Negdje u samom srcu Europe, u jednoj maloj zemlji, tražila je jedna djevojčica već dugo godina novu domovinu. Radila marljivo i nosajući sunce u osmijehu još marljivije stjecala prijatelje. Daleko od roditelja, braće i sestara.

Jednog dana u studenom 2004. ju je, prvi put nakon puno, puno godina posjetio njen otac, inače penzioner, praveći kratku stanku na putu na kojem je posjetio svoje sunarodnjake i nekadašnje kolege, u njenoj novoj zemlji, u kojoj je i on godinama bio u inozemstvu na privremenom radu.

Sjedili su u vrijeme njene dvosatne podnevne pauze u jednom lokalu, on je pričao o ljudima koje je posjetio, spominjao neke, koje je ona davno zaboravila a ona je lijepo klimala glavom kao svaka fina kćerka. Vrijeme je bilo prekratko da bi ga ispratila na vlak.

Kad se uvečer srela sa prijateljicom u lokalu u kojem se sa svima, osim sa svojim ocem ljubila u dolasku i odlasku u oba obraza, hrabro je izvijestila o očevoj nenadanoj posjeti, napomenuvši kao usput da je nije upitao ni kako je, niti kako živi.

Dok je ona sjedila s prijateljicom, koja nije primijetila progutane suze, njegov vlak se već približavao odrednici. Na tamnom staklu on je najprije primijetio kako promiču rijetka svjetla predgrađa a onda ugledao svoje lice. Na mjestu gdje su trebale biti oči buljile su u njega dvije tamne mrlje. U dugim godinama sastanaka i rastanaka uvježban na nebol, pomislio je samo kako bi bilo dobro da mu kćer reče barem kako živi, zatim je ustao i uzeo svoj stari koferić kupljen još u usamljenim gastarbeiterskim danima i krenuo prema izlazu spreman i ovaj put ne doći doma.

Zečinjak u susjeda je lohotan, pa su zečevi pobjegli.

I vratili se prije mraka.

Kada se to nekoliko puta ponovilo, počeli su ih svakoga jutra puštati van. Znaju, vratit će se oni.

Eno ih, okolo skakuću, prelaze cestu, odlaze prema naselju vikendica, zalaze u naš vrt, grickaju listove maslačka, sjede na stubama i gledaju nas, crvenooki, kada se pred večer vraćamo s posla.

A onda i oni, polako, kreću kući.

Nesretni glupi zečevi, umjesto da glavom bez obzira bježe jer znaju da će ih gospodari jedne nedjelje zaklati, razapeti im kože na vratima zečinjaka, a njih u slast pojesti, oglodati do najsitnije kosti, oni svakoga dana u sumrak kreću svojim zečjim kućama.

Mi, zečevi.

_______________________________Braći Herbez

*

Mogao je vidjeti kako se sunce obara, za obližnji okrajak
i kako se kroz granje izdvaja svjetlost u bojama
______________________________oslikanu nevinost

jedno janje kako kmeči za majkom, dok ona u stopu prati ovna zvonara
jedno potkrepljenje neizvjesnosti
__________________________u kojem će mu se dati

u svemu opet zelenjenje stabljiki omorike, i hrasta
pad žira u šumsku stelju,
ali, ne i u tom padu čuti glavu
kako se spušta k jastuku

i zvono onog zvonara čuti, kako se probija između poluzaspalih maslačaka
ali ne i u tom zvonu prepoznati (avaj, avaj) majčine riječi, dok ga smiruju
(spavaj, spavaj)

mogao je sve to čuti i vidjeti
dok je gledao u odbljesak oštrice noža
i slušao kako mu krkolji krv iz vratne žile kucavice

koja upravo prestaje da kuca.

Našao sam se u velikom nepoznatom gradu.

Nikoga nisam poznavao, ali mene su znali oni šutljivi ljudi kojima sam bio okružen.

Padala je noć a ja sam bio umoran; oni su me zato poveli tamo gdje ću naći počinak. Bila je to ogromna spavaonica u kojoj su se redovi postelja pružali unedogled.

Nisam imao snage da se svučem, već sam na svoju postelju legao odjeven – na sebi sam imao lijepo novo odijelo i čistu bijelu košulju. Čak i kravatu.

Dugo sam ležao, budan, žaleći što će odijelo, košulja i kravata, kad se probudim, biti izgužvani.

Svjetlo se ugasilo. Oko mene je bio gust mrak. U tom mraku pojavilo se, pored mog kreveta, nešto još mračnije – kao gust oblak od najdublje crnine. Ali to nije bio oblak, to je bio Netko, Netko koga nisam poznavao.

Nadnio se nad mene. “Tko je to? Tko je to?” – vikao sam, grla stegnutog od jeze.

Nije bilo odgovora; Netko mi se sasvim približio, pritisnuo me je, pritiskao me je strahovitom snagom. Moj se užas pretvorio u tako jak vrisak da sam se probudio.

Ustao sam i izašao. Znao sam tko je taj Netko.

Na sebi sam imao košulju, odijelo i kravatu, neizgužvane.

Oko mene nije bilo ničega – na sve se strane pružalo samo beskrajno crno nebo.

Berna, Bus stop, pomeriggio

Seduto ad aspettare il dodici
su una panchina della città di Berna
mi sembra di essere felice anche se
anche se neanche uno ha il cuore in pace
anche se la donna ha gli occhi storti
anche se l’uomo ha un tubo per respirare
anche se la bella in bici scappa via
anche se un altro fiore sta appassendo
anche se un velo di malinconia
ricopre le figure della strada
anche se il santo armigero della fontana
mi taglierà la testa con la sua spada

Bern, stajalište autobusa, popodne

Dok sjedim i čekam dvanaesticu
na klupi u gradu Bernu
čini mi se da sam sretan premda
premda nitko nema mira u srcu
premda ona žena ima nakazne oči
premda onaj čovjek ima cijev za disanje
premda ona ljepotica bježi na biciklu
premda još jedan cvijet vene
premda koprena potištenosti
prekriva likove na cesti
premda će mi onaj naoružani svetac na zdencu
svojim mačem odrubiti glavu.

*

Inter Regio, 17 marzo

Ha l’aria della contadina
la donna che mi siede di lato
con una sciarpa macedone:
che cosa ha lasciato, una casa in rovina,
un pollaio devastato?
I due nipotini dalle orecchie a sventola
s’arrampicano sui sedili,

silenziosi scoiattoli senza nocciole,
pettinati come me negli anni Cinquanta
guardano la bionda che cinguetta
al cellulare ” super ” ” genau ” ” gern ”
poi s’addormentano sul bracciolo
mentre la pioggia arriva nella sera
con passo leggero da clandestina
ci guarda dal finestrino fino a Luzern.

U međunarodnom vlaku, 17. ožujka

Nalik je seljanki žena
koja sjedi do mene sa strane
s makedonskom maramom:
što je ostavila, ruševnu kuću
opustošen kokošinjac?
Njezina dva unučića klempavih ušiju
pentraju se po sjedalima,

šutljive vjeverice bez lješnjaka,
začešljani poput mene pedesetih godina,
gledaju plavušu koja cvrkuće
na mobitel “super” “genau” “gern”
a onda usnu na naslonu
dok se u večer kiša prikrada
potajice laganim korakom
gledajući nas s prozora sve do Luzerna.

*

Il buio e il petalo

Se è vero che chi muore non muore del tutto
ma soggiorna nei posti dove ha vissuto
e va in giro a parlare con gli alberi
tu non sei morta perché ti vedo ogni tanto
come una parola scritta nell’aria
sotto il ciliegio che non hai visto fiorire.
Ora hai tutto il tempo e ti sorprendo
davanti a questi fiori bianchi a domandare
qual è la verità, perché si vive; e qui seduta
ricordi il libro che ti avevo portato,
la carta geografica dei viaggi non fatti.
Ora vai dove vuoi, ora che hai cambiato
il nome e il dove e il quando.
Se è vero che chi vive non vive del tutto
ci ritroviamo a metà strada, nell’antiscalo
tra la morte e la vita, il buio e il petalo.

Tmina i latica

Ako je istina da onaj tko umire ne umire posve
već boravi na mjestima u kojima je živio
pa hoda naokolo da razgovara sa stablima
ti nisi mrtva jer povremeno te viđam
kao riječ zapisanu u zraku
pod trešnjom koju nisi vidjela u cvatu.
Sad imaš svo vrijeme i ja te iznenađujem
pred tim bijelim cvjetovima pitajući
što je istina, zašto se živi a sjedeći tu
spominješ se knjige koju sam ti donio
zemljopisnu kartu putovanja na koja nismo išli.
Sad pođi kamo želiš, sad kad si promijenila
ime mjesto i vrijeme.
Ako je istina da onaj tko živi ne živi posve
naći ćemo se na pola puta, na odmorištu
između smrti i života, između tmine i latice.

*

Verso Arth-Goldau, 16 maggio

Non vedrò più la donna dalle nove dita
che mangia fragole da un contenitore di plastica
non saprò mai la storia del suo dito mignolo
non vedrò più gli occhi della bambina
che avrebbe tante cose da raccontarmi
ma deve scendere, mi saluta dal finestrino
non vedrò più la donna che fa a maglia
con un gomitolo verde pisello, non alza lo sguardo
ha la mascella quadra di mia madre
non vedrò più le figure incontrate per caso
attraversano la vita come acquate
di primavera portate dal vento

Na putu u Arth-Goldau, 16. svibnja

Više neću vidjeti ženu s devet prstiju
koja jede jagode iz plastične posude
nikada neću doznati priču o njezinu malom prstu
više neću vidjeti oči djevojčice
koja bi mi puno toga htjela ispričati
ali mora sići, pozdravlja me s prozora
neću vidjeti ženu koja plete majicu
s grašak zelenim laktom, ne podiže pogleda
četvrtaste čeljusti kao i moja majka
više neću vidjeti likove što sam ih slučajno sreo
prolaze životom poput pljuska
s proljeća nošen vjetrom

*

Preveo i priredio Tvrtko Klarić

U svijetu moje babe muškarci su bili trudni (od posla), a žene noseće (od ljubavi).

Prvu neželjenu trudnoću imao sam valjda već u sedmoj godini, kada su me poslali da bacim škovace, a meni se nije dalo.

***

Ajme šta je meni bilo žao Bračana! Osobito u zimskim večerima, dok bi vani derao vjetar, a kiša tukla kao da neko maštilima bombizaje ponistre. Gledao bih daleka, žmirkava svjetla Supetra, Miraca, Sutivana i mislio kako li je jadnim ljudima tamo daleko, na kraju svita. Što ako je nekoga zabolio zub, ako je pao sa šufita, ako mu je žena dobila trudove…? Što ako mu se nije dogodilo ništa strašno, nego ga je samo zazeblo oko srca, pa je zaželio biti nekamo drugdje?

Više ih ne sažalijevam. Ne zato što se otok približio kopnu, nego zato što sâm sebi, kako godine prolaze, sve više sličim na Bračana, čovika s kraja svita.

***

Četvrta sam generacija ateista u obitelji. Bog je kod nas bio chef: njegovom smo milošću za Badnjak jeli fritule i bakalar, a onda bi na nj uspješno zaboravili sve do sljedećega prosinca.

A opet, ne može se živjeti bez vjere. Zato je valjalo otkriti evanđeliste koji neće skandalizirati moje ukućane. I pronašao sam ih: Princa Valijanta, Ripa Kirbyja, Bernarda Princea, poručnika Blueberryja, Riđobradog gusara, Luca Orienta…

***

Da se ne lažemo, galeb je štakor s krilima. Nema toga smrada, nečisti i gube gdje neće začeprkati kljunom. Unatoč svemu, o njemu sa zanosom pjevamo. Lijepima sve opraštamo.

Ante Sorić (1929 – 2014)

*

Umrije i Ante Sorić. A još prošle godine, malo pred Picassovu čarter-izložbu, koja je koštala ko svetog Petra kajgana, dok se iz Ministarstva kulture bulaznilo o sponzorima, publici iz vascele regije, dok je ministrica lično lagala kako će se sve to pokriti i isplatiti, netko se sjetio da u televizijsku emisiju pozove staroga Antu Sorića, da on na osnovi svoga prebogatog iskustva kaže što bi trebalo učiniti. Nekoliko tjedana pred otvorenje, kad se više nije moglo učiniti ništa, obradovan što ga je pozvalo i za nešto upitalo, starac je govorio i govorio, iznosio prijedloge, davao ideje… I više je u njemu bilo duha i duše, više žive i vitalne energije, intelektualne snage i stvaralačke moći, nego u svima njima. Dobri, dragi Ante Sorić.

Rodio se u osvit prve Jugoslavije – one godine kada je država o Šestojanuarskoj diktaturi dobila ime – i uzrastao u nekom čudesnom spoju katoličke, dalmatinske, komunističke sudbine. Bio je deveto od trinaestero djece, od Sorića iz Preka, na otoku Ugljanu, odakle su u onoj staroj pjesmi Vice Vukova utopilo šesnaest lavandera, noseći 2. studenog 1891. opranu robu zadarskoj gospodi. Huda, huda sirotinja, jedino u socijalizmu bje moguće da jedno od njih trinaestoro postane ono što je postao Ante.

Kao mladi pravnik radio je u predsjedništvu Saveza socijalističkog radnog naroda, kao tajnik zadužen za vjerska pitanja. Poslije je bio i zastupnik u Saboru, a  zatim i socijalistički direktor, pripadnik one povremeno ozloglašene tehnomenadžerske sekte, koja je stvarala društveno bogatstvo što ga ni danas, četvrt stoljeća nakon raspada Jugoslavije, nismo još do kraja spiskali. Tako je, direktorujući, i pao u političku nemilost, pa su ga iz gospodarstva potjerali u kulturu, i tako zagrebačkoj i hrvatskoj kulturi učinili jednu od najvećih, posve slučajnih, usluga u našemu dobu.

Ante Sorić ne samo da je stvorio instituciju Muzejsko galerijskog centra, današnjih Klovićevih dvora, nego je s prvom svojom velikom izložbom iz 1983., nazvanom “Riznica Zagrebačke katedrale” inicirao povijesni zaokret, koji bi, da se dalje sve drukčije odvilo, mogao danas biti i od političke važnosti za suvremenu hrvatsku povijest. Kardinal Franjo Kuharić mu je povjerovao, otvorio mu svoje sefove, i učinio nešto što je u prethodnih trideset i osam godina bilo višestruko nezamislivo. Jer nemojmo se femkati ni prenemagati: komunisti su željeli izložbu, i Ante Sorić bio je komunist, čovjek sistema, onog istog prema kojem je Crkva do tada bila hermetički zatvorena. S razlogom i bez razloga.

Godinu i pol kasnije, organizirao je izložbu “Drevna kineska kultura”, koju je pogledalo danas nezamislivih pola milijuna posjetitelja. Pa je li ministrica Zlatar i u jednom trenutku lanjskoga pikasovskog bauljanja pomislila da tih pola milijuna ljudi nije došlo samo od sebe? Ili se tim današnjim indolentnim damama i gospodi na čas učinilo da baš svatko može ono što je mogao Ante Sorić? Istina, vrijeme je bilo drugo. Neslobodno, nedemokratsko. Da je s Kinezima učinio ono što je učinjeno s Picassom, da je tako zijevnula rupa u proračunu, drugovi se ne bi premišljali, nego bi Antu Sorića lijepo uhitili i osudili zbog pronevjere, lažnih mjenica, koječega.

Kako se dalmatinskom mađioničaru, bjelosvjetskoj barabi i mudracu Anti Topiću Mimari bližio kraj, tako si je poželio u stolnome gradu Zagrebu postaviti vječni nadgrobnik. Puno je tu natezanja bilo, stari je ucjenjivao, poigravao se s braćom Hrvatima, rugao se njihovom neznanju i magarećoj strpljivosti druga Stipe Šuvara, koji je nakon projekta Sveučilišne knjižnice, koju je gradio uz nos Beogradu, u vrijeme kada su bile odlukom državnog vrha zabranjene sve “neproizvodne investicije” u SFRJ, pristao uza sve Mimarine ucjene, samo da zbirka stigne u Zagreb i zauvijek ostane tu.

Ante Sorić u tom se poslu našao pri ruci obojici: i Mimari, i Šuvaru. Zahvaljujući njemu, njegovom strpljivom radu, talentu za organizaciju i marketing, ostvaren je projekt koji se više nego jednom trebao skršiti i pretvoriti u jednu od najvećih kulturnih bruka i promašaja u povijesti hrvatske kultura. Danas, kada je Mimarina zbirka u Zagrebu, lako je govoriti o krivim atribucijama i precijenjenim djelima. Da je Mimara kojim slučajem povukao donaciju, govorilo bi se samo o kolosalnom promašaju, a vrijednost bi zbirke narasla do luvrovskih razmjera.

Štošta je Ante Sorić još učinio, stvorio, sagradio, napravio za hrvatsku kulturu i Zagreb. Netko će, možda, nabrojiti sve njegove izložbe, ili će, što bi bilo još i zanimljivije, načiniti završni račun njegova stvaralačkog života, usporediti ulaz i izlaz, i napisati tačno, jer se i to može, koliko je novaca poreznih obveznika Ante Sorić dobio od drugova i gospode na raspolaganje, a koliko je novaca vratio u društvenu ili državnu kasu. Tada bi i budala mogla shvatiti tko je bio i kako je taj čovjek radio.

Nama je, u času kada odlazi jedan veliki čovjek, ipak i uvijek važnije ono drugo. Važnija nam je njegova priča, njegov roman od života, koji je, kao i u svakom drugom slučaju, neponovljiv. Samo što je u neponovljivost Ante Sorića upisana i cijela jedna epoha, kojoj on nije bio puki promatrač. Poput sovjetskih udarnika i Alije Sirotanovića, samo na neki drugi način, on je stvarao svoje vrijeme. Dalmatinac, katolik, komunist. Svejedno kojim redoslijedom, i svejedno što se sve učitava u smisao i sadržaj tih pojmova, ali Ante Sorić spojio ih je kao malo tko, čuvajući na nenametljiv način svoje dostojanstvo.

Kao zadarski sjemeništarac, biskupima Kuhariću i Kokši govorio je: pa mi imamo isto obrazovanje! A poslije je, pod okriljem noći, svojim rukama iznosio katedralno blago. U Mimari je gledao vlaja, a Mimara u njemu bodula. Znao mu je popuštati tačno onoliko koliko se mora. Nadigrao je velikog igrača. Dok je trajala njegova Kineska izložba, Muzejsko galerijski centar bio je samo jedan dan zatvoren: na Novu godinu.

Dana 31. listopada 1944, pred Svisvete, partizani su oslobađali Zadar, i on je bio u prvoj skupini boraca. Zabasali su u minsko polje, a jedan partizan Zadranin rekao je pred njim: “Nemojte da ja idem prvi, tu sam pred kućom. Dajte maloga, njih je trinaestero djece u obitelji, ima ih puno.”

I pošao je Ante Sorić, čineći uvijek dobro za druge i za zajednicu. Neka mu bude upamćeno makar i na još jedan dan, na ovom bezvrijednom komadiću papira. Neka se novine razlete na buri i jugu širom Prijeka, i neka na staroj papirušini piše: čovjek je bio Ante Sorić.ƒ