Ja, tvoje unutarnje Ja, moram ti se javiti, moram naći objašnjenje zle slutnje koja me muči, moram te saslušati. Namjesti se kao što treba, udobno, na toj fotelji, dovedi se u polubudno stanje u kojemu ćeš osloboditi i najskrivenije misli kako bi mi kazao i ono što čak ni meni ne bi potpuno budan nikad rekao. Neka izgovoreno klizi samo od sebe, bez oklijevanja, bez nadzora, jer dobro znaš da sam ja u tebi, i da mogu – bar se nadam da mogu – prepoznati i ukloniti svaki tvoj lažni lik, svaki tvoj privid, iako mi mnogo toga u tvom, ili, točnije, u NAŠEM pravom Ja na tajanstven način i dalje bježi. Zato, da bih bio siguran u ono što ću naći, važno je da mi to ti sam kažeš. I da budeš iskren.
Tvoja sugestija je uspjela, evo, spava mi se, ne vladam sasvim sviješću, ne kontroliram težnju svojih misli da mi umaknu i izdaju me… Ali ne znam čemu to… Zar će te usrećiti ta istina kojoj ti težiš, a od koje ja bježim? Hoćeš li poslije te seanse što liči na hipnotičku ti biti mudriji, a ja bolji? Znaš li kakve bi posljedice ovaj dijalog po nas mogao imati? Kako bi te moglo umiriti ono što bih ti rekao, a što je tebi, uostalom, ionako dobro poznato?
Ne, nije mi poznato. I ti to dobro znaš, ti što se kriješ od mene. Jer upravo u tome je problem. Ja te gledam iznutra, ali te ipak ne vidim kako treba; vidim vrlo vještoga glumca. Udaljavaš se. Čak i od mene. Ne znam kako to radiš; majstor si u tome. Pomno izbjegavaš okolnosti u kojima bi mi morao priznati nešto što ja mogu, u najboljem slučaju, samo naslućivati. Želiš za mene biti čist, onakav kakvim najčešće izgledaš „pred svijetom“; evo, vidim te takvog, sa prikačenim anđeoskim krilima koja bi me zasmijavala da se iza njih ne nalazi nešto krajnje ozbiljno što me uznemirava – šta kažem, uznemirava! muči me, prijeti mi i zadaje mi strah… Iako još uvijek ne znam točno kakav si u stvari, siguran sam da nisi onakav kakvim mi se prikazuješ. Nisi ti anđeo.
Vidim da si mi nasadio vražje rogove. Kad već znaš kakav sam đavo, čemu ovo saslušanje?
Opet vrdaš! Da, ja znam kakav si, ni anđeo ni đavo, ali to znanje je isprazno. Vidim kutiju, ali ne i sadržinu. Znaš da sam u tebi, svjestan si tog prisustva, ali glavna posljedica te svijesti jeste to što nastojiš, i to uspješno, da ja, tvoje drugo Ja, budem što potpunije odvojen od suštine tvog bića.
A otkuda ti saznanje, tebi što tvrdiš da me ne poznaješ iako si u meni, iako me gledaš iznutra, da u toj kutiji ima bilo kakve sadržine? Možda sam prazan i nezanimljiv baš poput tog krilatog stvorenja kakvim ti se priviđam. Možda ti nemam što reći. Ostavi me na miru, dakle, i spavaj, kao što si i dosad spavao u meni u društvu te također uspavane istine. Pusti me da budem onakav kakav jesam. Zbilja, što te je to probudilo, što te je spopalo da me odjednom počneš ispitivati i uznemiravati?
Da… Uznemiravati. Upravo to. Osjetio sam nemir koji je u tebi, a koji, zahvativši dubinu tvog duha, dopire – htio ti ili ne htio – i do mene. Čudan nemir što izvire iz nečeg mutnog u tvojoj osobi, nečega što ne mogu pojmiti, pa mi se čini da me to udaljava iz tebe, a samim tim me i ubija. Osjetio sam potres koji me je probudio, a dogodio se u tebi. Neobjašnjiv potres koji postavlja pitanja, koji traži svoje razloge, a to je nešto što mi onemogućava da ikad više zaspim. Moram znati te razloge, te odgovore. A na tebi je da ih kažeš, ne na meni.
Pa dobro… Pogodio si. Potres. Upravo to se desilo, sasvim iznenadno, a ne znam ni kako ni zašto. U jednom trenutku sinulo mi je u svijesti da ja mogu – o, itekako mogu – počiniti ZLOČIN! Štoviše, da sam na putu da ga počinim! Nisam znao o čemu je upravo riječ, o kakvom to nedjelu, čak sam pomišljao da je to nešto što mi se kao namjera ukazuje u nekakvom snu, ili polusnu, u polubudnom i polusvjesnom stanju, u nekakvoj opijenosti. Potresen i pometen pitao sam se – kakav zločin, s kojim pobudama, tko je žrtva, ili tko su žrtve, ali riječ koja je plamtjela i pekla kao oganj smjestila se u mom mozgu, ZLOČIN, i znao sam da od tog trenutka moj život više neće biti isti. Taj spokojni dan u kome sam se nalazio, taj svijet u kome sam se kretao, dotad tako poznat i prisan, ti ljudi koje sam sretao, sve je to postalo zastrašujuće drukčije: bila je to samo površina pod kojom je kao podmukla ponornica vijugala putanja nekog mog budućeg postupka koji će jednom zauvijek izbiti na površinu i ostati neizbrisiv. Nešto strašno što ću ja učiniti, što mi je već kad sam rođen bilo suđeno da učinim. Ali šta? Nisam znao. I utoliko je moj užas bio veći. Saznanje o zločinu ukazivalo mi se kao pitanje na koje nema odgovora.
Kažeš da nema odgovora, pa ipak, hajde da ga zajedno potražimo. Pokušat ću ti pomoći, da vidimo koliko će taj odgovor utjecati na tvoju… na NAŠU sudbinu. Za početak, možeš li mi reći kad te je i u kojim okolnostima spopalo to nenadano i potresno saznanje?
Još nisam siguran da li je to bilo u nekom snu, jednom od onih koji takoreći čine drugu, tamnu stranu mog života, ili ipak u stvarnosti, u jednoj prilici čijeg značaja u tom trenutku nisam bio svjestan. Možda je to bilo onog dana kad sam maštao o nekoj dalekoj budućnosti u kojoj će među ljudima, među njihovim mozgovima koji će postati još savršeniji i moćniji, biti ostvareno direktno i potpuno općenje pomoću misli. Drugim riječima, svima – svim ljudima bez razlike – bit će dostupan neposredni uvid u želje, namjere, snove, u cjelokupni duhovni život Drugog. Između svakog čovjeka pojedinca i Bilo Koga Drugog, a prije svega između njega i njegovih Bližnjih, više neće biti tajni. Samim tim više neće biti mogućni zločini; svako zlo, svaki zli naum, pa i sama slutnja o zlu, bit će spriječeni već u zametku.
Je li?… Bulazniš o takvom nevjerojatnom čudu, ti koji uspijevaš izbjeći općenje čak i sa mnom, tvojim drugim Ja koje je dio tebe?
Pogrešno razmišljaš. Ne vidiš koliko je za mene, pa samim tim i za tebe, značajno ono o čemu govorim. Kad bi se ta moja maštarija ostvarila, tada bi i moj mozak postao otvorenom knjigom, pa bi općenje među nama bilo sasvim spontano i savršeno, a to znači da bih tvojim posredstvom potpuno upoznao sebe. Međutim, ja – ja koji nemam ni izdaleka dovoljno jasnu svijest o sebi, o tome tko sam i što sam – užasnut sam mogućnošću takve nemilosrdne samospoznaje. Ova svoja razmišljanja saopćio sam svom najboljem prijatelju, čovjeku čija mišljenja iznimno cijenim. Predočio sam mu tu čudesnu budućnost, a znaš li što mi je on odgovorio? Smrtno ozbiljan, rekao je: „To bi bio pakao.“
Zaista mudar čovjek, taj tvoj prijatelj.
Da, ali te mudre riječi pogodile su me kao grom, i možda je upravo to trenutak kojim počinje moj ovozemaljski pakao… Pakao koji je, što da se lažemo, jedini mogući. U poređenju s njim onaj drugi, onaj toliko puta naslikani i opisani, ne vrijedi ni spomena. U mom duhu, ili točnije, u mom mozgu, tada se nešto kobno dogodilo, a bilo je uzrokovano sviješću da se s tobom – s tobom koji si u meni – to savršenstvo općenja može ostvariti i bez tog futurističkog čuda, i spoznao sam užasnu opasnost da kroz tebe vidim i upoznam sebe obnaženog, ogavnog… Istinitog. Ta rečenica, „To bi bio pakao“, pokrenula je u meni strahove, maglovite pretpostavke, mračne naume koji su iskrsavali iz ranije nepoznatih dubina moje podsvijesti.
Dakle, tako… Sad, eto, znam da je moja strepnja sasvim opravdana. Ja, moguće najdublje ogledalo tvog bića, za tebe sam prijetnja, smrtna opasnost. Ili je možda to što si mi saopćio – dopusti da se uhvatim za tu slamku – samo jedno od onih nadrealističkih ili psihoanalitičkih brbljanja o podsvjesnom? Samo obična literatura?
Nazovi to kako hoćeš. I ja bih to rado nazvao literaturom, kad ne bih ovo o čemu ti govorim osjećao kao bol, kao ljutu patnju.
Tražio sam da budeš iskren, a vidim da to nisi. Ne, nije istina da zbog te svijesti o mogućnom zločinu o kojemu govoriš, o toj strašnoj spoznaji, ti osjećaš bilo kakvu bol, bilo kakvu muku. Naprotiv, vrlo dobro znaš da sam ja, kao tvoje drugo Ja, onaj duboki bunar u koji tvoje patnje padaju kao preteško kamenje i tebe rasterećuju, a meni nanose strašnu bol koja može biti i smrtonosna.
Kamo lijepe sreće kad bih zaista mogao prenijeti svoju bol na tebe! Ti patiš, ali zato što ne znaš, a ja zato što znam. Ali šta si rekao – nazvao si našu patnju smrtonosnom? Zar pogađaš moju misao? Naslućuješ li moju kobnu namjeru? Da li si shvatio da ja više ne mogu podnijeti ni samu mogućnost, ni samu pomisao da budem, kroz tebe, neumoljivo, potpuno svjestan istine o samom sebi?
Da… Sad razumijem. Znam kakav to zločin namjeravaš počiniti, a znam i tko je žrtva. I vidim da ti moram reći „Zbogom“.
Da, zbogom… Saslušanje kome si me podvrgnuo okončano je; postiglo je svoj cilj. A on je upravo u toj riječi, „zbogom“, koju ti kažem u svojstvu onog Ja čiji si odraz, onog Ja koje osjeća da je zajedno s tobom neopozivo osuđeno. I koje zna ono što je neminovno – da izvršenje te osude, nad sobom i nad tobom istovremeno, mora preuzeti na sebe.
Pakao postoji samo u bajkama i … na zemlji
“Srce je to koje nas vodi u raj ili pakao” -afrička poslovica
*
I danas se sjećam časova filozofije koje nam je u gimnaziji držao profesor Sreto Milanović. Na njima nije bilo gurkanja, šuškanja, slanja ljubavnih pisamaca i ceduljica ispod stola, igranja “potapanja brodova” ili sličnih djačkih rabota. Na njegovim časovima smo bili smjerni kao sveci. Svi smo hipnotisani njegovim ugodnim glasom slušali bogata i zanimljiva predavanja o životu, ratovanju i mirenju građana Tebe, Sparte i Atene i njima upokorenih gradova antičke Grčke. Učili smo i o njihovu vjerovanju, o bogovima kojima su se klanjali.
Nekoliko interesantnih časova profesor je posvetio teogoniji, rađanju i životu grčkih bogova s obje strane Stiksa, rijeke koja dijeli podzemni svijet pakla od onog gornjeg, rajskog. Zeus gore sa svojima, na Olimpu, a Had dole, s drugu stranu Stiksa, bez struje i u mraku. Had, da baš tako se zvao pakao i njegov gospodar kojeg su se na smrt plašili stari Atenjani, Spartanci i svi oni koji su živjeli između i okolo ta dva suparnička grada. U njemu su carevala podzemna božanstva što su utjerivala strah u kosti, posebno bog smrti Tanatos, onaj u crnome plaštu s crnim ledenim krilima koji je rezao kosu umirućima i odnosio im duše. Tako nam je bar pripovijedao profesor Milanović.
Spominjao nam je sijedi profesor i njihovo vjerovanje u podzemne božice Kere koje su ubijale ljude na ratištima i sisale im krv. Među sotonskim božicama bila je i neka Empuza koja je ubijala nedužne ljude na raskršćima, te Lamija koja je majkama ubijala djecu u snu. Iz podzemnog mraka su izranjale i Srde neumoljive božice kletve i osvete, a u nadzemni svijet ih je povremeno, kao ilegalce, sve redom slala zla Hadova žena Perzefona.
Žitelji antičkog svijeta su samo nagađali o mukama koje su čekale smrtnika s onu stranu Stiksa, veoma malo su znali o Hadu jer se, baš kao ni iz raja, iz njega niko nikada nije vratio. Vjerovali su da svi završe u jednoj od podzemnih rijeka: rijeci plača, rijeci vatre, rijekama jadikovanja i boli, rijeci mržnje ili nekoj drugoj od mnogih opasnih ponornica. Tako nam je besjedio umni profesor Sreto, tako nas je pripremao kako bismo jednom postali intelektualci široka profila i svakojaka znanja.
Meni su ove priče o paklu i podzemlju bile zanimljive. Budile su moju maštu i podsjećale me na djetinje dane kada sam iz očevih usta slušao bajke o strašnim zmajevima i nemanima što su gutali malu neposlušnu djecu nakon čega bi mi se tata okrenuo licem, napravio veliki mig okom i nasmiješio se kazujući mi tim gestama da se ne plašim i da je to sve samo izmišljotina. Njegova.
Kasnije, u svojim tridesetim sam opet slušao o paklu, ali na način da su htjeli da me uvjere da on uistinu postoji, da bih to trebao shvatiti i prihvatiti. Slušao sam to od religioznih znanaca, pa i od sveštenih lica raznih denominacija. Svi su se plašili njihova boga, živjeli u strahu od božje kazne i pakla kojim on njima prijeti za grijehe počinjene. I zbog straha od te kazne birali da budu dobri i poslušni, tako bar rekoše. Meni, iskren da budem, nisu izgledali mnogo drugačiji od nas ateista.
Prijatelji Muslimani mi kazivaše da vjeruju u džehennem, koji je sličan Hebrejskom ge-hinnomu. Pričaše mi kako se u Kur’anu, svetoj knjizi Islama, nalaze doslovni opisi užarenog pakla, te da je on podijeljen u više nivoa, zavisno o lošim djelima počinjenim u životu i da je kazna određena težinom počinjena grijeha. Podzemne rijeke ključale, vatre sumporne i lomače što se nikada ne gase, samo su neke od strahota koje sam čuo iz njihovih usta, a zapamtio ih.
I moji znanci Kršćani su spominjali pakao kao doživotnu hapsanu sa vječnom kaznom za one koji odbiju biti pokorni Bogu i riječi Njegovoj. Većina njih reče kako vjeruje da se prokletstvo odmetnika i osuda na pakao desi odmah po nastupanju smrti. Drugi tvrdiše da će se to ima zbiti tek nakon Sudnjeg dana u kojem će sav svijet u vatri i ognju nestati izuzev nešto pravednika, onih što primjernim životom poštedu zaslužiše.
Slika 1. Prikaz pakla anonimnog autora. oko 1520. godine
Čuo sam kasnije od Hindusa da i oni strahuju od boga njihova. I oni vjeruju da ljudi što grijeh počine bivaju u pakao deportovani, kažnjeni primjereno zlu u koje zalutaše. Bog Yama, taj neprikosnoveni gospodar smrti, kralj je sveg pakla i onaj što kaznu određuje svakom. Pa mi spominjaše ubacivanje u ulje ključalo, mučenje svakojakim alatima nakaznim i to u različitim odajama paklenim. Niko savršen za Yamu nije, kod njeg’ svako makar jedan grijeh zabilježen ima. Kod njeg’ svako bar jednu muku paklenu proći mora, bar jednu od bezbroj soba mračnog Hada pohoditi. Osobe koje tako plate i okaju grijehe svoje, ponovno bivaju rođeni, a sve u skladu sa njihovom karmom.
Slično je i sa Budistima. Znanci, sljedbenici ove religije mi rekoše da medju njima postoje razna vjerovanja o paklu i muci paklenoj, a zavisno od pravca, škole i vrste učenja. Većina ih priznaje postojanje pakala brojnih, a najmanje dva: pakao hladni i pakao vreli. I oni vjeruju da su to mjesta velike, a zaslužene patnje za one koji loša djela činiše. Boravak u tamnu podzemlju je, srećom, privremen jer slijedi reinkarnacija, ponovno radjanje u novom okruženju i u drugom liku, što Budinim sljedbenicima daje šansu za popravak i rehabilitaciju, daje nadu za život u svjetlu, Bogu na domak. A ta šansa je kako vele malena, premalena, samo odabranim data.
Pažljivo sam slušao ove ispovijedi, godinama, decenijama, ali ih nisam mogao ozbiljno shvatiti i prihvatiti. Stalno sam se nadao da će mi na kraju njihove besjede o paklu namignuti okom i nasmiješiti se, baš kao onomad moj otac, i poručiti mi da je to sve ipak njihova izmišljotina. A kada bi to izostalo, ja bih im pakosno uzvraćao. Pričao bih im da imam prijatelja speleologa koji je obišao sve vrtače, špilje i pećine po Prenju i Velebitu, ali da u tom podzemlju nije našao ničega strašnog osim par malih poluslijepih daždevnjaka i poneku embrioliku čovječju ribicu.
Ili bih im kazivao da mi ni rudari iz Kaknja, s kojima sam proveo jedno ljeto u njihovu sindikalnom odmaralištu u Gradcu na moru, nisu spominjali nikakve kazane s uzavrelim uljem, đavle sa ostima uperenim u ljudsko srce ili ognjene rijeke u kojima izgaraju griješnici. Nisu to sretali ni u oknima tamnim što leže na 1000 metara ispod zemlje. Istina, pričali su mi o prokletoj ugljenoj prašini koja suši grlo i peče nosnice, pa o domaćoj šljîvi koju nakon posla nemilice ispijaju u kafani naspram udničke kapije. Ona, rakija, tu paklenu prašinu najbolje sapire, istina nakratko, tek do novog jutra i ponovnog ulaska u Had rudarske jame.
Ja vjerovah i još uvijek vjerujem kakanjskim rudarima. U pakao ne vjerujem, a ni u podzemna mučilista i Had svakojaki. Ja ne vjerujem ni u Danteovih devet krugova paklenih, čak ni u onaj prvi, u kojem kazne kao da i nema. Ja ne vjerujem u boga koji hoće da kažnjava, koji je uputio zloglasne Crne Legije i Princ Eugen divizije da spaljuju žive ljude, deru im kožu i prže ih u tavama, loncima i tepsijama kojekavim. Ja ne mogu da prihvatim da ljudi vjeruju u takva boga, u boga koji ima spreman koncentracioni kamp za nevaljalce, mučilište za neposlušne, stratište za zle i kvarne. Ja ne mogu da prihvatim okrutna i osvetoljubiva boga. Ja zbog toga ne mogu da se priklonim niti jednoj religiji mojih rođaka, prijatelja i znanaca, ja se zbog toga ne mogu klanjati njihovu bogu.
*
Slika 2. Prikaz Danteova pakla kojeg je on organizirao u obliku ljevka sa devet krugova: Što su grijesi teži, to je krug niži i uži.
Moj Bog, onaj što ga odnedavna sebi nađoh, drugačiji je. On me voli, to mi pokazuje svakodnevno. Svako mi jutro podari novi dan i čitava 24 sata. I svako jutro ja iznova spoznajem da mi na taj način daruje najljepše što za me ima – ljubav i život. Nudi mi radost kroz ljubav koju mi poklanja i kojom me uči šta s njom da činim. Pokazuje mi da je trebam davati, kaže mi da je proslijedim dalje. On mi svako jutro podsjeća da hoće da ja budem dio te podarene čudesne energije koja sve stvori i još uvijek stvara, koja je moćna i nadmoćna, a koja se ljubav zove. Istina, ponekada mi došapne da to ne činim kako treba, da nešto od te energije kriomice zadržim za sebe, pa me onda upozori. Skrene mi pažnju da kada tako radim, u stvari činim sebi na štetu. Svaka utaja ljubavi koju učinim, svako uskraćivanje topline drugome je, u stvari, krađa i otkidanje dijela radosti koji bi meni pripao, potpune radosti koju je On meni namijenio. I to moje zakidanje sopstvene radosti, to je taj pakao što mene može zapasti, Had kojeg mojom sebičnošću sam sebi izaberem i podam.
Ja vjerujem u Boga što prašta i zaboravlja, koji nas hoće k sebi. Kako god veliko da je učinjeno zlo, moj Bog je spreman da oprosti. Bar ja tako mislim i osjećam. On nema razloga da kažnjava. On samo čeka da spoznamo kako srce vene kada nije davano, da umire kada je sebično i zlo. I on zna da je to dovoljna kazna, da veće ne trebamo.
Živeći naopako, puni zlih misli, zgrčene šake i blindirana srca ne možemo upoznati život u njegovoj punini, pravi život. Živimo isprazni, mrtvi, živimo najgorim mogućim životom i još znamo da ga takvog živimo. To hoćemo sakriti drugima, ali sami sebi ne možemo zatajiti našu nesreću. Smiješak imamo na licu, ali samo za druge. Nama preostaje žuč i gorčina da nas jede i izjeda. Živimo u paklu, sopstvenom, onom koji je tu oko nas, koji je u nama, paklu koji smo sopstvenom sebičnošću stvorili. To je istina: kad god ne podarimo ljubav, kada je uskratimo drugima, dobijemo pakao i to odmah. Hell now! Pakao već danas, još mnogo prije naše kliničke smrti. Onaj odgođeni, sutrašnji pakao bismo mi nekako i prihvatili, ali ovaj sadašnji, ovozemaljski koji nas načisto ubija, to ne možemo podnijeti. On je tu, svuda među nama, posvuda u nama.
Što je najgore, taj pakao našeg egoizma nas onda počinje usisavati, povlačiti dnu. Zavist, oholost, mržnja i grabež postaju stanovnici naša srca. Sva zla i opačine postaju dio života našeg. Pa onda tonemo sve dublje kroz jaruge i krugove Danteovog Hada. Pokušavamo da mu se odupremo, tom paklu našem unutarnjem. Potežemo za čašicom, za tabletom, za kojekakvim zamamnim travama i prahovima. Pušimo, duvamo i šmrčemo ne bismo li zaboravili naš pakao, a budimo se svaki put u dubljem paklenom krugu, svaki put padamo niže, dolazimo sve bliže samom dnu nesreće i patnje. Dante ih je vidio devet, tà šta je to u uporedbi sa 365 krugova beznađa i kazne koje prolazimo svake godine, godinu za godinom. Taj pakao je višestruko strašniji od onog gdje navodno čekaju kazani vrela ulja i gdje giljotine prekidaju žile kucavice u mahu i odjednom. Tamo u zagrobnom paklu, kako moji znanci već vjeruju, tamo ćemo biti sa istogriješnicima, sa buljucima znanaca i prijatelja koji su, isto kao i mi, preveć voljeli sebe. Dijelićemo našu muku s njima. To je mnogo lakše negoli živjeti ovu sadašnju muku i pakao sasvim sami, zatvorena i prestrašena srca koje ne smije da se otvori i podjeli taj strah i patnju sa drugim zatvorenicima sopstvene sebičnosti i sopstvena pakla.
Srećom, u svakom zlu ima ponešto dobroga. Tako je i sa paklom ovozemaljskim. Za razliku od onog Danteovog, iz ovoga se može izaći, ovaj ne mora da traje doživotno i vječno. Čim odlučimo da naša sebičnost ustupi mjesto altruizmu, empatiji i ljubavi, naš pakao počne da iščezava. Topi se kao grudva snijega na toplu dlanu, nestaje kao jutarnja magla usred ljeta. I za divno čudo, to samovoljno ukidanje našeg ovosvjetskog pakla nije jedino čudo. Ako nastavimo u ljubavi koračati kroz život, odškrinuće nam se vrata raja. Možda i širom otvoriti. I to opet za ovog života i u ovom životu. Paradise now! To je što ja hoću da vjerujem, tako ja sada vjerujem. Čvrsto, najčvršće.
Pa mi sada još recite da nisam našao najboljeg Boga za sebe. Boga, samo moga.