Anti, solidarno usrano

Dječaka Joseka Lewinkopfa dočekala je skupina vršnjaka i bacila ga u otvorenu septičku jamu.

Imao je devet godina. Stariji su govorili: dječja posla. I bila bi, možda, dječja posla da jama nije bila puna govana, i da dječak nije bio Židov.

Dječak Josek Lewinkopf nakon tog događaja sljedećih pet godina nije progovorio ni riječi.

U Poljskoj 1942. bilo je razumno zanijemiti.

Progovorio je iznenada, 1947, rat je već bio gotov, a dječak Josek Lewinkopf doživio je nezgodu na skijanju.

Kada je u Americi postao slavan pisac, znali su ga po imenu Jerzy Nikodem Kosinski. Pisao je uvijek samo ono zbog čega je jednom zanijemio. Nikada ono što ga je navelo da progovori.

Stariji su govorili: dječja posla.

Kosinski je u svojim romanima pokušavao objasniti da s dječjim poslima započinje fašizam.

Poslije se ubio. Oproštajna poruka bila je duhovita: “Danas ću spavati malo duže!”

Kosinski nije bio duhovit pisac. Govorio je o posljednjim stvarima, i nije znao da su smiješne. Sve dok nije došao do one stvarno posljednje, koja mu je bila smiješna.

U moje vrijeme garaža je bilo malo. Tko se brinuo da mu kiša i sunce ne ruvinaju auto, kupovao je navlake od navoštenog platna i onda svake večeri zamatao svoga fiću, renola ili enesu princa kao tvrdi, lijevani bombon natrag u celofan. A kad svane, dobro jutro, dobro jutro, driši konop, olabavi goldun, stivaji inceradu inkartanu tičjin govniman, izmačaj se po jušto ispeglanin gaćama na crtu, vrag odnija dabili odnija i ovu štracu i onega ko ju je smislija…

Pa se vi i dalje pitajte zašto kod nas nije bilo garažnoga rocka. Sve sama opereta.

***

Koncept voajerizma približio mi je nepoznati začinjavac, prvi koji je poželio biti ogledalom svoje dragane. Zvučalo je dobro: stojiš na mjestu, ne mrdaš, a pred tobom se odmotavaju prizori od kojih gore uši i svašta još. Je, super, ali što ako se nevista počne mrdat, toliko snažno da izađe iz kadra?

Nadu je vraćala Čelična kandža. To je bilo nome della guerra stripovnoga junaka Louisa Crandella koji je umjesto desne šake imao metalnu protezu. Čim bi vršcima prstiju dodirnuo utičnicu, postao bi na neko vrijeme nevidljiv.

(Niste upoznali dotičnoga gospodina? Ako niste dosad, teško da ćete ikada. Jer strip koji ohrabruje klince da zaginu od strujnog udara, više nema nikakvih šansi da dođe na kioske.)

S patentom gospodina Crandella sve je bilo lako. Kamo nevista, tamo i ti. Preda mnom se, baš kao pred Mojsijem onomad, rastvorilo more. More mogućnosti. Sve dok negdje iz primozga nije iscurilo pitanje: A kako Louis Crandell drka?

***

Dalmacija je čekanje.

Ili je južina pa gingolaje i valja, ili je bura pa ita i dere, ili je neka od mali milijun njihovih mezzo-inačica. Zato valja stat u fermu, odnija vrag i prišu, kad neće priroda, neka bar čovik opočine. Svaki je Dalmatinac Scarlett O’Hara, sutra je novi dan, zbonacat će, oće, onda smo na konju…

Ispada kako je na jugu život suma podnošenja, trpljenja, odgađanja…

***

Danas su rijetkost. Brodovi na krovovima. Bit će da ljudi imaju više para, pa uspijevaju dovršiti svoje lađe. Ili ih imaju manje, pa niti ne započinju s gradnjom. Ali onda… gdje god bi pogledom po kupama i teracama zašvenkao, sustigla bi te drvena ili plastična kada s kabinom ili barem nekakvom nadstrešnicom, da je pinku para i vrimena, učas bi korablja zabordižala do punte Čiova, pa i dalje. Di? Di je mene volja! A danas? Ima jedna brodica na vrj Varoša, i još jedna malo poviše, to se već piše ka Marjan. Koliko ja znam, barem petnaestak godina stoje na suhome doku. I neka ih tamo. Da ih je porinuti, more bi nas progutalo.

Tekst je Gombrovič diktirao dva dana uoči smrti, 22. jula 1969. godine. Objavljen je najpre na engleskom u Times Literary Supplementu od 25. septembra 1969, a na poljskom u knjizi Kazimježa Glaza, Gombrovič u Vansu, Krakov 1989.

***

Pre svega želeo bih da napadnem reč “pisac”. Ne postoji pisac ili, ako više volite, čovek koji ume da piše, odnosno koji se smatra piscem. Često sam viđao ljude koji nisu pisali knjige, a stvorili su remek-dela. Poznavao sam i mnogo osrednjih osoba koje su neprestano fabrikovale tomove koji su preplavljivali tržište. Veličina književnosti sastoji se u tome da se svaki čovek koristi jezikom i da može da se izrazi. Dakle, pisanje nije profesija. Za pisanje su neophodni ličnost i viši stepen duha.

Po meni, smešno je pisanje smatrati društvenom funkcijom koja treba da bude nagrađivana. Pišem ono što želim. Pišem zbog vlastitog zadovoljstva. Pišem na vlastiti rizik. Prema tome, moj zadatak je potpuno privatna stvar. Ako neko kupuje moje knjige, utoliko bolje. Tek tada imam pravo da učestvujem u tom poslu, ali to je drugorazredna stvar koja nema ništa zajedničko s pravom književnošću, s književnošću duha. Zbog toga je upravo u istočnoj Evropi, u kojoj vlada birokratski sistem, u kome pisac treba da bude neka vrsta vodiča, majstora ili zastupnika najbolji način ubijanja književnog izraza. Ponavljam: književnost je krajnje individualna stvar. Pisac ne može nikada da garantuje da se neće pokazati glup. On više nije biće, samo je biće koje želi da bude više, kandidat za višost. To treba reći jasno i kategorično, da bi nas to oslobodilo utilitarističke i društvene trivijalizacije koja danas parališe prave talente.

U situaciji u kojoj se društveno suprotstavlja duhovnom i svaka tendencija se svodi na isticanje društvene uloge pisca, osuđeni su na smešnost. Nema ničeg iluzornijeg, ponižavajućijeg i komičnijeg od onih kongresa pisaca koji, istinu govoreći, nisu ništa drugo nego ciničan način organizovanja sebi prijatnih putovanja, putem držanja govora.

Kada vidim umetnika na ulici, prelazim na drugu stranu, jer je umetnik dužan da bude sam. On ne podnosi ni “drugove”, ni “kolege” itd. Umetnost je privatna konverzacija među dvoma ličnostima: između onog ko govori i onog ko prima reči. Ni manje ni više. Upravo iz tog razloga današnja sklonost ka podruštljavanju književnosti, sve rekompenzacije, nagrade, položaji i odlikovanja pre su štetni nego korisni. Nagrade priznavane nekima nisu ništa drugo nego krivotvorenje vrednosti. U žiriju koji prema statutima treba da uzima u obzir isključivo književne vrednosti dela raspravlja se javno kroz diskusije o razlozima koji nemaju ništa zajedničko s umetnošću: “Dajte nagradu njemu, jer je sada red na Južnu Ameriku”, ili: “Dajte je onom, jer je siromašan” ili: “Dajte je onom, jer je star i bolestan”, ili iz ovog ili onog političkog razloga.

Voleo bih da znam šta bi se dogodilo ako bi jednoga dana neki dobar advokat tužio žiri, čiji su članovi javno izjavili da priznaju nagradu iz političkih, humanitarnih ili sličnih razloga razloga koji nemaju ništa zajedničko sa statutom. Čini mi se da bi moglo izazvati lančanu reakciju ako bi svi umetnici koji su žrtve takvog ponašanja, zatražili oštetu za nanetu nepravdu. I publika bi mogla pokrenuti proces ako bi se nagrada koja se smatra poštenom nagradom pravog talenta, u stvarnosti priznavala iz drugih razloga i jednostavno značila pravljenje nekog budalom.

Što se mene tiče, podnosio sam bedu u Argentini tokom 23 godine, bez ljutnje i bez ikakvih pretenzija, s obzirom da sam svoju sudbinu izabrao. Mogao sam da se organizujem na drugi način. Ako sam ostao pri tome, onda je to bilo isključivo na vlastiti rizik i nemam nikakvo pravo da zahtevam od ljudi da se oduševljavaju mojim knjigama. Kasnije, 1963. godine, dobio sam prvu rekompenzaciju, u vidu poziva od strane Fordove fondacije na jednogodišnji boravak u Berlinu, povezan sa stipendijom u visini od 1500 dolara mesečno. Prihvatio sam taj poziv, jer nisu postavljani nikakvi uslovi i nisam bio obavezan da u zamenu za to napišem nijednu reč. Međutim, moram da priznam da je to za mene bilo krajnje razdražujuće. Našao sam se sa desetak pisaca iz svih zemalja sveta i, kakve sramote, bio sam s “kolegama”.

Istovremeno veoma sam zahvalan Fordovoj fondaciji na tome što sam mogao da uštedim malu sumu novca koja mi je u početku omogućavala boravak u Evropi. Moje knjige, iako u malotiražnim izdanjima, počele su se prevoditi na brojne jezike i donositi mi dohodak koji mi je dopuštao ugodan život na francuskoj Rivijeri.

Bio sam uvek autsajder, čovek koji ne želi da ima bilo šta zajedničko s političkim partijama, grupacijama, udruženjima, ambasadama.

Istinu govoreći, nisam bio građanin nijedne zemlje, jer je moj položaj bio položaj emigranta. Čak mi je zameran, iako sam ponosan na njega. Smatram da svaki cenjeni umetnik mora, iz mnogih razloga, da bude emigrant.

Već više godina moj ugled raste, mada otvoreno moram da kažem da u Engleskoj, nažalost, moja dela imaju slabiji odjek, čak sam iznenađen komentarima tamošnje štampe. Mada, kasnije su mi rekli da članke u štampi poveravaju mladim praktikantima. Da li je to istina, ne znam?

S druge strane, i to pre svega u Evropi, mogu da kažem da su se moje knjige probile, posle teške borbe, s obzirom da me niko nije podržavao, niti je mogao videti bilo kakav interes u mom nametanju publici. Tek tada predložen sam za Međunarodnu nagradu za književnost. Bilo je to 1965. godine. Nagradu od 10 000 dolara priznao mi je međunarodni žiri koji se sastojao od kritičara koje su izabrali izdavači koji su je osnovali. Predsednik žirija bila je Meri Makarti.

Moram da priznam da su diskusije bile veoma površne, da su se u njima mešale desetine imena. i da su za mene bile krajnje depresivne. Biti trkački konj ili krava muzara prikazana za orden, malo je ponižavajuće. Stvarno sam se iznervirao tek kada sam na svoje veliko iznenađenje pročitao u novinama mišljenje gospođe Meri Makarti koja je nevino izjavila da od moje knjige Pornografija nije mogla da pročita ništa osim početka, jer joj je bila odviše dosadna. Nečitanje knjige do kraja jeste jedan od načina njene osude. U slučaju predsednika žirija, međutim, smatram da je reč o blagom preterivanju. Mada, taj stav u biti mi se čini nepristojnim.

Izgubio sam nagradu zahvaljujući jednom glasu u korist Sola Beloua. Prema tome, da je gospođa Makarti priočitala moju knjigu, što je predstavljalo njenu obavezu, možda bih zaradio 10 000 dolara.

Dve godine kasnije, 1967. godine, moja ljutnja na gospođu Makarti pretvorila se u prihvatanje i divljenje. Nagrada je udvostručena i zahvaljujući srećnoj opoziciji od strane gospođe Makarti postao sam vlasnik 20 000 umesto 10 000 dolara. Razmatranja žirija donela su mi slavu druge vrste, to da je jedan od članova žirija o meni otprilike rekao: “Za mene je Gombrovič zagonetka. Voleo bih da ga upoznam. Možda je homoseksualac, impotent, onanista ili organizator orgija à la polonaise“.

Naravno, ova izjava je objavljena u štampi, a posredstvom radija dospela je svuda, i dok sam prolazio trgom u Vansu mlada nouvelle vague koja je sedela u kafani, prokomentarisala je: “Evo homoseksualca, impotenta koji organizuje orgije!” Oprostite zbog ove malčice neotesane pričice. Ispričao sam je da bih pokazao do koje mere ton današnje kritike postaje brutalan i neodgovoran.

Nagrade su uvek povezane s drugom, veoma neprijatnom stvari: s reklamom. Nije lako učiniti uviđavnim nekog ko nikada nije mučen osuđivanjem, obnaživanjem, diskvalifikovan, lažno optuživan od strane novinara koji pišu u žurbi, kojima je čitanje dosadno (koji zapravo nikada ne čitaju). Takva kritika vas klasifikuje, prilepljuje vam etiketu, oduzima svežinu, jedini pravi smisao postojanja. Kritika postoji zbog toga da u buci izdavaštva, fabrikovanju produkcije zadavi umetnikovo delikatno biće.

Postoji i drugi aspekt neprijatne kritike. Kada je reč o umetniku većeg kalibra, kao što su na primer Česterten ili Konrad, njihov kritičar je uvek niži, utoliko pre što ne može pronicljivije i dublje da spozna njihovu ličnu stvarnost, pogotovu na osnovu površnog čitanja. S druge strane, kritikovanje je ocenjivanje. Tako da kritika silom prilika poprima ton sudije. Čak se gospodin Smit u oceni Šekspira ponaša kao neko viši. Prema tome, kritika je dvostruko neprijatna stvar. Davi umetnika u proizvodnji, klasifikuje ga i slično, a istovremeno ocenjuje ga unapred, bez ikakvog prava na to. Smatram da svaki umetnik može pokazati gomilu krajnje idiotskih isečaka iz štampe. Na svojoj konferenciji za štampu Jonesko je predstavio čitavu kolekciju gluposti, čitajući ih jednu za drugom, mišljenja koja su u potpunoj suprotnosti s temom njegovih komada. Sve to proističe negativno iz toga što umetnik istovremeno pripada svetu duha i svetu Cezara, svetu pojedinca i svetu zajednice. Danas taj kolektivni svet pritiska umetnika, pa ipak pokušajmo to da sagledamo izbliza. Jedina prava vrednost umetnosti je to što je izražajno sredstvo pojedinca koji je potpuno slobodan. Književnost ne može pretendovati na slavljenje nauke, ali bez književnosti niko ne bi saznao kakva je privatna stvarnost čoveka, kome za izražavanje sebe nije potrebno ništa osim olovke i lista hartije.

Na kraju valjalo bi pomenuti eksploataciju umetnika od strane agencija, a pre svega prevodilaca pozorišnih komada. Dok sam bio potpuno naivan u ovoj oblasti imao sam agente kojima sam davao 45% svoje zarade. Danas im dajem 10-20%. Naravno, dobra agencija je neophodna mladom piscu koji želi da bude objavljivan ili izvođen u pozorištu, međutim ne zna se šta agencija može da uradi za već poznatog pisca. Teško je poverovati da će se zahvaljujući njenim uticajima ili zahvaljujući njenim savetima pozorište materijalno angažovati, prikazujući dati komad. Jer, pre se vrednost komada sama po sebi nameće. Što se tiče prevodilaca pozorišnih komada stvar još gore stoji, bar na evropskom kontinentu. Pozorišni prevodilac ne naziva se prevodiocem već pompezno “adaptor”. Zbog čega? Da li da bi opravdao zaradu koja je apsolutno neproporcionalna zaradi prevodioca proze? Prevodiocu romana izdavač plaća jednokratno sumu koja iznosi, recimo, 500 dolara. Pozorišni prevodilac, međutim, ima stalno obezbeđen procenat, recimo 30 ili 40, pa čak i 50% sume koju dobija pisac, u vezi s čim mu, ako komad ima uspeha, na primer, donosi 10 000 dolara dohotka, odnosno za rad od nekoliko nedelja dobija 4000 ili 5000 hiljada dolara. Na “Ivoni, kneginji burgundskoj” radio sam godinu dana. Isto se manje više odnosi na ostale moje komade. Nisam imao nikakvu garanciju da će biti prikazivani, na premijere u evropskim pozorištima čekao sam 30 godina. Dakle, ako prevodilac uzima za svoj rad, kome ne odričem vrednost, ali koji ni na koji način ne mogu upoređivati s mojim, a u svakom slučaju je znatno lakši (svaki prevodilac se može zameniti drugim) 40 ili 50% zarade, to smatram nepravednim i čudim se što dramski pisci dopuštaju da budu do te mere izrabljivani.

*

S poljskog prevela Biserka Rajčić

Mora da je vjerovao u carstvo
Koje se činilo vječnim
Kada je primio islam
Moj daleki predak
Generacijama su potomci
Potvrđivali tačnost njegove vjere
O tome svjedoči porodično groblje
Na kojem leže više stoljeća unazad
I čukundjed mi, i kurevalo, i askurđel, i kurajber
I oni za koje u jeziku nema imena
Jer ih ne mogu zapamtiti unuci i praunuci
Mora da su bili dobri muslimani moji preci
Čim su im na nišanima onoliki turbani
Zbog njih se oni i krive u zemlji
Jer kamen ne može nositi
Tako teške dokaze ljudske pokornosti
Mora da je vjerovao u carstvo
Koje se činilo vječnim
Moj daleki predak, kažem
Kad je jednoga istog
Zamijenio drugim istim Bogom
Koji se dijeli u tri groblja
1878. godine na Berlinskom kongresu
Odlučeno je da se iz Bosne u Aziju vrati
Odakle je i došlo carstvo
Koje se činilo vječnim
Potomci moga dalekog pretka
Nisu više vjerovali u kraljevstva zemaljska
U bogove im i mnogobrojne svece
Svoga su Boga vratili na nebo
Odakle je u jezik i spušten
Od tada je u svakoj generaciji
Ubijeno u ratovima po nekoliko
Kazazuša i Kazaza zbog pretkove vjere
Pa se ti pitaj: u kakvog to Boga
Vjeruje čovječanstvo
Kad mu odanost dokazuje zločinom

(odlomak)

Šahrnuš Parsipur (Teheran, 1946) književna kritika smatra možda i najznačajnijom živućom iranskom književnicom. Nakon okončanih studija kineskog jezika i civilizacije na Sorboni, vratila se u Iran nekako upravo u vrijeme revolucije koja će suštinski obiježiti savremenu historiju njene domovine. Odmah po objavljivanju 1990. godine, novela “Žene bez muškaraca” je zabranjena, a autorica pritvorena. Iran je napustila 1994., i danas živi u SAD-u. Širin Nešat je 2009. godine ekranizirala novelu “Žene bez muškaraca”, a film je iste godine nagrađen Srebrenim lavom na festivalu u Veneciji.

***

Gospođa Farohleka imala je pedeset i jednu godinu, ali bila je lijepa i našminkana kao i obično. Sjedila je na verandi i ljuljuškala se u američkoj stolici za ljuljanje. Bila je sredina proljeća i kuću je ispunio miris narančina cvijeta. Gospođa Farohleka bi s vremena na vrijeme zatvorila oči, nastojeći cijelim bićem uživati u mirisu. Mislila je o tome kako bi njen otac, da je živ, sad sigurno sjedio u uglu dvorišta i mijenjao zemlju u saksijama. Otac joj je umro prije deset godina, no kao da se to desilo jučer. Dva dana prije smrti, rekao joj je: “Kćeri, budi oprezna. Meni se onaj čovjek ne dopada.” Rekao joj je, dakle, tako, i dva dana kasnije je umro.

Farohleka na trenutak zaboravi na miris cvijeća. Sjećanje na oca bilo je tako snažno da je zastiralo sve ostalo. Nesvjesno, desnom rukom pokri lice. Htjela je odagnati sjećanje na umrlog, jer to sjećanje je uvijek donosilo tugu.

Golčehre je bio u sobi. Vezao je kravatu pred u mramor uokvirenim ogledalom. U ogledalu je mogao vidjeti Farohleka kako se na verandi zamišljena ljulja u stolici. Posao za koji mu je trebalo par minuta Golčehre je otegao na skoro pola sata, samo da bi ovako posmatrao svoju ženu. Nije volio gledati ju sučelice. Kad god bi sjedio nasuprot nje, nije mogao ništa više osim uputiti joj poneki izvještačeni osmijeh. Ni sam nije shvatao zašto je tako, ali kad god bi se sučelio sa ženom, njegovo srce kiptjelo je grozom i mržnjom. Ali, kad bi bio daleko od nje, ili kad bi je posmatrao u ogledalu kao sada, volio ju je. Više od bilo koga i bilo čega na svijetu. A uvijek kad bi se našao pred njom, probudila bi se stara mržnja. Osjećaj star već trideset godina.

Farohleka se poželje ispružiti. Zato zabaci ruke za potiljak i pruži se u stolici. Sad se osjećala posve opuštenom. Odjednom joj na pamet pade Vivien Leigh u filmu Prohujalo s vihorom. U jednoj sceni žena se isto ovako ispružila na kauču. A kad bi pomislila na Vivien Leigh, uvijek bi se sjetila i Fahredina. A prvo čega bi se u vezi s njim sjetila jeste ona večera u vrtu na Šamiranu. Fahredin se tek bio vratio iz Amerike. Donio je filmove i slike. I one fotografije New Yorka, one čudesne fotografije. Farohleka je kasnije tri puta bila u New Yorku. Ali nikad nije vidjela New York onakav kakvim ga je vidjela na Fahredinovim fotografijama.

A za to je u sebi krivila Golčehrea. Da je mogla otputovati tamo s Fahredinom, sigurno bi vidjela onaj čudesni New York. Ovo, međutim, nije bio čovjek koji joj je mogao pokazati takav New York. U devet ujutro bi sišao u hotelski restoran na doručak, a onda se vraćao u sobu i ondje se po cijeli dan izležavao čekajući da Entezami dođe i povede ih u kakav restoran, kino ili kabare.

Golčehre napokon veza kravatu i sada je tražio još kakav razlog da se zadrži pred ogledalom. Pade mu na pamet da se obrije i tako se zadrži ovdje još nekih pola sata. Otiđe u kupatilo, napuni zdjelicu toplom vodom, uze pjenu i četkicu, pa se vrati pred ogledalo u sobi. Farohleka je strpljivo čekala da Golčehre obavi sve što je namjeravao i napokon ode iz kuće. Otkako se umirovio, Golčehre je svakog poslijepodneva išao u šetnju. Prošetao bi par sati, svratio u kafanu, popio kafu, prelistao novine, pa bi se vratio kući. Žena je svaki dan strpljivo čekala da on ode kako bi malo protegla noge. Kad bi on bio kod kuće, jednostavno nije imala snage da se kreće i morala je provesti dan sjedeći u uglu sobe. Navika na mirovanje duga već trideset i dvije godine. Znala je da Golčehreov izlazak iz kuće za nju znači kretanje i radost. Nekad je takve radosti bilo više, jer Golčehre je na poslu provodio barem osam sati. Istina, napravio bi pauzu, pa bi došao kući ručati i malo pridrijemati. U svakom slučaju, žena se mnogo više kretala. Nekad je čak znala i zapjevati. Njegova penzija oduzela joj je tu radost. Čovjek ne samo da je sada više bio kod kuće, nego joj je i smetao. Nije mu padalo na pamet ni da se pozabavi cvjetnjakom, otpili osušene grane voćki ili popravi napola razbijeni mural u predsoblju. Stalno je bio u pidžami i izležavao se, na kauču, u stolici, na podu…

“Mogao si se obrijati i u brijačnici. Sad će čitav ćilim biti mokar”, reče žena.

Golčehreu, koji je baš umakao četkicu u vodu, srce zaigra od veselja: “Nepotreban trošak.”

Farohleka se ugrize za usnu. Okrenu se ka vrtu. Nije imala volje da mu odgovori, iako su riječi u njoj navirale kao bujica i tražile izlaz. Duboko uzdahnu. Opet se sjeti Fahredina. Sjećanje na njega je u ovakvim trenucima uvijek predstavljalo spas.

One večeri kad su se prvi put sreli, Fahredin joj je prišao dok je stajala pod stablom akacije. Prišao joj je s leđa i rekao: “Vivien Leigh!” Farohleka je ustuknula. Fahredin ju je gledao. Još se sjećala tih muževnih usana. Iako ih je kasnije mnogo puta poljubila, sjećala ih se onakvih kakvim ih je vidjela prve noći: čvrsto stisnute mesnate usne, a kad se razmaknu, pogodi vas munja bjeline zuba.

“Meni kažete?”, pitala je.

“Da, reklo bi se da ste mlađa sestra Vivien Leigh. Nevjerovatna sličnost.”

Htjela je izvesti pokret naslijeđen od majke, nageti glavu na lijevo rame i pogledati ga krajičkom oka. Znala je da to djeluje koketno. Ali prije nego je uspjela izvesti takav pokret, obuze je panika. Osjećala se poput uplašenog vrapca. Fahredinove usne razvukoše se u osmijeh: “Faroh, vjerujte mi da ste svakim danom ljepši. Kako je to moguće?”

Još je bila u panici, ali nekako se ipak pribra. Uspjela je nageti glavu na rame, uputiti mu onaj koketni pogled i reći: “Već deset godina me niste vidjeli.”

“Nisam vas vidio? Ko kaže da vas nisam vidio?”

“Eh, a gdje ste me to vidjeli?”, upita žena.

Fahredin se nekoliko puta udari dlanom o prsa: “Ovdje! Zašto ste se udali?”

“Zar nisam trebala?”

“Zar jeste trebali?”

Žena je bila zbunjena. Ovom muškarcu nikad nije bila nešto obećala, a on je u Ameriku otišao prije trinaest godina. U tim trenucima činilo joj se da prema njemu ništa ne osjeća. Ali sad bi rekla da je još tada osjetila nešto. Rekla mu je: “Takav je život. Sve se mi udamo.”

“Pa i vi? Kako se žena takve ljepote može udati? Vi niste imali pravo na udaju. Morali ste pružiti priliku svima na ovome svijetu da vas vide.”

Farohleka se nasmija. Odjednom, glasno i iskreno. Ovaj muškarac je govorio tako blesave stvari. Njen smijeh ga je trebao makar malo povrijediti. No on nije ustuknuo nego joj je prišao bliže. “Nosite uvijek plavu odjeću, divno vam pristaje”, reče.

Tad između njih odnekud niče Golčehre. Fahredinu nije sezao niti do ramena. Pojavi se s onim svojim napuklim smijehom i škiljavim očima, s onim čime je već četiri godine nervirao Farohleka.

“Upravo s damom pričam o filmu Prohujalo s vihorom, filmu koga sam pogledao par dana prije polaska. Ne možete ni zamisliti koliko sam se namučio da dođem do karte. Od pet ujutro sam stajao u redu. Baš sam joj govorio kako veoma liči na Vivien Leigh, glumicu iz filma”, rekao je Fahredin.

Golčehre reče samo: “Zanimljivo.”

Osmjehnuo se potcjenjivački, prezrivo. Nikad ne bi prihvatio da je Fahredin u bilo čemu bolji od njega.

“Kad film dođe, obavezno ga pogledajte. Pravo remek-djelo filmske umjetnosti. Dosad nije snimljen tako izvanredan film”, reče Fahredin.

Kući ih je odvezao amidža. Iz poštovanja prema amidži, Golčehre putem nije ništa pričao. Kad su stigli u njihovu ulicu, učtivo su ga pozdravili, pa su šetnjom pošli ka svojoj kući. Farohleka je mislila o tome kako će muškarac za nekih sat vremena zaspati, i ona će noćas imati prilike da razmišlja.

Čim su se našli na ulici, počeo je sa svojim sarkazmom. Filmove o kojima se pričalo nazivao je besposlicama, Fahredinove fotografije glupostima. Govorio je kako je Fahredin s onim svojim blesavim šeširom izgleda sve namagarčio, pa su se svi, čak i njegova poštovana gospođa, slikali s njim.

“Silna šteta”, reče ona.

Time ga je samo navela da promijeni metu svog sarkazma. Sad se prošao besposličarskih filmova i dohvatio se ženine plave haljine, toga kako je ružna i providna i kako je njome samo svima privlačila pažnju. A kad su došli kući, iz podruma je donio lubenicu pa ju je jeo u dva ujutro, neprestano pridikujući Farohleka. Ona je sve to trpjela, nadajući se da će se makar pola sata prije nego zaspi moći posvetiti maštarijama. Prije spavanja je htio općiti s njom. Otrpjela je i to. A onda je u četiri ujutro otišao u kupatilo, okupao se i obavio namaz. Katkad je i to činio.

Od te noći, u srce Farokhleka uselila se mržnja. I ondje je ostala zauvijek.

Golčehre je završio s brijanjem. Sada je polako sakupljao pribor. Ni sam nije znao zašto danas tako odugovlači sa svime. Kao da je nešto čekao. Izgledalo je kao da se nešto mora desiti. Iako ni sam nije znao šta. Zvonilo je na vratima i Musib ode otvoriti. Farohleka pogleda za Musibom, čekajući da sazna ko je to i šta hoće?

Golčehre izađe na verandu i u dva koraka se nađe pred ženom. Farohleka trenutak sačeka, pa ga pogleda. Jedan pogled bio je dovoljan da kod oboje prizove mržnju. Golčehre odjednom i bez uvoda reče: “Narednog mjeseca ćeš napuniti pedeset i jednu godinu. Bit ćeš prava starica, Faroh!”

Farohleka ga je bez riječi gledala. Na licu je i sad imao onaj iritantni osmijeh. Onda mu reče: “Čuj, ako misliš da imam imalo volje za tvoje šale, znaj da nemam.”

“Ne šalim se, draga. Zar je starost nešto s čime se šali?”

Farohleka duboko uzdahnu i zapilji se u vrata. Musib se pojavi noseći novine. Dakle, bio je to poštar. Musib spusti novine pred Farohleka i reče da će poči u Karadž kako bi za večeru u petak kupio meso kod Nasrullah-hana.

“Kamo sreće da i mi imamo vrt u Karadžu.”

Golčehre dobaci: “Misliš da će ti starost ostaviti toliko poleta da bi mogla uživati u vrtu?!”

Gledajući naslovnu stranicu novina, Farohleka mu odgovori: “Samo što nisi legao u lijes, a dopuštaš sebi da govoriš takve bezvezarije.”

“Možda ću ja uskoro doista leći u lijes, ali za mnom će i moja poštovana gospođa, koja svakako više nije u stanju biti žena.”

“A ti onda potraži za sebe kakvu debelu curu. Ti voliš takve!”, reče Farohleka i stade čitati novine.

Golčehre se nage i trže joj novine iz ruku. Žena mu dade novine i nastavi gledati u dvorište.

Musib je obukao sako, obuo cipele i pođe ka dvorišnim vratima. Kod bazenčića zastade i upita: “Trebam li još nešto donijeti?”

“Ako nađeš, kupi fišek badema”, reče žena.

Ništa ne rekavši, Musib izađe iz dvorišta. Golčehre je sjedio na rubu otvorenog prozora i listao novine. “Bože, zašto ne ide?!”, pomisli Farohleka. Htjela je nastaviti maštati.

Sjetila se onoga dana kad su išli posjetiti Fahredinovu ženu, Amerikanku. Došla je pola godine nakon svoga muža, sa dvojicom njihovih sinova – Teddyijem i Jimmyijem. Ta imena su joj se činila tako čudnima. Tog dana bila je jako uzbuđena. U frizerskom salonu sredila je kosu. Obukla je bijelu haljinu sa plavim cvijetovima. Praćena Golčehreovim prigovorima, na lice je nanijela puder, našminkala je trepavice i očne kapke, a na usne nanijela ruž. Dugo je namiještala stražnju liniju na svilenim čarapama, a kad je sve bilo gotovo, zadovoljno se okrenula pred ogledalom.

Ženu još nije bila vidjela. Ustvari, nikad prije nije vidjela neku Amerikanku. U svakom slučaju, gledala je film Prohujalo s vihorom, i često je poredila sebe sa Vivien Leigh. Ni po čemu nije bila gore od nje, premda nije uviđala neku sličnost. Ali ako je Fahredin rekao da sličnost postoji, onda ju je moralo biti.

Fahredin i njegova žena stanovali su u kući Sarima Mirze, čekajući da njihov stan u sjevernom dijelu vrta bude spreman. Amerikanka je stajala na vratima predsoblja, rukujući se sa svim gostima. Nije mogla razgovarati s njima, ali se svima smiješila. Bila je veoma visoka, plave kose, ruku punih pjegica i s jasno vidljivim venama ispod kože. Oči su joj bile tako svijetle da bi se moglo reći kako su bile bezbojne. No, kad bi se bolje zagledalo, vidjelo bi se da su plave. Neka nevjerovatno svijetla plava boja. Uglavnom, bile su to plave oči, i izgleda da su se Fahredinu naročito sviđale. Farohleka se rukova s njom i uđe u predsoblje. Odmah uoči veliko ogledalo i pogleda svoj odraz u njemu. Posmatrala je svoje crne oči i plave cvijetove na haljini. Odjednom u ogledalu opazi iza sebe Fahredinov lik. “Zašto si se oženio?”, upita ona njegov odraz u ogledalu. Pitanje koje je on njoj ranije postavio. Izgleda da je to proizvelo čudan rezultat. U ogledalu je vidjela kako on stoji zagledan u nju. Farohleka zaključi da je naglo ublijedio.

“Ta bijela haljina s plavim cvijetovima divno vam stoji.”

On žurno priđe svojoj ženi. Cijelu tu večer on i Farohleka su razmjenjivali poglede. Kao da ih je neka čudna sila vukla jedno drugome.

Godinama kasnije, na mjesečinom okupanoj terasi Princezinog vrta, ona je pričala o tome Adili Rifat. Adila je bila dobra žena. Nastojala je shvatiti Farohleka. Smatrala je da žena ima pravo voljeti, a ona je poštovala ljubav. Osuđivala je Golčehreovo ponašanje. Dok su one razgovarale, starija kćer Farohleka i Adilin sin šetali su vrtom.

Govorkanja su odavno kružila i Farohleka je znala da se nešto dešavalo između Adile i Šazdeha. Ona zato ispriča Adili sve o svom slučaju, vjerujući da će se i ovoj razvezati jezik. I zbilja je bilo tako. Adila joj kroz plač ispriča sve o sebi. Njih dvije osjećale su sad posebnu bliskost. Farohleka kaza: “Trajalo je to osam godina. Osam čudnih godina.”

“Ti si, dakle, cijelo vrijeme rata bila zaljubljena? Blago tebi!”, primijeti Adila.

Farohleka zabaci ruke za potiljak i zamišljeno reče: “Osam ratnih godina…”

*

s perzijskog preveo, priredio i napisao bilješku Muamer Kodrić

Imao sam, pitaj boga, sedam, osam devet… A bilo je ljeto, gorjeli smo kao česmina. Hodao sam strepeći da me ne proguta asfalt, kad sam ga spazio. Zapravo, čuo: brokvice s njegovih potpetica kako kucaju, pa stružu, pa kucaju… Bio je suh, zgužvan, čvornat, starac-maslina, u odijelu barem dva broja prevelikom. Pogledi su nam se okrznuli, njegov vodenast, odsutan, prazan, spor, moj zaigran, ovakav pa onakav, dvije disko kugle u dupljama.

Zamisli da nas netko zamijeni, pomislio sam. Da mene smežura, a njega napuše. Pa da je njemu sedam, osam, devet, a da meni nije ostalo ni toliko.

Sve što se otada zbilo odbrojavanje je do dana kada će me prvi put uplašiti pogled nepoznatog dječaka.

***

U mojoj se kući nije putovalo, a ipak smo imali dva velika kožnata kovčega. Tamo je stajala posteljina koja se ne koristi, fina, od damasta, batista i čipke, ona za daj ili ne daj bože. Maloj za dotu ili ako netko oboli dugo i teško, pa da se ne sramotimo kad ljudi dođu u vižite.

Kuferi su stajali na vrhu ormara u mojoj sobi i bili zadnja stvar koju bih vidio prije negoli ugasim svjetlo i usnem. Čim bi mi glava potonula u oblak perja, grabio bih kovčege s ormara, vraćao im razlog i svrhu. Sve do jutra gutali smo, ja i moji kuferi, kilometre, nemilice osvajali svijet. Malo prije svitanja, uvijek iznova vraćao sam ih na ormar.

U mojoj se kući ni danas ne putuje. Što se toga tiče, sve je ostalo manje-više isto, samo su se razlozi ostajanja promijenili. Kufere držim daleko od očiju, u drvarnici. Da se ne štrapaciram po noći.

***

Kad mama dobije plaću… Ta je rečenica obilježila moje djetinjstvo. Nije bilo kartica, pa su se roditelji lako mogli izvući iz škripca. Prvo tražiš, pa moliš, zatim preklinješ, a onda se sve sretno riješi. Dobit ćeš, ma normalno da oćeš, sto posto, ziher, čim mama…

Kad s ove distance gledam, čini mi se da mama nikada nije dobila ni jednu jedincatu plaću.

***

To je lipo, ko voli… – običavala je reći moja zen-baba. Svijet je prolazio mimo nje, gospodski, sa stilom, a znao je i tući, koji put bezdušno, drito u glavu, ne ostavljajući nikakvih tragova na njezinoj teflon-volji. Ničim se nije dala zavesti, ništa nije htjela probati, nikome nikad nije poželjela ući pod kožu… Sve što se o čudesima svijeta ima reći, vrijedilo je samo jedne malešne rečenice: To je lipo, ko voli…

Kako je u Bosni izbila buna

Bosna se na trenutak ponovo vratila u fokus javnosti, u kojemu je nije bilo još od rata. Svi se utrkuju da protumače, objasne, definiraju – što se to zapravo događa, kakvoga je karaktera, etničkoga ili socijalnog, autohtonog ili politički insceniranog, ova pobuna što se širi od velikih središta do najmanjih gradića, te kakve će rezultate i posljedice proizvesti. Od komentara i analiza koje su mi do ovoga časa bile dostupne, i koje smjeraju na to da kažu “punu” i “pravu” istinu, većina boluje od jedne boljke – od manjka suzdržanosti i metodičke skromnosti. A u promišljanju o ovomu što se, još uvijek nascentno i neprevrelo, zbiva na ulicama bosanskih gradova ona je najpotrebnija.

Pomišljam da bi jedan zaobilazni put u opisivanju i tumačenju mogao možda na sve to baciti više svjetla nego svi izravni pokušaji, a on se sastoji u maloj vježbi koja će pokazati kako se međusobno suprotstavljaju, ukrštaju, dopunjuju, pa u zajedničkom besmislu potiru tri mainstream tumačenja iz triju virtualnih nacionalnih središta – srpskoga, hrvatskog i bošnjačkog. Prikazat ću ih u sublimiranom vidu; ekstenzivno navođenje, uz opširne citate, bilo bi mnogo živopisnije i zabavnije, ali bi odnijelo previše prostora.

Srpsko tumačenje je jednostavno do rudimentarnosti: protesti nisu ni socijalni ni građanski, sve je to inscenirano od bošnjačke politike iz Sarajeva sa ciljem da se razgradi dejtonska struktura Bosne i Hercegovine, sruši Republika Srpska i napravi unitarna BiH. Kao i obično, najglasniji izvikivač ove teze je Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske. Glavni “dokaz”: protesti se događaju samo tamo gdje žive i vladaju Bošnjaci. Srpski narod (a i hrvatski, dodaje Dodik, koji se često postavlja kao branitelj hrvatskih interesa, bez zamjerki i bez ikakve nelagode kod velikih Hrvata u Hercegovini) nije ni historijski ni politički naivan da bi nasjeo na ovaj plan.

Hrvatsko stajalište (odavno grubo reducirano i politički poistovjećeno s “hrvatskom” Hercegovinom, a praktično s onim što zastupaju Dragan Čović i HDZ) nije bitno drukčije. Protesti su izrežirani da bi se srušile institucije Federacije BiH i kantona, te uvela nova, unitarna konstrukcija Federacije u kojoj bi Hrvati bili posve majorizirani i obespravljeni od Bošnjaka. Plan je sadržavao i namjeru da se protesti prenesu na “hrvatska” područja, ali narod na to nije nasjeo. Najjezgrovitije je ovu zajedničku srpsko-hrvatsku konstrukciju izrazio vjerni urednik vjernoga Čovićeva podizdanja Večernjeg lista: “Cilj je ‘bosansko proljeće’ prenijeti na hrvatska i srpska područja, a nakon sukoba uspostaviti bošnjačku državu.”

U osnovi bošnjačkoga tumačenja, kakvo uz zanemarljive razlike zastupaju B. Izetbegović (SDA) i Lagumdžija (SDP), jest teza da su protesti izrežirani i organizirani iz različitih domaćih i vanjskih centara, koji ni o čemu drugome ne misle nego o dezintegraciji Bosne i Hercegovine i o getoiziranju Bošnjaka ili čak o njihovom uništenju kao naroda, a da se u tome mogu i moraju prepoznati i prsti “velikosprskih i velikohrvatskih projekata”. Izetbegović: “Cilj je uništiti vlast tako da nje nema nikako na teritorijima koje je branila Armija RBiH i gdje žive Bošnjaci.” Lagumdžija ne zaostaje, pa tvrdi kako u svemu tome ima udjela i Evropska Unija, čija “desnica” radi na stvaranju mišljenja kako je stanje najgore “tamo gdje su Bošnjaci”, a cilj je podjela Bosne i stvaranje trećeg entiteta.

Ovdje je važno dodati da bošnjačka scena nije kompaktna, pojavio se otvoreni politički rat između dvojca Izetbegović-Lagumdžija i Fahrudina Radončića (SBB), ministra državne sigurnosti. On uporno tvrdi da su protesti “pobuna naroda protiv državne mafije i sistemske korupcije” koja je državu i građane opljačkala i bacila na koljena, a protivnici mu imputiraju da je bio organizator onoga dijela protesta koji su prvoga dana u Sarajevu imali vandalski oblik paljenja administrativnih zgrada i uništavanja javne imovine. Po njima, Radončić to radi iz želje za vlašću, a još više po nalozima nekih tajnovitih domaćih i svjetskih sila koje su protiv Bosne i Bošnjaka.

Frapantno je kako su srpsko-hrvatsko i bošnjačko stajalište u potpunom suglasju u tumačenju karaktera i porijekla protesta. Oba stajališta, naime, proteste politiziraju i “nacionaliziraju”, oba pribjegavaju teoriji zavjere pripisujući ih kojekakvim tajnim službama, zloćudnim agenturama, zakrinkanim planovima, i oba pokazuju potpuno jednako zastrašujuće sljepilo i gluhoću pred onim što je najevidentnije kao motivacija i pojavni oblik ovoga događanja: ogromno socijalno nezadovoljstvo i elementarni gnjev, koji svoje uzroke i adrese pronalazi u nesposobnim strukturama vlasti i u bahatim, socijalno neosjetljivim i korumpiranim političarima.

Potrebno je napomenuti da sve tri nacionalpolitičke interpretacije demonstracija imaju masovnu i masivnu podršku od medija i tzv. nezavisnih analitičara i komentatora. Ovi u oštrini formulacija, u pravilu zasnovanih na neistinama i/ili paranoičnim projekcijama, čak idu ispred političara.

Tako će komentatori s hrvatske strane zahtjev za ukidanjem kantona, koji se u demonstracijama čuo sasvim marginalno, ekscesivno, i nije ušao ni u jedan od ozbiljnih proglasa, gromoglasno ponavljati kao krunski dokaz da su protesti unitaristička bošnjačka podvala (firma Raspudić&Lučić, na primjer, ali i mnogi drugi, pojedinci i mediji). Bošnjački pandani, pak, paroksistički kvalificiraju proteste kao “genocidni plan da se Bošnjaci zatvore u geto”, kao “demonstraciju okupacije Bošnjaka”, “potpuno urušavanje državnih institucija”, iza čega stoje “naručioci koji čuvaju svoju anonimnost” (F. Muhić, F. Alispahić, E. Duraković i dr.).

Uz takvu orkestraciju nije nimalo čudno da tzv. obični ljudi, narod, prihvaćaju te programirane laži i fantazije kao tvrdu istinu. To je ono žalosno stanje koje Mirko Kovač opisuje efektnom figurom: kada “pjesnik i kaplar misle isto”.

Šefovi izvršnih vlasti u tuzlanskom, bihaćkom, sarajevskom i zeničkom kantonu podnijeli su ostavke, dok političari s viših razina ni ne pomišljaju na povlačenje, sva im je pažnja usmjerena na izbore koji dolaze u listopadu i na to kako će zadržati pozicije u vlasti i pri vlasti. To je motiv koji ih ujedinjuje, i zbog kojega su spremni proizvesti i najfantastičnija tumačenja protesta da bi ih kompromitirali, čak kriminalizirali. Ista je to vrsta straha i u Lagumdžije-Izetbegovića, i u Čović-Dodika, samo što je prvoj dvojici mečka zaigrala pred vratima, a druga se dvojica boje svoje, koja još drijema. Nije ih teško razumjeti: silazak s vlasti, eventualni dolazak novih garnitura sposobnih i spremnih da počnu rasijecati polipsku mrežu korupcije i raditi na istinskom demokratskom i socijalnom uređenju države, mnoge od vladajućih bi za čas razotkrio kao šampione zloupotreba.

Činjenica da su protesti izbili samo u Federaciji BiH, i to u onim gradovima u kojima su dominantni Bošnjaci, a da ih nema u “hrvatskim” krajevima i u Republici Srpskoj, često se koristi kao argument da pobuna nema socijalni nego nacionalni, bošnjački karakter. To ne rade samo političari iz svojih manipulacijskih razloga, niti samo spomenuti nacional-novinari i analitičari, to se može čuti i od dobronamjernih i politički nezainteresiranih ali površnih i slabo upućenih komentatora.

Geografija protesta na prvi pogled daje takvu mogućnost. (Iako, valja radi potpune istinitosti podsjetiti da se demonstriralo i demonstrira i u “hrvatskim” kantonima, primjerice u Orašju i Livnu, a i u “srpskom” Prijedoru, ali to rade prijedorski Bošnjaci, što je jedna sasvim posebna, na osobit način bolna priča.) O geografiji pobune prof. Enver Kazaz ima opservaciju, s kojom nema razloga ne složiti se, kada govori o “unutaretničkim, bošnjačkim socijalnim protestima”, i o tome da je “u ovoj zemlji klasna solidarnost etnički definirana”, što, pak, upozorava na zastrašujući stupanj opće socijalne urušenosti.

Težina i istinitost ove opservacije počiva na civilizacijski regresivnom razvoju, započetom u ratu a koji se nastavlja i danas, unutar kojega je u Bosni i Hercegovini došlo do političkoga poistovjećenja dijelova teritorija s narodom koji je tu u većini, što je rezultat ratnih politika i etničkoga čišćenja. Tako, barem kada dobronamjerni autori konstatiraju da su protesti bošnjački jer se događaju u onim gradovima u Federaciji gdje su Bošnjaci većina, morali bi biti svjesni da time čine politički nevidljivom, irelevantnom i beznačajnom, činjenicu da na protestima u Tuzli, Sarajevu, Bihaću, Mostaru, Zenici itd. aktivno i ravnopravno sudjeluju tamošnji građani raznih nacionalnih identiteta, pa, naravno, i Hrvati i Srbi. I vice versa, pred tom činjenicom je isto tako pogrešno patetično kliktati, a i to rade mnogi, kao pred vrhunskim dokazom idealne multietničnosti ove pobune građana. Takva je to prokleta bosanska “dijalektika”, i tu nema pomoći: svako pojednostavljivanje put je u promašaj.

Ima, međutim, ova stvar još jednu važnu dimenziju. Osim nacionalnosti, u geografiji protesta valja vidjeti da se radi o urbanim sredinama, socijalno stratificiranim, s manjom ili većom industrijskom i radničkom tradicijom, s razvijenom infrastrukturom, te da je sve to destruirano, što u ratu, što u poslijeratnoj kriminalnoj tranziciji i privatizaciji. To je mnogo plodnije tlo za pojavu autohtonoga socijalnog revolta nego drugdje. U Republici Srpskoj, barem u njezinom zapadnom i sjevernom dijelu, ima nekoliko sličnih sredina, ali su tamo svi eventualni socijalni porivi još zagušeni debelim i teškim slojem entitetskog nacionalizma-patriotizma. Doduše, opozicijski političar Mladen Ivanić upozorava da bi tome uskoro mogao doći kraj, i da bi se mogli pojaviti slični socijalni nemiri kao u Federaciji BiH.

Na “hrvatskim” prostorima nema ni minimuma opisanih uvjeta za bilo kakav revolt, za što, uostalom, uslijed malobrojnosti stanovništva i njegove slabe socijalne raslojenosti nema ni neophodne kritične mase. Mostar (zapadni), Ljubuški, Livno – tu počinje i završava lista sredina s kakvom-takvom tradicijom modernoga urbaniteta.

Umjesto što se veliki Srbi i veliki Hrvati diče i hvastaju time što, eto, nisu nasjeli i dopustili da im se preliju demonstracije i zahtjevi za sklanjanjem korumpiranih vlasti i za poboljšanjem životnih prilika, imali bi mnogo više razloga da se zamisle: kakvo značenje ima i što o njima govori ta socijalna letargija i cinizam s kojim se odnose spram događaja u “bošnjačkim” dijelovima Federacije. Možda bi stid zbog socijalne zakržljalosti bio adekvatnije osjećanje? Nije nemoguće da će već sutra doći vrijeme kada će se svi zajedno kajati što se nisu solidarizirali, i stvorili uvjete za pokretanje velikoga pospremanja u Bosni i Hercegovini, na osnovama jednoga posve novoga društvenog konsenzusa.

Teorije o tome da se socijalna pitanja ne mogu i ne trebaju otvarati prije nego što budu riješena nacionalna, samo su smokvin list za surovi etnonacionalizam, koji pak u hercegovačko-hrvatskom slučaju nije ništa drugo do sredstvo za perpetuiranje vlasti jedne te iste stranačke firme, kojoj su se Hrvati predali na upravljanje već četvrt stoljeća, i njezinoga aktualnog šefa-vlasnika. A autori koji dilaju tu teoriju nisu drugo do firmina i šefova intelektualna sluščad, ma kako sami sebe doživljavali.

Prognoze? Osim ostavki vlada u četiri kantona, za sada je malo realnih izgleda da bi se ovaj val nezadovoljstva mogao realizirati u obliku ozbiljnih i krupnih promjena. Nešto važno se događa u Tuzli, gdje je u toku “strukturni dijalog” između parlamenta kantona i organiziranih predstavnika demonstranata na temelju racionalno postavljenih zahtjeva. Između ostaloga, postignut je dogovor o ukidanju one sramne prakse, da funkcioneri kojima isteče mandat još godinu dana primaju plaću i imaju druge beneficije. Sličan proces odvija se u Sarajevu, Zenici i Mostaru. Plenum građana i građanki u Sarajevu formulirao je prošloga petka navečer svoje zahtjeve skupštini kantona; za dalji razvoj stvari bit će vrlo važno kako će kantonalni parlament reagirati na njih.

Nejasno je što će biti sa zahtjevom demonstranata, koji su kao zajednički usvojili plenumi građana iz svih kantona, da ostavku podnese i vlada Federacije BiH. Do sada su Nermin Nikšić, predsjednik vlade Federacije, i njegov partijski šef Lagumdžija to kategorično odbacivali.

Rekoh na početku da je potrebna skromnost u zaključivanju, pogotovo u prognoziranju. Nitko ne može znati na što će ova pobuna izaći, hoće li proizvesti promjene, ili će se razbiti o mračnu hridinu monstruoznoga političkog sistema kojim su se vlastodršci majstorski naučili koristiti, pretvarajući sve demokratske uzuse i procedure u nakaznu karikaturu.

Kada su na početku XX vijeka u Bosni nastali zameci industrijskoga radništva, pojavio se i prvi štrajk: radnice u sarajevskoj tvornici ćilima zatražile povećanje mizernih plaća. O tomu piše Ivo Andrić u priči Štrajk u tkaonici ćilima, a vrsni poznavalac Andrićeva djela njemački profesor Robert Hodel piše o toj priči, zaključujući po njoj, i po drugim djelima, kako je pisac Andrić – socijalni skeptik. Između ostaloga “dokaznog materijala”, Hodel navodi scenu u kojoj pohapšene radnice u policijskom zatvoru prkose nadmenome austrijskom direktoru policije tako što mirno sjede i povazdan – pjevaju! A što bi pjevale, nego ono jedino što znaju, sevdalinku:

Propjevala bulbul tica – misli zora je.
Ustaj Fato, ustaj zlato, spremaj darove!
Ja sam luda, ja sam mlada, pa ne umijem.
Kad si luda, kad si mlada, što se udaješ?

Na sarajevskim protestima promatrao sam jednoga dana grupu postarijih ljudi, u neuglednoj odjeći, slabo njegovanih, po svoj prilici bivših radnika nekog od industrijskih giganata propalih u kriminalnoj privatizaciji. Mirno stoje pred jakom žičanom ogradom koja ih dijeli od policajaca što čuvaju zgradu federalne vlade i u njoj Lagumdžijinoga premijera Nikšića s njegovim ministrićima, razvili su neke transparente, i pjevaju – što? Pjevaju poznatu Merlinovu neosevdalinku:

Bosnom behar probeharao,
Mene život razočarao.
Svuda behar na nju miriše,
A ja uzdišem.

Osim razoružavajuće nježnosti, ima u tom prizoru nekoga, ako se tako smije reći, vedrog beznađa – ovim ljudima kao da je više stalo do toga da onima tamo, iza debelih zavjesa i stakala, pokažu da ne pripadaju istome soju, nego da postignu neka silna i konačna prava. Doista, je li u ovome, ovakvom našemu svijetu mudro biti išta drugo do – socijalni skeptik?

Post scriptum. Gornji tekst bio je već završen, kad se pojavila vijest o zločinu u zapadnom Mostaru: nasred ulice, pred gimnazijom “Fra Grgo Martić” u kojoj radi, napadnut je profesor Josip Milić. Najprije je zatekao svoj automobil s probušenim gumama, pozvao je policajce koji je su napravili zapisnik i otišli, zatim je nazvao vulkanizera, pa dok ga je čekao, iz svoje čeke iskočila su dvojica toljagaša i brutalno ga pretukli nogama i bejzbol palicama, desna ruka mu je slomljena, te je završio na operacijskom stolu. Milić je predsjednik Unije neovisnih sindikata Federacije BiH, bio je angažiran u mostarskim demonstracijama zbog čega ga je policija hapsila, a za koje, vidjeli smo, Dragan Čović i njegovi “analitičari” tvrde da su uvezeni iz istočnoga Mostara, i da su organizirani od bošnjačkih stranaka kao pokušaj “državnog udara”.

Uz materijalne štete nastale paljevinom i pljačkom nekih javnih zgrada, u mostarskim demonstracijama, kako svi s olakšanjem ističu, nije bilo ljudskih žrtava, i što je osobito važno, nije bilo žrtava koje bi bile rezultat međunacionalnoga sukoba. Ni atentat na Josipa Milića nije stvar međunacionalnog sukoba; on je očito žrtva jednonacionalnog napada izvedenoga po osmišljenom i jasno naručenom scenariju, tipičnom za batinaške totalitarne režime.

Žrtva, i upozorenje: danas Milić, sutra svatko tko narušava jednoumnu nacionalnu idilu pod kontrolom Partije i Vođe.

*

16. 02. 2014.

Oden ti ja danas do banke, okej, šetan već kroz Marjan i uzmore ovu sedmicu, ali ovo iziđen po prvi put da zađen u neku ustanovu zatvorenog tipa, među ljudski rod i nakot, sve zarad onog ispisa od ž.računa za prijavu poreza, koji, nota bene, moraš lično, osobno, personalno te inokosno predić, pače doć ravno njima na noge, zatražit i uplatit, posrednik verboten!, itd… bla… bla… bla…; uđen i objasnim kako i zašto nije baš poželjno da se zadržavan unutra, te ako mi može koja šalter frau izić u susret, i tako mi izručit potrebite dokumente ispred banke (prošao sam već istoimenu proceduru prošle veljače, pa mi je ljubazno djevojče, šta mi otodobno preda dokumentaciju eksteritorijalno, reče da zna o čem se radi jer je i njezina mater prošla isto – to je bilo lani!); službenica ovogodišnja me gleda u čudu, ne sluša šta govorin, a ako sluša onda površno vrlo, pa kaže, Vi to trebate za mirovinu? (!!!!!!), jebote!, koja penzija?!, na što sličim toj nakinđurenoj polu prisutnoj i polu sortie, ama korporativnoj, polu dobroljetnoj i polu punjenoj kokoši?, pitam se pa se usput i oglednem u ogledalo tamo neko montirano i mislin se, koji je je njoj kurac, valjda sam još na nekom žemskom spisku za dans-strijel a ne za ab-strel!, pa ponovin sve ispočetka, a ona će, Ako ste bolesni, sjednite i pričekajte!; vidin, nema me, ne čuje me, treći put rečem već rečeno, te je priupitan, za kraj, jel ipak uspila pohvat gradivo, jel konta zašto stojim na distanci i sve joj to pričam, a ona će, Nemam vas vremena kad slušat, samo me ometate, vidite da imam stranku, smirite se lijepo i sjednite tu, u miru me pričekajte, sredit ćemo to, nema problema, tu vašu mirovinu!; na to ja popizdin skroz naskroz, razapnem se visoko kao oroz i na zadnje noge se stavin kao kokot, Concordu kano da sam okot, no samo tren, prije neg kriknem s visine, Ovo je pljačka! Pljačka van materina!, pa da ih vidim dal će me čut i primijetit ili ne, evo ti ispred mene mačke u liku zgodne šefica smjene i ljubazno, gotovo mazno reče, Sve sam čula, razumijem vas, dajte mi vaše isprave i pričekajte vani, donit ću vam osobno. Ima nade za me, tješim se dok čekam randevu s njom ispod onog javnog sata pred bankom; buket ću joj kupit čim mi preda dokument. Deset minuta kasnije iziđe čuvar revolveraš i preda mi brdo ispisa, po kila karte, bogami, Evo!, kaže, pa upita, Dobra vam je penzija?
Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!
Dali su mi krivo! Zajebali su se! Dali su mi šup-kartu! Nisam ja taj! Da li?
Možda, ovako radiaktivan, ipak svitlin u mraku, al u odrazu korporativne veljače više ne!

Večer, prošlo je deset sati, kada je u Obljaju, na vrata Principovih, zalupao žandar, njihov rođak, i naložio im da se odmah jave ispostavi u Grahovo, jer je “Gavro ubio Verdinanda”. Grahovo je jedno od zaturenijih mjesta u Bosni, na samoj granici otomanske Turske i mletačke Dalmacije, tako da je trebalo punih deset sati pa da vijest o strašnome događaju u Sarajevu stigne do roditelja. Odavno su već bili obaviješteni London i Pariz, sarajevski pucnjevi odjeknuli su sve do Amerike, sastajali su se vojni štabovi, brujali su telegrafi i već se po salonima i dvorovima zapadnoga i istočnoga svijeta ozbiljno raspravljalo o tome tko je atentator i što su njegovi motivi, kada je žandar iza sna nadigao Mariju zvanu Nana i Petra, da im govori što je učinio Gavrilo. Što su tad pomislili, jesu li se uplašili, ili su bili ponosni – kao što je pretpostavljeno u dugo uzdizanom mitu o Vidovdanskim herojima i njihovom mučeništvu – nećemo nikada saznati.

Nana je rodila devetero djece, pet sinova i četiri kćeri. Šestero su pomorile dječje bolesti. Živjeli su u staroj zadružnoj kući, u kojoj su nekada živjeli svi Principovi, a onda se oko 1878. zadruga raspala, pa se svaka porodica odvojila da živi sama za sebe. Kuća je bila kamena, ali je krov bio od drveta. Vrata su, po bosansku, bila tako niska da se gost morao pokloniti pri ulasku. Ovako je opisuje jedan onodobni pisac: “stupamo u ‘kuću’, mračnu, neosvetljenu, bez patosa i prozora; mesto patosa je nabijena zemlja, prava zemlja. Levo od ulaza je kamena stolica za ‘breme’ i druga drvena za lonac, a iznad njih obešena sinija, kante i police za suđe; na suprotnoj strani od ulaza, tri drvena sanduka, naćve, sito, slanik, i opet polica. Na desnoj strani, sasvim na kraju, ulaz je u sobu, mračnu malu odaju, u kojoj se nalazi jedan stari ‘šporet’ i krevet, jedno veliko korito za pranje rublja… Uvrh ‘kuće’ je starinsko četverougaono ognjište, sa svojim starim i poznatim simboličnim crnim dekorom- verigama.”

Gavrilo se rodio 13. srpnja 1894, izrazito sitan i slabašan, tako da majka i nije vjerovala da će preživjeti. Bio je i za to doba godine vruć dan, ona je od jutra plastila sijeno, a kada se vratila kući oprala je rublje i spremala se da pomuze kravu. Tad ju je žestoko zaboljelo, jedva je ušla u kuću, dohvatila se rukom za zid, i iz nje je, odmah pokraj ognjišta ispalo djetešce. Palo je na pod i zavrištalo. Nanina svekrva poradila je sve što treba, i odmah su poslali po protu Iliju Bilbiju, da uredi se oko znamenja, da novorođenče ne pođe bezimeno pod zemlju. Majka ga je htjela nazvati Špiro, po svome pokojnom bratu, ali pop nije dao, nego je odredio da se dječak nazove Gavrilom, pošto je pravoslavna crkva 13. jula slavila svetog arhanđela Gavrila. Pošto je preživjelo, dijete je deset dana kasnije i kršteno, ali je pop Miloš Bilbija, koji je zamjenjivao tom prilikom odsutnoga popa Iliju, načinio grešku, pa je kao datum rođenja upisao 13. jun, umjesto 13. jula. Je li mu se dogodila omaška zbog sličnosti u nazivima ova dva mjeseca, ili je imao svoj razlog da namjerno pogriješi, tek krivi je datum mogao Gavrilu Principu donijeti smrtnu presudu, umjesto dugogodišnje robije, jer bi, po austrougarskim zakonima, bio punoljetan u trenutku izvršenja zlodjela.

Vojvodi Franji Ferdinandu, najstarijem sinu careva brata Karla Ludviga, nije u času rođenja bilo određeno da naslijedi strica na carskome i kraljevskom prijestolju. Samim tim, njegovo rođenje 18. prosinca 1863. nije predstavljalo veliki događaj za brojnu i razgranatu porodicu Habsburga. Njegova majka se, kao i Gavrilova, zvala Marija, Marija Anuncijata, i bila je od roda burbonskog, kćerka sicilijanskoga kralja Ferdinanda II, kojega su njegovi podanici zvali Bomba, jer je svojedobno naredio bombardiranje pobunjenih gradova u vlastitome kraljevstvu. U novorođenome vojvodi potekla je krv 112 aristokratskih porodica, najviše njemačkih, pa poljskih, francuskih i talijanskih, a našao se u srodstvu i s mnogim europskim dinastijama. Očekivalo ga je sretno i vrlo ceremonijalno djetinjstvo, dobro obrazovanje po najvišim vojnim školama (takav je bio običaj da prinčevi pohađaju vojne akademije) i život u tihoj i mirnoj zavjetrini dvora. Tako je to trebalo biti da se i Franjo Ferdinand i Gavrilo Princip nisu rodili u vrijeme kada su širom Europe i svijeta bile u modi revolucije i atentati.

Njegov stric, Franjo Josip I, koji je vladao zemljom od 1848. sve do 1916. izgubio je četvoricu direktnih nasljednika, od kojih će trojica umrijeti nasilnom smrću. Prije nego što mu se rodio sin, prvi po liniji nasljeđivanja bio je njegov mlađi brat Ferdinand Maksimilijan Josip. Gubitnik i avanturist, nevelike pameti i golemih ambicija, skončao je kao car Meksika. Stariji i mudriji brat molio ga je da ne ide tamo, ali uzalud. Maksimilijan se odrekao svih prava koje je imao kao član austrijske kraljevske porodice, i pao kao žrtva revolucije što ju je poveo slavni Benito Juarez. Napoleon mu je savjetovao da bježi, i mogao je pobjeći, ali bio je bez mjere vlastohlepan, tako da se našao pred revolucionarnim vojnim sudom, koji ga je osudio na smrt. Strijeljan je, usprkos prosvjedima i intervencijama Vatikana. 18. lipnja 1867.

Sin Franje Josipa Rudolf postao je prestolonasljednik na dan svoga rođenja, 1850. godine, i tu će titulu nositi sve do 30. siječnja 1889. i opjevanog samoubojstva u lovačkoj kolibi u Mayerlingu. Nakon njega, prijestolje je bilo obećano mlađemu carevu bratu, ocu Franje Ferdinanda, nadvojvodi Karlu Ludvigu. Taj je, pak, bio vjerski fanatik, sasvim nepogodan za monarha i veliku politiku. U proljeće 1896. tako je otputovao u Svetu zemlju, hodočastio je Jeruzalem, i napio se vode iz rijeke Jordana. Pratnja ga je upozorila da to ne čini, jer je to mutno potoče što se Jordanom zove zagađeno fekalijama, ali on se u ognjici vjere nije dao pameti, pa je 17. svibnja umro od tifusa. Tada je, prije navršenih trideset i tri, Franjo Ferdinand postao prestolonasljednik. Bilo mu je suđeno da bude onaj treći nasljednik staroga cara i kralja, koji će umrijeti nasilnom smrću.

Ali do toga je još bilo vremena, a možda i načina da ga sretni slučaj spasi i oslobodi od sudbine. Mati mu je umrla rano, imao je sedam godina, te je rastao uz strogog, fanatičnog i ograničenog oca, koji se, srećom, ponovo oženio za donu Mariu Teresu da Braganca, kćerku portugalskog kralja. Ona je vrlo pažljivo i obzirno postupala s djecom svoga muža, pružajući im emocionalnu podršku, ali i duhovnu širinu kakva je bila rijetka na Habsburškome dvoru, a pogotovo u blizini nadvojvode Karla Ludviga. Sve dobro što će vidjeti od života i od obitelji, Franjo Ferdinand je doživio uz maćehu. Ona mu je, važno je i to znati, bila jedino uzdanje kada se, na užas staroga cara i cjelokupnog dvora, odlučio vjenčati s groficom Sofijom Chotek, Čehinjom, pripadnicom deklasiranoga i osiromašenog nižeg plemstva, za koju su dvorski pravnici ustanovili da nije zakonski eligibilna da stupi u brak s pripadnikom kuće Habsburgovaca. Dobra Marija Terezija, maćeha Ferdinandova, tajno je odlazila u Prag po Sofiju, klečala je pred carom Franjom Josipom, moleći ga da dopusti vjenčanje, i na kraju je u svojoj privatnoj kapeli organizirala tihu svadbu svoga posinka. Ako je Franjo Ferdinand bio dobar čovjek, što nije na nama da sudimo, onda se ugledao u svoju maćehu, galantnu i požrtvovnu damu, koja je nadživjela ne samo habsburšku nego i sljedeću epohu. Umrla je u Beču, pred kraj Drugoga svjetskog rata, 12. veljače 1944, nadživjevši muža, nadvojvodu Karla Ludviga, za skoro pola stoljeća.

Gavrilov otac Petar bio je vrlo pobožan kao i nadvojvoda Karl Ludvig, i po tome se isticao među drugim grahovskim seljacima. Iako je teško radio kao kmet na zemlji bega Sijerčića, Petar Princip postio je svaki zapovjeđeni pravoslavni post, pribivao je svakoj liturgiji, i živio skromno i skrušeno, onako kako mu je određivala njegova vjera, bez prevelikih želja i bez gorčine koja bi ga vodila pobuni. Nije pio ni psovao, a u slobodnom je vremenu sadio drveće pokraj puta od Obljaja prema Grahovu, maštajući o tome da tako stvori aleju. Radio je kao poštar, i bio je vrlo savjestan u poslu, ali ljudi ga nisu pretjerano voljeli. Tjerali su sa njim šegu, kao što to seljaci često čine s bogomoljcima.

Majka Nana bila je, nasuprot mužu, posve areligiozna. Vjera je za nju bila stvar tradicije i kalendarskih ceremonijala. Bila je, kažu, lijepa stasa, snage kao u dvije-tri žene, vedra i rječita. Dobro je i rado pjevala, i bila je po pjesmi poznata u cijelome grahovskom kraju. Fizički, Gavrilo je bio na oca, malen i sitan, skoro neugledan, ali je iznutra bio sav na majku. Doktoru Martinu Pappenheimu, psihijatru i vojnome liječniku, Princip se 1916. nekoliko puta ispovjedao u Terezinskoj tamnici, i tad mu je, sav izmrcvaren, već s druge strane života i smrti, rekao da “čak ni kao dete nije bio naročito religiozan”. Volio je čitati, to mu, piše Pappenheim, najviše nedostaje u zatvoru, svake je noći sanjao, a snovi su mu bili bujni i živi. Umjetnost, najprije poezija, i politička opredijeljenost, uvijek fanatična, nadomještali su Gavrilu vjeru. Od rana je bio nepomireni idealist, sa snažnom crtom autorefleksije. Mijenjao se, spoznajući svijet.

Petar Princip nije htio da mu sin ostane na zemlji kao kmet, nego ga je naumio slati u oficirsku školu u Sarajevo. Godina je bila 1907, kada su otac i sin išli na konjima tri duga augustovska dana od Grahova do Bugojna, gdje je bila prva željeznička stanica. U Hadžićima, pri kapijama velikoga grada, čekao ih je Jovo, Gavrilov stariji brat, da ih vodi u Sarajevo. Tamo su, tražeći prenoćište, zašli u neku čaršijsku mehanu, a Gavrilo je, vidjevši nošnju u mehandžije i nekih drugih ljudi, povikao: “Ja tu neću noćiti. To su Turci!” Bio je to važan događaj, važna anegdota, čak i ako nije istinita, nego je dio mita o Principu. Tog trenutka započinje dječakova transformacija, od epskih narodnih pjesama o Kraljeviću Marku i bojevima protiv Turaka do Kropotkina, anarhizma i kolektivnih snova o jugoslavenskom ujedinjenju. Od prostodušnog i bistrog seljačkog djeteta do atentatora i tiranoubojice.

Ni Petar Princip ni njegov stariji sin Jovan nisu bili zainteresirani za politiku, niti su bili protivni austrijskoj upravi u Bosni. Ali trgovac Jovo Pešut jest. Njemu su svratili kao porodičnom znancu, da za Gavrila kupe rublje. Pešut se zgrozio čim je čuo da su ga namjerili dati za oficira (“Zar dijete da daš u zavod u komu će se odroditi, u kom će postati dušmanin svom rođenom narodu?…), nego ih je nagovorio da ga upišu u trgovačku školu, obećavši im oko toga svu pomoć. Tako Gavrilo Princip nije postao austrijski oficir, samo zahvaljujući slučajnom susretu na Baščaršiji. Niz fatalnih slučajnosti nastavit će se kada brat Jovo za dječaka pronađe sobu baš kod udovice Stoje Ilić, majke učitelja Danila Ilića, kojeg se najčešće spominje kao glavnog organizatora sarajevskog atentata.

U prvi mah, Gavrilo se nije snašao u Sarajevu. Teško je podnosio verbalno zabadanje i zajedljivost, te vječne i polazne stavke sarajevskog mentaliteta, iz kojih se rađa ona naširoko znana i omiljena sarajevska duhovitost. Ozbiljan i naivan kao svako seljače, našao se u tom stroju za mljevenje ljudi koji će mu, u prvi mah, skršiti dušu, poniziti ga, udariti mu na samopouzdanje… Rugali su se njegovome sitnom rastu, i prozvali ga – Gavrica. To ga je ljutilo i izbezumljivalo, bio bi spreman i da se potuče, na što bi još jednom bivao ismijan. Osim toga, brzo je shvatio da ne želi biti trgovac. Trgovci su zelenaši, ceh vrijedan prijezira, pogotovo u Sarajevu, u toj nepreglednoj sarajevskoj čaršiji, gdje se stalno nešto kupuje i prodaje, i gdje prodavači stalno pokušavaju prevariti kupce, ili ih nadgovoriti, potkupiti, omađijati nekom svojom doskočicom, šalom, anegdotom. Gavrilo je, kao i većina seljačke djece, osjećao prezir prema čaršiji, prezir koji će, uostalom, postati jednom od važnijih i frekventijih tema bosanske književnosti, od Svetozara Ćorovića preko Ive Andrića do Novaka Simića… I tako će se u njemu roditi želja da se iz trgovačke škole prepiše u gimnaziju.

To neće lako ići, ali će mu brat Jovo pomoći da nađe učitelja, studenta medicine Marka Maglova, da ga poučava pred ispite za upis u gimnaziju. Osim što će se pokazati kao vrlo dobar učitelj, Maglov će silno utjecati na Gavrila jer će ga, osim gimnazijskim znanjima, poučiti koječemu drugom što će obljajskoga dječaka pretvoriti u žestokog i buntovnog mladića, protivnog svemu što je oko njega zatucano i zaostalo.

U kolovozu 1910. Gavrilo putuje u Tuzlu, gdje polaže sve gimnazijske ispite i upisuje se u četvrti razred gimnazije. Tamo više ne dolazi kao grahovski seljačić, nego kao netko iz velikog grada, iz Sarajeva. Uči bilijar po tuzlanskim krčmama, i vrlo brzo postaje odličan igrač karambola. Ta igra bit će prva njegova velika životna strast, u kojoj će iskazati svu silinu svog karaktera. Najednom, usred igre bilijara, ništa drugo više nije bilo važno, ni škola, ni svijet, ni život. U to vrijeme počinje čitati baš sve što mu dođe u ruke: Aleksandar Dima, Walter Scot, pripovijesti o detektivima Sherloku Holmesu, Natu Pinkertonu i Nicku Carteru… Većina toga, a zapravo i sve nabrojano, smatralo se u ona doba šund literaturom, uz koju se može zaslužiti sam šup-karta iz gimnazije, ali u Principovom i ne samo Principovom slučaju, preko tih i takvih knjiga bosanska je omladina u ta rana doba modernizacije društva stjecala rane pojmove o društvenim uzorima, ali i o središtima svijeta u kojemu žive i u kojemu su se, zajedno sa svojom zemljom Bosnom, najednom našli. Gavrilo Princip pripadao je prvome južnoslavenskom naraštaju koji će se formirati na uzorima američke popularne kulture. Između bilijara i detektivskih romana rađao se tako svijet koji je već bio tako daleko od onoga junačnog djeteta, obuzetog deseteračkom epikom, koje nije htjelo zanoćiti s Turcima.

Naravno, gimnazijalcima je bilo zabranjeno da zalaze u kafane i igraju bilijar, kao što im je bilo zabranjeno i čitanje šund romana. Nasuprot američke, bila je bečka škola, a uz nju i poželjna narodna tradicija. I, naravno, ispovijedanje vjere u jednoga Boga – u skladu s nekim od četiri ravnopravna bosanska vjerozakona – bilo je ne samo poželjno, nego i zapovjeđeno. Ideja o višenacionalnoj, multikonfesijskoj državi, i o ravnopravnosti svih ljudi pred zakonom u Bosnu je kao neko čudo došla s Austrijom, i nalegla na duboko ukorijenjenu, tradicijskim predrasudama ispunjenu mržnju. Ali i ta je ideja zavisila isključivo o Bogu, to jest o odnosu pojedinca prema Njemu i prema institucijama koje Njega na zemlji zastupaju. Za nevjernika ili za ateista, Austro-Ugarska nije mogla postojati kao država s jednom konstitutivnom idejom. Pogotovo ako bi ta ideja trebala biti ideja različitosti.

Gavrilo se odmah sukobio s učiteljima vjeronauka. Uhvatili su ga kako jede ćevapčiće u vrijeme uskršnjeg posta, i to neposredno prije nego što se trebalo pričestiti. Taj ga je krajnje sablažnjivi slučaj, koji se pretvorio u javni škandal kojim je vjeroučitelj plašio druge đake, uz činjenicu da je imao obilje neopravdanih izostanaka s nastave, trebao koštati isključenja iz gimnazije, ali je on upravo tada zatražio premještaj u sarajevsku Veliku gimnaziju. Umjesto da ga odbiju i potjeraju na ulicu, tuzlanski su profesori, možda iz zlobe prema kolegama iz glavnog grada i bogatije škole, možda iz sažaljenja i vjere da će se Gavrilo popraviti, lako prihvatili njegovu molbu, tako da je već drugo polugodište četvrtog razreda pohađao u Sarajevu. Tada počinje pisati pjesme, poezija ga sasvim obuzima, i spremno prihvaća ideju da će pjesništvo biti njegova sudbina.

Franjo Ferdinand nije, naravno, pohodio redovne škole. Poučavali su ga povijesti i slavi roda iz kojega je potekao, vjeronauku i katekizmu Svete Rimske Katoličke Crkve, i svemu drugom što uz to ide. Njegovi učitelji bili su ugledni biskupi, dvorski historičari, budući premijeri, a nastava bi trajala po cijeli dan. “Rezultat takvog školovanja bilo je to da smo bili prisiljavani da učimo sve a da na kraju nismo znali ništa temeljno.” U četrnaestoj godini proizveden je u čin konjaničkog poručnika, nakon čega slijedi njegovo vojno školovanje i napredovanje u vojničkoj hijerarhiji.

Od rana se dopisuje s bratićem, pet godina starijim prestolonasljednikom Rudolfom. Jedan drugom pisali su o lovu, jahanju i dvorskim zabavama. Sačuvana su, većinom, samo Rudolfova pisma, iz kojih se vidi da je stariji rođak nastojao utjecati na mlađeg, nagovarajući ga na slobodniji život i otpor dvorskim pravilima. Iako će se dopisivati sve do Rudolfova samoubojstva u Mayerlingu, o politici baš nikada neće biti riječi, a ugluho će proći i Rudolfovi pokušaji da se razgovara o umjetnosti i književnosti. On je bio darovit i obrazovan čovjek, vrlo zainteresiran za književnost, slobodouman i s osjećajem za duh vremena i kojekakve intelektualne mode, prema čemu mlađi bratić nije pokazao gotovo nikakvog interesa. Međutim, Rudolfova pozivanja na slobodu i na otpor sigurno su našli odjeka u Francu Ferdinandu, kada je proveo svoju najveću i jedinu životnu pobunu, kada je oženio Sofiju Chotek, pristajući na krajnje ponižavajuće uvjete što mu ih je odredio stric. Što se tiče umjetnosti, književnosti, glazbe i poezije, o tome Franjo Ferdinand nije znao gotovo ništa, ili je znao koliko i svaki bečki malograđanin njegova doba. A takav mu je bio i ukus, izrazito malograđanski, i zabrinjavajuće degradiran u odnosu na prethodno prihvaćena mjerila na bečkome dvoru.

Moglo bi se reći kako su baš u tome, u doživljajima umjetnosti, književnosti i poezije, ali i u doživljaju vlastite erotske strane, u doživljaju tjelesne ljubavi, Gavrilo Princip i Franjo Ferdinand bili najudaljeniji. Kao antipodi čije sudbine, osjećaji i nazori određuju krajnje tačke cijele epohe. Prvi je bio neostvareni pjesnik, izraziti književni i svjetonazorski modernist, koji se oduševljavao i inspirirao čitajući proklete srpske i hrvatske pjesnike, Vladislava Petkovića Disa, Simu Pandurevića, Vladimira Vidrića, ali se, što iz pjesničkih, što iz aktivističkih razloga pred samim sobom zakleo na celibat, određujući ga i svojim drugovima kao važno revolucionarno načelo. Ako bi se zagledao u neku djevojku, a bilo je takvih slučajeva, omilila mu je tako Čabrinovićeva sestra Jovanka, zagledao bi se na daljinu, nedodirljivo, isposnički i neizgovorljivo… Drugi se, pak, bio spreman odreći svega, pa i vlastitoga muškog i prinčevskog dostojanstva, zbog ljubavi jedne nedovoljno ugledne žene. Franji Ferdinandu dopuštena je ženidba Sofije Chotek tek kada je i starome caru postalo jasno da će se njegov nasljednik prije odreći prijestola nego voljene žene. A dinastička loza je otanjila, iza nadvojvode skoro da više i nije bilo Habsburga koji bi se mogao zamisliti na tronu, ili što je važnije, kojega bi na tronu mogli zamisliti dvorski tehnokrati. Na kraju, Franjo Ferdinand i Sofija vjenčali su se pod uvjetima koji su po nju bili krajnje ponižavajući, jer je ona, prema ugovoru, bila zadnja uglednica na dvoru, hijerarhijski niže postavljana i od najmlađe vojvotkinje. Bio je to morganatski brak, u kojemu je on bio predodređen za monarha, dok je ona bila samo njegova žena, lišena svih formalnih počasti. Mogla je tako biti i nadvojvodina sluškinja, i njegova životna ljubav. Kao da se umornoga i starog Franje Josipa i nije ticalo što je Sofija od to dvoje. Nije je želio upoznati, niti je vidjeti u svojoj blizini. Takav je bio njegov dogovor s nećakom: ta žena bit će uvijek daleko od svakoga carskog i kraljevskog ceremonijala, dok god stari vladar bude živ. Franjo Ferdinand je to prihvatio, ali mu je bilo na umu, nije to previše ni skrivao, da će jednoga dana, kada zasjedne na tron, mijenjati Sofijin status.

Njegov odlazak u Sarajevo i u Bosnu, na velike lipanjske vojne manevre 1914, bio je najizravnije povezan s grofičnim statusom na bečkome dvoru. Premda je najprije bilo predviđeno da se ona ne pojavljuje uz nadvojvodu u službenim i državničkim prilikama, on je uporno i tvrdoglavo ustrajavao na promjeni njezina statusa, ali i na tome da dvorska pravila – kako ga je davno obodrio nadvojvoda Rudolf – ne mogu zadirati u njegovu privatnost i ograničavati je. U Sarajevo je putovao demonstirajući neposlušnost, i suprotstavljajući svoje privatne razloge razlozima monarhije. Bio je to važan i dramatičan trenutak u njegovim pripremama za preuzimanje prijestolja: na najvažnije putovanje u svojoj državničkoj karijeri, kada je Monarhija trebala demonstrirati svoju vojnu moć, i zaplašiti neprijatelje, ali i potvrditi Bosnu i Hercegovinu kao cjelovitu i uređenu zemlju, koja aneksionim aktom iz 1908, ali i suverenom voljom svoga Sabora, čini integralni dio velike države, nadvojvoda Franjo Ferdinand vodi svoju morganatsku partnericu, e ne bi li je u očima svijeta i naroda potvrdio kao neizrečenu, nenajavljenu i neformalnu, ali, ipak, stvarnu buduću caricu, s kojom će on dijeliti vladarski tron, jednako kao što će u Sarajevu dijeliti sjedalo automobila.

S više strana nadvojvoda je upozoren da ne putuje u Sarajevo. Situacija u zemlji bila je nesigurna, pravoslavni Srbi nisu dobro prihvatili aneksiju, međuvjerska i međunacionalna mržnja bila je vrlo izražena i razarala je tkivo društva, a pokušaj bivšeg ministra financija i Upravitelja Bosne i Hercegovine Benjamina Kallaya da od tri (tojest četiri) vjere iskuje jednu bosansku naciju, ne samo da je neslavno propao, nego je dodatno produbio mržnju među političkim i vjerskim elitama triju naroda. Put u Sarajevo bio je provokacija i Srbima, i Rusima, i Francuzima, pritom je djelovao bespotrebno, a mogao je biti riskantan po nadvojvodu. Atentatori su mogli naići s raznih strana, ne samo s istoka i iz Beograda. Prethodnih godina pucalo se po Zagrebu, bosanski radnik, Hrvat i katolik Luka Jukić, pucao je 8. lipnja 1912. u oktroiranog hrvatskog bana Slavka Cuvaja, i umalo ga nije ubio, a tom prigodom se vidjelo, i na suđenju atentatoru potvrdilo, kako je raspoloženje naroda gotovo sasvim na strani Jukićevoj, i kako je Hrvatska opasno zaljuljana. Na kraju, nadvojvodi prijeti opasnost i od Sarajeva i od sarajevske čaršije, u čija se raspoloženja i patriotizam nikako ne treba pouzdati.

Jesu li presudili vojni i državnički razlozi, ili je Franjo Ferdinand u Bosnu putovao iz onih drugih, romantičkih pobuda? Lijepo bi, i naravno krivo, bilo misliti da je nadvojvoda odlučivao kao zaljubljeni muškarac i častan muž, a onda i da je Veliki rat započeo kao nesretna ljubavna priča. Ali je činjenica da su ga njegov afektivni život, i duga borba protiv dvora, a za Sofiju, učinili neopreznim, i da je tako atentat u Sarajevu postao moguć i vjerojatan.

U subotu, 27. lipnja 1914. nadvojvoda je priredio večeru za četrdesetak sarajevskih uglednika, poslije koje su nadvojvoda i vojvotkinja primali podvorenja u hotelskom foajeu. Hotel Bosna, na Ilidži, u kojemu se sve ovo događalo, postoji i danas. I sve je skoro isto, ista je i mržnja, isti su razlozi za nju, ista je arhitektura, u međuvremenu samo malo oronula i izranjavljena ratovima, a još više poslijeratnim obnovama. Gotovo da bi se i danas moglo prepoznati mjesto na kojemu stoji, visoka, crnokosa i prava, žena u kasnim četrdesetim – vršnjakinja, skoro, onome koji ovo piše – i vodi razgovor sa sarajevskom gospodom. Nadvojvoda joj asistira, tako što se samo smješka, ili dometne jedva koju riječ, zadovoljan što se konačno nalazi na mjestu gdje se prema njegovoj ženi i prema njemu pokazuje u dlaku isto poštovanje, jer ovaj svijet, primitivan i prost, ne vidi razliku između njih dvoje, ne poznaje stoljetna dinastička pravila i pravilnike, i nikad nije čuo za morganatski brak. Žena je za njih uvijek žena, ako je čovjek njome ženjen, a njezina je čas onolika i onakva kolika je i čast njezina muža.

Valjalo bi znati što je Franjo Ferdinand mislio dok se tako smješkao, slušajući Sofiju kako se sarajevskim domaćinima hvali da je upravo telegrafom dobila vijest da je njihov najstariji sin, trinaestogodišnji Maksimilijan (koji je ime dobio po onome ludom prastricu, kojega ubiše u Meksiku) upravo ispolagao sve ispite u kadetskoj školi. A zatim je skakala na drugu temu, i govorila da je lijepo na Ilidži, svidjela joj se banja, s atmosferom carigradskim hamama, i općenito uređenost Ilidže, koja izgleda kao mali Prater, s livadama i zelenilom. Što li je Franjo Ferdinand mislio, dok je ona tako bez prestanka govorila, kao što, ponekad, počinju brbljati žene, kada se rasterete velikoga straha. A vojvotkinja se plašila puta u Sarajevo, i povjeravala je okolini svoje strahove, plašila se te nepoznate, orijentalne zemlje, koja se, eto, pokazala tako pitoma, bliska i nekako topla. Dva dana ranije, u četvrtak 25. lipnja, neplanirano se s mužem provozala Sarajevom, išla na Baščaršiju, kupovala u baščaršijskim dućančićima, isto onako kako će stotinjak godina kasnije u istim tim dućančićima, iste džezvice, ibričiće i fildžančiće, kupovati neki budući turisti, i kao ni oni, tako ni Sofija, nikakvo zlo nije osjetila u Sarajevu. Samo pristojnost, blagost i pitomu snishodljivost ljudi čiji životi tako mirno teku da je nezamislivo da bi ih bili u stanju za nešto žrtvovati. Za razliku od nezamislivo ubrzanoga bečkog ili pariškog života, sarajevski je život bio tako spor, da bi ovdje i metak ispaljen iz revolvera putovao stotinama godina prije nego što pogodi ili promaši cilj. Tako je to izgledalo navečer, 27. lipnja.

Tada joj je predstavljen doktor Josip Sunarić, rodom Travničanin, sarajevski advokat, i potpredsjednik Bosanskog sabora, koji je prethodnih tjedana slao upozorenja u Beč neka se ne dolazi u Sarajevo. Sofija ga je upamtila, i ovako mu, prema austrijskim izvorima, rekla: “Dragi moj doktore Sunariću, eto, ipak niste u pravu. Stvari ne ispadaju uvijek onako kako vi predviđate. Gdje god smo išli, svatko nas je, do posljednjeg Srbina, pozdravljao s toliko prijateljstva, uljudnosti i istinske srdačnosti da smo veoma zadovoljni svojom posjetom.” Sunarić joj je odgovorio: “Vaša Visosti, neka da Bog da mi te riječi ponovite kad opet budem imao čast da vas vidim, sutra navečer. Veliki će mi kamen pasti sa srca.” I tu je, zapravo, bio kraj priče. Plan sutrašnje promenadne automobilske vožnje gradom već je bio načinjen. Sve se već dogodilo, iako su se kraljevske glave još držale na ramenima, mrtvi su već bili mrtvi, samo se još nije znao mizanscen. Njega će odrediti slučaj, i samo će slučaj zauvijek vezati tu dvojicu muškaraca, Gavrila Principa i Franju Ferdinanda.

Gavrilo nije znao da će on ubiti nadvojvodu. Bio je spreman da to učini, spremniji od svih drugih s kojima je sudjelovao u zavjeri, ali nije bilo dogovoreno da on puca. Tek ako drugi zakažu, on dolazi na red. Kako je proveo noć od subote na nedjelju, što je radio, o čemu je mislio, s kim je razgovarao, to se neće do kraja saznati. U istrazi, on će govoriti hladno i nesentimentalno, skrivajući emocije i privatne detalje. Po tome se razlikovao od drugih zavjerenika. Bio je najzatvoreniji. Ali toj noći, kada vojvotkinja Sofija blago kori advokata Sunarića, dok se nadvojvoda samo smješka, početkom osamdesetih pjesnik Abdulah Sidran posvetio je jednu pjesmu u svojoj “Sarajevskoj zbirci”. Ta knjiga u temelju je Sarajeva, kao jedna od onih koje su ovaj grad napisale i učinile ga književno stvarnijim i egzistentnijim od mnogih drugih, u stvarnosti većih i važnijih gradova, a u njoj je, pored ostaloga, ostalo sjećanje na jedno posve drukčije, iz današnje perspektive jedva prepoznatljivo Sarajevo, čiji su se pjesnici uživljavali u perspektivu svojih atentatora, umjesto da im perspektivu određuju njihovi vjerski i nacionalni vođe.

Osim kao umjetnička interpretacija posljednje Gavrilove noći pred atentat, koja bi nam, da nije pjesnika, ostala zatajena, i ne bismo o njoj znali ništa, čime bi nedovršena ostala i ova usporedna priča o dvojici ljudi koji se nisu poznavali a zanavijek su svezani jedan uz drugoga iz sudbinskih i historijskih razloga, Sidranova pjesma važna je i zato što pokazuje kakav je bio odnos jučerašnjega Sarajeva prema Gavrilu Principu i njegovoj životnoj žrtvi.

Evo još jednom pjesme u čijoj je emociji, nekada, bio sav taj grad:

Gavrilo bunca, noć uoči Pucnja

Ova je noć nestvarna, tiha ko pakao
koji ne postoji. Svijet, kuće i stvari
potopljeni u ulje. Pravo doba za neodlučne:
treba sići na prstima niz trulo stubište,
treba dotaći rukom taj zid, to ulje,
treba reći: Idemo, dušo, po oružje! Jer,
tako je nestvarna i pretiha ova noć. Nema
nikoga da nam kaže: Sutra, čeka te užas!
Sutra, čeka te ljubav! Lubanja puni se
strašnom svjetlošću. Požurimo, dušo,
po oružje, dok nije prsla kost od toga sjaja!
Kuje se negdje u blizini istinit štit
i stvaran, vezu vezilje noćne topao plašt,
za tebe, za tebe sve, dušo nesigurna! Požurimo
samo, dok ne prsne kost, jer svanuće, i
ponovo: disaćemo vazduh pomiješan s gelerima!
Požurimo, dušo, po oružje, dok svanulo nije,
dok umro nije naš bog. Poslije, nećemo imati
s kim, niti kome, niti čime govoriti. Ležaćemo
mrtvi u tami, u ulju, u godinama što gluho i
teško i tupo na pleća stoljeća liježu, ko noć
ova nestvarna na moja pleća što liježe, noć
prepuna sjaja, i zova: Krenimo, dušo, po oružje!

Trebalo je, kaže pjesma, pripremiti se za Pucanj, i pucati kolektivno i bez ijedne misli o onom u koga se puca. Tridesetak godina kasnije, promjenom koja baš nema veze ni s Gavrilom ni s Franjom Ferdinandom i Sofijom, perspektiva se izokrenula, i više nema atentatora, nego samo njegove žrtve. A žrtva je, opet, kolektivna, žrtvom više nisu prestolonasljednik i njegova žena, nego su od istoga metka smrtno ranjeni, a ipak vrlo živi, svi koji danas o Principu govore s mržnjom, primjenjujući na njega moralne, kulturne i političke kriterije današnjega svijeta. Ne vodeći računa o tome što je imao na umu Gavrilo Princip kada je pucao, u što je vjerovao i kako je zamišljao idealni svijet, oni jednako odbijaju misliti kako je svoj idealni svijet zamišljao Franjo Ferdinand, u što je vjerovao, kako je zamišljao odnose među ljudima i narodima, i jesu li ti odnosi bili u skladu s moralnim, kulturnim i političkim kriterijima današnjega svijeta.

Literarno je zanimljivo tu dvojicu muškaraca, koji su bolovali od tuberkuloze, i odrastali su uz snažne i dominantne majke (ili uz majku i pomajku), prvi put dovesti u istu priču, u suodnos. Jer treba to znati: njihov međusobni odnos u stvarnosti trajao je najviše tri sekunde. Jedva da su jedan drugog i vidjeli. Nadvojvoda, možda, i nije vidio mladića s pištoljem. A Gavrilo o njemu, po vlastitome priznanju, nije ranije razmišljao, niti se raspitivao. Nadvojvoda je bio simbol vlasti, bio je tiranin. Da je o njemu razmišljao kao o čovjeku, Gavrilo Princip ne bi pucao. Predomislio bi se, poput Bogdana Žerajića, koji je 1910. u Mostaru bio na dohvat ruke od cara Franje Josipa, i umjesto da izvadi pištolj i puca, on je pred sobom ugledao starca. Kako pucati u starog čovjeka? Ili kao što bi upitao veliki sandžački pisac Ćamili Sijarić: Kako pucati u medvjeda, koji promatra zalazak sunca?