Promijenila sam tri autobusa
prije nego sam stala pred udovicu
Muhameda Ikbala, najvećeg kašmirskog pjesnika
i rekla joj kako sam i ja iz plemićke porodice
Poturam crno-bijelu fotografiju svog efendi pradjeda
u svečanim čohanim šarvalama
sjedi na kuhinjskoj stolici u snijegu
ruku ravnomjerno položenih na koljena izgleda
da se smije
glavu gore za svoje potomke
Udovica odmahne rukom i
nastavi da stere veš po olabavjenom štriku

Znam
Svijet se ne lovi u mrežu zatvorenim očima
niti se pjesmom pomlađuje
niti u dokoljenicama, pogotovo ne u ovim
mojim, naboranim i poderanim dokoljenicama,
mami neobuzdana srca
ljubav
zvuke jutarnje molitve

Studirajući početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća na Mašinskom fakultetu u Mostaru, Zoran Marić, rođen 1946. godine, iz Kreševa, upoznao je tada popularnog Veležovog golmana Envera Marića (1948) te se s njim družio izvjesno vrijeme. Enver se istovremeno u gradu na Neretvi povremeno viđao i s novinarom i književnikom Milenkom Mišom Marićem, rođenim 1941. u Bosanskom Petrovcu. Ova prijateljski bliska tri Marića ne samo da nisu u krvnom srodstvu već su i različitih nacionalnosti. Početkom druge decenije 21. stoljeća nijedan od njih ne živi u Mostaru: Zoran je u Kreševu, Enver, nakon završene igračke karijere u Veležu i njemačkom Schalkeu, kao i 32 nastupa za reprezentaciju Jugoslavije te trenerske karijere u Fortuni i Herthi živi u Njemačkoj, a Mišu je ratni vihor odveo u Englesku.

Četvrti Marić imena Danilo među poznatijim je u krugu ovog roda jer je u višegodišnjem mukotrpnom istraživanju korijena ogromne grupe ljudi prezimena Marić, objavljeno i u knjizi “Marići iz Hercegovine”, došao do podataka da je ovo prezime jedno od najraširenijih kod južnih Slavena, a mnogi ga nose u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. I ostali podaci su fascinantni; oko 180.000 ljudi prezimena Marić, u sve tri nacije, živjelo je u krajem 20. stoljeća u Titovoj Jugoslaviji.

No, od svih meni znanih Marića najdraži mi je Franjin sin Hrvoje iz Kaknja s kojim sam se sedamdesetih godina proteklog stoljeća družio, postajući s njim više od druga, tačnije iskreni dugogodišnji prijatelj. I on je kreševskih korijena jer se njegov djed Jozo, zajedno sa sinom Franjom (a Hrvojevim ocem), u potrazi za poslom, 1916. godine iz Kreševa doseljava u Kakanj i zapošljava, gdje drugo nego u Rudniku mrkog uglja. Po stasu sličan ocu Franji, visok i energičan u pokretima, Hrvoje je bio ljubimac lijepih Kakanjki, pa sam na taj njegov račun i ja dobro prolazio, posebno kad je već sa punoljetnošću položio vozački ispit za automobil, okupljajući nas, svoje drugare, svake subote na turneji u krstarenju srednjom Bosnom. Već tada sam u njemu prepoznao kreševski vedri duh i inventivnost, koja će (kod njega) ipak brzo splasnuti uplovljavanje u porodične vode.

Dok sam se krajem januara 2012. godine automobilom vozio uskom i krivudavom cestom koja vodi kroz stiješnjenu sutjesku rijeke Kreševke, iz pravca Kiseljaka prema Kreševu, na zakazani susret s braćom Josipom i Zoranom Marićem, prisjećam se još nekih poznatih ljudi ovog prezimena iz srednje Bosne.

Josip, šumarski tehničar u mirovini, rođen 1941. godine u Kreševu, već nekoliko godina istražuje svoje korijene, i njegov brat Zoran, diplomirani inženjer strojarstva potiču iz stare kreševske obitelji Marića, čiji se predak – po imenu Mijo s tri brata i bratićem – oko 1750. godine iz okoline Stoca doselio u kreševsko selo Kamnik. Tri brata su u drugoj polovini 18. stoljeća stanovala u zajedničkoj kući u Kamniku, živeći od teškoga kovačkog zanata i dokazujući se kao vrsni majstori. Razmišljajući o probitku, odlučili su svoje proizvode, kovački alat, sjekire, lopate, motike i potkovice za konje, prodati u Srbiju, te im je tadašnja turska vlast u Bosni izdala potvrdu za njihov izvoz, što je ostalo zabilježeno u arhivu u Pljevljima. Kako je izvoz vlastitih proizvoda i u to doba bio unosan, braća su zaradila kapital koji im je poslužio da svaki za sebe sagradi kuću u naselju Vranci u Kreševu, a najmlađi je ostao živjeti u staroj kući. Svaki od njih je tako započeo samostalan životni put, napuštajući teški posao kovača, zaposlivši se kao kmet u Franjevačkom samostanu u Kreševu. S dolaskom Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu 1878. godine, te koju godinu kasnije, sa stupanjem na snagu zakona o agrarnoj reformi braća su naslijedila imanja na kojima su do tada bili kmetovi. Jedan od braće seli u susjedno selo Alagiće, gdje osniva svoju familiju. U novonastalim životnim uvjetima braća se vraćaju ranijem zanimanju – kovačkom poslu, a kasnijim otvaranjem malih obrtničkih firmi oni prelaze u njih.

Objašnjavajući svoje porijeklo, Josip veli da je najstariji njegov predak, do koga je došao istražujući svoje korijene, pradjed Mato dvojnog prezimena Marić Gašić. Njegov sin, a Josipov djed imena Ivo (1868–1914), po zanimanju trgovac, zadržao je samo jedno prezime – Marić koje su nosila i ostala Matina djeca.

Kroz povijest se većina Marića školovala, zahvaljujući prije svega otvaranju pučke škole pri Franjevačkom samostanu u Kreševu 1847. godine. Neki Marići su kasnije nastavili školovanje, poput Ive koji je u doba austrougarske vladavine postao sudski glasnik radeći u Foči. U tome mjestu su se rodila njegova djeca. Pred Prvi svjetski rat Ivo se s obitelji vraća u Kreševo, ali se veoma brzo nakon toga seljenja u zavičaj prehladio i umro od upale pluća.

U protekla dva stoljeća kreševski Marići su se bavili raznim profesijama; bili su zanatlije, zemljoradnici, trgovci, geodeti, inženjeri, a muzika im je uvijek velika ljubav. Potkrepljujući to primjerima, Zoran spominje da je njegov otac Tadija 1930. godine u Kreševo donio prvu gitaru, da je on svirao neko vrijeme u kreševskom bendu “Plavi”, te da je njegova kći Anamarija, uporedo s gimnazijskim obrazovanjem, pohađala i Srednju muzičku školu u Sarajevu, smjer solo pjevanja.

Od muških potomaka Mate Marića Gašića danas u Kreševu žive jedino ova dva moja sagovornika.

Seljenje Marića započelo je zapravo još u drugoj generaciji. Nošen životnom sudbinom, iz Kreševa je prvo otišao Mato, koji se nastanio u Zagrebu, zatim Dane i Franjo u Kiseljak, Mirko u Zenicu, a 1903. godine u Kakanj se s obitelji odselio Jozo Marić (1863–1936) zaposlivši se u rudničkoj lampariji. U tome gradu ostao je živjeti do kraja života.

Sudbinu kreševskih Marića, koji su se zbog životnih okolnosti često selili, opisao je već spomenuti Danilo, autor knjige “Marići iz Hercegovine”, istražujući gdje sve ima ovoga roda. Tako on piše da su se lički Marići doselili iz Vinjana 1639. godine. Danas se posjećuju i u stalnim su vezama. Njihovi sastanci poprimaju zvaničnu formu, svaki put u drugom selu, a sastanci prerastaju u “Marićijadu”.

“U Hercegovini je prije 20 godina u oko 80 naselja živjelo oko 700 domaćinstava, oko 2.500 žitelja s prezimenom Marić. Dok je kod svih pisanje isto – Marić, izgovor je različit, ima ih četiri oblika. On je toliko različit da ga ljudi i ne poistovjećuju, a poistovjećivanje je počelo tek s dolaskom Austro-Ugarske, kada se masovnije počela probijati pisana riječ i u hercegovačko selo. Bilo je slučajeva, kada se prezime počelo pisati, da se Marić pisalo i Mariić i Marijić i Marć…”, navodi autor, te dodaje da su s juga Hercegovine prvi Marići oko Trebinja, ima ih u desetak naselja, svi su Srbi i potiču iz dva bratstva, sa slavama Miholjdan i Šćepandan. “Idući dalje s juga nailazimo na stolačke Mariće, Hrvate, ima ih u desetak sela i jedno su bratstvo. Tu ima i selo Predolje sa Srbima, Šćepan Krst s drugim Hrvatima i muslimana na Aladinićima. Treća grupacija Marića vezana je za podveleška i bjelopoljska sela istočno od Mostara, muslimani su i njih ima u desetak sela”, piše Danilo u knjizi “Marići iz Hercegovine” te nastavlja:

“Četvrta grupacija vezana je za Gorance i Mostarsko blato i Hrvati su… Najviše je Marića u posuško-grudskoj regiji i Hrvati su… Koliko je vjerovatno da su svi hercegovački Marići jedno bratstvo? Vrlo malo ili ni toliko. Za Srbe, naprimjer, pouzdano znamo da su nastali od tri-četiri bratstva, koja imaju četiri porodične krsne slave, Đurđevdan, Nikoljdan, Jovandan i Šćepandan, koje se vijekovima nisu mijenjale, osim izuzetaka, i to u pograničnim krajevima. Kod Hrvata i muslimana nemamo ovako čvrstih oslonaca, ali dosta drugih upućuje na isti zaključak”, tvrdi Danilo Marić.

O svakoj grani Marića, bez obzira koje vjere bili, mogao bi se napisati bar po jedan roman. Ja nisam napisao roman ali jesam kraću storiju o kreševskim Marićima koju sam – sa još šezedesetak sličnih priča o drugim hrvatskim, bošnjačkim, srpskim i jevrejskim rodovima posložio u knjigu „Naši korijeni: od rodonačelnika do savremenika“ i poslao marljivom i neumornom književniku Miljenku Jergoviću, zamolivši ga da mi taj rukopis recenzira. Rado je prihvatio moju ponudu te u startu kazao da sam se „poduhvatio uzaludnog posla, jer tom poslu nema i ne može biti kraja…“ te konstatovao da je „prezimena toliko da se nikada sva neće moći ni pobrojati, a nema ni onoga tko bi smio reći koja su od njih markantna, a koja nisu. Pored prezimena koji danas u ovoj zemlji imaju žive nositelje, postoje i ona koja žive još samo na grobljima, u novinskim dokumentacijama, bibliotekama, crkvenim knjigama i arhivima, a koja su nekada nosili ugledni i važni ljudi. Ta su prezimena, zapravo, markatnija od većine prezimena koja i danas traju…“

I upravo u recenziji Miljenko Jergović kao da je mislio na Mariće kad je zaključio da smo u „Našim korijenima“ svi kao od dva brata djeca.

Neki bi rekli, ne samo u knjigama nego i u životu.

1.

S prozora ove sobe svakodnevno posmatram napušteno dvorište preko puta, tamo sam prvi put vidio Muradifa; bio je laktovima oslonjen na krov auta, brzo smo se sprijateljili, sada kanim pripovijedati ponešto o tome. Bješe ljeto na izmaku, svaki sunčan dan obilje radosti, imao sam devet godina dok je on pod svoj život sabrano i bez hitnje svodio bilancu. U mahalu je ulazio upravljajući crnim taunusom i, obazriv kakav je bio, ne bi doticao zvekir na Franjinim vratima nego bi uredno čekao da se majstor rasani i ispije svoj fildžan kafe. Stoga se uvijek zgražavam kad neko s prezirom govori o Ciganima, tad uvijek podignem glas i zagrajam: „Ja sam poznavao tu gospodu. Zato, molim za obazrivost.“

To da je posjedovao prefinjene manire svjedoči i ova stara bilježnica u kojoj stoji opisan onaj gipki pokret tijela kojim se ponizno naklonio pred majstorovom ljubom a onda iza leđa dohvatio buket cvijeća i tisnuo ga u njene ruke; bješe to predivnan struk ruža umotan blještavim ukrasnim vrpcama. Sva usplahirena, skoro nijema od čuda, Fanika je buket privila na prsa i odskakutala natrag u kuću, cio dan nadvirivala se kroz prozor, dozivala majstora na ručak ili bi preko ograde razbacivala posteljinu. Katkad bi izjurila napolje; njeno pohotljivo tijelo za sobom je odvlačilo dašak jeftinog parfema.

Volio sam tog čovjeka. Dopuštao mi je da upravljam volanom njegovog forda, on bi drijemao na stražnjem sjedištu i ne bi paničio kad bih se ja „zanio“ pa malo jače stisnuo papučicu gasa. Jednom mi je poklonio milicijsku šapku; plavu šapku s crvenom petokrakom, moja mati odmah ju je skrila u tamu našeg ormara: „Ko zna otkud mu? Možda se koliko sinoć zamjerio miliciji. Nije njima vjerovati. Cigani su to.“ Pa ipak, s radošću sam čekao svitanje i ushićeno trčao pred Franjinu mehaničarsku radionicu kako bih tamo dočekao Muradifa.

Sada, dok ovim perom džarkam pepeo djetinjstva, ne mogu a da ne spomenem detalj koji se oteo zaboravu pa sad uskrsnut, vapi da ga udjenem u ovu pripovijest. Tog jutra skakutao sam niz stepenište, roj pčela što je „radio“ u odrini ustremio se prema meni; neke se posijale žaoke po mojim obrazima, pao sam i posjekao bradu, krv je lipnula u mlazu i za sobom ostavila ožiljak; trajan biljeg koji vučem sve do danas. Muradif je iz sofe čupnuo busen faslidžana i utrljao mi ga u lice: „Ovo će spriječiti oteklinu“, rekao je. I doista, kad sam se pogledao u retrovizoru njegovog forda, otekline nije bilo, tek crvena pruga razlivena dužinom lica.

2.

Porijeklo je vukao iz B. Tamo je imao život i porodicu, ženu i sina jedinca. Njegovi prijatelji i znanci, svi odreda imućni ljudi, veći dio godine poslovali su po Italiji, slušao sam kako stariji šire glasine o njihovim sumnjivim rabotama; ciganska posla, tako su govorili. Za ljetnih mjeseci stizali su nazad i tu, na periferiji grada podizali čitava naselja, mahom velelepne kuće s dugačkim dvorištima. U tom naselju ušao je u sukob sa susjedom. Bilo je tu vike i naguravanja. Pa iako sitna džarka i nebitna zađevica, dugo se trudio izgladiti nesporazum. Odustao je onda kad mu se taj susjed unio u lice i ispred nosa mahnuo nožem: „Kad tad, isparaću te ko mješinu“, glasnuo se, Muradif Efraim okupio je porodicu ali ne da bi pozivao na krv, to nikako, nego da u prtljažnik skupi trideset godina tamošnjeg života i izgubi se daleko u maglama juga. Kad je dospio u ovu varoš već je imao pedeset godina.

3.

I sad, dok se vozimo zavojitom cestom, komadićem rupca brišem krvave otiske ispod brade, a iza nas nestaju zidine Kosačine tvrđave, razmišljam o čudnom Muradifom putu, o tome koliko je čovjek razorno i divlje stvorenje.

Pamtim taj dan; u mojoj bilježnici on je podcrtan kao nedjelja, juli 87. Ušli smo u birtiju. Nadušak je ispio dvije ljute, jednu je naručio i za mene; ta rakija kojom sam umivao lice pobrisala je i posljednju malju crvenila. Potom smo krenuli dalje i za kratko se obreli pred trošnim kućerkom. „Ovo je moj dom, pa bujrum“, rekao je Muradif i prihvatio me za ruku. Dočekala nas je Dragica; bješe lijepa i dotjerana, sigurno dvadesetak godina mlađa od supruga. Pripremila je doručak; u slast sam gutao kajganu s obiljem debelih kolutova salame. Tad sam prvi put vidio Džanga, njihovog sina. Mogao je biti koju godinu stariji od mene. Nije nam se pridružio za doručkom. “Bojim se za njega“, rekao je Muradif, “nema u njemu ciganskog damara ni čvrstine, brinem se da će stradati u životu“.

Supružnici su međusobno razgovarali na romskom; tim jezikom uvijek su govorili kad bi se među njih upleo tuđin a oni imali nešto važno za reći. Tonom kojim su čavrljali naslućivao sam prepirku, pa sam se zabavljao gledajući uokolo; neka je žena u kotao proključale vode ubacivala rublje. Potom se odmaknula korak dva i čučnula pripalivši cigaretu. Dragica je često prekidala razgovor da bi mašicama potakla vatru u ognjištu. Ćutio sam uznemirenost u tim pokretima, bio sam svjestan munja koje biju iz tih crnih očiju. Muradif je u jednom trenutku naglo poskočio sa stolice, skoro je posrnuo, uzeo je mašice iz ženinih ruku: „Ovo je dijete moj prijatelj. On će se sjetiti mene kad vrijeme prođe, kad postanem praška, moraš to shvatiti“, rekao je.

Zatim je naglo ućutao, cijelu vječnost zurio je u svog jedinca a onda me prigrabio za ruku. Otišli smo bez pozdrava. Bilo mi je žao što nisam sjeo na sećiju pored dječaka i poigrao se s njim; bio je zapanjujuće lijep. Kroz otvoren prozor mogao sam čuti kako Dragica viče za nama; jedno je psetance sunulo pod točkove a Murdif je čvrsto stisnuo volan i točkovima prešao preko grbe na puteljku.

Izašli smo iz grada. Sad smo se vozili uzbrdicom u pravcu istoka prema gradiću N. Tu smo pronašli miran restoran, u dolini ispod nas mogla se nazrijeti jara što je značilo još jedan topao dan. Nisam bio zabrinut zbog toga što moja majka ne zna gdje sam; zaboga, traži li me uokolo? Stoji li sad na rubu terase, doziva li s prijekorom u glasu moje ime? Potisnuo sam te misli i otkopčao dva, tri puceta na košulji; ugodan lahor obrušio se na moja mršava ramena.

U bašti se već natiskalo podosta svijeta; „to su samo znojavi špediteri i vikend pijanci, ali ti si već odrastao dječak, znat ćeš se iznijeti s njima“, poticao me Muradif dok je pogledom tražio slobadan kutak. Uslužio nas je debeljuškast muškarac, čovjek srednjih godina, sudeći po njegovom odlučnom glasu kojim se obraćao konobarima, bio je to gazda lokala. Srdačano se rukovao s Muradifom, mene je odmjerio lukavim pogledom i približio lice mom uhu da bi mi jedva čujno došapnuo: „Šta ti radiš ovdje s Ciganinom, pička ti materina?“ Pljucnuo sam u šljunak pod nogama dajući na taj način primitivcu znak da se udalji.

4.

Naručili smo obilne porcije, prvo smo kušali uštipke i med, a konobari su pristizali prinoseći bakrene činijice sa sirom i svakovrsnim đakonijama kojima nisam znao ime. Muradif je grlio krčag s izduženim vratom iz kojeg je u čašu točio vino. Ja sam pio sok. Prilazili su nam nepoznati ljudi i nakon srdačnog pozdrava kratko se zadržavali u razgovoru s mojim prijateljem; bilo je tu i poljubaca, pa čak i poduljih ostanaka u zagrljaju a jedna je žena odmah s vrata pohitala prema našem stolu i sjela mu u krilo. Mrsila je svojim dugačkim prstima Muradifov brk, zadjenula je taj dlakavi struk za uho mog drugara i koketno se udaljila.

Pred suton je s vrha zaravni počela nadirati studen pa smo se povukli unutra. Dobili smo sto u vrhu sale. Uokolo su se vrzmali momci u tanušnim odijelima. Vukli su debele kablove, sad su pažljivo smakli plahte sa instrumenata a ona se žena pojavila iza debelog paravana, bješe napadno našminkana i u kratkoj suknjici. U ruci je nosila mikrofon, gibala je bokovima u pravilnim ritmičnim taktovima primičući se našem stolu i refren pjesme Noćas mi srce pati završila u Muradifovom krilu. On je iz džepa izvukao podebeo svežanj novčanica, nikad nisam vidio toliko novca na jednom mjestu, pa čak ni do danas, iako je od tog događaja prošlo skoro već trideset godina. Taj detalj zauvijek ću pamtiti, onaj način na koji je Muradif čitav svežanj novčanica zadjenuo među njene grudi, a potom je pomilovao po ruci kao kakvo izgubljeno čedo. Pa i bila je izgubljeno čedo, taj djevojčurak osuđen da se provlači među oznojenim pijanim tjelesinama. Ritalo se bilo u mojim grudima dok sam pratio kako je pogledom isparaća među svirače, „dao sam ti dovoljno novca da ne moraš više hodati između stolova, primitivan je ovaj svijet, ljudska je narav izopačena. Kod kuće svi imaju žene i djecu, ali bi svi odreda krišom jebali“, tako joj je rekao, a ona se udaljila poput savjesne školarke i više se nije odvajala od orkestra.

5.

Ne znam šta je bilo kasnije, noć je već spustila svoj oklop i potpuno pritisnula zaravan. Ubrzo smo krenuli nazad a ja sam počeo osjećati napade panike i straha. Počeo sam razmišljati o svojoj majci, šta li će se desiti kad dođem kući? Iako se trudim prisjetiti još nekog detalja koji bi ušao u ovu pripovijest – ne uspijevam, premda osjećam žal, pogotovu kad se prisjetim prijekora u njenim očima onda kad se auto zaustavilo ispred kuće. Već je odbilo deset prije ponoći, mati je bosonoga strčala niz stepenice, bila je blijeda i uplašena. Izvukla me iz auta. Mog drugara nije ni pogledala.

Do kasno u noć mati me korila, pokušavala uvjeriti u nerazumnost mog postupka, pa ipak, ni u jednom trenutku je se nisam kajao niti me grizla savjest, ni za čim nisam žalio, o, to nikako, a i kako bih kad sam tu noć po prvi put onjušio žensko tijelo, kad sam prvi put bacio pogled na to parče obnaženog.

Od tog dana s Murdifom više nisam odlazio „u pohode“, družili bi se pred Franjinom radionom, brali strukove maslačka i uz hihot ih otpuhivali, pomagao sam mu prebrojavati novac, nešto bi s te gomilIce padalo i u moja njedra. Ne sjećam se dana kada je posljednji put došao u mahalu, sad sam pohađao treći osmoljetke, nismo se više tako često sretali. Nisam stajao u prikrajku ni onaj dan kad je stisnuo majstorovu ruku i naklonio se pred Fanikom: „Mi, Cigani, ako smo za nešto daroviti, onda je to njušenje nevolje. Jednu takvu slutim, istinabog, ne mora se dogoditi danas, pa ni sutra, ali hoće skoro. Ovdje će pucati. Vjerujte mi na riječ“, rekao je i pokrenuo motor svoga taunusa. Više ga nikad nisam vidio.

Dvije godine kasnije već su se glasnule ratne fanfare, Franjo je objesio lokot na vrata svoje radionice, ključ je bacio u šipražje i napustio mahalu. Dugo sam ga tražio, taj ključ, sad on visi kao suvenir na jednom tisovom privjesku skupa sa onim ključevima kojima otvaram pretince po kući. Jedan lokalni kabadahija precvikao je lokot, sa zidova strgnuo postere golih žena i tamo uredio kafanu.

Nakupilo se podosta godina od mog drugovanja s Muradifom premda se cio život često i rado susrećem s Ciganima; guštam u njihovom društvu, u toj odi koju oni skladaju slobodi, kako ponekad znaju reći. Postoje obostrane simpatije u tom našem odnosu; s njima sam kao „među svojima“. Čak su mi rekli da sam jedan od njih ili sam to bio u nekom prošlom životu. Ne znam šta ih je nagnalo da mi to kažu ali doživio sam te riječi kao drag kompliment, možda su me one i potakle da ugovorim spoj s Nerkisom; bila je to najljepša djevojka koju sam ikad sreo. Imala je napućene usnice i savršeno skladno tijelo, oči crne kao ugarak; ćutio sam jedrost onoga što su prikrivale njene haljine. Već su se naša koljena dodirivala ispod stola, već su naša tijela obuzimali srsi kad mi se privukla posve blizu i na uho tiho, posve tiho počela mrsiti riječi kojima nisam dokučio značenje. Osjetio sam kako mi noge klecaju, kako se panično izmičem sve dok tako, nijem od straha, nisam izjurio napolje. Pa iako se među nama nije dogodilo ništa; „čini nisu pale na mene“, rado se prisjećam te bogomdane, rasne ljepotice. Nismo se više sretali premda sam se kod poznanika često raspitivao o njoj. Rečeno mi je da živi na periferiji grada, udata je i to za mog drugara s kojim sam nekoć služio vojni rok. Žive sretno i u izobilju; roditelji su dvije djevojčice.

6.

Ubrzo nakon što sam „raskinuo“ s Nerkisom, upoznao sam Eldara. Bješe punašan i nekih desetak godina stariji od mene. U to vrijeme bio sam uposlenik firme koja je bespovratno hrlila u stečaj. Eldar je nešto poslovao s mojim mladim kolegom; bit će da je ovaj prokockao njegove pare, uložio ih u nešto mimo dogovora, elem, sad je taj naprasiti čovjek otvorio uredska vrata odlučan da riješi nesporazum. Padale su teške riječi, poletjela je i poneka uvreda pa sam odlučio zaštititi kolegu. Pristao sam sa neznancem otputovati do Čapljine; tamo je valjalo preuzeti ugovor o kupoprodaji rabljenog automobila zbog čega je spor i nastao. U putu se Eldar već potpuno primirio pa mi se požalio na cijene željeza, govorio mi o djeci koju podiže i podsmijehu kojem su izložena u školskim klupama. Uglavnom sam šutio i gledao kroz prozor. Sad sam čekao priliku da ga priupitam za svog starog drugara. Ukazala mi se već u Počitelju, tamo je Eldar ugasio motor: „Ovdje ćemo predahnuti, ovamo je i Džumhur rado navraćao, možda je baš ovuda hodio“, rekao je i položio ruke na moje rame.

Do pred suton smo ostali u Počitelju. Bio sam zatečen njegovom memorijom; znao je veći dio Zukinog Nekrologa napamet. „Toj knjizi Andrić je pisao predgovor“, rekao je.“ O nama nije lijepo pisao, ali je znao i druge nagazit, što znači da je bio mudonja, taj Andrić. Cijenim to.“

Ubrzo je razgovor s književnih brzataka zaplovio „u mirne vode“ ili kako se već naziva ono kad dvojica ljudi za stolom sve češće pogled smiču ustranu i nelagodno šute. Eldar već bješe omamljen, miješao je rakiju i pivu, pa sam ga konačno upitao za Muradifa. „Poznaješ Mudifa?“, rekao je, sad već potpuno iznenađen. „Volio sam tog čovjeka. Još i danas čuvam milicijsku šapku koju mi je poklonio prije trideset godina i jednu bilježnicu u kojoj sam skicirao njegov lik i neke zajedničke zgode“, rekao sam.

Želio je da mu govorim o našem poznanstvu pa sam mu u kratkim crtama i ovlašno ispričao naš prvi susret, naveo mu neke detalje tek toliko da mu približim pređašnju bliskost, a onda sam položio ruke na sto i upitno ga pogledao dajući mu tako do znanja da je čas povijesti završen, da je tema iscrpljena, sad sam bio radoznao da čujem zna li on štogod o čovjeku s kojim sam nekoć drugovao.

„Takvog ceribašu nikad više nismo imali“, rekao je i pucnuo prstima. „Bio je strog ali pravičan, nije otimao sirotinji da bi širio vlastitu moć. Imao je ženu i sina, ali ih je napustio. Danas ne znam šta je s njima. Njegova nova žena zvala se Fanika. Mi, Cigani, nismo je voljeli. Zajedno su putovali svijetom, trošili pare i ludovali. Izgubio je pamet za njom. Potpuno poludio. Kasnije mu je i glava sletjela s ramena, ali ne njenom krivicom, nego zbog davnašnje džarke; sitne džarke zbog koje je patio. To je razlog zbog čega se i povukao ovamo, sve je gore imao, sve osim miran san. Nekako pred ovaj rat, ponovo se obreo u staroj mahali. Neke su kuće već bile napuštene, narod se polako osipao, gasila su se ognjišta. Pošao je u onu iznad koje je još sukljao dim. U dvorištu je bilo veselje, tamo je susjed udavao kćer. Ponio je darove, odškrinuo vrata i ostao ležati u dovratku. Muzika je utihnula. Nastao je potpuni tajac, u oči prisutnih skupljala se nevjerica. Moglo se čuti samo susjedovo teško disanje. Ispod njegovih nogu umirao je Muradif“.

7.

Odšutjeli smo sućutno još neko vrijeme sjedeći za stolom da bismo se ubrzo zaputili nazad. Eldar je bio pijan pa sam ja preuzeo mjesto za volanom. Usput je pjevao, obuzimala me jeza od tog glasa; dragi Bože, ja nikad, ali nikad nisam čuo da neko tako tužno pjeva. Po povratku, svratili smo do mog kolege, brzo su izgladili nesporazum pa smo nas dvojica otišli na piće; pripovijedao mi je o običajima svoga naroda pošto sam bio uporan u navaljivanju jer oduvijek vučem fascinaciju načinom tog života, tom količinom energije i ljubavi koju ti ljudi međusobno dijele.

Naša druženja postala su česta. Sretali bi se u firmi gdje sam radio ili na ulici, i uvijek uz srdačan stisak ruke odlazili na „čašicu“ razgovora. Jednom me pozvao da budem njegov gost na đurđevdanskom slavlju. Danima sam osjećao uzbuđenje zbog toga, u glavi već slagao slike koje ću vidjeti, ljude s kojima ću razgovarati, ko zna, možda jednom o tome budem i pripovijedao. Sa mnom je išao i moj prijatelj, danas stanovnik daleke zemlje na sjeveru Evrope; sve je veći jaz među nama, sve dublja provalija koju je izdubilo vrijeme pokopavši u njoj pregršt dragih uspomena. Danas kad, potpuno sjetno, razmišljam o svom drugaru, ne mogu a da se ne upitam u šta smo se pretvorili. Jesmo li morali tako plahovito i uz tresak zalupiti vratima prošlosti?

Sad smo hodali naseljem između limom i daskom sklepanih kućeraka; svako je dvorište nudilo obilje starog željeza, bile su tu čitave automobilskie olupine, iz nekih su lajali psi. Ljudi su iz prikrajka gledali za nama, neko bi nešto i dobacio, nasmijao se ili nam pod noge hitnuo praznu limenku piva. Nigdje nisam vidio onu raskoš kakvu sam očekivao, rasplesane djevojke i nasmijanu dječicu koja blistaju u igri. Nisam svjedočio obredu kupanja, nije tu bilo razbacanog busenja koprive, iako je bilo rano, sami cik zore a rijeka ispod nas nudila se svečana i bistra. Pokucao sam na jedna vrata, otvorila ih je mlađahna žena, upitao sam za Eldarovu kuću. Dugo me je gledala, u kutu njenih usana zbijao se podrugljiv smiješak. „Ne znam đe bi mogo bit“, rekla je.“ Mi nismo u najboljim odnosima, ali na Đurđevdan jedni drugima obično stisnemo ruku, tad zakopajemo noževe ako sukobi nisu bili ozbiljni i ako iz rana nije krv šiknula. Čula sam da mu je mati na umoru. Sigurno je otišo u B. da joj se nađe pri uzglavlju. Uđite ako ne žurite, može se i ovde popit fildžan kafe ili čašica rakije“. Zahvalio sam se, stisnuo njenu toplu ruku poželjevši joj berićetnu godinu, da u njoj bude zdravlja i roda u domu. Nije mi odgovorila, samo je pustila usnama da se razvuku u osmijeh a onda je priškrinula vrata. Brzo se izgubila među svojima.

8.

I baš onda kad sam pomislio da su presahli svi izvori s kojih sam se napajao pišući ovu pripovijest, desio se jedan potpuno neočekivan događaj. Lutao sam novoizgrađenim tržnim centrom; bješe to velelepno zdanje svo blještavo i u mramoru. Tu sam tražio knjižaru u kojoj ću kupiti knjigu i darovati je prijatelju. Tamo su se mogla pronaći tek odštampana Frakturina izdanja; dugo sam mjerkao Rod i Vrijeme koje se udaljava, knjige mojih omiljenih pisaca, nisam ih tad kupio, bio sam švorc za tu vrstu blagodeti. Sad sam tragao za nečim što moj prijatelj nije čitao. U to vrijeme obojica smo upravo gutali Priču o ljubavi i tmini, Amosa Oza, i do sitnih sati potpuno oduševljeno raspredali o njoj. I ranije sam čitao neke knjige od istog autora, neke su sad bile posložene u polici ali mi se nisu učinile tako moćne i velike kao Priča, pa sam odlučio odigrati na sigurnu kartu. Odabrao sam preuređeno i dopunjeno izdanje knjige Uvod u drugi život, M. Kovača, koja je sad u novoj opremi, i kod drugog izdavača štampana pod naslovom Rastresen život.

I dok je ljubazna djevojka tražila vrećicu u koju će položiti moju knjigu, otišao sam do toaleta. Upravo sam zatvarao slavinu kad je unutra ušao jedan mladić; djelovao je iscrpljeno sa onim tamnim kolutovima ispod očiju. Potpuno onemoćala prilika, pomislio sam. Crte njegovog lica još uvijek su sjenčile negdašnju ljepotu ali to je lice sada bilo požutjelo; lice umirućeg koje se svaki čas može zgrčiti u samrtni hropac. Pustio je glas koji je vapio da mu se udijeli. Prebrao sam džepove, prosuo kovanice u njegov dlan i uputio se prema knjižari. Tad mi je rekao: „Ja tebe poznajem. Drugovao si s mojim ocem, u tebi je tražio ono što mu ja nisam stigao biti. Poznao sam te po ožiljku. Spomeneš li nekad njegovo ime?“

Zagledao sam se u tog čovjeka, upinjao se u tom licu prepoznati zadivljujuću ljepotu, ali ona otud bješe iščezla. Sad sam pred sobom imao heroinskog ovisnika i mučenika koji otaljava svoje posljednje ovozemne dane. Položio sam ruku na njegovo rame, kratko je odstojala tu, a onda se bez riječi udaljio. Pokupio sam vrećicu s pulta, ljubazno zahvalio djevojci i istrčao napolje. Kiša je tek počela padati kad sam pokrenuo motor. Jedan je pas pretrčao ulicu i sunuo pod točkove mog automobila. Čvrsto sam stisnuo volan.

„Dne 8. kolovoza 1879. zapali se Sarajevo, i veliki požar kroz tri dana uništi oko 1000 (hiljadu) kuća; izgori vas dio zvani Latinluk gdje bijahu nastanjeni većinom katolici. Požar uništi dosti lijepu katoličku crkvu i školu, te župnik morade se povlačiti kojekud po privatnim kućama sve dok se ne sagradi privremena drvena crkva g. 1881. u Bistriku, gdje je danas crkva sv. Ante. Župnikom bijaše O. fra Andrija Buzuk sa kapelanom fra Bonom Ostojićem i učiteljem fra Jozom Divićem, pripadnicim ovog manastira, jer sada još pripada se župa sarajska u područje Kreševskog manastira, koji je i kupio zemljište i sagradio župski stan, a najviše crkva bila sagradjena trudom i brigom O. fra Grge Martića, koji je onđe župnikovao u dva navrata oko 20. godina.“

Tako o apokaliptičnom sarajskom požaru piše ljetopisac kreševskog samostana malo nakon uspostave austrogarske vlasti u BiH. No, ne pišem ovo zbog požara, već je opisan na nekoliko mjesta i svi koji trebaju i željeli su znati odavno znaju sve o tome. O Bistriku bih koju riječ, točnije, o tamošnjoj crkvi, koja ove godine, ako se crkve sjećaju svojih porođajnih muka, slavi stoti rođendan.

A porođajnih muka je itekako bilo, o čemu, opet u kreševskom samostanskom ljetopisu, 1912. godine opširno piše dr. fra Danijel Ban, Kreševljak kao i prije navedeni fratri, bosanski provincijal (1903.-1906.).

„Zabilježit mi je i ovo. U Sarajevu kod residencije provincijalove u Konak ulici u Bistriku zvanom dijelu grada, gradi se crkva Sv. Ante Pad. Kako je prija okupacije župa Sarajevo pripadala ovomu kreševskom samostanu, to su članovi ovog samostana i administrirali sve do g. 1883. tu župu. Najposljedni župnik bio je o. Andrija Buzuk.“

Tako započinje dr. fra Danijel Ban, a potom opisuje kako je kreševski samostan sarajevske katolike morao prepustiti na pastoralnu i duhovnu skrb nadbiskupu Stadleru, a zemljište u Latinluku prodao te novac (6.800 forinti) uložio u gradnju nove samostanske zgrade u Kreševu. Opisuje potom i dolazak provincijala fra Ante Ćurića, prvog koji je sjedište, po nagovoru Zemaljske vlade, imao u Sarajevu. Vlada mu je davala novac za uzdržavanje, a stanovao je po privatnim kućama, kao i njegovi nasljednici, dok to nije dojadilo jednom od njih, spomenutom fra Andriji Buzuku, koji je ishodio od Vlade lokaciju „da se načini residencija u Konak ulici, baš na zemljišću, gdje je bio prija stari konak vezira.“

Odmah do spomenutog placa nalazila se provizorna crkva, napravljena malo nakon okupacije, koja je, sve dok nije podignuta katedrala, služila i kao stolna crkva, nakon čega ju je Stadler vratio franjevcima. „Pošto je ta crkvica bila trošna, jer gradjena od drveta, prijetila je pogibelj svaki čas da se sruši, nu popravcima nekako se krpilo sve do ove godine“ (1912., op. aut.) „Pošto je bilo skrajno vrijeme da se gradi, a nije se našlo na drugom mjestu, provincijal o. Alojzije Mišić započeo je na tomu mjestu, premda nespretnom, jer u brijegu, da se gradi. Nu kako je do tog došlo hoću potanje da iztaknem, jer sam ja glavno kao provincijal brigu vodio u skupljanju novca za crkvu sv. Ante.“

Elem, uz dr. fra Bana, najviše se za gradnju nove crkve brinuo fra Ignacije Strukić, također Kreševljak, povjesničar i etnolog; zajedno s nekolicinom subraće osnovali su „Družtvo za gradnju nove crkve sv. Ante Pad. u Sarajevu“. Nakon što je Vlada odobrila rad Družtva, Ban, Strukić i ostali dali su se u, modernim jezikom rečeno, lov na lovu. Lov je bio uspješan – do 1906. sakupili su više od 60.000 kruna.

Ali… Samostan uopće nije trebao biti građen na Bistriku nego u sasvim drugom dijelu Sarajeva.

„Pošto je ono mjesto – gdje se eto sada gradi – neprikladno za crkvu kakovu sam ja zamišljao i obća želja bila, naime da bude nešta veličanstvena i kao centrum velikog Čudotvorca za svu Bosnu-Hercegovinu, uspjelo nam je sklonuti nadbiskupa Stadlera da nam se dade u tu svrhu zemljište starog groblja na Carini zvanoj pokraj Tvornice duhana nu jer je to zemljište zajedničko groblje bilo i za pravoslavne – Srbe – a oni sebi svojatali sve, nastao je proces i čekalo se riješenje istog.“

Ban je stalno kontaktirao sa Stadlerom, nastojeći da se što prije riješi pitanje zemljišta kod Tvornice duhana, a zemljište na Bistriku proda, no njegova nastojanja bila su uzaludna, a njegov nasljednik fra Franjo Komadanović „slabo se interesirao za stvar, pače pustio da se više interesira župnik sarajevski i ordinarijat, usljed šta preokrenulo se sve glede zemljišta, te provincijal Mišić, ne znam zašto izrekao da je izgubljeno za katolike staro groblje i pohitio da se gradi uz kolegij.“

Iako to službeno više nije bila njegova briga, Ban se i dalje zanimao za predmet, pa su mu „kompetentni muževi“, kako ih naziva, nadbiskupov tajnik Josip Cankar i odvjetnik dr. Nikola Mandić (predsjednik HNZ, predsjednik Zemaljskog Sabora, zamjenik zemaljskog poglavara, a mnogo kasnije i predsjednik Vlade NDH), koji je zastupao katolike u sporu oko zemljišta, rekli da spor nije izgubljen i da će katolici sigurno dobiti dio groblja gdje su stoljećima sahranjivani njihovi pretci. Mišić je u međuvremenu postao mostarskim biskupom, a Vancaš se dao na izradu projekta, pa je gradnja na Bistriku uskoro započela.

„Ako katolici dobiju proces, onda ja ne znam, šta da reknem o postupku Mišića (…). Šteta vječna što se nije još pričekalo sa gradnjom, jer nikako nije mjesta, gdje se gradi za veličan hram velikog Čudotvorca i našu budućnost. Ovo napisah da se zna, kako su baš članovi ovog samostana glavno radili za bolju i doličnu budućnost franjevaca u Sarajevu“, završava Ban.

Crkvu na Bistriku oduvijek su pohodili ne samo katolici nego i muslimani te pravoslavci, kao i oni koji baš i nisu sigurni ima li nešto negdje gore. Kako god, umjesto u blizini Tvornice duhana, crkva je podignuta odmah do Sarajevske pivare. Što je praktično i za katolike koji je pohode, a, bome, i za kjafire i neznabošce koji tu svrate – cigare mogu stati u džep, a piva… E, s njom je već malo teže :)

Kremiranje je
Posao nekoga tko nema zemlje
Ožiljci naneseni šibicom
Palidrvce po palidrvce
Meni je još strašno
Da se mesnice zovu
Srna ili Milica
Težim 52 kilograma
I za dva dana
Imat ću osamdesetsedam godina
Nemam čime postojati
Meso me napušta
Prelopatano
Dok je tišine u borbenom rancu
Mete ne mogu
Biti među nišanjenima

U ljeto 1988., tačnije 12. juna, u mostarskoj Staroj bolnici rodio se moj stariji polubrat, Jasmin. Majka je na porođajni odjel primljena navečer, oko deset sati, a već u jedan dežurna babica je mom očuhu saopštila da je postao otac. Poslije se pričalo, onako uzgred, iz pučke potrebe da se svakom događaju odredi neka dramatika, kako je negdje oko četvrt do deset, kada su majci počeli trudovi, gradom protutnjala žestoka oluja. Između zgrada je zapuhao jak vjetar, a kiša je padala skoro horizontalno. Svuda okolo je ležalo polomljeno granje, jedan semafor na Aveniji bio je izvaljen iz svoga ležišta, a plastične tende na nekoliko kafića bile su pocijepane. Pojedine četvrti su ličile na mala jezera i Mito je morao voziti prilično pažljivo kako bi uopće uspio proći.

U to vrijeme ja sam već bio u Crnićima, na raspustu. Nisam htio da o maminoj trudnoći išta znam, a ipak sam, i ne znajući, znao sve – cijelo proljeće gledao sam kako joj raste stomak i potajno se pitao šta će biti sa mnom kada dobijem brata. Hoće li me majka manje voljeti? Hoće li se Mito promijeniti? Hoću li se ja promijeniti?

Ono o čemu sam izbjegavao da razmišljam dolazilo mi je noću, samo, kada bih legao u krevet i dugo, potom, ne bih mogao da zaspim. Imao sam dvanaest godina i želio sam da nakon majčinog poroda među nama sve ostane kako je i bilo, ako već ne može biti bolje.

Narednog jutra, nakon što sam od daidže Esada saznao za bratovo rođenje, otpješačio sam do poštanskog ureda, udaljenog nekih dva kilometra od sela, i nazvao kuću (telefonski broj: 54-302). Javio se Mito. Zvučao je veselo i zbunjeno, onako kako već zvuče muškarci koji po prvi puta postanu očevi.

“Dobio si brata”, rekao je.

“Znam”, odgovorio sam.

“I? Je l ti drago?”

“Jes. Gdje je mama?”

“Izaće sutra. Što pitaš?”

“Nako. Pitam.”

Tada se nasmijao i moje uho je vidjelo taj osmijeh koji nas je još više razdvajao, osmijeh iza kojeg se krila spoznaja da u njegovom životu sada postoji nešto njemu mnogo važnije i bliže od mame, mene i pijačnog stola na koji je svakoga jutra iznosio jezgru i jaja, od čije prodaje je živio. Nije tog jutra, niti ikada poslije, rekao bilo šta što bi me moglo povrijediti, čak se s vremena na vrijeme trudio, i to je bilo očito, da meni, majci i majčinoj porodici dokaže da je sposoban na potpuno isti način biti otac i meni i svom rođenom sinu, ali taj njegov zajedljivi osmijeh i način na koji je kroz telefonsku slušalicu dopirao do mene, godinama me je bolio kao neka unutarnja opekotina, kao rana kojoj sjećanje ne dopušta da zacijeli.

Nismo više razgovarali o bratu tog jutra. Da li smo vodili računa da ne kažemo nešto što bi moglo imati trajnije posljedice po naš odnos, ili nam je samo bilo neprijatno, teško mi je da o tome rasuđujem s ove distance. Jer, šta sam ja mogao da znam o njegovoj sreći i šta je on mogao da zna o mojim strepnjama i strahovima? Između nas je stajao nepremostivi ponor vremena i nerazumijevanja. Tako je bilo od samog početka, od one noći kada sam ga prvi put sreo u našem stanu.

Tako je i svakoga dana u ovih petnaest godina koliko ga nema.

Kada sam spustio slušalicu, osjetio sam ogromno olakšanje. Kao da sam riba koja se, nakon izvjesnog vremena, ponovo domogla vode. Ubrzo, sve je počelo da biva kao prije, vratio sam se svojim ljetnim obavezama i igrama, a na razgovor s očuhom zaboravio sam još istoga dana.

Petnaesetak dana poslije, kada su majka i brat izašli iz bolnice, došao sam im u posjetu. Bio je vruć ljetni dan, prozori u stanu bili su zamračeni, a mali, selotejpom oblijepljeni ventilator, koji je očuh posudio od nekog prijatelja, neumorno je nabijao račun za struju. Sjedio sam na trosjedu i posmatrao usnulo lice tek rođenog dječaka.

“Je li ljep?”, pitala je majka.

“Jes”, odgovorio sam.

Potom je zašutjela i gledala ga dugo, s divljenjem, kao da se radi o nekom rijetkom muzejskom eksponatu. Te dvije rečenice i taj majčin pogled zapravo je sve što treba reći u vezi s rođenjem moga brata, koji će pet i pol godina poslije, u jeku rata, prepješačiti čuveni mostarski Put spasa – iz Bijelog Polja, preko prevoja Glogovo na planini Prenj, do sela Glogošnica, desetak kilometara jugoistočno od Jablanice – a nakon jednodnevnog predaha, i kompletan put do sela J. u Buturović Polju.

Sveukupno: dvadeset četiri sata hoda.

*

Očinstvo Mitu nije naučilo kako da postane čovjek po mjeri maminih roditelja. Poslovi su mu propadali, orahovu jezgru skoro da niko i nije kupovao, i sve više je bilo dana kada ne bi uspio zaraditi ni za cigarete. Međutim, on je i dalje živio u nekom svom svijetu, pričao o bogatstvu koje će s vremenom zgrnuti i hvalisao se onim što je samo u tim pričama bilo njegovo. Što je više propadao, to mu je bilo više stalo da deda, nena i daidže u njemu vide velikog i uspješnog čovjeka. A oni su ga, svjesni da su sve to samo njegove iluzije, uporno lišavali svoga poštovanja.

Mitina poslovna dezorijentiranost nije bila nikakva tajna, za nju je znala sva bliža i dalja rodbina, neki su se njome čak naslađivali i isticali je samo da bi pred svijetom potvrdili status imućnih i uspješnih ljudi. Otklon koji je osjećao prema svakoj vrsti fizičkog posla i koji je bezuspješno prikrivao, u porodičnim kuloraima smatran je istinskom sramotom. Po tome se, recimo, očeva i mamina porodica nikada nisu razlikovale: sve ono što nije bilo u skladu s njihovim običajima i naslijeđem, ili je na bilo koji drugi način predstavljalo opoziciju njihovim svjetonazorima, smatrano je, po pravilu, primitivnim, pogrešnim i neprihvatljivim.

Kada Miti ne bi išlo, u kući su izbijale svađe jer je majka, i sama svjesna neraspoloženja svoje porodice prema zetu, vršila sve jači pritisak na njega da se ostavi Tržnice i da nađe, kako je govorila, normalan posao. P0 njenim mjerilima, to je značilo osmosatno radno vrijeme, plaćeno socijalno i zdravstveno osiguranje i pristojnu mjesečnu plaću. Tako je završila očuhova epizoda s orahovom jezgrom i jajima, a otpočela druga, u kojoj je poslove mijenjao lahko i hitno, ne znajući ponekad ni sam na koji od tih poslova ujutro odlazi, a s kojeg se navečer vraća. Sjećam se da se, dosta kratko, bavio otkupom i prodajom rabljenih automobila, potom je ušao u posao s trgovinom devizama, a jedno vrijeme je čak radio na utovaru i istovaru kamiona, koji je honorarno, dakle, po potrebi, organizirala firma “Žitopromet”.

Početkom 1990. zaposlio se u Vulkanizerskoj radnji “Džidić”, u naselju Rudnik. Kao rođeni antioportunist, teško je prihvatao nove okolnosti, morao je ustajati vrlo rano i po cijele dane fizički raditi, postao je mrzovoljan i šutljiv, sve je dočekivao na nož, pa je tih dana u našem domu bilo dosta burnih rasprava i svađa. U nekim stvarima bio je poput djeteta: stalno se žalio da mu je teško, da je umoran, da ga boli svaka koščica u tijelu, prenemagao se i činio sve ne bi li majka osjetila grižnju savjesti zbog toga što je po cijele dane u stanu, u toplom i suhom, kako je govorio, a on, eto, radi tako teške i naporne fizičke poslove, žrtvuje se za porodicu i, usto, boluje od kostobolje. Iako smo bili uvjereni da će vrlo brzo pronaći neki izgovor zbog kojeg će dati otkaz, on je, na naše sveopće čuđenje, u Džidićevoj autopraonici radio sve do aprila 1992. godine i okupacije lijeve obale Neretve od strane Jugoslovenske narodne armije i srpskih dobrovoljaca, čime je otpočeo vjerovatno najteži period u povijesti Mostara.

*

Mitina najveća podrška u potrazi za poslom bio je Fahro H., njegov najbolji prijatelj. Crn, dugokos, žilavih podlaktica išaranih loše urađenim tetovažama, sanjarskog pogleda i vječito začepljenog nosa, zbog čega je disao na usta i govorio dosta čudnim, nazalnim glasom, Fahro H. je poticao iz jednog sela u prozorskoj općini odakle se doselio početkom osamdesetih. Baš kao i Mito, bio je u stalnoj potrazi za životnim zgoditkom, ali se nikada nije makao dalje od tržničkog štanda i sve što je do rata imao, uglavnom je stekao prodajući kajmak i sir, koje je jednom sedmično, u mijehovima i malenim stapovima posloženim na zadnje sjedište svoga stojadina, dovlačio iz sela u Buturović Polju, okolici Prozora i Gornjeg Vakufa.

Sve dok Mito nije počeo raditi u vulkanizeru, Fahro se kod nas pojavljivao iznenada, bez ikakve najave, ponekad i u najintimnijim dijelovima dana, onima između dva i pet, koje je pristojan, gradski svijet definirao sintagmom kućni red i koji su bili predviđeni za poslijepodnevni odmor. Ostajao bi dugo, ponekad i do kasnih večernjih sati, kujući s Mitom planove o mogućnostima zajedničkog investiranja u poslove koje nikada ne bi započeli, a koji su uvijek, u njihovim proračunima, donosili neku veliku i sigurnu zaradu. Često bi u sanjalačkoj groznici uzimao hemijsku olovku i na dlanu – iako se, barem, papirom nije oskudijevalo – vodio neko svoje imaginarno računovodstvo: oduzimao je uloge od dobiti, potom od razlike odbijao procente za vanjske saradnike i buduća investiranja, te ostatak dijelio s brojem dva, i tako satima, sve dok ne bi popušili sve cigarete u kući, a trafika na uglu bila zatvorena ili bi pak bilo previše kasno da majka dopusti da izađem vani i kupim im kutiju Walter Wolfa. Sintagme i fraze, tipa: “jebo ti meni mater, ako tu ne leži strašna para!”, “koje su to samo pare!”, “to ti je siguran dobitak!”, “ne treba s tim ćekat nimalo” (oba su konstantno griješili u izgovoru afrikata č), “e hoćemo vala zgrnut pare da Bog kare”, odzvanjale su našim malim stanom, koji je lebdio u zraku poput duha iz Aladinove svjetljke.

Fahro H. bi iz našeg stana odlazio išaran kao list u dječijoj vježbanci.

Majka bi za to vrijeme, smrknutog lica, šutke hodala po stanu, razgrtala haljine, pripremala večeru, praznila pepeljaru na stolu, zračila prostoriju, zatezala mušeme na garnituri za sjedenje i po nekoliko puta posluživala kafu. U početku je teško podnosila Fahrino prisustvo, ali ju je odgoj sputavao da to i pokaže. Nervirala ju je njegova duga, neuredna frizura, a za njegove tetovaže često je govorila da bi ispale bolje da ih je sam radio. Posebnu primjedbu imala je na njegovo ponašanje – ponekad je djelovao tako izgubljeno i zbunjeno da je dugo mislila kako s njim nešto nije u redu. Tek krajem 1993., kada izbjegnemo u Buturović Polje, u Mitino rodno selo J., koje je od prvoga dana bilo pošteđeno ratnih dejstava, i kada nam u njemu Fahro H. nekim čudnim spletom okolnosti postane prvi komšija, moja majka će shvatiti da je, unatoč tome što ga je ona doživljavala sasvim suprotno, najbolji prijatelj njenog supruga, ustvari, jedno razumno, pošteno, neiskvareno i nadasve dobro biće.

Kada je shvatila da Mito i Fahro uglavnom mlate praznu slamu – a nije joj trebalo dugo – majka je počela uviđati da se njen muž nikada neće promijeniti i da će uvijek postojati ogromna razlika između onoga što u njemu vidi ona i onoga što u njemu vide njeni roditelji i braća. To joj je jako teško padalo. Njihove svađe su postale sve učestalije, a ponekad, kada bi očuh izašao iz stana – pritom obavezno zalupivši vratima – zaticao bih je kako plače, pa bih sjedao pored nje, spuštao svoju ruku na njeno rame i pitao je šta se događa, a ona bi mi uvijek davala isti odgovor: “Nije ništa”, nakon čega bi me zamolila: “Haj ti idi u sobu i budi s bratom”.

I ja sam odlazio, ne pitajući više ništa.

*

Mitu i Fahru je, osim prijateljske, spajala još jedna veza. Naime, Fahro je bio amidžić Himze H., drugog muža Mitine sestre H., koja se udala nekako u isto vrijeme kada i moja majka. Usto, Fahrina sestra bila je prva Himzina žena, što znači da je Himzo, u to vrijeme radnik na portirnici Javnog preduzeća”Vodovod”, bio u braku sa svojom rodicom, kojoj ova priča ne pamti ime, jer je umrla prije nego su svi likovi iz ovog poglavlja ušli u nju. S Himzinim mlađim sinom, kojeg smo svi u ulici zvali Eki, jedno vrijeme sam bio dosta blizak prijatelj, ali se to prijateljstvo, kao i većina drugih koje sam zasnovao na Aveniji, trajno prekinulo u godinama rata, kada je on otišao u Holadniju, gdje i danas živi, a ja zauvijek napustio Splitsku ulicu.

Nakon udaje, Mitina sestra i njena kćer živjele su u istoj zgradi, samo dva broja niže, u stanu H.-inog muža. Fahro je, koliko se sjećam, živio u Zaliku, naselju na sjevernom izlazu iz grada, sa suprugom i troje djece, koje ćemo upoznati krajem 1993. Mitin brat i njegova supruga S., na najbolji mogući način iskoristili su H.–inu udaju, uselivši se u njen stan, dva sprata iznad našeg. Istina, nisu ostali previše dugo, možda nekih godinu dana, koji mjesec manje ili više, svejedno, jer im biznis koji su započeli na Tržnici nije krenuo onako kako su to očekivali. Vratili su se u J., Mitino i A.-ovo rodno selo, u kuću u kojoj su svoje pozne životne godine provodili Vejsil i Kadira, njihovi roditelji.

A.–ova supruga, Mitina nevjesta S., bila je visoka, suhonjava i blijeda žena, porijeklom iz jednog sela u okolici Prozora. Pričala je dosta upadljivim, za Mostar netipičnim dijalektom, otežući vokale i šćaćući, pa bi govorila riječi poput išći, šćer, kliješća, što bi kod naših komšija često znalo izazvati podsmijeh. Odijevala se prema nekom vlastitom ukusu za modu, koji je bio u potpunom neskladu s onim što se tih godina nosilo. Njene duge, šarene suknje, ručno pleteni džemepri ili pak duboke farmerke od kuhanog teksasa, kupljene od nekog švercera talijanskom ili turskom robom, pogotovo nama, dječacima iz ulice, bile su predmet latentnog sarkazma, koji će s vremenom, barem kod mene, prerasti u žaljenje. Nije u njoj bilo ničega privlačnog, niti tajanstvenog, djelovala je pomalo zbunjeno, skoro razočarano, ostavljajući utisak osobe koja je protjerana u život koji ne želi živjeti. Kada sam mnogo godina poslije čitao Winesburg, Ohio Sherwooda Andersona, u jednom trenutku sam pomislio da bi – kada bi bilo moguće napisati neku lokalnu verziju te knjige – S. bila idealan model po kojem bi trebalo načiniti ženske likove u priči.

S. je bila sedam, osam godina mlađa od svoga supruga, ali i, po svemu, dosta zrelija i razumnija osoba. Za razlilku od njega, posjedovala je, u izvjesnoj mjeri, osjećaj za društvenu kulturu: pazila je na ono što bi rekla, suzdržavala se od neprimjerenih primjedbi na bilo čiji račun, umjela se pravovremeno povući iz razgovora ako bi osjetila da on poprima auru neugodnosti i nije zabadala nos u stvari koje je se nisu ticale. S mojom majkom je, od prvoga dana, imala uredan porodični odnos, a lijepo se ophodila prema svekru i svekrvi, čemu bismo se osvjedočili svaki put kada bi to dvoje starih, kako su ih odmilja nazivali njihovi sinovi, stigli u posjetu.

Vejsil i Kadira J., Mitini roditelji, ostajali bi u Mostaru po nekoliko sedmica, tokom kojih bi obilazili rodbinu i prijatelje. Često su popodneva i večeri provodili kod nas, Vejsil je odlično igrao šah i sjećam se da smo mu ja i Mito jako teško parirali. Bio je mršav i sitan, baš kao i njegovi sinovi, imao je uredno potkresane sijede brkove i neobično nježne ruke, više nalik rukama kakvog pijaniste, nego li rukama seljaka. Tih ruku se jako dobro sjećam, kao i načina na koji su njegovi dugi, tanki, beskrvni prsti, pocrnjeli od duhanskog dima, doticali figure i pomjerali ih po crno-bijelim šahovskim poljima. Na srednjaku desne ruke imao je prsten, dosta velik, pozlaćen, čini mi se, s nekom crnom pločicom na vrhu, za koju nisam znao od čega je i šta predstavlja. Umro je prilično mlad, ne napunivši ni šezdeset godina, od moždanog udara, tri godine pred rat, a ta slika njegovih sporih, nježnih prstiju, koji u sebi arhiviraju na hiljade odigranih šahovskih poteza, iz nekog razloga se, eto, i danas opire mom zaboravu.

Kadira je bila tiha i povučena žena, blijedog, izduženog lica i modrih kesica ispod očiju, koje su odavale dosta krhku i boležljivu žensku prirodu. Njene migrene su ponekad znale trajati danima i tokom tih perioda postajala je šutljiva i neraspoložena. Ležala bi u sobi ili sjedila u dnevnom boravku, s hladnim oblogom na čelu, a bol bi bila toliko jaka da uopće ne bi bila svjesna onoga što se oko nje događa. Nekih šest mjeseci, krajem 1993. i početkom 1994. godine, živio sam u njenom najbližem komšiluku i imao priliku da je pobliže upoznam. Bila je dosta samozatajna, teško je ispoljavala emocije i uglavnom se, u svemu što se događalo u kući i van nje, držala po strani, kao da je se ništa na ovom svijetu ne tiče. Njenu ravnodušnost bi uspijevale narušiti samo vijesti iz logora Helidorom, koje su do nas dopirale dosta teško i uglavnom zahvaljujući mojim redovnim odlascima u Jablanicu, gdje sam se u kancelariji Crvenog krsta raspitivao o spiskovima logoraša koje su pravili njihovi aktivisti tokom posjeta hercegovačkim logorima. Tada bi se sjetila zatočenog sina i lice bi joj se zgrčilo, a oči nakvasile suzama.

Moja majka se nije mnogo trudila da s Vejsilom i Kadirom uspostavi prisniju vezu. Istina, ponašala se prema njima jako uljudno, s poštovanjem, gostila ih kako to i doliči, ali ništa više od toga. Nikada pred njima nije otvorila dušu, niti vodila ozbiljan razgovor o važnim, porodičnim stvarima. Sve o čemu su ikada razgovarali ticalo se svijeta s onu stranu kućnog praga, a ako bi neko, slučajno ili namjerno, načeo neku iole intimniju temu, ona se iz razgovora povlačila i počela nezainteresirano šutjeti. Njena su se mišljenja razlikovala od njihovih skoro u svemu, no imala je potrebu da to ne naglašava, pogotovo ne u društvu, gdje je takve stvari uvijek prikrivala, a kada to ne bi bilo moguće, onda ih je nastojala minimalizirati.

Tokom godine dana koju je provela u Buturović Polju, od jeseni 1993. do jeseni 1994., majka je prošla kroz nekoliko teških perioda, uključujući, prije svega, Mitinu bolest i smrt, te stalne nesuglasice s njegovim bratom, A.-om. Svoje mentalne krize uspijevala je prebroditi, između ostalog i zahvaljujući podršci koju je imala od svekrve, iako je, kako je i sama govorila, ta podrška često bila ograničena i u dobroj mjeri uvjetovana odnosom koji je Kadira imala sa svojim starijim sinom. Nije bila od žena koje to ne bi mogle ili ne bi željele razumjeti, pa Kadiru i danas, uglavnom, spominje po dobrom.

*

Kuća u selu J., u kojoj smo stanovali – ja šest mjeseci, majka i braća skoro godinu dana – nalazila se jedva dvadeset metara od Mitine porodične kuće u kojoj su živjeli njegovi brat, majka i nevjesta. Pripadala je nekom njihovom davno umrlom rođaku iza kojeg nije ostao niko ko bi kuću naslijedio i o njoj se brinuo. Bila je stara i prilično propala, daske na podovima bile su truhle, zidovi debeli i neravni, štura na plafonima ispucala i prokisla, a kupatilo usko, bez prirodne svjetlosti i sanitarnih uređaja, sa slivnikom izdubljenim u grubom, betonskom podu. Uz dnevni boravak, koji se pružao dužimice, u obliku pravougaonika, imala je i dvije male sobe, ili halvata, kako smo ih nazivali, spojene lučnim prolazom. Taj smo prolaz zastrli ćebadima kako bismo dobili dvije odvojene prostorije – jednu za mene, drugu za mamu i moju polubraću. U dnu se nalazila malena niša sa šporetom i rasklimanim drvenim stolićem. Namještaj su nam posudili mještani, mahom Mitini rođaci, svako je donio ponešto, a onaj ko nije imao ništa, donio bi kakvu prostirku, dio escajga ili pribor za kafu.

Kuća je s bočne, istočne strane imala i malo, strmo dvorište, u kojem je rasla kruška, ili jerbasma, kako su je svi u selu zvali. Bilo je ograđeno starim raspilanim trupcima, dobrano istruhlim i na pojedinim mjestima polomljenim i oborenim na zemlju. Nedaleko od kuće nalazio se vanjski wc, a naspram njega i štala, s hambarom za sijeno. Otprilike mjesec dana prije Mitinog izlaska iz logora dobili smo kravu, ne sjećam se više od koga i kako, ali se jako dobro sjećam majčinih nespretnih pokušaja da iz njenog vimena iscijedi koju kap mlijeka. U tome joj je dugo pomagala Mitina strina, Rabija, vrlo spretna i okretna seljanka, krupnih, muškobanjastih ruku, vedre naravi i dobrog srca. Poslije se majka naučila kako da to radi sama, pa je dva puta dnevno, ujutro i naveče, odlazila na mužnju i vraćala se s bronzinom punim svježeg mlijeka.

Kada bih odlazio u Jablanicu, obično jednom ili dvaput sedmično, u mjesni ured Crvenog krsta i raspitivao se za novosti o logorašima, na tu bih straćaru pomišljao kao na sopstveni dom, postajala bi mi bliska i srodna, kao da sam u njoj rođen, ali bi taj osjećaj prisnosti nestajao onoga tenutka kada bi zakoračio pod njen ulegnuti krov, udahnuo njen miris, miris prašine i truhlog drveta, ušao u njene tijesne odaje, među hrapave, debele zidove niz koje se cijedila mokrina, gdje su živjele nečije tuđe uspomene i gdje, osim lica koja su me ozarena dočekivala, nije bilo više ničega mog. Danas na nju pomišljam s ravnodušnošću s kojom čovjek pomišlja na sva usputna boravišta, ništa se njeno za mene nije primilo i osim tamnih, ubuđalih sjećanja, ništa me s njom danas ne povezuje.

*

Jednog vedrog predvečerja, krajem marta 1994., dok smo sjedili za stolom u dnevnom boravku i prisjećali se života na Aveniji, kroz prozor smo ugledali sitnu, žgoljavu figuru muškarca, odjevenog u traperice i dugu crnu bundu, kako se vuče uskim putem prema našem dvorištu. Hodao je sporo i poštapao se nečim što je iz daljine nalikovalo skijaškim štapovima. Bio je previše udaljen da bismo mu mogli razaznati crte lica, ali taj hod, to padanje glave prema naprijed dok spušta nogu kojom hvata korak, to nije mogao biti niko drugi osim Mite ili njegovog brata, koji tog dana nije imao odakle doći.

Shvativši da se radi o Miti, majka je otrčala u sobu i na brzinu skinula dimije, koje su za sve žene u selu, bez obzira na dob i društveni status, bile obavezan odjevni detalj, i obukla plavu svilenu haljinu, koju je, s ostalim stvarima iz prethodnog života, čuvala na dnu Adidasove sportske torbe. Bila joj je povelika, jer je u međuvremenu smršala cijelih deset kilograma, pa su joj fini čipkasti opšivi doslovce visili s rukava i revera, čineći je pomalo grotesknom u svom tom višku materijala. Potom je prošla prstima kroz kosu, koja je već u to vrijeme blago počela da sijedi, namjestila frizuru, uzela najmlađeg sina u naručje i izašla napolje.

Ja i Jasmin smo krenuli za njom.

Mamin i Mitin susret duboko mi se utisnuo u sjećanje.

Poslije osam mjeseci razdvojenosti, tokom kojih su i jedno i drugo vjerovatno pomišljali da se više nikada neće sresti, ponovo su bili zajedno. Zagrljeni, stajali su na ugaženoj tratini ispred ulaznih vrata i plakali.

Taj prizor, kao zamrznuta slika, u mom sjećanju traje dugo, predugo, kao da su njih dvoje tek stara, izbledjela fotografija izvađena iz nekog prašnjavog, porodičnog albuma. Ne sjećam se šta ga je prekinulo, nisam tada znao da ću pisati ovu knjigu, mnogo je toga prošlo pored mene, a da to nisam ni opazio, možda je to bio moj brat koji se, ni kriv ni dužan, našao u njihovom zagrljaju, ne znam, ali sam posve siguran da je tih nekoliko minuta koliko je sve to trajalo, bilo najsretnije u maminom životu ili barem onom njegovom dijelu kojem ja pripadam.

I u fizičkom i u mentalnom smislu, Mito jedva da je bio čovjek kojeg smo se sjećali. Težio je svega pedeset dva kilograma i nije nam bilo jasno kako je u takvom stanju prevalio toliki put. Nismo ga o tome ništa pitali jer smo nastojali ne pokazati mu niti jednom riječju, niti jednom gestom, koliko se promijenio. Trebalo mu je izvjesno vrijeme da se privikne na život bez svakodnevnog straha, da se oslobodi navika koje je stekao u logoru – da počne brijati bradu, da prestane spavati na podu, šćućuren, kao fetus, dozivati, usred noći, u polusnu, ljude s kojima je dijelio hladni hangarski beton, buditi se u cik zore i šutjeti, sjedeći u postelji, sve dok ta šutnja, koja je imala dubinu i boju nekog, nama nepojmljivog užasa, ne preraste u buku i počne nas buditi svakoga jutra u isto vrijeme, poput navijenog budilnika – da ovlada novim okolnostima i da se prestane oduševljavati onim što je u jednom ljudskom životu sasvim normalno: punim tanjirom, komadom hljeba, toplinom ćebeta.

Tih dana jedva da je govorio. Ljudi su dolazili u naš izbjeglički dom, sjedili s njim, tapšali ga po ramenima, postavljali mu pitanja, ali on je najviše šutio, kao da ga je logor izliječio od brbljivosti, koja mu je, nekoć, bila tako svojstvena. Puštao je ljude da umjesto njega govore o logoraškim užasima, o mogućim ishodima rata, o političkoj klimi u Evropi i svijetu, o stavovima velikih sila prema našoj zemlji, o obrađivanju zemlje, o ljetini, jednom riječju: o svemu. Ponekad bismo nas dvojica razmijenili poglede i on bi mi se pokušao osmjehnuti, ali taj osmijeh bi se rasplinuo negdje u pola kretnje, ostajući nedorečen. Bio je to, zapravo, jedini način na koji smo nas dvojica komunicirali, tokom prvih pet, šest dana.

Nisu ga mogle razgovoriti ni stalne posjete njegovog druga, Fahre H.

Fahro, u to vrijeme naš komšija, radio je tokom cijeloga rata s duhanom: kupovao bi ga u Jablanici i onda ga nosio u Fojnicu, trampeći ga na tamošnjojoj pijaci za brašno, mliječne proizvode ili povrće. Čim je Mito došao, počeo je intenzvino navraćati u našu kuću, nekad i po nekoliko puta na dan, i pokušavao zapodjenuti razgovor o poslovima na kojima bi mogli dobro zaraditi, laćao se hemijske olovke i, kao, nešto računao, ali Miti, ovaj put, nije bilo ni do kakvog posla. U njeg su se uselili tegoba i patnja, i to ga je činilo sasvim drugim čovjekom.

Čovjekom koji više nije znao da sanja.

*

Petnaestak dana nakon Mitinog dolaska u J. i skoro mjesec od potpisivanja Washingtonskog sporazuma, kojim je okončan rat između Armije RBiH i HVO-a, odlučio sam vratiti se kući, u Mostar. Nostalgija koju sam osjećao bila je prejaka i majka je uvidjela da me nema smisla zadržavati. Usto, Mito nam je donio lijepe vijesti: nakon što je u septembru 1993. iz logora izašao daidža Ibro, tri mjeseca poslije daidža Esad je također, pušten na slobodu. Umirao sam od želje da ga ponovo vidim.

Mito me je otpratio do Jablanice, odakle sam se, pješice, magistralnim putem M 17, zaputio kući. U mjestu Salakovac sam, sutradan, na vojnom punktu koji je obezbjeđivao prilaz hidroelektrani, susreo starog očevog poznanika, kojem sam, nažalost, zaboravio ime. Taj susret opisao sam na kraju poglavlja Duh moga oca. Ovo napominjem ne zbog neke važnosti koju taj susret ima u ovoj rastrganoj priči, već, prije svega, kako bi čitalac lakše pohvatao sve njene vremenske tokove i narativne niti.

Dok smo hodali prema Jablanici, prolazeći kroz napuštena hrvatska sela, povremeno sam prekidao šutnju postavljajući mu pitanja o životu u logoru. Činio sam to dijelom zbog toga što mi je bilo neprijatno i pomalo glupo da, tako, bez riječi, kao dva stranca, pješačimo cijelih sedam sati, a dijelom i zbog toga što sam zaista bio radoznao. Njegova muka me je privlačila, htio sam da u nju zavirim, da je dodirnem i spoznam u onoj mjeri u kojoj je to bilo moguće, ali on je odgovarao vrlo šturo, u jednoj ili dvije riječi, tako da je svako moje nastojanje da zapodjenem ozbiljan razgovor vrlo brzo propalo.

“Jesu li te bili?”

“Jesu.”

“Kako?”

“Svakako.”

“Ko te bio?”

“Ko je stigo.”

“Je li bio s tobom iko poznat?”

“Nije.”

“Kakva je bila hrana?”

“Koja hrana?”

I danas te riječi stružu o komore moga srca, kao nokti po zidu. Svaki put kada se prisjetim tog putovanja, zapravo, osjetim krivnju. Za čim to žalim i šta me to, još uvijek, nakon toliko godina tišti? Što nismo pronašli način da budemo bolji jedan prema drugom tog našeg posljednjeg dana? Ili se samo stidim što ga ni tada, tako jadnog, utučenog i izmučenog, kakav je bio u rano proljeće 1994., nisam umio zavoljeti, iako sam negdje duboko u sebi znao da on tu ljubav zaslužuje, možda čak i više od bilo koga drugog u mom životu?

Rastali smo se u Jablanici, u blizini hotela, u kojem je, u to vrijeme, bila smještena komanda 4. Korpusa Armije RBiH. On je, uzgred, kanio otići na pijacu i nešto trampiti, ne sjećam se više šta, a mene je put vodio dalje, magistralom, prema Mostaru. Sjećam se, dok smo stajali i opraštali se, počela je padati kiša, a kako ni ja ni on nismo imali kišobran, rekao je:

“Saćekaj da upitam kakvu kabanicu ili kišober, imam ovdje jednog prijatelja.”

“Nemoj. Nije daleko do Grabovice. Tamo imam jednog rođaka, izbjeglicu iz Čapljine. Kod njeg ću prenoćit, presvuć se i osušit, pa ću sutra nastavit dalje.”

Slegao je ramenima i pogledao me, ali ne način na koji bi to uradio otac koji ispraća sina na dalek i neizvjestan put, već kao neko ko jedva čeka da ostane sam.

“Haj, onda, sa srećom”, rekao je.

“Vidimo se”, uzvratio sam.

Stisli smo jedan drugom ruku, pozdravili se i rastali, ovaj put hladno, bez mnogo emocija.

*

Krajem aprila, jedva petnaest dana nakon našeg rastanka, majka ga je jedne večeri pronašla u kupatilu, bez svijesti. Uz pomoć jednog komšije, njegovog rođaka, koji je imao auto, prebacili su ga u mjesnu bolnicu, u Buturović Polje. Iste večeri, na temelju neurološkog pregleda koji su obavili dežurni doktori, konstatirano je da je pretrpio jak moždani udar, ishemijskog tipa.

Medicinski priručnici na koje sam nailazio klasificiraju takvu vrstu poremećaja u nekoliko kategorija, od čega zavisi i sama terapija. Nažalost, o pojedinostima Mitinog liječenja ne znam ništa. Dijagnoza, otkucana na pisaćoj mašini i potpisana nečitkim doktorskim rukopisom, bez pečata, koju je neko – da li sam doktor ili pak neko drugi? – uručio mojoj majci, zapravo je, uz njegov jugoslovenski pasoš, danas jedini materijalni dokaz da je uopće bio živ.

Tri dana je ležao u komi.

Svakoga od ta tri teška, jalovo mučna dana, majka mu je došla u posjetu.

Jedan od mještana iz sela, neki Kozić, vojni oficir, čije su mi se ime i lik izgubili u magli proteklog vremena, išao je svakoga jutra službenim kolima u štab mjesne brigade, smješten nedaleko od bolnice, pa bi, uzgred, povezao i majku. Pokušavam je zamisliti kako sjedi u vojnom džipu, dok u ruci čuva fišek s vrućim peksimetima (za slučaj da se njen suprug probudio iz kome) i platnenu torbu u kojoj je bolesnička presvlaka: donji veš, potkošulja, pižama, čarape.

O čemu li razmišlja?

Možda se moli Bogu. Ako jeste, onda se ne moli onom njenom, kojem se moli čitavog života i koji postoji samo radi neke davno preuzete obaveze iz djetinjstva, već Onom Velikom, Moćnom, Koji je poslao meleka poslaniku Muhammedu, Onom u Kojeg je vjerovala njena majka, moja nena, Hajdaruša, Koji u svojim tajnim odajama čuva ključeve naših sudbina i Koji može sve, pa čak i to da je, u jednom životu, ne učini dva puta udovicom.

A možda samo šuti i ne misli ni o čemu.

Možda je, kao i Tabakovići, dok su ih izgonili iz njihovih dubravskih domova, pomirena sa svime što joj se može desiti, i dobrim i lošim, pa joj je na neki način svejedno, samo da se ta životna epizoda što prije okonča i da ta neizvjesnost koja je izjeda prestane. Biće šta će bit, zna i danas reći tu poštapalicu, svjesna da je na ovom svijetu malo stvari na koje čovjek zaista može uticati.

Kada se Mito probudio iz kome, odmah je prebačen u konjičku bolnicu, na odjel intenzivne njege. Tamo joj je bilo teže otići. Nije bilo oficira u selu koji bi išao tako daleko. Jednom su je ipak odvezli neki rođaci, u nekom autu, nekako. Doktor ju je jedva pustio da ga vidi.

Ušla je i stala uz krevet. Možda ga je uzela za ruku. Možda je plakala.

O čemu su pričali? Ona, koja budno motri svaki njegov pokret i on, koji skreće pogled u potrazi za nekom pukotinom, za tračkom svjetlosti što se probija kroz spuštene žaluzine ili glasom koji dopire iz hodnika.

Kako si. Dobro. Boli li te. Nije. Jesi li gladan. Nisam. Kako su djeca. Dobro.

Čitav život stane u te riječi.

A u svaku prazninu, između njih, stane po jedna smrt.

Sedamnaest dana nakon prvog, Mito je pretrpio još jedan udar. Bilo je to 15. maja 1994. godine, u dva sata iza ponoći.

Nije ga preživio.

*

Za svo to vrijeme, ni ja, kao niti bilo ko u maminoj porodici, nismo znali šta se događa s Mitom. Bilo je to ratno vrijeme kada pošte nisu radile, sve saobraćajne i komunikacijske veze bile su u prekidu, pisma su se slala po nekome, kako smo to onda govorili, a kako u selu u kojem je živjela nije bilo ljudi koji su putovali za Mostar i obrnuto, mami je bilo nemoguće poslati nam glas o Mitinoj bolesti.

Petnaest dana je vijest o njegovoj smrti putovala do nas.

Od usta do usta.

Korak po korak.

Kilometar po kilometar.

Selo po selo.

Grad po grad.

U naš dom, donio ju je daidža Ibro, jednog podneva, krajem mjeseca maja. Izrekao ju je oprezno, bez emocija, onako kako se već izgovaraju vijesti u čiju vjerodostojnost se sumnja. Dodao je da ne treba gubiti nadu, da sve to treba ispitati i provjeriti, jer, zaboga, rat je, ljudi pričaju svašta, izmišljaju, preuveličavaju, govore neistine, pa možda Mito i nije umro, možda je još živ, možda se čak ništa nije ni dogodilo. Htio nam je, zapravo, reći da treba da se nadamo čudu, jer, poslije svega što nas je zadesilo, na to smo, valjda, imali pravo.

Ali čuda nije bilo.

U ratu smo naučili da neprovjerene vijesti bivaju tačne samo ako su ružne. Ljudi, zapravo, lažu o svemu, osim o smrti. Kao da vjeruju da je laž može prizvati.

Plakao sam.

Bacao stvari po sobi.

Udarao pesnicama o zidove.

Pitao: Zašto? Zašto? Zašto?

Pitao i pitao.

Zašto?

Kada je Mito umro, nije bilo stvari koje bi majka spakovala u kofer. Sve što je imao, svi dokumenti, fotografije, sve one male stvari koje bi mogle govoriti o njegovoj osobnosti, zauvijek su ostale na Aveniji. Sačuvana je samo jedna njegova fotografija, ona iz pasoša, serijski broj 624099. Listovi su prazni i nakon toliko godina novi, pod prstima se još uvijek osjeti ugodna hrapavost papira. Živio je trideset jednu godinu, tek dvije godine duže od moga oca.

U oba slučaja smrt je bila jako nestrpljiva.

Mithat J.

Četira dana nakon mog i Mitinog rastanka ispred Đačkog doma, opisanog u poglavlju Kofer, ili kalendarski: 3. juna 1993., rodio se moj mlađi polubrat, Eldin.

Mama je trudove dobila kasno noću. Teško je disala i molila me da nešto učinim. Ustao sam i upalio svijeću, a potom sam otrčao do kuće u kojoj je živio Rasim M., vlasnik jedinog auta u komšiluku – jednog starog raspadajućeg Opel Kadeta – i zamolio ga da je odveze u bolnicu.

Rasima smo tek površno poznavali. Bio je visok i stamen čovjek u ranim tridesetim, tamne puti i visokog, ravnog čela, kakvo imaju muškarci koji počnu gubiti kosu. Poticao je iz jednog sela u okolici Nevesinja, a godinama je već stanovao kod brata, imao je u njegovoj kući svoju sobu, a obzirom da je bio neženja, nije mu ni trebalo više od toga.

Rasim se bez mnogo razmišjanja obukao, sjeo u auto i za tili čas se stvorio na puteljku ispred naše kuće. Zapaljivi meci su parali tamu, zabijali se u fasade i obližnju cestu, odjekivale su u daljini eksplozije i pucnjevi, a poneka granata ili rafal prohujali bi tik iznad naših glava. Mama je ušla u auto držeći se jednom rukom za stomak, a drugom se oslanjajući na moje rame.

Kada su otišli, vratio sam se u kuću, pun neke zebnje.

Svijeća na stolu još je gorjela, a Jasmin, moj polubrat, tiho je plakao u ćošku. Sjeo sam uz njega i zagrlio ga.

“Sve će biti u redu”, rekao sam, a nisam, čini mi se, u tom trenutku uopće razumio smisao tih riječi.

Ne sjećam se kako smo nas dvojica proveli tu dugu noć – namjerno kažem dugu, zato što bi tako moralo biti po nekoj literarnoj logici – neke uspomene koje ovdje iznosim mutne su mi i maglovite, imaju nejasnu arhitekturu, rasplinute obrise, i nema baš svako sjećanje, kako je tvrdio Saramago, oko sokolovo. Ali, ako bih i dalje slijedio trag priče, njenu misao i logiku, onda je moralo biti da smo ostali budni sve dok se mrak u sobi nije razrijedio i dok kroz pukotine među betonskim blokovima, kojima smo zaštitili sve prozore u kući, nisu procurile prve zrake novoga dana, čekajući da iz ratne noći do nas dopre bilo kakav glas o majci – gdje je, je li živa, je li rodila, hoćemo li je ikada ponovo vidjeti.

Makadamska cesta, jedina kojom se tih ratnih godina moglo stići do grada, bila je pod stalnom paljbom protivavionskih mitraljeza i na tu pet kilometra dugu avanturu nije se kretalo bez prijeke potrebe. Kako ne bi privukao pažnju neprijateljskih vojnika, Rasim M. je cijelo vrijeme morao voziti bez upaljenih svjetala. Uz velike probleme – usput mu je čak pukla i guma – uspio je stići do zgrade nekadašnjeg Higijenskog zavoda u naselju Carina, gdje je bila smještena ratna bolnica.

U hodniku, na školskom stolu – sobe su bile pretrpane ranjenicima koji su stalno pristizali – pod slabim svjetlom sijalice oko koje su kružili insekti i udišući neprijatne mirise ljudskog znoja, otpale žbuke i dezinfekcionih sredstava, moja majka, Jasminka Nezirović–J., rodila je trećeg sina. Dva dana poslije, u podrumu susjedne kuće, gdje smo se obično skrivali za jačih granatiranja, prepričavala mi je te dramatične trenutke.

Jedan detalj iz njene ispovijesti učinio mi se posebno zanimljivim.

U postporođajnoj maglini, držeći u naručju tek rođenu bebu, čula je kako negdje vani, iza ulaznih vrata zabarikadiranih vrećama s pijeskom, prigušena detonacijama, jaucima, galamom i dozivanjem, romori blaga proljetna kiša. Ne znam zašto je to uopće spomenula, mora da je to ostavilo jak utisak na nju, kao da mi je željela reći da je između samog čina rađanja i kiše koja je padala postojala neka viša, spiritualna veza.

Nekoliko godina poslije, kada rat stane i moj brat izraste u nestašnog klinca opsjednutog nogometom, jedne večeri, razmišljajući o danu njegovog rođenja, zapisat ću u rokovnik sljedeće riječi: “3. juni 1993. godine – padala je kiša, rodilo se sunce.”

Nijemac je škrt, njih pet čiča jednu Radensku, Čeh je ebete i rogonja, Slovak je, normalno, Čeh, Nizozemac govori ka da rutaje, Poljak nije Janošik nego Pizdra, Portugalac se ne denja vijađavat, biće da mu je dobro doma, jeba ga Salazar, ka i Franco Španjolca, Šveđanina moš komotno u makinjetu, koža mu je ka pelir, Talijanac je takva pičkica da su Talijanke čisti višak, Englez ne razumi bože tebe, Francuz bi tija bit Delon, ali više daje na Bourvila… Ma nema do našega čovika!

Toliko o turizmu i njegovim zaslugama za razbijanje predrasuda.

***

U to smo doba lako birali: pivo je bilo veliko i malo, vino crno i bijelo, čokolada za sladiti se i za kuhanje, kava turska i espresso, hlače duge i kratke, cipele plitke i duboke, košulje za ljeto i zimu, sapun za lice i šporku robu, a ljudi dobri i loši.

***

Kapja, mrva, suza, iskra, fregula, bokun, pinka, zerica… Kod nas se ne pjeva ni o čemu velikom. Pa sad ti budi ambiciozan…

***

Turizam je isprva zbunjivao. Recimo moju tetu Brašku.

“Vidi ga kolišni je, a već parla njemački!”

Ulica Nurije Pozderca

*

Prelazilo se preko Žerajićevog mosta, u čiji je kolovoz bila ugrađena crna granitna kaldrma, pa mimo pješačkog, preko Obale Pariške komune, i tu je izvirala Ulica Nurije Pozderca. Vijugava, nesigurna, mijenjala je pravac, vodila prema jugu, pa nastavljala prema istoku, s mnoštvom pokrajnjih sokaka i uličica, u dijelu grada u kojem su se najživlje miješale različite kulture, epohe i mentaliteti. Tu se huda katolička i muslimanska sirotinja susretala s gradskim poglavarima, koji su žurili na sastanke i sjednice u Konaku, bogobojazne bi hadžije udisale težak, ustajao vonj hmelja, dok su prolazili uz pivaru; miješao se zaglušujući zvuk stakla, pivskih flaša koje se međusobno sudaraju na putu prema punionici, s glasom mujezina i zvonom sa Svetoga Ante. Sve je tu bilo u vječnome kretanju, u hodnji i žurbi, u žamoru, tresku, zveckanju i vonju, na neosunčanoj strani grada, u osoju i sjeni, pod Bistrikom s kojega se svako malo čuje pisak ćire, i širi se težak smradni zadah ugljenog dima i vječne vlage.

To je ono drugo Sarajevo, koje s mejtaškim, bjelavskim, sedreničkim i vratničkim Sarajevom nije imalo previše veze. Drukčija je tu bila i klima, drugi običaji, a drukčije se i grad naslagivao kućom preko kuće, rastao i mijenjao se. Dok je na sunčanim stranama, na Mejtašu, Bjelavama, Sedreniku i Vratniku, i sljedećih dvjesto godina sve moglo ostati isto, pod Bistrikom je, u Tvornici ćilima, trajao štrajk, pobunile su se gladne žene, naše sestre i majke, a iz pivare je na sav glas izvirao neki novi svijet, rađala se budućnost o kojoj se ništa nije znalo ni slutilo. Osim da neće biti dobro, i neće mira biti.

Alija Bejtić piše da se ova prometnica razvila u prvim vjekovima otomanske vladavine, i sigurno je jedna od najranijih ulica u gradu. Zato bit će, i jest ovako zavojita i nepravilna, kakvi inače nisu sokaci turskih ni ulice austrijskih gradova. Po svom nesigurnom, divljem toku Ulica Nurije Pozderca podsjetit će one koji dovoljno požive na novonastale, tranzicijske ulice, koje će početkom dvadeset prvog stoljeća mimo svih urbanističkih planova izvirati po predgrađima. I tako će se zatvoriti jedan vremenski krug i tok: najnovije ulice sarajevske nalikovat će onim najstarijim.

Tu se, nakon prelaska mosta i Obale Pariške komune, na pravcu od juga prema sjeveru, uobličila “prva orijentalna naseobina na području današnjeg Sarajeva koja se najprije zavala imenom Hatibova mahala, a kasnije Džami-atik, Hungarija, ili, našim imenom, Careva mahala, nazvana tako po Carevoj džamiji, onoj današnjoj, građenoj 1565. na mjestu jedne starije, nastale vjerovatno još 1457. godine.” Vrijedi tako od riječi do riječi prepisati od Bejtića. Kao i nastavak: “Dionica zapad-istok bila je sokak u mahali Halača hadži-Davuda, koja je također nastala u 16. vijeku, prije 1554. godine.”

Još u turska doba veći dio ulice ponio je ime Konak, po konačištu bosanskih valija, što ga je 1869. dovršavao Topal Osman paša, a u nastavku današnja je ulica imala svoje drevno ime – Murdarija. Bilo je to iskvareno od Muhurdarije, jer je sokak, očito, dobio ime po nekom starom muhurdaru, koji je čuvao službeni pečat, i pečatio ljudima ono što je trebalo opečatiti ili muhurlejisati.

Kada su 1882. bilježili prvi plan grada, Austrijanci su Konak ulicu proširili prema sjeveru, na Ploču, a Murdarija je postala Šahinagića ulica. Godine 1910. nastala je nova Šahinagića, koja će u naše vrijeme nositi ime Dimitrija Tucovića, a Konak se proširio na staru Šahinagića ulicu.

Nije dugo ostalo tako, jer je nakon Velikog rata, odlukom od 10. siječnja 1919, imenom dotadašnje Konak ulice čašćen Nikola Pašić. Tu čast je zaslužio premda je u to vrijeme bio živ, i poprilično zdrav (vođa radikala i znameniti srpski i jugoslavenski državnik umire 1926.). Kada je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska, nove gradske vlasti ulicu su nazvale imenom vojskovođe (maršala) Slavka Kvaternika, također tad živoga čovjeka.

Povijest ulice u tih dvadeset i šest godina, koliko je nosila ime po živim ljudima, često je bila mračna, halucinantna, na rubu fantastike.

U prvoj zgradi istočno od Konaka, sivoj i vlažnoj, oko koje su se od ranoga proljeća do prvih snjegova kotili štakori, u podrumskom stanu živio je Moric Danon, šegrt-pripravnik u “specijalnoj radnji za popravak radio aparata”, kod majstora Jerka Fabijanija, u Kralja Aleksandra 48 (tel. 39-39). Odmetnuti sin inženjera geologije iz Tuzle Leona Danona i Tamare, rođ. Mandelbaum, Moric je u novinama i sarajevskim književnim časopisima povremeno objavljivao neobične prozne zapise, koji su u svoje vrijeme ostajali nezapaženi. Primijetit će ih, pola stoljeća kasnije, tek rijetki istraživači međuratne bosanske književnosti, arhivisti i bibliografi, ali koliko je znano, nijedan neće napisati kritičku zabilješku o Danonovu radu, tako da nije zaveden ni u najopćenitije preglede književnosti sarajevskih Jevreja. Razlog tome je, možda, i stanovit stid s kojim je uspomena na Morica Danona ispraćena u zaborav.

Na kraju svakoga od četiri Danonova zapisa, lirske pripovijesti, snoviđenja, stoji u zagradama ista napomena: (iz auktorova uprav dovršena spisa “Slani mesija”) Nijedan zapis nije duži od tri tisuće i šesto slovnih znakova ili sedam stotina riječi. Možda je objavljenih fragmenata iz “Slanog mesije” bilo još, jer sam ih nakon vrlo površnog istraživanja pronašao četiri, dva u godišnjacima La Benevolencije, po jedan u novinama Bosanska pošta i u Jevrejskom glasu. To je bilo 1991, mjesecima prije opsade grada. Kasnije sam, odlazeći iz Sarajeva izgubio priliku da tragam za radovima Morica Danona – jednom sam u zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici zatražio da mi izlistaju dokumente pod njegovim imenom, ali nije pronađeno ništa – ne bih ga se prečesto ni sjetio, a kad bi mi na um pao, uvijek je to bilo uz čuđenje da ga i dalje nitko ne spominje i ne otkriva. Od toga, naime, žive naše nacionalne i mjesne književnosti: otkrivaju pisce zaturene u vremenu, pišu seminarske radove i doktorate, prikupljaju i upotpunjuju biobibliografije. Moj trud oko ovoga pisca bio je druge naravi: zanimao me je “Slani mesija”. Želio sam, iz potpuno estetskog užitka i radoznalosti, pročitati taj rukopis, koji je, u to sam siguran, postojao u dovršenom obliku. Ili još uvijek postoji, ako ga negdje nije rastočila trulež sarajevskih podruma.

Leon Danon, otac Moricov, bio je godinama direktor Rudnika soli Tušanj, poznat i cijenjen u tuzlanskoj čaršiji, najuvaženiji jugoslavenski ekspert za kamenu sol. Kod Cvijanovića je, u Beogradu, za jesen 1923. najavljivana njegova “Mala istorija kamene soli”, ali knjiga, koliko znamo, nikada nije izašla, niti je Leon Danon pod svojim imenom ikad objavio knjigu. U to se vrijeme Moric već potucao po Sarajevu, pa je, možda, i ta okolnost odredila njenu sudbinu. Ocu više nije bilo do knjiga, nakon što mu se sin odmetnuo od kuće.

Što ga je potjeralo, ne zna se. A bit će da se neće ni saznati. Moric (Leonarda) Danon s odlikom je završio četvrti razred tuzlanske gimnazije, položio malu maturu i bio pohvaljen od gimnazijskog ravnatelja Tugomira Alaupovića. Imao je dara za glazbu, svirao je violinu i violu, nastupao na godišnjim proslavama tuzlanske jevrejske zajednice. U vrijeme kada je pobjegao od kuće bio je još malodoban, ali otac se plašio skandala, i nije po sina slao policiju, nego je sam dolazio u Sarajevo i nagovarao ga da se vrati. (Tako je svjedočio dr Hinko Urbah, Nadrabiner Jevrejske vjeroispovjedne opštine, blizak rod gospođi Mandelbaum)

Zašto je Moric odabrao da šegrtuje kod majstora Fabijanija, u radnji za popravak radio aparata, iako se s malom maturom mogao zaposliti na željeznici, u pošti ili u sudskoj pisarni, na poslovima nižeg činovnika, ni to se ne može znati. Majstorski šegrti su dvadesetih i tridesetih u Sarajevu bili, uglavnom, dječaci iz radničkih kuća ili seoska sirotinja, bez ikakvih škola i jedva pismeni, pa je prosto nevjerojatno da bi već prestarjeli mladić, po svoj prilici formalno školovaniji i od gazde Fabijanija, poželio biti šegrt.

Osim ako Moric Danon nije bio opčinjen radio aparatima. Pretpostavimo da jest, i vjerujmo da su ga u životu zanimale samo dvije stvari: zvuk radija i njegov “Slani mesija”.

Kako je dospio u podrumski stan, to bi se, vjerojatno, još moglo saznati uvidom u zemljišne knjige i provjerom vlasništva nad prvom zgradom pokraj Konaka. Taj koji mu je iznajmio svoj podrum očito je poželio ostati izvan životne priče Morica Danona, njegove sudbine i jednoga od većih skandala u međuratnoj povijesti Sarajeva, jer da nije tako, već bi se javio tokom tri ljetna mjeseca 1930, koliko je afera Danon trajala.

Godinama nakon Sarajevskog atentata, tokom Velikog rata i poslije, oko Konaka su se nakotili štakori. Krupni, kao da ih netko hrani, nisu bježali od ljudi, nego bi stali, zagledali se u čovjeka, kao da mu se rugaju i čude, ili ga pokušavaju hipnotizirati. U prvo vrijeme komšiluk je imao većih briga od miševa: ginulo se na Soči i u Galiciji, gripa španjolka pomorila je množinu svijeta, naročito birajući mlade, a nakon toga su nastupile duge godine gladi. Tek kada se, sredinom dvadesetih, mir sasvim vratio u čaršiju, i nastavilo se živjeti po starinskim adetima, ili po onom u što su se ti adeti u sjećanju pretvorili, narod je postao svjestan da živi među pacovima. A nevolja je htjela da se u to, s podrumskim stanom u Nikole Pašića ulici, zatekao i Moric Danon. Pa iako je štakora bilo i prije nego što se Danon doselio u ulicu, komšiluk ih je povezao s njim.

Netko bi ga vidio kako ih ranim jutrom hrani. Drugi da se oko njega sakupljaju, a on ih redom gladi, kao da su, božemiprosti, jaganjci ili jarići. A uskoro će se pojaviti i takav koji će se u dušu kleti da je vidio Ćifutina kako razgovara s mišem, onim najkrupnijim, crnim, što je svim miševima car i harambaša.

Moric Danon bio je šutljiv, odijeljen mladić, ni s kim se u ulici nije zbližio, ništa se o njemu nije znalo, osim toga da je Jevrejin. A kako se to dozna, ako se ne zna ništa drugo, katkad ni kako se čovjek zapravo zove, ostaje vječna tajna.

U vrijeme kada su govorkanja dorasla u potjeru i hajku, nije se znalo niti da Moric Danon šegrtuje kod majstora za radio aparate, u Aleksandrovoj ulici, blizu Napretka. A kada se saznalo, komšiluku se rasvijetlilo da je mišji car zapravo špijun. Vjerojatno, japanski. Jer tko bi se potajice bavio radio aparatima, nego špijun. I čiji bi špijun gotivio štakore, nego japanski.

I tako je mahali namah sve postalo jasno.

Ljeto 1930. bilo je kišno, po prilici kao i ovo prošlo, ljeto 2014, tako da su se štakori oko konaka namnožili kao nikad. Fratri iz Svetoga Ante upozoravali su narod da ih ne pokušava ubiti, i da ne dira mišje lešine, niti da kućne mačke pušta na njih, jer bi se iz svega mogla naroditi – kuga. Umjesto da ih upozorenje urazumi i smiri, ljude je dodatno raspametilo. O kugi su znali samo ono što ova riječ podrazumijeva u svakodnevnom razgovoru, dok o samoj bolesti nisu znali ništa, pa ni to da se u ovim krajevima zadnji put pojavila krajem sedamnaestog stoljeća. Ako je i tada to bila baš kuga, a ne neka druga, jednako pogubna i strašna morija. Mišji car tako je optužen za pojavu kuge. I svaka bi bolest, stvarna ili umišljena, koja se javila u mahali, u narodnoj imaginaciji postajala kugom. I zvala bi se kugom.

Krajem kolovoza 1930, jednoga od rijetkih dana tog ljeta u Sarajevu kada ne samo da nije padala kiša, nego je nekoliko puta kroz oblake proškiljilo sunce i obasjalo drugu stranu Miljacke, u prolazu ispred Konaka nepoznati su nasilnici u zasjedi dočekali Morica Danona, koji se vraćao s posla, i pretukli ga drvenim palijama, šakama, nogama…

Sutradan, o tome su pisale dnevne novine.

Napad je osuđen, ali je, onako usput, spomenut i fenomen štakorskog nakota u dnu Bistrika, naročito u Ulici Nikole Pašića, tamo gdje ulica skreće oštro prema istoku.

Novine su, dakle, javile da je Moric Danon mišji car i harambaša, gospodar i navjestitelj kuge. Naravno, nigdje takvo što nije bilo napisano, ali zar je to važno, ako je u članku o degeneku mladog Ćifutina pridodano da pacova nigdje u Sarajevu nema kao tu oko Konaka i u blizini pivare? Ljudi su čitali između redova. Čak i nepismeni su tih dana, u Ulici Nikole Pašića, čitali između redova.

Morica Danona našli su obješenog za gelender, prve nedjelje u rujnu 1930. Objesio se u Božju neđelju, Ćifutin! Govorilo se s prezirom. Ili se ništa nije govorilo, nego sam to ja, osamdeset i četiri godine nakon Moricove smrti, sve izmislio, tovareći komšiluku odgovornost za čin nečijega duševnog rastrojstva?

Nekoliko tjedana kasnije na samoubojicu već se zaboravilo. Sarajevo je oduvijek bilo takav grad: jednih se sjeća do u Kameno doba, a druge zaboravi u jedno jutro. Zaboravu Morica Danona pridonijelo je to što su štakori ubrzo nestali iz okoline Konaka i iz cijele mahale. Zima 1930. na 1931. bila je suha i ledena. Pomorila je sve živo, sve što se nije znalo ugrijati. Proći će godine prije nego što se miševi vrate, ali tada se nitko neće sjetiti mladoga Jevrejina, šegrta kod majstora za radio aparate, u Aleksandrovoj ulici, niže Napretka.

Tin Ujević se, prema pisanju Bosanske pošte, iznenada pojavio u Sarajevu 15. studenog 1929: “Jedan rijedak gost stigao je jučer u Sarajevo i njegov dolazak predstavlja za Sarajevo, a specijalno za literarne i umjetničke krugove, jedinstvenu senzaciju.” Na molbu gostoprimljivih domaćina pjesnik je s glave skinuo svoj polucilindar, i stavio fes, kojega su upravo skinuli s kalupa čaršijske šeširdžinice, i tako se slikao za štampu.

U gradu je ostao devet dana, lumpovao po Šadrvanu i Volgi, izjavio da “i Sarajevo ima isto tako blagorodnu noćnu publiku kao i Beograd”, i 25. studenog nastavio je vlakom prema jugu, zimogrižan i uplašen pred nailaskom zloglasne sarajevske zime. Taj je strah opisao u putopisu “Sto minareta”.

Ne pamti se gdje je i kod koga Tin noćivao u tih deset sarajevskih dana, ali malo je vjerojatno da je, makar i u prolazu, sreo mladoga pisca i mehaničarskog šegrta Morica Danona. Koliko se zna, Danon nije zalazio po krčmama i gostionicama, niti je drugovao sa sarajevskim piscima. Ali kada sljedeći put Tin doputuje u Sarajevo, bit će to u srijedu, 3. rujna 1930, Moric Danon će biti pri kraju životnih snaga, izluđen od komšiluka, progonjen tko zna kakvim unutrašnjim demonima, živjet će još samo četiri dana, prije nego što ga nestane u zoru 7. rujna. Nije nevjerojatno da je Ujević u ponedjeljak, u kafani Volga, otvorio sarajevske dnevne novine, i pročitao vijest o “tragičnoj smrti majstorskoga pomoćnika M.D.-a, u Pašićevoj ulici blizu Konaka”.

Tokom istoga tjedna u nakani da produži svoj boravak u gradu unajmit će svoju prvu podstanarsku sobu kod Soje Popović, Dugi sokak 4, na jedva pet minuta hoda od haustora u kojem je, obješen za ogradu od kovanog željeza, o štriku visio Moric Danon. (Dugi sokak će 1950. ponijeti ime po komunističkom ilegalcu i sudioniku pokreta otpora Džavidu Haveriću.)

Kuća Soje Popović teško se i mogla nazvati tako: ruševna izba iz turskih vremena, podignuta i polijepljena od drvena i nepečene gline, saginjala se i uvijala, kosih i mekanih zidova, koji su se pokretali i mijenjali konfiguraciju onako kako se s vremenom pomicalo tlo i kuća plovila po svojim plitkim temeljima, podsjećala je, na neki čudan način, na građevine španjolskog graditelja Gaudija. Unutra je vladala vječita vlaga, koju bi jedva malo posušile julske i augustovske žege, podovi su bili neravni, od nabijene zemlje i jelovih dasaka, a Soja je bila šutljiva, utuljena žena, bez ikakve biografije. Na trenutke se činilo kao da i nije posve svoja ili je blago duševno zaostala.

Ujević je kiriju neredovno plaćao, ali ju je, ipak, plaćao. Izdržavao se od instrukcija iz francuskoga i latinskog, koje je davao djeci iz boljih kuća, uglavnom đacima Prve gimnazije, i od honorara za prijevode, koji su bili prilično bijedni i stizali su rijetko. U Sarajevo se sklonio od duhovne pustoši onodobnog Zagreba – kojeg se plašio, sluteći da će ga otamo, u najboljem slučaju, prognati – i od razočarenja Beogradom – odakle je, doista, i prognan, prema policijskom rješenju: radi skitnje. A u Splitu, koji mu je zavičajno bio i najbliži nikad mu se nije bivalo, jer je za njega Split bio mrtva i zatucana provincijska varošica, bez kafana i noćnog života, bez intelektualnih salona i književnih razgovora, a s mnogo pizme i omraze.

Sarajevo je, pak, imalo i kafane i noćni život, i razgovore o svemu i svačemu, pa onda i o književnosti. Ali Sarajevo je za Ujevića bilo i mjesto sasvim posebnoga “tajanstva u magli, trepetljiva i nejasna spoznaja da sam spustio stopu u zagonetni i neprobojni svijet”. Našavši se sam među stotinu minareta, i onih nekoliko crkvenih tornjeva kojima, posve razumljivo, nije bio fasciniran, započeo je svoj unutrašnji put na istok. Osim što je, na svoj pomaknuti, luckasti način u ovome gradu otkrio islam, on je u njemu otkrivao i dalji istok, u Sarajevu je započeo svoje lude diletantske pisanije o dalekom istoku, opčinjen pomalo čaršijskim new age pokretom braće Vidovića, dvojice Dalmatinaca iz Primoštena, koji su se u svojoj privatnoj školi usporedo bavili projektom općega opismenjavanja i privođenja naroda filozofskim i teološkim učenjima Indije.

Kod Soje Popović ostao je do sredine svibnja 1934, kada se zbog konačnog rušenja njezina kućerka morao iseliti. Ne odlazi daleko: u prvo susjedstvo Moricu Danonu, u Pašićevu broj 8. Gazdarica mu je bila Regina Nahmijas, Jevrejka i udovica, neusporedivo bistrija od Stoje, koja se o Ujeviću pokušavala brinuti onoliko koliko je on to dopuštao. Bilo je to vrijeme najgore njegove boemštine. Išao je gradom kao ruglo od čovjeka. Hubertus je podvezivao starom kravatom, jer je negdje izgubio pojas, potplat je žicom vezivao za cipelu da ne bi ostao sasvim bos, i polako je gubio sve društvene obzire. Sarajevo ga je činilo gorim, povlađivalo je njegovim manama, nagovaralo ga da se do kraja prepusti sudbini, jer čovjek ionako ni na što nema utjecaja. Uvuklo mu se u kosti, i doživotno će ga pamtiti, uglavnom, po zimskim hladnoćama. Ujević je bio krupan i snažan čovjek, činilo se da svašta može izdržati, ali u ovom je gradu postao zimogrozan, patio je od stalnih grlobolja i plašio se, već krajem ljeta, da neće doživjeti sljedeće proljeće.

Ulica Nikole Pašića za zimskih je doba, pogotovo nakon što padne veliki snijeg, postajala sav njegov svijet. Od stana Regine Nahmijas do Samekove kafane bilo je dvjestotinjak ili manje koraka. Tu je bila pivara, tu su bili fratri, oko čijeg se samostana uvijek vrzmao neki putnički svijet. Ljudi su dolazili i odlazili, čuli bi se strani jezici, netko bi ga prepoznao, upitao ga nešto, platio mu litrenku vina i kupusnu kalju, i tako bi mu prošao zimski dan.

S proljeća, kad se vrijeme malo proljepota, prelazio je na drugu stranu rijeke, šetao Ulicom prijestolonasljednika Petra (budućom Vase Miskina) i Aleksandrovom, i sretao ljude, koji bi često znali pomisliti da je prezimio negdje na jugu, na Braču, u Splitu, Imotskom. Katkad bi ih ostavio u tom uvjerenju. Bilo mu je toplije u kostima ako netko pomisli da se upravo vratio s Brača.

Kod Regine Nahmijas izdržao je četiri zime, a onda je pred petu, u četvrtak 4. studenog 1937. sa Stare željezničke stanice otputovao prema Splitu. Dan prije toga, Stanislavu Šimiću, bratu vječno mladoga Antuna Branka, poslao je pismo u Zagreb, u kojemu se gorko žali “da je u književnosti i u talentu sadržano neko grozno zločinstvo”, ako je književnik osuđen na stalno gladovanje i postupno propadanje, ako je klevetan, neshvaćen i napadan.

Gazdarici je ostalo dužan novce za kiriju, pa je u zalog ostavio sve svoje rukopise. Koliko su mu vrijedili, ne zna se. I koliko je iskrena bila njegova žalopojka o zločinstvu književnoga talenta. Ali činjenica jest da dug nikada nije podmirio, niti je zatražio svoje rukopise. Da se barem djelomice namiri, njih će, te rukopise, Regina Nahmijas prodati u komšiluk, piljaru koji će u te papire zamotavati svoju robu, krumpir, kruške, jabuke.

U neka doba će, srećom, sjedeći u dućanu kod prijatelja trgovca, Tinov drug, književnik i kulturni radnik Rizo Ramić ugledati čovjeka koji u njedrima drži fišek pun šljiva, načinjen od lista ispisanog Tinovim rukopisom. Upitao je nepoznatog otkud mu to, i odmah otrčao niz ulicu, da spašava što se još spasiti da. Dogodilo se to u ljeto 1939, mjesec ili dva prije početka Drugoga svjetskog rata.

Veliko je bilo to Sarajevo, kada je u njemu živio barem jedan čovjek koji je tako na daljinu bio u stanju prepoznati rukopis Tina Ujevića. I ne samo da ga je prepoznao, nego je odjurio da spašava papire ispisane tih rukopisom. Veliko je bilo to Sarajevo, ako je u njemu živio barem jedan čovjek koji si nije utvarao da je veći pjesnik od Ujevića, nego je spašavao ono što bi drugi predali vatri i ruglu.

Ali ne samo da je spašavao Tinove papire, Rizo Ramić je našao opravdanja i za Reginu Nahmijas: “Bivša gazdarica Tina Ujevića – jedna sirota jevrejka koja je imala djece – prodala je Tinove rukopise, knjige i druge stvari, po njegovom pismenom ovlaštenju. Tin joj je dugovao popriličnu svotu za kiriju. Čekala ga je koliko je mogla – oko tri godine (nije baš toliko, pretjeruje Ramić, nego jedva dvije… op. aut.) Kad ju je njen bezdušni kućegazda pritegnuo za gušu, za neplaćenu kiriju, zavapila je Tinu, koji je otpisao da sve proda.”

(Što se poslije događalo s Reginom Nahmijas iz Pašićeve broj 8, to se nisam raspitivao dok je bilo vrijeme, niti sam otišao do spomenika na Vracama, da na njemu potražim njezino ime i imena njezine djece. Mnogo je bilo Nahmijasa u Sarajevu, možda je bila i više Regina Nahmijas, tako da ne bi bilo lako doznati vjerodostojnu sudbinu Ujevićeve stanodavke.)

Od tog je događaja nastala i jedna, vjerojatna, pjesnikova mistifikacija. Ili to, možda, i nije bila mistifikacija? Tin Ujević je tvrdio da se među izgubljenim rukopisima nalazio i skoro dovršeni rukopis romana o sarajevskom ljetu 1914. Nenapisan je, kaže, bio samo dovršetak posljednjeg poglavlja. Rukopis je nosio naslov “Doboši noći”.

Je li Tin izmišljao ili je govorio istinu?

Danas to više i nije važno, jer “Doboše noći” treba ispočetka napisati. Sada kao roman o dva ljeta: 1914. i 1991. Ali da bi se to učinilo, moralo bi se, uz četiri sačuvana fragmenta, rekonstruirati i ostatak “Slanoga mesije”, nepoznatoga sarajevskog pisca Morica Danona.

Dvije godine nakon što je Rizo Ramić uspio spasiti ostatke Ujevićevih rukopisa iz Pašićeve 8, ljeta 1941. ulica se već prezvala imenom vojskovođe Slavka Kvaternika.

Kvaternik bi ustaša s najvišim činom nakon onoga jedinstvenog – poglavnika. Pukovnik austro-ugarske vojske, ratni zapovjednik okupiranog Beograda, siva figura nedarovitoga habsburškog birokrata, dočekuje studenog 1918. srpske osloboditelje, i priređuje u njihovu čast prijem u zagrebačkome Sokolskom domu. Nepozvan, na prijemu se pojavljuje dvadesetpetogodišnji Miroslav Krleža, radi skandal koji se završava policijskom intervencijom i o kojemu javljaju novine, a opisan je u vanrednome prozno-esejističkom rafalu Krležinom, naslova “Pijana novembarska noć 1918.”, što ga je napisao u ustaškome Zagrebu 1942, dok su svud okolo gospođe i gospoda bili podložni Pavelićevu šarmu i njegovu šarmantnom političkom i nacionalnom argumentu, svud okolo objavljivale su se knjige, skladale simfonije i snimali filmovi, i sveukupna je javnost, uz izuzetak smrtno preplašenog Krleže, slavila NDH. U “Pijanoj novembarskoj noći 1918.” pisac je opisivao pukovnika Kvaternika, koji je u međuvremenu avanzovao u hrvatskoga maršala, i koji mu je svakoga trenutka mogao doći glave, sjećajući se kako ga je te noći sramotio pred srpskim oficirima. I ne samo da je njega sramotio, nego je Krleža pred Srbima sramotio i sveukupnu hrvatsku vojnicu, i cijeli hrvatski narod, te je zaslužio najstrožu kaznu.

Vojskovođa Kvaternik se, međutim, pokazao vrlo galantnim. Onako zagrebački, Krležu i njegov slučaj nije niti primijetio. Nije mu se svetio, ni on, ni njegov sin, mladi Eugen Dido, šef sveukupnoga zagrebačkog redarstva, zapovjednik Ustaške nadzorne službe, uz Poglavnika drugi čovjek u državi, i apsolutni manijak i psihopat, kojeg su se plašili svi, a kamoli neće Krleža.

Umjesto da smakne jednoga za hrvatsku stvar nebitnog književnika, vojskovođa Kvaternik hodio je po vojnim paradama, noseći za pasom svoju maršalsku sjekiricu. Po toj će ga sjekirici narod pamtiti.

Ulicu u Sarajevu zadržao je do 20. kolovoza 1945, kada je ulici vraćeno ime Nikole Pašića, da bi 8. lipnja 1948. ponijela ime prvog potpredsjednika AVNOJ-a, predratnoga cazinskog političara, partizana i revolucionara Nurije Pozderca. Tako je s ove ulice zbačeno neko čudno prokletstvo, ili je, barem, otklonjena jedna neugodna okolnost da se nazivala imenima živih ljudi.

Nurija Pozderac bio je učitelj, narodni poslanik i senator. Ranjen je u bici na Sutjesci 11. lipnja 1943, i umro sljedećeg jutra. Rodonačelnik je velike i važne krajiške porodice, kojom će biti označena socijalistička povijest Bosne i Hercegovine, i rast Sarajeva u sedamdesetim i osamdesetim godinama. U njihovu porodičnu sudbinu metaforično je upisana i sudbina jedne ulice. Sve je tu bilo ludo, na granici sna i jave, među živim i mrtvim, gdje se stvarnost miješala s pjesničkom maštom i bolesničkim košmarima.