posmatrajući neimare na Mostu, shvatam da arhitektura
u ovom gradu postoji tek kao namjera da se zazida zločin.

jer povijest je stvarna samo ako je vidljiva –
u sjećanju, ona je nepouzdanija od riječi ljudske.

zato bi javno trebalo reći: idite! ne dirajte ovaj grad!
nek živi sramota onih koji su ga rušili…

Usprkos činjenici da je većina postojećih primjeraka jako otporna i spremna za borbu za opstanak, svekrve spadaju u ugroženu vrstu. One izumiru jer nedostaje korak, koji od sasvim obične, normalne žene, napravi svekrvu. Ljudi se naime sve rjeđe i sve kasnije žene.

Ja sam uspjela ujagmit’. U ono doba mi nije niti palo na pamet uraditi to ovako kako je danas ovdje na Zapadu moderno – jednostavno se samo useliti k njemu, rađati djecu, peglati, prati, kuhati, ostati dakle neudana i slobodna. Ne! Ja sam se vjenčala, time napravila od svog momka čo’eka, a sa čo’ekom sam dobila kompletan paket. U kojem je bila i svekrva.

Klasične svekrve, u koje spada moja, su žene koje su svoj radni vijek provodile kod kuće uz muževe i sinove, kuhale im po njihovom izboru a postojećoj tradiciji, peglale, prale pa proslijedile taj posao nama, svojim nevjestama, modernim i zaposlenim ženama, u početku mladim i zaljubljenim, da ne kažem ludim i slijepim.

Skoro jedinu slobodu mogle su uživati naše svekrve a njihove majke u svojim miljerčićima. Njih su mogle isheklati kojom su god mustrom htjele i porazastirati ih po kući gdje im je ćeif. Jedina dužnost njihovih muškaraca je bila da ne završe u ili na pogrešnom miljeu (što je bilo nemoguće jer je, naravno značilo malo pomaknuti barem jedan od tri miljerčića na trosjedu). Ti na trosjedu su bili najveći, najzanimljiviji i najviše smetali. Jedan u sredini ovalan i dva manja okrugla sa strane, isheklani, ako ona imalo drži do sebe “Tulipanom” i to onim srednje debelim, broj 15.

Za televizore, radije i za eventualno pod knjige Tulipan 15 nije bio dovoljno dobar. Tu je već bio potreban puno tanji, dakle Ljiljan i to 50-ka. Ih, što je to bilo?! Nježno i prozračno k’o pahuljica. Zahvaljujući takvom jednom miljerčiću moje majke, koja tad još nije bila ni svekrva niti neki heklajući fanatik, godinama nismo primjećivali na primjer da je Oliver Mlakar ćelav. Njega, dakle tv-milje, smjela je jedino mama pomjerati i to bi radila kad bi zgodni Mića Orlović bio na redu voditi kviz “Malo ja malo ti”. Inače je morao uvijek propisno visiti točno 5cm preko ekrana.

Kraj ovoj modnoj napasti je u našoj kući napravio krajem sedamdesetih tata. Skinuo je mamin najnoviji milje, koji je, po belaju bio nešto duži od prethodnog, bačenog na pranje i štirkanje i tako pokrio najbolji uppercut Mate Parlova na obrani titule svjetskog prvaka. Tata je Matin kasniji prestanak karijere pripisao maminom miljeu i spasio nas jednom jedinom sočnom psovkom (koju je, smijem se kladit’, za svaki slučaj pet puta ispovjedio) od svih sljedećih napasti poredanih po kredencima, ormarima, trosjedima i bijeloj tehnici.

Tako je moja mama nenadano, a zahvaljujući Mati Parlovu dobila izgovor pred svojim prijateljicama, oduševljenim heklačicama i posklanjala zauvijek miljee po kući. Mi smo, razdragani novostečenom slobodom, pošli na njihovo mjesto preko trosjeda prebacivati svoju odjeću, što je djelovalo šareno i kaotično, podsjećalo na različita godišnja doba u zavisnosti od boje prebačene odjeće. Osjećaj zime imali smo još samo kad bi na kauč bacili sa štrika skinutu bijelu posteljinu, koja bi tu čekala vrijeme za peglanje.

Poslije izvjesnog vremena ja sam se već prestala sjećati da sam miljee smatrala najvećom kućnom napašću nezaposlenih mama i počela sam promatrati pretjerivanje u nekim stanovima sa čudnom mješavinom podsmijeha ali i divljenja istovremeno.

Taj nedefinirani osjećaj se pretvorio ponovo u podsmjeh kad sam se udala i zatekla “sve zastrto”. Moja svekrva i njena prijateljica i uzor takmičile su se u disciplini ko će više i bolje heklati i maštovitije rasporediti heklanje po namještaju. Njena prijateljica bila je istovremeno majka kćeri koja se tajno priželjkivala kao nevjesta (bila vješta u rukama – što je zadivilo moju buduću svekrvu, a umjela je i kuhati što je zadivilo moga muža, na njegovu žalost, tek kad je isprobao kulinarsko umijeće svoje žene, tj. mene). Sve sami Ljiljan pedesetka, tanko i nježno k’o pahuljica, tako da je kuća izgledala prekrivena snijegom i odisala zimom i usred ljeta.

Na veliku žalost moje svekrve, ja nisam heklala niti sam pokazivala sklonost “zastiranju” i sličnim mogućnostima umjetničkog izražavanja po kući radom “u rukama”.

Zahvaljujući ratu na Balkanu ja sam nekoliko godina poslije udaje završila u miljeu europskih građana. Tako sam bar mislila.

Da će cijeli svijet postati jednog dana globalno selo a ne čaršija, pogotovo grad ili velegrad, a ja zajedno sa svim europskim građanima ostati seljanka, uvjerila sam se kad sam, kao izbjeglica stigla u Tirol i otkrila da i Germana, moja austrijska prijateljica, iako izuzetno moderno orijentirana i skroz neudana, ima pravu, pravcatu, klasičnu svekrvu.

Saznala sam to kada sam zajedno sa Marijom otišla oko osam navečer po Germanu da izađemo. Ona je, kako nam je ispričala, djecu namjeravala ostaviti kod mame svoga prijatelja i njihovog oca. Dakle: ulazimo Maria i ja u moderno uređeni stan u kojem je već na prvi pogled jasno da tu stanuje mlada, emancipirana i neudana europska žena. Igračke na sve strane, Play station već usijan, Germana skida viklere i prijeti svome trinaestogodišnjem sinu da će isključiti TV i sakriti kabel ako odmah ne prestane i istovremeno kusa štapićima neko kinesko jelo napravljeno u voku. Germanu smo već svi poznavali kao strasnu pristalicu kineske kuhinje. Prije desetak godina je počela posjećivati istočnjačke kulinarske tečajeve, a tri godine poslije je izbacila i posljednju šerpu iz kuće. Nju je poklonila meni kad sam ispričala da mi je muž dao do znanja da će u kući trpjeti samo bosansku kuhinju. Tako sam ja njenu šerpu proglasila šerpom za knedle i ubacila među lonce za grah i sarmu, a Germana poslagala nekoliko vokova različitih veličina i kuhala, i to jako ukusno i zdravo, isključivo u njima.

U naslonjaču pod prozorom sjedila je dobrodržeća žena šezdesetih godina i heklala.

“Mama, da te upoznam ovo su moje kolegice Maria i Katarina.” Ja nisam uspjela ni pomisliti kako je ipak angažirala svoju mamu, kad je ona produžila: “Katarina, Maria, ovo je Gertraud, Hermannova mama!”

Umalo se nisam onesvijestila! Ona svoju svekrvu zove mama! Još joj i nije svekrva?! Još rođena na zapadu i naprednija od mene, čistokrvne Balkanke, za bar pedeset godina! O, jadna sam ti, ovo globaliziranje svijeta nije dobro! Stvarno ćemo se svi poseljačit’.

Gertraud nam je mrtva, hladna klimnula glavom, heklala dalje svoj miljerčić, a ja pogađala da l’ je Ljiljan ili’ Tulipan, dok me nije Germana prekinula u razmišljanju diveći se mojim cipelama. Te jeseni vrlo moderne, sa visokom petom, tumbaste, zelene. Tako smo mi razvezale priču o cipelama, Germana dovikivala svoje komentare iz raznih dijelova stana skačući preko razbacanih igračaka i postavljajući stol za tzv. prijatelja, tj. Hermanna koji se upravo probudio i treba još na brzinu jesti pred noćnu smjenu i njen izlazak, a njihova mama nesmetano dalje heklala i u jednom momentu ustala, pa skoro dovršeni miljerčić razastrla po naslonu fotelje u kojoj je sjedila, prešla pažljivo nekoliko puta dlanom preko njega zatežući ga. Dok ga je gledala zadivljeno i zaljubljeno, ja sam konstatirala – “Ljiljan” garant, na glas izgovorila “Lijepo”, iznenađena sjetom, koja mi se pošla širiti iz stomaka.

Gertraud se vratila u naslonjač, nastavila heklati pogledajući povremeno ispod oka svoga sina. Sa negodovanjem, dakako. On je, već ustajući od stola, žurno jeo štapićima rižu i vadio još jedan zalogaj curry voća što se krčkalo nad plamenom svijeće u voku. Obučena za izlazak, četkajući kosu izašla je Germana iz kupatila, sagela se i puhnula u svijeću, te sklanjala jelo sa stola još držeći u jednoj ruci četku za kosu.

Petnaest minuta poslije toga Hermann je poljubio mamu i djecu u obraz, a onda i Germana njega na vratima, a kad je, vraćajući se u dnevnu sobu, postala svjesna toga da četku još uvijek nosa, tiho je opsovala, ubacila je u tašnu na stolici, a zatim nam nalila po čašu sekta i sjela da nazdravimo «Ma, da se vratimo mi tvojim cipelama; gdje si kupila?»

“U Albertiniju.”

“A gdje ti je Albertini?”

Gertraud, koja je odbila sekt, malo je ubrzala heklanje i u tom trenutku, duboko uzdahnuvši, progovorila onako, kao za sebe “Hm, cipele…” pa izgovorila puno glasnije: “Albertini ti je preko puta Edera. Onog što prodaje šerpe…lijepe, domaće šerpe!”

Tako nam je Gertraud, Germanima ni svekrva a kamoli majka, zadala temu večeri. Svekrve i šerpe. Ja sam negdje u sebi dodala ovoj temi i miljee. Kad smo se napokon našle napolju, ponavljale smo “šerpe, lijepe naše šerpe, domaće šerpe” i smijale se do suza. Tako dugo dok ja nisam poslije pola noći ostala sama sa suzama. Otključala sam vrata stana i tiho ušla. Već i kroz zamagljen pogled vidjelo se da u stanu živi mlada, moderna žena. U ormaru ni traga miljerčićima, ali nekoliko cipela, sve smještene u svoje kutije, u ormariću za kozmetiku tonik i mlijeko za skidanje šminke i noćna krema za lice.

Upravo sam ugasila svjetlo i krenula zijevajući u krevet s onom čudnom sjetom koja me podsjećala na miljerčiće i moju mamu i mamu moga muža, kad se ključ u bravi opet tiho okrenuo. U svjetlosti iz stubišta ugledala sam visoku priliku muškarca pravog držanja i skoro se prepala. Moj sin. I to mlađi. U sekundi sam se razbudila. Koliki je porastao?!

Već za ženidbu, a ja niti jednog miljea u kući. Cijelu noć sam u nekom čudnom košmaru, napola budna, sanjala kako su mi se djeca zaljubila i prose cure, a one frkću nosovima i govore kako im ne pada na pamet da se udaju za nekog čija mama ne umije bit’ svekrva.

Ujutro sam nenaspavana nazvala muža i probudila ga negdje u Italiji: “Slušaj me dobro, ok.? Sljedećih dana neću imati vremena ni za šta. I ne kuham, da znaš. Počet ću heklat’ i to Ljiljanom. I još nešto. Nazovi svoju mamu, čestitaj joj rođendan!”

“Ženo šta ti je? Mojoj je staroj rođendan tek u martu!”

“Ja, pa? Kako te nije stid da ti ja to moram napominjati? I još nešto – ako je još jednom nazoveš stara, ješćeš mi štapićima iz voka, da znaš.”

E, pa stvarno, kako može vlastitu majku zvati stara i još joj se ne sjetiti rođendana?! Da nismo vjenčani, sad bih spakirala kofere pa preko vrata. Blago onoj Germani, može otići kad god hoće. K’o kad je neudana.

Treba li gradu preko kojeg je prešlo historije koliko i oblaka, spomenik jednom čistaču cipela? Je li, dakle, čika Mišo, pravim imenom Husein Hasani, zaslužio dobiti spomenik prije svih onih znanih junaka ili svih onih po kojima smo mogli biti poznati, da, eto, zbog kurčeve sreće, nismo poznati po jednom povodu za rat i jednom ratu? Šta je jednom gradu koji je privlačio velike ljude i još veće budale, značio čovjek koji se cijelog života saginjao pred drugima? Puno, jako puno. Ne, naravno, za onu povijest koja se piše u knjigama i uči u školama; niti za idealiziranu sliku Sarajeva, ni za onu suprotnu. Za sve drugo…

Da je Miši puklo srce recimo 1989, u njegovoj pedeset i osmoj godini, rekli bi da je umro mlad. Niko, međutim, nije dovoljno star za umiranje i niko se nikada nije naživio. No, da je Husein Hasani umro one 1989. mi nikada ne bi znali koliko njegov životopis govori o nama.

Bio je bio Albanac sa Kosova, Rom po narodnosti, u knjige rođenih i umrlih upisan je pod muslimanskim imenom; više od šezdeset godina je radio jedan te isti posao… I sve je to jako bitno: bitnije od šupljih priča o ljudima po kojima se prepoznaje grad, ko god bili i šta god radili. Uostalom, koliko nas ima što bi pristali da nas se pamti, a Sarajevo poznaje, po tome što smo se drugima ogledali u cipelama?

Kao što se nekada iz Čitluka išlo u Njemačku na bauštel, kao što se danas iz, eto, neka bude Rumunije, ide u engleske praonice autombila, tako se nekada sa Kosova išlo u Bosnu. Najgori poslovi na jednom, znaju biti ugodniji od života na drugom mjestu. Mišinog oca sigurno rahatluk nije natjerao da se iz Ferizaja 1946. preseli u Sarajevo, pa tamo, ovdje, iz zabave ili od dosade, drugima čisti obuću. Kada god neki Bošnjak počne kukati zbog položaja muslimana, kasnije Muslimana, u bivšoj Jugoslaviji, to prvo znači da o Albancima u istoj toj Jugoslaviji nema pojma. Za sve one godine u zajedničkoj državi, mi nismo niti pokušali naučiti kako oni kažu hljeb ili strah. I bez znanja jezika, da smo htjeli, mogli smo ih razumjeti, samo što – nismo.

Od one 1946. do 1992, Sarajevo je stotinu puta postalo drugo i bolje. Mišo je, sve to vrijeme, kao i njegov otac, uporno čistio cipele. Bio je, rekosmo, i Albanac i Rom, a u našim svjetovima, onim skoro koliko i u ovome, Albanac inženjer bio je kao Rom pedijatar. Nismo se, dakle, ne lažimo da jesmo, nikada upitali, ima li, majku mu, ikakav lakši, plaćeniji, udobniji posao za tog dragog čovjeka s brkovima i osmijehom iz kojeg je uvijek bilo dovoljno muke da se nikada ne nasmije. Kao da su svi bili zadovoljni zato što je i “Šiptar” i “Cigan”, postao naš – Mišo. Između Mišinog imena dobijenog po rođenju i onoga pod kojim ga je našla smrt, velika je priča o ljudima i vremenima ostalim i nestalim krajem prošlog vijeka.

Čika Mišo je bio posljednji čistač sarajevskih i cipela u Sarajevu. Sa nekim ljudima umiru njihova zanimanja. U nekim, evo ovim sadašnjim, vremenima, sa ljudima poput Hasanija umire sjećanje na dostojanstven rad, ma kakvo im zanimanje bilo. Bivši građevinci su danas demobilisani borci, bivši radnici u neposrednoj proizvodnji danas su sretni ako mogu biti portiri, bivši pošteni pripadnici radničke klase danas plaćaju danak poštenju kao obliku ludosti… Mišin posao je, odavno, obesmislilo svašta – nešto: da nije, još bi se neko u nekom dijelu Sarajeva saginjao pred mušterijama kao on. Zapravo, malo je onih što mogu sjetiti da su vidjeli Mišu dok radi. On je godinama sjedio na onoj svojoj stolici, smiješio se i, što bi rekao Štulić, kužio svijet. Svijet u kojem je, kao, normalno, ne dočekati penziju na istom onom mjestu na koje je prvi puta donešena radna knjižica, u kojem se treba prilagoditi potrebama tržišta, a ne ljudi, u kojem, je li, nije neobično do petka praviti baglame, a od ponedjeljka voziti šleper…i tako dok, na kraju, čovjeku ne ostane ništa drugo nego da sjedne, spusti ruke sebi u krilo i shvati da je tamo gdje je i i bio na početku – nigdje. “U životu je najvažnije ne ukaljati obraz i biti pošten do kraja života”, govorio je Husein Hasani. Mišo je, ne znam kako, shvatio da mu ne gine stolica koju svakako ima, pa se nije ni pokušao uzalud pomaći. Ne računamo li preseljenje sa Marindvora u Titovu. Bio je on spomenik još za života: spomenik svijetu u kojem se oni što rade saginju pred drugima svojom voljom i u kojem ljudi ne vrijede onoliko koliko imaju.

Ovi drugi, inače, sebi grade spomenike na kredit kojeg će vraćati preko tuđih leđa; onima poput Miše mi ih dugujemo.

Husein Hasani nikoga nije ubio, nije druge slao u smrt, nije se u povijest upisao jednim djelom, niti u godinama kada se sa čizama čisti ljudska krv. On je bio junak krajputaš našeg i jednog života koji ima ime i njegovo prezime kao djevojačko. Rabiju, djevojački, Huseini, Mišina je rahmetli žena našla kao bebu osuđenu na smrt, bačenu u smeće. Rabija je kćer čika Miše i mater njegovih unuka i nana Huseinovih praunuka, više nego što bi bila da su je rodili. Nije, za većinu, neka nauka napraviti dijete. Golemo je zaslužiti imati ga.

Ima u cijeloj priči još zanimljiv detalj: prvo obilježje rahmetli Miši postavili su radnici McDonaldsa. Oni što im je u opisu radnog mjesta da se smiješe i budu ljubazni. Mišo se smijao od sreće ili muke, ali od srca i svoje volje. Između smijeha pod moranje i onog Huseinovog je granica svjetova u kojima ljudi žive da bi radili i rade da bi živjeli. Naš je ovaj odvratni, prvi.

Husein Hasani za pune osamdeset i tri godine nije uradio ništa da bi dobio spomenik. I zato ga je zaslužio: da se, pamteći njega, sjetimo i nekih drugih nas.

*

Objavljeno na www.radiosarajevo.ba

putopis Ulicom Jugoslavenske narodne armije (6)

Duga je ovo ulica, još joj se ne vidi kraja.

Ali ne moraš gledati lijevo, pa desno, dok ideš pješačkim prelazom prema Centralu. Kasna je noć, godina šezdeset i neka, možda šezdeset šesta, kada si se i rodio, automobilski promet je i danju rijedak, dok u ova doba ne vozi nitko, osim milicije i hitne pomoći.

Dižeš pogled prije nego što zakoračiš na pločnik ispred Centrala, i vidiš ih, dvojicu, kako teturaju od hotela Evropa. Jedan drugoga nosi, a drugi prvome na uho pjeva madžarsku pjesmu i mumlja nerazumljivo na jeziku, po svoj prilici našem. Drugi je pijan, ali ni prvi nije sasvim trijezan, i potrajat će njihov put dugo. Četrdesetak godina kasnije, čitat ću o tom događaju. Opisivat će ga Mirko Kovač u svojim sjećanjima, esejima, memoarima, novinskim razgovorima, i tako će mi se živo utisnuti u sjećanje taj prizor u kojem dvadesetsedmogodišnji Kovač na plećima vuče jedva starijeg Danila Kiša, kao partizan drugoga ranjenog partizana, da će mi se prikazati i u tvom putopisu, kao jedna od najživljih doživljenih scena iz Ulice Jugoslavenske narodne armije. Postala je moje fantomsko sjećanje, u kojem jasno vidim tebe, koji začuđeno gledaš Kovača i Kiša, zazireš od pijanaca, ustukneš, kao što bi svaki put u Sarajevu ustuknuo pred pijancima, iako si ih prepoznao, velike pisce, i znao si po njihovih glasovima, naglascima, intonacijama, da nisu Sarajlije i da te neće gnjaviti svojim pijanstvom.

Tvoj život, koji se ratom popolovio u dva života, znat će za dvije vrste pijanaca, sarajevske i zagrebačke. Bježat ćeš, uzmicati od jednih i od drugih, jer ćeš vjerovati da ti pijanci kradu dušu – onako kako je fotografski aparat ukrade urođeniku – ali će se razlikovati način na koji te ostavljaju bez duše. Toliko će se razlikovati da ćeš povjerovati kako su sarajevski i zagrebački pijanci dvije najrazličitije vrste pijanaca pod ovim nebom.

Sarajevski su padali po tebi, ispovijedali se ili te ispitivali, cijedili su iz sebe najdublju intimu kao da cijede čir, i svaki će ti čas gnoj njihovih duša prsnuti u lice. Njihova pustošeća nježnost te je plašila, zgroženo si pomišljao kako će se sljedećeg jutra glavoboljni buditi, sjećajući se svega, i mislio si da će te zbog toga mrziti. Bježao si od sarajevskih pijanaca, sve dok ih na kraju nije nestalo. Njih i njihovih jetara, tebe i tog grada, nestalo je svega, a u nekom drukčijem, današnjem Sarajevu, žive zagrebački pijanci.

Njih, te zagrebačke pijance, upoznavat ćeš mračnih devedesetih, a zatim i u vremena kada je Hrvatska, u nastojanju da europezira svoje novčanike, dugo prikrivala sve svoje ustaške naravi, koje će nakon 1. srpnja 2013, tog novog Desetog travnja njezine ponavljajuće povijesti, prasnuti nad Hrvatskom poput kineskog vatrometa, i crkve će biti pune onih koji se mole za Poglavnika i za Nezavisnu Državu Hrvatsku, moleći se za smrt svih pedera, Srba, Židova i komunista. Tada će se, nakon tog europskog dana, hrvatska nacija kolektivno opjaniti, ili će se hrvatski pijanci trajno otrijezniti, prenoseći na svoju zemlju svoje zanose, pijanstva i mamurluke.

Zagrebački pijanci spopadat će te iz mraka, raspitujući se za Aliju i njegove muslimane. Zaplitat će svojim hrvatskim jezicima, dok budu izgovarali prijetnje, tjerajući te Aliji i njegovim muslimanima, govorili su da si i ti jedan od njih, pa zašto si onda došao da prljaš beli Zagreb grad i pljuješ ruku koja te hrani. Čim bi spomenuli ruku hraniteljicu, vadili su svoje oznojene desnice iz džepova, sve mašući prema tebi, kao da će te udariti, ali im se ti stalno izmičeš, nestaješ, nema te. Bio si njihova hrvatska utvara, bijeli miš koji ih iz zasjede plaši, bio si blagoslov metilnog alkohola i patriotizma, i sve u svemu, nije te više bilo. Kada te je prvi zagrebački pijanac zatjerao Aliji i njegovim muslimanima, tebe je iz Zagreba nestalo. Ili je nestalo Zagreba u tebi i oko tebe, nestalo je grada koji se prethodno doimao kao neka mogućnost, kao utočište tvoje bolesne mašte.

Među zagrebačkim pijancima bilo je onih koje sam trijezne poznavao, ali i nepoznatih ljudi. I jedni i drugi bili su obodreni i prošišćeni alkoholom, sigurni u svoje riječi i stavove, oslobođeni suviškova društvenoga obzira i građanske pristojnosti. Hvatali su te za ramena, uvijek s istom potrebom da ti nešto objasne. Kako su se mijenjale prilike u zemlji, nisu te više slali Aliji i njegovim muslimanima, nego su ti predlagali da i ti sjedneš na traktor i pođeš tamo kamo su pošli Srbi iz Hrvatske.

Među poznatima bilo je pitomih ljudi, čak i onih koji su ti se predstavljali kao prijatelji, ali bi im rakija izmijenila karaktere i ulila samopouzdanje. Govorili su ono čega su se trijezni grozili. Gledali su te tim svojim mutnim očima, vikali su na tebe nasred ulice, ali sutra se više ničega nisu sjećali, nego su te pristojno i ponizno pozdravljali, a ti si im opraštao njihova pijanstva. Nisu ti bili toliko važni da im ne oprostiš.

A onda su zagrebački pijanci stigli u Sarajevo. Intimne ispovijesti zamijenio je alkoholni šovinizam, ali tebe, uglavnom, više nije bilo tu. Ustvari, nije te bilo ni tu ni tamo, u međuvremenu si zagospodario sjećanjima, iz kojih se više nećeš vratiti ni u jedan, ni u drugi grad.

Što su tih godina Kovač i Kiš radili u Sarajevu? Mogao je to biti neki jugoslavenski književni skup, ili im je bio naručen scenarij koji nikada neće napisati, ili je to bilo vrijeme kada je Kovač radio na “Malim vojnicima”, koje će snimiti Bata Čengić. Bio je to ispovjedni Kovačev film, njegova duhovna autobiografija i konačna priča o identitetu i o jadu i nevolji čovjekova pripadanja, o dječaku Nijemcu među djecom palih partizana, film koji više nije moguće zamisliti ni snimiti, jer nema više zemlje koja bi podnijela njegovu priču. Ni Kovača više nema.

Lumpovali su u Evropi, spavali u Centralu. Takav je bio red i običaj. Između dvije hotelske recepcije nije bilo ni stotinu koraka, a svejedno su Evropa i Central bili daleko jedan od drugog. U jednom su noćivali strani putnici i gospoda, jer turista nikakvih u to vrijeme nije bilo. Drugi hotel zaposjedali su putnici iz unutrašnjosti, ljudi koji su u Sarajevo došli nekim poslom, oni kojima je općina, komuna ili radna organizacija plaćala sobu, i nisu doputovali da bi se u Sarajevu proveli i da bi im bilo dobro, nego su došli da bi svojima tamo bili korisni. Evropa je neko vrijeme bila hotel A kategorije, dok je Central bio B kategorije. Zatim su oba bili B kategorije, pa se opet nešto mijenjalo… Ali niti je razlika u cijenama bila tako velika, niti su se gosti za jedan ili za drugi hotel opredjeljivali prema njihovom komforu. Evropa je s godinama ionako propadala, a u Centralu su stalno nešto renovirali i trudili se da ne zaostanu za ljepšim i bogatijim komšijama, tako da se dva hotela po komforu dugo nisu ni razlikovala. Fatalna je, međutim, bila njihova razlika u povijestima, pričama, legendama i sjećanjima. Europa je imala svoju veliku priču, koja je bila i izmišljena, izmaštana, preuveličana i nadopisivana za subotnjih kahvenisanja u Bečkoj kafani, gdje bi se nalazila sarajevska gospoda, uglavnom oni koji su pet dana u tjednu bivali pravovjerni drugovi, da bi se šestoga dana pretvarali u gospodu, sklonu lažima i konfabulacijama, čiji je jedini cilj bio u isticanju vlastite uloge u povijesti Sarajeva, koja u stvarnosti, možda, i nije postojala, ali ovaj grad je već tada, šezdesetih i sedamdesetih godina sve više zanemarivao stvarnost i počinjao da živi u lažnim povijestima, ličnim i obiteljskim mistifikacijama, koje su se stvarale po krčmama i kafanama. Iako nikada nisu prespavali u hotelu Evropa, jer malo tko je zanoćio u hotelskoj sobi grada u kojem se rodio ili u njemu veći dio života živi, o povijesti svake sobe u Evropi oni su znali sve. Razlog jednostavan: oni su tu povijest izmišljali i svake subote nadopisivali, nesvjesni da time stvaraju razliku u odnosu na onaj drugi hotel, koji najednom nikome nije bio važan. Central je bio samo prenoćište, dok je Evropa bila hotel, i mnogo više od hotela. Do danas, značenje te riječi ostalo je u sjećanjima na Sarajevo i u ovoj okašnjeloj šetnji Ulicom Jugoslavenske narodne armije onakvo kakvo je bilo u vrijeme kada ti na pola puta između dva hotela srećeš Kovača i Kiša: Evropa je, po primarnom značenju u rječniku grada, najvažniji sarajevski hotel, u kojem bi svatko od nas prenoćio da nije Sarajlija, i iz kojeg bi započelo svako istraživanje Sarajeva, kada bi se tu još nešto moglo istraživati, kada grad ne bi bio okamenjen u sjećanju, preliven, kao Pompeji, okamenjenom vulkanskom lavom koja je konzervirala i sačuvala sve onakvo kakvo je bilo nekad. Ili kakvo nije bilo nikad. Tek u sekundarnom značenju u svakom sarajevskom dikcionaru Evropa je kontinent koji se polako odmiče od ove zemlje i grada, plove tektonske ploče, i skoro će doći vrijeme da Evropa bude već toliko daleko da je za Sarajlije nigdje neće ni biti, osim u tom hotelu što ga je po narudžbi trenutka izgradio i svome gradu poklonio jedan Srbin. Bilo je to vrijeme modernizacije Sarajeva i kulturnog preporoda koji je nastupio s dolaskom Austrijanaca u grad, a gazda Grigorije vjerovao je da će Sarajevo postati nalik Parizu, Beču, Londonu ili bilo kojem drugom europskom gradu samo ako bude izgrađen hotel u čijim će se sobama gost osjećati kao građanin svijeta. Prava hotelska soba je poput ambasadorske rezidencije, eksteritorijalna i izuzeta iz prostora i vremena, tako da se gost može sabrati i odmoriti od svih senzacija grada u koji je došao. U vrijeme kada je gazda Grigorije gradio Europu, uskoro nakon zatvaranja drevnoga otomanskog Tašlihana, Sarajevo je za većinu svojih gostiju bilo tajni grad, nepoznat, tajanstven i tuđ, u kojem su se rastvarale kapije orijenta i razotkrivao svijet Levanta u posljednjim godinama i desetljećima svoga zbiljskog postojanja. Ali i to čudo će trajati kratko, kao što će kratkotrajna biti i stvarna slava hotela Evropa. Svega će toga nestati s onim što će se zbiti na kraju ulice kojom si se zaputio, i čemu ćeš, bude li sreće, nazočiti i sam, na Dan svetoga Vida, zaštitnika očiju, čija se zaštita moli u vrijeme grmljavine, nevremena, požara i neplodnosti, a kao zaštitnika slave ga apotekari, pivari, gostioničari, kazandžije, vinogradari i glumci. Ali do toga tek trebaš dopješačiti.

Prije toga, dok si još ispred hotela Central, ispričat ću ti priču o Anselmu Šušnjaru zvanom Cicko, sinu Nonine dubrovačke prijateljice Gabriele Kopale i računovođe na željeznici Ivana Šušnjara. Anselmo je bio jedinac, neuravnoteženo i neurotično dijete, koje je odnekle, iz nekoga hereditarnog mraka, povukao lozu ni kopalinsku ni šušnjarsku, nego ludačku. U mirna vremena i za dobrih dana, kada se svemu znao red i mjesto, Anselmo je bio kao i druga djeca. Gimnazijalac, izrazitoga glazbenog dara i fotografskog pamćenja, začitan i upućen u pjesništvo i lijepu književnost više nego itko od njegova naraštaja. Kada bi puhnulo jugo, Miljacka zasmrdjela i uzbunili se duhovi, Anselmo bi se ušutio, pa uznemirio i počeo dijeliti na dvije, tri, deset, dvadeset, pedeset različitih Anselma, i svaki bi tad imao svoje želje i strahove, svaki bi vukao dječaka na svoju stranu. Tijelo bi mu se izobličilo, pretvaralo se u golemi fetus, ili bi se bacalo po dubokim perinama roditeljskih postelja, jedno tijelo za tolike duše, i dječak ne bi danima znao za sebe. Ne bi išao u školu, a Gabriela i čika Ivica skrivali su od komšiluka i od grada što se s dječakom zbiva. Svaki put bi se čudom vratio, i zatim danima bio normalan, sve dok se priroda i grad ponovo ne bi uznemirili. Anselmo Šušnjar bio je neka vrsta sarajevskog barometra. Po njemu se znalo kako je gradu i ljudima u njemu.

Vodili su ga u Beograd, kod slavnoga doktora Kleina. Bilo je to 1939. ili 1940, kada se već slutio početak rata i u Jugoslaviji. Anselma je primio u jedno subotnje popodne, i dugo s njime razgovarao o glazbi, o ciganskim violinistima i Paganiniju (Anselmo mu je rekao da se virtuoz od svirača razlikuje po tome što dobar svirač ima ideju o svakome tonu, a virtuoz je slobodan od ideja, virtuoz ne misli dok svira…). A onda su pričali o “Gorskom vijencu” i skulpturama Ivana Meštrovića, o tome hoće li se zaratiti i zašto Adolf Hitler prezire Jevreje.

Odavno nisam razgovarao s tako pametnim i obrazovanim mladićem, uzdahnuo je doktor Klein.

Računajte na to da se jednoga dana više neće vratiti. Ono što su zasad samo ispadi i epizode, postat će trajno stanje.

Tako je rekao očajnim roditeljima, i otputio ih nazad u Sarajevo.

Anselmovo stanje pogoršalo se u travnju 1941. Toliko se pogoršalo da ga je otac u lipnju vodio u Zagreb, najprije na Sveti duh, a odmah zatim i u sanatorij u Vrapču. Bolje će biti da je tu dok se prilike ne smire, rekli su mu.

Godinu dana kasnije, početkom ožujka 1942. Ivan Šušnjar stradao je u bizarnoj prometnoj nesreći. Zgnječio ga je uza zid njemački vojni kamion. Dogodilo se to ispred bivše Direkcije željeznica. Živio je još dva dana, sve dok trećega dana pred jutro nije ispustio dušu. Svo vrijeme bio je pri svijesti. Gabriela se nije micala od njega. Naslanjala je uho na njegove usne, a on joj je govorio. Rekao je da mu je ovo kazna što je sina ostavio u ludnici.

Nakon što je pokopala muža, Gabriela je pošla u Zagreb po sina. I nije ga našla. Stigla je u vrijeme kada su ustaše provalile liječničku zavjeru. Otkrili su da među bolesnicima skrivaju ugledne Židove i Srbe, duševno zdrave ljude. Odveli su i poubijali redom sve pacijente sa židovskim i srpskim imenima, a liječnici su završili u Jasenovcu.

Za ženu koja je iz Sarajeva došla tražiti sina prvo su mislili da je Židovka. Nisam Jevrejka, vikala je na njih, pa na poljskom i na hrvatskom jeziku deklamirala je molitve Svete Rimske Katoličke Crkve. Izgovarala ih je izvježbano, automatski i bez razumijevanja, kao netko tko se već dugo i redovno moli Bogu, i toliko je već oguglala na Njega da Ga ne bi ni primijetila da joj se usred molitve pred očima utjelovi. Bio je to najočitiji mogući dokaz da Gabriela Kopala Šušnjar nije Židovka. Ali njezinoga sina nigdje nije bilo. Kao da je u zemlju propao. Ili su ga odveli ustaše, misleći da je Židov.

Kako je Nonina dubrovačka prijateljica u svom prevelikom ledenom stanu na Čengić vili odbolovala muža i sina, to je već neka druga priča. Slična i različita od tolikih drugih nezabilježenih porodičnih priča. Nisam je spomenuo u knjizi “Rod”, niti sam pisao o tome da je Nona barem jednom mjesečno išla kod Šušnjarke na Čengić vilu, onako kako bi se išlo i na groblje, u obilazak svih naših grobova. U prizemlju njezine kuće, jedne od prvih stambenih zgrada podignutih na Čengić vili, bio je Nonin pediker. Išla je kod njega vaditi kurje oči, kad god bi išla kod Gabriele na šutnju. Kurjem oku trebalo je vremena koliko i šutnji da naraste pred novu posjetu. Gabriela Kopala Šušnjar umrla je pred novu 1976. godinu. Pokopana je na Barama, na katoličkoj parceli, desetak grobova od Noneta. Njezin muž Ivan je na Svetome Josipu. Susrest će se ponovo na Sudnji dan.

U rano proljeće 1980, dok su Sarajlije svakoga jutra na naslovnici Oslobođenja, u gornjem lijevom uglu čitali izvještaje liječničkog konzilija o zdravstvenom stanju druga Tita, odvijala se na stranicama crne kronike mala afera, koju neće nitko pamtiti, osim, možda, onih koji su poznavali Šušnjare. Najprije je objavljeno da je u hotelu Central, u sobi broj 103 pronađen mrtav čovjek. Sumnja se na samoubojstvo vješanjem. Na recepciji je ostavio argentinski pasoš, na ime Stefan Esteban Enrique Sietz, a na postelji je, pored uredno složenoga crnog svečanog odijela, bila violina, za koju će neimenovani profesor sa Muzičke akademije izjaviti da je prilično vrijedna.

Nekoliko dana kasnije, Tito je u Ljubljani još uvijek bio živ, u Oslobođenju će biti objavljena nova vijest: pasoš na ime Stefana Estebana Enriquea Seitza je, prema nalazu argentinske ambasade u Beogradu, krivotvoren. Ustvari, nije krivotvoren, nego je pripadao čovjeku koji već desetak godina nije među živima, i koji se kao “pripadnik ekstremne neprijateljske emigracije”, dakle kao bivši ustaša, nalazio na potjernicama Interpola. Kako je nepoznati samoubojica došao do tog pasoša, kako je s njim ušao u Jugoslaviju i tko je, zapravo, taj čovjek, nije se moglo ustanoviti, pa se preko novina tražila suradnja čitatelja. Članku je, uz sliku iz pasoša, pridodan i fotografski portret obješenog. Na podbuhlom, izobličenom licu sredovječnog mrtvaca netko je prepoznao ludog gimnazijalca Anselma Šušnjara. Mogao je to biti netko od njegovih školskih drugova ili profesora, jer živih Šušnjara i Kopala u Sarajevu nije bilo.

Iako nije bilo načina da se dokaže kako je riječ o njemu, ni u jednoj kartoteci nisu postojali otisci prstiju Anselma Šušnjara, na groblju Bare, na suprotnom brdu od Gabriele Kopale Šušnjar, ali također na katoličkoj parceli, i pod Anselmovim imenom, sahranjen je samoubojica iz hotela Central. Pogreb je plaćen skupom violinom, za koju se ne zna kome je pripala.

Kada bismo za Svisvete obilazili sve naše grobove, Nona bi i na njegovom grobu palila svijeću i ostavljala poneki zaostali cvijetak, uvijek ponavljajući isto:

– Nije to on!

Nisam je pitao zašto mu onda pali svijeću, jer mi se činilo normalnim da to čini i da među svim našim grobovima postoji i jedan takav. Danas bih samo volio kada bi mi iz netko iz arhiva sarajevskog Sekretarijata za unutrašnje poslove pribavio dokumente o slučaju samoubistva gosta u hotelu Central, iz ranog proljeća 1980, službene zabilješke, fotografije i novinske izreske, da pokušam iznova istražiti je li to bio Anselmo Šušnjar, neuravnoteženo i neurotično dijete, velikoga glazbenog dara.

__

’93. godine jedan debeli harmonikaš
Objasnio mi je kako da naduvam mačku
Imao sam sedam godina i osjećao se važan
Što mi prenosi svoje iskustvo

Dok sjedimo na terasi izbjegličkog doma
On mi govori – Uhvatiš mačku
Staviš joj flaster na usta, a pumpu za bicikl
U guzicu

Naravno, ne možeš sam
Pozovi drugove da je drže, a ti pumpaj
I kada vidiš da se naduvala da pukne
Samo odlijepi flaster

Komšijina Miška brzo je pala ruku
Odnijeli smo je iza napuštene kuće
I sproveli
Harmonikaševa uputstva

Pumpati moraš brzo i jako posavjetovao me je
Ali iako sam stiskao divljački
Najprije je ispustila bijelu pjenu oko usta
A onda ubrzo i crkla

Sutradan sam ljuljajući se na terasi
Vidio harmonikaša kako trči za vozom
Poželio sam da i ja imam takve ruke i noge
I da jednog dana trčim brzo i jako

“U pričanju Ive Andrića bosanski Muslimani su ustrajno i nepoštedno turčeni, pa fantazijski izdvojeni iz svog izvornog biva­nja, suprotstavljani i bosanskim i svim drugim hrišćanima. Njiho­ve kuće i varoši su turske, a zloća i mržnja su njihovo najvažnije svojstvo. U takvome okviru pričanja, drukčije mogućnosti u ži­votima bosanskih Muslimana su izuzeci kojima oni iznevjeravaju svoju ontološku niskost. Naspram njih su tlačeni, progonjeni i ubijani hrišćani, ali u svojoj srijedi dobri i voleći. Kada ti hrišćani nisu takvi, riječ je o iznevjerenju njihove izvorne dobrote.”

Ovo i ovako piše Rusmir Mahmutćehajić u tekstu Andrićevstvo – Protiv etike sjećanja(Forum Bosnae, 61-62/2013, uredili fra Mile Babić, Rusmir Mahmutćehajić, Žarko Papić), s naznakom da je riječ o dijelu iz istoimene knjige. Sudeći po ovome tekstu, kao i po tekstuAndrićism. An Aesthetics for Genocide istoga autora objavljenom u časopisu East European Politics & Societies, Mahmutćehajićeva knjiga bit će najzaoštreniji pokušaj ideološke likvidacije Andrićeva književnog djela kao islamomrzilačkoga i bosnomrzilačkog.

U dosadašnjim pokušajima te vrste primat je nosila knjiga profesora Muhsina RizvićaBosanski muslimani u Andrićevu svijetu (1995), u kojoj je na 700 stranica suhom pozitivističkom metodom sačinjen katalog svih “grijeha” protiv muslimana u Andrićevu djelu, kako ih autor vidi. Nešto novijega datuma je zbornik radova Andrić i Bošnjaci (2000), u kojemu po ideološkim diskvalifikacijama prednjači članak profesora Esada Durakovića. U njemu se i dodjeljivanje Nobelove nagrade Andriću tumači kao perfidno djelovanje “ideologije evrocentrizma”, a krajnji zaključak je zlokoban: “Ko prihvati Andrićev svijet kao autentičan, po prirodi stvari smatrat će korisnim istrebljivanje Bošnjaka kao opasnog elementa u samome tkivu tzv. evropske civilizacije – jednako kao što se smatra korisnim bespoštedno trijebljenje štetnoga korova.” Da bi se tomu doskočilo, autor preporučuje stvaranje svojevrsne pedagoške policije, tj. da se “nastavnički kadar valjano educira i da se Andrićevo djelo uzima kao školski negativan primjer ideologizacije literature i funkcionalnog nagrađivanja takvoga djela u najširim okvirima ideologije evrocentrizma.”

Profesor Ivo Banac, pak, svu tu dosadašnju protuandrićevsku produkciju sažima u tri površna iskaza, književno i činjenično neistinita – da je Andrić “Bosnu doživljavao kao zemlju mržnje“, da je “sve što je retrogradno u Bosni vezivao uz islam”, te da su “muslimanski junaci poput Đerzelez Alije i braće Morića u njegovom djelu zapravo dehumanizirani”.

Mahmutćehajić preuzima i prosljeđuje tezu o uključenosti Andrićeve književnosti u antibošnjačke i antimuslimanske političke planove o istrebljivanju, samo što on, za razliku od prethodnika, ima ambiciju da cijelu stvar istumači iz aspekta perenijalne filozofije, odnosno “tradicijske škole”. I tu nastaju svi ozbiljni problemi u susretu s razumijevanjem i tumačenjem (Andrićeve) književnosti, ali jednako tako, zapravo mnogo važnije, i s ideološkom interpretacijom (bosanske) povijesti.

Mahmutćehajićevi problemi s književnošću već su uočavani i precizno definirani. Povodom njegove “perenijalne” interpretacije Kamenoga spavača Maka Dizdara, recimo, književna teoretičarka Maja Abadžija piše kako je riječ o “manipulativnom, skolastički intoniranom labirintu koji na pojedinim mjestima potpuno gubi vezu sa književnošću samom”, te kako “Mahmutćehajićev pseudofilozofski poduhvat dovodi do zaključka da čitanje književnosti kao književnosti, dakle sredstvima i metodima književne kritike i teorije, nije poželjno, jer udaljava od istina kojima nas uče religijske dogme i objave”. Ona resko zaključuje kako se ne radi ni o čemu drugome do o “književnokritičkom šarlatanstvu” i “nedostojnom konglomeratu skolastičke hermetičnosti, newageovskog uvijek-prividnog eskapizma i potpunog pomračenja znanstvenokritičkog razuma”.

Tome perenijalističkom i kvaziteološkom mlinu, što uvijek melje jedno te jedno bez obzira je li riječ o Dizdaru, Andriću, Hasanaginici ili o čemu desetome, zasmetao je i način na koji sam pisao o Andriću u eseju Ivo Andrić, paradoks o šutnji, ustvrdivši da je uslijed radikalnoga divergiranja triju nacionalnih kultura taj “najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti, u Bosni danas kod jednih na niskoj, kod drugih na pogrešnoj cijeni”.

Na to Mahmutćehajić: “Nikada niko od Bosanskih Muslimana – čak ni uz prihvatanje da je Andrić, kako tvrdi Ivan Lovrenović, ‘najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti’ – neće moći u njegovim prikazima Turaka, u svem njegovom bosanskom panoptikumu, pristati na to da su to upravo oni sami u svome dijahronijskom trajanju, oni koji nasljeđuju svoje krstjanske pretke, te kao sljedbenici vjesnika Hvala štuju i Merjemu i njenoga Sina, blaguju i Jurijevdan i Ilindan, i to upravo zato što jesu to što jesu.”

Koja preuzetnost u uzimanju riječi ispred baš svih bosanskih muslimana, i to čak u njihovom “dijahronijskom trajanju”, i koja sigurnost u poimanju identiteta bosanskih muslimana kao gvozdene homogenosti i nepromjenljivosti! I koje vratolomno pretumbavanje planova – s mojega rezigniranog konstatiranja kulturne situacije u Bosni i Andrićeva statusa u njoj, na primordijalistički izmaštan kolektivni kontinuitet bosanskih muslimana, identitet i “nasljeđivanje”, sve od “krstjanskih predaka” do danas!

Time dolazimo i na Mahmutćehajićev problem s interpretacijom bosanske povijesti, koja i jest temeljni motiv svih njegovih tobože perenijalističkih a zapravo nacionalno-ideološki zainteresiranih elaboracija, pa i ove u kojoj je Andrić samo prividno glavna tema. Taj problem odlično je uočio Riccardo Nicolosi u eseju Dijaloška tolerancija? Konstrukcija bosanskog kulturalnog identiteta i uloga islama (devedesete godine), objavljenom u časopisu Sarajevske sveske (27-28/2010):

“S osobitom emfazom Mahmutćehajić podcrtava usidrenost bosanskoga kulturalnog identiteta u islamu. Pri tom postaje jasno da on pod kulturalnim modelom ‘jedinstva u različitosti’ podrazumijeva prilično jednostavan sadržaj: tolerantno držanje islama prema prethodničkim monoteističkim religijama židovstvu i kršćanstvu, čije pravo na postojanje islam ne negira, već ga shvaća kao od Boga željeno mnoštvo stvarnosti. Polazeći od te teološke opće mudrosti, koja u svojoj neizdiferenciranosti opet nije baš sasvim točna, Mahmutćehajić konstruira povijesno osporivu ‘istinu’ jedne neprekinute tradicije tolerancije u Bosni, utoliko što projicira fundamentalni postulat islama na kristologiju arijanizma i Crkve bosanske; i, kao drugo, utoliko što politiku Osmanskoga carstva vidi kao vođenu isključivo tim diktatom religiozne tolerancije, što je bajkovito pojednostavljivanje kompleksne političke situacije.”

Moja figura o Andriću kao piscu “apsolutne, nulte estetske vrijednosti” kod Mahmutćehajića izaziva naročito žestoku iritaciju pa joj se opetovano vraća, a konačni i neopozivi sud o njoj glasi ovako: “O apsolutnoj vrijednosti ne može znati niko do Apsolutni. Zato je i najviša estetska vrijednost istodobno i etička. A one su dva pokazanja apsolutno Dobrog Koji je isti s apsolutno Lijepim.”

Tako to izgleda u perenijalističkoj estetici, kakvu prakticira Mahmutćehajić. Kao da još s Aristotelom nisu postavljeni temelji znanosti o poetici, i kao da se od  Aristotela u povijesti poetike, teorije književnosti pa i same književne prakse nije dogodilo ništa, te kao da je sav hod racionaliteta od renesanse do danas tek zla kartezijanska zabluda koju valja ispravljati i vraćati se “svetom znanju” kao jedinome spasu. Spomenuti Nicolosi o tomu ovako piše: “Sa zapanjujućom lakoćom i lakomislenošću Mahmutćehajić proglašava pet stotina godina povijesti civilizacije za ništavne i pledira na povratak jednome obliku života u kojemu vodeći princip više nije kritički um, već ‘potčinjavanje’ ljudi Bogu i njegovim zakonima.”

Sad se možemo vratiti Mahmutćehajićevu citatu s početka ovoga teksta. Da u suptilniju analizu ovom prilikom ne ulazimo, ono što je u tim tvrdnjama doista frapantno i intelektualno sablažnjivo jesu dvije stvari: materijalna neistinitost i zastrašujuće generaliziranje. Jedno i drugo pokazuje do potpune očiglednosti da Mahmutćehajićev tekst uopće ne komunicira sa svijetom (Andrićeve) književnosti u namjeri da ga razumije i korektno interpretira, nego ga surovo falsificira s nekim posve drugim namjerama.

A što se tiče optužbi za “turčenje”, Andrić je sam na najjednostavniji način objasnio o čemu se radi, stavljajući na sva izdanja svojih novelističkih knjiga napomenu: “Nazivi Turci i turskiupotrebljeni su često u toku pričanja i za bosanski muslimanski svet, naravno ne u rasnom i etničkom smislu, nego kao pogrešni ali tada uobičajeni nazivi.”

To je u Bosni bilo uobičajeno i u samoimenovanju Muslimana sve do novijih vremena, dok je za etničke Turke, uz neutralan naziv Osmanlije, bio rezerviran posprdni termin – Turkuše. O svemu tome, i o vjerskoj i etničkoj istoznačnosti pojmova Turčin, turski i turska vjera u tradicionalnom muslimanskom i bosanskom svijetu i jeziku sustavno i upućeno piše znameniti povjesničar Muhamed Hadžijahić u djelu Od tradicije do identiteta. Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana (1974).

Izvoditi krupne i drastične zaključke iz podmetnute zle namjere “turčenja” Ivi Andriću, kako to čini Mahmutćehajić, moguće je, dakle, samo uz zaprepašćujuću ahistoričnost i ignoriranje povijesne stvarnosti, uz ignoriranje političkih i identitetnih promjena u dinamičnom historijskom procesu, ali i uz ignorantski odnos prema relevantnoj historiografskoj i etnografskoj literaturi. Očevidno, takav postupak ne pripada ni znanstvenom ni teološko-filozofskom govoru (čak ni kada bi htio biti perenijalistički), nego je riječ o tipičnom ideološkom diskursu kojim se hoće voluntaristički intervenirati u stvarnost, podešavajući je prema vlastitim (političkim i nacionalnim) željama i himerama.

*

(Objavljeno na portalu autograf.hr pod naslovom Andrić i “zemlja mržnje”)

Travnička hronika – simultanitet lica, glasova, perspektiva

***

Tekst koji slijedi, ovlašno je uobličena jedna skica o Travničkoj hronici koju odavno nosim u glavi i u kojekakvim bilješkama. Da joj se vratim, barem na ovaj i dalje nedovršen način, potaknuo me je esej Miljenka Jergovića Kako su ubili Marija Kolonju. Naročito ono mjesto u tom eseju na kojemu se govori o kvazimonologu Salomona Atijasa, travničkoga Jevreja, pred francuskim konzulom Davilom. Po značenjskoj markiranosti i Jergoviću je, dakle, “zapelo za oko”, ali se ponešto razlikujemo u pridavanju književne važnosti tome mjestu.

***

Vrijeme Travničke hronike zbijeno je u nepunih sedam i po godina, što pripovjedač jasno naznačuje kada nas u prvoj rečenici prvoga poglavlja obavještava: „Početkom 1807. godine stale su da se dešavaju neobične i dotle nepoznate stvari u Travniku.“, a u Epiloguprecizira: „Danas je poslednji petak maja meseca 1814. godine.“ Mjesto događanja, Travnik, kasaba je u srcu osmanske pokrajine Bosne; to je mjesto koje pripovjedač opisuje kao „tesnu i duboku raselinu (…) u dolini u kojoj jedva ima mesta za tanku reku i drum pored nje (…), jedan utvrđen prolaz u kom su se ljudi zadržali da žive stalno, prilagođavajući kroz stoleća sebe njemu i njega sebi“.

Taj skučeni ljudski prostor i to kratko historijsko vrijeme, međutim, u romanu su pozornica izrazite društvene raslojenosti i civilizacijske polikromije, društveni mikrokozmos u kojemu na malome i stiješnjenom prostoru kohabitiraju individualni i društveni entiteti s različitim, teško uskladivim, u pravilu uzajamno nerazumljivim, često agonalno sukobljenim pogledima na smisao i značenje kako vlastitoga postojanja tako i postojanja drugih oko sebe, s kojima se je po nuždi svakodnevnice u dodiru. Pri tomu travnička društvena i individualna polikromija ima više lica, dva najizrazitija: domaće starinsko, tradirano (ono o kojemu Defose kaže: „Če­tiri vere žive na ovom uskom, brdovitom i oskud­nom komadiću zemlje“), i novodošlo, ono koje se ukazuje u prisutnosti stranaca raznih vrsta, s raznih krajeva svijeta, s njihovim običajima, kulturama, namjerama.

Podrazumijeva se, ali nije naodmet eksplicirati, da je svijet Travničke hronike potpun i na taj način što autorov „objektiv“ s jednakom posvećenošću registrira i istražuje ljudske tipove i sudbine po cijeloj vertikali socijalnih statusa. Svi su tu: oni što su na samomu vrhu društvene i političke moći (veziri i drugi osmanlijski moćnici s njihovim pratnjama, begovi i drugi domaći uglednici, bogati čaršinlije); diplomati i njihovo šaroliko levantinsko osoblje; čaršija sa svojim životom sitnih zanatlija, trgovaca i raznih besposlenjaka; vjerski službenici (muslimanski, katolički, poravoslavni); mali zatajeni svijet travničkih Jevreja; seljački svijet što se u čaršiji pojavljuje samo pazarnim danom; četvorica travničkih „ljekara“; likovi deklasiranih pijanaca i izgubljenika sa samoga društvenog dna; napokon cijela skala spolova i uzrasta – muškarci, žene, starci, djeca, mladići, djevojke…

Sve zajedno, pozornica je to kojom promiču ljudski likovi u najrazličitijim ulogama i položajima, s najrazličitijim porivima i sudbinama, i sve se to međusobno ukrštava i dodiruje, razilazi i susreće, sukobljava i skončava u prostorno-vremenskom simultanitetu jednoga kratkog odsječka historije, i sve to traži način da se izrazi, da objelodani svoje razloge i svoju perspektivu, svoje pravo i nade, ili, naprosto, svoje postojanje.

Za umjetničku i misaonu cjelovitost Travničke hronike kao romaneskne strukture veoma je važno što se tome ukrštanju perspektiva posvećuje jednaka pažnja, naglašena i ritmički uravnoteženim izmjenjivanjem, na dva plana – društvenom, historijsko-političkom, i individualno-psihološkom. Prvi plan ispunjavaju prizori i pripovjedne sekvencije u kojima se u sudonos dovode državno-politički, civilizacijski, religijski, komunitarno-kolektivni momenti, a na drugome razvijaju se drame iz dodira pojedinaca, s produbljenim studijama karaktera i sudbina, i karakteristično je da su baš ta mjesta u Travničkoj hronici često zaokružene, gotovo samostalne pripovjedne cjeline. O ova dva plana može se govoriti odvojeno samo za analitičku potrebu; u konkretnosti teksta, ritma i arhitektonike romana oni su nerazdvojni, čvrsto upleteni jedan u drugi, između ostaloga i zato što su nosioci zbivanja najčešće iste osobe, isti likovi, sa svojim individualno profiliranim karakterima, stavljeni u različite odnose – čas one iz prvoga, društvenoga, čas one iz drugoga, individualno psihološkoga plana. To i jest najsnažniji vezivni i životni element, koji Travničkoj hronici daje neistrošivu plastičnost i uvjerljivost, i zbog kojega ovaj roman ima svojstvo uvijek novoga teksta, teksta koji uvijek otkriva drukčija značenja.

Evo samo nekih naznaka mnoštvenosti svijeta Travničke hronike, koje čekaju pomniju interpretaciju.

Francuski konzul Davil i austrijski konzul Miterer – njihovi odnosi i amplitude u tim  odnosima, kao refleks odnosa evropskih sila na travničku i bosansku svakodnevnicu, ali i kao odnos dva posve različita individualna karaktera, sa cijelim “prtljagom” vlastite biografske pozadine – obiteljske, društvene, karijerne.

Konzulski službenici Cezar Davna i Nikola Rota – kao odraz odnosa njihovih šefova, samo na prizemnom nivou, na kojemu dva Levantinca u vječitom rivalstvu i sukobljavanju pokazuju svu mračnu raskoš svojih karaktera, vještina i zlehudih životnih putova.

Konzul Davil u susretima s vezirima i drugim Osmanlijama; politički motiviran susret dvaju svjetova, sa svim uzajamnim nepovjerenjem, nepoznavanjem i nerazumijevanjem, ali i s težnjom za prijateljstvom i razumijevanjem.

Hamdi-beg Teskeredžić – snažno markiran predstavnik domaćega, čaršijskog pogleda na „strance“, sa svojom temeljnom porukom, u isti mah statično-konzervativnom, klasno i etnički isključivom, i vitalistički otpornom: „Mi smo ovdje na svome, a svaki drugi koji dođe na tuđem je i nema mu duga stanka.“

Sulejman-paša Skopljak i vezir Mehmed-paša – scena u kojoj je travnička zima za Egipćanina najgora kazna i smrtni strah, dok bosanski beg „ozbiljno, na svom rđavom turskom jeziku“, s mirom i užitkom najavljuje: „Nema tu nesreće, pašo, hvala bogu, nego po­čela zima lepo i kako treba; kad god je mokra na početku a suva na kraju, zna se da će biti dobra godina. A videćeš kad zapadne sneg i stegne ciča a obasja sunce, pa škripi pod nogama i svetlaci iskaču pred oči. Milina i lepota, kako je bog ostavio i kako treba da bude.“

Na Kupresu, u hanu, Defose pri svojemu prvom ulasku u Bosnu susreće se s mladim fra Julijanom iz gučegorskoga samostana – od prvoga časa počinje njihova ljuta raspra, u kojoj Francuz zastupa gledišta moderna i laička, a fratar grdi Francusku kao zatornika Crkve, koju tvrdoglavo drži jedinim spasom i nadom. Ista dvojica u drugoj sceni, kod gučegorske crkve, kad nastavljaju prepirku, pa fra Julijan ponosno i samozadovoljno ustrajava na Crkvi i vjeri kao „formuli opstanka“, a Defose izgovara one dvije snažne formulacije, koje u isti mah organski pripadaju kontekstu romana, ali ga i transgrediraju, poprimajući programatski ton i navodeći nas da u njima slutimo i sam autorski stav: „Zar vi zaista nikad niste pomislili da ovi narodi koji se nalaze pod turskom vlašću, i koji se nazivaju raznim imenima i ispovedaju razne veroispovesti, moraju jednog dana, kad Turska Imperija padne i napusti ove krajeve, da nađu zajedničku osnovicu svoga opstanka, jednu širu, bolju, razum­niju i čovečniju formulu…“ (…) „Vi vidite da je narod u Bosni podeljen na tri ili čak na četiri vere, podeljene i zakrvljene među sobom, a svi zajedno odvojeni neprelaznim zidom od Evrope, to jest od sveta i života. Pazite da na vama, fratrima, ne ostane istorijski greh da to niste shvatili i da ste svoj narod vodili u pogre­šnom pravcu i da ga niste na vreme pripremili za ono što ga neminovno čeka.“

„Strm i izlokan put“ između turskoga Travnika i katoličkog Doca kao simbol nepovezanosti i nepovezivosti dvaju svjetova – Defose se čudi, a fra Ivo, dolački župnik, objašnjava kako je to za njih dobro  jer se tako „odvraćaju neželjeni gosti“. Ali Andrić odmah uključuje dodatne perspektive i baca na stvar šire, kružno-koncentrično svjetlo, kojim će začas biti razgovijetno osvijetljeni i „travnički Turci“, ali i sami Francuzi. Evo Defoseovoga nastavka: „Eto vam jedan razlog zašto putovi ne valjaju. A drugi razlog je u Turcima samim. Svaka saobraćajna veza sa hrišćanskim inostranstvom znači isto što i otvarati vrata neprijateljskom uticaju, omogućavati mu uticaj na raju i ugrožavati tursku prevlast. Uostalom, mi Francuzi smo progutali polovinu Evrope i ne treba se čuditi što one zemlje koje još nismo zaposeli sa nepoverenjem gledaju putove koje naša vojska podiže na njihovim granicama.“

U jednoj sceni pisac sastavlja mitropolita Kalinika, vladiku Joanikija i jeromonaha Pahomija, pa majstorski gradi „grupni portret“, u kojemu se otčitava i zajednička perspektiva pravoslavnoga svijeta, ali i sva unutarnja, potmula dinamika u internim odnosima – između „fanariotski slatkoga“ a ravnodušnog Kalinika, „mrkoga“ i politički irzavnog vladike Joanikija, i „mršavog i bledog“ ali skriveno odlučnog Pahomija.

Zasebno poglavlje, deseto, Andrić posvećuje jednoj „od onih životnih sila koje kruže u nama i oko nas, koje nas dižu, gone napred, zaustavljaju ili obaraju“, a zove se – ljubav. To su one dvije priče – o Defoseu i mladoj katolkinji Jelki, te o „berberskom šegrtu“ Salki i Agati, kćeri konzula Miterera. Prva čulna, na neiskazan a živo prisutan način silno erotična, druga eterična i platonska a sva u bolnom kontrastu između uzvišene Salkine žudnje i gruboga pada u džeriz i pod batine – obje priče između ostaloga su i parabole o neudovoljenosti i o neprelaznosti granica utvrđenih odgojem, kulturom, socijalnim položajem, te o neutaživoj čežnji za njihovim prevladavanjem.

Za ovo razmatranje dva su mjesta u Travničkoj hronici ključna: monolog „ilirskoga doktora“ Kolonje pred Defoseom, i nastup Salomona Atijasa pred konzulom Davilom u zadnjem poglavlju romana.

Kolonja je već ranije demonstrirao silnu pomičnost perspektiva i fluidnost identiteta, u  čudesnoj sceni kada spašava nevoljnika od fanatične rulje izjavom: „Ja sam Turčin!“. Sada, u ovom govoru Defoseu, on izgovara riječi maksimalne značenjske nosivosti o „ljudima sa granice“, o „crnoj i krvavoj liniji koja je usled nekog teškog i apsurdnog nesporazuma potegnuta između ljudi, božjih stvore­nja, između kojih ne treba i ne sme da bude granice“, o „trećem svetu u koji se sleglo sve prokletstvo usled podeljenosti zemlje na dva sveta“, te o svome uzoru, velikom Dželaledinu Rumiju, i o njegovoj „teoriji identiteta“: „Jer samog sebe ne mogu da poznam. Niti sam hrišćanin, ni Jevrejin, ni Pars, ni musliman. Nit sam sa Istoka ni sa Zapada, ni sa kopna ni sa mora.“

Kolonja pred mladim Francuzom kao medijem čini svoj gorki autodafe: „Niko ne zna šta znači roditi se i živeti na ivici između dva sveta, poznavati i razumevati jedan i drugi, a ne moći učiniti ništa da se oni obja­sne među sobom i zbliže, voleti i mrzeti i jedan i drugi, kolebati se i povoditi celoga veka, biti kod dva zavičaja bez ijednoga, biti svuda kod kuće i ostati zauvek stranac; ukratko: živeti razapet, ali kao žrtva i mučitelj u isto vreme.“

Ali odmah zatim, u obrtanju perspektive toliko karakterističnom za poetiku Travničke hronike, dolazi kontrapunkt: „Na kraju, na pravom i konačnom kraju, sve je ipak dobro i sve se rešava harmonično. Iako, ovde, zaista sve izgleda neskladno i bezizlazno zamršeno. Un jour tout sera bien, voilà notre espérance, kako je rekao vaš filozof. A drukčije se ne da ni zamisliti. Jer, zašto da moja misao, dobra i prava, vredi manje od iste takve misli koja se rađa u Rimu ili Parizu? Stoga što se rodila u ovoj dumači koja se zove Travnik? I zar je mogućno da se ta misao nikako ne beleži, nigde ne knjiži? Ne, nije. I pored prividne izlomljenosti i nereda, sve je po­vezano i skladno. Ne gubi se nijedna ljudska misao ni napor duha. Svi smo na pravom putu i iznenadićemo se kad se sretnemo. A srešćemo se i razumeti svi, ma kuda sada išli i ma koliko lutali. To će biti radosno viđenje, slavno i spasonosno izne­nađenje.“

Nije, naravno, moguće a ni potrebno Defoseovim i Kolonjinim iskazima bezrezervno pripisivati stavove samoga autora, Andrića; književnost naprosto ne funkcionira tako. No, Andrića, kao tvorca ovih dvaju likova, moguće je tražiti u nečemu drugome: u toj stalnoj otvorenosti i pomičnosti njihovih perspektiva, u sposobnosti i težnji za sverazumijevanjem, u potrebi za uživljavanjem u svačiju poziciju i za govorenjem iz nje, u „advokatiranju“ za nju, te u refleksijama što proizlaze iz takvoga postavljanja.

Travnički Jevrej Salomon Atijas stoji pred francuskim konzulom Davilom u prizoru opraštanja: Francuzu završava služba i on odlazi iz Travnika, siromašni Jevrej, zajedno sa svima svojima, ostaje u Travniku i u Bosni, i ima potrebu da Davilu kaže vrlo važne stvari „o sebi i svojima, nešto hitno i tajno, iz ove travničke rupčage, iz vlažne magaze, gde se živi teško, bez časti i pravde, bez lepote i reda, bez suda i svedoka, kao poruku upućenu ni sam ne zna kome, tamo nekom boljem, urednijem i prosvećenijem svetu u koji se konzul vraća“.

Tako opisuje narator Salomonovu muku i potrebu, a zaključuje je ovako:

„Nikad neće moći biti kazano šta je to što guši Salomona Atijasa u ovom trenutku, što mu nateruje suze na oči i uzbuđenu drhtavicu u celo telo. Kad bi umeo, kad bi mogao uopšte da govori, on bi rekao otprilike ovo.“ I onda slijedi taj Salomonov kvazimonolog, to što nikad neće moći biti kazano, a, evo, ipak se kazuje i ostaje zapisano.

Sve mi se čini da to ispitivanje situacija u kojima se dodiruju nedodirljivosti i ukrštaju perspektive, pri čemu se svakoj od njih, tehnikom potpune empatije, daje da progovore vlastitim glasom, izvan suđenja i presuđivanja, izvan aksiološkoga svrstavanja; da to objavljivanje onoga što ne može da bude kazano, to davanje glasa onome koji ga nema – što u epizodi sa Salomonom Atijasom biva dovedeno do potpune ostvarenosti – valja vidjeti kao glavni, sveprožimajući poetički i etički motiv Travničke hronike.

Ako mi jednom uspije
Da budem umjetnik
Neka budem kao Zvonko Lepetić
Da umijem kao on
Da samo na jedan čas
Iz moje duše-Dinare
Iz mojih ruku-ponornica
Izbije čudo blagosti
I svireposti
Da izbije ono što jest
Istina viša od faktografije
O nama
Koji vežemo pse debelim lancima
U dvorištima kamenih kuća
O Zvonku Lepetiću
Koji noću obilazi selo
Skida željezo s psećih vratova
Laje u tamu
Zavija

Kahva ne da šutjeti, imala sam supruga,
braću, svekra i svekrvu, četvoricu sinova i dvije snahe.
Zborila sam na njihove slike obješene po zidu,
o svakom malo kazivala.

Dosadilo i ženama na kahvu dolaziti slušati moju nesreću,
kahva ne da šutjeti a o drugom ne znam zboriti.
Jedan sin, marš preživio, u jednoj ruci šćer bratovljevu nosio
a u drugoj svoja crijeva.

Prava princeza, živa i zdrava, svemu sam je naučila hodati,
pisati, čitati, sve sam halalila zbog nje, i dušmanima i bogu.
Djeca neće da se druže s njom, kažu:
Ne zna se smijati, i tome ću je učiti
čim se i sama naučim.