knjige, koja neizbježno asocira na igrani SF film  “Gosti iz galaksije” Dušana Vukotića iz 1981., u kojem glavni junak, pisac SF romana, otkriva da može materijalizirati svoje misli. Svi ga smatraju ludim, a njegov psihijatar dijagnosticira mu bolest “telurgiju” – sposobnost da se snagom volje predmeti i bića materijaliziraju. Junaku ovog filma okolina povjeruje tek na kraju, kad mu njegovi junaci izvanzemaljci dođu u “stvarni” posjet. Ulogu gosta iz galaksije Teofil Pančić u ovoj je knjizi “odigrao” na gotovo vanzemaljski način, smiono materijalizirajući istinu mimo kolektivne i strpljivo uvjeravajući druge u mogućnost mišljenja i djelovanja za civiliziranu stvarnost lišenu zla i besmisla – pa makar ga zbog toga uvrstili na popise “nepoćudnih” ili mu “prišili” neku novu “telurgiju”. Ne odstupajući ni jednom mišlju od svoje verzije poželjne stvarnosti, u tekstu “Svakom svoje” reći će: Zato je, kažem vam, uistinu bolje biti na Spiskovima nego ih pisati, gde god to bilo, i pod bilo kojim patetičnim izgovorom.

A “Gost iz galaksije” doista je knjiga bez izgovora.

Један бунтовник из прошлог вијека
Дијелио је људе, без обзира на расу,
На оне што корачају уздигнуте главе
И вјечно погнуте што „траву пасу“.

Поносну и смиону главу, говорио је,
Снага велике идеје увис диже
Па најзад пожели да се одвоји
Од тијела на које чекају црви,
Засја у обећаном царству слободе
И освијетли ко нова звијезда мрак
У којем народ робова гмиже.

А човјека с обореном главом
Снага земље још јаче вуче.
Глава јој се не опире из безнађа,
Морајућ владарску чизму да лиже,
Што побожношћу зову.

А ево шта се збило с бунтовником:
Глава му је у једном устанку
Одвојена од тијела сјекиром на пању.
По легенди, он је те звјездане ноћи
Поносан и озарен стиго до губилишта.

У штуром пак записнику са лица мјеста
(Ако се том суду вјероват може),
Стоји да глава је, прописно одсјечена,
Одскочила с пања у траву.
О поносу и осталом ништа.

U sklopu 13. dana performansa Antonio Grgić je iscrtao sjenu spomenika Viteškom kralju Aleksandru I Ujedinitelju, kojeg su Varaždinci sagradili na svom centralnom trgu godinu dana poslije atentata na njega, 1935 godine. Pri otkrivanju spomenika netko je stavio trulo voće kralju u ruku u kojoj je držao zakone. O tome je i Krleža pričao u svojim razgovorima sa Čengićem.*

Spomenik su Varaždinci srušili prvi dan poslije proglašenja NDH 11. 4. 1941.

Sjena je iscrtana gaženjem trulih trešanja u podne kada su zvonila zvona svih varaždinskih crkava, kao što je to bio slučaj na ceremoniji otkrivanja spomenika 1935. kada su zvona zvonila u spomen na preminulog kralja.

Autor spomenika je bio Antun Augustinčić, koji je poslije radio bistu Ante Pavelića i kip Josipa Broza Tita.

___

* Krleža još spominje da se dan poslije otkrivanja spomenika susreo sa Augustinčićem i do te mjere sa njim posvađao da su prestali razgovarati. Krleža je smatrao da je postavljanje smeća u ruke kralju “napredan čin”, na što ga je Augustinčić ipsovao. Poslije osam godina Antun Augustinčić vrbuje Krležu da ode u partizane, ali mu ovaj mu ne vjeruje jer “u vrijeme kada pravi kraljeve spomenike mene psuje najpogrdnijim riječima i ne govori sa mnom, a sada dolazi i zove me u partizane”.

*

*

*

*

*

*

Ivan Lovrenović: Nestali u stoljeću, Zagreb-Sarajevo, 2013.

*

U uvodnoj bilješci romana Nestali u stoljeću naglašava se da je ovo djelo imalo svojuprotoverziju, objavljenu u ratu kod zagrebačkog izdavača Durieux 1994. godine pod naslovom Liber memorabilium. Nju, trostruko proširenu i u svemu preinačenu, potom ističe autor, ova nova verzija sadrži kao plod svoju jezgru – toliko su različite, tako su iste. I uistinu tokom čitanja Nestalih u stoljeću neprestano se stiče utisak da je ovo drugačiji roman u odnosu na svoju protoverziju. Njemu Liber memorabilium jest polazište, ali takvo da ga određuje svojom rastresitom narativnom strukturom, dok se mozaično organizirana priča u Nestalima usmjerava u sasvim novim, drugačijim, čak potpuno različitim pravcima u odnosu na onu iz Libera. Oba romana kreću od potrebe da se rekonstruira autorova stvaralačka djelatnost nakon što su mu tokom zadnjeg rata u BiH, u paklenom svibnju devedesetdruge, u stanu u sarajevskom naselju Grbavica spaljeni rukopisi, dokumenti, fotografije, bilješke, nacrti, arhivalije, uspomene – sve nad čime se cijela života bdjelo kao nad dragim kamenom. U Liberu je ta rekonstrukcija težište naracije, pa su njegovi dijelovi, različite priče i raznorodni tekstovi, iskopine, lapidarij jedne književne djelatnosti i sudbine što su ih rat i paljevina rukopisa u njemu osudili na nestajanje. U Nestalima takvog narativnog težišta nema. U njima je rekonstrukcija samo okvir u kojem se različite priče slijevaju u mozaičku cjelinu metaforičkim uvezivanjem sa semantičkim akcentom romana na spašavanju od zaborava niza ljudskih sudbina, društvenih i kulturnopovijesnih identiteta osuđenih na različite oblike nestajanja u povijesti, a njen simbol u romanu je dvadeseto stoljeće zbog svireposti i količine ratnih užasa koji su se u njemu dogodili.

Liber je roman koji se zasniva na osobenom arheološkom narativnom postupku, pri čemu je njegov aktuelni autor svojevrsni narativni arheolog koji u časopisima pronalazi objavljene fragmente spaljenih rukopisa i gradi od njih slojevitu cjelinu čiji su dijelovi različiti i raznorodni, ali tisućama unutarnjih veza formiraju mozaičku strukturu romana. Centralni dio te cjeline je priča o naratorovom ocu nestalom na kraju Drugog svjetskog rata, pa ona natkriljuje semantičke razine svih drugih priča/tekstova, one o fra Anđelu Zvizdoviću, o Matiji Divkoviću, ili vrhunsku jezičku rezbariju bosanske ikavice i patrijarhalnog identiteta pod naslovom Did govori, ili, pak, melankolično-nostalgične zapise o Varcaru i Jajcu, gradovima čiji kulturnopovijesni identitet nestaje tokom rata s kraja prošlog stoljeća u BiH. Neke od tih priča, ali znatno promijenjene, ponovit će se u Nestalima u stoljeću, ali njih sada ne natkriljuje priča o ocu, nego se skupa s njima i čitavim nizom novih ulančava u romaneskni simbolički mozaik ratne i ukupne povijesne tragedije. Ako je priča o ocu određivala narativnu strukturu Libera, ona u Nestalima, uvelike promijenjena, ima funkciju samo jednog od čitavog niza ravnopravnih i naporednih narativnih tokova u slojevitoj romanesknoj strukturi.Liber je, dakle, bio obilježen ličnim tonom naratorove ispovijesti, a u Nestalima taj ton čini osobenu narativnu orkestraciju skupa sa drugima, uz znatno usložnjavane narativnih perspektiva i instanci.

Stoga su Nestali ne samo različit, nego i drugačije konstruiran roman od Libera. U postavci narativnih instanci Liber memorabilium počivao je na ispovijesti  vlasnika uspomena, koji se izjednačavao sa aktualnim autorom u uvodnoj i završnoj bilješci romana, koje imaju ulogu metatekstualnih objašnjenja načina njegove izgradnje. U Nestalima narativna instancaonog koji bilježi pridružuje se vlasniku uspomena, koji se u narativnoj strukturi, kako se podcrtava u poglavlju Pepeo, uspomene, pojavljuje nekad kao inokosna figura, nekad stopljen s onim koji bilježi, a granica između njih postoji ali je nejasna i pomična. U Liberuje metadijegetički narator u sebi objedinjavao sve druge narativne instance, te objašnjavao i motiv za pričanje priča i način njihove izgradnje. U Nestalima njegova uloga se u mnogome reducira baš kao i metatekstualni sloj romana, a nju na sebe velikim dijelom preuzima narativna instanca onog koji bilježi. Pri tom, on je kroničar, ali i priređivač pronađenih fragmenata rukopisa spaljenih u ratu. Istodobno, njegov narativni ton natkriljuje i ispovijestvlasnika uspomena, čija se uloga u Liberu svodila na predočavanje tragične očeve sudbine i pokušaj njene rekonstrukcije u romanu. U Nestalima vlasnik uspomena ne koncentrira se samo na priču o očevoj sudbini, već i na onu aktuelnog autora, pa se njegova uloga u romanu širi od ispovijesti o ocu i porodičnoj nesreći ka općem planu. Zato je vlasnik uspomena osobeni autodijegetički narator koji na osnovu vlastitih sjećanja rekonstruira kulturnopovijesne identitete Jajca i Varcara, ali i niz ljudskih sudbina. Sjećanja na taj način postaju ne samo lični izvor priče nego i svojevrsni dokumenti, čak fakti koji posvjedočuju tragični tok povijesti. Istodobno, onaj koji bilježi je kao kroničar u romanu i njegov ekstradijegetički narator, a vlasnik uspomena je i heterodijegetički, jer pripada dvjema zbiljama – onoj prošloj o kojoj priča, ali i onoj sadašnjoj iz koje priča i na osnovu koje mjeri tragiku prošlosti.

Na taj način formira se složena mreža narativnih instanci koje se slijevaju ka aktualnom autoru, kao instanci koja nema samo funkciju nekoga ko potpisuje roman nego je na osoben način i predmet njegove priče. Evo kako se to poimanjem rata kao ključne egzistencijalne a ne isključivo povijesne granice objašnjava u bilješci O nastajanju: Poslije svega, izrasla je jedna nova granica, o kojoj nisi ništa slutio tada, kad je bio važan samo goli život: teško prohodna granica između naših bivših i naših sadašnjih života, između tebe i tvoje memorije, tvoje bivše književnosti. To nije lako definirati. Nisi ravnodušan prema tomu što su uništili kućne uspomene i papire. Ne znaš što je teže podnijeti: gubitak tih stvari, ili samu činjenicu da su to uradili. No, nova granica jača je i dublja od tog gubitka. Ona razdvaja dva različita osjećaja vrijednosti, dva različita odnosa prema smislu i svrsi – književnosti, djelovanja, života samoga. Tako se rat ukazuje kao događaj koji ne mijenja isključivo opće, društvene vrijednosti, smisao i strukturu društvenog postojanja, nego preseljen unutra, u psihu i um čovjekov, postaje i presudnom granicom u lomu ličnog identiteta. Iza te granice i identitarnog loma Lovrenović piše Nestale kojima je Liber neka vrsta odraza u prekograničnom identitarnom narativnom ogledalu.

U Liberu je rat predstavljen kao rušilački fenomen koji ništi sve pred sobom, a u  Nestalimaon se prikazuje u svoj svojoj paradoksalnosti, jer rušeći stare stvara nove vrijednosne sisteme, ideološke poretke, društvene identitete, a presudno preoblikuje identitet pojedinca. Zato kao moto romana i dolazi Heraklitov stav prema kojemu je rat otac svega i svega kralj, jedne je pokazao kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, a druge slobodnima. U Liberu se pisalo iz otpora ratu, da bi se njegovoj ništiteljskoj snazi suprotstavilo idejom stvaranja i stvaralačkim činom, a u Nestalima se piše iz novog poetičkog, epistemološkog i ukupnog identitarnog horizonta. Takav pogled na rat uistinu znači obrat u književnosti, jer on se više ne vidi jedino kao apsurd u kojem su čovjek i njegovo društvo zatečeni i zatočeni, nego i kao stravični povijesni proces uništavanja i mijenjanja, ali i stvaranja potpuno novih realnosti. Lovrenović je, jednostavno rečeno, načinio obrat u slici rata i to ne samo u literaturi interliterarne južnoslavenske zajednice nego i u znatno širim literarnim kontekstima. Naravno, taj literarni obrat ne dolazi isključivo iz novog horizonta znanja i nove epistemološke situacije, već se bazira i na iskustvu vlastite promjene koja je rezultirala i drugačijim  poimanjem književnosti, njene svrhe i smisla.

Iz tog novog spoznajnog horizonta i proizlazi mogućnost da se unutar pitanja o novome sebi, podijeljenom ratom kao identitarnom granicom, razvije čitavo poglavlje pod naslovom Tko si ti, duboka meditativna prozna drama bazirana na nemogućnosti da se utvrde granice vlastitog identiteta, ali da se uspijeva pitati o sebi kao o drugome. Istodobno, na razini narativne organizacije taj novi identitarni horizont omogućuje da se onaj koji bilježi odnosi prema vlasniku/baštiniku uspomena kao prema narativnoj i identitarnoj razlici i osobenoj drugosti. Tu se dvostruko zasnovan narator romana i hvata u svojevrsnoj situacijitranscendentalnog beskućništva, kojim Georg Lukacs određuje junaka modernog romana, koji je ispao iz svijeta mitske cjelovitosti i zatekao se u stalnom procesu nikad dostignute završenosti identiteta.

Baš zato se narativna mreža u Nestalima pokazuje kao ontemska narativna figura kojom Gajo Peleš na vrlo upečatljiv način definira ontološki horizont romaneskne priče. Peleš u inspirativnoj knjizi Tumačenje romana[1] preko ontemske, psihemske i sociemske narativne figure dekodira ontološki, psihološki i sociološki sloj romaneskne strukture, pri čemu svaka od nabrojanih figura dolazi u semantičkoj mreži sa drugima. U Nestalima u stoljeću,povlačenjem metatekstualnosti u drugi plan u odnosu na njeno prisustvo u Liberu, Lovrenović sa autoteorijskog prelazi na ontološki sloj samog pričanja/konstruiranja romaneskne strukture. Tu pričanje/konstruiranje romana jest borba sa ratnim užasom i njegovom rušilačkom energijom, ali i osoben proces pričanja kao samospoznavanja sebe bivšeg kroz okular sebe sadašnjeg, a i obratno, da bi se u konačnici gradnja priče ukazala kao način na koji se utvrđuje sopstveno postojanje unutar povijesnih procesa, ali i prodiranje u njihov logos. Na toj osnovi lična priča razvija se kao povijesna metonimija, koja skupa sa pričama o drugima, Josipu Markušiću, Anđelu Zvizdoviću, Anti Kneževiću, Matiji Divkoviću, Petru Anđeloviću,  Švabi Viliju,  Andraszyju Tomaszu, Muharemu Kapetanoviću, autorovoj najbližoj porodici, didu, baki, ocu i majci te čitavoj galeriji dugih likova, fratru Laušu, fra Nikoli Šokčeviću itd.  gradi ontološki horizont povijesti.

A on se u romanu otvara svojevrsnim kulturnopovijesnim esejističkim zapisom Homo faber iz Varcara, gdje se uz naratorov nostalgični priziv djetinjstva i odrastanja bez oca, u didovojkući, razvija uvid u sasvim posebnu civilizaciju varcarskog kovačkog zanata i njegovih umjetničkih dosega u proizvodnji kosa varcarki i različitih vrsta noževa u kojima je varcarski homo faber demonstrirao jedinstvo ergonomije i estetike, tehnike i metafizike. Nakon nestanka takvog homo fabera slijedi i nestanak tog tipa varcarskog identiteta, a sa melankoličnim esejom Jajce, vaj Jajce razvija se sistem simboličkih toposa u kojima zbog užasne rušilačke snage rata nestaje čitav jedan kulturnopovijesni identitet – ikavska Bosna. Zato se nestajanje ukazuje kao sama srž vremenskog toka, da bi zadnji bosanski rat bio prikazan kao krajnji ništiteljski fenomen koji je dokrajčio proces rastakanja ikavske Bosne.

Roman se, dakle, otvara nekom vrstom mikrohistorijskog diskursa u čijem su centru dva grada, Varcar i Jajce, u svojoj narativnoj dvostrukosti: kao gradovi naratorovog djetinjstva i njegovog kulturnog, povijesnog, porodičnog i svakog drugog kosmosa i kao gradovi simboli nestale civilizacije i kulturnog identiteta ikavske Bosne. U njih, u te simbole, uključuje se lični ton u zapisu Za nestale svoje čija je jezgra priča o nestalom ocu koja će se kao narativni refren ponoviti na kraju romana, pri čemu bolnu sliku nestalog oca nadopunjuje slika majke koja ga neprestano iščekuje, mada zna da joj je čekanje tek zaludna nada da je negdje živ. Potom se svemu tome dodaje potresna slika Muharema Kapetanovića, čovjeka koji se svojom šutnjom pretvorio u kamen, jer je kao okularni svjedok preživio dva masovna zločina, onaj u Drugom svjetskom ratu, pa zatim onaj za vrijeme zadnjeg bosanskog ratnog krvoprolića, a zločin kao povijesni refren nadopunjuje se kolektivnim sjećanjem na tragičnu sudbinu zadnjeg bosanskog kralja i kraljice koje postaje simbolička slika ubilačkog zakona povijesti.

Upravo to je okvir za mozaičku priču Nestalih u stoljeću, jednog od narativno najsloženijih i u načinu gradnje najuzbudljivijih romana objavljenih na južnoslavenskom kulturnom prostoru u zadnje vrijeme. U taj okvir staje i tema franjevačke Bosne, odnosno ljudskih sudbina nekih njenih na različite načine istaknutih članova, da bi se i tako istražila i predstavila drama ljudskog postojanja u vremenu. Lovrenović je na Varcaru i Jajcu izgradio mnemotope ličnog i identiteta ikavske Bosne, a na Bosni Argentini simbolički topos kulturnopovijesnog identiteta u rastakanju i nestajanju, a onda svemu tome pridodao stoljeće kao simbol povijesne tragedije i pustošenja ljudske supstance u njoj. Na taj način roman se iz ličnog nukleusa priče lepezasto širi kao društvenom i povijesnom narativnom prostoru, a oni se na koncu pretaču u narativne simbole preko kojih se ispituje i predočava aetičnost povijesti, odnosno gorka spoznaja da je ona etički bezinteresna.

Zato stoljeće iz naslova i jeste deatribuirano, pa funkcionira kao sinegdoha povijesnog vremena. Ono po svemu jeste 20. stoljeće, ali romaneskne  priče sežu i u daleku prošlost, u Divkovićevo vrijeme, npr., ili ono Anđela Zvizdovića, a u prostoru se roman iz ikavske Bosne, kao topografskog nukleusa, širi ka Staljinovim sibirskim logorima, ili povijesnim stratištima, kakvo je npr. Jasenovac, priziva Bleiburg i tragediju u njemu, a na koncu se ulančava u logorologiju, onaj literarni fenomen koji je donio 20. vijek sa stalnim ratovima, političkim logorima i drugim oblicima ideoloških zvjerstva, najsuroviji do svih vjekova.

Moglo bi se, stoga, reći da Lovrenović gradi politematski i poližanrovski roman koji u sebe guta kako različite žanrovske obrasce tako i ogromnu tematsku raznolikost. Mozaička narativna struktura omogućila je romanu da u sebe sabere i porodičnu hroniku, i kulturološki novopovijesni roman, i kulturnopovijesni esej, i meditativnu poetski intoniranu prozu, i biografsku priču, i autobiografsku romanesknu skicu, i politički roman, i roman društvenu dramu, a na koncu se ta poližanrovska narativna osnova ukazuje i kao stvaralačka drama koja svjedoči o naporu da se u otimanju od nestajanja u ratnom užasu spasi vlastito književno stvaranje.

U poližanrovskoj narativnoj osnovi Nestalih mogu se izdvojiti nekolike linije:

a) povijesna, gdje u  prvom planu Bosna argentina i priče koje dolaze iz njene tradicije, a koje funkcioniraju kao biografski povijesni romani ili etičko-psihološke drame;

b) autobiografska sa naracijom o drami identiteta u koju rat unosi veliki identitarni lom i granicu koja mijenja epistemološki horizont, a iz novog epistemološkog horizonta  narator, tj, vlasnik uspomena, biografski jednak aktuelnom autoru, procjenjuje prošlost i sebe bivšeg u njoj;

c) društvena, gdje se naracija približava onom što se u teoriji određuje kao politički roman, aNestali u stoljeću funkcioniraju kao roman koji vrši etičku sondažu tzv. velike povijesti i ideologija u njoj iz perspektive onih koji su na ovaj ili onaj način istrpili ideološki teror;

d) linija koja se bazira na narativnim obrascima porodične hronike sa narativnom rekonstrukcijom tragične sudbine nestalog oca, a roman iz individualne i porodične perspektive propituje tzv. veliku povijest i dolazi kao konkurent historiografskom diskursu, pokazujući da je on baziran na ideologizaciji i da se historiografija na koncu otkriva kao ideološka interpretacija prošlosti;

e) linija zasnovana na poetici svjedočenja i tzv. antiratnog pisma u kojoj je u prvom planu topografija ikavske Bosne kao kulturnopovijesnog identiteta osuđenog na nestajanje i lična stvaralačka drama, uz oslikavanje rušilačke snage rata i njegovog krvavog apsurda.

Naravno, ovim linijama je moguće pridodati i druge, npr. onu ispovijedno-meditativnu iz  poglavlja Tko si ti, ili epizode Rod, broj i dom iz poglavlja Pepeo, uspomene, u kojima seNestali u stoljeću ukazuju u svojoj mozaičnosti i kao poetski intoniran roman. Takva žanrovska, tematska i idejna slojevitost romana potvrđuje njegovu bahtinovski pojmljenu protejsku prirodu što ju je Tvrtko Kulenović u svom romanu Istorija bolesti razvio u ideju romana kao knjige u kojoj je moguće kombinirati sve sa svime unutar montažne orkestracije diskursa.  Nestali u stoljeću zaista to čine, ali na potpuno drugačiji način od Kulenovićevog i sličnih postmodernističkih romana. Naime, roman bez centralne fabule u svojoj mozaičnosti okuplja se oko nekoliko povijesnih metafora, metonimijski organiziranih priča, simboličkih i kulturoloških toposa.

Romanesknom semantičkom mrežom dominira metafora ruke iz groba iznikla na priči o Andraszyju Tomaszu, koji je izronio iz sibirskog beskraja nakon više od pola stoljeća, a njegovu fotografiju donosi agencija Reuters prilikom dočeka na budimpeštanskom aerodromu. Otud ruka iz groba postaje metaforom ideološkog terora u povijesti, a Andraszy Tomasz, koji je imao sreću da preživi Staljinove sibirske logore, jedan je od rijetkih nestalih u povijesti koji kao da je nikao iz smrti. Ta se metafora u romanu širi, a preko 369. puka vojske Nezavisne države Hrvatske, kojeg je Pavelić poslao na istočni front a o ratnoj sudbini njegovih pripadnika ništa se ne zna, jer su nestali i zaboravljeni u povijesti, ona postaje tzv. realizirana metafora koja opsjeda društveno polje. Metafori ruke iz groba, pridružuje se onačovjek kamen izrasla na sudbini Muharema Kapetanovića, čovjeka koji je preživio dva masovna ratna zločina u dva rata. Njima se na kraju romana pridodaje simbol majčinog prstena, njenog zavjeta čekanja svog nestalog muža, a taj simbol određuje ukupan emocionalni ton romana i ukotvljuje povijesnu bol u majčinu sudbinu. U konačnici te tri figure semantički obuhvataju sve nestale u povijesti, a oni postaju kvintesencijom stoljeća, koje se ponadalo da završava rušenjem Berlinskog zida, a završilo je ljudskom hekatombom u Srebrenici. U to stoljeće i u te figure staje, naravno, i sudbina oca vlasnika uspomena, a preko nje bol se uspostavlja za temeljni označitelj povijesti. Bol je istodobno i narativna perspektiva kroz koju se vrši etička sondaža povijesti preko nestalih u ratu i povijesti, onih što nisu ni mrtvi ni živi, a čak nemaju ni groba ni šansu na grob, u najboljem slučaju kenotaf.

Nestali su stoga u Lovrenovićevom romanu etički ključ iz kojeg se gleda na povijest, njene klaonice i rušilački, zatorni duh baziran na ideološkim zvjerstvima, dok  rat je refren koji se u njoj neprestano obnavlja. Zato je ovo uz ostalo i roman o ratu kao povijesnom refrenu, gdje su u žiži zadnji bosanski rat i njegovi užasi, potom Drugi svjetski rat oslikan iz perspektive njegovih zločina, gdje je u fokusu tragična sudbina naratorovog oca, a potom i rat za vrijeme austrougarske okupacije Bosne sa centralnom pričom o bici na Borcima i vanrednom ulogom u njoj fra Ante Kneževića. Pri tom, ratovi se slikaju u njihovoj paradoksalnoj kontrapunktanlosti, pa bi se moglo reći da je kontrapunkt osnovni semantički ton Lovrenovićevog romana. Naime, rušilačkoj, zatornoj i bezumnoj herojskocentričnoj i militarističkoj volji kolektiva u slici bitke na Borcima suprotstavljena je mirotvorna, humanistička gesta fra Ante Kneževića i njegova namjera da u ratnom bezumlju spašava humanističke vrijednosti i ljudske živote. Takva gesta dobija svoj refren u priči o Josipu Markušiću i njegovom suprotstavljanju ustaškoj ideologiji u Drugom svjetskom ratu i praksi zločina u njemu. Refren te priče obnavlja su u nastojanju naratora i fokusa onog koji bilježida rušilačkoj snazi rata suprotstavi ideju stvaranja i stvaralački čin. A nukleus svim ovim refreničnim pričama može se pronaći u priči Did govori, kao kulturološko-psihološkom portretu naratorovog dida, a preko njega antimilitarističkom sadržaju koji izbija iz patrijarhalne kulture vezane za rad na zemlji i moralnu supstancu čovjeka sraslog sa prirodom. Priča o didu ima svoj refrenični nastavak i u poglavlju Liber memorabilium, kad on tokom Drugog svjetskog rata raskrštava sa sinom koji se priklanja ustaškom pokretu. Tako rat zaista jeste kontrapunktalni događaj, koji iz jednih izvlači maksimum humanističkih vrijednosti, a iz drugih ono najgore u čovjeku kao zatočeniku ideologije zločina.

Istodobno s tim, Nestali su roman koji veliku povijest slika odozdo, iz perspektive onih koji je trpe, a postajući njenim objektima bivaju i njenim žrtvama, i to žrtvama koje su prešućene i od pobjednika i od poraženih i koje kao ničije žrtve ne posjeduju nikakav spomen u povijesnom pamćenju. I još dalje od toga, roman koji priča priču o žrtvama bez prava na smrt, pa su nestali simbol ničijih ljudi, metaforički rečeno ljudske prašine koja poput kakve sablasti opsjeda svaku zvaničnu interpretaciju povijesti. Taj diskurs sablasti osporava sistem zvaničnih istina i na kraju ih prokazuje kao ideološku moć iza koje se nazire etička pustinja. Unutar nje, te etičke pustinje koja se hoće uspostaviti za historiografsko znanje, nestali su uznemirujući glas koji se neprestano opetuje u svakom vremenu, društvenom i kulturološkom sistemu. Ako historiografija u svojoj monumentalističkoj nakani i herojskom kanonu, te kolektivnom viktimizacijskom diskursu utvrđuje društveni identitet, nestali su onaj glas koji ga remeti, subverzira i na koncu osporava, demaskirajući neetičnost ideologije na kojoj je taj identitet utemeljen.

No, Nestali su i roman o onima koji nakon ratova čekaju bilo kakav glas o bližnjima koji su potonuli u povijesnom užasu. Tu bi se moglo reći da onoj zvaničnoj historiografskoj istini o ratu i povijesti Lovrenović suprotstavlja žensku i majčinsku stranu historije i njenih klaonica. Iz nje, te ženske i majčinske perspektive izbijaju bol, patnja i nikad uslišena, zaludna nada, a to stvara novi  etički reflektor koji do srži osvjetljava neetičnost povijesnog terora, ali i društvenog identiteta utemeljenog na historiografskom znanju. A to znači da su Nestali u stoljeću roman i o povijesnom teroru, ali i o etičkoj praznini društvenog identiteta nakon njega, da bi se po načelu kontrapunkta u priči ukazalo na mogućnost da se etički oslonac u interpretaciji prošlosti mora potražiti upravo kod onih koje ideološka moć čini bezglasnim.  Tu je ovaj roman, kao i njegova protoverzija utemeljen na memorabilijskom diskursu koji odražava životne prakse kao sistem vrijednosti koji osporava onaj ideološki. Diskursom memorabile i Liber i Nestali utemeljuju glas gole ljudske supstance u povijesnom užasu i društvenom sistemu zasnovanim na ideologijskim fantazmama koje se nastoje uspostaviti za povijesno znanje i društveni identitet.

U mozaičkoj semantičkoj mreži Nestalih u stoljeću pored priča o ljudskim individuama koje zatrla povijest dolaze i one koje tematiziraju nestajanje i rastakanje institucija, društvenih i kulturno povijesnih identiteta. Ako su Varcar i Jajce mnemotopi ličnog i identiteta nestale civilizacije ikavske Bosne, onda je poglavlje pod naslovom Bosna Argentina simbolički znak za nestajanje i rastakanje kulturnopovijesnog i institucionalnog identiteta u vremenu. Organizirano kao simbolička povijesna hronika koja se okuplja oko individua koje na različite načine dolaze u sukob sa vremenom ili radikalno mijenjaju vrijednosti u njemu, ovo poglavlje približava se onom modelu hroničarske naracije što ga je u romanu Na Drini ćuprija uspostavio Ivo Andrić. Ali, dok se Andrićev mozaik priča u Ćupriji okupljao oko mosta kao heterotopijske figure Mehmed-pašinog mosta koji utiče na ljudske sudbine i radikalno ih mijenja, Lovrenovićava Bosna Argentina nema tog sabirnog narativnog sočiva. Ona se razvija kao simbolički mozaik biografskih priča od kojih neke, poput one o fra Anti Kneževiću teže da se razviju u samostalan roman. Dvadeseto stoljeće će ovu instituciju, pogotovu nakon rata u BiH s njegovog kraja, do kraja marginalizirati u izgradnji društvenih identiteta. Moglo bi se čak reći da ono, to stoljeće, jeste znak kraja Bosne Argentine, jer se središte društveno identitarnih naracija baziralo u njemu i nakon njega, u našoj sadašnjosti, na ideološkim konfiguracijama koje reinterpretiraju i poništavaju tradiciju Bosne Argentine. Otud priča-esej  fra Petrova zemlja iz poglavlja Pepeo, uspomene na asocijativnom planu označava kraj društvenoidentitarnog značaja te institucije, baš kao što priča Zvjezdani plašt u čijem je centru fra Anđeo Zvizdović znači njen veličanstveni početak. Jer, Zvizdović nije samo utemeljitelj Bosne Argentine, nego i kao skeptični idealist i neko ko razvija krhku utopijsku konfiguraciju jest i začetnik posebne etičke filozofije – one prema kojoj se transcendentalne vrijednosti moraju potvrditi u neposrednim životnim praksama. Tako se stvara zvjezdani plašt filozofije koja je utemeljila institucionalni identitet Bosne Argentine, institucije kojoj povijest donosi stalno smanjivanje značaja, da bi je nakon zadnjeg bosanskog rata učinila marginalnom.

A između priča o Zvizdoviću i fra Petru Anđeloviću razvija se osobena simbolička hronika institucije koja je jedan od ključnih simbola bosanskohercegovačkog identiteta sa svim njegovim razlikama i istostima, dinamičkim odnosima sukoba i saradnje, napetoj dijalektici trajanja u razlikama na prostoru dvostruke periferije, one Orijenta i one Okcidenta. Baš kao što je Bosna Argentina, kako je više puta u svojim vanrednim esejima naglašavao i sam Lovrenović, zasigurno najbolji poznavatelj franjevačke kulture i tradicije ali kulturnopovijesnog identiteta BiH, dvostruka margina, margina u okcidentalnom tipu katoličanstva, ali i margina unutar Otomanskog Carstva i svih kasnijih društvenih identiteta. U takvoj poziciji, ova institucija postaje višestruk identitarni simbol kojeg kroničar, odnosno narativne instance onog koji bilježi i vlasnika uspomena, propituju iz različitih perspektiva. Ako je čitavo poglavlje organizirano kao simbolička hronika institucije, onda se ono utemeljuje na naraciji tzv. kulturološkog novopovijesnog romana, i to onog tipa ovog romana koji iz nove epistemološke pozicije i novog horizonta vremena propituje znakove i simbole prošlosti. Na taj način se uspostavlja složena narativna mreža sastavljena bilo od biografske priče, etičko-psihološke drame, ili naracije karakteristične za model novopovijesnog romana nastalog nakon postmodernog obrata, njegovog distopizma, decentriranja, osporavanja logocentrizma, historiografskog scijentizma i propitivanja historiografskog diskursa. U njoj, toj narativnoj mreži, u prvom planu su priče o individuama nošenim nekim od idealističkih vrijednosti koje će radikalno promijeniti budućnost. Takve su priče Zvjezdani plašt o fra Anđelu Zvizdoviću, Iskušenja fra Matije Divkovića u Mlecima, Krvava knjiga o fra Anti Kneževiću, ili ona u čijem centru je Josip Markušić i njegov odnos prema događajima u Drugom svjetskom ratu i protivljenje ustaškoj ideologiji i njenim zastupnicima. I dok je Zvizdović skeptični idealist odan vrijednostima svakodnevnog života, Divković je intelektualni preporoditelj s idejom demokratizacije kulture u Nauku krstjanskom i prelaskom religijskog obreda s latinskog na narodni jezika. Fra Anto Knežević i Josip Markušić, svaki na svoj način učesnici su i svjedoci velikih povijesnih obrata, prvi odlaska Otomanske i dolaska Austro-Ugarske Imperije u BiH, a drugi tragedije Drugog svjetskog rata.

Nužno je istaći da priča o Markušiću ide u red najboljih stranica novopovijesne naracije na južnoslavenskim jezicima, a ona o Kneževiću jest vanserijska proza u čijem temelju je etičko-psihološka drama glavnog junaka. I Knežević i Markušić su junaci koji humanističke vrijednosti ne poimaju kao transcendenciju, nego kao konkretnu životnu praksu. Tako se priča o Kneževiću utemeljuje na etici brige za drugoga, a ona o Markušiću uz tu etiku nosi i sudar sa sredinom, čak na momente dramski intoniran sukob, jer se ustaška ideologija uvukla preko Dominika L. i u jajački samostan u kojem Markušić službuje.  Zvizdović, Divković, Knežević,  Markušić i Anđelović jesu u romanu likovi koji se onome što se određuje kao povijesna nužnost suprotstavljaju  idejom stvaranja ili idealom humanističkih vrijednosti, pa oni simboliziraju gradilačku energiju koju povijest ne može ni na koji način poraziti, dok su na drugoj strani, prema načelima kontrapunkta, likovi koje povijest na različite načine destruira. Ako prvi žive nasuprot povijesnoj nužnosti, osporavajući tzv. veliku povijest vrijednostima konkretnih životnih praksi, drugi su, kao Verković, Lauš, Dominik L. ili Majstorović poraženi od povijesti. Tako se načelo kontrapunkta u gradnji romana pokazuje i u poglavlju Bosna Argentina kao semantička osnova koja hvata ljudsku sudbinu u rasponu od anđeoskog do sotonskog principa. Majstorović će zbog odanosti ustaškoj ideologiji postati koljač u logoru, Dominik L. zaražen ustaškom ideologijom na kraju poludi, a priča o Nikoli Šokčeviću otkrit će zločin koji franjevački red na izvjestan način prešućuje i prikriva. Ta dvostruka zasnovanost ljudske sudbine jest u romanu temeljna oznaka ontemske figure koja sugerira da je čovjekovo postojanje raspeto između dva pola – ubilačkog i rušilačkog, s jedne, i humanističkog i stvaralačkog, s druge strane. Između su, naravno, egzistencijalne nijanse i bol, i to bol s kojim se živi i kojeg se podnosi, ali i bol uprkos kojemu se djela, kako bi ga se prevladalo.

No, Lovrenovićeva poetika bola svoj poetski finale dostiže u završnoj slici Majčin prsten, kraj. Nakon konstatacije da je majka umrla u nedjelju navečer razvija se priča o životu snestalim. Prsten kojeg je dobila na vjenčanju 1937., a sedamdeset i tri su godine od tada,  podvlači autor, postaje simbolom života s bolom. Majka nikad nije tražila proglašenje(nestalog muža mrtvim, op. E. K.), jer bi to u njezinome zavjetu čekanja i nadi u povratak bilo ravno izdaji… U smrtnom listu rubrika bračno stanje mora ostati nedefinirana, obilježena križićima. Ne može se upisati udovica, jer o smrti muža ne postoji nikakav dokument – smrtni list, potvrda o smrti, o mjestu ukopa. Šezdesetpet godina poslije svega, nekoliko dana poslije njezine smrti, u hladnom razgovoru sa službujućom osobom njezin se čovjek tako pokazuje živo prisutnim, djelujućim. Tu je sadržan završni semantički udar romana, u tom živom prisuću nestalog, u njegovom, moglo bi se reći, cjeloživotnom djelovanju. On, nestali, njenim zavjetom čekanja postaje i konačni smisao egzistencije i njena potpuna bol. Između ta dva pola – smisla i bola, odvija se i individualni i opći plan ljudskog postojanja u vremenu, da bi se bol ukazao kao ontološka supstanca povijesti. Od njega polazi mozaička orkestracija priča ovog vanrednog romana, i vraća se njemu, da bi nestale pokazao kao živo prisutne, djelujuće. S tom živom prisutnosti, nestali postaju naši egzistencijalni i društveni fantomi, stalno opsjedajuće figure etičkog diskursa koje pokazuju da je povijest etička pustinja koja stalno narasta i od koje ceptimo u strahu. Istodobno, s njihovom živom prisutnošću i djelanjem u našoj egzistenciji, ona postaje gorko trajanje i zaludno čekanje čiji kraj može donijeti samo smrt. Taj završni udar egzistencijalnog bola u romanu, nakon što se dovrši njegovo čitanje i sklope korice, vraća se početnoj metafori ruke iz groba koja opsjeda društveni i povijesni prostor, prizivajući u njih etiku i istinu bola namjesto zvaničnih etika i istina ideologije. Jednom riječju, Lovrenović je napisao roman remek djelo koje spada u vrhunce romaneskne umjetnosti i po svojoj stilskoj rezbariji, i po mozaičkoj kompozicionoj organizaciji, i po potresnoj dubini priča koje čitatelja stalno uznemiravaju i suočavaju s tragikom postojanja. Takvo estetsko uznemiravanje i suočavanje s tragikom postojanja nose samo najveća djela, da ostanemo na južnoslavenskom kulturnom prostoru, poput Andrićeve Proklete avlije ili  Na Drini ćuprije,Selimovićevog  Derviša i smrti, pripovjedaka Danila Kiša, nekih romana Mirka Kovača, aNestali u stoljeću uz Jergovićev Rod obilježavaju prošlogodišnju romanesknu produkciju na južnoslavenskom prostoru.

(Objavljeno u Sarajevskim sveskama br. 43-44)

[1] Isp. Gajo Peleš,  Tumačenje romana, Zagreb, 1999.

Rašeljka je došla iz velikog grada, preko mora. Govorila je nekako gradski – lijepo, bijelo, mlijeko … rekli bi ovdje – spliski. Došla je i ostala. Bila je nova učiteljica.

Ivota nije volio školu, pače jezik koji je tamo važio bio mu je nerazumljiv. Ipak, naučio je pisati i čitati sva slova, a brojiti do sto, na sve načine. Jednoga je dana otišao kroz prozor. Nakon što ga je pojeo. Uvijek kada bi ga držala nervoza – tada mu je žaba (to je druga i duga priča) sisala utrobu i skakala po srcu – lomio bi staklo, gutao ga, da zatuče krastaša u sebi. I dok su se druga djeca grčila u klupama, on se dopisivao s kamenjem, suncem, brojio kišu i ptičje pjesme, čitao maslinama, pjevao lozi.

Onda je došla Ona, Rašeljka. Ivota se vratio. Sjeo bi na granu bora preko puta učionice, buljio u Rašeljku kroz prozor i maštao. Danima, mjesecima. Po žegi i daždu i studeni. U džepu je stiskao komade stakla, za svaki slučaj, ako ga uhvati veliki tres. Jednoga pretoploga majskoga podneva ništa mu nije pomoglo. Tresnuo je o zemlju. Ravno na glavu. Cijeli se razred, zajedno s učiteljicom, skupio oko krvavoga dječaka. Bio je ošamutu.

Rašeljka je imala stan u sklopu škole. Tamo su ga prenijeli. Htjela mu je oprati krv pa ga stade otkopčavati. Majica je već bila dolje, red je došao na hlače.

– Čekajte me u razredu! – osjeti ona radoznalo disanje svojih đaka na drugome dugmetu. Više hi nije imao.

Oprala ga cijeloga. I tako mu je trebalo. To pranje. Još nije dolazio sebi. Ali je njegov, je li … (neki bi promislili – miš, no grdno bi se prevarili), pomno pratio svaki njezin pokret i sve više dizao glavu. Da mu nešto ne promakne. Pogledi im se sretnu.

Zurila je, sva jadna i zamantana, u dječakovu spužvu kako se napinje puna života, gdje se obilato nalijeva krvlju i kiti znojem. Svi muškarci Ivotova koda, priznajmo istinu, pinkicu retardirani, imali su ga povećeg. Ali je ovaj klinac bio kod Boga, barem u nečemu, predobro zadužen. Očekivala je sitan i gladak smotuljak, računala je na kurčić pužić golić kakov bi rado, onako iz radoznalosti i čiste zajebancije, majčinski, isprala jezikom pa nježno, da ga ne probudi, pohranila, neko vrijeme, pod svoja nepca.

No prizor pred njom krao joj je zrak, drobio svijest. Srce joj prolupa načisto te se otkači, samo tako, i propadne kroz meso. Ravno dolje. Koprcajući se u vrućim sokovima, udaralo je ritam uzavreloj utrobi.

Na beživotnome mladome tijelu raslo je, malo je reć’, k’o u dvadesetpetogodišnjaka. Iz dječjih žlijezda upravo je nicalo drvo života. Iz žene se cijedilo. I to kako. Ova uzdahnu tužno, gotovo bolno. Sjeti je sjeta u kakovu je vukojebinu upala. Svijet Rašeljke C. postane ne veći od jednoga dobroga muškoga pedlja. Nije imala izbora.

– Šta se kurčiš?! – nimalo gradski zajeca učiteljica, uhvati dječakova udava te mu strasno zagrize glavu. Skoro odgrize, bogareti. Ivota se ne pomaknu. Samo beštija još više skoči.

Rašeljka sladostrasno opusti sve kočnice (nije joj trebalo ponavljati) i ponovo nađe izgubljenu radost, u ovome zaboravljenom selu na vrhu potopljenog otoka.

Svoje jedro tijelo, i tijelo jedro, razapne o najbolji jarbol za koji je znala te se upusti kroz oluju u kojoj je bila i krhi brod i surovi vjetar što se njime igra i utopljenik brez šanse i kapetan siguran na svome kursu i proključalo more što hi sve u svojem bijesu podavi. Bila je sve u jednome. Bila je široka k’o more i još deset puta toliko duboka. Bacala je sva na more. Kao da je znala da joj je more sudbina.

Njezinome narančastome tijelu izraste rep, a u njezinoj se kosi utope ribe. Sirena doroni do ruba mora i poleti u ponor, blizu zvijezdama. I ostane tamo … Nije imala pojma gdje je. Iz dubine svemira vrate je dva reda zuba. Ne baš bijelih.

– Ko ni jeba sirenu, ne zna ča je piška! – kretenski se cerio Ivota, kao da je upravo pročitao ono gore.

– A? – prenerazi se Rašeljka. Tada po prvi put promotri dječaka, više dijete, pred pubertetom ravno. Nije znala: ni tko je, ni što je, ni odakle je. Znala je samo – iz nečijeg je gnijezda ispao ravno pred njenu učionicu.

– To san prošti.

– Ma di? – još ništa nije shvaćala učiteljica s kojom se život zajebavao usitno. Prvo je došla u neku zabit na kraju okamenjenoga vala, zvanoga otok, gdje sigurno ni Bog svoga nema te još zapela (i to iz prve) za motku nekog slinavca. Što je najgore, bilo joj je dobro. Ma, što dobro – nikada bolje!

– U jednemen libru.

Ostala je paf. Ćutila se pan – pan. Ispod nje ležalo je dijete koje je, po svemu sudeći, trebalo biti njezin đak. Nije ni znala da postoji. Nitko joj nije rekao za nj. Nije ga bilo ni na jednome popisu. Nikome nije pofalio. Kakva šteta, provuče joj se kroz sivu koru.

– Ideš li u školu? – zablesavi se Rašeljka. Nije vladala sobom, a taj mačak što mu se zaslužno odmarao preko njegova nevina (tako je ona mislila) trbuščića, zbunjivao ju je još više. I rajcao. Gubila je jedan-nula. Nije joj bilo drago i bilo joj je više nego drago.

– Ne već! Sve znan! – dječak po prvi put, u svojem kratkome a zasranome životu, osjeti sigurnost pred drugom osobom. Ćutio je kako se nalazi na pravome mjestu.

– A šta znaš? – udahnu duboko učiteljica. Htjede prozračiti vrelo tijelo Rašeljka C. (27), iz grada s teraferme. Vrate joj se drugarice iz doma i njihova zajednička maštanja. Ni u jednoj od tih priča nije bio ugrađen ovaj malac niti išta slično. Dječačić, kojem je profil najjača strana. Uzme si ga kao Božji dar. Nije ga htjela pustiti. Nije imao ništa protiv.

– Pa … pisat i štit, e. I brojit do sto! Na sve načine … – pun je sebe bio Ivota. Punokrvnik mu se protegne, uhvati zraka, kao da će opet.

– Znan brojit do sto. To san već reka … ma… ma… stali smo kod jedan! – nastavi mali. Nije mu bilo dosta. (Odakle mu to?) Nikada do sada nije bio na domaćem terenu. Ali evo ga sada. I to je bilo to.

Vani je bilo sunce. U kući joj je bio anđel. Zidovi su pjevali. Vjetar je makovim laticama obojao prozore na njezinome stanu. Predragi je Bog bio zaljubljen u nju. Bio je to predivan dan.

Kod broja četiri ili pet (sada to više nije bitno), učiteljica u Srhovem Docu, Rašeljka Ce. (27), iz grada s obale, cura (stara?) sumnjive reputacije u školskom zboru, zbog zabranjene veze s oženjenim muškarcem, pa prokleta i za kaznu odbačena sve do ruba mora, tamo na vrhu hridi, slavila je ovaj dan. Možda najljepši za nju. Svoje zdravo meso, boje naranče, zategla je svo u bijelo. Poput ličinke zamotala se u Ivotovo sjeme. Svaki komadić njezine kože, svaka bora na toj koži, svaka rupa u njenome mesu dozivala je dječaka brez imena.

– Kako se zoveš? – sjeti se žena svojega propusta, dok joj je malac mokraćom opuštao tijelo. Pod njegovim se mlazom, iz zakorenih niti, rađao prekrasan leptir. Brez straha. Žaba više nije stanovala tu. Ljubomorna, ostavila je dječaka i zavukla se u hlad. Ne daleko. Ljepota je bila slobodna.

Ivota je bio najbolji, najjači, najveći. Tako mu je dolazilo. Tako mu se činilo. I dobro mu se činilo. A bila mu je tek trinaesta.

Eto noći. Đaci su (a tko se i sjetio njih?) odavno izgubili strpljenje; malo su čekali pa šmugnuli kućama. Briga njih za učiteljicu i za Ivotu. Glavno da nije bilo nastave. Sada su, sigurno, i pred večerom.

Mali Ivota nije htio doma. Nije mu se dalo. Bio je ovo predobar film.

Netko zakuca na vrata.

Don Sorgo Kuštrin, seoski župnik, nije bio u Ivotovu filmu. Ali dogodilo se obrnuto. Ništa popu nije moglo promaći. Ni taj gologuznjak što se cijeli dan zadržao u učiteljičinu stanu. Škola je bila preko puta crkve. Ni u snu se nije nadao da mu taj idiot, za kojeg se priča da goji žabu u prsima, taj punjetar sa grane, može upasti u najslađi kolač. To mu nije bilo drago. Nikako … A zamalo je uspio.

Don Sorgo, agent tajne i više sile, oholi mladić na dobrome vrelu, bio je gori od psa čuvara kada mu se netko miješao u njegove ograde. Nije trpio nikakvo bluđenje izvan svoje kontrole. Sve je držao pod svojim skutima, on, don Sorgo, župnik u Srhoven Docu, u koji je stigao iz pripizdinepitajbogaotkud. Stranac. Žene su držale njegovu stranu. Držale su ga za sveca.

– Lip je kako slika! Pjunuti Isukarst! Ovaki bi bi i On, ka bi ga obrivali i ostrigli. Čaa je liiip!

Crkvi u Srhoven Docu nikada nije bolje išlo. Žene, vjernice i one druge (ma koja to nije bila?… samo su to neke krile od muži), zbijale su se u crkvu, za misa, kao lastavice pred kišu. Nisu mu davale mira ni danju i obnoć. Hrlile su u njegove odaje, ni vinske im mušice nisu bile ravne, nikada se ne sudarajući ni ometajući jedna drugu. Pop hi je strpljivo i s radošću primao, redovito blagoslivljao. Jednu po jednu ili više njih iz kulpa. Kako bi mu se namjestilo. A imao je kulap i kondicije. E.

Sve su mu dolazile – nije birao. One su izabrale njega. Navikle ga i njemu se primilo. Ali, u špilu nedostajala jedna karta. Po njegovoj procjeni, najjača i najbolja. Čisti karig, adut.

Rašeljka, seoska učiteljica i najbliža susjeda pride, kružila je daleko od pastira i njegova stada. Ovaj nije našao načina da je privuče, uvuče i da joj se uvuče. Nikada nije odbijala poziv na večeru ili ručak. To ne. Bili su oni jako dobri, pače, i više nego pristojni susjedi. Ali, dalje od toga nije išlo, jer, korpa je visila u zraku. Malo pomalo i pop postane nesiguran u njezinoj blizini. Molio je svojega Gazdu da mu pomogne. Taj ga ne odbije. Nema problema, samo neka se strpi. Još samo malo. Ma je strpljenja bilo sve manje u uspaljenka. O, taštino, ime ti je sašiveno u halje! Izgubio je kontrolu. Više nije mogao natrag. Ograničio je broj posjeta, skoro ukinuo. Žene su izvisile poradi Rašeljke. Samo je još sluškinja imala nešto kredita.

U njegovoj je glavi kuhalo. Samo tako. Vježbao je desnicu i ljevicu. Prizivao više ime učiteljice no Njegovo. Za misa je nebulozama hranio stado, koje je onda povraćalo putem kućama, nije napredovalo i stade se osipati. Onaj s križa, gledajući sve to ispod oka i sa strane (nije mogao ispraviti glavu), vikao je za pastirom po hramu.

– He! He! Lako je Tebi, Tvoje su muke prošle! A i moje će… još večeras, da znaš! – cerio Mu se tašti mladić loših nerava. S visoko podignutom čašom krvi Njegove pomiješane s vlastitim sjemenom, oholo je nazdravljao Rašeljkinu mesu, boje naranče, pred sjenom raspela. Toga vreloga majskoga popodneva pop je nazirao kraj svojoj muci. Spasonosna formula, čarobni napitak, specijalni cockatil – samo za nju! Neće mu moći odoljeti. To nikako. Ni govora. Još iste večeri bit će njegova.

No, onda se malac (pop je to komentirao ovako: Retardirana žaba, pionir jedan te klasni neprijatelj!), istoga dana, istinabog, bilo je to davna ljeta Gospodinova 1953., strmopizdio, ravno u sud vrele juhe koju je velečasni, upravo, bio spreman kusati. Zaštrapalo je na sve strane. Okupa i don Sorgu. Don popizdi skroz… A zamalo je uspio. Skoro. Za ovoliko … Pošalje po sluškinju… Živci su mu bili na laštik.

Netko pokuca na vrata.

Mareta je uvijek slijedila svoju guzicu. Tako se zavjetovala i tako ju je išlo. Išla je natraške. Pravocrtno i brez greške. I po najvećem mraku. Činilo se da ima oči na leđima. Nikada vas nije gledala u oči. Jok! Jerbo su joj one bile tamo gdje im je i mjesto. Vi ste buljili u njezinu bulju (puhaló, rekli bi domoroci), a ova vam je vraćala istom mjerom.

– Posla me župnik… zarad večere… da vin diste – progovori rit, drito Rašeljki u lice, na otvorenim vratima školskoga stana.

– I što si vidila? – baci se na nju svećenik, čim joj zadak uđe u njegovo vidno polje. Bio je sav nadrkan. Pod mantijom su mu se kotila jata hladnih kapi. Jurila su dolje, niz leđa ili prsišta, svaka grupa sa svoje strane, i zbrajale se među njegovim nogama. Dolje, u biranoj zoni, oplahivale su mladiću najdraži dio vlastita mesa. Koji ni Mareti nije bio mrzak. Pače, znala je ona dobro raspored koji je tamo vladao; od pupoljka pod trticom, u čijim su laticama bile tetovirane uspomene na sjemenište, do vrele kite, s kojom se ona rado igrala. Igrala i klizila po glatkim kuglama tuda, do čije je kliskosti vlasniku bilo jako stalo. Naime, ovaj se brijao i dolje. Pop je držao do higijene. Nego.

– A, ništa.

– Moga san i mislit – u njemu je ključalo još luđe, još huđe. Makinalno posegne za čašom, sa stola pred sobom, i, onako ne misleć (budalo, to je bilo za NJU!), iscijedi u se dobar gutljaj.

Od toga mu ne bi ništa lakše. Taman.

Zarobi ga silna vrućica. Pomisli kako odavno nije bilo ovako toplo, nikada u ovo doba godine. Znojem natopljeni ovratnik rezao mu je grlo, a u međunožju mu se vreli komad borio za prostor, razgrnuo mantiju, tražeći izlaz. Kao da mu je nešto kralo zrak i pumpalo krv.

Davao je na čovjeka s vješala. Što mu je zraka bilo manje – kurac mu je bivao sve nemirniji, sve veći. Strah još veći. Najveći.

Mareti ništa ne promakne. Poradova se jadnica, toj promjeni. Tom obećavajućem profilu. Spusti gaće do koljena. Brzo i lako. Laštik na tim gaćama, jedinim koje je imala, već odavno, nije služio ničemu. Zadigne suknju, debelo joj se meso dohvati sjaja petrolejke, pa krene ravno na popa. Naj je voljela kada bi je gospodar uzeo odostraga, kada bi joj češljao po debelome crijevu, oslobađao je nadutosti (sve je to bilo od previše povrća) te bi mu ona radosna, poslije, poput kozlice, veselo prdila u krilu. Jer, plin se klinom izbija!

Vlč. don Sorgo Kuštrin, mladić na službi u selu na otoku pri samome rubu mora, daleko, daleko od svojega doma i hladnih planina djetinjstva, zamotan oko vlastite ukrudbe i umočen u strah, poput gladnoga ptića otvorena kljuna, pokušavao se ponovo navući na zrak. Nije ga baš išlo. Ukočen pogled prišije za stropnu petrolejku, oko koje su se blesirale leptirice. Ove su padale, skvarcanih krila, po stolu ispod, hladile se u praznim tanjirima, pa se opet vješale o gusti stup svjetla.

Prekrasna, polumasna i pomalo smrdljiva, ali samo malo, baš koliko treba, Maretina guzica bijaše na domak cilju, kadli se župnik, mlatarajući rukama i rastavljenih žvala pridruži leptiricama. Stolac se, natopljen njegovom mukom, prevrnu. Isukani ud povuče za sobom stolnjak, potaraca stol; stol serviran za večeru, večeru za dvoje. Cura zapne za izneređeni namještaj i ispruži se, koliko je duga i guzata.

Gore se velečasn družio sa sjenama, sve mirno i lagano, sasvim lagano, kao da dušu uči letenju.

Poskakivala je cura, pokušavala ga dohvatiti, trudila se oko njegove najniže točke, oko njegova punokrvnika, njegove kobilice što je parala prostor. I uspjela. Objesi se mala, i dok joj je guzica ucrtavala široku sjenu kroz nered pod sobom, pop je povede sa sobom. Isto mirno, isto lagano. Kao da nije bilo novoga opterećenja.

Visjela je o njoj najdražem kurcu, metar-dva od poda. Nikada se do sada nije družila s njim ovako. Ni ovako visoko. Kojeg li iskustva! Pa i kuća joj se učini (njezina vlastita!) boljom i ljepšom iz nove perspektive. Uživala je u najnovijoj igri svojega gospodara. Prepustila mu se sva, diveći se muškarčevoj mašti. Sirotica, nije kopčala ništa. A kada je oćutjela pulsiranje pod svojim dlanovima, bila je na sedmome nebu ili negdje iznad komode. Don Sorgo ispusti teret ravno na sluškinju. Natopi joj pogled, prekrca lice. Bez straha, ova sve uredno sredi. Znala je znanje. Na sliskoj gurli mokri joj prsti izgube stisak a sretno djevojče poljubi komodu. Svom težinom.

Pop nastavi let (sad je to bilo nešto drugo), trzajući se poput probušena balona. Šištao je okolo, odbijajući se od zidove i plafon. Kontrola se pogubi. Leptirice isto, kliznuvši u mrak, a njegova duša za njima.

Župnik se strovali ravno na stol, glavom polupa ono što je preostalo na njemu i onda, opet i repete, to s glavom, ponovi o kameni pod.

Uzalud je cura dozivala ime Njegovo. Nije joj bolje išlo ni s cijelim korom svetaca. Mora da su upravo večeravali, pa su, pristojni kakvi li su već, a tko će ako ne oni, držali kako je razgovarati punih usta daleko od bontona, pače opasno, kao što ćemo se i sami uvjeriti. Svi se ogluše o jadnicu.

Don Sorgo nije mario za to. Nije mario više nizašta. Za njega je bilo kasno, kasno za sve. Sluz, iz loše promiješanoga cockatila, ugnjijezdila mu se u dušniku i ukrala dah. Vlastito sjeme dođe ga glave.

Maretin krik potrese župni dvor pa se prošeta u selo, u noć. Naći će već nekoga, onako, usput.

Začu se kuckanje, dolje niz gaj.

– Ko je to? – usere se mali Ivota. Načisto. Nije mu bilo lako. U mrčini šumice, na pola puta do kuće, nešto ga je pratilo u stopu.

Motrio je lijevo, motrio je desno. Mokrio je ravno u hlače kada nepravilni koraci utihnu. Tik iza. Kao prdac smrdljiv i vreli dah zabije mu se u potiljak.

Jebiga, a bio je to predivan dan. Baš!

U ono vrijeme
Kada smo ostali bez zemlje
Čiji si koji si
Ista čuju se
Pitanja
Bosansko-hrvatski
Obavezno sa crticom
Ja sam
Ušao tako u poetiku
Crtice
I uskoro
Prestao biti
Bosanski
Prestao biti
Hrvatski
Ostala je crtica
Hodam niz nju
S jednoga na drugi
Kraj

Bilo mi je trinaest, upravo je prošla mala matura (srpskohrvatski,
Istorija, matematika) u Nižoj državnoj realnoj gimnaziji u V.,
Poslije ljeta valjalo je poći u veliki grad na dalje školovanje. S
Iskustvom svih kasnijih ispita znam: ovaj mi je u cijelome vijeku
Bio najozbiljniji, ni jedan drugi nije donio tako uznosit osjećaj da si
Poslije njega drugi čovjek, da ostavljaš jedan, a čeka te neki drukčiji
Život. Taj koji ostavljaš jest da ti je postao tijesan, ali je bio sav tvoj,
To sada osjećaš s bolom, kad slutiš da je prošao nepovratno, pa se uz
Bol javlja i neka grižnja, kao da nešto iznevjeruješ. O onome koji te
Čeka ne znaš ništa, strepiš od toga neznanja pa ti ni samu nije jasno
Otkuda nerazumno radovanje što te obuzima, istovremeno.

Jednoga od tih dana djed je za ručkom obznanio: treba poći u
Močioce do Luke Ćuluma, njegova starog pravoslavnog dosta, da se
Obiđu krave i ovce što su u njega date pòd kesim, i da se vidi račun.
(Pòd kesim – jedan od drevnih socijalno-ekonomskih modusa,
Kojima sam u djetinjstvu svjedočio, a bili su živi, djelujući ostaci
Srednjega vijeka. U meni su i danas, po njima sam srednjovjekovan
I sâm, uza sve drugo što jesam, i što nisam.) Daleko su Močioci, ne
Može se pješice, mora se na konju, a kad je tako, najbolje će bit da ide
I ovaj naš gerz, da ne budem sam – objasnio je djed. Baba se brinula:
“Kako ćeš, bolan, na konja, nisi odavno, nije to više za te, a mali nije
Vješt, zbacit će ga konj, jadna ti sam, kako ćemo mu materi na oči,
I šta ćeš ti kod Luke, nisi nikad, uvik on dojde tebi ili pošalje onoga svog…”
No, vidjelo se da je stari odlučio čvrsto, da neće odustati, i da njime vlada
Neobično raspoloženje – sjaje mu se oči, na usnama jedva primjetan ali
Stalan osmijeh. Baba se pomirila, počela nam spremati za puta, samo je
Još uzdisala: “Jadna ti sam, samo da se, nedajbože, nešto ne trefi.”

S djedovim prijateljima dogovorena je posudba: od Bakovićā sa
Zborišća oniži miran dorat za djeda, za mene zekan u Ibrahima Putalja,
A od župnika don Nike Kaića sedlo bosansko na kojemu će djed jahati.
Objašnjavao mi je: “Prominio sam u životu bukadar konja i konjskoga
Rahta, jašio sam i na švapskom sedlu i na oficirskom, ali nema ti sedla
Do bosanskog, šimširova…” Slika iz sjećanja: na takvu sedlu dojahivao
Je Ibrahimbeg Kulenović iz Bilajca petkom, dostojanstven i čist, na
Skromno a otmjeno opremljenu konju. Ostavio bi ga u našemu dvorištu
Pa se pješice peo u čaršiju, na džumu u Krzlaraginu džamiju. Eh,
Kulenovići… Izrodili su cijeli jedan mali narod, prezime im je u
Telefonskim imenicima najvećih gradova na svih pet kontinenata
Od New Yorka do Tokija, od Moskve do Capetowna. Procjena je da u
Svijetu živi najmanje pet hiljada izravnih potomaka Kulenovića! A
Neusporedivi Hamdija Kreševljaković, posvećeni istraživač života u
Bosanskim gradovima osmanskoga doba, opaža u Kulenovićā dvije
Karakteristične crte: jedni su, kaže, bili zulumćari, drugi mimo sve
Begove skloni knjizi – hafizi i alimi! Do danas im se izgovor prezimena
Promijenio, nekako razvodnio: Kulénović, razliveno, s dugouzlaznim
Naglaskom na drugom slogu. Način na koji su stari Hasanbeg iz Varcara
I Ibrahimbeg iz Bilajca, obojica djedovi prijatelji, izvorno izgovarali
Vlastito prezime, nosim u sluhu iz djetinjstva: Kȕlenović, udarno i resko
S kratkosilaznim naglaskom na prvom slogu. Iz toga doba priča koju je
Djed kazivao: Ibrahimbega je otac, Salihbeg Kulenović, za stare
Jugoslavije slao na agronomske studije u Švicarsku, pa kad se ovaj vratio
Kao svršeni agroinženjer i počeo sijati kukuruz u redove, stari je bjesnio
Gledajući sa čardaka, te vikao na seize ne mogavši se pomaknuti od
Ogromne debljine: “Skinider mi pušku sa duvara da ubijem komunistu!
Jašta je već komunista, vidi šta radi, ko je vidio sijat kuruz u safove!”

Sav u groznici od važnosti i odgovornosti, spratio sam konje da prenoće
Kod nas u štali: jednoga je valjalo dovesti sa Zborišća, Gustovaračkim
Putom, drugoga čak iz Zavakufa, iz muslimanske mahale, pa kroz cijeli
Grad. Uz torbu kojekakve hrane koju nam je baba spremila, i uz stotinu
Njezinih zabrinutih: jadna ti sam, kako ćete, pazite se, čuvaj dite…, krenuli
Smo ranim jutrom, i taj sunčani ljetni dan koji se otvarao pred nama kao
Svijet, kao svijetli beskraj, ostao je do danas u pamćenju potpuno svjež i
Cjelovit. Onako kako se, kao najtvrđa stvarnost, pamte jaki snovi. Pa, i jest
U neku ruku bio san: događaj stvarniji od stvarnosti, koji se neizbrisivo
Usjekao i protegao duž cijela života.

Jahali smo Uspolje, kraj prastaroga vrela Suljinovca od kojega je desno
Preko Čergališća vodila kaldrma; njome smo toliko puta trčali s Podova
Nakon nogometa da se napijemo hladne vode na Suljinovcu. Stalno se
Uspinjući, pustivši konjima da biraju po kamenitu putu, izbili smo
Napokon na ravno, na vodu Jovanu, a rimsko porijeklo jednoga i drugoga –
kaldrme na Čergališću i bunara na Jovani – mnogo godina kasnije otkrivat
Će mi zorno, in situ, profesor klasičnih jezika, arheolog Ivo Bojanovski.
O, a one duge valovite livade pred Močiocima! Na djedov nagovor pustio
Sam konju kajase i on se dao u mek i gibak trk a stari se smiješio
Uživajući nostalgično. Pa me je poučavao: “Niko ko naši muslimani ne umi
konja urȁvaniti – da i u najbržem trku sjediš na njemu ko na sećiji.” Potom,
Bukoličko poslijepodne u zadruzi staroga Ćuluma. Sjedili smo ispred niske
Starinske seljačke kuće pokrivene slamom i prućem, stotinudvanaestgodišnji
Luka u sredini na uglaisanom tronošcu kao na kneževskom tronu, djed i ja
Sa strana, najstariji Lukini sinovi i zetovi oko nas, a nevjeste nam iznosile
Težačke đakonije u drvenim čancima: vruću puru s kajmakom, uštipke od
Krupna pšeničnog brašna, kiselo mlijeko. Prema meni, dječaku, odnosili
Su se s istim poštovanjem kao prema odraslima. Odmah iza kuće dizalo se
Kamenito brdo i ljeskov šumarak, po kojemu su haračili mali Ćulumi i
Donosili svome didu krupne lješnjake, a on ih mirno lomio zubima, čistio
I nudio nam sa svojega dlana kao veliku čast. Dotjerali su odnekud djedove
Krave i ovce, bio je zadovoljan dok ih je zaglédao. Mimo toga, zakleo bih se,
Luka i djed o poslu nisu progovorili ni riječ, a rastali su se kao da su sve
Uredili kako treba. Nikakvi računi ni novci nisu se spominjali.

Što je bilo sve to? Sada mnijevam: to je stari, sjećajuć se svojega života i
Odrastanja,  dozivajući u pomoć ono što je u njemu bilo krupno i važno,
Smišljao oblik inicijacije za mene. Priređivao oproštaj od mojega djetinjstva,
I meni i sebi. Sve je smislio dobro. Sve je ostalo sačuvano. Zlati se.

(Prerada)

*

ivanlovrenovic.com

(le intime riflessioni)

I

Vidiš, vrijeme koje se zgušnjava
tu u ovoj prostoriji,
prijatelju moj kojeg izmišljam,
pritišće dane do zagušenja.
To je moj život
i iz njega ti ja pišem.
Ja ničeg drugog nemam,
od mene ne polazi ništa drugo.
Čitaj me stoga. Ostani i sjedni.
Uostalom ne tražim ništa drugo
osim da me se gleda u lice
i u širom otvorene oči.

II

Ti moja odaja,
strpljivi kutak ove kuće.
Moja loša navika, moj smrtni grijeh.
Ti moja tužna strast, moja pjesma.
Ti moj milostivi vrt,
moje plodno zemljište, moja suša.

Ti golemo uho koje slušaš
moju tisuću puta jednaku jeku.
Ti moja ispovjedaonica, moje vodstvo.

Ti moje svetohranište,
čuvar moje duše.
Ti moja kapelica, jer u tebi čuvam
slike svetaca i osuđenih jadnika.
Ti moj Veliki petak, moj Uskrs.

Ti moje utočište, moja korablja,
kad kroz ruke pljušte tinte.
Ti moja odaja, moj stalni prostor,
moj golemi bijeli papir.

Ti moja pouzdanost, moj odar,
moj pogreb.
U te se u tišini vraća
moj svakodnevni ritual,
moja oluja, moja tišina.

III

Pišem da bolje živim navike uma.
Naglas ponavljam stihove i prepisujem ih
u mrkloj tami i zatvorenih očiju,
sve dok u njima ne ostane samo duša
a iznenadim se rijetko,
da ona mi se pojavi na bilježnici
pozivajući me na osmijeh istom na čas zadovoljan.

IV

Došao si posjetiti me u snu,
sama sam ispaštala tvoju nevolju.
Ti u sobi ispod moje
proklet svirao si klavir.
Vrag, neznani demon,
tvoji tjeskobni grčevi,
moj moralni nered.
Uspomene na utvare
snažno su mi jaukale o tom susretu užasa.
Vani me Lois gledao i nije čuo
kako sam ti uzvraćala urlikom protiv
neljudske prisutnosti.

Podli gostu,
htio si se ugnijezditi u mome strahu,
prodrijeti mi u srce da imaš leglo.

Velim ti, u stvari sam bila ja
ta koja je ugostila tvoj prezir.
Htio si da budem izgubljena s dušom na dlanu.
Ja sam bila očajnički živa,
demonski hropac, u agoniji.
A tako sam se mrzila,
da sam se odavno ćutjela pepelom.
Sve do buđenja a onda više nikave misli.

V

Znaj da dok pišem nemam kostiju ni mesa,
da ono što od mene ostaje
nalik je mrklome prostoru štale,
pa u njemu tratim vrijeme i u njemu nalazim mjesto
gdje da boravim. Gdje da se divim.

A u tami štale postajem kućanica i radim.
Sretna urna jasle su pune sakupljena sijena.
Odana škrinja sveudilj jednakih vrednota.
A onda poezija, kako bih samo voljela skicirati je češće.

*

S talijanskog preveo Tvrtko Klarić