Objavljeno na portalu autograf.hr

*

Promatrati nastajanje jedne knjige, in statu nascendi, takorekuć, pratiti kako se pojedini njezini dijelovi samostalno pojavljuju, a bez mogućnosti da vidimo kakav će raspored poprimiti kada se nastajanje zamijeni trajnošću – bio je to izazov pred koji nas je tokom prošle godine stavio Miljenko Jergović.

Na njegovoj se internetskoj stranici moglo promatrati kako se pojedine kockice bacaju po zraku, ali nije postojao način kojim bi se moglo ustvrditi kakav će biti njihov raspored onoga trenutka kad iz cyber-prostora padnu na fiksirano mjesto pisanoga teksta.

Nije se znalo, čak, ni kakav će naslov ti dijelovi dobiti kada se vrate u okrilje tradicionalnoga medija. Moglo se pretpostaviti da je riječ o obiteljskoj kronici, no kockice na čijim se stranicama pripovijedala povijest pojedinih sarajevskih ulica dale su naslutiti da ćemo doznati ponešto i o intimnoj topografiji grada, dok su druge ukazivale na memoarske elemente, manje povezane s privatnom poviješću, a više s obitavanjem pripovjedačke instance u društvenim krugovima koji su na utjecali na kulturni, ali i politički, život Jugoslavije i onoga što je od nje ostalo nakon krvavoga pira devedesetih.

Radoznalost je valjalo suspregnuti i pričekati da je Miljenko Jergović sam razriješi. Moram priznati da me je, makar se možda i neskromno bilježio dobrim poznavateljem njegova djela, i ovaj put uspio iznenaditi. Ne samo da je iznenađenje bilo 1003 stranice s kojima se valjlo boriti i izboriti (ne uznemiravajte se – knjiga se, kao i sve što Jergović napiše, čita lako, on je obdareni pripovjedač), već je i raspored kockica, a on me je kao kritičara doista i najviše zanimao, pružio dostatno iznenađenje koje svjedoči o nezasićenoj želji za inovativnošću što nam je podastire svaki novi tekst ovoga spisatelja.

Ranije sam izvještavao o tim inovacijama: o konzekventnoj primjeni bahtinovske polifoničnosti kojom se odlikovala “Volga, volga”, ili o otvaranju prema fantastičnosti koje je dominiralo u “Psima na jezeru”; “Mačka, čovjek, pas” bila je, pak, etida u kojoj se formalna struktura dovela do savršenstva točno propisanom duljinom na koju je svaka kratka priča (baš tako, short story) bila ”osuđena”, a “Otac” je otvorio prostor intimnosti i autoflagelaciji, najzahtjevnijem modusu autobiografije u kojemu se valja do krajnosti suspregnuti kako se ne bi otklizalo u nesvrsishodnu lamentaciju nad sobom i tegobnošću vlastite sudbine.

I svaki je put Jergović, svjesni autor, proširio prostore književnoga teksta, eksperimentirajući njime bez prelaženja u hermetičnost.

Promatrano u svjetlu gore rečenoga može se ustvrditi da je “Rod”, i neka to bude moja ishodišna teza, eksperiment kojim se dokidaju svi eksperimenti. Tu tvdnju baziram na spoznaji da je Jergović u ovoj knjizi spektralno ugradio sve navedene moduse pristupa pripovjednome tekstu obogaćujući ih nekolicinom dodatnih, o kojima će u ovome što slijedi biti i najviše riječi.

Prikaz, dakle, zasnivam na formalnome pristupu tekstu, da bih se onome što bi publiku vjerojatno više zanimalo – osvrtu na njegovu semantiku – približavao tek postrance i sa smanjenim interesom. To je svjesna odluka bazirana na volji da se izbjegne, bilo pozitivno bilo negativno, raspravljanje o provokativnosti Jergovićeve knjige i njezinu navodnome obračunavanju sa sredinama, kako s onom iz koje je potekao, tako i s onom u kojoj sada prebiva.

Držim da je ta priča, pripovijedana kako s pozitivnoga tako i negativnoga stajališta, neproduktivna i nepravedna prema ovoj, da prejudiciram, veličanstvenoj knjizi.

U njoj dolazi do, sa stajališta znanosti o književnosti neoprostive, greške kojom se autor izjednačuje s pripovjednom instancom. Makoliko Jergović u autobiografski obojenim dijelovima teksta smanjivao distancu između dvaju naratoloških kategorija, do njezina potpunog brisanja ne dolazi nijednog trenutka. Onaj tko ”svodi račune” sa Sarajevom nije Miljenko Jergović, već netko drugi, netko fiktivan kojega se, recimo, ne može juristički progoniti zbog njegovih napisanih riječi.

Ako ”stvarni” Miljenko Jergović čak i doista misli to što govori o određenim mjestima, ni ta se mjesta ne mogu smatrati manje fiktivnim od instance pripovjedača. Tko želi dokazati suprotno morao bi me uvjeriti da je “Rod” dokumentarna knjiga. Bojim se da bi mu/joj taj posao bio zaludan. Mislim da sam jasno pokazao u kolikoj ću mjeri ovim prikazom iznevjeriti očekivanja one publike koja je možda i očekivala kakvo samozadovoljno prčkanje po tuđoj intimi i procjenu u kolikoj je mjeri ono što se otkriva autentično, u kolikoj je mjeri moralni sud koji se zna čuti sa stranica knjige točan, pravedan ili pak lažan i nepravedan.

Dakle, o čemu je riječ u ovoj voluminoznoj knjizi? Günther je Grass svoju autobiografiju metaforički nazvao “Beim Häuten der Zwiebel” (Dok ljuštim luk). Doduše, ta je metafora i jedino što je istinski uspjelo u knjizi. Ipak, ona se pokazuje iznimno efikasnom želi li se približiti pripovjednoj strukturi “Roda”. Ono što čini njegovu temeljnu odrednicu jest slojevitost.

Ovdje treba paziti. Ne govorim o slojevitosti u smislu kompleksnosti, višeslojnosti, u smislu onog, dakle, iskaza koji se rado koristi kako bi se pokazalo da neki tekst uz površinski (koji je, navodno, uvijek banalan) posjeduje i dublje slojeve u kojima se krije njegovo istinsko značenje. Po toj mehanicističkoj paradigmi vrednovanja što se više značenjskim slojeva u njemu može pronaći, to je tekst i estetski uspjeliji.

Jergovićev je roman slojevit zato što se sastoji iz više slojeva koji se mogu ljuštiti, poput Grassova luka, ali koji postaju toliko tanki, cizelirani, da se približavanjem kraju sama procesa njihovo pažljivo skidanje pokazuje sve kompleksnijim, sve zahtjevnijim.

Ostat ću još trenutak pri metafori i reći da je onaj prvi, smeđi, sasušeni sloj, kojega se nekako najlakše (i najnepravednije) odbacuje uvodno poglavlje ”Tamo gdje žive drugi ljudi”, obilježeno žanrovskom odrednicom ”predavanje”. Taj termin je povezan sa znanošću, a pripovjedna ga instanca ovdje vješto koristi kako bi postulirala svoju superiornost (ovjerovljenu autoritetom) nad primateljima naracije ali i osobnu izmještenost iz struje događanja.

Upravo se na toj razini, na skidanju prvoga sloja, otkriva u kolikoj je mjeri autor distanciran od onoga o čemu pripovijeda. Distanca je osobito vrijedna, i stoga ju je tako teško i realizirati, zato što je predmet pisanja kvintesencija blizine, nedistance: vlastita obitelj. Umijeće je realizirati ju, način na koji se do realizacije dolazi jest fikcionaliziranje, grandiozno i neumoljivo stavljanje u pogon imaginacije.

Suština Jergovićeva fikcije nalazi se u paradoksalnoj maksimi ”ja sam tu ali nisam tu”. Narator se materijalizira, penetrantno se ugurava u zbivanja kojima ne može biti prisutan, kojima nije svjedok, već zbog vremenske udaljenosti koja ga odvaja od njih, dematerijalizira se, u pokretu antagonistički orijentiranome prema prvome, tako što veli: ”Tu sam ali ne mogu intervenirati, samo naknadno bilježiti”. Izmišljanje se kondenzira u vremeplovu u kojemu se nalazi nevidljivi putnik koji stoji pred likovima o kojima izvještava ali ga oni ne mogu vidjeti. On je, da parafraziram drugog bosanskog pripovjedača, ”inkapsuliran”.

Kakve mu prednosti pruža ta pozicija? Prije svega – neutralnost. Kolikogod se činilo da su njegove reakcije afektivne, taj se naboj razrješuje relativno jednostavno u pripovjednom tonu koji svjedoči o ravnodušnosti naratora prema onome o čemu izvješćuje. Prosudbe su mu oštre, pokatkad doista kirurške, ali one takve mogu biti jer je prema ispripovijedanome izgradio distancu svojstvenu onome koji zna više, zna bolje, distancu koja mu omogućuje aroganciju koju, doduše rijetko, zna upotrijebiti ali ne i zloupotrijebiti.

”Predavanje” se, prema tome, koristi kako bi se cijeloj toj ekstremnoj pripovjednoj kompleksnosti pružio motivacijski okvir. U njemu se, minuciozno i sažeto, pruža jezgro onoga što će se odvijati na narednih tisuću stranica.

Tri su u njemu momenta koja pitanja etike i etičnosti stavljaju u središte pažnje. Iz njih će se zrakasto širiti, a povremeno i granati, sve bezbrojne priče koje u romanu započinju, ali se u njemu vrlo rijetko završavaju. Nositelj je prvoga gotovo mitska ličnost otate Karla, čovjeka koji je Srbe spasavao od ustaša, u teškim ratnim ilidžanskim godinama, a koji su mu tu dobrotu vratili tako što su ga obranili od partizana koji su ga, nakon pobjede a zbog njegova njemačkoga porijekla, htjeli deportirati u logor.

Drugi je oslonjen na prikrivenoga junaka (negativnog, možda) knjige, starijeg ujaka Mladena koji, u tragičnome spletu okolnosti, biva mobiliziran u njemačku vojsku u kojoj, u sukobu s partizanima, i gine.

Treći je povezan s najnovijim ratom u Jugoslaviji, s pripovjedačem i njegovim odlaskom iz Sarajeva, a završava se opisom njegova ”prijema” u Hrvatskoj, u zemlji koja odbija biti njegova domovina, ali i koju on odbija prihvatiti kao domovinu, opredjeljujući se za status egzilanta i poziciju unutarnjeg egzila, donekle usporedivu s disidentskom u zemljama s onu stranu željezne zavjese – i prije njezina uklanjanja.

Tri pripovijesti, ispripovijedane u mikro-modusu, gradbena su osnova svega onoga što će doći kasnije. Ona o otati Karlu stub je kronike obitelji Stubler, priča o ujaku usijeca se kao nož u obitelj Rejc, pokazujući u kolikoj je mjeri njezin raspad, makar se de facto nikad i ne zbio u definitivnoj formi, bio sveprisutan u pripovjedačevu odrastanju, u svojemu procesualnom karakteru. Sam pripovjedač, opet, naraciju o svojemu unutarnjem egzilu povezuje s pričom o umiranju majke koja će, zapravo, tvoriti epicentar “Roda”.

Svakome tko poznaje Jergovićev opus postat će jasno da su u mojim trima mikro-pripovijestima upisani dijalozi s ranijim autorovim knjigama. Otata Karlo Stubler pokretač je onoga što smo mogli upoznati u “Gloriji in excelsis”, druga se priča doimlje (bolnim) suplementom vedro-melankolične “Mame Leone”, suplementom kojim se, ako ne dokida ono bar dovodi u pitanje, upravo njezina vedrina. Treća, pak, predstavlja tmurni, meditativniji i reflektiraniji, nastavak “Oca”.

U takvoj se konstelaciji generira dvostruka koherencija; s jedne strane teksta i njegova vlastitoga unutarnjeg svijeta, a s druge teksta i onoga što mu je, u odnosu na “Rod” – vantekstualno ali književno, prethodilo. Tek tako brižljivo konstruirana pripovjedna struktura daje podlogu na kojoj se njezini hibridni, fragmentarni, kontingentni dijelovi uobličuju u cjelinu koja publici nalaže nužnost jedinstvene recepcije. Na taj se način “Rod” doista i strukturira kao ”obiteljska kronika”.

Prije nego što kažem nešto i o njoj kratko ću se osvrnuti na dva autora s kojima Jergović uspostavlja dijaloške veze. Prva je, zbog teškog bremena smrti, jednosmjerna; druga je, i u gramatičkom i u svakom drugom smislu, imperfektivna. Budući da je Jergović i više negoli nesklon poetici (i autopoetici), budući da njegov postmodernizam rezolutno odbija jedno od najčešćih sredstava postmodernizma – metatekstualnost – poetičke/poetološke je momente njegovih tekstova nužno ekstrahirati iz nečega što bih, u nedostatku boljeg termina, označio intertekstualnom imanencijom.

Dva su autora čiji tekstovi tvore Jergovićevu intertekstualnu matricu Danilo Kiš i Ivan Lovrenović. Kiš se javlja diskretnije, preko aluzivnog spektra u kojemu determinirajuću ulogu igra motiv željeznice i željezničara, dok je Lovrenovićevo prisustvo izravnije; izravnost se osobito pokazuje ako se, što se zbilo vašem kritičaru, “Rod” čita u sukcesiji s “Nestalima u stoljeću”.

Kišova se autobiografska integracija očeve figure u središte ”porodične trilogije” povezuje s njegovim zaposlenjem na željeznici, ali i s izradom Reda vožnje, teksta koji sjedinjuje kabalu i enciklopediju, nedovršene i nedovršive knjige kojom bi se, možda, trebale završiti sve knjige. Figure u “Rodu” koje će prizvati asocijacije na Eduarda Sama jesu otata Karlo Stubler, željezničar koji ostaje bez posla zato što se pridružuje radničkom štrajku u Dubrovniku i, prije svega, Franjo Rejc, pripovjedačev djed i melankolični zarobljenik obiteljske tragedije.

Željezničar koji dugotrajno premještanje po kolodvorima bosanske provincije završava konačnim namještenjem u Sarajevu tek je posljednji u nizu onih čiji je život vezan uz vlakove i koji grade jednu od stožernih momenata “Roda”. No uz Sama ga veže i njegova uloga svojevrsnog rezervnog oca, surogata biološkoga, o čijemu smo izostajanju mogli ponešto doznati u romanu “Otac”.

Franjo Rejc je figura pripovjedačeve intime, utočište od ekscesivne afektivnosti kojom ga okružuju majka i baka. Karlo Stubler je čovjek koji ono što mu se zbiva i ono što prati bilježi u Kalendar svakodnevnih događaja, prihoda, troškova i meteoroloških prilika, svesku koji je svojevrsni pendant “Kondukteru”Eduarda Sama, kabalističkoj knjizi koja je u svojoj enciklopedijskoj strukturi zrcalila “Baštu, pepeo” i anticipirala “Enciklopediju mrtvih”. U jednom će se poglavlju knjige Jergovićev pripovjedač pomalo braniti od ove veze, smatrajući da vezanost uz željeznicu nije dovoljna za njezinu stabilnost, ali će istovremeno i ”priznati” da postoji nešto, pripadnost Kakaniji, što će povezati Stublere i Rejce sa Samom.

Gdje je, u odnosu na Kiša, mjesto u “Rodu” predviđeno Ivanu Lovrenoviću? Ako je Kiš ”daleki predak” koji u romanu egzistira intertekstualno, onda je Lovrenović stariji suvremenik, nekadašnji mentor a sadašnji ravnopravni sugovornik.

U tome je smislu “Rod” knjiga koja, s Jergovićeve pripovjedačke pozicije, varira i suplementira teme koje su obilježile “Nestale u stoljeću”. Dva su pripovjedača, međutim, antipodi, što se tiče temperamenta i mentaliteta, tako da je ono što ih povezuje difuzni osjećaj pripadnosti nečemu čemu se ne pripada, nečemu što je izvana nametnuto, što čovjek ne može birati, već samo prihvatiti ili odbaciti. To je nešto, naravno, Bosna koju Jergovićev pripovjedač, evo i kontrasta, doživljava, a i o njoj pripovijeda, puno šire nego Lovrenovićev.

Prvi je ravnodušan, povremeno i netrpeljiv, drugi voli, zaboravljajući sve nepravde koje su mu nanesene i destilirajući ono što je, za njega, lijepo. Za prvoga Bosna egzistira kao jedno u nizu prolaznih mjesta na koje su naplavine vremena dovele njegovu obitelj. Gubitak je, prema tome, nesupstancijalan. Za drugoga je gubitak Varcara, ali i onoga što on metonimijski, pars pro toto, predstavlja, trajni izvor melankolije, onog frojdovskog afekta koji je postao temeljna odrednica postmodernizma.

Mimo ovih razloga pojavljuju se sličnosti, od kojih je jedna toliko dominantna da je sposobna (gotovo) ukinuti diferenciju. Riječ je o ulozi sjećanja i pamćenja u konstrukciji tih dvaju romana. I u jednom i u drugom slučaju strukture romana počivaju na rekonstrukciji prošlih zbivanja koja je bazirana na dvjema centralnim tehnikama: s jedne strane sjećanje, kao moment individualnog, vrlo često nesistematičnog i kaotičnog, lako povezivo s oralnim, a s druge pamćenje, zasnovano na sustavnom radu na očuvanju prošlih zbivanja, njihovu brižljivome arhiviranju, dokumentarističkom obrađivanju i sortiranju – te prema tome i na istaknutijoj komponenti kolektivnoga.

Budući da su i “Rod” i “Nestali u stoljeću” djela i rezultati fikcije, nije nužno da se pisani dokumenti koji su sadržani u njima pokažu autentičnim: oni mogu biti i izmišljeni, njihova se funkcija/funkcionalnost unutar pripovjednoga teksta ne mijenja. Dakle: ne tiče nas se je li Karlo Stubler doista vodio svoj kalendar. Ono što je važno jest da je Kalendar smisleno inkorporiran u onu cjelinu koja se zove “Rod”. Tada se i pitanje o njegovoj istinitosti, koje bi bilo relevantno za kakav historiografski tekst, pokazuje obsoletnim.

U sljedećem bih koraku trebao i početi raditi ono što se od mene, zapravo, i očekuje: pisati prikaz. Pa dobro, ako je tomu tako, makar bi mi bilo puno draže govoriti na razini koja se ne bi ticala posredovanja informacija, o onome što me fascinira u formalnoj realizaciji teksta.

Ipak, i iz onoga što je dosada rečeno mogu se donijeti zaključci, makar i krnji, o čemu se u romanu radi, jer on doista, makar u to na osnovu dosada rečenog bilo i teško povjerovati, i ima radnju, pa će mi time i posao biti unekoliko olakšan. Nakon uvodnog dijela, kojega Jergović, sjetit ćemo se, označuje kao ”predavanje” slijedi drugi koji isto tako ima naslov i podnaslov: Stubleri. Jedan porodični roman. Roman, dakle, unutar romana. U njemu se pripovijeda kronika jedne obitelji, od patrijarha – otate Karla – pa do Olge, pripovjedačeve bake, osobe čijom se smrću de factozavršava povijest obitelji Stubler, ili bar onaj njezin dio koji će pripovjedač nazvati romanom.

Treći dio Rudari, kovači, pijanci i njihove žene najkraći je, a podnaslov Kvarteti izvješćuje o glazbenom kvalitetu koji mu se pridaje. U njemu središnje mjesto zauzima druga grana pripovjedačeve obitelji, ona koja je Bosnu obilježila (i koju je Bosna obilježila) rudarskim i kovačkim zanatom. Dominantni toponimi više nisu male željezničke postaje (koje određuju život Stublera), već Kreševo, Kakanj… Srednja Bosna stječe životnost i živopisnost na kakvu smo navikli u zbirci pripovjedaka Karivani.

Sljedeći je dio onaj koji će, vjerojatno, izazvati najviše sablazni. U njemu se tematizira majčino polagano umiranje. Ime mu je Mama Ionesco, a žanrovska odrednica, evo i malo novinarstva, reportaža. Glazbeni intermeco kojeg je indicirala povijest Karivana produžava se u modernističko kazalište apsurda. Ispripovijedano se kreće na granici tragedije, no ipak ne otklizava u nju, zahvaljujući proplamsajima humora – makabričnim ali povremeno i empatičnim.

Odnos pripovjedača prema majci je ambivalentan, njezina bolest neće prizvati žaljenje ili suosjećanje, negativna energija čekala je odveć dugo da se sada ne bi ispraznila. Ipak, nije riječ o osveti. Ona bi bila preplitka za etično u pripovjedaču. Njegova strategija je idealna za nekoga tko, poput Šeherezade iz “Tisuću i jedne noći”, pripovijedanje izjednačuje sa samom životnom aktivnošću. On će se takorekuć žrtvovati, povući se s položaja koji mu, po prirodnoj nužnosti, pripada i majci prepustiti ulogu pripovjedačice. Makar o njoj ponekad oštro sudio, krivio je za zanemarivanje čija je žrtva znao biti u djetinjstvu, on je – vlasnik pripovjednog teksta ali i sjećanja na doživljeno – obdaruje sposobnošću da pripovijeda i da pripovijedanjem produžuje život.

To je humani Šahrijar kojemu je stalo do života njegove suputnice. Stoga je i nagovara na priču, primorava je da se sjeća najsitnijih detalja, da rekonstruira povijest obitelji koja se, tek u njezinoj – nedovršenoj – priči konstruira kao identitarno traganje, geološko raskapanje slojeva kojim se traži ”suština” znajući da suštine nema, da je suština upravo u traženju nedosežne suštine, da će se bosanska priča jedne nebosanske obitelji skončati onog trenutka kada njezina posljednja, u Bosni živeća, članica nestane.

Inventarna knjiga, jedina, nema podnaslov. 150 stranica toga poglavlja inventarizirat će likove koji su prolazili kroz život Stublerovih i Rejcovih, dodirivali se s njima, ostavljajući, ili neostavljajući, tragove. No kolikogod ovo poglavlje izgledalo usmjereno na druge osobe, ono je, na paradoksalan način, najintimnije od svih u knjizi.

Upravo se u njemu zbiva depersonalizacija okoliša, ali i njegova personifikacija. Jergovićev pripovjedač, vodeći nas sigurnom rukom kroz mjesta koja su obilježila život njega i njegove obitelji u Sarajevu, ispisuje intimnu geografiju toga grada. Ulice su nositeljice živoga sjećanja a pripovjedač, virtualno se krećući njima, rekonstruira ono što je izgubljeno, za njega i za njegovu intimu.

Tamo gdje nije osoban, gdje se ponajviše udaljava od svoje unutarnjosti, postaje, zapravo, najosobniji – utoliko što se u najvećoj mogućoj mjeri definira i determinira prema gradu, što postaje ono što jest kada se stopi s njegovim ulicama, njegovoj topografijom, njegovim reljefom – u jednu riječ s njegovom poviješću i geografijom.

Postati jedno s nečim neživim i samim tim postati/ostati živ, to je cilj koji se konzekventno slijedi i realizira u “Rodu”, a osobito u njegovom dijelu koji postoji pod ekonomsko-trgovačkim, neutralnim imenomInventarna knjiga. Kritičaru nije lako izabrati favorizirani ”predmet” inventarisanja. Ako me se baš pita, reći ću da je to poglavlje ”Ulica porodice Foht, ili kraj umjetnosti”. Na primjeru se jedne ”ćelije društva” pokazuje lijeva tradicija Sarajeva, jeziva revnost s kojom se ustaška vlast u trenutku neposredno pred poraz obračunala s gradom koji joj se sistematski suprotstavio, pokazuje se groza antisemitizma i iz njega proizašloga holokausta ali i, dobro prikriveno i potisnuto, sudjelovanje muslimanskih bosanskih elita u najvećem zločinu koji je svijet doživio za svojega postojanja.

Nakraju, i zaborav koji je proistekao iz tog potiskivanja i koji neće nestati ni onda kada pravednici, suočeni sa svojom tragedijom, budu odbili preispitati vlastitu savjest. Pripovjedač će tu kompleksnu priču umotati u ”u ulicu[u] čudna oblika, zavojit[u], nepraviln[u]” koja će upravo svojom ”zavojitošću” i ”nepravilnošću” simbolizirati sve nepravde i ”krive Drine” povijesti i, osobito, zemlje opsjednute poviješću. Umotavši ulicu u veo vlastitih uspomena uspjet će simboliku prenijeti i na sljedeću razinu, onu na kojoj se individualno takorekuć neprimjetno ulijeva u kolektivno, pojedinačno u opće, u borbu u kojoj hegelovska dijalektika neće moći pronaći svoje spasonosno razrješenje.

Korak dalje i naći ćemo se pred najobimjim dijelom “Roda”, onim s naslovom Kalendar svakodnevnih događaja i podnaslovom fikcije. Neprevidivo je Jergovićevo poigravanje Borgesom, onom njegovom zbirkom pripovjedaka koju su Srbi preveli kao “Maštarije”, Hrvati kao “Izmišljaji”, a koja se u originalu zove, sasvim kako treba, “Ficciones” (Fikcije).

Ranije sam izvještavao o prikrivenim (ali i jasnijim) afinitetima Jergovićeve proze prema fantastici (“Freelander” i “Psi na jezeru” bit će dostatni kao primjer), ali u knjizi poput “Roda” za nju, na prvi pogled, ne bi trebalo biti mjesta. No prvi pogled vrlo često vara. Kalendar pripovijeda o posljednjoj pripovjedačevoj posjeti Sarajevu. Majka je na samrti, morfij joj ublažava posljednje dane, komunikacija je postala nemogućna. Napomenuo sam da je u motivacijskom sklopu upravo njezino pripovijedanje o obitelji, ali o ostalim stvarima kojih se sjeća, centralni nositelj pripovjednoga teksta. Konzekventnim se razaranjem te mogućnosti verbalne razmjene zapravo i otvaraju prostori za ”fikcije”, štoviše one se guraju u samo središte naracije, pa čak i u svojemu najradikalnijem raskidu sa zbiljom – fantastikom.

Stanje pomućene svijesti, koje je kod majke inducirano djelovanjem medikamenata, kao da se projicira na samoga pripovjedača i njegovo opažanje okoliša koje postaje nesigurno i difuzno. Cijeli je Kalendarsomnambulno lutanje noćnim Sarajevom i pokušaj konzistentnoga pripovijedanja priče. Taj se pokušaj pokazuje neostvarivim. Pojačano afektivno stanje pripovjedača onemogućuje mu kontinuirano nizanje događaja. On ostaje zatvorenik svojega unutrašnjega stanja a rezultat je toga prekidanje tek započetih priča, ukazivanje na to da bi ih se moglo završiti kada bi se imalo volje, vremena, u krajnjoj liniji i potrebe.

Konstruirano u tom modusu, kojega bi se moglo označiti modusom iznevjerenih očekivanja, to se poglavlje uklapa u red postmodernih pripovjednih tekstova čiji je cilj ukidanje samoga pripovjednog teksta. Naravno, najpoznatiji je (i najradikalniji) primjer te strategije roman “Ako jedne noći zimski putnik” Itala Calvina. Priče o obitelji granaju se i obuhvaćaju druge ljude, koji sa Stublerima i Rejcovima imaju tek minimalne dodirne točke.

Između priča o tim ljudima (Albert Berti Plaschka, don Emanuel Prpić, Ganimed Troyanovsky) usijecaju se, poput intermeca, izvještaji o noćnom pohodu kroz Sarajevo koji kao da proistječu iz jezgra njemačkog romantizma, kao da ih se crpjelo iz Bonaventurine Nachtwache, dok se rasprava o pčelarskom umijeću Franje Rejca doimlje kao intimna posveta Aleksandru Hemonu i njegovoj pripovijesti The Bees, Part 1 iz zbirke “Love and Obstacles”.

Knjiga se završava kodom Povijest, fotografije. Fotografija na njezinom početku reprezentira bračni krevet koji je pratio povijest obitelji od 1923. do majčine smrti 2012. Postelja koja je služila baki i djedu od početka zajedničkog života krug svojega postojanja završava onog trenutka kada se (na jednoj njezinoj polovici) okončava majčin život. Simbolički naboj koji se krije u letalnom ishodu koji se opetovano zbiva na dugotrajnome predmeta govori i o makabričnome karakteru cjelokupnoga obiteljskog albuma. Slaganje slika, s komentarima pripovjedača, pratit će, po prvi put, kronologiju.

Prva fotografija Olge i Franje Rejca, snimljena na dan vjenčanja, otvorit će personalni niz, a zatvorit će ga posljednja, snimljena u Drveniku, neposredno pred Franjinu smrt. Kao što je krevet stajao na početku, tako je i red da se album završi nečim neživim. To će biti aktualni snimak zgrade u kojoj je obitelj provela najveći dio sarajevskoga života.

Ne možemo procijeniti kolike su se promjene na njoj zbile, nemamo slikovnu informaciju te nam valja povjerovati pripovjedačevim riječima koji krug vraćanja u prošlost zatvara kupovinom Plavog radiona, ”jer to je jedini predmet u dućanu koji je izgledao kao u vrijeme dok smo tu stanovali”. Predmet kupljen u radnji posljednji put jest sredstvo za čišćenje. Čega? Otvoreno je to pitanje. Jedino je izvjesno da nije namijenjen pranju rublja. O ostalome, simboličkom i inom, moći će se još dugo raspravljati.

Dugi prikaz duge knjige Miljenka Jergovića priveden je tako kraju. Ono što nije završeno jest proces recepcije “Roda” koji je tek započet i koji će trajati. Zasigurno znam da će o njemu biti rečeno svašta (već je i počelo, ne treba se brinuti), ali ono što će u vezi s tim romanom biti nemogućno jest šutnja. Spokoj koju je njezin pripovjedač nakraju podario glavnoj junakinji romana, svojoj majci Javorki Rejc, “Rodu” neće, bar u bliskoj budućnosti ne, biti dopušten. I dobro je što je tako.

Sarajevski obziri

Kad drugi dan osvane isti tekst
Na jergovic.com
Ja sve prebirem po glavi:
Je li zdrav miljenko,
Kako li je ana,
Jesu li se porječkali, štogod!

A, nije mi rod, jergović taj,
Ni ana, koja ni iz sarajeva, čak nije.

Mostar, 13. veljače 2014.

ili kako je Joyce zalutao u puljsko kino

Igrom nasumičnih slučajeva, u potrazi za poslom, jedan se zaljubljeni profesor krajem 1904. i početkom 1905. godine našao u Puli, u ratnoj luci Pula, za koju do tada nikada nije čuo, nije znao da uopće postoji. “I am Joyce – James Joyce, your teacher of English language”, nonšalantno se, kako suvereno predmnijeva i suvremeno parafrazira puležanski rocker, satiričar i kantautor Franci Blašković¹, predstavio taj dvadesetdvogodišnji profesor engleskog jezika austrijskim časnicima i podčasnicima u Berlitz School of Languages u Puli. Početkom dvadesetoga stoljeća, u životno i književno mu nebitnom i sasvim slučajnom gradu, slučajno se našao autor budućega prevratničkog romana toga istoga stoljeća, tada, u Puli, ni s posljednjom nakanom ni zadnjom primisli, ma koliko u sebe vjerovao, da će upravo on, Joyce – James Joyce, biti autor “Uliksa”. Joyceva sporedna pulska četveromjesečna profesura toliko je efemerna, kratka i prolazna da svaka spekulacija i uz nju vezana mistifikacija o presudnome ili značajnome utjecaju Pule na njegov književni prosede, a posebice na nepostojeći filmski interes i angažman – kako nas neuvjerljivo i uzaludno nastoje obmanuti neupućeni autori knjige “Nos za novosti: kratke vijesti Jamesa Joycea”², njemački glumac Hanns Zischler (prema kome su gotovo svi europski književnici početkom dvadesetoga stoljeća, kako je već pokušao ustvrditi, ali samo pokušao, prijašnjom sličnom knjigom “Kafka ide u kino”³, bili opsjednuti kinematografijom) i hladna švedska književna teoretičarka Sara Danius (istraživačica književnoga opusa Flauberta i Prousta te kratkih novinskih vijesti i estetičarka bjelina u tiskanome tekstu), koji se nisu potrudili ni toliko da na svoje jezike (jer hrvatski ne znaju i ne žele znati) prevedu i iskoriste iscrpno dokumentirane hrvatske izvore o boravku Joycea u Puli – unaprijed gubi svaki smisao. Da bismo koliko-toliko demistificirali Joyceovu pulsku epizodu pozabavit ćemo se njome što je moguće objektivnije i dokumentarnije, jer dotiče početke prikazivačke kinematografije u Puli.

Urbana ekspanzija Pule početkom dvadesetog stoljeća u potrazi je za obrazovanim i stručnim kadrovima svih profila iz europskih središta. “Brzina razvitka i kvaliteti ljudi, učinili su, da je Pula dobila više velegradski karakter od drugih gradova na Jadranu, da je život bio više velegradski nego na Rijeci, u Trstu ili u Mlecima. Mornarica i njen mnogonarodni sastav davali su Puli i međunarodni i kozmopolitski žig. Prvi broj Polaer Tagblatta 1905. donosi oglas u kome se traži učitelj japanskog jezika. Osniva se škola po Berlitzovoj metodi, na kojoj se uči engleski, francuski, njemački, hrvatski i talijanski. Ona je smještena na drugom katu kuće br. 1 tadašnje ulice Clivo San Stefano, danas Ulice Slavka Grubiše (danas pak, nije ulica, već Trg Portarata, op. a.). Na toj je školi neko vrijeme (od studenog 1904. do ožujka 1905., oko četiri mjeseca) bio učitelj engleskog jezika kasnije mnogo poznati svjetski pisac James Joyce.”⁴ Premda se u Berlitzovoj školi stranih jezika moglo učiti i hrvatski, “gradska uprava nije nigdje trpjela hrvatskog jezika, ni u administraciji, ni u školama, ni u natpisima, ni na nadgrobnim spomenicima… “⁵

Diplomiravši 31. listopada 1902. suvremene jezike (engleski, francuski i talijanski) na Sveučilištu u Dublinu (University College Dublin), nemirni i znatiželjni James Augustine Aloysius Joyce, koji je “prestao vjerovati u katoličanstvo prije mnogo godina”⁶ (sigurno se sjeća brat, Stanislaus Joyce), nedugo zatim odlazi za Pariz studirati medicinu, no vraća se već travnja iduće godine doma jer majka mu se iznenada teško razboljela. Četiri mjeseca kasnije majka (Mary Jane Murray) opsjednuta katoličanstvom zapada u karcinomsku komu i umire 13. kolovoza 1903., u četrdeset i petoj, a skrhani i deprimirani James, bez posla i novaca, neumjereno se odaje alkoholu (što je različitim intenzitetom činio cijeli život), raskalašenom (posjete su mu bordelima, od četrnaeste, i kasnija navada) i neurednom životu te preživljava (i gladuje) zamjenjujući povremeno po školama, pišući osvrte, kritike, recenzije, dajući poduke i pjevanjem u zborovima. Gotovo godinu dana kasnije, još uvijek u svome Dublinu, naglo se otrijeznio, pribrao i oporavio, zaboravio na nedaće, zanemario sve probleme, u četvrtak 16. lipnja 1904., signifikantnog nadnevka u teoriji književnosti dvadesetoga stoljeća, sudbonosno se zaljubivši na prvom spoju, na brijegu Howth (prema nekim detaljnim biografima i navodne, Joyceove hitre ejakulacije u Norinu ruku: “raskopčala mu je hlače, odmakla košulju u stranu, skliznuo joj je u ruku i, prema njegovom kasnijem sjećanju, vještim pokretima načinila ga muškarcem”⁷), u njemu prelijepu crvenokosu konobaricu, služavku i sobaricu (u Finns Hotelu), neuku Noru Barnacle iz Galwaya⁸, jednodnevna zbivanja cijeloga “Uliksa”, u “svim pojedinostima na više od 900 stranica – u mnogim izdanjima”⁹. Pedeset godina kasnije, od 1954., svake se godine 16. lipnja, od 2012. i u Puli, slavi Joycevo djelo nazvano Bloomsday, Blumovdan, prema glavnom liku romana Leopoldu Bloomu.

“U trenutku kada su se sreli, njegova je ljubav velika i strastvena i on to često izražava i u pismima. Iste godine u kolovozu on joj iskreno piše o sebi: tri puta počinjao je studirati medicinu, jedanput pravo, jedanput glazbu, a tjedan dana prije počeo je ugovarati aranžman kao putujući glumac. Čini mu se da se borio sa svim religioznim i socijalnim snagama u Irskoj i, najzad, nema se u što pouzdati do u samoga sebe. Tuži se kako ovdje u Dublinu nema života za nj. Ljudi žive zajedno, a ostaju ipak udaljeni… ponosan je da ona može birati. Može ostati uz njega… a on bi jako želio da dijeli svaku sreću s njim i uvjerava je o svom velikom štovanju za njezinu ljubav koju želi zavrijediti. (…) Kao da je u svojoj velikoj zaljubljenosti zaboravio sve nedaće koje je već doživio, pa i na gladovanje u Parizu, a i ovdje, kod kuće. Opet s novom nadom piše u London tražeći mjesto u nekoj od Berlitzovih škola na kontinentu. Obraća se nekoj agenciji, iako u nju nema baš puno povjerenja. Ipak oni mu javljaju da može dobiti mjesto u Zürichu.”¹⁰

Poput mnogih irskih književnika (Wilde, Show, Yeats, Swift, Beckett…) ni Joyce nije želio, ni mogao, ni htio živjeti i pisati u Irskoj, u voljenom Dublinu (prečestim mjestom radnje njegovih romana, novela i priča), radije je “putnik po prirodi, ali i po potrebi. Kad bi dovoljno zakomplicirao svoj život na jednom mjestu, on je, umjesto da ga razmrsi, radije otišao na drugo mjesto i tako skupljao jednu neriješenu situaciju za drugom. Jedan od nekoliko razloga zbog kojih se radovao da napušta Dublin bio je u tome što je osjećao da je prisiljen da učini ono što i želi.”¹¹ Valjalo je krenuti na put, svakako s Norom, kamo god da stigli, pa makar završili i u njima posve nepoznatoj austrijskoj ratnoj luci na Jadranu. “Stvari pri odlasku nisu išle glatko, a tako je bio siguran da je izabrao pravi put.¹² (…) Kako su im planovi u Londonu bili osujećeni, Joyce i Nora krenuše u Pariz isto veče, 9. oktobra. Nisu gotovo imali ništa novaca. (…) Noću su sjeli za vlak koji ih je ujutro 11. oktobra doveo u Zürich. Ovdje su po prvi put nakon što su pobjegli bili sami i Joyce je ostao posebno sklon ovom neuglednom hotelu (“Gasthaus Hoffnung” u Reitergasse broj 16, op. a.) u kojem su on i Nora proveli svoju prvu ljubavnu noć. (…) Stigli su u Trst 20. oktobra i Joyceu je trebalo samo sat-dva u novom gradu da okruni svoj medeni mjesec odlaskom u zatvor. Na Piazza Grande zapao je u nevezani razgovor s tri pijana engleska mornara…”¹³

Prevareni James ostao je bez dogovorena i obećana mu profesorskoga posla najprije u züriškoj, a potom i u tršćanskoj Berlitzovoj školi stranih jezika, Berlitz School of Languages. Srećom, u Puli je netom prije, 3. listopada 1904.¹⁴, otvorena jednaka takva puljska podružnica s upražnjenim mjestom za još jednoga profesora engleskog jezika. Irski zaljubljenici stižu u Pulu “najbržim i najelegantnijim od svih parobroda što plove Jadranskim morem”, kako je u tisku svakodnevno reklamiran parobrod Graf Wurmbrand¹⁵, iz Trsta, u nedjelju prijepodne, 30. listopada 1904. godine, baš onoga dana kad se u parku ispred Arene otkrivao spomenik austrijskoj carici i ugarsko-hrvatskoj kraljici Elizabeti (kraljičina statua je uklonjena odmah kad je Pula potpala pod talijansku vladavinu: “9. svibnja 1919. spomenik je rastavljen i preseljen u gradsku staju, nakon čega je najvjerojatnije uništen.”¹⁶), supruzi Franje Josipa I., u narodu i Puli popularnoj Sisi. “Nadvojvoda Karlo Stjepan tom je prigodom u govoru podsjetio kako je carica često boravila u Puli, da je ovaj grad bio mjesto odlaska, odnosno dolaska s brojnih caričinih putovanja carskom jahtom (poznato je da je carica nakon tragične smrti sina, prijestolonasljednika Rudolfa, izbjegavala dvorske ceremonijale i mnogo putovala).”¹⁷ Austrijska carica i ugarsko-hrvatska kraljica Elizabeta (godinama samo, austrijskoga reda radi, u formalnom braku s Franjom Josipom I.) tragično je okončala kao kolateralna (i po svemu nepotrebna) žrtva, tada već uznapredovala, anarhističkoga pomodarstva i pratećeg mu terora: talijanski anarhist Luigi Lucheni duboko je i precizno zario dugačku tanku turpijicu u caričina prsa, ravno u caričino šezdesetogodišnje srce, dok je s pratnjom bezbrižno šetala uz genevsko jezero 10. rujna 1898., kad je iznemogloj carici, na povratku u hotel, na parobrodu, sluškinja odvezala svileni korzet, iskrvarila je i ubrzo izdahnula (kasnije na policiji, kad je saznao da mu je naum uspio, Luigi je Lucheni djetinjasto ponosno izjavio: “Priznajem da je moj jedini cilj bio ubojstvo austrijske carice, veoma me obradovala vijest o njezinoj smrti. Ja sam anarhist!”).¹⁸

“Vitar je na bankine od Rive hita slanu vodu, vapor Wurmbrand je suvajuć bove pušćiva debele čufe od dima, a tu poli mola, u đardinu prid Arenom, banda od otoni je sopla niki salonski potpourri. Na poštamentu od kamika z lancunon je bila pokrivena figura od cesarice i poetese Elizabete (Sissi), pokojne žene od cara Franca Jožefa Prvega. Jedan mršavi mladić, u jaketi na rige i u bragešah kolor bakalaja, z bareton na bok, napro zgromačan, nosija je staru valižu i fagot od sakakovih harat. Zuz njega, njegova mlada, u avana kapotu do kolina i u biloj kotuli na rožice, prehitila je priko ramena rucak od mornarskega platna. Sako malo, z livon je rukon popravljala črljene lase pod rumenim kapelinon. Je pensala, ćeš nu, da mužikanti svire za njih ki su ovamo z Irske došli iskat sriću. Fešta je na Rivi! Kad je jedan ufičal u paradnoj monduri, potega špažić, argonautsko je more, Muzil, Aliveninsel i Svetu Katarinu pogledala Presvitla Kraljica, sva u bronci, visoka šes’ metri.”¹⁹

Otkrivanje caričina (Elizabetina, Sisijeva) spomenika valja spomenuti iz još jednoga razloga: te je večeri Arena po prvi puta osvijetljena ondašnjim vatrometom, zasuta je, kao i pedeset i jednu godinu kasnije, 1955., na 2. Filmskom festivalu, svjetlećim raketama, potonjim trajnim obilježjem svakoga otvaranja budućih filmskih festivala. “Navečer su bili osvijetljeni kućni prozori i parobrodi u luci. Nakratko je osvijetljena i Arena, iz luke je ispaljeno mnogo svjetlećih raketa. Uzbuđenje u gradu vladalo je do kasnih noćnih sati… Mnogi izletnici otputovali su iste noći. U 21:20 krenuo je vlak za Rovinj, u 22:25 vlak za Trst, a u 11:00 sati parobrod ‘Almissa’. Procjenjuje se da je toga i prethodnog dana u Pulu pristiglo gotovo deset tisuća stranaca.”²⁰

“Tonući u san, u hladnoj sobi u Via Giulia, pomislio je kako je varljiva linija zamišljenog putovanja. Umjesto u Trst, dospjeli su u ovo dosadno vojno naselje. Ravnatelj tršćanskog Berlitza, gospodin Artifoni, žalio je zbog nesporazuma optužujući centralu u Zürichu, i predložio da se za neko vrijeme smjeste u Puli gdje se otvara filijala. Grmljavina praćena sijevanjem spustila je tovar kiše na zaboravljeni grad u trenutku kad mladi par čvrsto sniva u polupraznom i hladnom stanu.”²¹

Nakon neugodnosti u Zürichu i Trstu (uza sve, dublinski zaljubljenici zabunom su 19. listopada sišli s vlaka u maglovitoj Ljubljani: “Izašli su iz vlaka misleći da su već stigli u Trst, i tek su u čekaonici otkrili da je more još daleko. Do sljedećeg vlaka trebalo je provesti noć u nepoznatom gradu. Ostavili su kovčeg u garderobi i uputili se u park gdje su na klupi dočekali jutro. Ipak, postojanje moćnog teleskopa tumačili su kao dobar znak u nizu zabuna koje su pratile njihov dolazak s dublinske postaje Nort Wall.”²²), gdje je prevaren i ponižen, James je Joyce u Puli dočekan neočekivano srdačno. Već sljedećega dana, u ponedjeljak, 31. listopada, Il Giornaletto di Pola donosi oglas: “Obavještavamo časnike ratne mornarice i carsko-kraljevske zaposlenike koji nisu uspjeli upisati tečaj engleskog jezika, jer su željeni termini bili popunjeni, da je jučer navečer doputovao drugi profesor engleskog jezika, James A. Joyce B. A., profesor suvremene književnosti (Bachelor of Arts Mod. Lit.). Zainteresirani za engleski jezik mogu se upisati svakoga dana od 9 do 12 sati. Uprava.”²³ Istoga dana Joyce bratu Stanislausu oduševljeno piše pismo (sačuvano je ukupno 17 Joyceovih pisama iz Pule²⁴), u koje prilaže “sjajnu bilješku” (magnificent note) o njegovu dolasku iz Giornaletta: “Naći ćeš Pulu na jadranskoj obali prema Turskoj. To je velika pomorska baza Austrije i jučer je bila svečanost otkrivanja spomenika kraljici Elizabethi. Kako sam imao najmanje četiri adrese u Trstu, moje je dopisivanje vrlo komplicirano. (…) Smjestili smo se ovdje u namještenu sobu i kuhinju, okruženi loncima, tavama i čajnicima. Škola je baš preko puta.”²⁵ Mladom i zaljubljenom Joyceu zemljopis očito nije bio na zavidnoj razini, a i nije mu bilo pretjerano ni važno gdje je, važno je bilo samo to da je s vatrenokosom Norom. Deset dana kasnije, 10. studenoga, hvasta se i ocu: “Ovo ovdje je nova škola i gotovo svi moji učenici su časnici u austrijskoj mornarici. Ovo je glavna pomorska baza na Jadranu i uvijek je deset ili dvanaest ratnih brodova u luci. Sam grad veoma je malen. Ovdje govore tri jezika – talijanski, njemački (službeni jezik) i slavenski. Međutim je talijanski koji govore jako iskvaren. Ja ću izmjenjivati lekcije s njemačkim učiteljem, jer želim također govoriti i njemački. Ovdje nema više od tri ili četiri Engleza, a svi su ‘znamenite osobe’. Šaljem ti oglas iz Giornaletta,²⁶ a bio je još jedan – silna stvar – u kom sam nazvan ‘Dottore in filosofia’ – doktor filozofije – talijanski naslov koji odgovara mome. Poslat ću ti razglednicu Pule ovih dana.”²⁷

Poučavateljica hrvatskoga jezika i tajnica u puljskoj Scuoli Berlitz, Istituto linguistico per Adulti, Berlitz School of Languages, Berlitzovoj školi stranih jezika, gdje je Joyce predavao engleski i “pošteno utanačio dvije funte na tjedan za šesnaest sati tjedno”²⁸, što je više od primanja austrijskog poručnika²⁹, Slovenka Amalija Globočnik, dobro se sjeća, iako u poznim godinama, njoj zgodnog i naočitog mladića. “Došao se najprije meni prijaviti, i ja sam ga primila u prvo namještenje. Bilo je to u studenom 1904. U moju je sobu ušao visok, vitak mladić plave kose, James Joyce. (…) To je bio povučen mladi par. Nisu nikamo izlazili, ili veoma rijetko. Naravno, ipak su u toj samoći željeli nekoga prijatelja. Tako se dogodilo da su me pozvali k sebi. Bili su podstanari… Uvijek kad bih došla, James je ležao na kauču i pisao. Pisao je uvijek ležeći, pa nisam ni pomišljala da ozbiljno piše. Pozdravio bi i nasmijao se, ali bi i dalje ležao. Taj mladi čovjek bio je neprestano ironičan i arogantan. Pozvao bi Noru i ona bi nas poslužila obaveznim engleskim čajem. Nora je bila veoma lijepa, krupnih plavih očiju i jarko crvene, bakrene kose. Zaista, ondje sam se osjećala uvijek tuđa, James se trudio da bude ljubazan, ali je govorio veoma malo. Mislim da je sve podcjenjivao. Ipak su te večeri i bez dugih razgovora bile veoma ugodne. (…) To je bio čudan par. Joyce je mnogo trošio. Prezirao je novac. Živjeli su slabo…”³⁰

Stanko Pastrović, Joyceov đak u Trstu, slikovito je opisao svoga profesora engleskog jezika: “Joyce je uvijek nosio isto odijelo, smeđi kačket, nije baš bio otmjen. Imao je svijetlokestenjastu kosu, svijetle oči, brčiće, nervozan hod. Pravio se strog, nije mu se dalo poučavati. Dosljedno se držao direktne metode, nije dopuštao da se govori talijanski. Uporno je vježbao đake. Izvana flegma, iznutra revolucionar. Nervozno je hodao krupnim koracima između klupa. Više je radio vokabular nego gramatiku.”³¹

Lijepa osamnaestogodišnja Nora i Amaliji dopadljivi Joyce u Puli nisu imali vremena ni potrebe upoznavati druge ljude, napose ne Nora koja nije poznavala ni jedan od tri pulska jezika. “Od one nekolicine ljudi s kojima se Joyce družio u Puli, informatori profesora Richarda Ellmanna, pisca velike Joyceove biografije, bili su A. Francini Bruni i Amalija Globočnik. Prije nego što je pred koju godinu umrla, Amaliju Globočnik nekoliko su puta intervjuirali u Zagrebu. Ta Slovenka bila je tajnica Berlitzove škole u Puli i u njoj je poučavala hrvatski. Jedan njezin đak, kojemu je odlazila u kuću, bio je pomorski zapovjednik Miklos Horthy, budući admiral i poslije regent Mađarske između dva rata. Joyce nigdje ne govori o Horthyju, niti Horthy spominje Joycea u svojoj autobiografiji, a ne postoje ni bilo kakvi dokazi za istinitost priče da je u Puli Joyce poznavao Horthyja i učio ga engleski.”³²

No Joyce je dobro znao da gospođica Amalija Globočnik³³ nije nimalo ravnodušna spram njega: “Fräulein Globočnik, tajnica škole, ima pijanino i pozove nas katkad večerom. Ona je melankolična mala androgyna i vrlo je osjećajna sa mnom. Usuđujem se reći da je u meni nešto što zanima žene.”³⁴ Potonju je izjavu (zapravo rečenicu zapisanu u pismu bratu Stanislausu) i mladenačku spoznaju, James često praktično potvrđivao (samome sebi, brojnim slobodnim i udanim ženama, učenicama, prostitutkama, zainteresiranim muškarcima…) tijekom čitava života, u gotovo mu svim ukazanim prigodama i raspoloživim prostorima.³⁵

“U knjizi ‘Nora’, Brenda Maddox napominje da je Nora bila oduševljena svojim novim životom, ali to je zasigurno pretjerivanje. Nora, kao i James, bila je sretna s dređenim dijelovima novoga zajedničkog života – njihovom slobodom, njezinom ulogom kao ‘la signora Joyce’, njihovim novim statusom ‘gospodina i gospođe Joyce’ (i sama se potpisala kao ‘Nora Joyce’ u pismu Stanislausu 28. prosinca), njihovim uživanjem u uredovnom seksualnom životu. ‘Zanima ju’, piše James Stanislausu 19. studenoga 1904. ‘kako možeš živjeti doma i tako me često pitati da ti pomognem u odlasku za inozemstvo’. U istom se pismu Joyce s ushićenjem hvali, upravo paradira bratu s dječačkim užitkom, njegovim seksualnim nasladama, a on čami kod kuće u Dublinu: “Ja stvarno ne mogu pisati, dok se Nora rasteže po ormaru.” No, ona je gotovo svo vrijeme sama kod kuće, sa svojim neraspoloženjima. Kao i svaki mladi par, imali su nesporazume i nerazumijevanja. Kad Nora u zanosu kaže za Joycea da ima ‘lice sveca’, ubrzo dolazi do zaključka da njegovo ponašanje baš i nije takvo.”³⁶

Jamesovi i Norini dani su poprilično jednolični. “Dižemo se u devet i Nora skuha čokoladu. U podne imamo objed koji kupimo (ili rjeđe ona kuha) u locandi preko puta (juha, meso, krumpir i štogod drugo). U četiri pijemo čokoladu, a u osam imamo večeru koju Nora kuha. Tada idemo u kavanu Miramar…”³⁷ “Kavana Miramar, u koju je Joyce gotovo svakodnevno zalazio, nalazila se na obali, u blizini zgrade Zapovjedništva. U nju je redovito odlazio s Norom nakon večere te su čitali pariški Figaro i druge dnevne novine.”³⁸ U Miramaru, “Il più elegante caffè della città”, kako se ponosno reklamirao, nekom je zgodom James nadurenoj i neraspoloženoj Nori dodao krišom ispod stola ceduljicu na kojoj je pisalo: “Draga Nora, za Boga miloga, nemoj dopustiti da budemo nesretni večeras. Ako nešto nije u redu, molim te, reci mi. Počinjem drhtati i ako me što prije ne pogledaš kao obično počet ću trčati gore-dolje po kavani. Ništa što bi ti učinila ne bi mi moglo smetati večeras. Ne želim biti nesretan ni zbog čega večeras. Kad pođemo kući, poljubit ću te stotinu puta. Dosađuje li ti ovaj momak ili bih ti ja bio dosadan ako bih otišao? Jim”³⁹. Nekom drugom prilikom na ceduljici je pisalo: “Žao mi je što nisu pravi: x x x x x x x”⁴⁰, a križići su označavali poljupce.

Kozmopolitska Pula (štogod pridjev kozmopolitski, često neopravdano i pretjerano afirmativno rabljen, značio ili označavao) nije ni približno Joyceovo utočište (ako takvo što uopće postoji), ne osjeća se dobro. “Moje sadašnje prilike učinile su me pomalo teškom osobom i pronašao sam put bijega. Pijem malo ili ništa, pušim veoma mnogo, pjevam rijetko. Lako se uzrujam. Nora kaže da imam lice sveca. Ja sam mislim da imam lice razuzdanca. Ali nisam duže takav, barem mislim da nisam. Jedne noći imao sam jake bolove u želucu i Nora je molila, ‘O, moj Bože, odstrani Jimove bolove’. Druge večeri bili smo u kinu. Gledali smo scene o prevarenoj Gretchen. U trećem činu Lothario ju je bacio u rijeku i odjurio, slijedila ga je svjetina. Nora reče, ‘O, policajče, uhvati ga’. Prepirali smo se – smiješna stvar. Nora reče da su to ljubavničke svađe i da sam ja veoma djetinjast. Kaže da imam prekrasan karakter. Naziva me Jim koji jednostavno misli. Complimenti, signor! Naša je kuća nezdrava pa tražim novi stan. Nora je zatrudnjela, mislim, i želim da živi najzdravije moguće. Moje dijete, ako ga budem imao, neće, dakako, biti kršteno, ali će biti upisano s mojim imenom. Ne volim još govoriti o tim stvarima.”⁴¹, piše 28. prosinca 1904. Joyce iz Cafféa Miramar bratu Stanislausu.

Joyceva zabrinutost i skrb za Norin položaj u tom za nju “čudesnom mjestu” je golema, kao i postupna “čudesnost međusobnog prilagođavanja dvaju mladih osjetljivih bića u svojoj novoj vezi. Niz godina poslije on će je podsjećati na ‘izvjesnu riječ’ koju je izustila u seksualnom zanosu njihove prve noći u Puli.”⁴² Je li baš te čudesne noći, 30. na 31. listopada 1904., ili koju noć (možda predvečerje, predzorje) kasnije u “čudesnom mjestu” Nora zanijela⁴³, marginalan je podatak u puljskoj seksualnoj povijesti znamenitih ličnosti, no kad smo se već dotakli dublinsko puljske intime, makar prema teorijskoj računici (nikad posve pouzdanom slučaju kad je o sirovom zanosu, tjelesnim pogodnostima, pravovremenoj penetraciji, razdoblju graviditeta i više nego inim okolnostima riječ), ako normalna trudnoća traje 38 tjedana, odnosno 266 dana, Jamesov i Norin sin Giorgio (George), začet je odmah po njihovom dolasku u Pulu, najvjerojatnije, približno, negdje oko (prije ili kasnije) 3. studenoga 1904., a rođen je u Trstu 27. srpnja 1905.⁴⁴

Gdje su to Nora i Jim gledali na kinematografskom platnu prevarenu Gretchen? Putujući filmski prikazivač, Čeh Carl, Karel, Karlo ili Dragutin Lifka⁴⁵, kako se sve potpisivao (u ovisnosti gdje se nalazio), prvi put gostuje u Puli, u tada još neizgrađenoj Carrarinoj ulici, od 30. siječnja⁴⁶ do 2. ožujka 1903., nadnevka kada je zabilježena posljednja Lifkina projekcija samo za muškarce (pretežito vojno-časničke gledatelje), popularnih serata nera, “crnih večeri”⁴⁷ (erotskih ili možda već pornografskih, u svakom slučaju nagih živućih fotografija). Golemu popularnost obnaženih, odjevenih i svih ostalih filmića dokazuje i jedanaestogodišnji ljubitelj kinematografije Silvio Delise koji je “jučer po svaku cijenu htio ući u Lifkino kino, u Carrarinoj ulici. Ne pronašavši drugi način kako bi zadovoljio neodoljivu želju dječak je nožem razrezao šatorsko platno i načinio štetu od 20 kruna.”⁴⁸ Silvio je razrezao golem i skup šator, što su mu roditelji financijski dobro osjetili, te pozamašno platili i štetu i kaznu. “Svoj putujući kinematograf Lifka je sagradio i opremio u Trstu 1901. godine, o čemu je njegov brat Aleksandar, koji je u početku radio s njim, a kasnije se odvojio – ostavio bilješke. Na temelju toga znamo da je u šatoru bilo ukupno 460 mjesta, da su bolja mjesta bila tapecirana, projektor je bio marke Gaumant, imali su vlastiti elektrogenerator koji je pokretao parni stroj, klavir i dvije violine za muzičku pratnju, električne sijalice za električnu rasvjetu (što je bilo posebno efektno po gradovima u kojima još nije bilo struje). Sve je to bilo smješteno u šest kola (cirkuskih vagona), od kojih su dvoja služila za stanovanje.”⁴⁹ Potkraj 1904. godine Lifka je ponovno, po drugi puta, u Puli, od 20. studenog 1904.⁵⁰ do 9. siječnja 1905.⁵¹, razdoblju u kojem je prikazano 193 ondašnjih filmića u 11 programa⁵², na jednom od kojih su, krajem prosinca 1904. (oko Božića), bili i tek zatrudnjela Nora i naslućujući otac James (građanski su se vjenčali tek 26 godina kasnije, 4. srpnja 1931. u Londonu⁵³).

Marljivi i pedantni Hanns Zischler otkrio je u Giornalettu di Pola fantastične podatke: “S ukupno jedanaest programa, koji su se dva-tri puta dnevno uspješno prikazivali deset tjedana, putujući zabavljač Carl Lifka statistički gledano privukao je barem polovicu od ukupno 36.000 žitelja Pule. Upravo onoliko koliko je mjesta u Augustovoj areni. 20. studenog Lifka podiže raskošni šator s električnim osvjetljenjem u Via Venezia i započinje svoju atrakciju.”⁵⁴ Njemački glumac-pisac Zischler igra se znanstvenika, amaterski glumi istraživača i nemaštovito izmišlja: “deset tjedana” (netočno, sedam tjedana!), “Augustova arena” (prema tomu i Vespazijanov hram!), 18.000 posjetitelja (valjda na osnovu nepostojećih i kasnije okruglo prebrojanih ulaznica, totalna izmišljotina!), “36.000 žitelja” (precizni Hanns!), “Via Venezia” (može i Via Zischler!)…, naravno ničim potkrijepljeni podaci i informacije, bez argumenata, mimo nama poznatih a Hannsu nepoznatih vrela, kakve već same po sebi izmišljotine jesu.

Vratimo se Nori i Jimu. Dakle, dovoljni sami sebi i još uvijek strastveno zaljubljeni, Nora Barnacle i James Joyce napustili su nakratko hladnu ložnicu na drugome katu u Via Giulia 2 (današnja Laginjina, odnosno Trg Portarata) i odlučili odahnuti uz onda popularnu slikopisnu zabavu, posjetili su za Božića 1904. (ili dan kasnije, kako piše bratu 28. prosinca) spomenuto putujuće Elektro-kino Lifka, električnom rasvjetom osvijetljen (i pokrpan) šator po drugi put razapet u Puli. Dva tjedna kasnije, 13. siječnja 1905., usred oštre zime, sele u topliji stan s kuhinjom u Via Medolino 7 (u Via Giuliji nisu imali peć), Medulinsku 7⁵⁵ (kasnije Via Medolino 1), “gdje su imali peć pa čak i pisaći stol”⁵⁶ susjedi su kolege (zamjenika ravnatelja pulske Berlitzove škole), profesora talijanskog jezika Alessandra Francinija Brunija (njegove supruge Clotilde i sinčića Daniele)⁵⁷. U zagrijanom stanu “Nora je u blaženom stanju i često noću mokri. Porculansku posudu drže pod krevetom, i kad pred jutro Nora ustane, on se pravi da spava. Uživa u tankom mlazu, s nekoliko obveznih staccata na kraju melodije, kao da prisustvuje koncertu komorne glazbe.”⁵⁸

“Ovdje je možda mjesto da se pokuša ispraviti zabuna koja postoji o mjestu Joyceova drugog stana u Puli. Kaže se da je Via Medolino danas broj 1 u istoj ulici (Medulinski put ili Medulinska cesta. op. a.), a u drugom svesku Joyceovih pisama ima jedna fotografija (nasuprot 81. stranice) južnog dijela duguljaste zgrade u prednjem planu, snimljena prije nego je srušeno krilo tog dijela (koje se sastojalo od prizemlja s terasom nad njim). Sadašnji stanari toga dijela zabavljaju se kad ih džojsovski hodočasnici zapitkuju i s nekim šaljivim ponosom pokazuju im svoje obitavalište. Ako se pogleda katastarska karta Pule prije 1914. i razmotri što stoji u zemljišnjim knjigama, otkriva se da je današnja zgrada (prema talijanskim natpisima) Via Medolino 1 nekad zauzimala tri broja (Via Medolino 5, 7 i 9). Joyceov stan, dakle, nije bio u južnom, nego u srednjem dijelu zgrade. Taj dio ima dva stepeništa, ali zasad nije bilo moguće ustanoviti na kojem je od njih stanovao Joyce. Teorijski, još bi uvijek bilo moguće to otkriti, ako čovjeka ne bi priječio osjećaj da treba na važnije stvari trošiti vrijeme. Oni rijetki osamdesetogodišnjaci, što ih čovjek, uz nešto sreće, može susresti na pulskim ulicama i koji tvrde da se još sjećaju ‘Engleza’ kruta izgleda, kako hoda s mladom ženom lijepe kestenjaste kose, vrlo rado iznose pojedinosti. Zvuči dosta uvjerljivo kad se Nino Giorgiesi sjeća kako je s drugim dječacima uzalud nastojao s novim učiteljem engleskoga zapodjenuti razgovor blizu njegova stana, u koji je Joyce, po njemu, češće ulazio sa strane nekadašnje Campomarzo (kasnije Lenjinova, a sada Flanatička ulica, op. a.), nego s paralelne Via Medolino.”⁵⁹

Vrsni poznavatelj Joycea i njegova djela, Ivo je Vidan tekst “Joyce i južni Slaveni” napisao još polovicom sedamdesetih godina prošloga stoljeća (najprije na engleskom⁶⁰, zatim i na hrvatskom⁶¹), kada se još moglo naslutiti i teorijski otkriti koje je stepenište vodilo u Joyceov unajmljeni drugi stan. Danas, nakon četrdeset godina, zgrada Joyceva dvomjesečna boravka u sadašnjoj Flanatičkoj ili Mletačkoj ulici (bivši dijelovi Medulinske, Via Medolino) nadomak gradske tržnice, zgrade Ureda Istarske županije (poznatije kao Komitet) i Narodnog trga, negdje je početkom i polovicom osamdesetih godina djelomično ili potpuno srušena zbog parkirališta i okolnih prometnica. Ako je što još ostalo od zgrade u Via Medolino 7, nakon tolikih prometnih, građevinskih i renovacijskih intervencija, onda je to danas samo dio zgrade u Flanatičkoj 16 (restoran Kantina i prodavaonica Gift shop Bonita, do njega). Socijalistička skrb o irskom književniku u Puli ustuknula je pred urbanizacijom grada. Ipak neka obilježja prisutnosti Joyca u gradu postoje, prije svega kafić Uliks s brončanom skulpturom u naravnoj veličini (za mladenačkoga prebivanja u Puli ni po čemu realnoga, već neprimjereno ostarjeloga) irskog književnika, labinskog kipara Mate Čvrljka, za kavanskim stolom na Portarati (postavljena je lipnja a svečano otkrivena 13. rujna 2003.) i malo podalje spomen-pločom Jamesove profesure na zgradi tadašnje Berlitzove škole za strane jezike (“U ovoj je kući 1904/5. radio kao nastavnik engleskog jezika znameniti irski pisac James Joyce”) te davne, mnogima već zaboravljene, predstave “Pulisej” Borisa Senkera u režiji Roberta Raponje, premijerno izvedene 25. listopada 1998. u Istarskom narodnom kazalištu.⁶²

Pored Nina Giorgiesija, povjesničara amatera (poglavito amatera, a ni po čemu povjesničara), kako se sam predstavlja, Joyca se sjeća i kočijaš Đovani Petek: “Nisam nikada znao kako se zapravo zove Englez. U Puli su ga zvali samo Englezom. Da nije imao bujnu kosu i, po običaju, tamnoplavo odijelo, ne bih se uopće sjetio da me pitate za Engleza. Tada Džojs nije bio slavan, niti je imao novaca… Jednom sam, razgovarao s njim, bilo je to, dobro se sjećam, sredinom decembra 1904. godine. Padala je jaka kiša. Prolazio sam rivom, kad se jedan čovjek sklonio u kočiju. Rekao mi je da se uputim prema Medulinskoj ulici. Promatrao je tmurno nebo. Stigli smo do kućice u Medulinskoj ulici. Platio je i nestao u mračnom hodniku. Desetak godina kasnije našao sam u kočiji talijanski list Stampa Sera. Otvorio sam ga. Na trećoj stranici opazio sam veliku sliku ‘čudnog Engleza’, krupnih melankoličnih očiju i naslov ‘Irski pisac Džems Džojs objavio treću zbirku stihova’. Sjetio sam se da je među mojim putnicima jednoga kišnoga dana bio i slavni Dablinac.”⁶³ Koliko možemo vjerovati ovim Puljanima, svjedocima Joyceva vremena u Puli, vrlo je upitno i dobro je njihove neprovjerene izjave, zapravo dovitljive improvizacije uzimati s primjerenom rezervom i odmakom (primjerice, Petekovo “dobro sjećanje”: Joyce u prosincu 1904. još nije preselio u Medulinsku, a za života je objavio samo dvije zbirke pjesama, vidjet ćemo kasnije koliko je netočnosti za prošlost pulskih kinematografa izrekao amaterski pseudopovjesničar Nino Giorgiese).

Mate Božac pak “sjeća se Engleza, jer je često pjevao u ‘Narodnom domu’ za vrijeme porodičnih koncerata. Sjedio je za klavirom velike dvorane i pjevao. Imao je krasan bariton.”⁶⁴ I Globočnikova se prisjeća njegovih odlazaka u “hrvatski Narodni dom, gdje je volio gledati kako mornarički časnici plešu, a katkad s njima i zapjevati; nije ga međutim, nikad vidjela kako i sam pleše.”⁶⁵ Amalija je često i prečesto Jamesu bila za petama, stalno na usluzi. Za svoj dvadeset i treći rođendan, 2. veljače 1905., Joyce piše bratu Stanislausu 7. veljače da je bio na “ugodnom izletu na Brijune s Norom, gospođicom Globočnik i drugim nastavnikom engleskoga, Eyersom. Njegovu primjedbu ‘every little feast is a holiday in this countri’ (savaka je zakuska u ovoj zemlji blagdan) trebale bi turističke agencije u Istri iskoristit u reklamne svrhe. Čak i ako današnja međunarodna slava Brijuna i nije vezana uz kozji sir kojim se Joyce tamo sladio(!)”.⁶⁶

U knjizi “Nos za novosti: kratke vijesti Jamesa Joycea”, progovara se ni manje ni više, ako povjerujemo uvodnim smjernicama Hannsa Zischlera i Sare Danius, nego o puljskim neistraženim kinematografskim počecima i golemom značaju Pule u Joyceovo vrijeme: “U Puli iz 1904. kao u orahovoj je ljusci skupljen niz povijesnih sila koje su obilježile književnost modernizma”⁶⁷, tako da su “Joyce, Pula i kratka vijest pokušaj poretka stvari koji nam omogućava da pratimo nastanak novog predmeta književnog proučavanja.”⁶⁸ U prvi mah – kad ne bi poznavali makar malo povijesti Pule – svim ponosnim Puljanima ovo zvuči nevjerojatno zanimljivo i prokleto ambiciozno, ali na takav pretenciozni i tendenciozni uvodni zamah smještanja Pule u samo središte europskog književnog modernizma ne nasjedaju više ni naivni puljski mehaničari, ni brbljave puljske frizerke, a kamoli književni povjesničari i teoretičari.

Glede Joyceova zanimanja za ondašnju kinematografiju, krajem 1904. i početkom 1905. u Puli, postoji samo jedan jedini njegov posve usputni (navedeni) zapis, pismo bratu Stanislausu kako je jednom s Norom bio u putujućem Elektro-kinu Lifka: “Druge večeri bili smo u kinu…”. To je sve i apsolutno ništa više. Tek 1909. godine, dakle u Trstu, počinje se Joyce intenzivnije zanimati za kinematografiju, ali ne kao inspiracijom za svoje književno djelovanje ili jednostavnom, pučkom zabavom, već isključivo kao prikazivačkom djelatnošću i dodatnim izvorom zarade. “Skromna profesorska plaća i još skromniji honorari koje je primao za svoja prva književna djela natjerali su Joycea da potraži i neke druge izvore prihoda. To ga je u jednom trenutku navelo da se okuša u filmskim poslovima. Arhivsku građu o tome nisam pronašao (u Trstu), a na osnovu oskudnih podataka iz Joyceovih pisama zasad nije poznato ni kada je niti pod kojim uvjetima stupio u vezu s najznačajnijim tršćanskim vlasnicima kina i filmskim distributerima, kasnijim osnivačima Tršćanskog kinematografskog društva (Società Cinematografica Triestina). U svojim pismima Joyce spominje Antona Mahniča (Antonio Machnich), aktivnog prikazivača filmova u Trstu, Sloveniji i Istri još krajem devetnaestoga stoljeća (bio je u Puli sredinom listopada 1899., op. a.) te njegove suradnike Giovannija Rebeza, Giuseppea Carisa i Františeka Novaka (Francesco Novak). U svakom slučaju, već polovicom 1909. godine James je Joyce u Dublinu osigurao partnere i prostor u kojemu je, uz njegovo posredovanje, Društvo iz Trsta otvorilo krajem iste godine prvi stalni kinematograf u glavnom gradu Irske.”⁶⁹

Nesumnjiva je Joyceova zasluga što je Dublin, doduše tek 1909., za razliku od većine ostalih europskih glavnih gradova, dobio prvi stalni kinematograf, kino Votla⁷⁰ (svečano je otvoreno 20. prosinca 1909.), ali nikakve to konotacije nema, kako bi htjeli Hanns i Sara, s njegovim (i Norinim) usputnim posjetom Elektro-kinu Lifka (šatoru!) krajem 1904. godine u Puli. Nije Joyce samo kinematografijsko-organizacijskim poslovima pokušavao stabilizirati svoje vječito loše financijsko stanje, nego je još ranije “neko vrijeme radio kao predstavnik jedne irske tekstilne tvrtke, a namjeravao je i trgovati raketama za vatromet”⁷¹, što dakako (ponovno) apsolutno nikakve veze s Pulom nema – jedino možda vrsnim poznavateljima determinističkoga kaosa, Pule i Joycea, Hannsu Zischleru i Sari Danius koji bi ipak mogli, u nekim budućim podrobnijim istraživanjima, pronaći neku nelinearnu, novodobsku, newageovsku ili moguću kvantnu poveznicu Jamesove nakane trgovanja vatrometnim raketama i puljskoga amfiteatra za vrijeme filmskoga festivala – osim što se može spomenuti kao kuriozum.

Doista treba biti slabe pameti kad se znanstveno-teorijski dubokoumno konstatira (dugogodišnjim mukotrpnim istraživanjem) trivijalna, pače najobičnija i toliko očita banalija kako su kratke novinske vijesti i kratki filmski žurnali izvor suvremenog romana (oštroumni Sherlock Holmesovski nosevi Hannsa i Sare), te onako usput s (kripto)znanstvenih visina omalovažava i obezvrjeđuje sadašnja Pula, vjerno slijedeći opravdanu Joyceovu mržnju spram mnogonacionalne Austro-Ugarske Monarhije i kozmopolitske Pule: uvijek spominjana “Sibira na moru” ili mjesta “bogu za leđima”. Mnogo toga arogantni Joyce nije volio, pa zašto ne bi mrzio i nesimpatičnu mu i “zabačenu” Pulu, u kojoj nije dospio svojom voljom, već igrom slučaja, sticajem okolnosti, u neku ruku po kazni…

Htio je napustiti Pulu prvom zgodom, još uoči nove 1905. godine: “Pokušat ću preseliti u Italiju što prije bude moguće, jer mrzim ovu katoličku zemlju s njezinih stotinu naroda i tisuću jezika, kojom upravlja parlament koji se ne može dogovoriti i zasjeda cio tjedan pri najviše psihički korumpiranoj kraljevskoj kući Europe. Pula je mjesto Bogu iza leđa – pomorska Sibirija – 37 ratnih brodova u luci, sve vrvi od modrih odora.”⁷² Premda je, što se prečesto (zapravo uvijek) neopravdano izostavlja, tih silvestarskih dana prijelaza s 1904. na 1905. godinu, kada je psihički slomljen i nervno rastrojen James tu epistolarnu sintagmu zapisao tetki Josephinei Murray, u Puli zabilježena snježna vijavica, mećava s orkanskim vjetrom brzine 77 km/h i s jednom od najnižih temperatura ikad zabilježenih (od 1864., otkada se dnevno mjeri), minus devet stupnjeva celzija. Vjerojatno nije nimalo slučajan ni naslov članka 2. siječnja 1905. na prvoj stranici (od dvije) dnevnika Il Giornaletta di Pola: “Sibirska hladnoća”, u kojem čitamo: “Snježna oluja koja je harala u noći 30. na 31. nastavlja se… Tako je jutros termometar pokazivao 8,7 stupnjeva ispod nule. Kao u Mandžuriji! (…) Hladnoća je onemogućila lijepljenje obavijesti i plakata na oglašivačkim mjestima u gradu, jer ljepilo se smrzava trenutno. Smrzavanje vode u cijevima poremetilo je i rad naših strojeva, zato Giornaletto danas kasni.”⁷³ Dakle, na Jadranu i Mediteranu, neuobičajenoj pojavi, vrlo rijetkoj, ali nepobitnoj prirodnoj, vremenskoj, klimatskoj (meteorološkoj) činjenici, što je, čini se, ipak bila prva i izravna Joyceova asocijacija na “Sibir na moru” a tek potom metafora ili alegorija na Pulu. Ne zaboravimo, tih dana i noći su Nora i Jim u sobi na drugom katu, u Via Giuliji 2, bez peći, u postelji, grijući se vlastitim tijelima.

Knjiga o Joyceu u Puli “Nos za novosti”, poput većine takove vrste površnih uradaka, pokušava biti senzacionalna, atraktivna i ekskluzivna, no autori želeći valjda izazvati pozornost istražuju istraženo i ne otkrivaju otkriveno, ničim izazvani jeftino mistificiraju pulsku epizodu Jamesa Joycea, njegovu navodnu i ničim dokazanu intuitivnu opčinjenost ranom kinematografijom i tadašnjom sasvim normalnom pojavom, poput “Sibirske hladnoće”, kratkih novinskih vijesti (po svemu sasvim normalne posljedice znanstveno-tehnološkog napretka: poštanske su kočije zamijenjene telegrafskom mrežom), Joyceva razdoblja opčinjenosti i zaluđenosti jedino, iskreno i točno rečeno kad je posrijedi započet zanos ljubavne prakse, Norinim međunožjem i tek potom povremenim pisanjem u kavanama (i “ležeći na kauču”), za koje pak razdoblje, osnovne teme “Nosa za novosti”, ti isti strani autori nisu u stanju točno izračunati ni koliko je vremena irski književnik boravio u Puli pa u pogovoru (a prije toga u predgovoru i uvodu⁷⁴) zaključuju: “Nakon pet i pol mjeseci predavanja engleskoga jezika na Berlitzovoj školi u Puli, Joyce je premješten u Trst. To je bilo u ožujku 1905.”⁷⁵ Naravno postoji izvor, James piše bratu Stanislausu u utorak 28. veljače da je premješten u Trst u koji putuje sljedeće nedjelje.⁷⁶ Za vrle nam autore neizračunljiva računica: Joyce je u Puli boravio točno četiri mjeseca i pet dana (za perfekcioniste i detaljiste, točno 18 tjedana ili 126 dana), od nedjelje 30. listopada 1904. do nedjelje 5. ožujka 1905.⁷⁷, kada James s Norom (i začetim Georgeom) putuje za Trst, na profesuru u tršćansku Berlitzovu školu stranih jezika.

Autori naravno ne znaju niti kada je i zbog čega Joyce naglo napustio Pulu: “Pošto je Joyce iz još uvijek nerazjašnjenih razloga početkom ožujka 1905. otišao iz Pule…”⁷⁸. Razlozi su, davno još, itekako razjašnjeni. Naime, “pokazalo se da vojska i kozmopolitizam ne idu zajedno. U gradu u čijoj je luci bilo zabranjeno fotografirati se bez dozvole, vlasti su otkrile krug špijuna pa su svi stranci u ožujku 1905. morali napustiti Pulu. Dvor je, čini se, ideju multikuturalnosti ograničio na kulture unutar Monarhije.”⁷⁹ Ili je, kako promišlja Ivo Vidan, “bila riječ tek o individualnom slučaju izgona (a morao je otići i njegov kolega i šef Fancini Bruni), koji je obavljen diskretno i bez mnogo galame s obje strane.”⁸⁰ U svakom slučaju, “Joyce je morao odmah napustiti grad. Srećom, Artifoni (ravnatelj Berlitzove škole u Trstu i novoosnovane u Puli, op. a.) mu je još jednom pomogao: primio ga je u Berlitzovu školu u Trstu.”⁸¹ “Joyce i Nora Barnacle krenuli su u grad koji će biti njihovo prebivalište slijedećih deset godina i gdje će se roditi njihova djeca.”⁸²

Joyceu je Pula bila samo nepredvidivi slijed okolnosti, slučajna četveromjesečna epizoda, nasumična zgoda. “Slučajno je došao i isto tako slučajno otišao, a ni jedno ni drugo svojim izborom.”⁸³ No, nimalo slučajno nije se više nikada vratio u Pulu (iako mu Artifoni, kako njemački precizno navodi Jörg W. Rademacher⁸⁴, sredinom studenoga 1907., nakon povratka iz Rima, rođenja kćeri Lucie, 26. srpnja, preboljele reumatske groznice i kad gotovo nema nikakva posla, u oskudici, besparici i prezaduženosti, sugerira ponovni posao u Puli, Joyce glatko odbija “ponuđeni kredit za ponovno otvaranje podružnice Berlitz School u Puli”⁸⁵), niti ju je slučajno ikad spomenuo u knjigama, pismima, zapisima ili usputnim bilješkama, osim što se sprdao s njenim imenom u pismu (15. ožujka 1905.) bratu kad se već snašao u Trstu (Piazza Ponterosso 3). “Onda se prisjeti pa kaže bratu neka ne zaboravi dobro pljusnuti Skeffingtona po stražnjici kad ga sljedeći put sretne i neka mu rekne: ‘Moj brat, onaj koji bijaše u Po là, kaže da će vam poslati vaše dvije gvineje.’ Od Pule, Pole kako se u ono vrijeme naziva, čini igru riječi rastavljajući je na dva sloga. Prvi, Po mogao bi značiti na njemačkom familijarni eufemizam za stražnjicu (Popo, a često se čuje Po, osobito u dječjem govoru). U Puli je učio njemački, pa je vjerojatno i tu riječ naučio. Drugi dio là je francuski prilog tamo.”⁸⁶ Simpatična usporedba velikoga značaja Pule u Joyceovu stvaralaštvu.

Što zapravo njemački glumac Hanns Zischler i švedska književno-povijesna znanstvenica Sara Danius uopće hoće? “No prije svega smo željeli napisati povijest kulture ranog dvadesetog stoljeća i pokazati da su dva suvremena medija – tisak i kino – utjecali na roman modernizma. U ostvarivanju tog plana usredotočili smo se na pustolovinu zvanu kratka vijest. Pula je u neku ruku bila naša kratka vijest. Mali uzrok (Pula), a velika posljedica (Joyce).”⁸⁷ Prema njihovim pametnim, pače iznimno mudrim zaključcima (ne samo u kalendarskoj računici), što bi bilo kad (ne) bi bilo, svjetska bi književnost zasigurno bila zakinuta za najznačajniji prevratnički roman dvadesetoga stoljeća, glasoviti “Uliks”, da Joyce kojim slučajem nije bio u Puli, jer baš je u Puli “stekao povijesna iskustva koja tvore središte ‘Uliksa'”⁸⁸, naravno čitajući kratke novinske vijesti i odlazeći na filmske žurnale u (putujuća) kina (u Puli samo jednom). Književnopovijesno i književnoteorijski rečeno, dakle ozbiljno znanstveno, riječ je o nelinearnom procesu determinističkog kaosa (olako prihvaćenoj i često loše primijenjenoj fizikalnoj teoriji u društveno-humanističkim znanostima) koji započinje malim pulskim uzrokom i doseže iznimnu svjetsku posljedicu: “Uliks”. Prepametna pseudoznanstvena huncutarija! I za tu, iznimno egzotičnu i ezoteričnu, igrariju Hannsa i Sare trebalo je ni manje ni više nego 174 dosadnih stranica.

Ivo Vidan nije pronašao niti jednu poveznicu Pule i “Uliksa”, ni šire slavenske veze, pronašao je samo jednu južnoslavensku, hrvatsku riječ u “Uliksu”: živio. “Ona se javlja u mješavini usklika na raznim jezicima, a svi znače isto: ‘hoch, banzai, eljen, živio (sic!), chin-chin, polla kronia, hiphip, vive Allah’.”⁸⁹ Nema nikakvih ni dalekih asocijacija ni posrednih aluzija na Pulu – “čak najprimjetniji spomenici rimske prisutnosti u tom kraju nisu nikad dirnuli njegovu historijsku maštu”⁹⁰ – ništa, samo jedna riječ: živio. Toliko je Pula značila Joyceu.

Sve što je irski pisac napisao i dotakao glede književnosti u Puli su “bilješke o opažanju Ljepote⁹¹, njegova poglavlja za roman o vlastitoj neposrednoj prošlosti⁹², golema njegova lektira europske i irske književnosti i njegovo stalno zanimanje za pojedinosti na književnoj pozornici Dublina”⁹³ te nezavršena priča o njegovom ujaku Williamu Murrayu, radno naslovljena “Chrismas Eve”⁹⁴, kasnije potpuno prepravljena u “Hallow Eve” i objavljena kao “Clay”⁹⁵ u zbirci novela “Dubliners”. Zanimljivo je, kako napominje Ivo Hergešić, da je u Puli tiskao dvije male brošurice, odnosno letka: “Između ‘Komorne glazbe’ i ‘Dublinaca’ objavljuje Joyce dvije satiričke brošure koje preštampava Gorman u svojoj biografiji (“The Holy Office”⁹⁶, 1904.; “Gas From a Burner”⁹⁷, 1912.). Obje su štampane u Puli gdje je Joyce neko vrijeme živio, pa se i danas pokazuje kuća u kojoj je – kažu – stanovao. No tko bi dokazao ili opovrgao ovu turističku atrakciju.”⁹⁸

“U Puli se mnogo toga moglo vidjeti, ali malo toga naći. Već sam htio otputovati neobavljena posla kad sam u jednoj od prodavaonica suvenira zapazio knjigu kockastog oblika s reprodukcijama i naslovom ‘Pula sa starih razglednica’, koja je upravo izašla i, kako su mi nekoliko dana prije rekli u tri knjižare, odmah bila rasprodana.”⁹⁹ Tako piše ojađeni šarlatan Zischler, samo zato jer ne zna ni što ni gdje tražiti. Vrela postoje i na pravim su mjestima, ali ne bi bilo zgorega poznavati, osim engleskog i njemačkog, još koji jezik, recimo jezik ili jezike sredine koju se istražuje (ili nekoga tko ih poznaje), tada se zasigurno ne bi dogodio beznačajni knjižuljak “Nos za novosti”. Ovako zbog nepoznavanja hrvatskog (i srpskog) jezika¹⁰⁰, jezika na kojemu su puno prije napisane daleko kvalitetnije i ozbiljnije knjige, radovi i studije (spomenimo samo već spomenute, Miju Mirkovića, Ivu Vidana, Dejana Kosanovića i Tatjanu Arambašin Slišković), i posve promašene postmoderne metodologije nastaje “Nos za novosti”, njemačko-švedska papazjanija suvremenih misionara i kolonizatora južne Istre, njemačkoga glumca-istražitelja Hannsa Zischlera i velike švedske znanstvenice Sare Danius (koja više spominje Flauberta i Prousta nego Joyceov pulski slučaj), koji ne samo da nisu pronašli ništa novoga o Jamesu Joyceu u Puli već su i ono davno poznato (njima samo djelomično) izmistificirali u mješavinu svega i svačega, u nemuštu, novodobnu, paraznanstvenu improvizaciju pulskih početaka kinematografije s novin(ar)skim kratkim vijestima, što s Pulom i epizodom Jamesa Joyca u njoj apsolutno nikakve, ni formalne, ni povijesne, ni sadržajne, veze nema.¹⁰¹

Zapravo sve što se s Joyceom – Jamesom Joyceom u Puli zbilo jednostavno je rockerski otpjevao Franci Blašković: “Trbuhom za kruhom u Pulu je doša / Ni je volija i čuda je pija / živce gubija i bisan bija / četiri je miseca mučna pasa / ingleški je ljude vadija / Z sakim se kara i prigovara / i doma je ženu zajebava / Maledeti Puležani i austrijski marineri / ve la faro vedere io / još će te vi za mene čuti / Sehen sie morgen bloody sunday / na sriću našu i njigovu Đojs se ima kamo tornati / bisan kai brek – puknut ud Pule…”¹⁰²

Nova Istra, br. 3-4, Istarski ogranak DHK, Pula 2013., str. 195-213.
___

1 Franci Blašković (tekst i glazba): “Dis is d stori ud Đojs – Đejms Đojs in Pula”, na CD-u: Gori Ussi Winnetu: “Merack za FAK”, Orfej, Zagreb 2002.

2 Hanns Zischler, Sara Danius: “Nos za novosti: kratke vijesti Jamesa Joycea”, Naklada Ljevak, Zagreb 2009.

3 Hanns Zischler: “Kafka geht ins Kino”, Rowohlt Verlag, Reinbek bei Hamburg 1996.; Hans Cišler: “Kafka ide u bioskop”, Institut za film, Beograd 2003.

4 Mate Balota: “Puna je Pula”, Izdavački zavod Jugoslavenske akademije, Zagreb 1960., str. 98-99.

5 Isto, str. 77.

6 Ulick O’Connor: “Joyce kakvog smo poznavali: sjećanja na Joycea”, Edicije Božićević, Zagreb 2011., str. 44.

7 Brenda Maddox: “Nora: The Real Life of Molly Bloom”, First Mariner Books edition, New York 2000, str. 27. Spomenimo uzgred, prema prvome izdanju (1988.) navedene Maddoxove biografije Gerry Stembridge i Pat Murphy napisali su scenarij prvih deset godina zajedništva Nore i Jamesa (u Trstu): od upoznavanja 1904. do objavljivanja zbirke priča Dubliners 1914., a Murphy potpisuje režiju (2000.) više nego osrednjega filma “Nora”, sa Susanom Lynch (Nora Barnacle) i Ewanom McGregorom (James Joyce) u glavnim ulogama, u kojemu se Pula ni usput ne spominje.

8 A. Nicholas Fargnoli, Michael Patrick Gillespie: “Critical Companion to James Joyce: A Literary Reference to His Life and Work”, Facts On File, Inc., New York 2006., str. 244-246.

9 Ivo Vidan: “Uliks Jamesa Joycea, Krik i bijes Williama Faulknera (romani struje svijesti)”, Školska knjiga, Zagreb 1996., str. 16

10 Tatjana Arambašin Slišković: “James Joyce u Puli”, u: Tatjana Arambašin Slišković: “Koliki su te voljeli, moja Pulo!”, Nakladni zavod Matice hrvatske, Odjel za opću upravu, gospodarske i društvene djelatnosti Grada Pule, Zagreb-Pula 1996., str. 405.

11 Richard Ellmann: “James Joyce u Puli”, Riječka revija, br. 2-3, Matica hrvatska Rijeka, Rijeka 1967., str. 169. Jedanaesto poglavlje knjige Richarda Ellmanna: “James Joyce”, Oxford University Press, New York 1959.

12 “Zašto ste napustili očev dom?”, pita Bloom Stephena i dobiva odgovor, “U potrazi za nesrećom.” James Joyce: “Uliks”, Otokar Keršovani, Rijeka 1957., str. 799.

13 Richard Ellmann: “James Joyce u Puli”, n. dj., str. 169-170.

14 “The Berlitz School of Languages: Istituto linguistico per Adulti”, Il Giornaletto di Pola, 3. listopada 1904.

15 “Veliki skok u kvaliteti Lloyd je napravio 1885. godine kada je u Trstu izgradio novi parobrod Graf Wurmbrand i uspostavio ekspresnu prugu Trst – Kotor. Brod je imao 952 BRT, dužinu 73,5 metara i pogonske strojeve od 2.500 KS koji su pogonili dva propelera (to je bio prvi brod Austrijskog Lloyda sa dva propelera) i brodu omogućavao brzinu od 16 čvorova… Putovanje iz Trsta do Kotora trajalo je 26 sati, a iz Pule 21 i pol sat.” Andrej Mekota: “Parobrodarske linije uz istarski poluotok: u povodu 175. godišnjice prve istarske parobrodske pruge”, Franina i Jurina: istarski kalendar za 2010. godinu, Reprezent, Račice 2009., str. 85.

16 Bruno Dobrić: “Sudbina triju javnih spomenika iz austrijskoga razdoblja grada Pule”, Nova Istra, br. 1-2, sv. 47, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula 2013., str. 295.

17 Isto, str. 293

18 Luigi Lucheni: “Kako i zašto sam ubio caricu Sisi”, http://anarhisticka-biblioteka.net/library/luigi-lucheni-kako-i-zasto-sam-ubio-caricu-sisi

19 Daniel Načinović: “Jingle Joyce: čakavski international cocktail, dokumentirana fantažija, u koj su zmišljeni i veri Jamse Joyce & Nora Barnacle kako i belle époque duhi u jenin argonautskin gradu ki i danas išće svoj moderni identitet”, Izdavački centar Rijeka (Biblioteka Dometi), Rijeka 2003., str. 5.

20 “L’inaugurazione del monumento all’Imperatrice Elizabetta”, Il Giornaletto di Pola, 31. listopada 1904.

21 Dragan Velikić: “Severni zid”, Vreme knjige, Beograd 1995., str. 31.

22 Isto, str. 24-25. Revnosni Slovenci, Ljubljančani, zabilježili su “značajan događaj” spomen-pločom (“On October 19, 1904; James Joyce spent the night in Ljubljana – James Joyce je 19. oktobra 1904 prebil noč v Ljubljani”) i skulpturom na željezničkoj postaji: “Zbog male su nezgode Joyce i njegova Nora postali i dio slovenske kulturne priče. Godine 1904., kada su putovali vlakom prema Trstu, par je slučajno izašao na ljubljanskoj željezničkoj stanici i bio prisiljen tu provesti noć. Od 2003. na ovaj događaj podsjeća umjetničko djelo Jakova Brdara na prvom peronu željezničke postaje. O tom događaju je 1994. objavljena i zbirka kratkih priča ‘Noć u Ljubljani’, u kojoj su slovenski pisci i književnici dali svoje ​​viđenje na Joyceovo probdjelu noć u Ljubljani.” K. V.: “130 let od rojstva Jamesa Joycea: Joyce in njegova Nora postala tudi del slovenske kulturne zgodbe”, Delo, Ljubljana, 2. veljače 2012.

23 “Avviso”, Il Giornaletto di Pola, 31. listopada 1904.

24 Richard B. Watson, Randolph Lewis: “The Joyce Calendar: A Chronological Listing of Published, Unpublished and Ungathered Correspondence by James Joyce”, Harry Ransom Humanities Research Center, The University of Texas, Austin 2009., str. 33-36.

25 Tatjana Arambašin Slišković: “James Joyce u Puli”, n. dj., str. 417-418.

26 “The Berlitz School of Languages: Istituto linguistico per Adulti”, Il Giornaletto di Pola, 4. studenoga 1904.

27 Tatjana Arambašin Slišković: “James Joyce u Puli”, n. dj., str. 418.

28 Isto, str. 419.

29 Mate Balota: “Puna je Pula”, n. dj., str. 99.

30 V(ladimir). Mirković: “Ja i James Joyce”, Globus, br. 28, Zagreb, 10. siječnja 1960., str. 43.

31 Ivo Vidan: “Joyce i južni Slaveni”, u: Ljiljana Ina Gjurgjan, Tihana Klepač (ur.): “Irsko ogledalo za hrvatsku književnost: teorijske pretpostavke, književne usporedbe, recepcija”, Filozofski fakultet u Zagrebu, Odsjek za anglistiku, FF-press, Zagreb 2007., str. 184.

32 Isto, str. 180.

33 “Saznao sam samo to da je u Zagrebu živjela u Dežmanovom prolazu i da je umrla 21. studenoga 1966. i da je sahranjena na Mirogoju (grob br. 165). Ostalo je otišlo u krupni otpad, što u nas nije rijetkost ni u mnogo važnijim slučajevima.” Ivan Berislav Vodopija: “James Joyce, Pula i krupni otpad”, Vijenac, Matica hrvatska, br. 333-335, Zagreb, 21. prosinaca 2006. http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac333.nsf/AllWebDocs/knji6gasf

34 Tatjana Arambašin Slišković: “James Joyce u Puli”, n. dj., str. 422.

35 Richard Brown: “James Joyce and Sexuality”, Cambridge University Press, Cambridge 1985.; David Cotter: “James Joyce & the Perverse Ideal”, Routledge, New York 2003.; Katherine Mullin: “James Joyce, Sexuality, and Social Purity”, Cambridge University Press, Cambridge 2003.; Joseph Valente: “Joyce an sexuality”, u: Derek Attridge (ur.): “The Camdbridge Companion to James Joyce”, Cambridge University Press, Camdbridge 2004., str. 213-233; Renzo S. Crivelli: “Too Many Girls in Bloom / Troppe ragazze in fiore”, u Renzo S. Crivelli: “James Joyce: Triestine Itineraris / Itinerari Triestini”, MGS Press Sas, Trieste 1996., str. 88-131.

36 John McCourt: “The Years of Bloom: James Joyce in Trieste 1904-1920”, University of Winsconsin Press, Madison 2002., str. 17-18.

37 Tatjana Arambašin Slišković: “James Joyce u Puli”, n. dj., str. 420.

38 Bruno Dobrić: “Stare pulske kavane”, Hrvatska revija, br. 4, Matica hrvatska, Zagreb 2003., str. 44.

39 Tatjana Arambašin Slišković: “James Joyce u Puli”, n. dj., str. 441-442.

40 Isto, str. 423.

41 Isto, str. 422.

42 Ivo Vidan: “Joyce i južni Slaveni”, n. dj., str. 179.

43 O složenom odnosu Nore i Jamesa, punom ljubavi, ljubomore, vulgarnosti, nježnosti, patologije, erotike, seksa, perverzije…, više u: James Joyce: “Pisma Nori”, Študenska založba Beletrina, Ljubljana 2012.; Džems Đojs: “Pisma Nori”, Gradina, Niš 1990.

44 A. Nicholas Fargnoli, Michael Patrick Gillespie: “Critical Companion to James Joyce…”, n. dj., str. 299-300. Nora i James Joyce nisu imali nimalo sreće s djecom: Georgio (1905-1976) započeo je s glazbenom karijerom, talentirani bas pjevač, ali je usto bio i završio kao notorni alkoholičar (zacijelo, jedno i drugo očevi utjecaji), a kći Lucia (1907-1982) započela je kao darovita plesačica tadašnjega suvremenog plesa, ali je krajem 20-ih i početkom 30-ih godina prošloga stoljeća počela pokazivati duševnu nestabilnost, nakon raskida s dečkom, mladim Samuelom Beckettom, psihički je rastrojenoj i slomljenoj Luciji 1932. dijagnosticirana shizofrenija, ostatak je života mahom proboravila u psihijatrijskim ustanovama.

45 Dejan Kosanović: “Leksikon pionira filma i filmskih stvaralaca na tlu jugoslavenskih zemalja 1896-1945.”, Institut za film, Jugoslavenska kinoteka, Feniks film, Beograd 2000., str. 128; Dejan Kosanović: “Trieste al cinema (1896-1918)”, La Cineteca del Friuli, Gemona (Udine) 1995., str. 66-72.

46 “Bioscopio elettrico”, Il Giornaletto di Pola, 30. siječnja 1903.

47 “Viale Carrara, Bioscopio elettrico: Oggi lunedi, 2 Marzo 1903, Ultimo definitivo giorno alle ore 8: Serata nera”, Il Giornaletto di Pola, 2. ožuljka 1903.

48 “Al cinematografo: la tenda stracciata ovvero l’undicenne e la guardia”, Il Giornaletto di Pola, 2. ožuljka 1903.

49 Rukopis Aleksandra Lifke, Die Entwicklung der Kinematografie in Österreich-Ungaria, napisan u Subotici 22. veljače 1940., Muzej grada Subotice, zbirka Lifka, u: Dejan Kosanović: “Prvi koraci filma u Rijeci: 1896-1918”, u: Ervin Dubrović (ur.): “Kinematografija u Rijeci”, Muzej grada Rijeke, Rijeka 1997., str. 38.

50 “Bioscopio elettrico”, Il Giornaletto di Pola, 20. studenog 1904.

51 “Irrevocabilmente fino lunedi 9 gennaio Bioscopio elettrico”, Il Giornaletto di Pola, 6. siječnja 1905.

52 U Giornalettu di Pola od 20. studenog 1904. do 9. siječnja 1905. objavljeno je 27 oglasa i 5 novinskih tekstova o Elektro-kinu Lifka.

53 A. Nicholas Fargnoli, Michael Patrick Gillespie: “Critical Companion to James Joyce…”, n. dj., str. 14.

54 Hanns Zischler, Sara Danius: “Nos za novosti”, n. dj., str. 46.

55 V(ladimir). Mirković: “Ja i James Joyce”, Globus, br. 28, Zagreb, 10. siječnja 1960., str. 43.

56 Richard Ellmann: “James Joyce u Puli”, n. dj., str. 176.

57 A. Nicholas Fargnoli, Michael Patrick Gillespie: “Critical Companion to James Joyce…”, n. dj., str. 278.

58 Dragan Velikić: “Severni zid”, n. dj., str. 45-46.

59 Ivo Vidan: “Joyce i južni Slaveni”, n. dj., str. 180.

60 Ivo Vidan: “Joyce and the South Slavs”, Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, br. 33-36, Facultas philosophica Universitatis studiorum Zagrabiensis, Zagreb 1974., str. 265-277.

61 Ivo Vidan: “Joyce i južni Slaveni”, Knjževna smotra, br. 5, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 1982., str. 80-86.

62 Boris Senker. “Pulisej”, u Ljiljana Ina Gjurgjan, Tihana Klepač (ur.): “Irsko ogledalo za hrvatsku književnost…”, n. dj., str. 217-260; Boris Senker: “Pulisej, Poliseo”, programska knjižica, Istarsko narodno kazalište, Pula 1998.

63 E. Opasi: “Džems Džojs u Puli: najstariji Puljani sjećaju se dobro Džems Džojsa i opisuju kako su izgledali susreti s majstorom romana svjetske književnosti”, Arena, br. 102, Zagreb, 7. prosinca 1962., str. 6.

64 Isto.

65 Ivo Vidan: “Joyce i južni Slaveni”, n. dj., str. 180-181.

66 Isto, str. 181.

67 Hanns Zischler, Sara Danius: “Nos za novosti”, n. dj., str. 13.

68 Isto, str. 18.

69 Dejan Kosanović: “Trieste al cinema (1896-1918)”, n. dj., str. 123; Dejan Kosanović: “Džojs ide u bioskop”, Vreme, br. 693, Beograd, 15. travnja 2004.

70 Više u zborniku eseja i znanstvenih radova: John McCourt (ur.): “Roll Away the Reel World: James Joyce and Cinema”, Cork University Press, Cork 2010.

71 Maroje Mihovilović: “Nepoznati James Joyce”, Termin, br. 2, Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb 1976., str. 58.

72 Tatjana Arambašin Slišković: “James Joyce u Puli”, n. dj., str. 424.

73 “Freddo siberiano”, Il Giornaletto di Pola, 2. siječnja 1905.

74 Hanns Zischler, Sara Danius: “Nos za novosti”, n. dj., str. 8 i 12.

75 Isto, str. 155.

76 Ivo Vidan: “Joyce i južni Slaveni”, n. dj., str. 181; Tatjana Arambašin Slišković: “James Joyce u Puli”, n. dj., str. 430.

77 “Joyce would return to Trieste on 5 March 1905, a Sundey morning.” Renzo S. Crivelli: “James Joyce: Triestine Itineraris / Itinerari Triestini”, MGS Press Sas, Trieste 1996., str. 164.

78 Hanns Zischler, Sara Danius: “Nos za novosti”, n. dj., str. 52.

79 Igor Duda: “Elementi kozmopolitizma u Puli između 1850 i 1918. godine”, Radovi, br. 32-33, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1999-2000., str. 111.

80 Ivo Vidan: “Joyce i južni Slaveni”, n. dj., str. 182.

81 Tatjana Arambašin Slišković: “James Joyce u Puli”, n. dj., str. 414.

82 Richard Ellmann: “James Joyce u Puli”, n. dj., str. 181.

83 Tatjana Arambašin Slišković: “James Joyce u Puli”, n. dj., str. 432.

84 Jörg W. Rademacher: “James Joyce”, Deutscher Taschenbuch Verlag, München 2004.

85 Alida Bremer: “Tragovima Joycea”, u Nataša Petrinjak (ur.): “10. Sa(n)jam knjige u Istri: Pulski festival knjiga i autora”, Castropola, Sa(n)jam knjige u Istri, Pula 2004., str. 92; http://www.retecivica.trieste.it/joyce/vis_articolo.asp?pagina=-&link=4&tipo=articoli_dx_3&ids=3.

86 Tatjana Arambašin Slišković: “James Joyce u Puli”, n. dj., str. 431.

87 Hanns Zischler, Sara Danius: “Nos za novosti”, n. dj., str. 156.

88 Isto, str. 156.

89 Ivo Vidan: “Joyce i južni Slaveni”, n. dj., str. 185.

90 Isto, str. 187.

91 Tiskane su pod naslovom “The Pola Notebook” u knjizi Robert Scholes, Richard M. Kain (ur.): “The Workshop of Daedalus”, Northwestern University Press, Evanston 1965., str. 80-91.

92 Započet i napušten rukopis, čiji je sačuvani dio poslije objavljen pod naslovom “Stephen Hero” (Junak Stephen), predstavlja prvu verziju kasnijeg, modernijom tehnikom pisanog romana “Portret umjetnika u mladosti”.

93 Ivo Vidan: “Joyce i južni Slaveni”, n. dj., str. 179.

94 Tatjana Arambašin Slišković: “James Joyce u Puli”, n. dj., str. 414.

95 A. Nicholas Fargnoli, Michael Patrick Gillespie: “Critical Companion to James Joyce…”, n. dj., str. 63, 231, 233.

96 Satirička poema o književnicima u Dublinu (napose W. B. Yeatsu i G. Russellu), napisana u kolovozu 1904. u Dublinu, tiskana na jednome listu papira, letak 220 x 289 mm, u iznimno maloj nakladi (100 ili 50 primjeraka) o Joyceovom trošku u Puli, prodana je 2004. godine kao raritet u aukcijskoj kući Christie’s za 28.680 funti (52.800 dolara) uz napomenu: “The Holy Office was Joyce’s first separate work to be published. Written in the persona of ‘Katharsis-Purgative’, the poem is an excoriating attack on the state of contemporary Irish literature. (…) The poem was first sent to Constantine Curran, editor of St. Stephen’s (the University College Dublin magazine); following Curran’s rejection of the ‘unholy thing’ (R. Ellmann, op. cit., p.165), Joyce arranged to have it printed in Dublin. However, the perpetually-impecunious author was unable to pay the printer and the Dublin-printed copies appear to have been discarded by November 1904. Undaunted, Joyce then arranged to have the poem printed in Pola (where he lived between November 1904 and March 1905), in a small edition of probably less than 100, 50 of which were sent in June 1905 to Stanislaus Joyce for distribution in Dublin to various recipients, including Russell, Gogarty and other targets of the piece.” http://www.christies.com/lotfinder/lot/joyce-james-the-holy-office-4256642-details.aspx?intObjectID=4256642; A. Nicholas Fargnoli, Michael Patrick Gillespie: “Critical Companion to James Joyce…”, n. dj., str. 37.

97 Ova pogrdna i uvredljiva poema na račun nakladnika Georgea Robertsa, jer mu nije htio tiskati “Dublinrs”, napisana na putu iz Dublina u Trst 1912., po svemu sudeći nije tiskana u Puli, kako navodi Hergešić, već u Trstu; A. Nicholas Fargnoli, Michael Patrick Gillespie: “Critical Companion to James Joyce…”, n. dj., str. 36.

98 Ivo Hergešić: “James Joyce ili svijet na izmaku”, Krugovi, br. 9, Zagreb 1953., str. 777-787, u: Ivo Hergešić: “Književni portreti: izbor”, Ex Libris, Zagreb 2005., bilj. 128, str. 332.

99 Hanns Zischler, Sara Danius: “Nos za novosti”, n. dj., str. 9. Riječ je o četverojezičnoj fotomonografiji (zato je i privukla njemačkog glumca-istraživača), “Pula sa starih razglednica / Pola sulle vecchie cartoline illustrate / Pula auf alten Ansichtskarten / The Postcard Arrived in Pula” s briljantnim povijesno-poetskim uvodnim esejem “Odsjaj zlatnog runa” Daniela Načinovića izdanoj još davne 1988. (Sportska tribina, Zagreb), a ne kako Hanns misli 2006. i koja samo Hannsu može izgledati “kockastog oblika”, jer glumac ne razlikuje geometrijska tijela, kocku od kvadra, inače ništa neobično, knjiga k’o knjiga.

100 Uistinu treba biti priglup i koristiti samo Kosanovićevu knjigu “Trieste al cinema (1896-1918)” a “istraživati” povijest kinematografije u Puli, a niti slučajno spomenuti osnovni izvor, istoga autora, “Kinematografske delatnosti u Puli 1896-1918.”, Institut za film, Festival jugoslavenskog igranog filma, Beograd-Pula 1988.

101 Utoliko ipak začuđuje ničim opravdani panegirik teatrologinje Jelene Lužine: “Joyce, via Pola” (Nova Istra, br. 3-4, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula 2009., str. 238-244,) koja je naivno i lijepo nasjela kičastom novodobnu stilu stranih autora (koji, možete zamisliti, tematiziraju naše teme, našu i nekada njenu Pulu) i zacijelo usput, posve ventilatorski preletjela knjižuljak “Nos za novosti”, hvaleći u recenziji gotovo svim Puljanima opće poznata mjesta poznatoga Irca, uopćene poveznice austro-ugarske Pule s autorom sakrosanktnoga “Uliksa”.

102 Franci Blašković (tekst i glazba): “Dis is d stori ud Đojs – Đejms Đojs in Pula”, na CD-u: Gori Ussi Winnetu: “Merack za FAK”, Orfej, Zagreb 2002.

*

Ako se itko slučajno zapitao kamo je nestao cijenjeni profesor Banac, učiniše li što čovjeku mrski jugokomunistički neprijatelji, gdje nestade omiljeno lice hrvatske desnice, bekovski dio tandema Čičak-Banac i nadasve cijenjeni zapadni intelektualac, nakon opetovanih ukazanja dotičnog posljednjih dana sve su sumnje ustupile mjesto općem divljenju i značajnom odobravanju. Onako, dubokim klimanjem glave i značajnim, hm, koliko je već desnica u stanju verbalno izraziti, oduševljenjem nečijom pojavom.

Počastio nas je tako vodeći revizionist svojom prisutnošću, uvijek u istom sakou od tvida, prvo u opsežnom intervjuu u Vijencu, potom u studioznoj emisiji bojovnog Bujanca i naposljetku, kao šećer na kraju, kod velike majke malograđanskog nacionalizma, madame Kamenski, u emisiji “Pol ure kulture”. I treba odmah priznati; malo je tako zabavnih stvari koje se mogu ravnopravno nositi s televizijskim prikazom ljudi koji, ponajprije i iznad svega, sebe doživljavaju jako ozbiljno i učeno.

A profesor Ivo je, priznat ćete, u toj disciplini velemajstor. Onako pun gosparske grandece i stegnute kravate. Posebno u momentu dok čita podvučenu Tomićevu kolumnu iz Jutarnjeg, koja u prvom redu služi da šjor Ivo teatralno posegne za posljednjim brojem Europskog glasnika, eh ne bi li citirao Marunine stihove kao krunski argument kojim planira poraziti Tomića.

Elem, glavna misao njegovog izlaganja kod gospođe Kamenski bila je posvećena zaključku kako Ante Tomić nema smisla za humor, a k tome je i manje obrazovan od uvaženog profešura. Mora se priznati da se u ovakvim momentima poneki neupućeni čitatelj može navesti na krivu pomisao kako Banac ipak ima smisla za humor. No baza je u tome što on to misli ozbiljno.

Dakle, od svih stvari na svijetu oko kojih bi se moglo polemizirati s Tomićem, Banac nađe jedinu oko koje nema nikakvog spora, a ta je da je čovjek vrhunski humorist. A ključni argument u prilog toj tezi mu je činjenica da je Ante ismijao spisateljske dosege hrvatske emigracije, spomenuvši između ostalog i Brunu Bušića. Stvar je, naravno, takva da je netko konačno rekao pravu istinu o tom heroju novovjeke Hrvatske, povjesničaru skromnih dosega i još skromnijeg stila.

Iz čitavog Bančevog bolećivo patetičnog nastupa u kojem se, mimo smisla i logike, pokušao nemušto obračunati s Tomićem izvire jedan osjećaj koji je još davnih dana najpreciznije opisao Miroslav Krleža. “Koji je to osjećaj malograđanske zaljubljenosti u hrvatstvo, osjećaj ljigav i sentimentalan, što se javlja za posljednjih pedesetak godina u toplim sobama, uz litru vina, masnu reš pečenu puricu i križevačke štatute, kada se temperatura popela u krvi i kada srca biju u kucavicama, kada naš dragi patriot nikada nije bio uz većinu hrvatsku: uz Gupca u šesnaestom stoljeću, uz Masneca u devetnaestom ili uz Zeleni kader u dvadesetom.”

Da se, dakle, vratimo meritumu stvari. Čitav pompozni profesorov istup na HTV-u nije donio ništa izuzev tragikomične potrebe da se javnosti predstavi kao kompetentan i humorističan intelektualac opće prakse.

No favorit tjedna je njegov veliki intervju u Vijencu. Iako su i inače razgovori koje vodi Andrija Tunjić suvisli i smisleni poput Tuđmanovih puštanja bijelih golubica ranih devedesetih, ovdje se rečeni novinar posve razmahao, nadmašivši čak i samog sebe (ma koliko se to činilo nemogućim), a Banac mu je tako savršeno sekundirao, da uopće nije isključeno kako imamo čast svjedočiti nastanku jednog divnog prijateljstva. Koje gotovo da prijeti da će nadmašiti i njegovo partnerstvo sa Čičkom.

Pogledajmo, dakle, par Tunjićevih pitanja koje uvaženi profešur baš do kraja ne odobrava jedino iz puke građanske pristojnosti. Kaže tako Banac da je u Hrvatskoj na djelu obnova komunističkog mentaliteta, vezanog uz relativiziranje Jugoslavije, u apologiji o prednosti jugoslavenske tzv. socijalne države. Kako Tunjić na takav balun nije mogao ostati imun, upućuje savršen centaršut šjor Ivi u vidu pitanja: “Zar nije bilo bolje? ”

I mi tu bilježimo jedan od najboljih suvremenih priloga Feralovoj “Antologiji hrvatske gluposti”.

Bancu lopta sjeda na volej tako dobro da je čovjek izjavio sljedeće: “Uskoro ću dati izraditi bedž s natpisom Nije bilo bolje! Dosadilo mi je slušati notorne gluposti, i to ne samo mlađih ljudi, koji se mogu pravdati neiskustvom, o nepostojećim prednostima komunističkog sustava”.

Zaključio je tako lakonski naš profesor iz Jamerike čitavu raspravu oko socijalnih pitanja socijalističkog razdoblja, posve pokopavši činjenicu kako je samo tad, i nikad više, siromašna radnička obitelj mogla posve besplatno fakultetski obrazovati svoju djecu, imati sigurno zaposlenje, a usput dobiti i društveni stan za bagatelnu cijenu. U odnosu na to razdoblje današnje predatorsko doba, koje ubrzano osiromašuje i radništvo i ostatke srednjeg sloja, s izvjesnom perspektivom za zatvaranje međuklasne prohodnosti, izgleda kao Mordor.

No klimaks intervjua doseže se sljedećim pitanjem: “U na početku spomenutu razgovoru rekli ste da je Miroslav Krleža najviše pridonio širenju komunističke ideologije u Hrvatskoj prije 1941. Treba li Krleži oprostiti komunističku ideologiju ili se prema njemu odnositi kao recimo prema Mili Budaku?”

“Totalitarne ideologije ne praštaju se nikomu, pa ni Krleži. Tim više što je njegov utjecaj bio ključan u hrvatskoj – i ne samo hrvatskoj – elitnoj inteligenciji. Premda je u Krležinu slučaju relativno lako odijeliti djelo od ideologije, tendencioznost je očigledna u njegovom povijesnom pristupu, primjerice u vrlo rasprostranjenoj populističkoj ideji da je vlasništvo posljedica kriminala i grabežljive violencije, da spomenem samo nosivu misao u njegovoj fikcionalnoj genezi uvijek problematične buržoazije, koja je, eto, odgovorna za sva zla ovog svijeta.

Nisam za odbacivanje Krleže, koji je silno utjecajan književnik, velik u svom jeziku i viziji te zabavan u svojim ekscesima, ali nisam ni za krležijansko idolopoklonstvo.”

S obzirom na ovako balansiranu senzibiliziranost prema tendencioznosti u povijesnom pristupu da vidimo, dakle, kako stvari po tom pitanju stoje kod Banca?

Za to će nam biti dovoljno uzeti njegovu najpoznatiju i najslavljeniju knjigu, knjigu koja ga je proslavila. Riječ je, naravno, o naslovu “Nacionalno pitanje u Jugoslaviji”. Naime, već i manje pažljiv čitatelj te knjige lako će uočiti jednu zakonitost koja se postojano provlači od prvog do zadnjeg poglavlja teksta. Ta zakonitost, kad je ogolimo od bespotrebnog retoričkog intelektualiziranja, svodi se otprilike na to da su svi srpski političari, stranke i pokreti bili u suštini velikosrpski, da su komunisti sa svojim pristupom nacionalnom pitanju bili redikuli, ali su zato s druge strane stajali, uvijek potlačeni, a konstruktivni, zapadno-moderni Hrvati.

Sve je kod Banca obilježeno tim domobranskim pristupom, od sinteza do osvrta na Krležu. U to ime ne trebaju čuditi dvije posljednje rečenice ovog slavnog djela našeg emeritusa. “Jedna strana dileme bila je u tome da jedno rješenje nije moglo zadovoljiti sve strane. Je li druga strana dileme bila u tome da se čvrsta kula mogla održati jedino uz ljudske žrtve?”

Ćuti li se ovdje možda teza o neprirodnoj versajskoj tvorevini, kojoj je upitnik samo domobranski ukras i znak malograđanskog straha od otvorenog izjašnjavanja, ostavljam čitateljima na prosudbu.

Treba na kraju biti pošten pa priznati kako je Ivo Banac odigrao časnu ulogu tijekom hrvatsko-muslimanskog rata, točnije agresije na Bosnu i Hercegovinu, pišući poštene i dosljedne tekstove protiv tog Tuđmanovog ludila. No tim je tužnije da očito nije uspio nadvladati sebe i riješiti se tog osjećaja duboke indignacije prema Srbima, ideji Jugoslavije i našem antifašizmu, kojeg bez Komunističke partije ne bi ni bilo.

Zbog svega toga teško da je išta moglo biti tragikomičnije od scene Ive Banca koji na Trgu maršala Tita u Zagrebu, sa zgužvanog papira, pred grupicom ocvalih ustaša i njihovih mladih adoranata čita nekakve poslanice koje bi nas trebale uvjeriti kako čovjeku čija je vojska oslobodila taj isti Zagreb od fašizma u tom gradu nema mjesta.

Tragikomičniju scenu od spomenute nije mogao izrežirati ni Zvonimir Šeparović kad je na tom istom trgu iz luksuznog Audija istovario šest gusaka, pred mojim očima.

Ne bismo pretjerali kad bismo rekli da je tim činom šjor Ivo zaključio jednu priču u kojoj smo ga mogli smatrati uglednim historiografom, preselivši se u sferu poznatih dalmatinskih redikula ili oriđinala, kako bi rekli u njegovom gradu.

Nakon svega ostade tek poza i onaj, uvijek isti, sako od tvida.

– situacije u B-molu –

Napolju, njakanje magarca izvija se uz vrisak sirena za uzbunu. Demonstriraju! Gađaju ih suzavcima! Čuje se kako se gomila raštrkava po ulicama. Dugouhi mladi pisac koji ume u kapi mastila da oslušne podzemne glasove, sakriva se u nekom javnom WC-u i ostaje u njemu satima. Plače… ili bar se sili da to uradi.

Njegov otac, heroj rada (mada kao gimnazijalac izbačen iz škole zbog “antikomunističkog ispada”), okružen tomovima knjiga i memoara, daje intervju za večernji TV dnevnik. Kada sin sa izgužvanom svilenom kravatom i licem natečenim od (iznuđenih) suza upada usred snimanja, otac mu dostojanstveno, tiho, ali odlučno kaže: Sine, snimaju me. Molim te, napusti sobu. Lice mu je kamena, nepodmitljiva maska, bez znaka ljutnje, neprozirno.

Sin beži u podrum. Zapisuje u svoj dnevnik, zelenu svesku koju neprestano nosi pod miškom: Ne gledaj TV dnevnike. Budi samoživ. Piši.

Majka ga pronalazi, lupa po zaključanim vratima: – Otvori mi! – Nemoj tako, mama, nisam ništa loše mislio. – Zašto mi to radiš, dete?

Starway to heaven! Crven kao paradajz, istrčava mimo nje, na ulicu.

Zalutala kornjača puzi po asfaltu. Praistorijsku životinjicu, koja je prošla močvarne snove, paučine, memljive grobnice, neminovno sustiže smrtonosni metal na četiri točka. Ipak, utešno će potreseni pisac u povoju: – Hrabrost je sa ove strane istine. Kliče: – Vaša žrtva me hrabri, voljeni! Nebo nas čeka, i nepoznati svetovi!

– Ali, najbliže Suncu umiru tirani (nepokorni završavaju iza rešetaka) – stenje ranjeni demonstrant koji pognut uz banderu bljuje krv: – Lažno Sunce treba skinuti…

Mladi pisac beži u park. U parku – jezerce, blatnjavo, puno trske i žaba koje skaču naokolo. Pisac voli ovo mesto. Služi mu da se osami, odvaja ga od obeshrabrujućih potsmeha i tiranskih stega, vraća mu izgubljene atome duševne kondicije. Možda u vodi noćiva japanska ribica? Superosetljivim ušima osluškuje zlatokrilo lepetanje ždralova koji se vraćaju svom jezeru – blještava rokoko čežnja pod okriljem ranjive, bolešljive seni.

Ali danas je on oznojen i izmučen, skoro izbezumljen. Gužva je nesnosna, i svo to nasilje. Pada ničice na izgaženu travu. Ubrzano zapisuje u svesku: Ne razrešavaj protivurečnosti osećanja svojih likova, ili samog sebe kada se ugrađuješ u nekog svog junaka. Ne opredeljujući ih kao konačne, dozvoljavaš im da izrastu u deo žive prirode i da se slično njoj, neočekivano razotkrivaju. Sagledavaj, sa tog aspekta one koji čuvajući lažnu stabilnost opstaju u svojoj začaurenosti (primer oca). Neka te opsedaju emotivna stanja, naročito kada su u polju prelaze, a ne likovi – karakteri sa predvidljivim radijusom delovanja. U meni je mnoštvo! Istinska forma rađa se iz doživljaja!

Na žalost, dok hemijska nervozno škripi po hartiji, pisac je ponovo napadnut pomišlju da iza privida nesmetanog pisanja u stvari neprestano kruži i kruži između korica jedne zapečaćene knjige koju je neko (verovatno Otac) kamuflirao kao nepreglednu, kako bi do kraja istrošio njegovu glad za slobodom. Uzbuđen, sa dnevnikom pod pazuhom, žuri kod svog najboljeg prijatelja Bobija. Ulice su već raščišćene – nema krvavih demonstranata, niti pregaženih životinja. Mladi bračni par panično trči za dvogodišnjim detetom kome se na vidiku ukazala interesantna gvozdena životinja na četiri točka. Bez brige – vozač sa pokroviteljskim osmehom zaustavlja policijsko vozilo, sačekavši da roditelji uzmu svoje čedo u zaštitnički zagrljaj.

Kod Bobija se skupilo društvo. Bradati student medicine hvali se uspešnim ljubavnim prepodnevom: – Suprug joj je hitno pozvan da se javi na dužnost. Kao u staroj Sparti: dok su vlastodršci ratovali negde na strani, heloti su im tucali žene! Svi se smeju, preglasno, ali pisac osluškuje kako u susednoj sobi dve devojke živo ćaskaju o dvodelnim pepita kostimima iz najnovijeg broja Burde.

– Ej, ćale ti je na televiziji – dovlače ga ispred ekrana, odakle otac, heroj rada, smireno govori o revoluciji koja teče: – Niko ne poriče da je generacija naše dece na neki način žrtvovana, ali u svima njima, ubeđujem vas, nije izgubljen ponos što su deo ove zajednice.

Spokojni glas Oca ispunjava sobu. Senzibilni piščev sluh ipak registruje prigušeni kikot iz levog ugla, gde šapuće onaj sa bradom:… vidi ga… sinak tatin… spisateljska šeprtlja tanušnih živaca… nesrećni Edipčić…

Bled, oprašta se od domaćina (Bobi: Šta mu je odjednom?; bradati, zlobno: Siroti klinac, izgubio se ; devojke: Bluze su ekstra, originalna kreacija Versaćea).

Na ulici, u žurbi, sudara se sa ludom Marom. Izvinjava se, ali ga ona ne primećuje. Produžava da, uz blaženi osmeh, sebi mrmlja u bradu. Pisac osluškuje: – Krošnje znaju istinu. One su mi rekle zbog čega je sve ovo. Posle zemljotresa, spustili su se, obučeni kao đubretari. Marsovci! U vodovod nam ubaciše kese sa otrovom. Sada pijemo tu vodu i koljemo se međusobno. Krošnje znaju…

Da trči svojoj kući? A gde mu je dom? O, ti vitki plesači, što pregore ih mrak. O, te devojke čudne, zameo im se trag… Iz krošnji rahitičnog uličnog drveća, urla glas prokletog Edgara Alana: Bedni svet grozniji je od pakla! Kraj! Finito!… Evo i svemiraca. Nisu nimalo strašni. Izgledaju tako krhko, tanušno. Pružaju mu ruku, vode ga u samouslugu. Kupuju oštar kuhinjski nož, uredno plaćaju na kasi, šeretski mu namiguju. Ljubazni su, ti mali žuti Marsovci. Oseća, pomoći će mu. Olakšaše mu. – Neće te boleti – pogladi ga svojom prozirnom šakom njihov vođa, a žute mu oči svetlucaju kao veselo zlato: – Udiši duboko. Oopa! Tako! Gotovo!

Budi se. Nebo, očišćeno od niskih, nabreklih oblaka, što se, kroz još uvek vlažni prozor bolničke sobe otkriva posle upravo završenog nemirnog sna, pretapa se u poslednji prizor iz sna. U kome se nalazio među mudrim belobradim precima koji su čitajući sa boja duge da li će prevladati grožđe, trava ili žito, potvrđivali svoja predosećanja pojavom božanskog luka. Šta li su mu pretskazali? Nije mogao jasno da se seti. Ali, osećaj je bio sačuvan – obespokojavajuća radoznalost kada se otsustvo preobražava u prisustvo.

Upravo tada, napolju, pred bolničkom zgradom, neki magarac počinje da njače. Asocijacija je suviše direktna: dlanom, položenim na zavoj, mladi pisac bez levog uveta, obećava sebi, bez obzira na gadljivost s kojom je otac bacio ponuđeno uvo, da će sledeća beleška u svesci biti ona o Književnosti i Istoriji.

*

S makedonskog preveo autor

Vreme najbolje vidljivosti hazarske pičke. Vreme najslabije vidljivosti hazarske pičke prema nalazu d. Suka.

Hazarska pička, nađena u urni rimskog legionara prilikom radova na gradskoj kanalizaciji, maja meseca 1986. Miris hazarske pičke menja osobine prema godišnjem dobu. Pička je inače nevidljiva u neparne dane. Poznati hazarski pičkolog, dr. Suk (čije je ime izvedeno od glagola ”suknuti”) primetio je da je Hazarska Pička najopipljivija u vreme boravka islamskih delegacija kada se može pročitati datum: 4.IV.

U povodu 110. godišnjice lista, objavljeno u beogradskoj Politici

*

U subotu, 5. aprila 1941, na desetoj stranici novina, u rubrici “Poslednje vesti”, objavljen je nepotpisani članak pod naslovom “Duševno poremećen privatan činovnik otrovao se i obesio u svojoj sobi”. Uz njega je i jedina fotografija na ovoj stranici: proćelav, sredovječan muškarac u dnevnom odijelu, s prugastom košuljom i kravatom, zagledan negdje mimo objektiva. Ovakve su se slike između dva rata koristile za izradu službenog dokumenta, kojim se dokazivao činovnički identitet. Članak počinje lijepom, uredno skladanom rečenicom, kojom bi mogao započeti i dobar detektivski roman: “Jedan policijski agent zakucao je sinoć na vrata Hinka Ajzlera, privatnog činovnika, na petom spratu zgrade u Kosmajskoj ulici, broj 30. Ali iz sobe se niko nije javljao.” Naravno, na stepeništu se našao i radoznali susjed, “prišao je agentu i objasnio mu da su ta vrata već dva dana zaključana i da se činovniku moralo nešto dogoditi”. Na to je agent, čije ime u skladu s našim balkanskih shvaćanjem policijske konspiracije nećemo saznati, obavijestio dežurnog pisara Drugog kvarta gospodina Dušana Markovića, koji je iz istih stopa došao u Kosmajsku ulicu, da zapisnički isprati i ovjeri policijski ulazak u stan Hinka Ajzlera, za koga su prethodno već svi ispravno pretpostavili da je mrtav.

Našli su ga na krevetu, s konopcem stegnutim oko vrata, a pored kreveta i na stolu bilo je razbacano nekoliko bočica luminala. (Luminal je vrlo stari medicinski preparat, koji pod nepromijenjenim imenom postoji stotinjak godina, kao kulturni artefakt javlja se već u nijemim filmovima i u lakoj literaturi tokom tridesetih, kada su se ljubavnici slomljenih srca ubijali predoziranjem luminalom. U to vrijeme bio je to najrašireniji neuroleptik, korišten i kao tableta za spavanje. Danas se luminal koristi pri organskoj epilepsiji.) Hinko Ajzler najprije se pokušao objesiti o prozor svoje sobe, pa se obeznanio luminalima i davio se konopcem u postelji, sve dok konačno nije ispustio dušu.

Policijski agent pretresao je pokojniku džepove, i nakon premetačine stana i provjere Ajzlerovih papira zaključio da se radi o duševno poremećenoj osobi. Ustvari, to je pisalo na pronađenim medicinskim uvjerenjima i otpusnim pismima. Hinko Ajzler proveo je neko vrijeme u duševnoj bolnici (ne piše kojoj), a “lekari pišu da je patio od uobraženja da mu se svak na ulici smeje”. Da bi stvar bila žurnalistički zapečaćena, a policijski slučaj za sva vremena riješen, piše i da su neki bliski Ajzlerovi rođaci skončali samoubojstvom.

Tog dana, Politika je zabilježila još dvije vijesti iz beogradske crne hronike. U prvoj piše da je na uglu ulica Palmotićeve i Kneza Pavla šofer Đorđe Mihailović svojim taksijem broj 1764 naletio na radnicu Tobdžić. “Radnica je pozleđena po celom telu i u nesvesti je prenesena u bolnicu. Da bi što pre dovezao neke putnike na stanicu Dunav, šofer je vozio svoja kola velikom brzinom i tako je došlo do nesreće.”

U drugoj vijesti opisano je stradanje zemljoradnika Trifuna Sekašana iz Alibunara. Njemu se usred grada preplašio konj, propeo se i udario Trifuna, “i bacio ga na automobil 1056, koji je svojina arhitekte g. Staševskog. Razbijeno automobilsko staklo poseklo je zemljoradnika na licu i preseklo mu vene na rukama”.

Sva tri nesretna događaja, samoubojstvo, saobraćajna nesreća i nesnalaženje životinje u gradu, zanimljivi su zbog datuma na zaglavlju novina: subota, 5. april 1941, posljednji je dan mira, u kojem će se prelomiti epoha, i drugim će tokovima poteći sve naše privatne i nacionalne historije. Politika će, istina, izaći i sutra, bit će odštampan nedjeljni broj, ali neće više biti čitalaca. Osim što će biti zabavljeni svojom mukom, i spašavanjem glave pred naletima njemačkih bombardera, između njihovih života i sudbina, i novina koje su odštampane samo dva-tri sata ranije, nastupit će nepremostiva razlika, stvorit će se procjep u vremenu, koji više nikada i ničim ne može biti zatrpan.

No, dok će novine od 6. aprila 1941. ostati zauvijek nepročitane, one koje su izašle dan ranije, kao i svi prethodni brojevi te zime i ranoga proljeća, promijenit će svoj kontekst. Naknadno saznanje o onome što se događalo nakon njihova izlaska pružit će im neki gotovo magičan, vrlo literaran smisao. Svaki članak iz Politike bit će poput fikcionalnoga književnog djela, ispunen sadržajem i smislom mnogo trajnijim i sudbonosnijim od svakoga dnevnog žurnalizma, pun intertekstualnih referenca, i onoga što postoji samo u aluziji i stalno razigrava čitalačku maštu. Novine su se pretvorile u roman, koji započinje sa zaglavljem lista i teče sve do dna posljednje novinske stranice. Poput romana-leksikona, romana-rječnika, romana-ukrštenih riječi, može postojati, i postoji, roman u formi dnevnih novina, u formi Politike.

Godinama sam, ali i usputno i bez dovoljno mara i upornosti, pokušavao više saznati o Hinku Ajzleru, rođenom u Našicama, bogatom i starom slavonskom gradu, koji je imao i svoje grofove, velikaše i intelektualce, ali i svoju sirotinju. Našičanka je i Dora Pejačević, hrvatska kompozitorka, koja je prvu muzičku poduku dobila od slavnoga madžarskog orguljaša Karolya Noszede. On bi ljetovao u Našicama, i nije mu bilo mrsko podučavati mladu barunesu, kćerku hrvatskoga bana i madžarske barunice. Ajzleri, međutim, nisu pripadali tom svijetu. Bili su sirotinja, i to ona pismena, jevrejska sirotinja, kakve je bilo po svim većim i bogatijim južnoslavenskim varošima, i koja će biti zbrisana sa lica zemlje u zločinu Holokausta. U Našicama nakon Drugoga svjetskog rata više nije bilo Ajzlera, i više nije bilo Jevreja.

Kako je Hinko Ajzler došao u Beograd? Seleći se u veći grad, mogao se preseliti u Osijek. I tamo je postojala vrlo snažna i brojna jevrejska zajednica. Možda ga je vukla veličina i vreva prijestolnice, ili se, ipak, selio po nekoj logici porodičnih migracija, za stricem, ujakom, rođakom? Činjenica da je živio u Kosmajskoj, sugerira da je vjerojatno održavao vezu s jevrejskom zajednicom. U toj je ulici sinagoga, oko koje su se, po okolnim zgradama, naseljavali Izraelićani, pogotovo nižeg staleža ili pridošlice u grad, stvarajući tako svoj mali, neformalni geto. Kada su u manjini, ljudi imaju potrebu biti blizu jedni drugima. A Jevreji su uvijek i svuda bili u manjini, čak i tamo gdje bi ih bilo više nego onih drugih. To je čudo evropske matematike, to da su Jevreji uvijek manjina…

Kosmajska ulica još uvijek nosi ime maršala Birjuzova. Drugi su sovjetski maršali tokom devedestih, ili koju godinu kasnije, po Beogradu gubili ulice, dok je Birjuzovu njegova ostala. Riječ je o jednoj od sjenovitijih ulica u centru, koju sunce kao da nikad ne obasja, u kojoj je uvijek malo vlažno, i koja djeluje nekako skrajnuto, bez obzira na to što se njome često prolazi, jer je tu velika javna garaža. Ulicom maršala Birjuzova po nekoliko puta prošpartam kad god sam u Beogradu (a to je prilično često, u svakom godišnjem dobu barem jednom-dvaput), s prozora Hotela Majestic često gledam na tu ulicu, gledam sinagogu, opasanu visokim zidovima, koju danonoćno, kao i većinu evropskih sinagoga, čuva policija, i ne prestajem misliti o Hinku Ajzleru, koji je stanovao tu, na broju trideset. U svom mobitelu imam fotografije njegove zgrade, i prozora iza kojih je živio. (Potvrdili su mi da zgrada na broju trideset nije od 1941. mijenjala numeraciju.) Vjerujem da bi vrijedilo uložiti godine u knjigu o Hinku Ajzleru, istražiti beogradske duševne bolnice iz međuratnih vremena, medicinske i policijske arhive, ako takvi postoje, raspitati se u Našicama o porodici Ajzler… Vjerujem da je tako, ali teško da ću to i učiniti.

Hinko Azler jedan je od likova iz tog jugoslavenskog samrtnog proljeća sa stranica Politike. Godinama već, kad god imam vremena, listam te novine, dostupne u digitalnoj formi, na internetskom portalu Narodne biblioteke Srbije. U njima nalazim najbolje napisanu društvenu i kulturnu povijest, kao i povijest svakodnevice zemlje koje više nema. Stara je, olinjala fraza da dnevne novine žive samo jedan dan. Sutra se pretvaraju u stari papir, ili u najbolje sredstvo za pranje prozora. Politika iz 1941, ili iz 1928. i atentata u Skupštini, ili iz 1934. i kraljevog sudbonosnog putovanja u Francusku, trajala je, također, samo jedan dan, ali nije se sutradan pretvarala u stari papir, nego se transformirala u živu i vjerodostojnu historiju, u hroniku vremena i epohe. Jesu li i druge dnevne novine imale takvu sudbinu? E pa, na žalost, baš i nisu. Druge su novine poslužile za pranje prozora. Dnevne novine bi trebale imati tu transformativnu moć kakvu je imala onodobna Politika. Važno je to našim jezicima i kulturama, a možda i našim malim, porodičnim i privatnim životima.

Politici mogu samo poželjeti da svakoga dana bude kao što je bila u subotu, 5. aprila 1941.

Kuhali smo mamu pet godina. Pet godina je ona odolijevala našim navalama da u kuću pristigne još jedan član obitelji. Olga i Nela, za razliku od mene, nisu nikad priželjkivale još jednu sestru ili brata. Blizanke su valjda i više nego dovoljno društvo jedna drugoj. No, nas troje nismo zapravo tražili samo društvo. Tražili smo neki sasvim novi sadržaj. Htjeli smo psa.

– Dobit ćete psa kad krenete u školu!, izvlačila se mama dok su Olga i Nela još u vrtiću moljakale, a kad je, neumitno, stigla i ta škola, dolazak se psa odgađao iz razreda u razred, sve dok konačno cure nisu stasale za “veliki”, peti razred, razred u kojem ih je napustila njihova voljena učiteljica, a svaki od najavljenih novih, nepoznatih predmeta prijetio s nekim novim profesorom. Nova se školska godina čekala sa strepnjom. Možda to nije bilo odlučujuće, ali svakako je pripomoglo da mamini racionalni argumenti popuste toliko da je na koncu sama krenula u odabir šteneta preko interneta. Željeli smo labradora, svi u kući, no vrlo brzo odlučili smo se da udomimo simpatičnu crnu žgoljavicu čija je mama bila “gotovo čista” crna labradorka iz Svete Nedjelje koju smo i upoznali, dok je tata bio nepoznat, neki ugursuz iz susjedstva.

Žgoljavica nam je predstavljena kao Diva, no mi smo je prvo nazvali Emili, zatim Bleki ili Džeki, pa Beatrice, i onda je na kraju to, za naše prilike ipak nepodesno francusko ime skraćeno u Bea. Sve se to odigravalo na stražnjem sjedištu auta, tijekom tih nekoliko prvih kilometara koje smo prevalili s našom pesekicom na putu do njezine nove kuće. Imala je tada svega dva i pol mjeseca, dakle mi smo je sami morali učiti poslušnosti i kako da se ponaša po kući. Ona nije sve upute najbolje razumjela prvih nekoliko mjeseci, pa je novonastali kaos, u našoj do tada gotovo besprijekorno čistoj i urednoj kući, stvorio popriličnu nervozu. Usprkos tome što su nam svi koji imaju pse govorili da je to normalno, nije mama bila jedina koja je poradi svega toga znala zažaliti. Nije da nam se ni danas svi ti mokri tepisi, prožvakane cipele i raskopano cvijeće po stanu čine kao neke simpatične uspomene, ali sjetimo ih se jedino u ovakvim prilikama. Na neki smo način prihvatili, dakako, da i naša Bea ima svoju volju i shvatili da ćemo ono malo dvorišta oko kuće morati uređivati drugačije, točnije, u dogovoru s njom. Tako ona poštuje i forzicije i ruže i breskvu vinogradarku i japansku jabuku i mladu višnju, no odmah poželi prekopati tek zasađene lukovice kojima nije bilo suđeno da izrastu ili prežvakati tek doneseni tepih trave iz Zrinjevca kojim smo poželjeli ozeleniti sve rjeđi travnjak između kuće i garaže. No, dobro, da nije bilo tog dvorišta, ne bismo ni uzeli psa, pa je to zapravo ipak bio njezin prostor.

Tako smo mi shvatili da je ne smijemo ostaviti samu u kući, bez obzira što je hladno, jer će napraviti previše štete, ali i da je ne smijemo vezati za drvo, da se ne zavuzla i slučajno ne zadavi. Posrijedi je bila moć privikavanja. Nas na nju i nje na nas. Ona je morala postati poslušna, a mi smo morali shvatiti da to neće biti ni lako ni preko noći i da moramo izdržati prvih par mjeseci. Bea je tako doživjela i svoj prvi snijeg i prvo proljeće, bila je dobra prema dvorišnim jaglacima i visibabama, preko proljeća i ljeta je uživala u dvorištu i šetnjama s curama, naučila je da ne vuče prejako cure koje su je svakodnevno šetale, lijepo smo se privikli na zajednički život. Bea je postala član naše obitelji, član koji je zalazio u sve naše krevete, mazio se sa svima, ali i pas koji je znao što je red. Civilizirani, gradski, kućni pas.

A onda je došla njena druga zima i zimski praznici za vrijeme kojih smo odlučili tri, četiri dana provesti u Lici, u Kuterevu, mjestašcu na sjevernim obroncima Velebita poznatom po utočištu za medvjede koje prikuplja volontere iz cijeloga svijeta. Našli smo prekrasnu drvenu katnicu sasvim izvan mjesta, na blagoj padini, skromno, no lijepo uređenu, s dvije velike peći na drva koje sam svojski, s velikim užitkom ložio. Cijepao sam ja drva još kao klinac kad sam ih tati pomagao iz podruma nositi, pješice, na peti kat zgrade u Savskome Gaju u Novom Zagrebu. Da, tada još nije bilo plina. U Kuterevu je bilo puno jednostavnije. Drva su već bila priređena, valjalo je samo malo rascijepati i usitniti ona za potpalu i kasnije samo redovito hraniti peći. Za to vrijeme Bea je slobodno trčala po padinama. Sada je već bila odrasli pas. Sjurila bi se u udolinu i rastjerala stado ovaca u trenu po okolnim usjecima, dok bi je pastir kleo i prijetio, a mi bismo samo molili boga da koju od njih i ne zakolje, jer smo čuli da to košta sto eura. A kad smo obišli azil za medvjede, gdje su Olga i Nela jedan dan volontirale, naša mama je u zadnji čas spasila kokoš koju je Bea već stisla zubima i perje je uz kokodakanje počelo frcati na sve strane. Gledali smo taj azil u kojem su sve životinje živjele u mirnoj zajednici, psi su trčkarali oko medvjeda, mačke se mirno sunčale po strehama, a pilići spokojno zobali po strništu. Pitali smo se kako da Beu discipliniramo, no nije išlo, morala je na povodac, dobila je po turu preko nekoliko puta, no i dalje je oštro trzala, ne mogavši se suspregnuti. Kod konja je bila oprezna, kod medvjeda vrlo nesigurna, no zapravo smo odahnuli kad smo se od tamo maknuli i vratili do kuće, na svoju padinu. Tamo je valjalo paziti jedino da nema ovaca, a Bea je trčala kao luda od sreće na sve strane, do šume, preko prijevoja, u gustiše, preskakala plotove i usjeke, uživala je u nesputanoj slobodi. Ona naša pesekica koju smo strpljivo odgajali da bude pristojna, kućevna, suzdržana i mirna, sada se opet sasvim oslobodila. Na zvižduk i svoje ime se vraćala, ali ja sam svejedno strepio.

Na kraju smo na Velebitu ostali čak pet dana, koje smo, iako bez snijega, proveli zaista veselo i opušteno, i nakon toga se vratili u Zagreb. Bea je nakon toga više puta putovala u Našice, za praznike preko Uskrsa, pa preko ljetnih praznika, do naše bake, tamo se sjajno snalazila i našla si prijatelje u susjedstvu, baš kao i cure, kupala se na jezeru, čuvala cure, kao i one nju. I tamo je uživala bez ikakve stege.

Po povratku u Zagreb pred jesen svima nam je bilo normalno da Bea praktički cijeli dan provodi oko kuće na Trešnjevci. Bea je, naime, postala kvartovski pas, skakala na vrata od stana kad je htjela van ili unutra, sama je otvarala vanjsku kapiju dvorišta, ulazila i izlazila, veselo trčakarala po okolnim uličicama i ganjala mačke. Čak je i ohola, ogromna susjedina mačka perzijanka, čudnog imena Maslačak, oprezno od nje uzmicala. Dragi susjedi su pazili na nju, vraćali je, hranili i pojili, bila je vrlo vesela i mila, omiljena među djecom, pogotovo nakon što je konačno naučila da u svom oduševljenju ne skače na njih i ne liže ih po licu. Naime, djecu bi to redovito prestravilo.

U kući, Bea je voljela skakati mi na ramena i lizati mi straga vrat i uši kad bih kleknuo i okrenuo joj leđa. Imitirao sam njezine pokrete i igrao se kao da sam i ja pas, na koljenima bih se bacao prema njoj s ispruženim rukama, a ona bi veselo skakutala prema meni. Ganjali smo se po kući, cure su je razvlačile, bila im je i jastuk i podmetač, njihova najbolja prijateljica, preko nje su upoznale cijeli kvart, sprijateljile se i s drugim vlasnicima pasa i djecom… Bea je postala ravnopravan član naše obitelji.

Stigla je treća Beina zima, oštro je u prosincu zapuhao sjeverac i čekali smo zapravo snijeg. Mama se ponovo ozbiljno razboljela, morala je opet i u bolnicu na nekoliko dana, a poslije su danima patronažne sestre svakoga jutra dolazile davati joj neke čudotvorne injekcije od kojih joj je bilo bolje. Mirisi lijekova su Beu zbunjivali, bila je nemirna, no nikad nije zalajala niti na jednu od tih milosrdnih, anđeoskih sestara dobra srca, već bi se povukla u drugu prostoriju i pričekala da se zrak razrijedi. Čak i kad bi mami opet pozlilo, kad bi preko noći povraćala i kad bi je mučile strašne glavobolje, Bea bi se prvo uplašila i sklonila, a onda opet mirno vraćala, sklupčala i legla joj na noge.

Te večeri nikome se nije išlo u šetnju s Beom, pa smo se igrali po kući. Nismo previše divljali, no Bea je bila jako vesela, poskakivala je i donosila igračke koje smo joj bacakali, no bilo je jasno da je moramo malo istrčati vani.

– Ajmo u šetnju – rekao sam Olgi, znajući da je Neli prehladno.

Olga se oblačila, mama gledala na televiziji Andreja Rubljova, ušuškana u dekicu, a Nela je nešto crtala. Trznuo sam povodac, Bea je veselo poskočila i izletjela van iz kuće na dvorište kao iz katapulta.

– Idemo prvo do Šime, da mu odnesem neku knjigu – rekao sam Olgi, a ona je nešto veselo dometnula na njegov račun. Bea je skakutala oko nas, vjetar je gadno brijao, a ona nije bila na lajni. Bilo je već oko deset sati, prometa u okolnim uličicima gotovo da i nije bilo, a Bea je trčala oko nas u velikim krugovima.

– Dobro, ovako će se brzo istrčati – govorila je Olga. I ona je htjela da se brzo vratimo u toplo. Dogovorili smo se da napravimo još samo mali krug po kvartu.

– Hajdemo po Krapinskoj – rekoh Olgi, a Bea je već zapravo sama otrčala u tom smjeru. No, po Krapinskoj u to vrijeme ima prometa i to je cesta po kojoj kroz naš vrlo miran kvart automobili jure vrlo brzo. Prije koju godinu je tako jedan mladac u zavoju izgubio vlast nad volanom i ubio troje prolaznika na pločniku.

Bea je i dalje vidno razigrana trčkarala, dobrano ispred nas. Dozivali smo je, no ona je, onako nesputana, vesela, bila vrlo nemirna i zapravo, sasvim neposlušna.

– Ne bismo li je trebali vezati – rekla mi je Olga. – Ima dosta automobila.

– Imaš pravo, rekao sam joj i krenuo brže prema Bei koja je baš ugledala nekog psa s druge strane ceste.

– Bea, stani!

– Bea, Bea!!

Bea je odjednom potrčala prema cesti, preko uskog travnatog pojasa koji šetališnu stazu dijeli od kolnika. I s jedne i s druge strane, baš taj čas, jurili su automobili, u sve tri trake.

– Stani, stani!

Bea je već bila na cesti. Automobil koji je jurio sa zapada je zakočio. Strašna škripa kočnica. Izbjegao ju je. Automobil iz suprotnog smjera također je zakočio i ona je umalo zamakla i jurila dalje, no treći je automobil nije vidio, onako crnu, na jedva osvijetljenoj ulici, zaklonjenu drugim automobilima. U punoj brzini ju je lupio i u djeliću sekunde se stopio kratki, bolni urlik, lom branika i strašna škripa kočnica. Udarac ju je odbacio dobrih pet metara i ostala je nepomično ležati.

Pored mene, Olga se u šoku srušila na zemlju. Podigao sam je i zagrlio, ona je i dalje vrištala.

– Trči kući, ja idem po Beu – rekao sam joj i ona je izbezumljena oteturala.

Ja sam, trudeći se ostati pribran, sada mogao po Beu. Svi su automobili stali. Ljudi su izišli na prozore okolnih kuća. Tišina. Dotrčao sam do Bee i podigao je na ruke. Osjetio sam kucanje njezina srca.

– Treba li vas odvesti do veterinara – pamtim da me pitala neka žena koja je izašla iz svog automobila.

-Ne, hvala – rekoh – odnijet ću je. Tu je jedan veterinar vrlo blizu.

Tada je već dotrčala do mene i uplakana susjeda, majka prijateljice mojih cura. Ogla je izbezumljena prvo lupala na njena vrata.

Bea je onako u nesvijesti bila jako teška. Dobrih tridesetak kilograma. Odnio sam je do auta i onih petstotinjak metara se odvezao do veterinara, s njom na suvozačkom sjedištu. Veterinara nije bilo. Nakon toga krenuo sam do Veterinarskog faksa, na hitnu. Vozio sam polako, koncentrirarno, mazeći Beu pored sebe. Iza mene, susjeda je plakala. Nazvao sam svoju veliku kćer, Maju, rekao joj što se dogodilo, ona je sjela u auto i došla do Veterine.

Bea je odmah došla na red na hitnoj. Noseći je, osjetio sam i dalje njezino bilo. Ostavio sam je kod veterinara i s Majom i susjedom se vratio kući. Na cipeli sam vidio kap Beine krvi. Telefonom sam iz auta umirio cure, da je Bea ostala na faksu. Odvezao sam susjedu koja je jecajući otišla svojoj kući, a Maja je došla sa mnom i ušuškala svoje sestrice u krevet. Isplakao sam se s mamom, spremio i nju u krevet, a onda je Maja do duboko u noć tješila mene. Suze su same curile. Nisam si mogao pomoći.

Nakon tri dana velike tuge i mnogo plača svih ukućana, Bea je preminula. S Olgom i Nelom izlazio sam tih dana sa svakom posebno, do grada, do nekih dućana, kupovali smo sitničice, puno razgovarali i pripremali se na najgoru vijest. No, kada je nade nestalo, tuga je i dalje bila pregolema.

Ipak, tih dana mami je postalo puno bolje. Kao nekim čudom, prizdravila je, osovila se na noge, glavobolja je prestala i mama nam je ponovo bila ona stara.

– Je li ti ona skočila u smrt da mene spasi – upitala se jednom mama naglas.

Nikad nisam bio sklon takvim kombinacijama, ni toj vrsti razmišljanja, no sada sam se malo zamislio. Pritisak koji me mučio bio je strašan. Breme krivice teško me pritiskalo, stalno mi je ozvanjalo ono Olgino upozorenja da stavimo Beu na lajnu. I ta škripa kočnica nikako mi nije išla iz glave. Danima sam je sanjao.

– Cure moje, bez obzira na sve – govorio sam im kroz suze – jedno je sigurno, Bea je sada u raju. To je sigurno, jer svi psi idu u raj.

– Ali, tata, ti ne vjeruješ u Boga – rekla mi je Nela.

– To, dušo, s ovim što ti govorim nema nikakve veze – odgovorio sam. Ona sada gore ganja svoje mačke i sigurno uživa.

Počeo sam odlaziti tih dana u crkvu, kamo, za razliku od naše mame, ne idem nikada. Sjedio sam i mislio, što i kako dalje, tražio neki mir. Naša baka stanuje pored crkve, to mi je bio izgovor, pa bih onda, ali uvijek sam, skrenuo malo i unutra, posjedio po petnaestak minuta, isplakao se i opet izišao.

Ipak, nije prošlo ni desetak dana od Beine pogibije, kako je mama inicirala da potražimo novog psa.

Nelu je to silno razveselio, no Olga i ja smo bili suzdržaniji.

– Ajmo malo potražiti po azilima na internetu – rekla je, cure su joj se pridružile i onda su počele birati po slikama. Bilo je i ideja za mačke, pa da se neki mali štenac i kupi. Trajalo je to tjedan, dva, ili tri, i konačno smo se odlučili za tromjesečnu kujicu koja izgledala pljunuto isto kao i Bea, samo što je baš do kraja bila crna i nešto sitnija. Nakon desetak dana, stigla nam je iz azila u Slavonskom Brodu, preuzeli smo je preko puta Dinamovog stadiona, splašenu, tihu i umiljatu i poveli je na prvu šetnju, u Maksimirski park. Došla je i Maja, sa svojim malim pesekom, da nam bude lakše.

Svi smo bili zbunjeni, navukli smo joj Beinu ogrlicu i zakvačili Beinu Lajnu, iako s nama nije više bila Bea, nego mala Lujza. Nesigurna, polako je skakutala za nama, dok su je cure mazile i vabile kolačićima. Počelo je upoznavanje.

Danas, nekoliko mjeseci kasnije, nakon što je Lujza prošla već i prvo tjeranje, i dalje mislimo na Beu. U Lujzi vidimo prije svega kujicu koja se po mnogo čemu razlikuje od Bee i to nas stalno čudi. Kako je mirnija, poslušnija, discipliniranija, kako ne radi gotovo nikakvu štetu po kući, kako rijetko kad zalaje i tek blago zacvili kad bi poželjela van obaviti ono što je još u Slavonskom Brodu naučila da se radi samo vani.

Kamo god idem i kada god mogu, Lujzu vodim sa sobom. Bea se nije nikad dala lako u auto, no Lujza kao da je izdresirana, skače na suvozačko mjesto i za vrijeme vožnje znatiželjno gleda van. A šećem je kao što Beu nikad nisam šetao, gotovo svakodnevno. Ne igram se s njom kao s Beom, ne pričam s njom toliko, ne želim se pretjerano zbližiti, ili barem ne prebrzo, no stalno je mazim.

Međutim, nisam je još niti jednom pustio s lajne.

Jučer sam i ja Martu uhvatila u neznanju! Ha! Kaže nikad nije čula za fojnički krumpir. A znala je mene poprijeko gledati, kad sam ja nju pitala što je “Tiroler Gröstl?”!

Objasnim ja njoj:

“Fojnički krumpir ti je čudo od krumpira! To je onaj što ga možeš napraviti na milijardu načina, sa i bez dodataka, cijelog, pola, izerendanog, isjeckanog, piriranog, ne možeš promašiti. Ako imaš fojnički krumpir ne treba ti ni recept niti kulinarsko umijeće, on uspijeva.”

Mislite da je razumjela?

Gleda me, gleda, pa kaže “Ah, krumpir k’o krumpir! Tu ti ima samo ona vrsta što ostane tvrd i kad se skuha pa valja za salatu i onaj što se sav raspadne! Dobar bi bio za piru, ali to se tako radi još jedino na selu. Mi pire pravimo od gotovog praha, manje je kalorično i brže ide.”

“E, vidiš, a fojnički krumpir možeš skuhati za salatu i stvarno salatu i napraviti da se ne gnjeca, a možeš se opet u zadnjem trenutku predomisliti i napraviti pire i to odličan!”

Ni ovo mi nije uvažila. Morala sam promijeniti taktiku ubjeđivanja:

“E, j… i tebe tvoj Tiroler Gröstl! To ti je kod nas obični restovani krumpir. Ako ne napraviš od fojničkog krumpira ne valja i kvit. Ispadne pljunuti Tiroler Gröstl! Po čemu je taj tvoj gröstl nešto posebno?”

“E, pa tiroler ima jaje na oko!”

Tako sam zahvaljujući jajetu na oko izgubila još jednu kulinarsku bitku s Tirolcima.

Sarma im je smrdila dok se kuhala, maglice im smrdjele sutra popodne, keške im nije bilo lijepo na oko pa nisu htjeli ni probati, jedino bi bureka kažu! Onoliki posao! Taj ste film mogli jednom gledati, nema više. Idite na Baš-Čaršiju na godišnji”

Tako na poslu. Kod kuće moje bitke izgledaju sasvim drugačije.

Sad pire i ja pravim od praha. Po građanski!

Osim toga, probala sam uvesti i špargle. Kažu da je to kraljevska hrana. “Nije ni čudo što ja ne znam za njih”, priznala sam ja, budala ovim ovdje nekad davno, kad sam se stalno izvinjavala zbog svog tipično socijalističkog neznanja i nepoznavanja monarhijskih običaja. Sad sam naučila bolje, pa sam se jučer vlastitoj djeci folirala da sam za špargle ne samo čula, nego u proljeće svakodnevno imala na tanjuru te da smo se mi u socijalizmu hranili još bolje nego ovi ovdje u kapitalizmu i da smo samo iz tog razloga svi bili siti svega.

Taj moj pokušaj laganja, auslenderskog foliranja i približavanja zapadu, i to kraljevskim krugovima, završio se, a i kako bi drugačije, jadno. Jadnije nego pokušaj foliranja tonikom pred Anitom, mojom najboljom drugaricom iz osnovne škole.

Kad bolje razmislim – nije to ni bilo laganje ili foliranje, nego čisto preživljavanje. Valjda će mi Bog oprostiti ako skonta, a hoće, da se nisam oholila, nego preživljavala.

Čim sam skontala da sam slagala a i da sam se oholila ja sam se dobro nasekirala. Sekiram se ja ovih dana i razmišljam, kako bi se moglo čak i sa smrtnim grijehom, kakav je oholost, ipak što bliže Bogu i u tom razmišljanju rasporedim u mislima one uz Njega. Tek da provjerim kakve su mi šanse za raj. Odnosno imam li ih uopće.

Skroz gore u raju je sa ovog svijeta, zna se, Papa i njegova svita. Ovi iz Bayerna a i Tirola se, držeći Papu Benedikta XVI. za skute, kupujući njegovog bivšeg golfa, useljavajući se u njegov bivši stan, sve za ogromne sume, nadaju valjda spadati u tu svitu, dok se ja mislim kako sam negdje nešto pogrešno razumjela na vjeronauku (biće da sam pobrkala sa nastavom marksizma – svakome po potrebi a fratri nemaju potreba), jer sam prije vjerovala da svećenici nemaju ni svog golfa niti svoga stana. Poslije Pape i Nijemaca uz Boga su kardinali i svećenici pa onda obični puk. Onaj vjernički. Nevjernički nema šanse. Zato je nekad masovno postajao vjernički. Što nije bilo foliranje nego čisto preživljavanje.

Svjetovno uz Boga dođe, svaka čast Titi i Republici, kraljica, prinčevi i princeze, tek onda poneki predsjednik (ako je vjerovati vicevima), zatim Amerika i ostali zapadni svijet. Pa onda onaj nezapadni. Nezapadni što živi na zapadu nema šanse. Zato masovno postaje zapadni. Što nije foliranje nego čisto preživljavanje.

Gledam ja taj nezapadni svijet na zapadu, tzv. “naše građane u svijetu” trudeći se da iz tuđih iskustava, što integriranja što asimiliranja, izvučem pouke za sebe i smislim kako najbolje mogu provesti ostatak života. Vidim ja da to otprilike ide tako da je najbolje ne bit auslender gdje god da si, da “naši građani” postaju “njihovi građani”, kupe stan na kredit, zatvore se u njega, organiziraju sjela na kojima o svojim novim sudržavljanima pričaju kao o “švaburinama” i pate za dobrim starim vremenima. A ako koji umre nespreman onda je frka potpuna i pokušaji vraćanja izgubljenog državljanstva mrtvog zapadnog građanina, da bi ga zapad pustio da mrtav izađe iz svoje sadašnje u svoju bivšu zemlju, skuplji od još neisplaćenog stana. Ne da zapad svugdje kopat svoje kosti. Barem ne u mirnodopska vremena.

Jučer sam, dakle, nakon pažljive analize, odlučila opet konačno i neopozivo što ću uraditi. Predat ću molbu da mi daju austrijsko državljanstvo. I meni i familiji. Ali kako auslendere, i to čistokrvne Bosance, preko noći pretvoriti u punopravne članove germanskih plemena? – pitala sam se ja i smislila:

Probat ću prići zapadu, ne s germanske, nego sa gurmanske strane. na restovani krumpir ću nabaciti jaje na oko i skuhat ću špargle. Da isprobamo tu, kako Tirolci kažu, kraljevsku hranu.

Moju djecu, naviklu na fojnički pa austrijski krumpir a nimalo naviklu na ičije špargle, nekako ću motivirati da, ne samo probaju, već i uživaju ovaj specijalitet.

Tako sam se dosjetila i ispričala im da su špargle hrana kraljeva i prinčeva, da su Titi dovozili špargle avionom iz inozemstva, pa onda i Marquesovu priču o onom pukovniku, koji je jedva čekao vrijeme špargli da se može najesti pa otrčati u WC i tamo uživati u svojim mirisima. No ta priča o mirišljavim odlascima prinčeva i pukovnika na toilette njih nije nimalo dojmila. Nije ni Tito. Već poslije prve špargle su naborali nos, frknuli i vratili se krumpiru. Špargle nisu više niti dotakli.

Vidim ja propašće i ovaj pokušaj integriranja austrijskih špargli u bosanski krumpir. Barem što se tiče mojih bosanskih sinova. A šta je sa mnom?

Ja sam, naravno, priča za sebe. Koju ću ispričati da bude jasnije što se ovoliko mislim bi li ili ne bih uzela zapadno državljanstvo (pa da napokon opet budem svoj na svome) i zašto radije živim u tuđem, nego u svom stanu.

Za sve je to naravno kriv fojnički krumpir! Mene je naime, kao i većinu bosanske djece, othranio on i to erendaća.

Erendaća je mene dakle othranila jer sam bila mala a babina krava steona. Djeci se maloj ne treba davati mlijeko steone krave, a ako su druga ženska, onda se sasvim sigurno za njih ne treba mlijeko po selu kupovati. Nego izerenda mama Marica krumpira, doda malo soli i malo brašna, napravi erendaću i začas otpita dijete. Naraste joj kćer sa vel’kom glavom. “K’o Cocin bubanj” uobičavala bi se mama diviti meni, svojoj drugoj po starini, kćeri.

Erendaća je meni bila i ostala specijalni ćeif, iako nije na dobrom glasu i nema popratnih pojava kao kod Marquesovog pukovnika.

Svojoj djeci nisam naravno mogla priznati da sam tolika seljanka, nego sam im slagala da su me špargle othranile, da sam ih prije rata proljećem redovno jela u svojoj obitelji i da su one divne. Kad sam ih onda na njihove oči probala, cijela me akcija podsjetila na ono kad sam se Aniti hvalila kako sam ja već pila u ono doba novo, tek izašlo piće zvano tonik, vjerujući svojoj oduševljenoj mami na riječ. Kad nam je Emin, nas školski drug, u slastičarnici svoga oca, nasred fojničke ćarsije, donio tonik i to bitter lemon, Anita je odmah ispljunula. Ja sam svoj pila nazor, dakako nemajući’ kud, kad sam se već hvalila, pa, da bih joj dokazala svoje oduševljenje, zamolila je da svoj ne proljeva već da meni ostavi. Dva dana su mi bila usta skupljena i nisam riječ mogla progovoriti, a gadilo mi se na svaku hranu. Tonik od tada više nisam nikada popila čak ni u koktelima al’ Anita živi sigurno i dan danas u ubjeđenju da ja sve novo isprobam prije nje i da mi je tonik najomiljenije piće.

Tako sam jučer pojela i špargle. I svoje i one mojih sinova. I uživala svaki put kad nakon špargle uzmem krumpir. Jedući krumpir sam mislila “Ih, da je još fojnički! Nećemo vala predavati molbu za austrijsko državljanstvo pa makar. Ali nikad djeco od vas ni pravih Bosanaca! Pojma vi nemate šta je ćeif? Ne jedete fojnički krumpir poslije tirolskih špargli. Da su vam barem ponekad cipele tijesne pa da ih možete izuti.”

Nego su vam, k’o i meni moje, malo povelike!

Tako se lijepo smijala, a mene je sve više obuzimala požuda za tim usnama, premda sam bio samo u mašti razvratan i drzak, nisam nikada preoteo nečiju djevojku, zapravo sam bio stidljiv, uvijek pažljiv kad netko priča, rado sam slušao druge, to su moji sugovornici s lakoćom uočavali, pa ipak nisam podnosio teror dosadnih priča i besmislenih ispovijesti. Kad se meni netko jada, ja sam suosjećao; nije to bilo slušanje da se otalja posao, da se stekne nečija naklonost, nego sam gutao tuđe priče na način kako se guta hrana. I ne kajem se; iz toga su labirinta kasnije izvirale neke drugačije priče preoblikovane u toj unutrašnjoj riznici.

___

Smrću Mirka Kovača (1938-2013) zaokružen je jedan u svakom pogledu izuzetan, ekstraordinaran opus; na drugoj strani, ni život “poslednjeg jugoslovenskog pisca” nije bio manje uzbudljiv, kako to već biva kod pisaca kod kojih su “lik i delo” u savršenoj harmoniji – mada su živeli i pisali posve disharmonično…

Nije valjda blasfemično reći da je sve svoje “glavne” prozne knjige Mirko Kovač već bio napisao i objavio do one mučne noći potkraj 1991. kada je pokupio svoje “pinkle” i sa suprugom se, preko južnomađarskih pustara, otisnuo iz zašešeljenog Beograda u Rovinj, istarski gradić koji je nekada bio – i sada je, gle, opet – kultno letnje utočište beogradskih viših slojeva, a u kojem će Kovač (takođe i Bora Ćosić, za neko vreme) pronaći tiho, skrajnuto i pouzdano utočište od srpskih, a posle bogme i od hrvatskih rodoljubaca, književnih i inih.

Iza Kovača tada su već bili, primerice, Gubilište, Životopis Malvine Trifković, Rane Luke Meštrevića, Ruganje s dušom, Vrata od utrobe, Uvod u drugi život, Evropska trulež, Nebeski zaručnici; takođe, scenaristička saradnja sa Krstom Papićem, Lordanom Zafranovićem i drugima. Drugim rečima, Kovač je u svoj “postbeogradski” život otišao kao pisac punog, izuzetnog opusa, i da posle nije napisao ni retka, to ne bi bitno umanjilo njegov značaj za južnoslovenske literature u poređenju sa onim “kako je stvarno bilo”.

Pa opet, kada se ovako kaže, ma koliko bilo tačno, to može da zazvuči i kao nekakvo, makar i “kolateralno” potcenjivanje njegovog “rovinjskog” opusa, u čemu bi bilo podosta nepravde. Kristalne rešetke, Pisanje ili nostalgija, Elita gora od rulje i pre svega veličanstveni Grad u zrcalu, kao i prerađena izdanja nekolikih starijih knjiga (Pisma 1992–1995 sa Filipom Davidom priča su za sebe, i jedan od žalosno malobrojnih literarnih svetionika iz najmračnijih vremena koja pamte sve generacije koje ne pamte Drugi svetski rat) nisu nipošto zanemarljiv bilans: mnogima bi dostajale za čitavo, nimalo mediokritetsko životno delo…

U godinama pred smrt, pisac je radio na opsežnoj autobiografskoj knjizi (on će je odrediti kao “roman-memoari”) Vrijeme koje se udaljava; nije uspeo da je dovrši, ali knjiga je sada pred nama (izd. Fraktura, Zaprešić 2013). Zanimljivo je to sa njezinom “nedovršenošću”: knjiga i ovako obaseže preko 600 stranica, pa koliko bi ih te imala da ju je pisac uspeo dovršiti? Međutim, to je svojevrsna varka: možda bi bila opsežnija, a možda bi, naprotiv, bila tanja od ove da je uspela da dobije konačni oblik; to nikada nećemo saznati. Ovo sve otuda što je Vrijeme koje se udaljava jedna od onih memoarskih knjiga koje se, “u globalu”, ne drže nekog hronološko-linarnog pripovednog toka nego su više fragmentarne naravi, i stalno krivudaju napred-nazad u vremenu i ovamo-onamo u prostoru, tako da je na piscu da konačno preseče “kad je dosta” i koja je to prirodna zaustavna tačka u pripovedanju, kao i da li nešto od svega toga treba na koncu izostaviti ili preoblikovati. No, čitaocu je važno nešto drugo: ovakva kakvom se pojavila, poslednja knjiga Mirka Kovača dostojan je kraj njegovog dela, više nego upečatljiv završni akord jednog dugogodišnjeg i višetomnog svođenja računa sa sobom i svojim životom, svojim bližnjima i dušmanima, epohom i ljudima, književnošću i politikom, istorijom i intimom… U osnovi, najveći je deo Kovačevog “rovinjskog opusa” u znaku tog svođenja računa i sa izrazito autobiografskom potkom – mada kod Kovača toga ni ranije nije nedostajalo – i kada bi zadobijalo romanesknu formu, i kada bi se zaogrtalo esejističkim obličjem.

Gde je tu onda Vrijeme koje se udaljava? Moglo bi se reći da je to Kovačeva najintimnija knjiga iz ovog “ciklusa”. U nekim su prethodnim, ovde spominjanim knjigama umnogome utrošeni i piščev ponekad upravo jarosni polemički eros (tu je jarost razračuna sa onima od kojih su ga razdvojili rat, nacionalizam i propaganda mržnje uvek moguće razumeti – ovde se radilo o ljudskim glavama, a ne o “akademskim” pitanjima!), i detaljno bavljenje Kovačevim čuvenim književnim drugarstvima (Kiš, Pekić, David, ali i mnogi drugi), kao i zavičajno-detinjstvene teme (Grad u zrcalu), a ova je knjiga osvetljena izvesnom naizgled atipičnom blagošću: piščev je pogled na to vreme koje odlazi u nepovrat i na ljude s kojim mu je u njemu valjalo živeti rezigniran i pomirljiv, tek gdegde problesne poneka jača žaoka, makar prema onima koji su je baš debelo zaslužili.

Okosnica ove knjige Kovačev je beogradski život, od ranih jada iz gimnazijalskih dana (“heseovski” je uzbudljiv Kovačev opis muka pri “privatnom” polaganju sedmog razreda gimnazije, a ništa manje ni boravak u “ludici” u pokušaju da se izbegne besmisleno mučenje zvano vojni rok…), preko prvih književnih uspeha, ali ubrzo i prve ideološke hajke na njega, preko svih uspona i padova iz sedamdesetih i osamdesetih, pa do mračnog vremena u kojem Kovač više nije video mesto za sebe u jednom “poludelom” gradu; ovo nužno upućuje na Kristalne rešetke, ali pisac – čak se u više navrata ekplicitno obraćajući čitaocu; ne sećam se da je ranije to radio – pažljivo izbegava tematska i motivska preklapanja sa tom knjigom, baveći se ponajviše “neispričanim pričama”, kroz koje se dojmljivo ocrtava atmosfera jednog mesta i vremena i jednog kulturalnog i političko-društvenog sklopa. Prema kojem, uzgred, pisac ne gubi kritičku distancu, kako je danas jako u modi, kada svi sve kolektivno “opraštaju” socijalizmu jer im on danas izgleda mnogo bolje nego onda dok su ga živeli… Kovač se u tu trivijalnu stupicu optimizma pamćenja neće dati uloviti, njegovo je sećanje odviše živahno za takvo nešto. Što ga, opet, neće odvesti ni u blizinu bilo kakvih “revizionističkih” tlapnji iz repertoara naših tužnih i provincijalnih klerikalno-nacionalističkih desnica, srpstvujućih ili hrvatstvujućih, u odnosu na koje je i najtupaviji i najsiroviji boljševizam civilizacijski superioran!

Pišući o mladome sebi, Kovač piše o mladiću zanetom literarnim ambicijama i čitalačkim gladima, u večitom gardu prema institucijama i autoritetima svih vrsta (od škole i vojske do partije i države), ali i o muškarcu u večitoj žudnji i potrazi za erotskim ispunjenjem, a sve to u jednom naizgled čednom okruženju, ispod kojeg je vrilo od slađanog razvrata… Ima nečega gotovo “zupanovski” bespoštednog u tim slikama, mada opet, nikada na račun drugog, na račun ostvarene ili neostvarene bliskosti i tuđe intime.

Debela je ovo knjiga, teško se nosi na put, ali se lako i brzo čita; nije pisana sa osobito visokim literarnim ambicijama, ali ostvaruje u svakom trenutku i na svakoj stranici baš ono što pisac od nje želi, i što čitaocu, naročito ako su mu Kovačev život i delo barem solidno poznati i bliski, pruža onu vrstu radosti koju osećamo pri susretu – makar i “završnom” – sa jednim literarnim svetom koji nam mnogo znači. A sve drugo, uh, bilo je kako je bilo, i neke se stvari nikada više ne mogu popraviti. Kovač više nikada, sada to pouzdano znamo, neće kročiti u Beograd, ali Beograd kojeg je bitan koautor i sam bio u vreme kada je “ovaj grad bacao svetla daleko” nikada nije mogao iščileti iz Kovačeve literature, u kojoj mu je, uostalom, sasvim često sasvim dobro, ako se dobro razumemo.

Vreme 23. januara 2014.