Vreme najbolje vidljivosti hazarske pičke. Vreme najslabije vidljivosti hazarske pičke prema nalazu d. Suka.

Hazarska pička, nađena u urni rimskog legionara prilikom radova na gradskoj kanalizaciji, maja meseca 1986. Miris hazarske pičke menja osobine prema godišnjem dobu. Pička je inače nevidljiva u neparne dane. Poznati hazarski pičkolog, dr. Suk (čije je ime izvedeno od glagola ”suknuti”) primetio je da je Hazarska Pička najopipljivija u vreme boravka islamskih delegacija kada se može pročitati datum: 4.IV.

U povodu 110. godišnjice lista, objavljeno u beogradskoj Politici

*

U subotu, 5. aprila 1941, na desetoj stranici novina, u rubrici “Poslednje vesti”, objavljen je nepotpisani članak pod naslovom “Duševno poremećen privatan činovnik otrovao se i obesio u svojoj sobi”. Uz njega je i jedina fotografija na ovoj stranici: proćelav, sredovječan muškarac u dnevnom odijelu, s prugastom košuljom i kravatom, zagledan negdje mimo objektiva. Ovakve su se slike između dva rata koristile za izradu službenog dokumenta, kojim se dokazivao činovnički identitet. Članak počinje lijepom, uredno skladanom rečenicom, kojom bi mogao započeti i dobar detektivski roman: “Jedan policijski agent zakucao je sinoć na vrata Hinka Ajzlera, privatnog činovnika, na petom spratu zgrade u Kosmajskoj ulici, broj 30. Ali iz sobe se niko nije javljao.” Naravno, na stepeništu se našao i radoznali susjed, “prišao je agentu i objasnio mu da su ta vrata već dva dana zaključana i da se činovniku moralo nešto dogoditi”. Na to je agent, čije ime u skladu s našim balkanskih shvaćanjem policijske konspiracije nećemo saznati, obavijestio dežurnog pisara Drugog kvarta gospodina Dušana Markovića, koji je iz istih stopa došao u Kosmajsku ulicu, da zapisnički isprati i ovjeri policijski ulazak u stan Hinka Ajzlera, za koga su prethodno već svi ispravno pretpostavili da je mrtav.

Našli su ga na krevetu, s konopcem stegnutim oko vrata, a pored kreveta i na stolu bilo je razbacano nekoliko bočica luminala. (Luminal je vrlo stari medicinski preparat, koji pod nepromijenjenim imenom postoji stotinjak godina, kao kulturni artefakt javlja se već u nijemim filmovima i u lakoj literaturi tokom tridesetih, kada su se ljubavnici slomljenih srca ubijali predoziranjem luminalom. U to vrijeme bio je to najrašireniji neuroleptik, korišten i kao tableta za spavanje. Danas se luminal koristi pri organskoj epilepsiji.) Hinko Ajzler najprije se pokušao objesiti o prozor svoje sobe, pa se obeznanio luminalima i davio se konopcem u postelji, sve dok konačno nije ispustio dušu.

Policijski agent pretresao je pokojniku džepove, i nakon premetačine stana i provjere Ajzlerovih papira zaključio da se radi o duševno poremećenoj osobi. Ustvari, to je pisalo na pronađenim medicinskim uvjerenjima i otpusnim pismima. Hinko Ajzler proveo je neko vrijeme u duševnoj bolnici (ne piše kojoj), a “lekari pišu da je patio od uobraženja da mu se svak na ulici smeje”. Da bi stvar bila žurnalistički zapečaćena, a policijski slučaj za sva vremena riješen, piše i da su neki bliski Ajzlerovi rođaci skončali samoubojstvom.

Tog dana, Politika je zabilježila još dvije vijesti iz beogradske crne hronike. U prvoj piše da je na uglu ulica Palmotićeve i Kneza Pavla šofer Đorđe Mihailović svojim taksijem broj 1764 naletio na radnicu Tobdžić. “Radnica je pozleđena po celom telu i u nesvesti je prenesena u bolnicu. Da bi što pre dovezao neke putnike na stanicu Dunav, šofer je vozio svoja kola velikom brzinom i tako je došlo do nesreće.”

U drugoj vijesti opisano je stradanje zemljoradnika Trifuna Sekašana iz Alibunara. Njemu se usred grada preplašio konj, propeo se i udario Trifuna, “i bacio ga na automobil 1056, koji je svojina arhitekte g. Staševskog. Razbijeno automobilsko staklo poseklo je zemljoradnika na licu i preseklo mu vene na rukama”.

Sva tri nesretna događaja, samoubojstvo, saobraćajna nesreća i nesnalaženje životinje u gradu, zanimljivi su zbog datuma na zaglavlju novina: subota, 5. april 1941, posljednji je dan mira, u kojem će se prelomiti epoha, i drugim će tokovima poteći sve naše privatne i nacionalne historije. Politika će, istina, izaći i sutra, bit će odštampan nedjeljni broj, ali neće više biti čitalaca. Osim što će biti zabavljeni svojom mukom, i spašavanjem glave pred naletima njemačkih bombardera, između njihovih života i sudbina, i novina koje su odštampane samo dva-tri sata ranije, nastupit će nepremostiva razlika, stvorit će se procjep u vremenu, koji više nikada i ničim ne može biti zatrpan.

No, dok će novine od 6. aprila 1941. ostati zauvijek nepročitane, one koje su izašle dan ranije, kao i svi prethodni brojevi te zime i ranoga proljeća, promijenit će svoj kontekst. Naknadno saznanje o onome što se događalo nakon njihova izlaska pružit će im neki gotovo magičan, vrlo literaran smisao. Svaki članak iz Politike bit će poput fikcionalnoga književnog djela, ispunen sadržajem i smislom mnogo trajnijim i sudbonosnijim od svakoga dnevnog žurnalizma, pun intertekstualnih referenca, i onoga što postoji samo u aluziji i stalno razigrava čitalačku maštu. Novine su se pretvorile u roman, koji započinje sa zaglavljem lista i teče sve do dna posljednje novinske stranice. Poput romana-leksikona, romana-rječnika, romana-ukrštenih riječi, može postojati, i postoji, roman u formi dnevnih novina, u formi Politike.

Godinama sam, ali i usputno i bez dovoljno mara i upornosti, pokušavao više saznati o Hinku Ajzleru, rođenom u Našicama, bogatom i starom slavonskom gradu, koji je imao i svoje grofove, velikaše i intelektualce, ali i svoju sirotinju. Našičanka je i Dora Pejačević, hrvatska kompozitorka, koja je prvu muzičku poduku dobila od slavnoga madžarskog orguljaša Karolya Noszede. On bi ljetovao u Našicama, i nije mu bilo mrsko podučavati mladu barunesu, kćerku hrvatskoga bana i madžarske barunice. Ajzleri, međutim, nisu pripadali tom svijetu. Bili su sirotinja, i to ona pismena, jevrejska sirotinja, kakve je bilo po svim većim i bogatijim južnoslavenskim varošima, i koja će biti zbrisana sa lica zemlje u zločinu Holokausta. U Našicama nakon Drugoga svjetskog rata više nije bilo Ajzlera, i više nije bilo Jevreja.

Kako je Hinko Ajzler došao u Beograd? Seleći se u veći grad, mogao se preseliti u Osijek. I tamo je postojala vrlo snažna i brojna jevrejska zajednica. Možda ga je vukla veličina i vreva prijestolnice, ili se, ipak, selio po nekoj logici porodičnih migracija, za stricem, ujakom, rođakom? Činjenica da je živio u Kosmajskoj, sugerira da je vjerojatno održavao vezu s jevrejskom zajednicom. U toj je ulici sinagoga, oko koje su se, po okolnim zgradama, naseljavali Izraelićani, pogotovo nižeg staleža ili pridošlice u grad, stvarajući tako svoj mali, neformalni geto. Kada su u manjini, ljudi imaju potrebu biti blizu jedni drugima. A Jevreji su uvijek i svuda bili u manjini, čak i tamo gdje bi ih bilo više nego onih drugih. To je čudo evropske matematike, to da su Jevreji uvijek manjina…

Kosmajska ulica još uvijek nosi ime maršala Birjuzova. Drugi su sovjetski maršali tokom devedestih, ili koju godinu kasnije, po Beogradu gubili ulice, dok je Birjuzovu njegova ostala. Riječ je o jednoj od sjenovitijih ulica u centru, koju sunce kao da nikad ne obasja, u kojoj je uvijek malo vlažno, i koja djeluje nekako skrajnuto, bez obzira na to što se njome često prolazi, jer je tu velika javna garaža. Ulicom maršala Birjuzova po nekoliko puta prošpartam kad god sam u Beogradu (a to je prilično često, u svakom godišnjem dobu barem jednom-dvaput), s prozora Hotela Majestic često gledam na tu ulicu, gledam sinagogu, opasanu visokim zidovima, koju danonoćno, kao i većinu evropskih sinagoga, čuva policija, i ne prestajem misliti o Hinku Ajzleru, koji je stanovao tu, na broju trideset. U svom mobitelu imam fotografije njegove zgrade, i prozora iza kojih je živio. (Potvrdili su mi da zgrada na broju trideset nije od 1941. mijenjala numeraciju.) Vjerujem da bi vrijedilo uložiti godine u knjigu o Hinku Ajzleru, istražiti beogradske duševne bolnice iz međuratnih vremena, medicinske i policijske arhive, ako takvi postoje, raspitati se u Našicama o porodici Ajzler… Vjerujem da je tako, ali teško da ću to i učiniti.

Hinko Azler jedan je od likova iz tog jugoslavenskog samrtnog proljeća sa stranica Politike. Godinama već, kad god imam vremena, listam te novine, dostupne u digitalnoj formi, na internetskom portalu Narodne biblioteke Srbije. U njima nalazim najbolje napisanu društvenu i kulturnu povijest, kao i povijest svakodnevice zemlje koje više nema. Stara je, olinjala fraza da dnevne novine žive samo jedan dan. Sutra se pretvaraju u stari papir, ili u najbolje sredstvo za pranje prozora. Politika iz 1941, ili iz 1928. i atentata u Skupštini, ili iz 1934. i kraljevog sudbonosnog putovanja u Francusku, trajala je, također, samo jedan dan, ali nije se sutradan pretvarala u stari papir, nego se transformirala u živu i vjerodostojnu historiju, u hroniku vremena i epohe. Jesu li i druge dnevne novine imale takvu sudbinu? E pa, na žalost, baš i nisu. Druge su novine poslužile za pranje prozora. Dnevne novine bi trebale imati tu transformativnu moć kakvu je imala onodobna Politika. Važno je to našim jezicima i kulturama, a možda i našim malim, porodičnim i privatnim životima.

Politici mogu samo poželjeti da svakoga dana bude kao što je bila u subotu, 5. aprila 1941.

Kuhali smo mamu pet godina. Pet godina je ona odolijevala našim navalama da u kuću pristigne još jedan član obitelji. Olga i Nela, za razliku od mene, nisu nikad priželjkivale još jednu sestru ili brata. Blizanke su valjda i više nego dovoljno društvo jedna drugoj. No, nas troje nismo zapravo tražili samo društvo. Tražili smo neki sasvim novi sadržaj. Htjeli smo psa.

– Dobit ćete psa kad krenete u školu!, izvlačila se mama dok su Olga i Nela još u vrtiću moljakale, a kad je, neumitno, stigla i ta škola, dolazak se psa odgađao iz razreda u razred, sve dok konačno cure nisu stasale za “veliki”, peti razred, razred u kojem ih je napustila njihova voljena učiteljica, a svaki od najavljenih novih, nepoznatih predmeta prijetio s nekim novim profesorom. Nova se školska godina čekala sa strepnjom. Možda to nije bilo odlučujuće, ali svakako je pripomoglo da mamini racionalni argumenti popuste toliko da je na koncu sama krenula u odabir šteneta preko interneta. Željeli smo labradora, svi u kući, no vrlo brzo odlučili smo se da udomimo simpatičnu crnu žgoljavicu čija je mama bila “gotovo čista” crna labradorka iz Svete Nedjelje koju smo i upoznali, dok je tata bio nepoznat, neki ugursuz iz susjedstva.

Žgoljavica nam je predstavljena kao Diva, no mi smo je prvo nazvali Emili, zatim Bleki ili Džeki, pa Beatrice, i onda je na kraju to, za naše prilike ipak nepodesno francusko ime skraćeno u Bea. Sve se to odigravalo na stražnjem sjedištu auta, tijekom tih nekoliko prvih kilometara koje smo prevalili s našom pesekicom na putu do njezine nove kuće. Imala je tada svega dva i pol mjeseca, dakle mi smo je sami morali učiti poslušnosti i kako da se ponaša po kući. Ona nije sve upute najbolje razumjela prvih nekoliko mjeseci, pa je novonastali kaos, u našoj do tada gotovo besprijekorno čistoj i urednoj kući, stvorio popriličnu nervozu. Usprkos tome što su nam svi koji imaju pse govorili da je to normalno, nije mama bila jedina koja je poradi svega toga znala zažaliti. Nije da nam se ni danas svi ti mokri tepisi, prožvakane cipele i raskopano cvijeće po stanu čine kao neke simpatične uspomene, ali sjetimo ih se jedino u ovakvim prilikama. Na neki smo način prihvatili, dakako, da i naša Bea ima svoju volju i shvatili da ćemo ono malo dvorišta oko kuće morati uređivati drugačije, točnije, u dogovoru s njom. Tako ona poštuje i forzicije i ruže i breskvu vinogradarku i japansku jabuku i mladu višnju, no odmah poželi prekopati tek zasađene lukovice kojima nije bilo suđeno da izrastu ili prežvakati tek doneseni tepih trave iz Zrinjevca kojim smo poželjeli ozeleniti sve rjeđi travnjak između kuće i garaže. No, dobro, da nije bilo tog dvorišta, ne bismo ni uzeli psa, pa je to zapravo ipak bio njezin prostor.

Tako smo mi shvatili da je ne smijemo ostaviti samu u kući, bez obzira što je hladno, jer će napraviti previše štete, ali i da je ne smijemo vezati za drvo, da se ne zavuzla i slučajno ne zadavi. Posrijedi je bila moć privikavanja. Nas na nju i nje na nas. Ona je morala postati poslušna, a mi smo morali shvatiti da to neće biti ni lako ni preko noći i da moramo izdržati prvih par mjeseci. Bea je tako doživjela i svoj prvi snijeg i prvo proljeće, bila je dobra prema dvorišnim jaglacima i visibabama, preko proljeća i ljeta je uživala u dvorištu i šetnjama s curama, naučila je da ne vuče prejako cure koje su je svakodnevno šetale, lijepo smo se privikli na zajednički život. Bea je postala član naše obitelji, član koji je zalazio u sve naše krevete, mazio se sa svima, ali i pas koji je znao što je red. Civilizirani, gradski, kućni pas.

A onda je došla njena druga zima i zimski praznici za vrijeme kojih smo odlučili tri, četiri dana provesti u Lici, u Kuterevu, mjestašcu na sjevernim obroncima Velebita poznatom po utočištu za medvjede koje prikuplja volontere iz cijeloga svijeta. Našli smo prekrasnu drvenu katnicu sasvim izvan mjesta, na blagoj padini, skromno, no lijepo uređenu, s dvije velike peći na drva koje sam svojski, s velikim užitkom ložio. Cijepao sam ja drva još kao klinac kad sam ih tati pomagao iz podruma nositi, pješice, na peti kat zgrade u Savskome Gaju u Novom Zagrebu. Da, tada još nije bilo plina. U Kuterevu je bilo puno jednostavnije. Drva su već bila priređena, valjalo je samo malo rascijepati i usitniti ona za potpalu i kasnije samo redovito hraniti peći. Za to vrijeme Bea je slobodno trčala po padinama. Sada je već bila odrasli pas. Sjurila bi se u udolinu i rastjerala stado ovaca u trenu po okolnim usjecima, dok bi je pastir kleo i prijetio, a mi bismo samo molili boga da koju od njih i ne zakolje, jer smo čuli da to košta sto eura. A kad smo obišli azil za medvjede, gdje su Olga i Nela jedan dan volontirale, naša mama je u zadnji čas spasila kokoš koju je Bea već stisla zubima i perje je uz kokodakanje počelo frcati na sve strane. Gledali smo taj azil u kojem su sve životinje živjele u mirnoj zajednici, psi su trčkarali oko medvjeda, mačke se mirno sunčale po strehama, a pilići spokojno zobali po strništu. Pitali smo se kako da Beu discipliniramo, no nije išlo, morala je na povodac, dobila je po turu preko nekoliko puta, no i dalje je oštro trzala, ne mogavši se suspregnuti. Kod konja je bila oprezna, kod medvjeda vrlo nesigurna, no zapravo smo odahnuli kad smo se od tamo maknuli i vratili do kuće, na svoju padinu. Tamo je valjalo paziti jedino da nema ovaca, a Bea je trčala kao luda od sreće na sve strane, do šume, preko prijevoja, u gustiše, preskakala plotove i usjeke, uživala je u nesputanoj slobodi. Ona naša pesekica koju smo strpljivo odgajali da bude pristojna, kućevna, suzdržana i mirna, sada se opet sasvim oslobodila. Na zvižduk i svoje ime se vraćala, ali ja sam svejedno strepio.

Na kraju smo na Velebitu ostali čak pet dana, koje smo, iako bez snijega, proveli zaista veselo i opušteno, i nakon toga se vratili u Zagreb. Bea je nakon toga više puta putovala u Našice, za praznike preko Uskrsa, pa preko ljetnih praznika, do naše bake, tamo se sjajno snalazila i našla si prijatelje u susjedstvu, baš kao i cure, kupala se na jezeru, čuvala cure, kao i one nju. I tamo je uživala bez ikakve stege.

Po povratku u Zagreb pred jesen svima nam je bilo normalno da Bea praktički cijeli dan provodi oko kuće na Trešnjevci. Bea je, naime, postala kvartovski pas, skakala na vrata od stana kad je htjela van ili unutra, sama je otvarala vanjsku kapiju dvorišta, ulazila i izlazila, veselo trčakarala po okolnim uličicama i ganjala mačke. Čak je i ohola, ogromna susjedina mačka perzijanka, čudnog imena Maslačak, oprezno od nje uzmicala. Dragi susjedi su pazili na nju, vraćali je, hranili i pojili, bila je vrlo vesela i mila, omiljena među djecom, pogotovo nakon što je konačno naučila da u svom oduševljenju ne skače na njih i ne liže ih po licu. Naime, djecu bi to redovito prestravilo.

U kući, Bea je voljela skakati mi na ramena i lizati mi straga vrat i uši kad bih kleknuo i okrenuo joj leđa. Imitirao sam njezine pokrete i igrao se kao da sam i ja pas, na koljenima bih se bacao prema njoj s ispruženim rukama, a ona bi veselo skakutala prema meni. Ganjali smo se po kući, cure su je razvlačile, bila im je i jastuk i podmetač, njihova najbolja prijateljica, preko nje su upoznale cijeli kvart, sprijateljile se i s drugim vlasnicima pasa i djecom… Bea je postala ravnopravan član naše obitelji.

Stigla je treća Beina zima, oštro je u prosincu zapuhao sjeverac i čekali smo zapravo snijeg. Mama se ponovo ozbiljno razboljela, morala je opet i u bolnicu na nekoliko dana, a poslije su danima patronažne sestre svakoga jutra dolazile davati joj neke čudotvorne injekcije od kojih joj je bilo bolje. Mirisi lijekova su Beu zbunjivali, bila je nemirna, no nikad nije zalajala niti na jednu od tih milosrdnih, anđeoskih sestara dobra srca, već bi se povukla u drugu prostoriju i pričekala da se zrak razrijedi. Čak i kad bi mami opet pozlilo, kad bi preko noći povraćala i kad bi je mučile strašne glavobolje, Bea bi se prvo uplašila i sklonila, a onda opet mirno vraćala, sklupčala i legla joj na noge.

Te večeri nikome se nije išlo u šetnju s Beom, pa smo se igrali po kući. Nismo previše divljali, no Bea je bila jako vesela, poskakivala je i donosila igračke koje smo joj bacakali, no bilo je jasno da je moramo malo istrčati vani.

– Ajmo u šetnju – rekao sam Olgi, znajući da je Neli prehladno.

Olga se oblačila, mama gledala na televiziji Andreja Rubljova, ušuškana u dekicu, a Nela je nešto crtala. Trznuo sam povodac, Bea je veselo poskočila i izletjela van iz kuće na dvorište kao iz katapulta.

– Idemo prvo do Šime, da mu odnesem neku knjigu – rekao sam Olgi, a ona je nešto veselo dometnula na njegov račun. Bea je skakutala oko nas, vjetar je gadno brijao, a ona nije bila na lajni. Bilo je već oko deset sati, prometa u okolnim uličicima gotovo da i nije bilo, a Bea je trčala oko nas u velikim krugovima.

– Dobro, ovako će se brzo istrčati – govorila je Olga. I ona je htjela da se brzo vratimo u toplo. Dogovorili smo se da napravimo još samo mali krug po kvartu.

– Hajdemo po Krapinskoj – rekoh Olgi, a Bea je već zapravo sama otrčala u tom smjeru. No, po Krapinskoj u to vrijeme ima prometa i to je cesta po kojoj kroz naš vrlo miran kvart automobili jure vrlo brzo. Prije koju godinu je tako jedan mladac u zavoju izgubio vlast nad volanom i ubio troje prolaznika na pločniku.

Bea je i dalje vidno razigrana trčkarala, dobrano ispred nas. Dozivali smo je, no ona je, onako nesputana, vesela, bila vrlo nemirna i zapravo, sasvim neposlušna.

– Ne bismo li je trebali vezati – rekla mi je Olga. – Ima dosta automobila.

– Imaš pravo, rekao sam joj i krenuo brže prema Bei koja je baš ugledala nekog psa s druge strane ceste.

– Bea, stani!

– Bea, Bea!!

Bea je odjednom potrčala prema cesti, preko uskog travnatog pojasa koji šetališnu stazu dijeli od kolnika. I s jedne i s druge strane, baš taj čas, jurili su automobili, u sve tri trake.

– Stani, stani!

Bea je već bila na cesti. Automobil koji je jurio sa zapada je zakočio. Strašna škripa kočnica. Izbjegao ju je. Automobil iz suprotnog smjera također je zakočio i ona je umalo zamakla i jurila dalje, no treći je automobil nije vidio, onako crnu, na jedva osvijetljenoj ulici, zaklonjenu drugim automobilima. U punoj brzini ju je lupio i u djeliću sekunde se stopio kratki, bolni urlik, lom branika i strašna škripa kočnica. Udarac ju je odbacio dobrih pet metara i ostala je nepomično ležati.

Pored mene, Olga se u šoku srušila na zemlju. Podigao sam je i zagrlio, ona je i dalje vrištala.

– Trči kući, ja idem po Beu – rekao sam joj i ona je izbezumljena oteturala.

Ja sam, trudeći se ostati pribran, sada mogao po Beu. Svi su automobili stali. Ljudi su izišli na prozore okolnih kuća. Tišina. Dotrčao sam do Bee i podigao je na ruke. Osjetio sam kucanje njezina srca.

– Treba li vas odvesti do veterinara – pamtim da me pitala neka žena koja je izašla iz svog automobila.

-Ne, hvala – rekoh – odnijet ću je. Tu je jedan veterinar vrlo blizu.

Tada je već dotrčala do mene i uplakana susjeda, majka prijateljice mojih cura. Ogla je izbezumljena prvo lupala na njena vrata.

Bea je onako u nesvijesti bila jako teška. Dobrih tridesetak kilograma. Odnio sam je do auta i onih petstotinjak metara se odvezao do veterinara, s njom na suvozačkom sjedištu. Veterinara nije bilo. Nakon toga krenuo sam do Veterinarskog faksa, na hitnu. Vozio sam polako, koncentrirarno, mazeći Beu pored sebe. Iza mene, susjeda je plakala. Nazvao sam svoju veliku kćer, Maju, rekao joj što se dogodilo, ona je sjela u auto i došla do Veterine.

Bea je odmah došla na red na hitnoj. Noseći je, osjetio sam i dalje njezino bilo. Ostavio sam je kod veterinara i s Majom i susjedom se vratio kući. Na cipeli sam vidio kap Beine krvi. Telefonom sam iz auta umirio cure, da je Bea ostala na faksu. Odvezao sam susjedu koja je jecajući otišla svojoj kući, a Maja je došla sa mnom i ušuškala svoje sestrice u krevet. Isplakao sam se s mamom, spremio i nju u krevet, a onda je Maja do duboko u noć tješila mene. Suze su same curile. Nisam si mogao pomoći.

Nakon tri dana velike tuge i mnogo plača svih ukućana, Bea je preminula. S Olgom i Nelom izlazio sam tih dana sa svakom posebno, do grada, do nekih dućana, kupovali smo sitničice, puno razgovarali i pripremali se na najgoru vijest. No, kada je nade nestalo, tuga je i dalje bila pregolema.

Ipak, tih dana mami je postalo puno bolje. Kao nekim čudom, prizdravila je, osovila se na noge, glavobolja je prestala i mama nam je ponovo bila ona stara.

– Je li ti ona skočila u smrt da mene spasi – upitala se jednom mama naglas.

Nikad nisam bio sklon takvim kombinacijama, ni toj vrsti razmišljanja, no sada sam se malo zamislio. Pritisak koji me mučio bio je strašan. Breme krivice teško me pritiskalo, stalno mi je ozvanjalo ono Olgino upozorenja da stavimo Beu na lajnu. I ta škripa kočnica nikako mi nije išla iz glave. Danima sam je sanjao.

– Cure moje, bez obzira na sve – govorio sam im kroz suze – jedno je sigurno, Bea je sada u raju. To je sigurno, jer svi psi idu u raj.

– Ali, tata, ti ne vjeruješ u Boga – rekla mi je Nela.

– To, dušo, s ovim što ti govorim nema nikakve veze – odgovorio sam. Ona sada gore ganja svoje mačke i sigurno uživa.

Počeo sam odlaziti tih dana u crkvu, kamo, za razliku od naše mame, ne idem nikada. Sjedio sam i mislio, što i kako dalje, tražio neki mir. Naša baka stanuje pored crkve, to mi je bio izgovor, pa bih onda, ali uvijek sam, skrenuo malo i unutra, posjedio po petnaestak minuta, isplakao se i opet izišao.

Ipak, nije prošlo ni desetak dana od Beine pogibije, kako je mama inicirala da potražimo novog psa.

Nelu je to silno razveselio, no Olga i ja smo bili suzdržaniji.

– Ajmo malo potražiti po azilima na internetu – rekla je, cure su joj se pridružile i onda su počele birati po slikama. Bilo je i ideja za mačke, pa da se neki mali štenac i kupi. Trajalo je to tjedan, dva, ili tri, i konačno smo se odlučili za tromjesečnu kujicu koja izgledala pljunuto isto kao i Bea, samo što je baš do kraja bila crna i nešto sitnija. Nakon desetak dana, stigla nam je iz azila u Slavonskom Brodu, preuzeli smo je preko puta Dinamovog stadiona, splašenu, tihu i umiljatu i poveli je na prvu šetnju, u Maksimirski park. Došla je i Maja, sa svojim malim pesekom, da nam bude lakše.

Svi smo bili zbunjeni, navukli smo joj Beinu ogrlicu i zakvačili Beinu Lajnu, iako s nama nije više bila Bea, nego mala Lujza. Nesigurna, polako je skakutala za nama, dok su je cure mazile i vabile kolačićima. Počelo je upoznavanje.

Danas, nekoliko mjeseci kasnije, nakon što je Lujza prošla već i prvo tjeranje, i dalje mislimo na Beu. U Lujzi vidimo prije svega kujicu koja se po mnogo čemu razlikuje od Bee i to nas stalno čudi. Kako je mirnija, poslušnija, discipliniranija, kako ne radi gotovo nikakvu štetu po kući, kako rijetko kad zalaje i tek blago zacvili kad bi poželjela van obaviti ono što je još u Slavonskom Brodu naučila da se radi samo vani.

Kamo god idem i kada god mogu, Lujzu vodim sa sobom. Bea se nije nikad dala lako u auto, no Lujza kao da je izdresirana, skače na suvozačko mjesto i za vrijeme vožnje znatiželjno gleda van. A šećem je kao što Beu nikad nisam šetao, gotovo svakodnevno. Ne igram se s njom kao s Beom, ne pričam s njom toliko, ne želim se pretjerano zbližiti, ili barem ne prebrzo, no stalno je mazim.

Međutim, nisam je još niti jednom pustio s lajne.

Jučer sam i ja Martu uhvatila u neznanju! Ha! Kaže nikad nije čula za fojnički krumpir. A znala je mene poprijeko gledati, kad sam ja nju pitala što je “Tiroler Gröstl?”!

Objasnim ja njoj:

“Fojnički krumpir ti je čudo od krumpira! To je onaj što ga možeš napraviti na milijardu načina, sa i bez dodataka, cijelog, pola, izerendanog, isjeckanog, piriranog, ne možeš promašiti. Ako imaš fojnički krumpir ne treba ti ni recept niti kulinarsko umijeće, on uspijeva.”

Mislite da je razumjela?

Gleda me, gleda, pa kaže “Ah, krumpir k’o krumpir! Tu ti ima samo ona vrsta što ostane tvrd i kad se skuha pa valja za salatu i onaj što se sav raspadne! Dobar bi bio za piru, ali to se tako radi još jedino na selu. Mi pire pravimo od gotovog praha, manje je kalorično i brže ide.”

“E, vidiš, a fojnički krumpir možeš skuhati za salatu i stvarno salatu i napraviti da se ne gnjeca, a možeš se opet u zadnjem trenutku predomisliti i napraviti pire i to odličan!”

Ni ovo mi nije uvažila. Morala sam promijeniti taktiku ubjeđivanja:

“E, j… i tebe tvoj Tiroler Gröstl! To ti je kod nas obični restovani krumpir. Ako ne napraviš od fojničkog krumpira ne valja i kvit. Ispadne pljunuti Tiroler Gröstl! Po čemu je taj tvoj gröstl nešto posebno?”

“E, pa tiroler ima jaje na oko!”

Tako sam zahvaljujući jajetu na oko izgubila još jednu kulinarsku bitku s Tirolcima.

Sarma im je smrdila dok se kuhala, maglice im smrdjele sutra popodne, keške im nije bilo lijepo na oko pa nisu htjeli ni probati, jedino bi bureka kažu! Onoliki posao! Taj ste film mogli jednom gledati, nema više. Idite na Baš-Čaršiju na godišnji”

Tako na poslu. Kod kuće moje bitke izgledaju sasvim drugačije.

Sad pire i ja pravim od praha. Po građanski!

Osim toga, probala sam uvesti i špargle. Kažu da je to kraljevska hrana. “Nije ni čudo što ja ne znam za njih”, priznala sam ja, budala ovim ovdje nekad davno, kad sam se stalno izvinjavala zbog svog tipično socijalističkog neznanja i nepoznavanja monarhijskih običaja. Sad sam naučila bolje, pa sam se jučer vlastitoj djeci folirala da sam za špargle ne samo čula, nego u proljeće svakodnevno imala na tanjuru te da smo se mi u socijalizmu hranili još bolje nego ovi ovdje u kapitalizmu i da smo samo iz tog razloga svi bili siti svega.

Taj moj pokušaj laganja, auslenderskog foliranja i približavanja zapadu, i to kraljevskim krugovima, završio se, a i kako bi drugačije, jadno. Jadnije nego pokušaj foliranja tonikom pred Anitom, mojom najboljom drugaricom iz osnovne škole.

Kad bolje razmislim – nije to ni bilo laganje ili foliranje, nego čisto preživljavanje. Valjda će mi Bog oprostiti ako skonta, a hoće, da se nisam oholila, nego preživljavala.

Čim sam skontala da sam slagala a i da sam se oholila ja sam se dobro nasekirala. Sekiram se ja ovih dana i razmišljam, kako bi se moglo čak i sa smrtnim grijehom, kakav je oholost, ipak što bliže Bogu i u tom razmišljanju rasporedim u mislima one uz Njega. Tek da provjerim kakve su mi šanse za raj. Odnosno imam li ih uopće.

Skroz gore u raju je sa ovog svijeta, zna se, Papa i njegova svita. Ovi iz Bayerna a i Tirola se, držeći Papu Benedikta XVI. za skute, kupujući njegovog bivšeg golfa, useljavajući se u njegov bivši stan, sve za ogromne sume, nadaju valjda spadati u tu svitu, dok se ja mislim kako sam negdje nešto pogrešno razumjela na vjeronauku (biće da sam pobrkala sa nastavom marksizma – svakome po potrebi a fratri nemaju potreba), jer sam prije vjerovala da svećenici nemaju ni svog golfa niti svoga stana. Poslije Pape i Nijemaca uz Boga su kardinali i svećenici pa onda obični puk. Onaj vjernički. Nevjernički nema šanse. Zato je nekad masovno postajao vjernički. Što nije bilo foliranje nego čisto preživljavanje.

Svjetovno uz Boga dođe, svaka čast Titi i Republici, kraljica, prinčevi i princeze, tek onda poneki predsjednik (ako je vjerovati vicevima), zatim Amerika i ostali zapadni svijet. Pa onda onaj nezapadni. Nezapadni što živi na zapadu nema šanse. Zato masovno postaje zapadni. Što nije foliranje nego čisto preživljavanje.

Gledam ja taj nezapadni svijet na zapadu, tzv. “naše građane u svijetu” trudeći se da iz tuđih iskustava, što integriranja što asimiliranja, izvučem pouke za sebe i smislim kako najbolje mogu provesti ostatak života. Vidim ja da to otprilike ide tako da je najbolje ne bit auslender gdje god da si, da “naši građani” postaju “njihovi građani”, kupe stan na kredit, zatvore se u njega, organiziraju sjela na kojima o svojim novim sudržavljanima pričaju kao o “švaburinama” i pate za dobrim starim vremenima. A ako koji umre nespreman onda je frka potpuna i pokušaji vraćanja izgubljenog državljanstva mrtvog zapadnog građanina, da bi ga zapad pustio da mrtav izađe iz svoje sadašnje u svoju bivšu zemlju, skuplji od još neisplaćenog stana. Ne da zapad svugdje kopat svoje kosti. Barem ne u mirnodopska vremena.

Jučer sam, dakle, nakon pažljive analize, odlučila opet konačno i neopozivo što ću uraditi. Predat ću molbu da mi daju austrijsko državljanstvo. I meni i familiji. Ali kako auslendere, i to čistokrvne Bosance, preko noći pretvoriti u punopravne članove germanskih plemena? – pitala sam se ja i smislila:

Probat ću prići zapadu, ne s germanske, nego sa gurmanske strane. na restovani krumpir ću nabaciti jaje na oko i skuhat ću špargle. Da isprobamo tu, kako Tirolci kažu, kraljevsku hranu.

Moju djecu, naviklu na fojnički pa austrijski krumpir a nimalo naviklu na ičije špargle, nekako ću motivirati da, ne samo probaju, već i uživaju ovaj specijalitet.

Tako sam se dosjetila i ispričala im da su špargle hrana kraljeva i prinčeva, da su Titi dovozili špargle avionom iz inozemstva, pa onda i Marquesovu priču o onom pukovniku, koji je jedva čekao vrijeme špargli da se može najesti pa otrčati u WC i tamo uživati u svojim mirisima. No ta priča o mirišljavim odlascima prinčeva i pukovnika na toilette njih nije nimalo dojmila. Nije ni Tito. Već poslije prve špargle su naborali nos, frknuli i vratili se krumpiru. Špargle nisu više niti dotakli.

Vidim ja propašće i ovaj pokušaj integriranja austrijskih špargli u bosanski krumpir. Barem što se tiče mojih bosanskih sinova. A šta je sa mnom?

Ja sam, naravno, priča za sebe. Koju ću ispričati da bude jasnije što se ovoliko mislim bi li ili ne bih uzela zapadno državljanstvo (pa da napokon opet budem svoj na svome) i zašto radije živim u tuđem, nego u svom stanu.

Za sve je to naravno kriv fojnički krumpir! Mene je naime, kao i većinu bosanske djece, othranio on i to erendaća.

Erendaća je mene dakle othranila jer sam bila mala a babina krava steona. Djeci se maloj ne treba davati mlijeko steone krave, a ako su druga ženska, onda se sasvim sigurno za njih ne treba mlijeko po selu kupovati. Nego izerenda mama Marica krumpira, doda malo soli i malo brašna, napravi erendaću i začas otpita dijete. Naraste joj kćer sa vel’kom glavom. “K’o Cocin bubanj” uobičavala bi se mama diviti meni, svojoj drugoj po starini, kćeri.

Erendaća je meni bila i ostala specijalni ćeif, iako nije na dobrom glasu i nema popratnih pojava kao kod Marquesovog pukovnika.

Svojoj djeci nisam naravno mogla priznati da sam tolika seljanka, nego sam im slagala da su me špargle othranile, da sam ih prije rata proljećem redovno jela u svojoj obitelji i da su one divne. Kad sam ih onda na njihove oči probala, cijela me akcija podsjetila na ono kad sam se Aniti hvalila kako sam ja već pila u ono doba novo, tek izašlo piće zvano tonik, vjerujući svojoj oduševljenoj mami na riječ. Kad nam je Emin, nas školski drug, u slastičarnici svoga oca, nasred fojničke ćarsije, donio tonik i to bitter lemon, Anita je odmah ispljunula. Ja sam svoj pila nazor, dakako nemajući’ kud, kad sam se već hvalila, pa, da bih joj dokazala svoje oduševljenje, zamolila je da svoj ne proljeva već da meni ostavi. Dva dana su mi bila usta skupljena i nisam riječ mogla progovoriti, a gadilo mi se na svaku hranu. Tonik od tada više nisam nikada popila čak ni u koktelima al’ Anita živi sigurno i dan danas u ubjeđenju da ja sve novo isprobam prije nje i da mi je tonik najomiljenije piće.

Tako sam jučer pojela i špargle. I svoje i one mojih sinova. I uživala svaki put kad nakon špargle uzmem krumpir. Jedući krumpir sam mislila “Ih, da je još fojnički! Nećemo vala predavati molbu za austrijsko državljanstvo pa makar. Ali nikad djeco od vas ni pravih Bosanaca! Pojma vi nemate šta je ćeif? Ne jedete fojnički krumpir poslije tirolskih špargli. Da su vam barem ponekad cipele tijesne pa da ih možete izuti.”

Nego su vam, k’o i meni moje, malo povelike!

Tako se lijepo smijala, a mene je sve više obuzimala požuda za tim usnama, premda sam bio samo u mašti razvratan i drzak, nisam nikada preoteo nečiju djevojku, zapravo sam bio stidljiv, uvijek pažljiv kad netko priča, rado sam slušao druge, to su moji sugovornici s lakoćom uočavali, pa ipak nisam podnosio teror dosadnih priča i besmislenih ispovijesti. Kad se meni netko jada, ja sam suosjećao; nije to bilo slušanje da se otalja posao, da se stekne nečija naklonost, nego sam gutao tuđe priče na način kako se guta hrana. I ne kajem se; iz toga su labirinta kasnije izvirale neke drugačije priče preoblikovane u toj unutrašnjoj riznici.

___

Smrću Mirka Kovača (1938-2013) zaokružen je jedan u svakom pogledu izuzetan, ekstraordinaran opus; na drugoj strani, ni život “poslednjeg jugoslovenskog pisca” nije bio manje uzbudljiv, kako to već biva kod pisaca kod kojih su “lik i delo” u savršenoj harmoniji – mada su živeli i pisali posve disharmonično…

Nije valjda blasfemično reći da je sve svoje “glavne” prozne knjige Mirko Kovač već bio napisao i objavio do one mučne noći potkraj 1991. kada je pokupio svoje “pinkle” i sa suprugom se, preko južnomađarskih pustara, otisnuo iz zašešeljenog Beograda u Rovinj, istarski gradić koji je nekada bio – i sada je, gle, opet – kultno letnje utočište beogradskih viših slojeva, a u kojem će Kovač (takođe i Bora Ćosić, za neko vreme) pronaći tiho, skrajnuto i pouzdano utočište od srpskih, a posle bogme i od hrvatskih rodoljubaca, književnih i inih.

Iza Kovača tada su već bili, primerice, Gubilište, Životopis Malvine Trifković, Rane Luke Meštrevića, Ruganje s dušom, Vrata od utrobe, Uvod u drugi život, Evropska trulež, Nebeski zaručnici; takođe, scenaristička saradnja sa Krstom Papićem, Lordanom Zafranovićem i drugima. Drugim rečima, Kovač je u svoj “postbeogradski” život otišao kao pisac punog, izuzetnog opusa, i da posle nije napisao ni retka, to ne bi bitno umanjilo njegov značaj za južnoslovenske literature u poređenju sa onim “kako je stvarno bilo”.

Pa opet, kada se ovako kaže, ma koliko bilo tačno, to može da zazvuči i kao nekakvo, makar i “kolateralno” potcenjivanje njegovog “rovinjskog” opusa, u čemu bi bilo podosta nepravde. Kristalne rešetke, Pisanje ili nostalgija, Elita gora od rulje i pre svega veličanstveni Grad u zrcalu, kao i prerađena izdanja nekolikih starijih knjiga (Pisma 1992–1995 sa Filipom Davidom priča su za sebe, i jedan od žalosno malobrojnih literarnih svetionika iz najmračnijih vremena koja pamte sve generacije koje ne pamte Drugi svetski rat) nisu nipošto zanemarljiv bilans: mnogima bi dostajale za čitavo, nimalo mediokritetsko životno delo…

U godinama pred smrt, pisac je radio na opsežnoj autobiografskoj knjizi (on će je odrediti kao “roman-memoari”) Vrijeme koje se udaljava; nije uspeo da je dovrši, ali knjiga je sada pred nama (izd. Fraktura, Zaprešić 2013). Zanimljivo je to sa njezinom “nedovršenošću”: knjiga i ovako obaseže preko 600 stranica, pa koliko bi ih te imala da ju je pisac uspeo dovršiti? Međutim, to je svojevrsna varka: možda bi bila opsežnija, a možda bi, naprotiv, bila tanja od ove da je uspela da dobije konačni oblik; to nikada nećemo saznati. Ovo sve otuda što je Vrijeme koje se udaljava jedna od onih memoarskih knjiga koje se, “u globalu”, ne drže nekog hronološko-linarnog pripovednog toka nego su više fragmentarne naravi, i stalno krivudaju napred-nazad u vremenu i ovamo-onamo u prostoru, tako da je na piscu da konačno preseče “kad je dosta” i koja je to prirodna zaustavna tačka u pripovedanju, kao i da li nešto od svega toga treba na koncu izostaviti ili preoblikovati. No, čitaocu je važno nešto drugo: ovakva kakvom se pojavila, poslednja knjiga Mirka Kovača dostojan je kraj njegovog dela, više nego upečatljiv završni akord jednog dugogodišnjeg i višetomnog svođenja računa sa sobom i svojim životom, svojim bližnjima i dušmanima, epohom i ljudima, književnošću i politikom, istorijom i intimom… U osnovi, najveći je deo Kovačevog “rovinjskog opusa” u znaku tog svođenja računa i sa izrazito autobiografskom potkom – mada kod Kovača toga ni ranije nije nedostajalo – i kada bi zadobijalo romanesknu formu, i kada bi se zaogrtalo esejističkim obličjem.

Gde je tu onda Vrijeme koje se udaljava? Moglo bi se reći da je to Kovačeva najintimnija knjiga iz ovog “ciklusa”. U nekim su prethodnim, ovde spominjanim knjigama umnogome utrošeni i piščev ponekad upravo jarosni polemički eros (tu je jarost razračuna sa onima od kojih su ga razdvojili rat, nacionalizam i propaganda mržnje uvek moguće razumeti – ovde se radilo o ljudskim glavama, a ne o “akademskim” pitanjima!), i detaljno bavljenje Kovačevim čuvenim književnim drugarstvima (Kiš, Pekić, David, ali i mnogi drugi), kao i zavičajno-detinjstvene teme (Grad u zrcalu), a ova je knjiga osvetljena izvesnom naizgled atipičnom blagošću: piščev je pogled na to vreme koje odlazi u nepovrat i na ljude s kojim mu je u njemu valjalo živeti rezigniran i pomirljiv, tek gdegde problesne poneka jača žaoka, makar prema onima koji su je baš debelo zaslužili.

Okosnica ove knjige Kovačev je beogradski život, od ranih jada iz gimnazijalskih dana (“heseovski” je uzbudljiv Kovačev opis muka pri “privatnom” polaganju sedmog razreda gimnazije, a ništa manje ni boravak u “ludici” u pokušaju da se izbegne besmisleno mučenje zvano vojni rok…), preko prvih književnih uspeha, ali ubrzo i prve ideološke hajke na njega, preko svih uspona i padova iz sedamdesetih i osamdesetih, pa do mračnog vremena u kojem Kovač više nije video mesto za sebe u jednom “poludelom” gradu; ovo nužno upućuje na Kristalne rešetke, ali pisac – čak se u više navrata ekplicitno obraćajući čitaocu; ne sećam se da je ranije to radio – pažljivo izbegava tematska i motivska preklapanja sa tom knjigom, baveći se ponajviše “neispričanim pričama”, kroz koje se dojmljivo ocrtava atmosfera jednog mesta i vremena i jednog kulturalnog i političko-društvenog sklopa. Prema kojem, uzgred, pisac ne gubi kritičku distancu, kako je danas jako u modi, kada svi sve kolektivno “opraštaju” socijalizmu jer im on danas izgleda mnogo bolje nego onda dok su ga živeli… Kovač se u tu trivijalnu stupicu optimizma pamćenja neće dati uloviti, njegovo je sećanje odviše živahno za takvo nešto. Što ga, opet, neće odvesti ni u blizinu bilo kakvih “revizionističkih” tlapnji iz repertoara naših tužnih i provincijalnih klerikalno-nacionalističkih desnica, srpstvujućih ili hrvatstvujućih, u odnosu na koje je i najtupaviji i najsiroviji boljševizam civilizacijski superioran!

Pišući o mladome sebi, Kovač piše o mladiću zanetom literarnim ambicijama i čitalačkim gladima, u večitom gardu prema institucijama i autoritetima svih vrsta (od škole i vojske do partije i države), ali i o muškarcu u večitoj žudnji i potrazi za erotskim ispunjenjem, a sve to u jednom naizgled čednom okruženju, ispod kojeg je vrilo od slađanog razvrata… Ima nečega gotovo “zupanovski” bespoštednog u tim slikama, mada opet, nikada na račun drugog, na račun ostvarene ili neostvarene bliskosti i tuđe intime.

Debela je ovo knjiga, teško se nosi na put, ali se lako i brzo čita; nije pisana sa osobito visokim literarnim ambicijama, ali ostvaruje u svakom trenutku i na svakoj stranici baš ono što pisac od nje želi, i što čitaocu, naročito ako su mu Kovačev život i delo barem solidno poznati i bliski, pruža onu vrstu radosti koju osećamo pri susretu – makar i “završnom” – sa jednim literarnim svetom koji nam mnogo znači. A sve drugo, uh, bilo je kako je bilo, i neke se stvari nikada više ne mogu popraviti. Kovač više nikada, sada to pouzdano znamo, neće kročiti u Beograd, ali Beograd kojeg je bitan koautor i sam bio u vreme kada je “ovaj grad bacao svetla daleko” nikada nije mogao iščileti iz Kovačeve literature, u kojoj mu je, uostalom, sasvim često sasvim dobro, ako se dobro razumemo.

Vreme 23. januara 2014.

pita me klinac
dok se igramo na podu
tata mogu li ja da budem Jevrej
kažem možeš
prvo ću te baciti u zid
onda ću ti nožem presjeći vrat
tek toliko da ostaneš u životu
nabiću ti puščanu cijev
i ispaliti dva tri metka
da ti poderu jetru
i zakače bubrege
dok budeš gledao
kako je lijepo ovo Sarajevo
a onda ću ti rasparati stomak
i baciti te na gomilu sa ostalom
rodbinom
dok komšije samo gledaju
možda ti ime zapišu
na Starom groblju

klinac bulji
nekako izgubljeno
i kaže tata
ja neću da budem Jevrej

Pozorišni referati; Nolit, 1992.

Čini mi se da sam prepoznao kredenac iz davne “Pučine” – primećuje Jovan Hristić, pišući o scenografiji jedne od postavki “Balkanskog špijuna”. Otvoriti antikvarno izdanje njegovih “Pozorišnih referata”, treću knjigu iz četvorotomnog ciklusa “Pozorište, pozorište”, o predstavama čije su premijere padale između 1981. i 1986. godine, znači pronaći veličanstveni teatar na pločniku. Duhovite, pronicljive i oštre hronike, iz pera erudite, dramskog pisca, esejiste i pesnika, premijerno su objavljivane u časopisu “Književnost” (rubrika nazvana po eseju Rastka Petrovića, bez znaka uzvika). “Neka mi mudri novi, noviji i najnoviji kritičari ne pričaju o tome kako “tekst” nema nikakve veze sa životom pisca – sem ako Džojs, pišući pisma svojoj Nori Barnakl (koju je voleo koliko zbog njenih sisića i drugih -ića, toliko i zbog toga što je bila imenjakinja junakinje njegovog omiljenog dramskog pisca, Ibsena), nije sam sebe pretvarao u tekst, što je malo verovatno ako uzmemo u obzir obilje pojedinosti u njegovim pismima, koje su pre projekt seksualne akcije, nego semioloških istraživanja”, piše Jovan Hristić, opisujući postavku komada “Pisma Nori”. U pauzi litvanske predstave na Bitefu 1984, Jan Kot mu šapne: “Ovo je božja kazna za socijalistički realizam”, dok ga drama Todora Manojlovića podseća na Opatiju, 1957. ili 1958. Bila je prošla ponoć, u restoranima više nije mogla da se dobije večera, pa se popeo u hotelsku sobu, doneo smokve koje je tog dana kupio na pijaci i podelio ih sa Todorom Manojlovićem. Stari pesnik je tada svojim krhkim i istanjenim glasom govorio Dantea na šetalištu kraj mora.

putopis Ulicom Jugoslavenske narodne armije (7)

Na stranici pod slovom W, u crnoj bilježnici veličine dlana, u posljednjemu mom adresaru prije nego što sam pristao na mobilni telefon i njegovu elektronsku memoriju, različitim su pisaljkama, u razna vremena, upisana imena petnaestak ljudi. U starim adresarima i telefonskim imenicima najsadržanije i najzanimljivije su danas stranice pod slovima X, Y, W. Pod drugim slovima imena su pokojnika, ljudi kojih se ne mogu sjetiti, bivših prijatelja – onih koji bi me danas rado protjerali, samo kad bi me bilo, ili kad bi znali odakle da me protjeruju – ili oni koji danas žive u Americi i Kanadi, tako da su njihove adrese na Vratniku, Dolac malti i Dobrinji poput veduta francuskih putnika po Bosni, kao zaostale iz devetnaestog stoljeća. I dok zbunjeno i zdvojno pogledavam ruku koja je upisivala imena tih ljudi i njihove telefonske brojeve, poneku adresu i kratku napomenu (“ne zvati poslije 20h, ljuta gazdarica”), i rekonstruiram svoju povijest, važne činjenice, sjećanja na koja se jednom može nastaviti život, dolaze s X, Y, W. Kako u onom životu nije bilo nikoga čije bi ime započinjalo s jednim od ta tri slova, te su stranice usputni podsjetnik, dnevnik svakodnevice, mjesto gdje će ostati zapisano nešto što bi do danas svakako bili zaboravljeno.

Petnaestak imena pod slovom W, u posljednjemu, crnom adresaru, koji sam načeo u ratnom Sarajevu, a dopisivao ga u Zagrebu, sve do kraja devedesetih, nisu imena ljudi koje sam poznavao. U prvi trenutak nisam se ni mogao sjetiti tko su oni. Krivo sam mislio da bi to, možda, mogla biti imena prepisana s dva koševska katolička groblja – i oni su mi negdje, prepisivani za posjeta gradu, tokom prve poslijeratne godine – ali onda sam se sjetio, ustvari prepoznao sam jedno ime, sinulo mi je sa dna sjećanja, ime Eduarda Pleyela, prvoga modernog sarajevskog apotekara. On i ostalih petnaestak ljudi – zapravo četrnaest muškaraca i tri žene; dakle, osamnaest ih je skupa s njim – živjeli su, često i umirali, u Sarajevu, kao pioniri u nekoj profesiji ili zanatu, kao čudaci, osobenjaci, važni i lako zaboravljivi ljudi, koji su kratko stvarali povijest grada, a zatim naglo iz nje iščezli. Njihova imena počeo sam zapisivati u prvim mjesecima rata, kada se u meni naglo razbudila ljubav prema rodnome gradu, da bih posljednjih nekoliko upisao tokom 1994. i 1995. u Zagrebu, nalazeći iz u starim novinama, koje bih u ljetnim mjesecima, kada nema nikoga i sve je pozaspalo negdje u hladu, posuđivao i čitao u Sveučilišnoj knjižnici.

Planirao sam da obiđem sarajevske i zagrebačke arhive, da razgovaram s ljudima, profesorima i stručnjacima za farmaciju, medicinu, pčelarstvo, povijest kinematografije…, a zatim i da pronađem rođake i potomke onih čija sam imena popisao, i da na kraju napišem knjigu o njima. Mnogo kasnije, shvatit ću kako je to bila vrlo ambiciozna, u našim prilikama, vjerojatno, i neostvariva ideja, ali tada mi se činilo da bi na njoj vrijedilo dugo raditi i da bi to onda bila moja knjiga o Sarajevu. U njoj bi, činilo mi se, oživljavao mrtve. Naivno sam vjerovao da bi to svima bilo važno, i da bi se cijeli grad združio sa mnom oko tog posla. Ali ne samo da nije trebalo oživljavati mrtve i zaboravljene, nego su oni, mrtvi i zaboravljeni, postali tebi važniji od živih Sarajlija. Tako su od knjige ostala samo imena pod slovom W, u mome posljednjim telefonskom imeniku i adresaru. Zbog njih sam te poslao pred apoteku Prvi maj, jedinu apoteku u dugoj Ulici Jugoslavnske narodne armije.

Eduard Pleyel došao je u Sarajevo u posljednja doba turske Bosne, i 1877. otvorio prvu modernu apoteku u gradu. Gdje je rođen, gdje se školovao, tko je, zapravo, bio taj čovjek, i što ga je potjeralo da pođe u Sarajevo, ja to ne znam. Sve što sam zapisao uz njegovo ime, prije nego što sam zauvijek odustao od knjige o ljudima pod slovom W u adresaru, bilo je da u Beču, u telefonskom imeniku za 1994. godinu ima jedanaest pretplatnika s prezimenom Pleyel. Ispod te bilješke je i datum: 17. siječnja 1995. Da nije bilješke i imena Eduarda Pleyela, danas više ne bih znao da sam tog dana bio u Beču, i u foajeu jednoga bečkog hotela (Kojeg? To nisam zapisao…) listao telefonski imenik.

U “Historijatu Javne ustanove ‘Apoteke Sarajevo'”, objavljenom na Internetu, piše da su, nakon austrougarskoga zaposjedanja zemlje, 1879. u Sarajevu otvorene još dvije ljekarne, a da je 1900. u gradu već bilo petnaest apotekara. Tu je i podatak da je 1920, po uspostavi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bilo devet apoteka, čiji su vlasnici bili: mr. ph. Eduard Pleyel, mr. ph Jidrih Šlezinger (apoteku osnovao 1893.), mr. ph. Josip Patiera (1900.), mr. ph. Đorđe Besarević (1907.), mr. ph Stefan Dobocki (1907.), mr. ph. Nikola Ivošević (1913.), mr. ph. Miho Pitarević (1919.), mr. ph. Jovan Stočević (1919.) i mr. ph. Ahmed Tatarević (1919.)… Bilježim njihova imena, uvjeren da je u njihovoj melodiji i sinkopama jedna povijest nestaloga grada. Ili jedna nestala povijest grada, i u njoj karakteristični miris ljekarne, koji se širi iz kamenih mužara u kojima se drobi i sitni ljekoviti prah.

Tu, gdje Ulica Jugoslavenske narodne armije savije prema rijeci i prema svom kraju, na uglu s Kundurdžilukom, apoteka je Prvi maj. Nastaviš li pokraj nje pravo, eto te na Baščaršiji, u srcu svih turističkih vodiča i bedekera, eto te u devetnaestom vijeku, a kreneš li udesno, naći ćeš se u našemu, dvadesetom stoljeću, na početku vremena koje si i sam doživio, i koje je i danas živo.

Ali prije nego što se odlučiš, ući ćeš u apoteku i stati u red. Nećeš dugo čekati, ispred tebe je stariji, uspravni gospodin sa šeširom od zečje dlake, ispred njega je oniža, krivonoga žena u šarenim dimijama, a ispred nje, apotekarki nešto objašnjava, unosi se u okrugli prorez u staklu, čovjek u sivom kancelarijskom odjelu, s aktn tašnom pod rukom. Reći ću ti i njihova imena, a ti se zabavi čekajući svoj red: Baldo Skočibuha, Almasa Branković, Srpko Kralj. Apotekarki je ime Rahela. Prezime joj ne pamtim. Godina je 1973. Rano proljeće, snijeg se topi po ulici, obrušava se sa krovova, zapuhala je jutros južina, i svako tijelo oko sebe širi intenzivniji vonj.

Baldo Skočibuha, rodio se 1895. na Lapadu. Učio je trgovačku akademiju, a u zla doba, 1915. našao se u Sarajevu, i nakon nekoliko mjeseci je dopao zatvora pod optužbom da širi neprijateljsku propagandu. Godinama kasnije, kada su se carstva ispremetala, a sa njima i zastave po svečanim jarbolima i barjacima, gospar Baldo postao je direktor pošte, najprije u Mostaru, pa u Sarajevu, a kralj Ujedinitelj odlikovao ga je, u povodu desetogodišnjice zajedničke države našega troimenog naroda, Ordenom svetog Save trećega reda, za vjernu i samoprijegornu službu otadžbini. U to vrijeme, gospar Baldo bio je nadređeni tvome tetku čika Budi Dimitrijeviću, solunašu, koji je sa srpskom vojskom prošao albansku golgotu, pa su se pomalo i družili, dijeleći zajedničku sakupljačku strast prema poštanskim markama. Bili su među prvim sarajevskim filatelistima, i obojica su se potpisivali ćirilicom.

Budimir Dimitrijević bio je Srbijanac, govorio je finom, uščuvanom ekavicom, na koju se nisu primali sarajevski naglasci, a Baldo Skočibuha, Dubrovčanin, ijekavac i katolik, bio je, po vlastitom izboru, vatreni Srbin. Njegova je ćirilica, za razliku od Budine, bila stvar stava. Dobro su se slagali, premda Budo nikada, ama ni minute, nije razmišljao o onome što je gosparu Baldu ispunjavalo svaki životni trenutak. Na svoje srpstvo bio je ponosan, dok njegov drug i podčinjeni svoga srpstva nije bio svjestan, nego mu se nekako podrazumijevalo. Kao što je na hrastu da bude hrast, tako je, eto, na njemu, Budimiru Dimitrijeviću, da bude Srbin. Kod Balda Skočibuhe bilo je drukčije. On je svoje birao, a kada čovjek bira čiji će biti, svaki mu je izbor pogrešan.

Došla je 1941, a gospara Balda su zatvorili kao i 1915. Samo što su ga sad zatvorile neke gore i okrutnije zaptije od onih nekadašnjih, a i on je bio dvadeset i šest godina stariji, umorniji i na dobar život sviknutiji. Nakon što su ga dobro ispitali, poslali su ga u Jasenovac, odakle je oslobođen na Božić 1942, milošću Poglavnikovom, zajedno sa još pedesetak logoraša, čija su imena objavljena u dnevnim novinama.

Po oslobođenju, u ljeto 1945, gospar Baldo ponovo je zatvoren, zbog sumnje da se u logoru bavio nečasnim poslima, pa je zato zatvoren. Zadržali su ga kratko, ali u tih je desetak dana ostario deset godina. Svakom čovjeku tako dođe vrijeme kada mu preko noći istekne mladost. Obično o nekoj nesretnoj prilici, o smrti djeteta ili nekom drugom životnom gubitku, a Baldi Skošibuhi je, eto, starost došla u Titinom zatvoru. Nisu ga, kaže, u tom zatvoru tukli ni mučili. Nisu mu ni prijetili. Samo su ga začuđeno gledali kako stari, pa su ga tako od čuda i pustili.

Nakon toga je još dvije godine radio u pošti, kao sitni činovnik, da bi s pedeset dvije pošao u invalidsku penziju. Nakon toga su ga viđali po čekaonicama domova zdravlja i u redu u apoteci. Jedina velika životna odluka, po kojoj bi Dubrovčanin Baldo Skočibuha mogao biti upamćen i spomenut u ovom putopisu Ulicom Jugoslavenske narodne armije, zapravo i nije bila odluka, nego osjećaj koji je drugim ljudima bio neobičan. Iako se rodio kao katolik, gospar Baldo se osjećao Srbinom. Zato su ga hapsili, zato se nije stigao oženiti ni dobiti djecu, zato je svima uvijek bio sumnjiv. Osjećaji su svojstveni svakome čovjeku ponaosob, nisu zajednički, ne stvaraju se u grupi, ali svejedno, ako netko osjeća drukčije od grupe, i ako to pokaže, to će mu promijeniti život. Taj će mu osjećaj postati sudbinom. Tako je bilo s Baldom Skočibuhom, koji ni po čemu drugom nije spomenut, i ne bismo ga ni pamtili, da nije bio Srbin. Ležao je 1989. na Groblju svetoga Josipa, pod trulim drvenim križem, u dubokoj travi. Jedva ga se moglo naći. Danas ga, bit će, više i nema, osim tu pred tobom, u rano proljeće 1973, u redu za kardiotonike i tablete za hipertenziju, u apoteci Prvi maj.

Pred njim je Almasa hanuma Branković, sa Sepetarevca broj 21, koja kupuje sirup za kašalj i prašak za spuštanje temperature, za bolesnu kćer. Pamtimo je po tome što je tablete dosljedno nazivala praškom, i uzalud je bilo ispravljati je. Rođena u Rogatici, pred četnicima bježala u Sarajevo, i tu ostala do kraja života. Pod kraj se više ničega nije sjećala, nikoga prepoznavala. Ali to je bilo desetak godina kasnije. Dok stoji u redu za prašak i sirup još uvijek je bistra, prisebna i nasmiješena.

Srpko Kralj, viši kontrolor u Službi društvenoga knjigovodstva, upravo se razvodi od žene. Napustila ga je, i živi s nekim. On ne zna s kim. Grize ga savjest, jer mu se čini da joj je nešto kriv, pa je zato otišla. Zato noću ne može spavati. I onda već desetak noći sluša susjeda s druge strane zida, profesora Simeunovića, koji ne prestaje kašljati. Profesor je udovac, neće doktoru, uzalud ga nagovara. I sad je Srpko došao u apoteku, i od apotekarke Rahele traži nešto što bi moglo pomoći čovjeku koji već deset noći bez prestanka kašlje, a neće doktoru. Ona mu odgovara da ne može tako, ne liječe se ljudi na daljinu. Profesor Simeunović živjet će još deset dana, Srpko Kralj još sedamnaest godina, a za apotekarku Rahelu se ne zna. Otišla je iz Sarajeva početkom rata.

Izlaziš van, i nastavljaš prema kraju ulice. Još malo ti je ostalo. Ova se mahala, i ulica, od Strossmayerove sve do Obale, nekada zvala Latinluk. Prvi put pod tim je imenom spomenuta 1485, pa bi se moglo reći da je Latinluk star koliko je staro Sarajevo. Tu su živjeli katolici, dubrovački trgovci, Levantinci, dragomani, tajni diplomati, ljekarnici i vječni putnici, čije će izumiranje i nestajanje trajati dugo, i obilježit će cijelu povijest grada. Koliko Sarajevo bude živjelo, toliko će i njih nestajati, tanjit će im se loze, umirat će i sahranjivat se kao ničiji. Zadnje stanovnike Latinluka neće imati tko da isprati i pokopa, pa će živi lijegati u grobove i na sebe zgrtati zemlju, baš poput djece na ljetnim plažama.

Pred tobom je još stotinjak koraka malene Franačke čaršije iz šesnaestoga stoljeća, na kraju koje stoji Gavrilo Princip, i svakog će se trenutka mašiti za džep. Pred njim manevrira Gräf&Stift, službeni automobil habsburškoga dvora, grandiozna limuzina sa crnim kožnim sjedištima, koju je 15. prosinca 1910. kupio potpukovnik Franz von Harrach. Kako nadvojvoda Franz Ferdinand nije iz Beča željeznicom dovezao svoju limuzinu, tako se danas vozi u Harrachovom autu, registarskih tablica A-II-118. Vozač je greškom skrenuo u Ulicu Franje Josipa Prvog, koju ti zoveš Ulicom Jugoslavenske narodne armije, i sad se pokušava okrenuti, dok nadvojvoda viče na njega. Manevrira on golemim Gräf&Stiftom, dok se u Gavrilovoj glavi grozničavo množe međusobno suprotstavljeni nagoni, koji nikako da se u misli srede. Na ovo se dugo pripremao, ali nije, zapravo, vjerovao da će se dogoditi. Sve je bilo samo igra, kao što je sve u životu igra, osim onih nekoliko trenutaka u kojima čovjek odlučuje o vlastitoj sudbini. Nabrzinu, i pogrešno. Odlučujući o sebi, o pištolju i o metku u cijevi, Gavrilo Princip odlučio je o tome kakav će biti svijet koji ostavlja za sobom.

Posljednje što je vidio, prije nego što je izvukao oružje, bio je djed Jovo Princip, koji je jedne nedjelje, u zimu 1881. pošao u lov na divlje guske i patke, u močvaru Crnoga luga. Kao u nekom Ibsenovom komadu– a Gavrilo je čitao Ibsena- djed Jovo gledao je kako u pravilnom rasporedu, visoko iznad njega, prelijeću jata ptica. I tako zagledanog, ubio ga je austrougarski predstojnik mjesta. Bila je to fatalna greška, smrt u lovu. Dogodi se tako da čovjek puca i pogodi.

Je li se stvarno Gavrilo sjetio djeda Jove, ili umišljaš tako dok ga gledaš? Što li mu je olakšalo odluku da puca i da sam bira svoju sudbinu?

Da si ga mogao udariti po ruci i promijeniti povijest, bi li to učinio?

Tada bi sve bilo drukčije, i rađali bi se umjesto nas drugi ljudi. Mi smo se svi rodili kao djeca Gavrilovog pucnja, i što god o njemu mislili, i o nadvojvodi i njegovoj zlosretnoj ženi, mi smo odjek Principova praska.

U zid svoje terezinske ćelije ugrebao je živim noktom stihove:

“Naše će sjene hodati po Beču,
lutati po dvoru, plašiti gospodu.”

Kao i svaki uvjereni pjesnik, Gavrilo Princip u stihovima je pokušavao naći opravdanje i razlog svome životu. Utjehu nije našao u bratstvu Srba i Hrvata, koje je pucajući u princa kanio pretopiti u slitinu jugoslavenstva, nije utjehu našao u Srbiji ni u Beogradu, Pijemontu tog velikog ujedinjenja, nije je bilo u tajnom bratstvu Mlade Bosne, u mrtvim drugovima, u njihovoj besmrtnom žrtvi, u vječnosti koja se pred njim rastvorila poput školske čitanke, poput raja onih koji su makar i za trenutak povjerovali u raj, u kojem, također, za Principa nije bilo utjehe. Sva je utjeha bila u poeziji. I zato je teško naći važnijih stihova u ovome jeziku, od onih koji su ugrebani žlicom, bukagijom, živim noktom Gavrila Principa. Lirskoga dara nije imao, teško se nosio sa stihovima, slabo je rimovao, na riječima bio nejak i preplašen, htio je svoje pjesme pokazati gimnazijskome drugu Ivi Andriću, pa je odustao, plašio se njegova suda više nego smrti… Ali je život sveo na poeziju, i napisao stihove od kojih većih nije bilo.

U njegovim stopama, kojih više nema, jer su iščupane iz sarajevskog asfalta, svršetak je ovoga putopisa.

Čovjek koji je bio jednorog i stablo

Shel Silverstein rodio se 1932, taman da stigne na rat u Koreji. To ga je obilježilo i unesrećilo, ali je svoj posttraumatski stresni sindrom pretvarao u umjetnost. Nije opisivao svoje strašne snove, niti je sastavljao knjige o ratu, nego je crtao stripove, bavio se glazbom, snimao džez albume, komponirao filmsku muziku, svirao desetak instrumenata…

Bio je nečuveno darovit, mogao je svoje talente rasipati na sve strane, i da mu ostane prekoviše toga za desetak različitih karijera i isto toliko umjetničkih života. 1970. osvojio je nagradu Grammy za tekst najbolje country pjesme. Bila je to, ne biste vjerovali, pjesma “A Boy Named Sue”, koju je otpjevao i proslavio Johnny Cash, tako da pola čovječanstva i danas misli da ju je on i napisao. Ne samo da nije, nego je u tu pjesmu upisana poetika, život i sudbina drugoga, jednako velikog umjetnika: Shela Silversteina.

Dočekale su njega i nominacije za Oskara i Zlatni globus, i sve što je radio pretvaralo se u umjetnost, prepoznatljivu, dragu i dopadljivu. Obilježenu, uvijek, dubokom ljudskom tugom. Osim što mu rat nije htio iz glave, iznenada su mu umrle žena pa kći jedinica. Imala je jedanaest godina kad joj je eksplodirala žilica u mozgu. Shel Silverstein umro je od srca, 10. svibnja 1999.

Njegove slikovnice u Jugoslaviji su postale poznate sredinom osamdesetih. Iako ih je crtao i pisao za djecu, bile su tako tužne da su ih zaljubljeni mladići poklanjali svojim budućim djevojkama. I obrnuto. Djevojke su slikovnice Shela Silversteina poklanjale svojim budućim mladićima. Takva je bila slikovnica “Dobro drvo”, koja će godinama kasnije, u hrvatskom prijevodu i izdanju nositi naziv “Dobro stablo”

Ne znam kako je Ante Tomić došao do ove pjesme Shela Silversteina. Samo ju je poslao, skupa sa svojim briljantnim prijevodom u kojemu je osim pjesme sačuvano i sve ono što je Shel u životu bio, što je doživio i preživio, sve dok ga srce nije ubilo, u svijetu u kojem, kad bolje promislimo, još tako malo ljudi umire od srca. (m. jergović)

*

Help!

I walked through the wildwood, and what did I see
But a unicorn with his horn stuck in a tree,
Cryin’, “Someone please help me before it‘s too late.”
I hollered, “I’ll free you.” He hollered back, “Wait –
How much will it hurt? How long will it take?
Are you sure that my horn will not scratch, bend, or break?
How hard will you pull? How much must I pay?
Must you do it right now or is Wednesday okay?
Have you done this before? Do you have the right tools?
Have you graduated from horn-savin’ school?
Will I owe you a favor? And what will it be?
Do you promise that you will not damage the tree?
Should I close my eyes? Should I sit down or stand?
Do you have insurance? Have you washed your hands?
And after you free me – tell me what then?
Can you guarantee I won’t get stuck again?
Tell me when. Tell me how.
Tell me why. Tell me where….”

I guess that he’s still sittin’ there.

Shel Silverstein

*

Upomoć!

Hodao sam šumom i tko se, molim vas, pojavio?
Jedan se jednorog u stablu rogom zaglavio.
Cvili on: “Hoće li mi netko pomoć’ prije nego bude kasno?”
A ja spremno viknem: “Prijatelju, priskočit ću, jasno!”
“Stanite!”, zaurla on tada. “Je li opasno i koliko će vam dugo trebati?
Tvrdite li da se rog moj neće slomiti, saviti ili ogrebati?
Hoćete li jako povući? Koliko ću vam biti dužan?
Možemo li iduće srijede ili je baš ovaj trenutak nužan?
Jeste li to ikad činili prije? Imate li alat propisan?
I rogospasiteljski tečaj, dokument ovjeren i potpisan?
Očekujete li uslugu? Što ćete zauzvrat izvoljeti?
Jamčite mi da stablo neće boljeti?
Hoću li stajati ili sjesti? Hoću li oči sklopiti?
Pokriva li ovo osiguranje? Možda prvo trebam nešto popiti?
I nakon što ste me oslobodili, kao da sam proklet,
Tko kaže da neću zaglaviti opet?
Recite mi kada. Recite mi kako.
Recite mi zašto. Recite mi kamo…. ”

Mislim da on još uvijek sjedi tamo.

Preveo Ante Tomić