Stari Grad na Hvaru

Stilisti savjetuju: svoj tip tijela
uskladite s modelom čizama!

*

Vatra koja se pojavila iza ponoći onoga dvadeset i drugog kolovoza, u samo nekoliko sati požderala je čitavu padinu južne strane otoka. Uzrok katastrofi bili su meteoriti koji su te večeri zalijetali se u hvarsko nebo kao mušice na staklo jurećeg automobila. Te kobne noći, zajedno s osam stotina stabala masline, stradala je i jedna pijana baba pretvorena u cvileću buktinju!

Pred zoru požar se ugasio sam od sebe. Oko podneva, naoružani fascijama lovorova lišća, najodvažniji izađu na stratište i naiđu na pougljene kosti i rebra. Ljudski skelet, ne veći od odraslog psa, bio je zavaren za spaljenu zemlju. Lopatama i lovorovim metlama ispitaše ga s pomalo sujevjernom strašću: tužni komadi osipaše se na dodir, a nekada kosmati dijelovi oko lubanje i ispred krstačne kosti bili su prekriveni baršunastom skramom obalnih gljivica i kamenog cvijeća.

Istog popodneva odnesu staricu. Prošavši nasade agava i palmi, povorka s požarišta zaustavila se ispred sumornog zdanja. Nosači pokucaju na suncem i vremenom osmuđena vrata te odlože nemili teret. Nekoliko trenutaka kasnije, na špijunki vrata pojavilo se nečije oko, mirno kao zrno brojanice. Zatim se goleme šarke pomaknu i ostatke babe ostave pred prazno pjevalište. Hladnoća u samostanu Sv. Klare prodirala je centimetar pod kožu, a iza gustih drvenih rešetaka nadsvođenog klaustra čulo se molećivo zavijanje ovih živih pokojnica. Otvorivši vrata, nadstojnica samostana jednim snovitim pokretom ruke dade znak: šutljiva povorka uskoro nestade u još hladnijem, pokrajnjem krilu.

Toga jutra, na trijemu kuće gospođe Luje, cvijeće na puzavicama ruža i žutim kolonijama buganvelija uvenulo je i otpalo. Učinivši natprirodan napor da se ne rasplače, za doručkom je mužu Luju i sinu Frani pomalo svečano objavila kako će idućih nekoliko sati njena spavaća soba postati zabranjenom grobnicom u koju za to vrijeme nitko živ nema razloga da ulazi, pita ili ne daj Bože, nešto traži!

Pokupivši suđe sa stola Luja napusti prazan trijem. Otvorila je vrata sobe: postelja s ukrašenim rubovima udvajala se u brušenom zrcalu nasuprot, a izblijedjeli mirisi izvana osjećali su se kao aveti probavljenog ručka. Zatvorivši škure, jednom je rukom napipala uštirkani kraj lancuna a drugom kušin. Potom, u toj nagloj noći kao da će zaplivati, očajnički se bacila na krevet i konačno zaplaka.

* * *

Ostavivši ženu da tuguje za cvijećem, nakon vožnje starigradskim poljem, Luj Bartuć izašao je iz auta i sa zebnjom promotrio neveseli prizor. Spaljena zemlja bila je crna kao asfalt, a od uništenih maslina širio se vrtoglavi miris pregorena ulja. Malo kasnije, tamo na rubu padine gdje zimi dopiru valovi, gasitelji uz povike pronađoše staricu. Za to vrijeme, sretno izbjegavši susret i ne prisustvujući mučnoj inspekciji, Luj je promatrao neobičan kamen: činio se kao jaje zaostalo u leglu neke diluvijalne ptice.

– To je primjer nerastaljena dijela asteroida! Vjerojatno onog od sinoć! – malo kasnije, na taverni ispred Stjepanove crkve, među iskrivljenim stolovima od kovana željeza i izblijedjelim pločicama za domino, tumačio je nekakav sušičavi student. Sa sunčanim naočalama, sumporastim dahom iz usta i prstima tankim kao u paučine, ondje se zatekao nakon noćne pijanke na plaži.

– Sasvim sigurno, mjesto mu je u nekom muzeju! – nastavio je stručno razgledavajući kamen.

– Ali sam po sebi ne vrijedi ni prebijene pare!

– Siguran si? – sumnjičavo upita Luj nagnuvši se preko susjednog stola.

– Kao u ono ogoljeno bilje! – odgovori spremno student pokazujući na jednu kuću i prazan trijem.

– Ovaj mali previše misli! – pomisli Luj.

– Ni mi na otoku ne živimo na kraju svijeta pa da ne znamo što se može učiniti s ovim zalutalim komadom nebeskog smeća!

Iste večeri, kamen je poslužio kao savršen teret za istiskivanje lako kvarljive, smrdljive krvi iz usoljenih srdela, a sutradan je na svadbi, koja je zbog poodmakle trudnoće mladenke i čedomorne vrućine otpočela tek predvečer, Luja s njime raspukla pečenu ovčju glavu, lako kao da drobi orah.

* * *

Nikada se nije razjasnilo kako se vesela i zdrava djevojčica u nepunih godinu dana pretvorila u avet bolesne mršavice na kojoj svaka odjeća visi kao poderana zastava.

– Bolest izgladnjivanja je poput ljetnog predvečerja! – prisjećala se njena majka.

– Ne znaš u kojem trenutku nastupa mrak!

Na pragu puberteta Paula je upala u neprilike. Po cijele dane neraspoloženo je komentirala malenu, jedva primjetnu grbicu na nosu ili se s užasom podsjećala:

– Ne učinim li uskoro nešto, imat ću zadnjicu široku kao Rusija!

Kada nije bila u školi vrijeme je provodila trčkarajući na obližnjem stadionu ili čitajući modne časopise. Jela je uvijek istu hranu u isto vrijeme, a kada bi nešto drugačije stavila u usta, žlicu meda ili čvrsti jogurt, upadala je u neizbježnu paniku i sa strahom odlazila u krevet uvjerena da će se ujutro probuditi nepokretna kao tenk.

Tako je bilo sve do jednog utorka kada se Paula vratila iz škole teško hramajući. Na satu tjelesnog odgoja nesmotreno je poskočila i povrijedila mišić. Sutradan, noga je natekla a ona je za to okrivila svoju težinu.

– Jednostavno, preteška sam! – zaključila je vrativši se iz bolnice sa zavojem na nozi.

Dostojna gvajanskih zatvorenika s početka prošloga stoljeća, sljedećih dana preskakala je ionako skromne obroke voća i proteinske kaše, a sve izraženija rebra i kosti počela kriti ispod nekoliko slojeva odjeće. Tada je za vrijeme nedjeljnog ručka počela naizgled nedužna svađa oko komadića mesa.

– Ti već tjednima jedeš samo juhu! – primijeti majka nervozno.

– Moraš sve jesti!

– Pa i jedem… – odgovori nesigurno Paula.

– Jedeš samo juhu!

– Juha je zdrava! Namjeravam se hraniti zdravo! – reče Paula.

– To je sve?! Znači, nećeš ni danas pojesti meso? – upita ova na rubu živaca.

– Rekla sam ti! Odlučila sam se hraniti i živjeti zdravo! – reče i odgurne tanjur.

Majka više nije mogla izdržati.

– Ti si naumila umrijeti od gladi! Ti si postala luda! – vikala je upirući prstom čas u tanjur, a čas u tu sjenku od djeteta, u koju se prometnula njena kćer.

– Bolje i to nego živjeti debeo kao svinja! – također urlala je, plakala i branila se Paula i s gađenjem pokazivala na posluženi tanjur.

Sljedećih dana, na treking-aparatu vježbala je ritmom olimpijskog kandidata, a telefonske razgovore s prijateljicama u potpunosti je zamijenila omanjom bibliotekom sportskih priručnika i modnih časopisa. Ubrzo je toliko smršavila da je izgubila menstruaciju, a tijelo su joj prekrile paperjaste dlake.

Da nešto nije u redu konačno je shvatio i otac, tražeći izgubljeni kalkulator, zatekao se u svijetu izgubljenog, već alarmantno izgladnjelog i fotografijama oblijepljenog internata. Nesigurnim koracima polomljene žirafe djevojke su stupale kroz sobu: s ozbiljnim izrazom na licu, odsutnog pogleda, s drečavim torbicama veličine dlana, vrtoglavo visokim štiklama i nogama tankim kao pletaće igle.

– Majko moja, šta je ovo!? – poviče u sebi i tada među utezima od pola kilograma, trakom za trčanje i rasutim časopisima pronađe još jednu, možda još veću mršavicu – svoju kćer. Oznojena od maloprijašnje vježbe, s povezom na nozi i bočicom Evian vode u rukama, spavala je u položaju ozlijeđenog embrija.

– Paula, zlato! – gotovo zaplače. Htjede je probuditi, ali na krevetu pažnju mu privuče rastvoreni časopis. Polako da je ne probudi, s časopisom u rukama izašao je iz sobe. Zatvorivši vrata osjećao se umorno, kao da je istrčao maraton.

U dnevnom boravku otac natoči čašu viskija i krene listati.

– On je moj Bog! – izjavljivala je neka manekenka podigavši svoje mršave, logoraški tanke ruke.

– On je savršena žena koja u manekenkama traži svoju izgubljenu sestru! – nastavila je oduševljeno na sljedećoj fotografiji.

Otac pažljivije promotri stranicu.

Nekakav čovječuljak u tamnom odijelu i sunčanim naočalama smiješio se grčevitim, operiranim osmijehom. Podsjećajući na gušeće volane elizabetanskih dama, vrat i dio brade pokrio je ovratnik snježnobijele košulje. Sijeda, unatrag zalizana kosa, ista kao i boja košulje, završavala je kratkim, pomalo strogim repićem. Nekoliko trenutaka kasnije, zamijeti i pojedinosti: njegove platinom potkovane čizme bostonskog kvekera s početka stoljeća i mekane, kratko podrezane kožne rukavice salonskog vozača Formule jedan s ogoljenim vršcima prstiju. Na sredini njegovog niskog, vojnički zakopčanog điletića, tamo iznad želuca odakle ljudima pulsiraju emocije, na tankom lančiću blistala je značka ukrašena dijamantima.

“Srce i mozak Cristiana Diora”, stiliziranom gotikom pisalo je pri dnu stranice.

– Dragi sveci, pomozite! – zavapi otac. Nakon mjeseci uznemirujućih znakova, postalo je jasno da stvarni problemi nisu komadi nepojedenog mesa ili rashodana trekig-traka u sobi. Bio je to, nitko drugi, taj naočalama i ovratnikom zamaskirani čovječuljak, Bog mode i nepronađena sestra s hladnom dijademom oko želuca, srce i mozak multimilijunske, blještave i slavne kuće Diora – Karl Otto Lagerfeld.

– On je moj Bog! – zvonila mu je rečenica onoga izgladnjelog stvorenja što se bolesnički pridržavalo za svoga stabilnog, pažljivo uhranjenog vlasnika.

– Karl Lagerfild – kao da je kreator s njim u sobi, slomljeno upita otac.

– Odakle ti iz bijela svijeta dođe po moju kćer u ovu provinciju?

Kao izmučen teškom nesanicom, hvatala ga je slabost koja nije dolazila od alkohola. U tome trenutku, sjetio se one višegradske scene otimanja, kao da se već dogodio taj danak u modi, otac, sa strahom u srcu i jasno kao pod reflektorima, vidje i svoju kćer kako upravo groznom mršavošću prelazi polovicu mosta, odakle nema povratka. Bolno uznemiren, gurnuvši ostatak pića u čaši, podiže se iz fotelje i sa mržnjom zavitla časopis prema uglu sobe. A zatim, u bijesnoj nemoći podigavši ruke, zaurla to strašno haračko ime, vičući negdje prema uglu sobe i rastrganom časopisu, zapravo drugom kraju mosta i rijeke.

– Karl Otto Lagerfeld! Majku da ti i oca milog jebem!

* * *

Ne pokucavši, druge subote majka uđe u Paulinu sobu i sa strašću ikonoklasta skine i podere postere sa zida. Malo zatim, pogledavši je odlučno, reče:

– Da si za pola sata u autu! To ti je dovoljno da se spremiš!

– Jedino ako ne misliš doručkovati? – završi ironično.

Paula se nije protivila. Možda zato što su joj silne dijete već uništile samopouzdanje i volju da se suprotstavlja. Sat vremena kasnije, hoda tegobnog kao u navijene lutke, ušetala je u bolnicu. Od toga trenutka interes za njeno stanje nije prestalo.

– Period adolescencije – objašnjavao je psihijatar za te prve zajedničke posjete – većini ljudi je najdramatičniji period u životu! Česte su depresije, a želja za smrću je stalno prisutna. Svi zajedno, uključujući i mene, nećemo ovo shvatiti kao katastrofu.

– Ali nećemo ni olako! – zaključi na kraju.

Prostrana soba s jedanaest kreveta, bijelo obojenih, neravnih zidova i stropa s kojeg pri otvorenim prozorima njišu se vegetacije paučine, po Paulinom dolasku postala je tijesna. Od uboda igle, izranjavanih ruku kao u svetog Sebastijana i odjevena samo u spavaćicu, viđali su je kako s bocom otopine na metalnoj šipci i plastičnim crijevom zabodenim u ruku tumara hodnicima bolničkog krila. Oko ručka, iscrpljena ponoćnim šetnjama i jutarnjim pregledima, zaspala bi. Gurajući kolica s hranom, u jedan sat i trideset minuta povlačenjem noge budila ju je uvijek ista medicinska sestra.

– Izvolite, Vaša današnja terapija! Grah s kobasicom!

Šljapkajući plastičnim natikačama i škripeći točkićima na štapu s ljekovitom bocom, nije dala zaspati i plašila je svakoga tko se noću dizao na nuždu. Ostale bolesnice s kojima je dijelila sobu ubrzo se dogovoriše da nekako zaustave tu lutajuću ponoćnu avet i povrate nekadašnji mir. Najratobornija među njima, predložila je ćebovanje.

Iza ponoći po bolničkim hodnicima nema nikoga. Izvana čuje se samo udaljeno zavijanje sirene hitne pomoći na koje se, kao na kucanje sata, nitko ne osvrće. U bijeloj spavaćici i mršavim, gotovo prozirnim tijelom, Paula se vuče u mutnoj svjetlosti neonki. Tražeći dežurnu sestru da joj zamijeni bocu s tekućinom, skrenula je u sporedni hodnik. Teškom mukom odškrinuvši dvostruko pomična vrata, najednom se našla u društvu svojih cimerica. Nije bilo potrebno mnogo pa da shvati njihovu namjeru. Sjatile su se da je opkole, da joj presjeku svaku odstupnicu, da je zgrabe, prebiju i na licu mjesta utamane.

– Nama je dosta tvojih noćnih šetnji! – gledajući je u oči, istupi jedna.

S teškim pomičnim vratima za leđima te neispavanom i ratobornim ženama ispred sebe, Paula nije imala kamo. Držeći se metalne šipke i pogledavajući na obješenu bocu gdje su iščezavale posljednje kapi, pokušavala je stajati uspravno. Isto primijete i okupljene te polako krenuše prema teškim dvostrukim vratima.

– Umrijet ćeš noćas, makar od žeđi! – sijevajući očicama govorile su gurkajući je.

Paula pogleda prema dnu neonski zamliječenoga hodnika. Po zakonu o noćnim dežurstvima tamo bi trebala stajati dežurna sestra. Nije bilo nikoga.

– Pustite me! Ja vam nisam ništa napravila! – poviče.

Po napuštenom hodniku glas je zvučao slabo i ožednjelo.

– Mislila si nas zajebavati? – upita bolesnica približavajući se prema boci na štapu.

Vidjevši da joj se želi uskratiti i ono malo tekućine što je ostalo, Paula očajnički pokuša rastvoriti to namreškano more žena što se ispriječilo. Učinivši jedan sitni, gotovo neprimjetan korak naprijed podigla je oružje: metalni štap sa škripavim postoljem i sada već praznom bocom.

– Bježite odavde! – razdere se.

Za jadno, takvo izmoždeno stvorenje to bješe nesavladiv napor.

Prilikom pada, plastična cjevčica kojom se hranila povukla je slabašnu ruku i iglu zabodenu u venu. Trenutak kasnije, okružena razbijenim staklom, razbarušene kose i uništene spavaćice, ležala je u lokvi krvi proklinjući okupljene.

– Proklete prasice! Šta ste mi učinile!

Uznemirene onim što se dogodilo, žene se razbježaše ostavljajući Paulu samu da se pridigne i potraži pomoć.

* * *

Sutradan, tijekom telefonskog razgovora s mužem, neutješno je plakala.

– Čak i jutrošnje novine pišu o tome! – jecala je brišući suze.

Okončavši razgovor, razmazanu šminku sakrila je sunčanim naočalama te pozvala taksi. Stigavši u bolnicu, među bolesnicama njene kćeri nije bilo. Izluđujućih desetak minuta kasnije, pronašla ju je u nekom magazinu, izbi nalik samici, skvrčenu na krevetu, s krvavim zavojem na ruci.

– Molim te mama! Vodi me odavde! – pozdravi je Paula molećivo.

Bolno uzdahnuvši, majka sjede pored nje na krevet. Neko je vrijeme pogledavala po izbjegličkoj prostoriji. Kada je nekoliko trenutaka kasnije svratila pogled prema zavoju na ruci, činilo se da će opet zaplakati. Nekako se suzdrži i mirno reče:

– Nažalost, putovat ćemo!

Zatim, otvarajući današnje novine, pojasni.

– Jučer ti je u požaru nestala baka!

* * *

Vrativši se s požarišta Luj je ostatak dana proveo u konobi pušeći, žvačući suhe smokve i pijuckajući kvasinu razrijeđenu vodom. Izašao je se iz te mračne i obzidane zemlje tek predvečer, kada je sunce zapalo, i ne pojavljujući se pred ukućanima vratio u opožareno polje po još jedan gutljaj čiste, nerazrijeđene tuge. Na svadbi trudne rođakinje pojavio se među posljednjima, pijanog mjesečarskog hoda, smrdeći po zagoretini i s kamenom u ruci.

Dvadesetak sati kasnije, razmišljao je kako čovjek u četrdeset i drugoj godini više nije dovoljno mlad da onu spaljenu stvarnost južne padine nekako oživi i očišćen od bijesa promašena posla, krene ispočetka.

– Ako mi u međuvremenu ovakva beštija ne padne na glavu – mislio je gledajući u meteorit – ne znam kako ću hraniti familiju! Umjesto kiše, iz ove jebene fete neba mogu očekivati samo obično kamenje! Ali pobogu, šta da radim?

Blizu ponoći, Luja još uvijek gleda na praznu polovinu postelje. Instinktom otočanke, osjeti kako se dojučerašnji svijet raspolutio kao prerezana jabuka. Da bi spasila kuću od te svakako opasne i možda prelazne pošasti pustinjačkog noćenja ustala se, sišavši kratkim i zavojitim stepeništem u dnu nevelike prostorije pronašla je izgubljenog muža kako okružen starim časopisima sjedi na izokrenutoj kanti za modru galicu. Zanesen statistikom padalina na srednjem Mediteranu, Luj jedva primijeti da više nije sam. Tek kada je pomaknuo ukočeni vrat, ugledao je svoju ženu s izrazom pospanosti na licu i napetom stavu nezadovoljne amazonke. Skoro je prasnuo u smijeh, ali se nekako suzdržao čekajući da ova progovori.

– Koliko vidim, ti si u posljednje vrijeme odlučio da živiš sam! – reče Luja oštro.

– Mogao si mi o tome nešto više reći pred petnaest godina kada si me napumpao. Tada bih i ja imala o čemu promisliti!

Luj se nasmije.

– Luda ženo! Ti govoriš o prošlosti, ja upravo razmišljam da u Kolumbiji zasadim kokain, i to dvije plantaže, jednu za dan i jednu za noć i imam tri crne služavke da mi češu leđa i peru noge.

– Kakav te kokain spopao? – upita s nevjericom.

– Hoćeš da nam djeca rastu kao jebeni cvjećari?

– A šta bi ti htjela? – upita Luj sa svoje improvizirane katedre.

Iza ponoći, u prašnjavom podrumu, okružena starim novinama i pritiješnjenim srdelama, što god kaže, znala je: neće biti dovoljno!

– Radi šta hoćeš! – odgovori pospano uspinjući se stepeništem.

Sutradan, čisteći pitare s poharanim cvijećem i protiv svojih najdubljih nagona, vidjela je svaku pojedinost skorašnjih događaja. Posljednji put to joj se dogodilo na ovome istom mjestu, među napuštenim povijušama, kada je saznala za sudbinu svoga budućeg nećaka. Zbog ludosti trudne mladenke za rizičnim svadbama, toga dana skuhao se u leglu njezine pregrijane utrobe kao nesretni vrapčić u jajetu. Tek kada se nesuđena trudnica vratila iz bolnice s hitnog postupka kiretaže, Luja se prisjetila da je taj nesretni povratak već jednom proživjela, i to u sobi plačući za cvijećem, i da su je teški mirisi sasušenih latica podsjetili na usrane pelene. Međutim, ova posljednja vizija s vinogradskim kamenom iz konobe kao nesumnjivim predmetom obožavanja, također nije govorila ni o čemu dobrom. Zato je ostatak dana i večer provela kao u transu, ne razgovarajući mnogo.

* * *

Nesvjestan uzbuđenja koje mu predstoji, pomalo odsutno poigravajući se ostatkom izgrižene jabuke, Frano je sjedio sam za stolom. U tome trenutku još je mirisalo po jutrošnjem jelu i jučer ubranom voću koje od sparine naočigled pljesnjivi. Zovu je kuhinjom, jer je tamo stol s četiri maslinove stolice (na jednoj od njih Frane sjedi i igra se ostatkom izgrižene jabuke) i što na njenim zidovima vise vijenci sušenih paprika i bijelog luka. Frano uznemireno pogleda: na blještavoj ploči svjetla bila je nečija sjenka, tanka kao rez bisturijem. Njemu ostatak jabuke ispade iz ruke i otkotrlja se: vidio je ispruženu avetinjsku ruku i zavoj na njoj.

– Ja sam Paula – predstavi se.

Frano podiže pogled te susrete goleme i vlažne oči. Iznenadna gošća činila se iscrpljenom i nervoznom. Grizla je donju usnicu, a desnu ruku držala za leđima.

– Jesi li sama?

– Jesam! Zašto ne bih bila? – reče Paula nasmijavši se. Zatim, s istom maloprijašnjom hitnjom, upita.

– Znaš li čuvati tajnu?

Nervozno se igrajući ostacima u rukama Frano nije znao što bi rekao.

– U velikoj sam nevolji! – prizna.

– Kakvoj? – napet, upita Frane.

– Ne bih smjela biti ovdje! – odgovori Paula i potom siđe stepenicu niže, prema unutrašnjosti kuhinje.

– Nemamo mnogo vremena! – gotovo šapnu približavajući se.

Sada bez sunca koje ga je zasljepljivalo, mogao je vidjeti zatvorenički izmučeno lice s pjegama na obrazima i nosu.

– Šta želiš? – gotovo viknu, spreman da se peteljkom jabuke obrani od napada.

Paula nagnu glavu promatrajući ga pospano, pomičući kapke. Činila se nesigurna, kao da će svakog trenutka pasti.

– Nešto obično! – odgovori i beskrvnom rukom uhvati naslon stolice.

– Imate li vi u kući kakvu vagu? – reče Paula.

– Vagu, običnu. Makar i kuhinjsku!

* * *

– Nikada više ne smijem je pustiti da bude toliko dugo sama! – odlučila je one nedjelje ušavši u prognaničku izbu gradske bolnice.

– Nikada više! – pomisli, odagnjavajući čežnju za spaljenom majkom.

Četvrtog dana po dolasku, okružena pucketavim svijećama koje su grickale mrak i odjevena u crnu majicu kratkih rukava i crne lanene hlače, drhturila je na hladnoći samostanskog zdanja. Neispavana i iscrpljena proteklim danima, u tome trenutku nije razmišljala ni o čemu posebno. Zavjesa na prozorčiću konačno se podigne i nečije blijede ruke ponudiše olovku zataknutu među listovima papira. Ispisujući podatke o srodstvu s pokojnicom čiji je život nakon pada kanadera postao pijana otočka tragedija, prisjetila se i onih, već pomalo izblijedjelih godina provedenih u tužnoj kući na trgu. Posljednje noći na plaži, kao što čini svaka provincijalka prije odlaska u metropolu, u kratkoj hrvačkoj epizodi izgubila je nevinost s nekim golobradim albanskim galebom koji je prodrijevši u njenu nervozno stisnutu utrobu cijuknuo poput oprugom pričepljenog miša. Razmišljajući o tim vremenima krize i blage krvi, kao trgnuta iz sna i sa samostanskom temperaturom oko srca, sjetila se i svoje bolesne kćeri. Međutim, nisu sve vijesti bile tako loše.

Činilo se da posljednjih dana Paula proživljava emocije koje nisu vezane samo za hranu. Odmah po dolasku, u kupaonici se dokopala starih pocinčanih škara i surovošću čuvarice logora ostrigla svoju dugačku žarkobakrenu kosu. Preobrazba je bila kratka i zapanjujuća, njeno lice dobilo je nekakav izduženo tužni izraz domaćeg kunića. Zadovoljna promjenom istuširala se, a zatim, popivši veliku čašu narančinog soka, legla na krevet i počela čitati knjigu Veljka Barbierija o otoku Hvaru. Zapazila ju je odmah po silasku s trajekta, u izlogu pretrpane trafike, pomalo izgubljenu među ljetnim kuharicama i trivijalnim ljubavnim romanima Daše Drndić i od toga trenutka više je nije ispuštala. Umjesto modnih časopisa čita ozbiljnu povijesnu knjigu – činila se kao da je vraćena životu. Sljedećeg jutra, sa šeširom na glavi, gotovo prozirnom lanenom tunikom te bočicom vode i knjigom pod miškom, zavlačila se u pukotine napuštenog ljetnikovca u polju te obišla katedralu fotografirajući oltare.

Ispunivši formalnosti oko srodstva s pokojnicom i vraćajući papire u procjep na zidu, još jednom proživi te ohrabrujuće slike. Vrativši se kući, i dalje ne gubeći iz vida protekle događaje, nazove muža.

– Sigurna sam: Paula polako napreduje! – govorila je uzbuđeno.

– Zamisli, danas je sama u šetnji!

– U šetnji? – sumnjičavo upita muž s druge strane.

– Kakvoj vražjoj šetnji?

– Do bivše tvornice, s druge strane zaljeva! – pojasni ova.

– Sinoć je čitala o tome.

Otac šuti, razmišlja. Zatim upita.

– Ima li tamo usput neka trafika, nešto gdje se prodaju novine?

– Ne znam. Nisam nikada o tome zamišljala – odgovori.

– Samo nastavi, pratiti je! – reče muž strogim, opominjućim glasom.

– Karl Lagerfeld sljedeći tjedan putuje na Pret-a-porte!

– Ali, kakve to veze ima s nama? – upita, predosjećajući opasnost.

– Kako da nema! Sve novine pisat će o tome! – pojasni muž.

– Ali, šta mi imamo s tim? – bila je i dalje uporna. Činilo se da će od nastupajuće nervoze zdrobiti mobitel u ruci. Međutim, ženu u stanju kakvom je ona bila ništa nije moglo pripremiti za odgovor koji je uslijedio.

– Kako da ne! – odgovori suprug mirno s druge strane.

– Jer i ja krajem tjedna putujem u Pariz!

* * *

Na dan ukopa po ulicama i trgovima od domaćih nije bilo gotovo nikoga, samo rijetki zalutali turisti koje još nije uhvatila sunčanica. Tih nezaboravnih trenutaka iščezavajućeg kolovoza činilo se da majčica zemlja nezaustavljivo vrti prema tužnom početku i da će na kamenom trgu ispred balkona kuće – možda već oko podneva? – buknuti još jedan mediteranski vulkan i zajedno sa svojim lomačama, provalijama i nezdravim kiselim parama ponovo spojiti otok i nebo u onaj posljednji, pogubni zagrljaj. Da odagna turobne misli, prekrati vrijeme i smiri nervozu oko predstojećeg ukopa, da više ne razmišlja o onome što je razgovarala s mužem, odluči oprati suđe. Zbog nezdrava vremena, ukop s uobičajena dva sata pomaknut je prema kraju dana (uostalom kao i svadba prije neki dan), točnije u sedam sati, kada sunce zapadne i žive pokojnice otvaraju kapiju vrta sparušenih travki i teška hrastova vrata sa zatvorskom rezom na sredini.

Pola sata kasnije, s katedrale Sv. Stijepana gradu i svijetu odzvonilo je podne. Do ceremonije ukopa ostalo je još dosta, ali zbog vrućine koja je tukla snagom usijane tave i uznemirujuće snage zvona od kojih kao nakon potresa zacilikle oprane vilice i čaše, s narančinim sokom i cigaretom u ruci gleda prema praznom trgu.

– Gdje li se Paula zadržala?

Zabavljajući se beskorisnim detaljima i pogledavajući na završen posao, tada primijeti da među naslaganim suđem nedostaje tanjur, onaj koji je donijela iz prijestolnice – jednu davnu studentsku uspomenu na putovanje u Lisabon. Bio je plavkaste boje, s tvrđavom Belem u sredini i ratno oklopljenim, pomalo pospanim nosorozima po obodu koje je crtežom u olovci proslavio Dürer.

Iza zatvorenih škura kroz koje prodiru snajperi svjetlosti počivao je mrak Pauline sobe. Približivši se prozoru širom je otvorila prozore. Kao pred razvaljenom branom, slap svjetlosti pomiješan s vrućinom nagrnuo je u unutrašnjost i na dnu isušenog mraka otkrio stvari do maloprije potopljene zaboravom. Pazeći na ravnotežu u toj sunčanoj bujici, okrene se po sobi. Sve se činilo na mjestu ali – osjetio se nekakav miris. Težak miris koji je, nakon što je otvorila prozore, i dalje lebdio u zraku. Izašla je na balkon da provjeri ne smrdi li tamo neko zaboravljeno smeće. Kanta sa smećem bila je prazna. Vrativši se su sobu miris je još uvijek bio tu, ali tanjura nije bilo. Zatim pogleda ispod stola, u ormaru i iza noćnog stolića sa zelenkastom posudom za vodu. Niti tamo ga nije bilo.

– Pa gdje je onda?

Sagnuvši se, pronašla je tanjur pod krevetom i na njemu raspadnute komadiće salame i kruha. Od Dürerovih nosoroga nije se vidjelo gotovo ništa. Kao po lešini u raspadanju, po njima su gazile kolonije mrava.

– Moj Bože! – zacvili i okrenu glavu od teškog mirisa užegle salame.

S portugalskim tanjurom u ruci i vatrometnim podnevom izvana, postade joj jasno što se to posljednjih dana zapravo događa: opušteno grickanje sendviča na terasi, čitanje povijesnih knjiga i podnevna fotografiranja nije bio probuđen interes za povijest otoka ili vraćeni apetit. Niti ostrižena kosa nije bila nikakva preobrazba, već praktična potreba olakšanog znojenja. Zapravo, sve to, kao i ono zasljepljujuće svjetlo vani, navodilo je na zaključak pred kojim bi najbolje bilo zažmiriti: Nije Paula bila vraćena životu nego je bolest, u svojoj mahnitosti osvajanja preuzela novu, možda posljednju epizodu.

– Bože, hoće li ovo ikada završiti? – upita nemoćno ispustivši tanjur s uzvrzmanim životinjicama. Tanjur pade kako već padaju ispuštene drage stvari i razbi se u komadiće. A kada se sagnula da pokupi ostatke, vođena instinktom goniča odbjeglih robova, još jednom pogleda ispod kreveta. Nekoliko trenutaka kasnije, i dalje ne vjerujući onome što je pronašla, u rukama je držala plastičnu, možda već dvjema generacijama izgaženu kućnu vagu.

– Odakle sad ovo? – upitala se.

Kao da je popila toplo pivo, osjeti mučninu. Za to je bila dovoljna samo ta gotovo nestvarna prisutnost vage koju će zapamtiti cijeli život. Činilo se da će od vrtoglave boli završiti među razbijenim portugalskim tanjom, ali uhvativši malo daha i snagom koju je čuvala za današnji pogreb, bijesom razočaranog Mojsija ona podigne ruke i vagom, kao kamenim zakonima, tresnu o pod.

– Prokleta bila! – vikala je bijesno šutirajući razbijene komadiće.

Osjećajući se duševno i fizički polomljena kao da ju je udario Dürerov nosorog, razmišljala je što treba učiniti. Kleknuvši pred razbacane ostatke, među komadima polomljene plastike i sitnog metala ubrzo je pronašla dijelove mobitela koji je u biblijskom bijesu poletio s vagom. Umetnuvši ispalu bateriju sa strahom je pritisnula crvenu tipku. Nekoliko trenutaka kasnije aparatić oživi kratkim i veselim piskutanjem. U panici kao da je sustižu faraonove kočije, otvori pretinac s porukama i načrkavši nekoliko riječi pritiskom palca presudi progonitelju: send.

ljubavi požuri u pariz i nađi tu životinju

* * *

Našavši se u vrtu nekadašnje tvornice, Paula sjedne pokraj okljaštrenog zida u hladovinu. Ružičnjak je bio upropašten nebrigom, a na kamenom stolu u sredini vrta, tamo gdje su zaposlenice razmatale sendviče i pile kavu, ležale su razbijene boce piva okružene čikovima. Okrećući glavu od stola ljetnih orgija, Paula pođe u napuštenu tvornicu. Provukavši se između hrpica naslaganog kamenja i hirovitog raslinja, rukom je gurnula unutrašnja vrata. Razdrmane daske tužno zacviliše s oblačićima užarene prašine. Kada se prašina od otpale žbuke razišla, ona zađe u stratište iz nekog potonulog doba. Svjetla izvana bilo je dovoljno, ali više se nije osjećao morski miris i zrak bijaše ustajao i smrdljiv – pogotovo na otvorima gdje su nekada bili prozori, sada zasuti galebljim govnima. Nekoliko koraka dalje, tamo gdje su rezane tune i morske mačke, okačena na lancima kojima se ulov podizao kako bi krv iscurila u betonski bazen, visjela je sredozemna medvjedica. Da se prilikom transporta ne miče, kroz vrat i stražnje peraje imala je zakovane čavle koji su s okruglom metalnom glavicom izgledali pomalo nedužno. Paula primijeti i goleme mrlje nalik na katranske madeže te iznenada shvati oteklinu na trbuhu.

– Trudna ženka s požarišta! – poviče.

Viseći u polumraku napuštene tvornice, činilo se da će svakog časa pasti s lanaca i praćaknuti u krvavi bazen, nestati u mraku. Sudbina se više nije mogla zaustaviti.

Kao uzdah koji prethodi nepopravljivom razočaranju, prvi vjetrić u posljednjih nekoliko mjeseci liznuo je preko trudne ženke i ptičjih govana na prozorima. Potaknuta smradnim vjetrom, Paula postade svjesna užasa pred kojim se našla. Vrućina je ofuri kao kanta kipuće vode. Trčeći, nije znala kumo ide. Kao anestezirana, po nogama nije osjećala nisko bilje koje vrijeđa svako kretanje i u očima tisuće bliještećih strelica od kojih bi dijete oslijepilo. Niti gusti nasadi lavande kraj kojih je protrčala nisu iz nosnica mogle istisnuti smrad krepane medvjedice koji je udahnula.

Posut oštrim kamenjem, do prvih kuća ostao je kratki komad puta. Tada na raskrižju suhozida primijeti mladića s oborenim mačem. Nosa i spolovila nije imao, a onaj tko ga je u (predsmrtnoj) žurbi isklesao nije vodio računa o proporcijama. Kratka sjena mladićeva turobna tijela, više nego sama antička figura grobnog ukrasa, privuče Paulu. Malo zatim, negdje iz polja začula se ptica.

– Češljugar – pomisli Paula sjetivši se Barbierija, pjeva o smrti kada se oglasi prije mraka! I dalje u panici koja nije popuštala, ptica je podsjeti na današnji pogreb.

– Ne smijem zakasniti! – kao u sunčanici ponavljala je Paula stisnuta u sjeni napuštenog spomenika.

* * *

Kada je strašni Uluz-Alija, nekoć bijedni mornarčić Luca Galeni, prije bitke kod Lepanta napao Stari Grad, mornari i plaćenici provališe u tadašnju crkvu Sv. Vicencija, i u njemu najprije silovaše, a potom pobiše sve redovnice. Preživjela je jedino sestra Lucija, pustinjakinja picokara, više nikada ne kročivši u unutrašnjost samostana, mjesta neopisivog užasa. Današnji samostan Svete Klare izgrađen je na temeljima nekadašnjeg samostana, kada je priča o spašenoj monahinji već bila poznata. Temeljito je obnovljen mnogo kasnije, kada se činilo da je opasnost minula. Biskup iz Vicenze, Michael Priulij, u svojim nalazima vizitacije spominje i bivše sestre picokare, jednu zazidanu monahinju te četiri stroge klarise, buduće nasljednice silovanih sestara. Dirnute mukom preživjele Lucije, časne su po dolasku na otok uvele novinu koja će u Starom Gradu preživjeti više od četiri stoljeća. Kao uspomenu na provale Uluz-Alije i vatru koju je proširio gradom, postao je običaj da se tijela stradalih u požaru do ukopa čuvaju u samostanu.

– Malo ste uranili! – reče nadstojnica pokazujući na mučni obred pretovarivanja spaljene zemlje i kostiju odakle je dopirao oštar miris gašenog kreča.

– Strpite se još malo – nastavi, te sablasno kao što se i pojavila nestade u mraku.

Dirnuta grubim prizorom pretovara, okrene glavu kad se pojavi vjetrić, prvi u posljednjih mjeseci, pun znakova promjene, pretvoren u stidljivi propuh. Zašuštavši papirnatim ružama grobnog buketa u ruci, ugasio je maleno kandilo iznad oltara i pet pucketavih svijeća među kojima se prisjetila onog kratkotrajnog bola na plaži.

– Ovako počinje smak svijeta! – pomisli i sa šibicama krene prema svijećama.

Zvona iz pokrajnje kapelice udarala su kao luda remetivši prividan mir okolice. Napustivši samostan, tužna povorka uskoro nestade među labirintima suhozida u polju. Otprativši ih pogledom, nadstojnica samostana prekriži se i zatvorivši teška hrastova vrata stopi se s mrakom unutrašnjosti.

– Moram požuriti, blizu sam! – ležeći u sjeni grobnog spomenika hrabrila se Paula. Pokušala se pridići, ali od umora nije mogla. Nožice, iako tanke i lake, bile su od olova. Tada iz daljine začuje zvonce koje se ritmom sporog koraka približavalo.

– Već su krenuli! – pomisli u panici.

Sve bliže pjevanje molitve pratilo je zvonjenje zvončića i bolno udaranje bliskih zrikavaca. Kada je bilo već sasvim blizu, ona se pridiže. Na koljenima, kroz procjep na kamenoj ogradi, tada vidje raspjevanog fratra u skerletnoj dalmatici, tamni lakirani kovčeg i svoju majku kako mjesečarskog hoda ide za njime. Ne može je dozvati, glas joj je slab, daleko slabiji nego one noći u bolnici.

– Vode! Vode! – šaputala je stiskajući praznu plastičnu bočicu.

Kada je povorka stigla do groblja, raka je već bila iskopana. Svećenik promrmlja nešto o tuzi odlaska i nadi uskrsnuća, a zatim s nekoliko dragocjenih kapi mirisne vode mahnu po kovčegu i okupljenima. Dva Starograđanina konopima spustiše kovčeg i počeše sa zatrpavanjem. Nakon nekoliko lopata bačene zemlje, začula se grmljavina. Čuli su je oko otvorenog groba, Petra ispod mračnog Erota, Luja na prozoru kuće i Frane koji zaluđen jučerašnjom posjetom preskače obrok. Malo zatim, začulo se sitno lupkanje – kao da stotine nevidljivih bića izađoše iz pregrijane zemlje i potrčaše naokolo.

Zajedno sa prvim kišnim kapima, Paula primjećuje trag krvi na kamenu suhozida. Tražeći izvor, vidje da dolazi iz ozlijeđene ruke.

– Rana se ponovo otvorila! – s užasom pomisli i drugom rukom pokuša zaustaviti krvarenje. Zatim je pogledala prema obližnjim kućama.

– Do groblja je sada predaleko!

Kroz prozor dnevnog boravka, gledajući prema trgu i kući nasuprot, Luja više nije čula cilikanje pogrebnog zvončića, ali ubrzo primijeti jednu pokislu žabicu kako pridržavajući ruku nesigurnim korakom prelazi trg – činilo se da će pasti. Međutim, kao na modnoj pisti, ta manekenka u najboljoj formi najednom zastade i odlučnim hodom podignute glave pođe naprijed. Dok se kiša ubrzano pretvarala u monsunski pljusak, njena se arterija sve slabije praznila.

I te subote, možda gore od drugih, kao izgubljen u kokainskom vrtu obmane i s novinama u ruci, Luj i dalje ne odustaje od plemenitih crnkinja koje mu zadovoljavaju svaku potrebu. Ležeći na kauču i pogledavajući prema prozoru gdje je njegova žena kao opčinjena stajala, nije mu bilo jasno što se to vani događa.

– Šta je? – upita, skrenuvši misli sa srebrnog nakita na zglobovima robinjica.

– Ništa! – reče Luja. I dalje gledajući kroz prozor prema trijemu gdje je Paula maloprije prošla. Kao nekim čudom, od kiše i krvi koja je iskapala iz ruke nekadašnji grmovi naočigled su oživljavali.

– Pa reci, šta je? – bio je i dalje uporan Luj.

– Kažem ti, ništa! – ponovi nemoćna da u pljusku prepozna ono što je s metlom u rukama već jednom vidjela. A zatim pojasni, glasom običnim kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

– Pada kiša!

* * *

Novine u Parizu i sav relevantan svjetski tisak dugo je prepričavao nečuveni događaj na svečanom, stotom Pret–a–porteu, koji se održavao u nekadašnjem zdanju kardinala Richelia, a koji je, kako navode novine i pouzdani skandalozni izvori, pod sumnjivim okolnostima dražbe za stotinu milijuna franaka kupila slavna kuća Cristiana Diora. Niti danas nije jasno kako se moglo dogoditi da se među uzvanicama provuče jedna, modi sasvim nepoznata osoba katastrofalnog ukusa – a la Dean Goroe, s ozbiljnim izrazom lica i umjesto cvijeta, s mediteranskom dračom na reveru. Niti nadzorne kamere nisu primijetile ništa neobično, jer je nepoznati cijelo vrijeme bio znalački usredotočen na program aplaudirajući, te pozerski smješkajući se osljepljujućim bljeskovima foto-aparata koja bilježe svaki izlaz galopirajućih modela.

U najavljenoj pauzi, kada se piju pjenušci i hvale beluga kavijari, neznanac je promijenio raspoloženje i u nekoliko koraka (za koja se nikako ne može reći da pripadaju maloprije viđenim) približio se – Karlu Ottu Lagerfeldu.

– Vi ste prava svinja! – prodere se, podižući ruku.

Malo je reći da se u tome trenutku oklevetani nije snašao. Nije se snašao nitko iz osiguranja, niti od blisko okupljenih. I umjesto da vrisnu, pozovu pomoć ili odmah izvijeste o nečuvenoj drskosti, oni još jednom snažno zapljeskaše misleći da se program, u pauzi, zapravo nastavlja. Izluđen toplinom reflektora, bljeskanjem foto-aparata i gužvom, te pokošen aplauzima, zbunjeni napadač napravi nekoliko nesuvislih pokreta, a zatim onesviješten padne pred noge svoje maloprijašnje žrtve. Tek tada postade jasno kakva je tragedija nasreću izbjegnuta. U jednoj ruci bio mu je i dalje čvrsto stisnut neobičan kamen posut srebrnim pjegama, a u drugoj fotografija jedne nasmiješene mršavice. Pozirala je na terasi neke mediteranske kuće, imala je dugu jarkobakrenu kosu, a ruke široko raširene. Činilo se da će svakog časa poletjeti u blještavi ponor nad koji se nagnula.

Zašto umjetnica/umjetnik ne može biti član HDLU-a?

Ako je Sanja Iveković postavila pitanje “Zašto umjetnica/umjetnik ne može predstavljati državu-naciju” vrijeme je da se postavi pitanje “Zašto umjetnica/umjetnik ne može biti član HDLU-a”.

Ako umjetnik ne može predstavljati naciju-državu, kako može biti dio nacionalne-državne institucije, aktivni dio jednog državnog-nacionalnog birokratskog stroja?

Drugo je pitanje kako može biti dio institucije koja je uvijek služila oligarhijskim i ideološkim svjetonazorima trenutnog političkog vrha. Jer HDLU je nasljednik ULUH-a, institucije koje je željela 1955. g. zabraniti javni rad Radoslavu Putaru i Dimitriju Bašičeviću služeći kao poluga moći kulturne osovina Krleža* – Hegedušić koja je iz svojih svjetonazorno-ideoloških razloga branila puni prodor moderne u ovaj prostor **. Danas ta ista institucija, HDLU-u (djevojački ULUH), služi kao ideološka poluga postranzicijskih centara moći čiji je cilj nametanje kulturne hegemonije tradicionalističkog svjetonazora, koji između ostalog, negira zasade moderne na ovim prostorima.

Boreći se protiv ovogodišnje koncepcije Salona mladih pristaje se na lažno formiran sukob koji samo pojačava postojeću kulturnu hegemoniju.

Jedini način je stvaranje prostora slobode; izlaskom iz lažno formiranog sukoba čiji je ishod unaprijed poznat i na kraju izlaskom iz bilo kojeg birokratiziranog sistema povezanog sa Moći.

Jer tko je dao ekskluzivno pravo HDLU-u na umjetnost?

Svi oni koji pristaju na tu igru umjetnosti kao nacionalne igračke oligarhijskih centara moći koji lažno formiraju sukobe kao način prikrivanja jedinog izbora slobode. A to je izlazak iz birokratskog sustava koji ti centri Moći kontroliraju.

Zašto umjetnica/umjetnik ne može biti član HDLU-a?

Zašto umjetnica/umjetnik ne može biti član HAZU-a?

Dodajte svoje razloge.

Antonio Grgić
ponosni član nekoliko knjižnica
*

* interesantna je koincidencija da se Salon mladih ove godine otvara baš na rođendan Miroslava Krleže.
* * samo godinu dana ranije je Radovan Ivšić izbačen iz DHK-a jer se predugo družio sa nadrealistima u Parizu. Ivšić je bio svjetonazorski oponent Krleži, kao što je i Bašičević bio Hegedušiću.

https://www.facebook.com/Zasto.umjetnica.umjetnik.ne.moze.biti.clan.HDLUa
https://www.facebook.com/groups/685167334908071/

Da mu je neko rekao kako će dvadeset godina kasnije ležati u postelji, listati jednako toliko stare novine i misliti o glavi Rude Kisića, sasvim je sigurno da bi ga Daut Begler proglasio ludim. Ali, eto, dođe i to s vremenom, uvuče se u čovjeka pa ne možeš pošteno ni zaspati. Čas ponovo prođeš dvadeset godina stare događaje, čas proviriš na mjesec, što se kao uhoda šunja svodom, pa onda podigneš ruke iznad glave i ne znaš zapravo zbog čega ti san odbija poklopiti vjeđe. Ili možda znaš ali se iz nekog razloga ne usudiš sjećati. Sam si u prividnom mraku, a kad je tako, onda se čini da te čak i život zaobilazi. I ništa se opet ne bi promijenilo sve i da podigneš roletnu, pustiš mjesec da se ušunja u sobu, pa da se život nastavi i da se Bogom zakuneš kako nisu prošla ni dva treptaja oka a kamoli dvadeset godina kako si onda sjeo na voz, otkopčao gornje dugme na košulji i ugodio sve da zaspeš da bi se, nakon što jednom ponovo progledaš, sjurio ravno u roditeljski zagrljaj. Nisi ih vidio punih sedam mjeseci.

O tome misli Daut Begler, nakon što prouči dovu, prvo za roditelje, pa onda za Sevdu, a onda još hiljadu njih za sve mrtve duše i još toliko koliko mrtvih u ovoj noći ima. I koliko je potrebno proučiti dova dok konačno ne svane.

A sada, dok zuri u neon koji se direktno s neba provlači kroz onu šupljinu na roletni, ravno na njegov jastuk, Daut Begler ne može preko usana prevaliti ni jednu riječ. Niti mu je, iskreno, do toga. Čovjek se ponekad udalji i od sebe samog, pa kako ne bi od Boga a zebnja se uvuče u tijelo i ne bi je rastjerao ni pljesak iz Sevdinih dlanova da u njima ima još imalo života i da nekim slučajem proljetos nisu klonuli po prsima i otišli, skupa s njom, tamo, na bolji svijet. Isti onakav kakav se spominje još samo u bajkama.

***

Godine 1975. sjedio je u kupeu i među dlanovima gužvao kapu. Usput su kunjala uspavana predgrađa, s neba su padale sniježne krpe, a u vagonskim oknima zrcalila se tuga svojstvena čovjeku koji se osjeća samim na svijetu i ne zna zapravo kud bi sa sobom. Slovenije mu je više dovde došlo; ljudi hladni i bezosjećajni, stegnutih duša, puni podsmijeha za sve osim za navike kojima se sami povijaju. Tvrdi do te mjere, hej, da svako svoje piće plaća… A tu, po nekom ljudskom i nepisanom pravilu, prestaješ biti i čovjek i Slovenac. Jer, onoga kome sutjeske, kozare, i sve ostalo što uz to ide, znače taman onoliko koliko i stara zakrpa, niti možeš nazvati čovjekom niti Slovencom. Prije će biti da su to Švabe koji su se zaboravili u zbjegu, a onda im Maršal sakrio ključ od avlijskih vrata pa bi sad rado, samo da im može biti, preorali kaldrmu da do ključa dođu. Dobro, možda Švabe još nisu postali, ali su na pola puta da se i to desi. I džaba im vala da imaju još tri Prešerna kad uživati ne znaju; nit izlaze radnim danima, nit varaju žene. Makar ne onako, muški; bahato i javno, i što je najgore od svega; umjereno piju. A i kad ih prevari, pa se, eto, i to desi, rade to tiho i bez psovke. Gospodski. A jebeš onda taj ćeif. Ćeif u kojemu su ti i u najvećem pijanstvu sve na broju, i u kojemu među krvavim zubima nisi pronosao nijednu čašu, uštinuo pjevaljku za guzicu kad ti pored stola prođe i odmah potom najboljeg jarana raspalio preko zuba. E, upravo zbog tih i takvih Daut Begler je one noći prije dvadeset godina namjerno otkopčao ono dugme pod vratom i u dlanove zgužvao kapu. Tek zbog toga da odmjeri od šake do lakta prvome koji ga zbog toga opomene. I da se prisjeti starog dobrog običaja.

***

Opomenula ga je sasvim učtivo. Šušnule su najlon čarape kad su se negdje gore, dodirnula bedra, iz polutame je sjevnula niska bisernih zuba, on se kao malo prenuo, a onda je žena pogled vratila na novine. Jasno je mogao vidjetii kako je, dole, u njenom krilu, neki novinar zabilježio smrt Ive Andrića. Strašan gubitak – prošlo mu je kroz glavu. I nije joj odmjerio. Sklopio je oči, tek onoliko koliko je potrebno da u mislima poredaš sve naslove. Možda ne sve, ali sigurno one koje si do sad pročitao. Trajalo je kratko. Sudeći po tome, Daut Begler nije mnogo mario za knjige. Ili nije dovoljno. Ali mu je još uvijek u glavi, teška i nedohvatljiva, stajala ona davno pročitana rečenica kako smo svi mrtvi i kako se samo redom sahranjujemo. Ko zna, možda bi se on i uhvatio tih i takvih knjiga ali onda više ne bi bio Daut. Onda bi bio samo sanjar, danguba i besposličar u očima oca Abida. Hroničar jednog vremena oko kojega se ljudi nikada ne uspiju dogovoriti. Valjda je iz tih razloga, više da udovolji ocu, nego zbog sebe samog, i upisao Agronomiju, u roku položio sve ispite, i tako izbjegao mučne književne razgovore koji prijete da buknu u pravu svađu, i evo, četiri godine stariji od svih u klasi, položio zakletvu. Kad odsluži svoje, a to će biti za pet mjeseci, zamijeniće oca na imanju, obrezivati lozu komšijama i kalemiti trešnje kad za to dođe vrijeme, dok mu se konačno negdje ne otvori neko stalno i sigurnije mjesto.

***

Već će se nešto naći, rekla je, blijedo se osmjehnuvši, četrdeset pet minuta kasnije.

On nije rekao ništa. Samo je kroz prozor pustio u noć jedan sjetan pogled i pogužvanu kutiju od cigareta. Putovali su zajedno tek jedan školski čas, a njemu se činilo kao da se poznaju pola života. Činilo mu se kao da duljina njihovog poznanstva seže čak iz onih vremena kad su ljudi bili više ljudi a manje Slovenci. Nasmijao se toj misli poželjevši na tren da je negdje pribilježi. Nek se nađe. Ko zna, možda jednom bude sravnavao račune sa samim sobom, pa mu ta rečenica posluži kao uvod u nešto što neće znati ispričati.

(Možda bi na ovom mjestu trebalo napustiti priču. Pobjeći iz nje kao iz, na sprud nasukane lađe, i pustiti svakome na volju da je dovede do kraja. Biti sanjari. Isti onakvi kakav Daut Begler nikada nije uspio biti pa zbog toga uvijek kad se mjesec pretvori u gorostasa, niti može usnuti niti dovu potegnuti. Nego lista hejbet godina stare novine i pita se kako, pobogu, više duraju. Ko zna, možda bi još i uspio zakoračiti u san da se onda nije obreo u vozu koji je klaparao iz Velenja prema Mostaru, i da u polutami nisu šušnule najlonske čarape.

Možda bi uspio, a možda i ne bi. To zna samo Onaj gore što noćas po nebeskom svodu valja džinovsku loptu i koga Daut u svom strahu nije kadar zazvati. Mjesec je glava Rude Kisića i druge ne može biti.)

***

A onda se okrenuo na onu stranu do zida. U goblenskom ramu smijuljila se djevojka, a on se ponovo prisjetio one davne noći i pokreta kojim je žena odložila novine da bi u pundžu pokupila kosu. Molitvenim glasom, svojstvenim nenama u njegovom kraju kad djeci salijevaju stravinu, rekla je da putuje za Sarajevo, a on je razmišljao o tome kako se takve žene, s pamukom u glasu, rijetko rađaju. A kad se jednom i to desi, bude to samo zbog toga da im anđeli u krilu drijemaju. I ništa više. Rekla je da ide u posjet sinu, ali on je to prešutio. Čovjek je kulturan i dostojanstven samo onoliko koliko je u pravom trenutku spreman prešutjeti. Sve ostalo je višak. U svakoj priči. Valjda je tako i svakom životu. Samo je potonuo još dublje u sjedište i raskopčao sljedeće dugme na košulji. Izvadio dvije naranče iz torbe zaronivši u okeane njenih očiju i ugodio sve kako bi se što prije otisnuo u slatko bespuće drijemeži.

***

Tamo mi je sin, rekla je. Kod mojih roditelja.

Od muža sam se odavno rastavila. Nije išlo. Istina, trudili smo se. Više zbog malog nego zbog nas samih, a onda smo jedno jutro oboje shvatili kako nam se život pretvara u strpljivo podnošonje, jednostavno, u album lišen slika, uzdahnula je i zagledala se u njegovo izbrijano lice.

(Vozovi ne razdvajaju ljude. Naprotiv. Oni bude sjetu za ljepšim, minulim vremenima, golicaju maštu tu i tamo protkanu bludnim mislima. I povezuju međusobne strance. Da bi čovjek iz sebe rastjerao tugu, ne postoji ljepše mjesto za to, na ovom šepavom svijetu, od vagonske polutame. Još ako je kondukter neki uljudan čovjek pa te nutka rakijom, kao što je one noći bio Ramo Ljošaj, i ako te iz drijemeži budi glas Silvane Armenulić.)

Kako to da vas, vojnike, niko ne prati na ovim putovanjima?, odvažila se, nakon što je sa usana pobrisala i posljednji sloj karmina. Po novinama ispred njih pale su prve kore od naranče, a njemu se učinilo kako je kroz polusan uspio reći: A zašto bi nas pratilo?

Pa eto, onako. Mladi ste. Ponekad razuzdani. Znam priču o vojniku koji je, ima tome i više od deset godina, pošao na redovan dopust a da kuću nikada očima nije vidio. Biće da je iskočio iz vagona negdje u Šumadiji i još istu noć se spanđao s krčmaricom koja mu je za dva sata, koliko je san potrajao, stigla otkriti tek jednu dojku i uzeti sve osim života. Za ovo posljednje nije bilo vremena. Između njih se ispriječila teturava prilika njenog muža. Uspjeli su još u odrazu sječiva prepoznati vlastiti strah, a onda je na nož sunula krv i ništa se više nije vidjelo. Njoj je, pisale su novine kasnije, onako, mrtvoj, odrezalo i onu drugu dojku koju je, za šaku dinara, kanila pokazati vojniku. Osuđen je na dvadesetpet godina, a to opet nije ništa pred spoznajom da će tamo jedna majka do kraja života nositi crninu. Možda znate za tu priču?

Nije znao. Stiskao je u ruci džepni nožić i naranču i bio na pola puta da dohvati onaj kristalni trenutak buđenja. Iz susjednog kupea probijao se glas Silvane Armenulić i Bol boluje mlado momče, a on se naglo prenuo i u prvi mah pomislio kako će jednom, kad nesreća dovoljno sazre, od te novinske priče nastati sevdalinka. Svakoj muci je suđeno završiti u pjesmi. Uvijek bude tako. A onda mu je po prstima potekla krv i on je, iskočivši u stvarnost, ostao sleđen nad pogledom koji se zariva u njega. Trajalo je kratko. Taman onoliko koliko je potrebno da sav stid iz tijela jurne na lice i da naranča zastane u grlu. Okrenuo je glavu ustranu i glasno se nakašljao. Jedan je čovjek u gluhoj noći, uz glasnu psovku, mijenjao gumu na automobilu. Neka je žena cupkala uokolo i jasno se mogao vidjeti žar cigarete koji se osipa s njenih usana. A onda su oboje iščezli i Daut Begler ostao je sam, suočen sa ženinim tupim pogledom. Učinilo mu se da su se skoro poljubili ako se poljupcem može nazvati ono kad se dodirnu dvije drhtave kugle na koljenima.

***

Leži Daut Begler u pustinji svoje postelje dvadeset godina kasnije. Ako već ne može zaspati, mjesecu će lijepo okrenuti guzicu pa zirnuti još jednom u onaj ram na zidu. S goblena se još jednako smijulji djevojka. U ruci drži ibrik s vodom i gleda ravno u njegov strah. Kao da se i sama nečemu čudi. A on, jadan, ne zna zbog čega mu u misli dolazi sve ovo, iako je sve ugodio da zaspe. Napolju je tišina od koje trnu kosti, oko vlažnih gnijezda lutaju zbunjene ptice, a on razmišlja o Sevdi. O tome kako ju je proljetos posljednji put obljubio, evo, baš ovdje, na istom ovom krevetu, samo dan prije nego je pod lijevom dojkom napipala kliker. Kako je samo drhtala u njegovom naručju tu posljednju noć prije bolesti i kako je gorko zaplakala pred zoru. Kao da je znala da troše posljednju u životu. Istina, dočekaće oni još pregršt sličnih, ali to će biti tek obične, nijeme noći, pune slutnji i nabujalog straha. Nikad se nije mogla pomiriti s usudom da mu nije rodila dijete.

Najradije bi pljunula na sebe, znala bi reći kad bi je prigušio očaj. A on bi je još jače privio na prsa i govorio: Neka Sevdo, ne plači. Finog smo života mi zajedno prošli. Kad bolje razmisliš, ne znaš šta čovjeku teže pada; ili to što nemaš poroda, ili to da ga imaš pa da mu postaneš tuđin u životu. Ni čašu vode u bolesti da ti prinese. Zar ne vidiš, bona, da ovaj svijet u sigurnu propast ide. Rođeno te dijete više ne pozna. A Bog, gore, sve ugodio pa posmatra, pravi zabilješke i nije mu hitnja. Kad Mu se tefter popuni našim grijesima, sručiće odozgo zasluženu nam kaznu a tad će, bojim se, biti kasno popravljati, kako ljude, tako i navike.

Tad bi se kao malo primirila i trajalo bi tako sve dok se ne razdani i dok ne prsne kocka među prstima, pa je prva komšinica, (i uvijek to bude slučajno) preko srka kafe ne upita: A, je li, bogati Sevdo, kod tebe još ništa novo… Sljedeću noć sve bi ponovo bilo isto. Ženini jecaji i pljuskovi njegovih utjeha. Sada se više ništa ne čuje u kući Dauta Beglera. Ni utjehe ni jecaji. Ni ptičje naricanje u smrznutim krošnjama. Zanijemio život među hladnim zidinama i samo uspomene, ti krezubi podsjetnici na neko minulo i ljepše vrijeme, naviru iz svih predmeta.

Razbio se kliker na Sevdinoj dojci. Doktor Mihailo Papić dvaput klimnuo glavom pa ugrizao usnu. Nema joj lijeka. I nije kliker, Daute. Kancer je to. Zloćudni. A od njega se još niko izliječio nije. Sljedeća tri mjeseca činio je sve da ugodi ženi; trčkarao po kući, prokuhavao trave i miješao ih s medom. Uzalud. Kopnila je Sevda tu, na njegove oči, satima zagledana u isti onaj goblen na zidu. Prenula bi se tek da popije fildžan vode i da mu kroz jecaj ponovi: Najradije bi, Daute, pljunula na sebe. A on bi prilazio krevetu, jednako kao i ranije, zazvao još jednom Njegovo ime, i sa svakim novim zagrljajem postajao svjesniji skeleta kojeg privija uza se.

Ugasila se tiho. Bez najave. Bez ijedne prolivene suze. Proljeće je bujalo napolju i ptice su u olucima savijale nova gnijezda. Golim se okom moglo vidjeti kako tamo, u poljima, uzdasi vjetra rastjeruju behar uokolo i otkidaju maslačcima glave. Bio je dvanaesti dan aprila kad ju je spustio u mezar i potom se zaključao u svoju tugu. Šest dana nije izlazio iz kuće niti je kome otvarao vrata kad bi na njima jeknule šarke. Sljedećeg petka ušao je u džamiju, klanjao džumu i dao da se prouči hatma za Sevdu. Kasnije se ispitao sa džematlijama, i to više zbog reda nego što mu je istinski bilo do toga, pa gurnuo zasun na avlijskim vratima.

Od tad potiho vene. Sam sa svojim utvarama. Još bi se nekako mogao i nositi sa životom kad se niz planinu stušti mećava ili kad, odozdo, od Metkovića, naleti južina, pa u čovjeku razdrma sve kosti i oživi boljke za koje si vjerovao da si ih davno preležao. Tad se čovjek nekako zadevera oko sebe pa nema vremena prekopavati po sjećanjima. Ali kad zanoća, pa na nebo čučne mjesec kao sad što je čučnuo, težak kao prijetnja i blijed poput smrti, Daut Begler zakapija sve prozore pa stane krajičkom oka zuriti kroz onu rupu u roleti. Baš kao da očekuje da mu se voz iz one noći svakog trena nakašlje u dvorištu, a s njim da ožive i nova sjećanja. Mjesec je uhoda i druge ne može biti.

***

Više kroz šalu, ali, ipak, glasom koji ostavlja prostora da mu se povjeruje, rekla je kako je možda ona ta koja ga noćas prati. On se zblahnuo na te riječi, po instinktu stao popravljati uniformu i već u sljedećem trenu odbacio od sebe takvu mogućnost. Pa, žena je pobogu. Uz to još i lijepa. A kao takvoj joj je od Boga dato da anđele u krilu nina a ne da uhodi golobrade mladiće, mislio je, otvarajući novu kutiju cigareta. I šta ima od toga sve i da jest tako. A onda mu je u pamet došla, ni sam ne zna otkud ni kako, ona žena muškog imena. Ista ona što je bila, i to je negdje pročitao, (prije nego što je otac prepoznao dangubu u njemu) kurtizana i cirkuska plesačica, ne odveć lijepa, i da se, ako je dobro upamtio zvala Mata Hari. Ili tako nekako. I ništa više nije znao. Ili mu u pamet nije moglo stati. Rekao je nešto tek da odbaci misao što mu je u hipu jurnula kroz glavu. Biće da su te riječi prsnule u polutami, jače i ozbiljnije nego što im je bila namjera. Jer šutnja je opet potrajala dovoljno dugo da na lice zasjedne stid i da se jedan pogled iskrade u noć. Napolju nije bilo nikoga ko bi psovao oko automobilske gume niti su sa ženskih usana u noć prsnuli žišci. Kad se okrenuo, jasno je vidio navalu očaja što buja u njenim očima i učinilo mu se kako će se svakog trena prosuti ravno u njegovo krilo.

Ako se očima može izmjeriti dubina tuge, onda su oči ove žene jama dublja i od Kovačićeve, pomislio je i usnama prinio cigaretu.

***

Fiksirala ga je očima još časak dva, a onda je spustila pogled u krilo, kao dijete koje se odjednom nečega postidi, i rekla kako je nekada bila uzoran sportaš. Pregršt medalja u vitrini. I još ih čuva. Dva puta za redom prvakinja u karateu i još dva puta su joj, samo za poen, umakle sljedeće dvije. Ali ona je tražila izazov. Opasnost. Ona je željela vidjeti sve a nju da ne vidi niko. Ali ženski agenti, biće, nisu bili u modi. Odbili su je zbog krhke građe, mada je ona sumnjala u isto. Kasnije je završila pravo, dvije godine tražila posao, a potom se udala, rodila dijete, prošla kroz pakao pobačaja godinu potom, sljedeće dvije borila se s depresijom i konačno jednog jutra u ogledalu vidjela kako joj se lice mreška prvim borama.

A onda su se, tih godina, počele dešavati čudne stvari, množiti nevolje. Ljudi su zemlju napuštali smišljajući valjanu psovku i potom se vraćali nazad. Ali ne u mercedesima kao na filmu, nego u metalnim sanducima, sa istom onom psovkom, već izrečenom, koju je, eto, neko nepoznat, odjednom ugasio. Pokopavani su onako kao što se ukopaje svaka sramota – bez najave i velikih riječi. Nije se iznenadila kad joj je pokucalo na vrata i reklo; Njemačka. Tamo ćeš, biva, vidjeti sve, a od tebe ovisi, da li će taj neko vidjeti tebe. Znala je da je to taj trenutak. Njen trenutak. Ali je znala i to kako je u njoj iskopnila svaka želja za izazovom. Kamere su po svijetu još uvijek pratile Tita i bilježile njegove bezbrižne osmijehe, ali kad bi se malo dublje zadubio u njih, jasno si mu u očima mogao vidjeti odlučnost. Rekli su joj da će se ubuduće, dok je na zadatku, zvati Olga Firc, a kasnije, kad sve prođe, neka bude Semha Delić koliko hoće i koliko je i ranije bila. I da ne priča puno s tim svijetom. Da se ne vraća putem kojim je jutros prošla i eto, da pazi na sebe. Gore ju je dočekao tek januarski leden zagrljaj, i istim vremenskim prilikama slični ljudi. Ozbiljni i blijedi, pa je njeno iznenađenje nadmašilo sva očekivanja onoga trena kad joj se nasmijalo jedno brkato i rumeno lice. Lice čovjeka za čiju si pojavu posve siguran kako si je negdje već imao priliku vidjeti. Novac mu nije bio potreban, ali je ipak pristao za simboličnu naknadu iznajmiti joj jednu sobu gore. Zvao se Rudolf i bio duša od čovjeka. Pazio je na nju i ljepše i nježnije nego Ekrem u prvoj godini braka. Onih sljedećih skoro da se i nije sjećala, što zbog pobačaja, što zbog depresije i uopće nije potonula u očaj kad joj je jednog jutra spustio ruku na rame i pokajnički rekao kako se život mora nastaviti i da on ima drugu. Istim taksijem kojim su se svakodnevno vozili na posao, jurnuli su kroz raskvašene sarajevske ulice. Zoran Kosta im se kao i svakog jutra nasmijao u retrovizor, upitao za malog i prokomentirao Željinih 0:0 ne sluteći da će njih dvoje za pola sata potpisati papire za razvod i zauvijek, kao od ružne uspomene, jedno drugom nestati iz života.

Bio je udovac. Bez djece i ikoga svoga u Berlinu. Već trinaest godina tu je pod najam držao motel. I sad bi da ga nije lani, nakon silnih peripetija, vratilo ovamo. Kuhao je samo ovdašnja, domaća jela. A kad je tako, onda među stotinama sličnih prepoznaš baš onaj sto za kojim sjedi naš čovjek. Jer samo naš svijet mljacka dok jede. A kako se zove kad mljackaju četvorica u isto vrijeme, e, to, vidiš, nije znala. Sjedala bi za susjedi sto, po mogućnosti u polutamu, Rudolf bi uredno primio narudžbu pa nestao iza paravana i dok dogori cigareta među prstima već bi se vraćao, nekako, sav stopljen u osmijeh.

Od hrane bi uzimala tek onoliko da bi samu sebe uvjerila kako nikome nije upala u oko, i trudila se čuti šta taj polusvijet, preko zalogaja priča. Jer, sad će, nakon što Rudolf sa stola podigne prazne tanjire, krenuti opijanje i priča zbog koje je ona tu i zbog koje se Stari u Jugoslaviji mršti. Uvijek je tako; nema priče dok je ne podjari alkohol. I dok čaše ne polete iznad glava. Tad možeš odložiti pribor za jelo, ispod stola popraviti suknju, polako uključiti mikrofon i niko te zbog toga neće ni pogledati. Osim onoga koji se protegao s namjerom da dohvati upaljač, (a uvijek je taj najpijaniji među istim) pa zagledan odozdo, iz delirijumske perspektive, među ženskim nogama, vidi čuda, prepoznao ono nešto. E, takav će te uvijek prvi razotkriti, u eter viknuti jednu glasnu psovku, potom se skljokati nazad u stolicu i upitno pogledati Rudolfa. A Rudolf ko Rudolf, prvo se začudio, s lica mu je skliznuo osmijeh, zatim se pretvorio u tihu prijetnju, a onda je udario šakom o drvenu plohu šanka i odbio pustiti pjesmu koju je neko, sa izraženim sentimentom, maloprije naručio, jer se, eto, sjetio da se se dole neće vratiti. Makar ne dok je Maršal živ i namrgođen. Živci dođu do pucanja i nije ti lakše ni kad oznojenim prstima pomiluješ cijev. Gledaš Rudolfa kako bez riječi stoji iza šanka, kafana umire u muku, što od straha, što od iščekivanja što se poput satare klati među ukočenim pogledima. Šutnju remeti tek jedan pijani uzdah i zuj muhe u bijegu, a onda vidiš kako ona trojica ustaju od stola i pijanca odvlače u noć. Hvala zemljak. I drugi put razmisli koga puštaš u kafanu. A on samo odmahne rukom, po navici zasuče rukave i vikne za njima: Marš napolje, bagro. Za vas su ova vrata od večeras zatvorena, a njoj je prošlo kroz glavu kako to može biti; Rudolf, pa još zemljak. Svašta.

Tu noć ostali su do pred jutro sjediti u Zemunu. Ona mu je priznala zbog čega je došla ovamo, a on je cijelu noć, kao da je to posve normalno, uljudno klimao glavom. A onda je, negdje pred svitanje, pustio svojim prstima da pređu preko stola. Nije povukla ruku kad su u njegove oznojene šake stali njeni drhtavi dlanovi, niti je uspjela progutati knedlu koja je nadirala, odozdo, iz utrobe, spremna da svaki čas prsne u vulkan koji će eruptirati na njegovom ramenu. I više se nije mogla sjetiti koliko je plakala ni kad je prestalo. Probudila se oko podneva. Krevet je još mirisao po toplini njegovog tijela, a njoj se učinilo, onako bunovnoj, kako prvi put u životu, sa svakim novim uzdahom, postaje svjesnija tog osjećaja sreće pred kojim je godinama uzmicala. Na natkasni pored kreveta stajala je čaša iscijeđene naranče i mali drveni ram iz kojeg se osmjehivalo lice u koje se polako zaljubljivala.

***

Pred zoru se iskrao iz kreveta , poljubio njeno čelo i spustio se dole. Na poprište svojih sjećanja. Nevoljko se provlačeći između stolova, prstima je povlačio rubove stolnjaka, napravio espreso i započeo novi dan misleći na onaj netom završeni. Jedna ga žena gore čeka. Još udiše mirise njenog tijela. I nema razloga ne biti sretan. Prvi put nakon trinaest godina osjetio je kako se otapa ledenica u njemu i prvi put nakon silnog vremena uživao u čarima ženskog tijela. Ali je znao kako je noćas bio dalek. Smušen. Nalik na trapavi pokret Slavka Tomasova, koji će svakog časa otvoriti vrata, na brzinu i bez riječi pojesti omlet i potom odjuriti kroz sivo jutro, ravno za strug u obližnjoj tvornici alata. Za njim će odmah ući i Elida, starica s kojom se uvijek časak dva, zadrži u prijatnom ćaskanju. Ona će popiti čašu kuhanog vina, platiti još jednu za kasnije, pa ponovo za povodac uzeti pudlicu i odšepesati u obližnji hipermarket kako bi svom starom Ditmaru donijela svježu štampu i dvije vekne hljeba. A onda dva sata u Zemun niko neće ući, a njemu će ostati dovoljno vremena da u miru još jednom prođe kroz onu provaliju duboku trinaest godina, kroz onu noć zbog koje se sad potpisuje kao Rudolf a ne Rudo, kako se stari Tadija Kisić izjasnio a pop Dimitrije prije četrdeset godina prekrstio. Sve to on zna, a ipak se u ta dva sata, svaki put iznova prepusti toj stihiji koja ga guši, hvata za vrat i povlači tamo odakle je jednom zauvijek pobjegao. Onu noć (kroz koju, već trinaest godina prolazi između dvije Elidine posjete), igrao je karte u Dva Jelena, i jednim uhom hvatao spikera. S centra su, tamo, u dalekom Čileu, polazili Čehoslovaci i Naši, a njega je već od prvog djeljenja luđački krenula karta. Jedna je ruka smjenjivala drugu i on je sa svakom izbačenom kartom bivao sve pijaniji. Do kraja prvog poluvremena pred njim je stajala cijela boca rakije, a do sljedećeg huka s tribina, Danilo je na sto spustio još jednu. Da ne ustaje kasnije. A Rudi Kisiću je prolazilo kroz glavu kako će sutra osvanuti novi dan, dan u kojemu će s teškim mamurlukom, ali ipak trijezan, morati stati pred Milicu tražeći hiljadu razloga da se pred njom opravda, potpuno svjestan da će sa svakom novom riječju, mogućnost da se to desi, postajati bezizlaznija. Jer Milici se ne laže. A on to, iskreno, niti može, niti zna. Zato se cijelog života i povija svakoj njenoj želji, prelazi preko uvreda, sviknut na grdnje i teške riječi, konačno se udaljivši od muškarca u sebi onoga jutra kada je nemoćno digao ruke i odustao od svega prepustivši joj Fenjer, tu od, pokojnog mu oca, stečenu krčmu, računajući valjda da će tako suzbiti u njoj taj poriv za naopakim. Taj poriv koji ga izvrgava podsmijesima, evo, od prvog dana kako je kročio u taj brak.

A onda je Jerković zabio za Plave. Neko je iz mraka Čehoslovacima opsovao majku, a Rudo Kisić je zaboravio na sve svoje tuge i sve Miličine nevjere. Probuđen iz prvog pijanstva čuo je samo neke daleke šumove koji su dolazili iz daljine. Utakmica je završavala. S čileanskih tribina spremao se još jedan strašan huk, na mrvu sira spuštala se muha, a za stolom je sjedio samo Danilo, okružen praznim čašama i glasno uzdisao: Jebaji ga, nije bilo sreće. Rudo je kimnuo glavom, sa stola pokupio karte i stuštio se u noć.

Pred kućom nije bilo svjetla. U krčmi također. Fenjer pred vratima ljuljao se utrnut pa je s oprezom posegnuo za nož. Jedno vrijeme je zapamtilo kako su noći u tom kraju znale biti surove. Druga je stvar da li će to u nekom drugom biti i zapisano. Odjednom mu se izbistrilo pred očima i on je u vlastitu krčmu ušao tiho, kao nezvan gost u nepoznatu priču. Milica je ležala na podu. S mjesta gdje joj je, koliko jutros, počivala dojka, u tankim mlazevima, šikljala je krv. Slijevala se ravno u šaku nepoznatog mladića. Oči su joj bile otvorene. Činilo mu se kao da gleda ravno u njegov strah i kao da se sva srdžba iz njih penje ravno na njegovo lice. Mladić je, sjećao se Rudo, na sebi imao do pola razodjenutu uniformu i rupu u stomaku. U mrtvoj pesnici, još uvijek je, kao da će se sad odbraniti, stiskao ručno izrađen nož. I komad ženine dojke. Bljesnuo je kao opomena u toj hladnoj noći, i Rudo Kisić je u njemu prepoznao svu količinu straha koji mu je sledio žile. Prekrstio se tri puta, pokrio Milicu komadom rasparane pregače, i prešavši preko polomljenog stakla, bezglavo jurnuo u noć. Dobro je znao da će tamo, među hladne zatvorske zidine, čim svane, čuvari ubaciti jedno prozirno ćebe. Njegovo ćebe. Znao je to. Zbog toga je trčao cijelu noć, neko je, činilo mu se, iz mraka, Čehoslovacima psovao majku, neko je bogme, spomenuo i njegovu, a on nije imao vremena stati i pogledati u svoje strahove.

Nakon petnaest dana dokopao se Austrije, tu se konačno okrenuo, razlistio novine i shvatio da još uvijek negdje u daljini, neko traga za njegovim imenom. Sumnja je pala na njega. Osuđen je na dvadesetpet godina. Ali to je već bila druga priča. Priča koja se Rude Kisića više nije ticala. Kasnije je prešao ovamo, u Berlin, povezao se s ljudima koji su već imali priliku drhtati pod tankim zatvorskim ćebadima, pa se sad merače kad Starom opsuju oca bezobraznog. Istim onima koji su mu udesili papire dodavši mu uz ime ono lf, eto, tek toliko da se ne udalji previše od sebe.

***

Sjedi Rudo Kisić u šezdeset kvadrata Zemuna. Na zidu izbija osam sati. Prošla su ona dva u kojima se svakodnevno sunovraća u prošlost, pa se, poput grogiranog boksera, lagano pridiže sa stolice i pogleduje na vrata. Kafu je već popio. Sad će se baka Elida vratiti s veknama i štampom za svog Ditmara, popiti i drugu čašu vina i život će napokon postati lijep. Još samo da nekako uvede reda u Zemun. Možda čak da mu promijeni ime. Da ga nazove onako kao što je red da se jedan motel zove – jednostavno Fenjer, i tako odbije lomljave, i uopšte, da se neosjetno udalji od tih ljudi zbog kojih ne može ranije zatvoriti pa izaći gore i sa Olgom ponovo proći kroz ono što je prije trinaest godina sahranio u sebi. Ta pomisao natjerala mu je osmijeh na lice pa se pomalo postidio kad mu je u nosnicama zamirisao hljeb, a u dovratak stala pogurena Elidina prilika.

***

Sreća traje koliko i dužina jedne pjesme. Nisi pošteno ni uzdahnuo, a već joj se nazire kraj. Njihova sreća trajala je tek jedan uzdah duže. Uzdah dovoljan da u njemu zaboraviš na svrhu svoga boravka u stranoj, vječitim januarom okovanoj zemlji, i da s vremenom u suknje prestaneš tiskati mikrofon. Nakon šetnji smrznutrim berlinskim ulicama, i čaja u Zemunu, Olga bi odlazila gore i čekala njega. A on bi je ispraćao osmijehom, potpuno svjestan kako se polako otapa onaj Sibir u njemu i pretvara ga u nježnog ljubavnika. Kako se ponovo približava muškarcu u sebi, i sve više uzmiče od društva. Skoro da je zaboravio na svoja sunovraćanja u prošlost pa je u razmacima između dva Elidina dolaska, sanjario samo o onome kroz što je sve sinoć sa Olgom prošao.

Dva mjeseca kasnije ležala je u postelji i prstima gužvala rubove čaršafa. Dole, u prizemlju, žamor je preglasavao muziku. U jednom trenutku učinilo joj se kako je negdje prsnulo staklo. Mnogo stakla, kao da razbiješ izlog na hipermarketu. Na satu su izdisali posljednji subotnji minuti, a Olga je mislila o tome kako ljudi vikendom sebi daju oduška, pa se bespotrebno dave u alkoholu, jedu hranu koju ne stignu ovim danima. A onda u potpunom pijanstvu razbijaju izloge hipermarketa. Na ekranu se prikazivala nekakva besmislena emisija, tek da ispuni programsku šemu. Ugasila je televizor i otišla do prozora. Grad je zasipala kiša i činilo se kako pod blještećim automobilskim farovima ulicama pljušte sami kristali. Mislila je o svom životu, o tome da li je Ekrem bio pravi izbor i kako će mali podnijeti kad mu kaže da ju je Rudo, jedan fini čiko u Njemačkoj, eto, zaprosio. A onda se zvono na vratima oglasilo jednom, odmah potom drugi put i trajalo je mnogo duže, kao da se neko naslonio na prekidač, a Olga Firc se u prvi mah nasmijala. Rudo je običavao tako zvoniti kad bi ga prevarilo pa, umjesto jednog, popije i drugi bokal vina i tako se približi onima od kojih se svojski trudi pobjeći. Nije se ljutila kad bi ga vidjela takvog. Samo bi je nasmijavao taj njegov njemački kojim bi je prosio kad bi stao u dovratak, a opet toliko ponizan da mu se na licu jasno gužvalo kajanje. Gurnula je zasun i otvorila vrata. Umjesto Rude, pred sobom je ugledala tri muške prilike. Iste one kojima su zauvijek bila zatvorena vrata Zemuna. Ili je ona mislila da je bilo zauvijek. Izvinjavali su se. Jer noć je i oni žale što su morali doći ovako kasno, nasmijao se jedan od njih i pred nju spustio kartonski paket. Zatim je vrhovima prstiju dodirnuo obod šešira, a onda su sva trojica nestala u mraku.

***

Ostalog se nije željela sjećati. Gurnula je ruku u torbu i ispred sebe spustila novine, a potom su riječi prigušili jecaji i tuga iz njenih očiju konačno se prosula u krilo Dauta Beglera. Silvana Armenulić još jednom je otpjevala Bol boluje mlado momče, a onda je Ramo Ljošaj ugasio tranzistor i u grlo sasuo ostatak rakije. Zatim je rukavom obrisao usne i pogledao u nadolazeću zoru. Sasvim je sigurno da je u tom pogledu iščezlo i najmanje sjećanje na put s jednog, na drugi kraj svijeta. Voz je probijao tijesto ispred sebe i već su se nazirali prvi obrisi grada. U krilu mladog vojnika jecala je žena, a on je preko ramena, krajičkom oka, uspio dohvatiti konac priče.

Neke stare, dobrano požutjele novine, na zadnjim stranama, pod naslovom Bizarno, pisale su o jednom dalekom ubistvu. Ubistvu koje se više nikoga nije ticalo. U njemačkom gradu Berlinu pronađena je odrubljena ljudska glava. I ništa više nije napisano osim da je istraga u toku. Na sljedećoj stranici pisalo je kako je jučer odigrano redovno fudbalsko kolo, te da će do subote biti izuzetno hladno vrijeme, a onda je voz stao i Daut Begler je pogledao kroz prozor. Vidio je tamo, na peronu, dva mršava zagrljaja u koja je kanio pohrliti na početku priče. A onda se polako pridigao i još jednom pogledao Olgu Firc. Pustio je svoju ruku da počiva na njenim ramenima još časak dva, a onda je shvatio da iz vagonske polutame mora izaći tiho, kao uhoda. Bez ijedne izgovorene riječi. Jer čovjek je dostojanstven samo onoliko koliko je u pravom trenutku spreman prešutjeti. Sve ostalo je višak. U svakoj priči. U svakom životu.

Gledam video na you tube-u:
izraelski avion u niskom letu ispušta smrt na ulice Gaze.
nedugo zatim, vatrogasac s protivpožarnim
aparatom juriša na zapaljenu zgradu: u njoj ne gori samo nečiji dom;
u njoj gori svijet sa svojom iracionalnom pravdom.

razmišljam otprilike ovako:
precizan i sveobuhvatan odgovor na pitanje
zašto bi nekome smetao nečiji dom vjerovatno
ne postoji, baš kao što ne postoji ni potpun odgovor
na pitanje zašto ljudi uopće ratuju.
ali, to nipošto ne znači da su ta pitanja besmislena.
naprotiv, ona su dokaz da smo, bez obzira na sve, još uvijek ljudi.

dakle, zašto izraelski avion bombarduje Gazu?
zašto vatrogasac nema profesionalno vatrogasno vozilo
i vatrogasno crijevo?
zašto je pravda iracionalna?

zašto
zašto
ZAŠTO

Ispod brda Gat sjedim za klimavim stolom
s domaćinom koji me ne pita jesam li
za jednu šljivu, nego mi toči, iako je tek devet ujutro.
Sitna dječica znatiželjna su za sve, a domaćin samo
zbog toga što neko čak iz bosanskih gudura ipak ima
nekog razloga doći i popeti se na Gat,
jedinu guduru u njegovom kraju,
domaćica muške nepoznate rijetko viđa, ima u njenom oku
toliko toga da ni u Noinu arku ne bi stalo.

Mnogo ih je oko mene, a ipak sam sâm i razmišljam,
ko bi ga znao zašto, o tome da li bi iko ikad
čuo za Ksantipu da nije bila Sokratova žena,
što li bi rekao da vidi kako ga danas zbog nje,
praveći sprdnju, olajavaju na internetu,
bi li na forumima pisao komentare pod tuđim nickovima
i bih li se s njim, nakon što bi i on popio
jednu domaću šljivu,
uopće smio zaputiti na brdo Gat.

Пошто се након безбројних неуспјелих
Или тек половично остварених подухвата
Тоталног и коначног смака свијета,
Доспјело у прилично компромитујућу,
Готово безизлазну ситуацију,
Данашњи су планери и извођачи,
Са својим врхунским стручњацима
Развили и до танчина усавршили програм
Свакодневног непримјетног смака свијета –
Све у тој представи тече ко подмазано.

Нико смак свијета не узима озбиљно
Јер никог не потреса снагом пријетње
Моћних богова дрхтавим вјерницима,
Хитлерове оралне грмљаве поданицима.

О смаку свијета нико и не говори,
Сем на смрт осуђених и бомбаша-самоубица,
Но и они то себи у њедра шапћу.

Тако овај свијет, иако у чудовишном
Агрегатном стању перманентног смакнућа,
Које је постало пробављиво и прихватљиво,
И даље постоји – разиграна представа
С ангажманом добро плаћених глумаца
И војно-технички супериорних режисера.

Елем, класични је смак свијета пропао.
Но још има оних што чврсто вјерују
Да је само одложен до космичког потреса
У којем ће праведна пресуда пасти
И на циркус се спустити завјеса.

Životoplov Alberta Einsteina

*

UDALJENI PARALELIZAM — MANIFESTNA SHIZOFRENIJA

1928. GODINA

U Nizozemskoj mu, 4. veljače, umire prijatelj, znanstveni suradnik, začetnik specijalne teorije relativnosti i veliki poklonik njegova djela, Hendrik Antoon Lorentz. Nad otvorenim grobom Einstein je izgovorio posljednje slovo dragom i cijenjenom prijatelju: “On je oblikovao svoj život poput skupocjenog umjetničkog djela do najsitnijih detalja. Nikad mu nije zakazala dobrota i velikodušnost, njegov osjećaj za pravičnost, povezan sa sigurnim intuitivnim razumijevanjem ljudi i ljudskih odnosa. To ga je uvijek činilo vođom, gdje god da je djelovao. Svi su ga rado slijedili, jer su osjećali da on nikada nije želio nad drugim zavladati već uvijek biti na usluzi. Njegovo djelu i uzor i dalje će živjeti kao nadahnuće i blagoslov mnogim naraštajima.”

Polovicom ožujka predaje kratki kolegij Razvoj osnovnih pojmova fizike na ranije dogovorenom međunarodnom visokoškolskom tečaju, Hochschule, u švicarskim lječilištima Davosu i Zuozu, gdje iznenada zbog iscrpljenosti i naprezanja kolabira uz osrednji srčani udar (dan ranije bio je na stručnom vještačenju u sporu između Simensa i AEG-a u Lepzigu). U Zuozu prvu pomoć mu daje ubrzo pristigli prijatelj Zangger i otprema ga najprije u svoju bolnicu u Zürichu (u pratnji Else), zatim za Berlin gdje ga preuzima drugi prijatelj, liječnik. Ozbiljne srčane tegobe (upala srčanih mišića i zalizaka, perikarditis) natjerale su ga najprije mjesec u postelju, a zatim na strogu dijetu (neslanu laganu prehranu uz diuretike) i nekoliko mjeseci odmaranja i mirovanja na Baltičkoj obali, u mjestašcu Scharbeutz pokraj Lübecka (fizički i seksualno onemoćao nije bio u stanju odjedriti na otočić Hiddensee). Dakako, o prekidu pušenja na preporuku hedonističkog prijatelja i nekonvencionalna liječnika Janosa Plescha (1878-1957), po mišljenju većine priznatih, konvencionalnih berlinskih liječnika (u koje Einstein, bez obzira ne reputaciju, nije imao povjerenja), najobičnijeg šarlatana, jer svoje metode liječenja i terapije temelji uglavnom na narodnoj medicini, iako je Plesch (mađarsko židovske krvi) objavio niz, za ono doba, naprednih i originalnih stručnih članaka i knjiga (kasnije, 1937., kad je preselio u London, i knjigu koju je posvetio Einsteinu, Physiology and Pathology of the Heart and Blood-Vessels, Fiziologija i patologija srca i krvnih žila), nema zbora (vidjevši da nema pomoći okorjelom nikotinskom ovisniku, Janos mu i sam donosi cigare). Hedonistički ga prijatelj često spominje, ne baš u lijepom svjetlu, i u svojim memoarima 1947., Janos: The story of a Doctor, Janos: liječnička priča (noćni provodi, ženskarenja,vesele zabave, tulumi, posjete kabareima i bordelima…).

Premda rekonvalescent krhka srca, Einsteinov mozak nema mira, piše čisto matematički rad, Riemanngeometrie mit Aufrechterhaltung des Begriffes des Fern-Parallelismus (Sitzungsberichte der Preussischen Akademie der Wissenschaften, Physikalisch-mathematische Klasse, 1928, str. 217-221), Ideja o udaljenom paralelizmu u Reimanovoj geometriji, a potom fizikalni, Neue Möglichkeit für eine einheitliche Feldtheorie von Gravitation und Elektrizität (Sitzungsberichte der Preussischen Akademie der Wissenschaften, Physikalisch-mathematische Klasse, 1928, str. 224-227), Novi način ujedinjenja teorije polja gravitacije i elektriciteta, njegovu moguću matematičku aplikaciju na gravitaciju i elektricitet u ujedinjenoj teoriji polja, te šalje Max Plancku u Akademiju.

Za vrijeme izbivanja iz Berlina tajničke poslove Einsteinova administrativna znanstvena djelovanja, korespondencije i javno-društvena života, preuzima, prema Elsinim strogim kriterijima (nije smjela biti: zgodna, koketna, nasmiješena, podatna, pričljiva…), Helena Dukas (od 13. travnja), mlađa sestra njene prijateljice Rose.

[Helen Dukas (1896-1982), njemačka Židovka nakon završene učiteljske škole radi kao odgajateljica, učiteljica i tajnica u nakladničkoj kući. Nije se nikada udavala. Do Elsine smrti bila je Einsteinova sveukupna tajnica, a potom, pored lojalnih tajničkih poslova (odgovara na pisma u njegovo ime, bira mu goste, dogovara susrete, krije privatnost, pomno skriva arhivu…), vodila je revno kućanstvo (pored Maje i Margot) i marno skrbila o Einsteinovom ugledu (poglavito zaštiti privatnosti) do i poslije njegove smrti (ali samo do vlastite). Poneki Einsteinovi životopisači napominju kako je Helen bila više od tajnice (poput prijašnjih). I ona je zajedno s Beneshom Hoffmanom, Einsteinovim asistentom, napisala panegirične biografije, Einstein – Creator and Rebel, Einstein – stvaratelj i buntovnik, i Albert Einstein – The Human Side, Albert Einstein – ljudska strana.]

Einstein se povremeno, prezasićen teorijskim umovanjima o fizikalnim poljima i kvantnim nedoumicama, opuštao i uživao u rješavanju praktičnim problemima (prvi činovnički posao tehničkog eksperta u Patentnom uredu u Bernu ostavio je traga). Poznata pjevačica Olga Eisner, inače draga Albertova prijateljica, počela je naglo gubiti sluh (progresivna otoskleroza, abnormalni rast spužvastih kostiju u srednjem uhu), pa zajedno s Rudolfom Goldschmidtom, pronalazačem i direktorom Industrijskog laboratorija u Berlinu, istražuje mogućnosti poboljšavanja slušnog aparata, što je kasnije, tek 1934., urodilo zajedničkim patentom.

Za Nobelovu nagradu nesebično i znanstveno objektivno predlaže L. de Broglia, C. J. Davissona, L. H. Germera, W. Heisenberga, E. Schrödingera, M. Borna i P. Jordana, zaslužnicima (svi odreda) za razvoj, njemu ne baš mile, kvantne mehanike.

Budući da Einstein već nekoliko godina, zbog povlastica minula znanstvena rada i fizikalnih dostignuća, nije redoviti predavač na Berlinskome sveučilištu već izrazito povremeni (ili gost-profesor europskih i američkih sveučilišta, za lijepi honorar), nije dolazio u uobičajeni doticaj sa studentima i doktorandima pa nije ni sam odabirao asistente (zato ih je često mijenjao), vjerovao je preporukama kolega; tako mu ove godine iz Frankfurta na Maini za asistenta stiže Cornelius Lanczos (židovskog imena Kornel Löwy), fizičar i matematičar iz Mađarske koji istražuje opću teoriju relativnosti, a iz Poljske matematičar Hermann Müntz.

Revoltiran i ogorčen načinom rada i organizacijom u jeruzalemskome Židovskom sveučilištu kojega predvodi nesposobni američki rabin Judah Magnes, jer je politički kompromitirao i osramotio sveučilište te uništio svaku akademsku autonomiju i slobodu, povlači se sa svih službenih položaja (akademskog vijeća, povjerenstava, katedri, odbora i institucija).

Studeni i prosinac provodi posve sam (s rijetkom, samo ponekom ženskom posjetom, ni do toga mu više nije stalo), daleko od javnosti i dosadnih (senzacija nikad sitih) novinara, u prijateljevoj seoskoj vili (raskošnu vilu osigurao mu je Janos Plesch) u Gatowu na rijeci Havel, čitajući, pušeći, kuhajući, razmišljajući i proučavajući apstraktne probleme ujedinjene teorije polja.

Ove godine iz očitih zdravstvenih razloga objavljuje samo dva popularnoznanstvena, jednako toliko znanstvenih napisa i jedan prikaz.

1929. GODINA

Objavio je dugo najavljivani i očekivani rad Zur Einheitlichen Feldtheorie (Preussische Akademie der Wissenschaften, Phys.-math. Klasse, Sitzungsberichte, Berlin, 30. siječnja 1929, str. 2-7), O ujedinjenoj teoriji polja, koji su novinari (od Europe do Amerike) unaprijed najavili kao, ni više ni manje, razrješenje zagonetke svemira velikoga fizičara, a kratak znanstveni rad (prodavan po kioscima kao separat u tisućama kopija) vrvio je apstraktnim matematičkim formulama Reimanove metrike i udaljenog paralelizma, klinastim pismom za puk i većinu novinara. Tri dana kasnije, na inzistiranje izbezumljenih novinara i znatiželjnih čitatelja, pokušavajući objasniti o čemu je uopće riječ, sam piše popularan prikaz ujedinjene teorije gravitacijskoga i elektromagnetskoga polja za The New York Times i londonski The Time, ali opet jezikom poprilično nerazumljivim prosječnome puku i površnim novinarima, kako Planck veli: “Einstein misli da će njegovi tekstovi postati razumljiviji ako svako malo ubaci riječi, ‘dragi čitatelji’.”, ili kako je sam kasnije primijetio: “Zašto me nitko ne razumije, a svi me vole.”, te daje intervju engleskom Daily Chroniclu. Ilustracije radi evo kratkoga Einsteinova početka uvodnog odlomka, za dnevne novine, opširnoga, kompliciranoga i kompleksnog članka Field Theories, Old and New (Teorija polja, nova i stara), iz The New York Timesa, 3. veljače: “Fizičari devetnaestoga stoljeća smatrali su da postoje dvije vrste materije, ponderabilna, to jest izmjerljiva tvar i elektricitet. Za čestice ponderabilne tvari pretpostavljalo se da djeluju jedna na drugu gravitacijskim silama prema Newtonovom zakonu, a čestice električne tvari da djeluju jedna na drugu Coulombovim silama, također obrnuto proporcionalnima kvadratu udaljenosti. Što se tiče sila između ponderabilnih i električnih čestica, o tome nije postojalo neko jasno mišljenje. Sam prazan prostor nije bio priznat kao nosilac fizičkih promjena i procesa. On je samo bio, da tako kažem, pozornica na kojoj se odigrava drama materijalnog događanja…”

U ožujku Einstein kao ponovni ravnatelj Kaiser-Wilhelmova instituta za fiziku zajedno s kolegama (Planck, Haber, Nernst, Paschen, von Laue i Warburg) traži izgradnju i proširenje Instituta na teorijsku fiziku. Međutim, kad je Kaiser-Wilhelmovo društvo odobrilo zahtjev i osiguralo iduće godine velika sredstva preko Rockfellerove fondacije (665.000 dolara) za podizanje Instituta za fiziologiju stanica i Instituta za fiziku, Einstein, na razočarenje Amerikanca i kolega, naslućujući skorašnju najezdu nacionalsocijalizma, ostaje ravnodušan i odustaje od nakane gradnje, nije iskoristio sredstva, ostalo je sve po starom (novac je iskorišten tek 1936., pod nacizmom).

Za pedeseti je rođendan Einstein nestao iz javnosti, ponovno se zavukao, preko Pleschovih poznanstva u neku vilu izvan Berlina, i prepustio Elsi primanje čestitara, darova, pisama, čestitki, brzojava… Gradsko vijeće Berlina odlučilo je, na sugestiju gradonačelnika Gustava Bössa, a ovaj pak na intervenciju dobro povezanog Janosa Plescha, darovati mu ladanjsku kućicu na rijeci Havel, međutim uspostavilo se da nisu sređeni (inače, njemački pedantni) zemljišno vlasnički odnosi (i to ne jednom, već u više navrata, uz političko negodovanje u vijećnici, iz sjednice u sjednicu, nacionalističkih stranaka: zaslužuje li uopće Židov i fizičar Einstein takav dar), pa se Einstein, kako je već znao, cinično i sarkastično zahvalio na dobrohotnom daru i skandalu: “Dragi gospodine gradonačelniče, ljudski je život vrlo kratak, dok vlasti rade sporo. Osjećam, stoga, kako mi je život prekratak, da bih se mogao prilagoditi vašim metodama. Zahvaljujem Vam na dobrim namjerama. Moj je rođendan već davno prošao pa berlinski dar više nema smisla.”; te uložio svu ušteđevinu i sam kupio zemljište (posredstvom Elsine prijateljice) u gradiću Caputhu, na jezeru rijeke Havel, šest kilometara južno od Potsdama, i dao izgraditi kućicu za odmor (bauhauskoga stila, arhitekta Konrada Wachsmanna).

Prijatelji su mu za rođendan darovali nezaboravni, jedinstveni i specijalni dar (ondašnje respektabilne vrijednosti 15.000 maraka), jedrilicu Tümmler, Pliskavica (7,00 x 2,35 m, gaz 0,33 m, 20 m² površine jedara i s dvocilindričnim motorom, brodograđevinskog konstruktora Adolfa Harmsa), s mahagonijskim interijerom, kuhinjicom i kabinom s dva kreveta, znajući da najradije misli uzbiban na valovima.

Ljeto provodi na jezerima rijeke Havel, u Caputhu, u iznajmljenoj staroj kućici ispred koje je usidren Tümmler kako bi mogao svakoga dana jedriti (premda jedva da je znao, po nekim, od silnih Einsteinovih životopisača, uopće nije znao plivati, nikada nije stavljao pojas za spašavanje) i razmišljati, ljuljajući se na svježem zraku, o teoriji ujedinjenja i nerazumljivoj kvantnoj teoriji, dok brižna Elsa nadgleda izgradnju njihova ljetnikovca i svađa se s radnicima.

Njemačko fizikalno društvo (Deutsche Physikalische Gesellschaft), uz poneke prosvjede nacionalističkih fizičara, nagrađuje ga 28. lipnja za teorijske dosege u fizici ordenom Maxa Plancka (ustanovljenom ove godine povodom njegove pedesete obljetnice doktorata), kojega mu je on, Max Planck, osobno uručio.

U kolovozu za vrijeme sudjelovanja na 16. Cionističkom kongresu u Zürichu, tjedan dana stanuje i noći kod prve supruge Mileve Marić (i njihova sina Eduarda), što nije krio sudionicima cionističkoga skupa, na nerijetko (blago rečeno) čuđenje. Tete je briljantno maturirao (jedan od najboljih učenika, glazbeno i literarno darovit, iznimno inteligentan, talentiran za strane jezike, fotografskoga pamćenja, riječju, ingeniozno čudo), sprema se na obilazak Firenze kod tete Maje (Albertova sestra sa suprugom Paulom Wintelerom od 1922. živi u Colonnatu, mjestašcu pokraj Firenze), a na jesen kani upisati medicinu na Züriškome sveučilištu te kasnije specijalizirati psihoanalizu i psihijatriju (pročitao je i proučio sve Freudove knjige, a Sigmundova fotografija visi na zidu njegove sobe).

U rujnu su nevjerni Albert i vjerna mu Elsa preselili u novoizgrađeni četverosobni drveni ljetnikovac (bez telefona). Einstein je u Caputhu, Waldstrasse 7, boravio samo tri ljeta (do službene pojave nacizma, otvorena antisemitizma i preseljenja u SAD-e), a u to vrijeme posjetili su ga prijatelji, kolege fizičari, uglednici, između ostalih: Max Born, Gustav Bucky, Paul Ehranfest, Felix Ehrebhaft, Philipp Frank, Fritz Haber, Otto Hahn, Gerhart Hauptmann, Alfred Kerr, Käthe Kollwitz, Max von Laue, Max Liebermann, Heinrich Mann, Walther Nernst, Max Planck, Erwin Schrödinger, Anna Seghers, Arnold Sommerfeld, Leo Szilard, Rabindranath Tagore, Chaim Waizmann, Eugene P. Wigner, Arnold Zweig…, i mnogi, mnogi drugi, poneka ljubavnica, i dakako sestra Maja, sinovi Hans Albert i Eduard, a često su tu pokćerke Ilsa i Margot sa supruzima, novi vjerni asistent, matematičar Walther Mayer (Računalo, kako ga je Einstein u šali nazivao) i, uvijek pri ruci, tajnica Helena Dukas.

Početkom studenog odlazi za Pariz kako bi primio počasni doktorat Sveučilišta u Sorbonni (9. studenog), održao dva predavanja na Institutu Henri Poincaré o čemu drugom nego o ujedinjenoj teoriji polja na sporom, hrapavom francuskom (Théorie unitarie du champ physique, Ujedinjena teorija fizikalnih polja), družio se s kolegama, najviše s prijateljima Paulom Langevinom, Luisom de Brogliom (Marie Curie bila je, na njegovu žalost, u Americi) i svakako s olimpijcem Mauriceom Solvineom (sjećanja na nezaboravne bernske dane).

Sredinom prosinca, pred kraj prvog semestra, student medicine u Zürichu, zaljubljeni brucoš Eduard Einstein zapada u ljubavni očaj zbog, kako Eduardove kolege s fakulteta pretpostavljaju, neuzvraćene pozornosti jedne postarije djevojke, također studentice medicine, potom u duboku depresiju što kulminira prvim nervnim slomom, napadajem agresivne shizofrenije kada u napadu bijesa izjavljuje (viče) da mrzi svoga oca (i ranije je, predmnijevajući potpuno svjestan što ga čeka, u pismima krivio i optuživao oca: “Podrazumijeva se da si nadmoćan u odnosu na moja primitivna razmišljanja.”, “Katkad je neprijatno imati tako nadmoćna oca. Čovjek se osjeti tako ništavno.”, “Arogancija je osobina koju čovjek odobrava jedino sebi.”, “Ljudska bića koja svoje vrijeme troše isključivo na umni rad na svijet donose, boležljivu, nervoznu, često posve nastranu djecu /na primjer, kao ti mene/.”, “Ne postoji dobro ili loše ponašanje, samo ponašanje ljudi koji su dobro ili loše ispali.” itd.). Završio je u umobolnici Burghölzli, jednoj od najboljih europskih psihijatrijskih klinika, na kratkom promatranju s brzom (ondašnjom) službenom dijagnozom: “manifestna shizofrenija”, zatim je otputovao na oporavak i smirivanje u sanatoriju Höchwald, planinskom odmaralištu i lječilištu Arosa (kao u boležljivom djetinjstvu), pokušavajući i sam, kako je rekao, “izvršiti samoanalizu u freudovskom duhu”.

Objavljuje trinaest mahom popularnoznanstvenih i znanstvenih radova (opća teorija relativnosti i ujedinjena teorija polja) te publicističke i političke napise.

1930. GODINA

Otkako je, krajem 1929., iznenada preminuo kancelar i ministar vanjskih poslova Weimarske Republike, Gustav Stresemann (Nobelova nagrada za mir 1926.), koji je uspio vratiti povjerenje europske i međunarodne zajednice u Njemačku, zbog rastućeg nacionalizma, šovinizma i političkoga nacionalsocijalizma u Berlinu, Einstein se postupno osjeća pozvanim aktivirati i na političkoj sceni kao socijalist (lijevi centar), ali ipak više od polovice godine radije provodi u mirnom Caputhu (kraj proljeća, ljeto i početak jeseni), a zimu ionako kani provesti u Americi.

Tata Albert nije skupio hrabrosti posjetiti duševno bolesnoga sina u Arosi, a Eduard, kad se, krajem siječnja, medikamentima nešto smireniji vratio u Zürich (stalno praćenje i kontrole u Burghölzliju), piše ocu i cinično pita: “Zašto te tako plaši svaka promjene okruženja?” Vratio se na fakultet, ali nije mu više stalo do medicine: “Predavanja posjećujem što je moguće rjeđe, izbjegavam prve jutarnje satove (u svakom slučaju, kemiju uvijek), rijetko idem na seciranja…”, radije bi zaplivao u “književne vode”. Einstein, ne znajući kako pomoći duševno odlutalom sinu, odgovara pomirujuće: “čovjek je kao bicikl, tek kad se kreće može održavati ravnotežu” i lukavo savjetuje: “S neke strane promatrano, zapravo bi trebao biti zadovoljan simptomima svoje bolesti. Čovjek ništa ne može bitno naučiti, dok na svojoj koži to ne iskusi. Stoga, ako ovo prebrodiš, imaš izgleda postati izuzetno dobar psihoanalitičar.” Na proljeće primireni Tete, dok mu je majka bila u Novom Sadu u posjeti bolesnoj majci i ludoj sestri Zorki, ipak odlazi ocu u Berlin i Caputh.

U svibnju mirotvorac Einstein potpisuje Manifest za svjetsko razoružanje i mir u svijetu udruženja Women’s International League for Peace and Freedom (WILPF), feministkinje i pacifistkinje Rosike Schwimmer.

Početkom lipnja putuje u Englesku, gost-predavač je na Sveučilištu u Nottinghamu o teoriji relativnosti i ujedinjenoj teoriji polja. Iako je kasnio, prije predavanja posjetio je Woolsthorpe, rodno mjesto Isaaca Newtona, dok ga je krcata dvorana raznolikim, šarolikim studentima i profesorima strpljivo čekala, kad je konačno stigao, slavni je fizičar predavao na njemačkome jeziku (ispisujući brojne formule po ploči) bez prijevoda, većini nerazumljivi sadržaj pa da je bio i na engleskome. Svratio je i u Cambridge, do Arthura Eddingtona kako bi razmotrili najnovije otkriće E. Hubblea, ekspanziju svemira, što ne ide u prilog Einsteinovoj teoriji statičnoga svemira.

Hans Albert, naravno, nije poslušao tatu Alberta (“…čvrsto odluči da nemaš djece s Knechtovom…”) i 10. srpnja malena, trideset i šestogodišnja Frieda Knecht Einstein u Dortmundu rađa mu prvog unuka Bernharda Caesara (poslije Eduarda, i u Hans Alberta razočarani Albert piše Milevi: “možda se i ne bi sve tako završilo da je svijet upoznao ranije…”), koji je, nakon nekako završene srednje škole, fakultetskog lutanja, na koncu završio u Američkoj vojsci te potom kao profesionalni vojnik u Njemačkoj (1954.), ipak, kad mu je proradila pamet (već oženjenom), završio poput djede na züriškome ETH-u fiziku (u daleko starijoj dobi, tridesetima).

Na turneji po Europi indijski pjesnik, skladatelj i filozof, nobelovac Rabindranat Tagore inzistirao je vidjeti čuvenog Einsteina. Svratio je s cijelom svitom 14. srpnja u Caputh na Istočno-Zapadni razgovor koji su njegova dva tajnika vrijedno zapisali i nedugo potom osvanuo je otisnut, premda je Albert razgovor smatrao potpuno promašenim, neuspješnim i beznačajnim. Einstein: “Um prihvaća stvarnosti izvan sebe, neovisno o njima. Primjerice, nitko ne mora biti u ovoj kući, ali ovaj stol ostaje gdje jest.” Tagore: “Da, ostaje izvan pojedinačnoga, ali ne i univerzalnoga uma. Stol je to što zamjećujemo nekom vrstom svijesti koju imamo.” Einstein: “Ako nikoga ne bi bilo u kući, stol bi svejedno postojao, ali ovo je već nedopustivo s vaše točke gledišta, jer ne možemo objasniti što znači da je stol tamo neovisno o nama. Istini pripisujemo nadljudsku objektivnost.” Tagore: “U svakom slučaju, ako postoji bilo kakva istina apsolutno nevezana za čovječanstvo, za nas ona apsolutno ne postoji.” Einstein: “Onda sam ja religiozniji od vas.”…

U listopadu aktivno sudjeluje, bez referata, na 6. Solvayevom kongresu u Bruxellesu (posljednji puta) gdje se, dakako kao na prethodnome, toplo ljudski i hladno znanstveno sukobio, smišljajući iz dana u dan sve zamršenije misaone eksperimente, s dragim mu Bohrom, ali tu su i za polemiku uvijek spremni Dirac, Pauli, Sommerfeld i ostali zagovornici kvantne mehanike oko utvrđivanja realističnijega puta u tumačenju mikropojava, jer uvjeren je, kvantna mehanika je nedovršena teorija.

Iz Bruxellesa putuje za London sir Herbertu Samuelu koji ga je pozvao na sastanak o organiziranju pomoći ugroženim istočnoeuropskim Židovima i u svoj dom. Na svečanome večernjem banketu (preko tisuću uzvanika) 28. listopada, Einsteinu u čast, za prikupljanje pomoći siromašnim Židovima u hotelu Savoy zajedno s Lordom Rotschildom, Georgeom Bernardom Shawom, Herbertom George Wellsom, Arthurom Eddingtonom… drži pozdravni govor.

Iz Londona vraća se u Bruxelles u posjet belgijskoj kraljevskoj obitelji, gdje uživa u društvu kralja Alberta i kraljice Elisabethe, i u iznenađujućoj kraljevskoj jednostavnosti i gostoprimstvu. Na poziv belgijske kraljevske obitelji, napose kraljice Elisabethe (bavarskih korijena, kraljevske obitelji Wittelsbach), s kojom se upoznao na burnom 5. Solvayevom kongresu i zbližio prošle godine za posjete voljenom ujaku Caesaru Kochu u Antwerpenu, te kasnije redovito dopisivao (do Einsteinove smrti uljudno su razmjenjivali pisma), mecene umjetnosti i znanosti, boravi kao gost nekoliko dana u Bruxellesu, u kraljevskoj palači Laeken (politički i filozofski razgovori, šetnje, odmaranja, muziciranja…), i još se srdačnije sprijateljuje s nekonformističkom belgijskom kraljicom i imenjakom, kraljem Albertom.

Iz Bruxellesa putuje za Zürich: u povodu 75. obljetnice Eidgenoessische Techinische Hochschule (ETH), Politehnikuma, koji ga prije točno trideset godina nije htio ni za asistenta, a sada ga 7. studenoga proglašava počasnim doktorom znanosti. Odsjeo je tjedan dana, kao i lani, kod bivše supruge Mileve i psihički shrvanog sina Eduarda. Posjetili su ih i stari prisni prijatelji Besso i Zangger.

Na traženje New York Timesa piše tekst, objelodanjenog 9. studenoga, Religion and Science (Religija i znanost): “Samo oni koji ulažu silan napor i, iznad svega, žar bez kojeg se ne mogu polučiti prijelomne misli u teorijskoj znanosti, mogu izmjeriti jačinu osjećaja iz kojih jedino može rasti njihovo djelo, daleko od neposredne stvarnosti života. Koliko li duboko uvjerenje u razumnost ustroja svijeta i kolika li čežnja prema shvaćanju pa makar i neznatnog odsjaja uma razotkrivenog u tom svijetu bijahu u Keplera i Newtona da su bili u stanju utrošiti godine samotnog rada na razjašnjenju načela nebeske mehanike! Tko znanstveno istraživanje pozna samo po praktičnim rezultatima lako će dobiti posve pogrešnu sliku o stanju duha ljudi koji – okruženi skeptičnim suvremenicima – pokazuju put srodnim duhovima razasutim svijetom i stoljećima. Samo onaj koji je posvetio život sličnim ciljevima ima živu predodžbu o tome što je nadahnjivalo te ljude i davalo im snagu da usprkos brojnim neuspjesima ostanu vjerni svojoj nakani. To što čovjeku daje takvu snagu jest kozmički religijski osjećaj. Jedan je suvremenik s pravom rekao da su u ovom našem materijalistički obojenom dobu ozbiljni znanstveni radnici jedini duboko religiozni ljudi.”

Istoga dana (9. studenog), u povodu tristote obljetnice smrti, u Frankfurter Zeitungu, osvanuo je još jedan Einsteinov napis, Über Kepler (O Kepleru): “Izgleda da ljudski razum mora najprije samostalno konstruirati forme, prije nego ih možemo dokazati u stvarnosti. Iz Keplerova čudesnoga životnog djela saznajemo navlastito lijepo da samo iz gole empirije ne možemo razvijati spoznaju, nego samo iz usporedbe izmišljenoga s promatranim.”

Sramežljiva samouka kiparica, pokćerka Margot udala se 29. studenog za ruskog disidenta, učitelja plesa (plesna sala bila je ispod Einsteinova berlinskoga stana), novinara, hiromantičara, spletkara, ženskara i, kako se kasnije ispostavilo, sovjetskog špijuna Dimitrija Marianoffa (službeno dilera ruskih filmova, živjeli su kod Einstienovih, Haberlandstraße 5, nisu imali djece, razišli su se 1933. i razveli 1937. u Americi), koji je 1944. u Americi zajedno s Palmom Wayne napisao žuto-tračersku biografiju, na Albertovo gnušanje i groženje, Einstein: An Intimate Study of a Man, Einstein: povjerljiva studija. I drugi Einsteinov zet, Ilsin suprug, Rudolph Kayser, glavni urednik časopisa Neue Rundschau i savjetnik nakladničke kuće S. Fischer, germanist i pisac, upravo je te godine, 1930., pod pseudonimom Anton Reiser, napisao dijagonalno suprotan, afirmativan i hvalospjevni Einsteinov životopis izdan u New Yorku, Albert Einstein: A Biographical Portrait, Albert Einstein: biografski portret.

Početkom prosinca putuje u Ameriku na poziv predsjednika vijeća Kalifornijskog instituta za tehnologiju (CalTech) u Pasedeni, Arthura Fleminga, kao gost-istraživač zimskoga semestra i sudionik u znanstvenom istraživanju (za pristojni honorar u gospodarskoj depresiji, godišnju plaću redovita profesora od 7.000 dolara)

Objavljuje petnaestak popularnoznanstvenih i publicističkih napisa te desetak znanstvenih radova i sažetaka (opća teorija relativnosti i ujedinjena teorija polja).

oglasi u Telefonskom imeniku za 1941, drugi dio

S ulične terase ćevabdžinice Petica, tamo u Bravadžiluku, na prljavo-bijeloj fasadi jednokatnice s druge strane sokaka, slovima izrezanim u metalu, u dva reda, latiničnim i ćiriličnim pismom piše: Blagojević. To je, vjerojatno, i posljednji trag Srpske čaršija, stiješnjene u ona dva-tri sokaka prema Vijećnici, koja se razvijala još u rana Otomanska doba, a svoje socijalne i gospodarske vrhunce doživjela je pod francjozefovskim vlastima. Tu je, u ulici Oprkanj, na broju 3, sa majkom stanovao Danilo Ilić, stvarni organizator Sarajevskog atentata. Kod njega je Gavrilo Princip, kao podstanar, proveo sve svoje sarajevske dane, i onu posljednju noć pred pucanj. S atentatom na Franju Ferdinanda započelo je opadanje Srpske čaršije, koje će potrajati cijelo dvadeseto stoljeće, i svršiti praktičnim nestankom Srba iz Sarajeva. Bit će i u sljedećem stoljeću ljudi, ali nestala je zajednica. Roditelji ne zamišljaju budućnost svoje djece u tom gradu, što je najpouzdaniji pokazatelj nestanka nekoga svijeta.

U jednokatnici preko puta pečenjare prije zadnjega rata poslovao je puškar Blagojević. Posao mu je, očito, dobro išao. Imao je lijep, prostran izlog, uvijek čistog stakla, u kojemu su se mogli vidjeti modeli lovačkih karabina. Nekoliko godina pred rat renovirao je kuću, postavio novu, snježno-bijelu fasadu, i posred nje dvored zlaćanih dvopismenih slova: Blagojević, Blagojević. Kao da je htio naglasiti svoju pripadnost, zapravo obje pripadnosti, narodnu i zavičajnu, jasno izreći tko je i što je, a ne izuzeti se iz čaršije. To je jedini razlog zašto bi dvaput, u dva pisma, pisao svoje prezime. U to su vrijeme svi u Sarajevu znali ćirilicu i latinicu.

Na dvadesetoj stranici telefonskog imenika za 1941, širinom margine glave, oglašava se, ćirilicom, Blagojević Vladimir, koji u Bravadžiluku 8 drži “prvu Sarajevsku radionu modernih kazana” te “izrađuje sve u ovu struku spadajuće poslove, a naročito moderne kazane za pecivo rakije”. Ista adresa, isto prezime, samo malo drukčiji zanat.

Jednom, kada je na tržištu minula potreba za kazanima, naročito onim modernim, za pecivo rakije, Blagojevići su se okrenuli lovačkom oružju. Bosanske šume pune su svakojakog zvjerinja. A na samome kraju, nakon 1996, i u novom mileniju, u njihovim u međuvremenu jako zaprašenim, sivim izlozima pojavit će se jeftina konfekcija, kineska i tajvanska roba, mahrame i suveniri orijenta na zalasku, ali Blagojević s time više neće imati veze. On samo iznajmljuje poslovne prostore, sve dok ga jednoga dana sasvim ne nestane. Istog će se dana to znati, jer neće više biti slova na fasadi.

Već prije Drugoga svjetskog rata Sarajevo je bilo grad taksija i taksista. Stisnut među brdima, u uskoj dolini rječice Miljacke, dostojne tek malo većeg potoka, grad je to u kojemu je, barem naoko, sve blizu i na ruku. Pred 1941. grad se prostirao malo niže od Marijin dvora, do stare željezničke stanice, i bio je povezan tramvajskom prugom, kojom su se tramvaji kretali u skoro pravilnim elipsama, poput onih dječjih automobila u lunaparku. A do Ilidže se išlo vlakom, uskotračnom željeznicom, koja je tako često saobraćala da ni Vrelo Bosne nije bilo ništa dalje nego što je danas.

I što će onda takvome gradu taksi?

Takvo pitanje mogao bi postaviti samo onaj tko u Sarajevu nije živio. To jest mali grad, u kojemu je sve blizu, ali život je u Sarajevu planinarenje, jer je tu sve uzbrdo, i sve je visoko, tako da i taksi ima ulogu žičare. Rano su Sarajlije shvatile koliko je ugodnije, koliko je rahatnije, na Bjelave, Sedrenik, Vratnik, Jarčedole, Vrace, poći taksijem nego pješke. Zato se taksi od rana nigdje nije cijenio kao u Sarajevu.

Iz telefonskog imenika, već na petnaestoj stranici, s kojom započinje lista pretplatnika, saznajemo da se i 1940. glavno okupljalište gradskih taksista nalazilo ispred hotela Evropa. U Despića 8 centrala je “Auto-Zov-Taksi”, čiji su vlasnici, kako čitamo u latiničnom oglasu uvrh stranice, Tomić, Bušić i Raguz. “U svako doba dana i noći raspolažemo s najmodernijim sigurnim i udobnim automobilima.”

Nekoliko mjeseci po izlasku imenika, 16. srpnja 1941. mladi će sarajevski skladatelj i dirigent, komunist i Jevrejin Oskar Danon ispred hotel Evrope sjesti u taksi, i uputiti šofera da vozi prema Bjelavama, gdje su ga čekali drugovi Slaviša Vajner i Slobodan Princip. Vajner je komunistički konspirant, kojeg je Partija dovela iz Rijeke, također Jevrejin, vrlo hrabar i komunikativan, pravi narodski čovjek. Princip je nećak slavnoga strica, Jovanov sin, ali mu je Gavrilo nadjenuo ime – Slobodan. Kršan i lijep, poslužit će kao model za jednu od najljepših partizanskih fotografija, uopće.

Bili su različiti, njih dvojica. Vajner je odrastao na asfaltu, blizu luke, vidio je svijeta, zna što je revolucija, ali i za što se kao pojedinac bori. Siromašni Jevrejin, koji se za očevim poslom u djetinjstvu selio širom Jugoslavije. Rođen je u Novom Vinodolskom, rastao je u proleterskoj sirotinji, bez nacionalne svijesti, areligiozan, u vjeri da su svi ljudi braća. Idealan komunist. Princip je, nasuprot njemu, dijete svog vijeka, iz solidne gazdinske kuće u Hadžićima, nacionalno Jugoslaven, prezriv prema karađorđevićevskoj državnoj zajednici, ilegalac odmalena. Spreman da podnese sudbinu heroja. Vajner će vrlo brzo postati “romanijski Čiča”, Slobodana će prozvati Seljo. Čiča gine 21. siječnja, blizu željezničke stanice kod Pjenovca. Ranjen se ustrijelio, da Nijemcima ne padne u ruke. Seljo umire u svibnju, nejunačkom smrću, od pjegavog tifusa. Obojica postaju amblematske figure partizanskoga otpora.

Ali 16. srpnja 1941. zaprepašteni su obojica, dok sjedaju u taksi vozilo firme “Auto-Zov-Taksi”. Danon ih pogledima smiruje. On sjedi uz šofera, i tek će mu reći da ih vozi na Crepoljsko. Do tamo će prolaziti mimo ustaških i njemačkih kontrola, baš kao da idu na izlet, u vrijeme kada se oko Sarajeva nije više teferičilo ni akšamlučilo. Jesu li se njih dvojica uplašili, pitaš Oskara Danona s jeseni 2008, u njegovome beogradskom stanu, blizu Narodnog pozorišta. Jesu, jesu, smije se. Danonu je devedeset šest godina, i sve je preživio. Čuje dobro, ruke mu se ne tresu. Ogromne, sefardske oči šire se dok me ispraća, i govori kako je dugo već živ. Mnogo je to godina. Oči su mu pune straha, utopit ćeš se u njima. Umro je 18. prosinca 2009. Dok se gasio, priča kći Maja, čuo je glazbu. Do kraja bistar, znao je nazive kompozicija i imena kompozitora. Njegovo partizansko ime je – Cigo. Vladimir Nazor, kojemu je tokom rata služio i o kojem se brinuo, bio je uvjeren da Titova revolucija mora biti uspješna, ako su kod njega i ciganski sluge tako obrazovani kao drug Cigo, znaju sve o Beethovenu i o Schilleru. Iznenadio se, pomalo i razočarao, kada je na kraju rata saznao da je drug Cigo Jevrejin. Ali nije Nazor znao da je Oskar Danon taksijem otišao u partizane, i još je sa sobom doveo dvojicu heroja.

U dnu iste, petnaeste stranice, duž margine nogu, oglas je, također latinični, druge taksi službe čija su vozila dežurala ispred Europe. Na adresi Despića 1 centrala je “Auto-Prometa”. “Ako trebate Auto-Taksi! Zovite telefon 20-77. Prevoz putnika auto taksijem Sarajevo, Despića 1. Bićete brzo i solidno usluženi. Specijalna služba po danu i noći.”

U Auto-Prometu je kao taksist radio Zehrin muž, Orman se prezivao, a imena mu više nema. Bio je sa Soukbunara, i pratio ženu u njezinome čvrstom životnom prijateljstvu s Olgom Stubler. Franjo i on o svemu su razgovarali. Franjo se rijetko vozio taksijem, ali Orman je uvijek bio pri ruci. U ono vrijeme, pred Drugi svjetski rat, tvoji su imali svoga taksista, za ne daj Bože.

Prostodušan, čist i čestit čovjek bio je Orman. Nije mu smetalo, ni njemu ni njegovima, što je najbolja ženina prija kršćanka. Ali muslimani su, prema općeprihvaćenoj predrasudi, u koju su svi vjerovali, i nisu u njoj vidjeli nikakvo zlo, uvijek ostajali malo nepovjerljivi. Ne bi Nono i Nona takvo što prije rata prihvaćali, taman posla, odmahnuli bi na te priče, da se nije dogodilo ono s Ormanom.

Mladen je već poginuo, i njihov se svijet srušio. Sarajevo je bilo gladno i smrznuto, što od zime, što od ustaškoga divljanja, Sarajevo ledeno poput srca oca nadbiskupa Ivana Evanđelista Šarića, koji je blagosiljao ruke koje su klale Srbe i Jevreje, jednako usrdno kao što će u ljeto 2014. mladi sisački biskup Vlado Košić na zagrebačkom aerodromu blagosloviti i ljubiti ruke Darija Kordića. U tom prijetećem i bešćutnom Sarajevu taksist Orman se više nije snalazio. Nije bilo mušterija, sve je slabije zarađivao, nije znao kako da prehrani djecu. Tako je u zimu četrdeset četvrte na četrdeset petu dao otkaz i zaposlio se kao šofer u Ustaškome redarstvu. Franji Rejcu je to zatajio. Znao je što će mu on reći, da će ga odgovarati, da će vikati na njega. Bolan ne bio, jesi li ti lud, pa Hitler će sutra izgubiti rat! Jest, izgubit će ga, ali ko će moju djecu da hrani? Tako je, bit će, Orman zamišljao razgovor do kojega nikada nije došlo.

Ormana je nestalo na pravdi Boga, u ljeto 1945. Kada se današnji ustaše, njihovi duhovnici, biskupi i simpatizeri snebivaju nad žrtvama Bleiburga i Križnog puta, i tako pravdaju sve svoje zločine, od Jadovna i Jasenovca do Dretelja i Ahmića, tvrdeći zatim da tih zločina nije ni bilo, uvijek ćeš se sjetiti njega. Taksista Ormana, kojem se izgubilo ime, muslimana koji je nestao na Križnome putu, i nije ga bilo nikada više. Nono i Nona tako su stekli predrasudu o muslimanima – legendu o toj vječnoj nepovjerljivosti – ne bi li tako umirili svoju uzburkanu savjest, i krivnju što Ormana nisu spasili belaja. A kako da ga spasu kada je šutio…

U Morića hanu je, kaže latinični oglas pri vrhu šesnaeste stranice, veleprodaju “kolonijalne robe, zemaljskih proizvoda i južnoga voća” držao je Asim Arslanagić. Bio je među rijetkim trgovcima koji su držali čak dvije telefonske linije. U dnu stranice, njegov prezimenjak Šukrija oglašava svoju “trgovinu špeceraja” u Đulaginoj 2. (Riječ “špeceraj” se poslije rata odrodila i do osamdesetih sasvim iščezla. Ako bi tko i rekao – špeceraj, znalo bi se da je iz Zagreba. Sarajlijama su osamdesetih od zagrebačkih milije bile beogradske riječi. Iako, najviše su insistirali na svojima. Kao i svaki sektaški i lokalistički odnos prema ovom jeziku, i ovaj je, na oko bezazlen, vodio u jezično siromašenje.)

Na sedamnaestoj stranici oglašena je, ćirilicom, “apoteka Kalember”, na Marijin dvoru, a na dnu stranice, latinicom, “apoteka Zvijezda”, vlasnika mr.ph. Julija Kurenta. Poslije rata će Kurent ostati bez svoje ljekarne, ali će ona zadržati isto ime, noseći tako u imenu uspomenu na onoga koji ju je tako imenovao.

Slijedi stranica na čijim su marginama dva ćirilična oglasa: Pere Božića, vlasnika elektromehaničarske radnje, i Nikole Baroša, vlasnika kožarske radnje. Okrećeš još jedan list: Ibrahim Burek, “špedicija i trgovina goriv. materijala”, “preuzima sve vrste prevoza uz najpovolj. cijene”, stoluje na Mustajbašinom Mejdanu 1. Ispod Bureka je “moderna pekara i špeceraj” Luke Brkića. I Luka i Ibrahim preferiraju ćirilicu, kao i vlasnici gvožđare “Braća Baruh i Finci”, te staklar Danko Voloder, koji se bavi i prodajom ikona. “Moric Gaon i Tolentino” drže trgovinu kolonijalnom robom na veliko, a “Islamaga Vranić i sinovi” u Prestolonasljednika Petra drže “fabriku fesova i kita za fesove”. Svi se oglašavaju ćirilicom, kao i M. S. Jovanović, vlasnik “centralne garaže”, na adresi Skenderija 3, staklar Vladimir Delić iz Aleksandrove 30, trgovina rubljem “Dora”, bife “Dragačevac”, s “velikim izborom vina i bos. šljivovice”, Hadžiosmanovićev “krojački salon Elegant”, kao i “krojački salon Vir”, vlasnika Beće Kunića.

Ćirilični oglas je i za “Zdravljak” u Zrinjskoga 2, koji “uz veliki izbor mlečnih proizvoda, suhomesnate robe, keksa, čokolade itd.” još “naročito preporučuje pravi “JOGURT”. Čitajući telefonski imenik za 1941. čovjek tako shvaća da je pred tu strašnu godinu, s kojom će se rođeni i nerođeni suočiti sa svojom savješću, jogurt u Sarajevu još uvijek bio čudo. Strana, tuđa riječ, senzacionalna, pa se piše samim velikim slovima i naglašava se navodnicima.

Bakteriju jogurta otkrio je i izolirao student medicine u Ženevi, Bugarin Stamen Grigorov, i nazvao je bacillus bulgaricus. Rani popularizator jogurta – tradicionalnoga bugarskog i otomanskog mliječnog pića – bio je ruski biolog, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju Ilja Mečnikov. Između dva svjetska rata, Mečnikov je propovijedao o jogurtu kao o piću bugarskih stogodišnjaka. Kao što će, tridesetak godina kasnije, biti propagiran kefir, kao piće stogodišnjaka s Kavkaza. Rus je to činio bez ikakvog interesa po sebe, ali je veliku stvar učinio za čovjeka koji se zvao Isaac Carasso. Taj je solunski Jevrejin kao mladić potražio sreću na zapadu, i stigao je sve do Španjolske, domovine svojih dalekih predaka, i u Barceloni je otvorio maleni dućan za proizvodnju i prodaju jogurta. Dugo se mučio oko recepture, pritom tvrdoglavo ustrajavajući na tome da bi i Katalonci morali uživati u piću koje je tako milo Solunjanima i planinskome svijetu po Bugarskoj i sjevernoj Grčkoj. Vjerojatno su ga odgovarali, govorili mu da je blesav, ali kako i ta blesavost nekako ide uz Jevrejina, Ahasvera, mitomana i lutaoca, dok svijetom pronosi svoje legende, tako je Isaac nastavljao svoju potragu za jogurtom. Dućan mu se zvao “Kod maloga Danijela”, pa skraćeno, “Kod Danona”. Isaac Carasso davno je umro, smirio se, preselio među mliječne bakterije, ali u svakom većem supermarketu na Zapadu danas se može kupiti jogurt koji nosi prilagođeno, amerikanizirano ime Danone. Životno djelo Solunjanina Isaaca Carassa tako je blisko umjetnosti.

Ćirilicom se, na trideset prvoj stranici oglašava Ahmet Mešinović, vlasnik “Jugoslovenskog prometnog društva”, “radio aparati, šivaće mašine, motocikli i bicikli”. Mešinović je na adresi Đulagina 3, ali nije jasno popravlja li on sve te zapravo vrlo raznolike sprave, ili ih prodaje. Jusuf Pilav, ćirilicom, na margini nogu iste stranice, reklamira svoju instalatersku radnju “Jupis”, koja se, u Kralja Aleksandra 12, bavi vodovodom, kanalizacijom i plinom.

Na sljedećoj stranici M.S.Jovanović, Skenderija 3 oglašava “zastupstvo ‘Steier’ automobila”. Oglas je ćirilični, ali Jovanović vodi računa da mu njemački naziv Steier bude ispisan latinicom. U dnu stranice, S.M. Jovanović reklamira “podrum i pecaru ‘Bife'”, na Čengić vili 60 te u Aleksandrovoj 91. I on je, naravno, skloniji ćirilici, a čitatelju iz daleke budućnosti ostaje pitanje jesu li M.S. i S.M. u kakvome rodu, a zatim i što je bilo s tim sarajevskim Jovanovićima, trgovcem automobilima i majstorom za rakiju, u kojem su se dvadsetstoljetnom mraku izgubili, sjeća li ih se tko, gdje danas žive njihovi potomci, pamte li da su iz Sarajeva, i je li im mučna takva uspomena? Kada se čovjek zove Jovanović, lako mu se sudbina zagubi među sudbinama umorenih, protjeranih i nestalih. A možda je i bolje tako nestajati.

Na adresi Vojvode Stepe obala 5, 1940. nalazi se kafana “Kristal”. To je, kako oglašava vlasnik Arif Hanjalić, “prva moderna i elegantna kafana u Sarajevu”. Modernom je, bit će, čini i to što se oglašava latinicom. U dnu trideset treće stranice je Mehmed Karić i “trgovina brašna, stočne hrane na veliko, špecerajska radnja voća i povrća sa vlast. ekonomije”, ali uz broj telefona, broj čekovnog računa kod Poštanske štedionice i ime na koje se šalju telegrami, u oglasu nema adrese Karićeve trgovine.

Na trideset četvrtoj hadži Uzeir Krečo i sin reklamiraju “trgovinu kolonijalnom robom, ljudskom i stočnom hranom”, u Đulaginoj 1. I hadži Uzeiru se 1940. učinilo da je bolje da se oglašava ćirilicom, kao i Leonu Kamhiju iz Prestolonasljednika Petra 28, koji reklamira svoju “pomodnu radnju, žensku konfekciju”, i nudio je javnosti svoja dva telefonska broja, kućni i dućanski.

Krznar R. Jovanović iz Kralja Petra 34 na sljedećoj stranici ćirilicom oglašava “bogat izbor svih vrsta krzna, za kapute, te srebrene i plave lisice”. U dnu, Mustafa Kovo iz Kralja Aleksandra 20 ćirilicom reklamira svoju “trgovinu zemalj. proizvoda, kože i zvjerke”.

Ignac Linhart latinicom je, vrlo jednostavno i bez dodatnih objašnjenja, oglasio svoje “preduzeće za ukope”, koje je nazvao “Concordia”. Neobičan naziv za pogrebno poduzeće. Sloga. Sloga u smrti? Concordia je bio predratni zagrebački nogometni klub. Ispod, na istoj stranici, Abdulah Kasumagić ćirilicom oglašava svoju “zlatarsku radionu za izradu zlatnog i srebrenog nakita”, adresa Sagrdžije 31. (Da imaš prilike, provjerio bi je li, možda, neki Kasumagić zlatar i danas na istoj adresi, i što je u Sagrdžijama 31. Baščaršijski sokaci samo su iznimno mijenjali kućne brojeve, tako da je još uvijek moguće pratiti povijest njihove svakodnevice tokom prošloga stoljeća.)

Uvrh trideset i osme stranice, Jozef Pesah Levi ćirilicom je oglasio “trgovinu izrađene kože, obućarskog pribora i gume” u Kundurdžiluku 3, uz prigodnu obavijest: “sve pismene narudžbe izvršuju se brzo, solidno i tačno”.

Na četrdesetoj stranici jedan je od rijetkih latiničnih oglasa u imeniku, kojim se javlja neki Jevrejin: Josef Mačoro oglašava svoju “Mesaru”, koja ima “centralu” u “Tržnici broj 39”, a “filijalu” u Nemanjinoj 8. U dnu stranice je: “Autokar”, zastupstvo Ford automobila i Pirelli guma, sa “mašinskom i mehaničkom” radionicom, u Sokolskoj 5, također latinicom.

Kao i na četrdeset prvoj, Leo Štok i “proizvodnja trikotaže ‘Merino'”, u Velikom Ćurčiluku, u vrhu, te Dragutin S. Glikseling, “Montania” u Kralja Petra 3, “boje i lakovi, tehnički materijal, parfimerijski odio”.

Na sljedećoj je, ćirilicom, Mosko D. Papo, i njegova “galanterijska radnja na veliko”, kao i Aziz Hubanić, s Rankovića trga, s “novo-otvorenom modernom kafanom ‘Sarajevo'”.

Latinicom se oglasio J&J Neuer, “elektro tehnički pribor, radio aparati i staklana” u Kralja Petra ulici, a ćirilicom, u dnu iste, četrdeset treće stranice, “atelje za modernu fotografiju Narančić”.

“Tvornica bonbona, čokolade i rahatlokuma ‘Orient'” iz Aleksandrove 17 oglasila se na četrdeset četvrtoj stranici, u ćiriličnome slogu, a latinični je, na istoj stranici oglas J. Opermana i njegove “trgovine žestokih pića”.

Ivan Posavac, “mesar i kobasičar” s dvije adrese, u Vojvode Putnika 26 i Aleksandrovoj 52, reklamira se, latinicom, na vrhu sljedeće stranice. U dnu je, ćirilicom, Božidar T. Petković, koji u Kralja Aleksandra 35 drži “skladište papira”.

Na četrdeset šestoj su, sve ćirilicom, Papo i Cindorf, “trgovina špirita, rakije i raznih likera”, iz Aleksandrove 34, te Ilija Vekić, “prvi koncesionirani pogrebni zavod ‘Pietet'”, iz Kralja Tomislava 9.

Fadil H. Pašić u istom pismu oglašava “instalatersku radnju za vodovod, kazalizaciju i plin”, s adresom Vojvode Stepe obala 15. Njegov kolega Luka Pirnat, duž margine nogu, javlja se kao “instalater vodovoda, plina i kanala”, s adresom u Kralja Petra, bez broja.

Gazda Simo Prnjatović svojedobno je bio poznat i ugledan Sarajlija, s radnjama u Velikom Ćurčiluku 3 i Kralja Petra 23, gdje je držao “trgovinu čohe, štofova i ćilima”. Oglas mu je ćirilični, kao i Resića i Šišića, koji u Aleksandrovoj 40 drže “trgovinu južnog voća, povrća i životnih namirnica”.

Na četrdeset devetoj stranici K. Cvilinger oglašava: “specijalna precizna mehanička radionica – Glavna zastupstva strojeva za pisanje, računanje, umnožavanje, te Pfaff šivaćih mašina – Pelikan pribori – Radio-aparati!!!” Cvilingerov dućan, u Kralja Petra 75 nosio je naziv “Rebuilt”.

(Kod Karla Cvilingera Franjo Rejc je 1939. kupio svoju prvu pisaću mašinu, marke Underwood. Američke proizvodnje, mat crne boje, sa zlatnim logotipom tvrtke, mašina mu, zapravo, i nije trebala. Moj djed cijeloga je života pisao nalivperom i tintnblaj olovkama, imao je lijep, sitan rukopis, na kojemu se nije primjećivala nervoza živaca, duševna slabost, bolest, vremenske ni društvene prilike. Ni kad mu je poginuo sin, rukopis mu nije zadrhtao, posrnuo, izmijenio se. Pisaću mašinu kupio je zbog njene iznimne ljepote. Bila je jedini ukrasni predmet koji je u životu kupio. Underwood pisaću mašinu poklonio je 1945. mladiću iz susjedstva, koji je odlazio u Beograd, namjerivši da studira jezike i književnost. Mladić nekoliko godina kasnije emigrira u Izrael, a Underwood pisaća mašina nestaje iz vida, negdje u Beogradu. Karlo Cvilinger bio je Franjin dobar poznanik. Prijatelj, možda. I pomalo snob. On ga je i nagovorio da kupi pisaću mašinu koja mu neće zatrebati, jer Franjo Rejc ne umije pisati ako sam ne oblikuje svako slovo. Možda je, poklanjajući studentu teški crni Underwood, propustio priliku da napiše knjigu svoga života, i da, umjesto mene, postane pisac.)

10,00 šilinga, tri dana i njih četvoro. Kila graha i kila brašna. 1994.

Znali su po dragima u Sarajevu da imaju pravo bogatstvo.

Jedini problem bio je to što oni ovdje imaju slobodu kretanja i ona mora i sljedeća tri dana nekako na posao, a u deset šilinga je novac za samo jednu kartu u jednom pravcu i ostaje za najjeftiniji kruh u gradu – mrežicu zemički iz M-Preisa.

Odluka je bila laka, a plan jednostavan.

Od onog graha će skuhati čorbu, razvući tri dana mrežu zemički. Dok oni budu kusali grah, ona će u srijedu kupiti kartu, zatim otići i spavati u hotelu u kojem radi i vratiti se u subotu poslije jutarnje, stopom, nazad. U tu istu subotu prijepodne će on otići po izbjeglički novac, koji su njoj i djeci uskratili, pa će moći nastaviti neko vrijeme živjeti skoro normalno, za sarajevske relacije tih godina, raskošno.

Serviranje doručka u hotelu protekao je uobičajeno. Zatim ju je, vrlo neuobičajeno, pozvao stari švicarski par za stol. Gospodin Nagele govorio je kao i obično tiho i odmjereno, a njegova slijepa žena se smješkala i potvrđivala glavom okrenutom u pravcu kelnerice, koja je tako korektno govorila njemački.

“Znate, mi odlazimo u subotu, ali nekako nismo sigurni da ćemo vas vidjeti, pa bismo se htjeli zahvaliti i oprostiti od vas već danas.” I govoreći to pružio joj je, onako kako se to pristoji, sumu, koja je i u hotelu s pet zvjezdica iznad takve koja se pristoji.

Sva zbunjena i s osjećajem nelagode zahvalila se, potiskujući s teškoćom učiteljicu u sebi, koja se spremala novac odbiti.

Kad je to popodne trčala neplanirano kući – nije u njoj bilo ni učiteljice niti konobarice. Kao ptica je sletjela u gnijezdo, ostavila ptićima ulov i poletno se vratila u hotel na večernju smjenu.

Kako tvrdi Režis svi su slični kao blizanci
Ravajak i Princip Kleman i Kaserio
najčešće potiču iz porodica padavičara i samoubica
sami su ipak zdravi znači prosečni
obično mladi vrlo mladi i takvi ostaju večito

njihova samoća mesecima godinama oštre svoje noževe
i u šumi van grada uče da gađaju pomno
razrađuju napad vredni su sami i vrlo pošteni
majci daju skromnu zaradu izdržavaju braću i sestre ne piju
nemaju devojaka ni prijatelja
posle atentata predaju se bez otpora
hrabro podnose mučenja ne mole za milost
odbacuju tobožnje saradnike koje im potura istraga
nije bilo zavere zaista su bili sami
njihova neljudska iskrenost i prostota
razbešnjava sudije branioce javnost željnu senzacije

one koji duše otpremaju na onaj svet
zadivljuje mir ovih osuđenika u poslednjem času
mir nedostatak gneva žaljenja čak ni mržnje
gotovo ozarenost
čeprkalo se stoga po mozgovima
merilo srce sečena jetra nisu otkrivena ipak
nikakva odstupanja od normale

nijedan od njih nije uspeo da promeni tok istorije
ali s kolena na koleno prenosi se mračno predanje
stoga su dostojne razmišljanja te male ruke
male ruke u kojima drhti sigurnost udarca

*

Preveo Petar Vujičić