Srbija – zemlja knjige

Kao izdavač mogu bez Sajma knjiga, kao etnolog ne mogu. Sajam je za mene bio i ostao događaj inspirativan za razmišljanje o etnološkim temama. Kroz njegove hale etnolog prolazi kao kroz šumu simbola i – kako bi rekao moj kolega Srđan Radović – čita ga kao tekst, dekonstruiše njegov diskurs. Na primer, ja primećujem da je Sajam sačuvao neke osobine tradicijskih narodnih okupljanja, vašara i sabora i pomišljam da bi bilo interesantno komparativno etnološko istraživanje ovog sajma i Sabora trubača u Guči, simbolične komunikacije na sajamskim štandovima i one ispod saborskih šatri, govora u slavu srpske knjige i onih u slavu srpske trube. Mogla bi od toga da se napravi dobra doktorska disertacija. Ali, ne propuštam da vidim i to da se Sajam knjiga nudi kao nacionalna duhovna svetkovina, kao višednevni pokretni praznik u čast knjige, koja je za tu priliku uzdignuta u rang nacionalne svetinje.

Ovaj praznični, to jest religijski karakter, Sajam knjiga imao je od kad postoji, to jest od 1956. godine. Tada je knjiga dobila mesto među ikonama jugoslovenskog komunizma, uz žene (8. mart), radnike (1. maj), mladost (25. maj), borce (4. jul), republiku (29. novembar), i armiju (22. decembar). Najave Sajma pod naslovom „Praznik knjige“, „Svetkovina pisane reči“ potiču iz tog vremena. Na taj način se svečano poručivalo da je Jugoslavija – ma šta o njoj mislili naši neprijatelji – u stvari zemlja mira, znanja i kulture, zemlja knjige.

Istu poruku Sajam knjiga šalje orbi et urbi i danas, s tim što se ona odnosi na Srbiju, zemlju koju zapadni mediji lažno optužuju da izaziva ratove, a koja je – dođite na Sajam i uverite se – u stvari zemlja knjige.

*

Tri Aušvica?

Otvarajući juče Sajam, kineski pisac Liju Dženjun je pomenuo tragediju koja je za vreme Drugog svetskog rata zadesila njegov rodni kraj, provinciju Henan, kada je od gladi zbog suše umrlo tri miliona ljudi. Rekao je da se o tom užasnom stradanju u svetu ništa ne zna, što je zaista skandalozno. I ja posramljen priznajem da za tragediju Henana prvi put čujem. Moram da pročitam njegov roman Povratak u 1942. gde on piše o tome.

Ali, skandalozna je i Dženjunova izjava da je tragedija Kineza u Henanu 1942. godine „gora i od one koju su izazvali Hitler i nacisti“. Skandalozna je računica kojom je to potkrepio: Hitlerovi nacisti pobili su u Aušvicu milion i sto hiljada Jevreja, i to u toku celog Drugog svetskog rata, što je tri puta manje od broja žrtava suše, koja je za godinu dana odnela tri miliona Dženjunovih zemljaka. Dakle, zaključuje on, „to bi značilo da su se samo u 1942, u provinciji Henan, dogodila tri Aušvica, samo bez nacista i Hitlera“.

Kina je zaista velika zemlja i u njoj ima svega, velike istorije, velikih ljudi, velike kulture, na žalost i velikih nesreća i stradanja, ali ne shvatam zašto mora da ima i Aušvic, i to njih tri. Dovoljno je što svet ima onaj jedan u Poljskoj. To bi trebalo da je dovoljno i Kini.

Ako Liju Dženjun zaista ne zna da smrt od gladi zbog suše, ma koliko strašna bila, nije isto što i smrt u nacističkim gasnim komorama, da brojanje žrtava Henana i onih Aušvica ne spada u istu matematiku, preporučujem mu da pročita šta su o Holokaustu i Aušvicu napisale njegove kolege, srpski pisci Kiš, Tišma, Albahari, David. Pretpostavljam da zna neki od jezika na koje su njihove knjige prevedene. Jer – kao što je sam rekao u svom govoru na Sajmu – „što se više čitaju književna dela, to je međusobno razumevanje bolje, a razlike među nama nestaju, jer smo svi mi, na kraju krajeva, ljudi“.

*

Vreme je za knjigu pobede

Šta se dogodilo sa društvenom teorijom na Sajmu? Gde su kritičke studije o društvu, kulturi, crkvi, naciji, rodu… Ubi sunt? Pitam, jer ove godine društveno-teorijske literature ovde skoro da nema. Njeno prisustvo na Sajmu ni ranije nije bilo upadljivo, ali je sada tako skromno i diskretno da vam treba GPS da biste nešto knjiga iz ove oblasti našli na sajamskim štandovima. Do ove godine među retkim izdavačima koji hrabro brane boje društveno-teorijske literature na Sajmu je bio i Dejan Ilić (Fabrika knjiga), jedan od njenih najboljih izdavača. Ali i on je morao da se odatle skloni i da napravi sopstvenu izložbu knjiga, koju je nazvao Mali sajam. Uz najbolje želje za uspeh, šaljem mu drugarsko upozorenje da ni slučajno na svom alternativnom sajmu ne organizuje tombolu. To sam patentirao.

Nema teorije, ali ima istorije. Ne mislim na modernu kritičku istoriografiju i studije o kulturi i politici sećanja, koje se danas ne mogu odvojiti od društvene teorije, te ni nju ove godine na Sajmu nećete lako naći. Ono čega ovde ima na svakom koraku i u izobilju je narativna ratna i politička istorija, koju su u XIX veku zvali nacionalno-romantična povest. Knjige u kojima je ona zastupljena mahom su mešavina nesumnjive fikcije i sumnjive faktografije.

Slogan ovogodišnjeg sajma „Vreme je za knjigu“ cilja pre svega na ovu vrstu knjiga o istoriji. To će vam postati jasno kad uz njega, kao njegovu dopunu, stavite slogan koji je pre neki dan radosno lansirao gradonačelnik Mali: „Došlo je vreme da slavimo pobede“. Ako ne računamo reditelje vojnih parada i recitala, ko će to bolje da radi od rodoljubivih pripovedača o Velikom ratu i ruskom caru. A ni reditelji ne mogu bez njih. Kad se vreme knjige i vreme pobeda podudare onda je to njihovo vreme.

*

Knjige za sva čula

Čitam na sajtu firme Vulkan izdavaštvo da su za posetioce svog štanda – pored gomile knjiga – pripremili i razne poklone i niz atrakcija i zanimacija, s namerom da knjige učine primamljivijima nego što su onako same po sebi. Kao da zna da sam lakom na čokoladu, Vulkan me mami ovako: „U toku potrage za vašim omiljenim knjigama uživaćete u kombinaciji neobičnih ukusa Milka čokolade sa TUC krekerom i Milka čokolade sa Lu biskvitom“. Odmah da kažem, ako padnem na ovo, onda neka bude TUC kreker.

Ako se pokaže da sam pravi fan ovog izdavača, biću počašćen i šoljicom kafe iz asortimana kompanije Doncafé, jer – podseća me Vulkan – „kafa i knjiga su uvek savršen spoj, a posetioci štanda Vulkan izdavaštva će uživati u ukusima i vrhunskom kvalitetu koji osvaja sva čula“. Ako, pak, dođem s damom, nju očekuje poseban poklon. Kupi li knjigu „Zauvek s tobom“ Deni Atkins, dobiće kutiju čvrstog pudera. „Sve dame će – obećava Vulkan – uživati u savršenoj kombinaciji koju čine ljubavni roman i Golden Rose Paris Compact Powder“. I to nije sve. Ovaj izdavač je na svom štandu otvorio VIP kafe, a njegovi sponzori su se potrudili da tu bude finih suhomesnatih đakonija i kvalitetnog vina i piva. Vulkanov reklamni mamac završava se ovako: „Uživajte uz naše knjige svim čulima“.

Da se razumemo. Nemojte u mojim rečima tražiti ironiju ili, ne daj bože, porugu. I ja ću zaista radije otići na provod kod Vulkana nego na neki od onih skupova smrknutih lica koji se zovu promocije knjiga, a u stvari više liče na komemoracije. Uostalom, i posetiocima sajma Biblioteke XX vek, uz knjige, nudimo dve zanimacije: tombolu i koktel. Što se čula tiče, ni kod nas nećete biti uskraćeni.

*

Problem žanra

Naša tri najveća izdavača – Laguna, Vulkan i Evro-Giunti – godišnje objave po nekoliko stotina novih naslova. Da bi na Sajmu pokazali šta sve imaju treba im veliki izlagački prostor, a tu njihovu potrebu organizator je „prepoznao“ i izašao im u susret. Ne mogu se požaliti: dobili su više od trećine ukupnog prostora u Areni.

Međutim, ako dobro vidim, njih na Sajmu muči nešto drugo. Imaju problem da hiljade knjiga koje nude nekako sortiraju, kako bi zainteresovani čitalac, na osnovu vrste u koju su knjige grupisane, mogao da zaključi da li je to nešto za njegovu dušu. Romane o ljubavi i smrti, koje čine dobar deo ponude ovih izdavača, oni još i uspevaju da razvrstaju po rubrikama: akcioni, avanturistički, erotski, ljubavni, drama, kriminalistički, trileri, istorijski triler, istorijska romansa, horor, misterija, anđeli i demoni. Time izlaze u susret specifičnim interesovanjima svoje publike, jer jedan voli da se ljubav događa u prošlosti, drugi da se u nju umešaju natprirodna bića, treći da bude više krvi, peti da su junaci istorijske ličnosti, itd.

Na veći žanrovski problem ovi izdavači nailaze zato što nemaju ono što se zove izdavački profil ili fizionomija. Objavljuju sve što mogu da prodaju, mnoštvo vrlo različitih knjiga, ali i njih moraju nekako da razvrstaju. Rešenja ovog žanrovskog problema su ponekad, moram reći, vrlo maštovita. Na primer, Laguna je u istu kategoriju svrstala Kueljov Dnevnik jednog čarobnjaka, knjigu o odvikavanju od pušenja pod naslovom Elektronska cigareta, roman Isidore Bjelice Spas i knjigu Serviraj za pobedu, koju je potpisao Novak Đoković. Šta ih povezuje otkiva naslov kategorije u kojoj su se Paolo, Isidora i Novak našli zajedno: „Duh i telo“.

*

Otac i sin

Jedanput ide stari književnik,
ko neki sedi Mandarin,
a za njim tapka, bleji, kulira
iz trećeg braka najmlađi sin.

Sajam je bio i na sajmu
gomila knjiga, tri hale i sprat,
užasna gužva i halabuka,
samo da uđeš treba ti sat.

Kog pisca hoćeš da kupi ćale,
Deteta sklonost kušaše svog,
Bi li Kuelja, Pavića, Baj Ca
il nekog drugog kineskog?

Il možda želiš nešto o ratu?
O srpskoj vojsci da saznaš sve!
Govori, sine, govori brže,
Vreme smrti da kupim, bre?

Krele se češka ajfonom po glavi,
kao da ne zna šta bi sve.
Ah, ćale, ćale, kupi mi, ćale
Kupi ćevape sajamske.

Sad se i ćele češe po glavi,
gledajuć dugo krelca svog.
E, ja sam vol‘o Tolstoja i Ge Džu,
a sin bi mesa roštiljskog.

*

6 mikro kolumni napisanih za Danas, Sajamski vodič, 27.10 – 01.11.2014.

Peščanik.net, 01.11.2014.

Prvi

Nekoliko dana prije sajma putujući nekim poslom u Celovec, skrenuo sam na sat-dva u Ljubljanu, samo da obiđem novootvorenu antikvarnicu “srbohrvatških” knjiga u Trubarjevoj ulici, blizu Tromostovlja. Gazda je neki neobičan tip, bosanski Srbin, rodom iz Banje Luke; jedan od onih likova koji kao da su izniknuli iz romana Mirka Kovača. Hoda po Sloveniji, otvara antikvarnice i otkupljuje srpskohrvatske knjige, a njih je u kućnim bibliotekama pismenijih Slovenaca mnogo, taman za sedamdesetak godina zajedničke prošlosti. Ovu najljepšu je antikvarnicu otvorio prije nekoliko sedmica, zakitio je fotografijama slavnih slovenskih i srpskih pisaca, taman od Žižeka do Kiša, i od Vuka do Prešerna, a iznad posadio zvučnu firmu: “Slovensko-srbski klub/ Srpsko-slovenački klub”, sve po pravilu, dopola latinicom, otpola ćirilicom.

Kupujem ćirilično izdanje Vladana Desnice: “Proljeće u Badrovcu”, Prosveta Beograd 1955. Na predlistu stoji posveta, ispisana tankim perom, takozvanim tehničkim slovima: “Za vanredno zalaganje u pripremi i izvođenju programa horske sekcije u okviru kulturno zabavnog rada vojnika, na dan petnaesto godišnjice JNA nagrađujem sa ovom knjigom vojnika Dirc Dušana.” U potpisu: komandant, general major avijacije Vlaisavljević Dušan. Vojna pošta br. 1375 Niš.

Niz ovu povijest paralelno teče nekoliko povijesnih tokova: lični, porodični, društvenopolitički… Kao u nekom dobrom a nenapisanom romanu o Jugoslaviji, preplele su se sudbine nepoznatog vojnika Dirc Dušana, i njegova imenjaka, partizanskog generala Vlaisavljevića, rođenog 1919. u Korenici, koji je pilotske škole doučio u slavnoj akademiji Frunze.

Ovakve stvari tražit ću na onom dijelu sajamskog teritorija kojim vladaju antikvari.

*

Drugi

Zašto toliki ljudi svake godine hrle na sajam? Dobro, naš svijet tradicionalno voli vašare i vašarišta, sajmovi su i kod Srba i kod Hrvata najautentičniji oblik okupljanja, saborovanja, zbijanja i objedinjavanja, otkud baš na sajmu knjiga? To se upitam svake godine, čim posljednje sedmice oktobra stignem u Beograd, i nakratko mi se stvori privid kako su Beograđani i ostali građani Srbije neki načitani ljudi. Gledam ih kako bauljaju po izložbenim halama, i okolo po sajmišnom blatu, love taksi za grad, preskaču šine željezničke pruge, srljaju negdje prema rijeci, s kesama punim prospekata, kataloga i raznih papirušina, koje su nakupili po štandovima. Tko su ti ljudi, i zašto su zapravo došli? I gdje su im knjige? Zanima ih književnost iz prospekta ili iz nekoga dovoljno pouzdanog uputstva, koje će im otkriti onu jednu knjigu koju treba pročitati i čovjek će znati sve što treba da zna. Jednima je ta jedna knjige Biblija, drugima Kuran, trećima je sedamdeset i koju godinu ta knjiga bio Marxov Kapital. Takva knjiga je Hitlerov Mein Kampf, koji se danas pojavljuje na Balkanu u nekim zlokobnim opskurnim edicijama, ili Protokol Sionskih mudraca, to mračno uputstvo zbog čega bi trebalo mrziti Jevreje. Ali, zapravo, nije toliki problem u tome o kojoj je knjizi riječ. Problem nastaje kada je to Jedna Knjiga. Ne biste mi na mah povjerovali, ali razmislite malo: zar i Tom Sawyer ne bi mogao postati uputstvo za ubijanje ako bismo ga, u ime nekog vjerovanja, proglasili za jednu i jedinu knjigu.

I tako otkrivam zašto se na sajmu osjećam tako dobro, sigurno i utješeno: neka je to balkansko vašarište, ali to je mjesto koje nas hiljadama i desetinama hiljada knjiga štiti od one jedne i jedine. Svejedno koje.

*

Treći

Dok se spuštam u arenu ili u ring najvećih, pogledam nalijevo, lijep prostran štand da stolovima i stolicama za ugostiti prijatelje, pa uzdahnem u sebi. E, tu bi sad bili Stubovi kulture, pomislim, onako kako se obično pomišlja na pokojnika. Dobro, možda ne baš živog pokojnika, nego kao što se pomisli na nestalu fabriku, ugašeni nogometni klub, zatvoreno kino. Iako, izdavač – ako je stvarno važan – pojava je između živoga i neživog svijeta, kalemljeni spoj urednika i uredničke kancelarije, logotipa i knjiga na koje je logotip nalijepljen, ljudskih tečnosti i izlučevina, i štamparskog olova… Smrt izdavača smrt je cijele jedne civilizacije. Kada je, de facto, nestao Nolit, nestalo je neke stvarno velike Srbije – mnogo veće od one Šešeljeve, i jedne još veće Jugoslavije, koje bi se, možda, i mogla ovaplotiti u dvije žive figure – Pavla Bihaljija na početku i Miloša Stambolića na kraju, ali nešto je u tom Nolitu bilo još mnogo veće i od njih dvojice, tako da je Nolitov nestanak veći od svake pojedinačne smrti u povijesti srpskoga i jugoslavenskog izdavaštva i knjižarstva.

Stubovi kulture nisu bili veliki kao Nolit, kao što ni Srbija devedesetih i dvijetisućitih nije bila velika kao ona prethodna, nolitovska, ali je njihov nestanak i važan, i poučan. Nije, recimo, slučajno što su Stubovi objavljivali Patricka Modiana, ni što su Stubovi “otkrili” Miću Vujičića. Za tako tihe pisce treba imati dobar sluh. Ali pouka je važnija: kao srpski ministar kulture Predrag Marković je mogao silno pomoći vlasniku, ili suvlasniku, Stubova Predragu Markoviću, i učiniti ga besmrtnim. I sve po zakonu. Ali nije to učinio, nego je žrtvovao vlastitu kuću, samo da ne bude lopov kao što su lopovi toliki drugi.

*

Četvrti

Prije nekoliko dana bio sam u Klagenfurtu, kako taj grad zovu Austrijanci, ili u Celovcu, kako ga zovemo mi koji smo jezično solidarni s braćom Slovencima. Tamo sam imao čitanje i razgovor s publikom u knjižari Mohorjeve založbe, najstarije slovenske iliti slovenačke izdavačke kuće, uopće. I naravno da smo se spomenuli Petera Handkea. Veliki europski pisac, rekao sam, koji je osamdesetih silno utjecao na našu generaciju. Ja bih te činjenice striktno odvajao od njegova zaluđenog političkog angažmana tokom ratova devedesetih. I da, ne bih imao nikakvih moralno-političkih i ideoloških problema kada bi Handke dobio Nobelovu nagradu. Ono što doista jest veliko u njegovu djelu, srpskim ili bilo kojim drugim nacionalistima je nezanimljivo, dosadno pa i nedokučivo. Mogu li se u Handkeovom slučaju odvojiti lik i djelo, pitaju me sumnjičavo. O, da, naravno, ne samo da mogu, nego i moraju. Peter Handke je genij europske literature. I moralni kreten po pitanju Srebrenice. Ali mene u književnosti ne zanimaju pravednici.

Gledam Handkeove knjige u onoj hiperkonzervativnoj, devetnaestostoljetnoj grafičkoj opremi Srpske književne zadruge. Obožavam taj dizajn, ali jedva da ima živih pisaca kojima on pristaje. Te sivo-crne korice, crvenilo rubova knjiškog bloka, nad Handkeom stoje poput nadgrobnika. Ili poput velikog nesporazuma pisca s vlastitim djelom. Da nije bilo angažmana u devedesetima, Peter Handke nikada ne bi dobacio do Srpske književne zadruge. Danas, roman “Moravska noć” ili njegova remek-djela iz sedamdesetih i osamdesetih objavljivala bi moja Slađana u Rendetu, ili još bolje – Flavio Rigonat u LOM-u, Ivan Bevc u Booki. Handke bi došao na sajam, na kojemu bi i Bevc imao svoj štand, pa bi se jedan uz drugoga stisnuli, veliki pisac i njegov pravi izdavač. Tada bi lik i djelo bili u savršenom skladu, a svijet u kojem živimo bio bi bolji.

*

Peti

Knjige treba kupovati, kad god se ima sa čime. Evo što sam dosad na sajmu kupio: Vislava Šimborska: Izabrane pesme (priredila Biserka Rajčić, objavili Treći trg i Čigoja štampa), Biserka Rajčić: Rečnik mlade poljske poezije (anologija poezije poljskih pesnika rođenih 1960.-1990., Treći trg i Čigoja štampa), Dušan Šimko: Gubio, knjiga doušnika (prevela Zdenka Valent Belić, Prometej, Novi Sad), Dž. M. Kuci: Isusovo detinjstvo (prevela Arijana Božović, Paideja), Bauhaus, Ex-Yu recepcija Bauhausa (priredio Miško Šuvaković, Orion-Art), Dejvid Šilds i Šejn Salerno: Selindžer (Goran Skrobonja, Admiral Books), Patrik Modijano: U kafeu izgubljene mladosti, Dora Bruder i Rodoslov (sve tri knjige prevela Mirjana Uaknin, Akademska knjiga), Milica Živadinović: Miodrag Mića Popović 1923-1996 (Orion-Art)…

A zapravo, tek sam na početku: stripove još nisam ni počeo kupovati, nije me bilo ni na Geopoetici, Cliu, Laguni, niti sam se zavlačio po zakutcima sajmenih prostora, nisam obilazio antikvare, nisam vidio ni pola od onoga što želim vidjeti, prelistati, omirisati, odnijeti sa sobom. Hoću li sve te knjige pročitati? Sigurno neću, bilo bi to nemoguće. Ali ja bih da živim u prostoru, makar i prenatrpanom knjigama, koji mi svakodnevno pruža mogućnost da svaku od njih čitam. To je mogući smisao života. Izmicati se od svega drugog, i čitati.

Knjige su teže od olova: to zna svatko tko se ikada selio. Knjige dobro štite od metaka: to znaju mnogi koji su doživjeli opsadu Sarajeva. Ali ne štite od vatre. Knjige lako gore. U ljeto 1992. jedan je metak kalibra 7,62mm, ispaljen s obronaka Trebevića, uletio kroz prozor moje sobe, prošao kroz sobna vrata, razbio staklo na regalu sa knjigama u hodniku, pogodio jugoslavensku medalju za hrabrost (orden sam nekoliko mjeseci ranije našao bačenog nasred ulice) i zabio se u Doživljaje dobrog vojnika Švejka, u prijevodu Ljudevita Jonkea. Romantičan put jednoga metka.

*

Šesti

Četvrtak je, večer, vozimo se prema Centru za kulturnu dekontaminaciju. Kao i svake godine, tamo Ivan Čolović organizira Sajam knjiga Biblioteke dvadeseti vek. Počelo je neke već davne godine, kada su na onom velikom, masovnom i općepopularnom sajmu učinili nešto što je Čolovića deranžiralo, pa je odustao od sudjelovanja. Iz protesta i s ozbiljnom dozom autoironije odlučio je upriličiti kod Borke svoj lični, mali sajam, i tako ga je krenulo. Nikada se više nije vratio u Halu 1, na kolektivno vašarište.

U Centru za kulturnu dekontaminaciju okupilo se, kao i uvijek, jedno omanje mnoštvo, sve neki poznat i dobar svijet, ljudi znatnih i značajnih imena. Kupuju nove i stare naslove, igraju tradicionalnu Čolovićevu tombolu.

Među knjigama koje kod Čolovića kupujem je Putopis po sećanju, lingviste i profesora Ranka Bugarskog. Obojci nam je u lične dokumente i u sentimentalni životopis upisan isti grad. U svojim sjajnim, asketski svedenim memoarima, Bugarski se sjeća slavnoga sarajevskog oriđinala Nikole Teškog Radnika, koji posljednjih dana ustaške vladavine hoda po gradu i viče: “Živili partizani. Upozoren da se strpi bar do sutra, jer u gradu ima još okupatora, on je odvratio: ‘Al ja to moram sad reć, jer kad naši uđu niko me neće čut od muslimana'”. Ne sjećam se NTR-a, ali pamtim Sarajevo koje ga se sjećalo. Dragocjene su knjige u kojima uspomene nastavljaju da žive i nakon što nestane jednoga svijeta. Takve knjige su žive. Noću silaze s polica i šetaju po sobama i bibliotekama, viđamo ih po ulicama nestalih gradova, kako plaču, smiju se, umiru svakodnevno kao ljudi.

*

6 mikro kolumni napisanih za Danas, Sajamski vodič, 27.10 – 01.11.2014.

položim na nju šablonu
Marko, krojač

mogu satima da virim
kroz spekulum u
razmaknute zidove
dr. Nogić, ginekolog

kad je pretrpam
ona se rasprši na sve strane
uz visoku temepreaturu i pritisak
spojimo se u jedno tijelo
Ammar, Fizičar

kad muškarac hoće da ti
učini čast ne smiješ da ga
odbiješ
Bego, školarac

stružem vrhovima usana
otkrivam tamniji dio ispod ružičastog
i tako slažem apstraktne geometrijske figure, slike cvijeća
Filip, slikar u pijesku

rano počneš
rano završiš
fizički se ne umoriš ništa
(naravno uvijek gledaj da imaš flašu vode pored sebe)
jedino malo nekad smeta smrad
Buhra, smetlar

altro che naših duša
rasterećeno sukamo u središte
gdje se naše duše dodiruju
ja sam ti u avanu gdje su svi
tvoji samo drugi
Bumbar, pjesnik

More spaja, lažu mi od rođenja. Jer, ono je zapravo provalija ispunjena slanom vodom. More je fotogeničan zatvor.

***

U ljetna predvečerja mojom bi ulicom prolazili posljednji varoški težaci na karima. S dalekih polja na obodima grada nosili su verduru, frute i alat. Kao da ih sada vidim: nagrešpane starce koji kunjaju s uzdama u ruci i njihove konje, automatske pilote, kako se, kopito pred kopito, jedva vuku.

Ne pamtim da je ijedan vozač ikada nervozno zatrubio pokušavajući natjerati beštiju da produži korak. Ne pamtim da se ijedan susjed ikada razljutio zato što nam konji seru po ulici.

Prije nego što smo postali katolici, bili smo zen-budisti.

***

Moje su uspomene neuhvatljive kao živa kad razbiješ termometar. Tekuće srebro ne može se prstima obujmiti. Tako ni ja davne kadrove, krhotine osobnih priča, privatne, božemiprosti, narative ne mogu uzglobiti u datume. Moja je memorija kao bačva mezobiži iz Bonačićeve butige.

Ipak, ponešto se uspjelo prosijati kroz gusto sito kalendara. A najstarija uspomena je iz mračnoga tinela, u gluhe sate. Jedno svjetlo dopiralo je s ekrana televizora, ako se svjetlom smije zvati crnilo prošarano s malo nejasnih sivih obrisa. Čekali smo da čovjek ugazi na Mjesec i slušali komentare doktora Josipa Kotnika, Mladena Delića svemirskih prijenosa. Glasovitu šetnju Neila Armstronga i Buzza Aldrina nisam dospio vidjeti, uspavala me dosada.

To je nevolja s poviješću u realnom vremenu: integralna verzija, bez rezova u montaži, uvijek je zamorna.

***

Jednoga ljetnog dana natjecali smo se tko će s automobila skinuti više naljepnica sa stranim državnim oznakama. Svoj plijen potom smo lijepili po prsima, trbuhu, bubrezima… i zaklanjali ga majicom.

Tko je ranije ušao u pubertet, te se večeri, skidajući dlakave nalje, napatio kao sveti Lovre.

Kulovića ulica, prvi dio

*

Jednom si brojao korake od Obale vojvode Stepe do Titove, Kulovića ulicom, koja se službeno zvala Slobodana Principa Selje, ali su je tako zvali samo milicioneri i ljudi “sa strane”, kada bi doputovali u grad “da nešto srede”. Broj je koraka odavno zaboravljen – negdje si ga i zapisao, u notesu s telefonskim brojevima – ali se sjećaš zašto ti je bio važan. Kulovića bila je ulica sa sudbinskim vidikom, kakav neće imati nijedna druga ulica. Bila je s pogledom u visinu, na mejtaški plato, tamo gdje trebaš stići, doći i dokoračati, ona je tebi bila vidik u svakodnevnu a daleku budućnost. Drugima nije, jer sve ovisi od tačke gledišta. Tvoja je bila takva, s pogledom na vječnu uzbrdicu Dalmatinske. I na onu jednu široku žutu jednokatnicu, koju si opisivao u svojim pričama, izmišljenim i zbiljskim, spominjao je u romanima, a u njoj je, u prizemlju, živio jedan tvoj školski drug. Ta kuća još uvijek ti iskoči u san, nenadano, čak i kada ne sanjaš Sarajevo, nađe se u nekoj nigdini, ili, još češće, u hipergradu, sastavljenom od Sarajeva i Zagreba, katkad i Trsta, Beograda, i nekog grada kojeg se plašiš i u kojem nikada nisi bio. Taj hipergrad, godinama već, najprisutniji je grad u tvojim snovima. Po tome sudiš da je on danas tvoj stvarni zavičaj, o kojemu bi trebao pisati, razvijati ga i graditi u budnome stanju, kada se već odomaćio i raširio u snovima.

Taj grad svih gradova nastao je iz seljenja, iz promjene tvog odnosa prema gradovima, i njihovog odnosa prema tebi, ali i iz nečega što si već skoro zaboravio, a bilo ti je važno. Prije nego što si počeo učiti slova, dok ti je Nona čitala knjige, i još uvijek si ih doživljavao kroz glas i priču, a ne kroz tekst, bio si graditelj. Neimar, arhitekt, vizionar, djelom i duhom između Gaudija i Le Corbusiera, podizao si, negdje u sjeni i po strani, obično ispod trpezarijskog stola, svoj hipergrad od lego kockica. Imao si sav građevinski materijal, u kompletima od 1 do 8 (toliko ih je početkom sedamdesetih bilo. Kasnije će se pojaviti kompleti od 9-12. A još mnogo kasnije, od lego kockica gradit će svemirske centre, avione, helikoptere i robote. Srećom, nije to bilo u tvoje vrijeme.). Nisi mario za priložena uputstva za gradnju, niti za kičaste dvorce i nebodere budućnosti, što ih je danski proizvođač propedeutički prilagodio dječjem uzrastu. Tvoja ideja o gradu nije podnosila propedeutiku, i to je, uz odsustvo svakoga matematičkog talenta i manjkavu praktičnu inteligenciju, uzrokovalo prekid karijere arhitekta i neimara, do kojeg je definitivno došlo čim si naučio slova. Ali očito je da se u tebi nikad nije sasvim ugasila ideja o stvaranju hipergrada, grada svih stvarnih i imaginarnih gradova.

Psihoanalitičari bi, sigurno, temeljito analizirali tvoju snovitu opsesiju žutom mejtaškom kućom, i proučili bi ti neku od prigodnih psihoanalitičkih dova. Intrigiralo bi ih, vjerojatno, i to što na kuću gledaš iz žablje perspektive, iz Kulovića ulice, a nikad iz ptičje perspektive, s vrha Sepetarevca. Ali nema u tome nikakvoga mračnog seksa: jednostavno, uspinjanje je vazda bivalo proživljenije nego silaženje. Duže je trajalo, okupiralo je tvoje misli, uvuklo se u sjećanja i u snove. Olako se i bez pameti silazilo, a penjalo se s mukom. Nijedan više grad od tebe nije mogao tražiti da se vereš njegovim ulicama. Penjanje je samo sarajevsko. Drugdje sjedaš u taksi ili u uspinjaču. Strmine drugih gradova ponižavaju te, i nemaju za tebe smisla.

Zbog tog pogleda u visine, i priprema za uspon, Kulovićeva je jedna od važnijih ulica tvoga Sarajeva. Ali i bez toga, ova je ulica bila jedinstvena premosnica, stent u samome srcu grada, jer je spajala dva gradska toka, kej uz Miljacku s glavnom ulicom, Obalu vojvode Stepe s Titovom. Kao što to u srcu biva, kroz središte Sarajeva promet je kružio, onako kako je kružila i tramvajska pruga. Da si kardiolog, mogao bi sad, i bez upisivanja ikakvih sentimenalnih značenja, prikazati srce i krvotok toga grada, koji su do dana današnjeg ostali za tebe jedinstveni. Recimo, trebalo ti je godina i godina da se navikneš na dvosmjerni tramvajski promet zagrebačkom Ilicom. To je nemoguće: kao da kroz arteriju krv teče u dva pravca.

Da ne bi to kruženje bilo nuždom, i da čovjek ne bi robovao gradu, prosječena je Kulovićeva. Ova je ulica i posveta lokalnoj sarajevskoj, i općebalkanskoj potrebi i vječnoj potrazi za prečicama, bližim putevima, prolazima koji vode preko taraba i kroz komšijske voćnjake. Prijeko preče, naokolo bliže. Ali zar ima ičega ljudskijeg u našemu životnom vijeku od svakodnevne potrage za kraćim putem? Prečicom se voli grad, prečicom se grad poznaje, po prečicama naši se gradovi razlikuju od tuđih. Toga si postao svjestan nakon godina provedenih u Zagrebu, gradu čiju arhitekturu već jako dobro poznaješ, i znaš ga u dušu i u prečicu, ali obično Zagrebom ideš dužim putem. Imaš potrebu da ostanete na distanci, ti i taj grad, i da zavazda budete na vi.

Da se ne bi išlo ukrug, pa oko Baščaršije, ili napoprijeko, kroz tuđe haustore i dvorišta, postojala je Kulovića ulica. Tako su je odvajkada zvali, a ne Kulovićeva, po nekom ondašnjem govoru sarajevskom, u kojemu je bilo i narodske opuštenosti, i lahke sintakse od insinkta i navike, i birokratske austrijske nezgrapnosti, fraze prepjevane s njemačkog… Ali čim bi postala Kulovićeva, Kulovića ulica bi nestala. Čarolija se sastojala u gramatičkoj posebnosti, u jezičnoj jedinici, u čaroliji koja se, izvan govora svakodnevice, obično naziva poezijom. Kulovića ulica cijeli jedan je stih.

Možda i zbog zvučnosti i melodije Kulovića nije mogla postati Ulica Slobodana Principa Selje.

Još u zadnja turska doba, oko vladavine Topal Osman pašine, bio je to Sokak Sulejmana Ruždije Kulovića, i prostirao se od Titove do JNA ulice. Austrijske su mu vlasti modificirale i skratile ime u Kulovića ulica, a kraljevinske jugoslavenske vlasti su produžetku ulice prema Obali vojvode Stepe nadjenuli ime Pozorišna (prigodno, u čast Narodnog pozorišta, otvorenog 1921.). Odlukom Gradskog narodnog odbora, koja se nije primila, od 6. travnja 1948. imenom Slobodana Principa Selje dvije dionice spojene su u jednu ulicu. S prometnog stanovišta, u tome je bilo smisla, ali s hodačke i imaginacijske tačke gledišta, bile su to uvijek dvije ulice. Drukčiji je ritam koraka do križanja s JNA, druga je melodija ulice i misao koja je prati.

Hod prvom dionicom od Obale je dosadan, usamljenički, s pogledom na samo dva izloga s lijeve strane ulice: na “Konfekciju 22 decembar”, nastaloj iz šnajderaja u kojem su se šivale uniforme za vojsku, i na lijepu malu urarsku radionicu, koja je bila uzdignuta tri stube iznad ravni pločnika. Zatim bi dolazio kiosk, pa pogled na maleni Prešernov park, s nekoliko klupa i ukrasnim grmljem, koji je više izgledao kao rupa u čeljusti, na mjestu izvađenog zuba, nego kao park. Tu je do kraja Drugoga svjetskog rata bila džamija, koja se vidjela s našeg prozora u kući gospođe Hajm. Gledajući kroz taj prozor, Mladenov šulkolega Ismet Ico Voljevica načinio je lijep mali crtež, koji je zatim iščeznuo u olujama porodičnog očaja i Noninog uklanjanja iz kuće svega onog što je podsjećalo na Mladena. Sve bi sad dao za taj crtež, koji nikada nisi vidio, i za taj pogled kroz prozor, kojeg se više ne sjećaš, na džamiju koja je srušena prije nego što te je i bilo…

Prelaskom Ulice JNA, mijenja se ritam, koraci bivaju kraći; najprije staješ uz oba izloga Prosvetine knjižare na uglu, a onda polako, pored lijepo izrađenih drvenih lukova, što opasavaju baštu Hotela Pošta, pa uz Hotel Beograd, koji se renovira i uzdiže u blagostanju nesvrstanih sedamdesetih, kada u grad pristižu novci s alžirskih, libijskih, iračkih gradilišta; i Pozorište mladih, koje je izniklo nekako u isto vrijeme, na tradiciji staroga Lutkarskog pozorišta, kasnijeg mračnog noćnog kluba naziva Kabare; da bi se zatim ionako uska Kulovićeva još više stisnula, i u pedesetak koraka u vječitom osoju, nad koji su se nadvile stare austrijske petokatnice, pružila jedan od najzgusnutijih fragmenata austrijskog Sarajeva.

Tu je, s obje strane, pločnik tako uzak da se dvoje ljudi ne uspijevaju mimoići, tu vlada vječita vreva i živost, brekću četverotaktni motori, vonja nesagorjela nafta, na zadnjem sjedalu bijeloga golfa dvojke mladić nastoji skriti ruke u lisicama, sredovječni šoferi rakijaških noseva vragolasto trube djevojčicama u mini suknjicama, i one odskaču s kolovoza u sigurnost namjerničkih zagrljaja, kao da ih je u golu nogu pogodio metak iz praćke, načinjen od žice pažljivo izvučene iz električnog kabla, tu se međusobno pozdravljaju i oni koji se ne poznaju, jedni drugima dobrodušno psuju mater i boga, jer vrijeme je bezbrižno, međuratno, vrijeme je zrelog ateizma, kad i sam Bog s nevjericom na sebe gleda, ali ga, ipak, još ima u ljudima, Boga milosti, Boga naivnosti, Boga ljubavi…

Na samom uglu, s desne strane, najljepša je zgrada u ulici, jedna od ljepših u Sarajevu. To remek djelce zrele secesije, burnoga i fibroznog fin de siecla, tog kasnog puberteta rane europske moderne, i pretvorbe Sarajeva iz turske varošice u europski gradić, projektirao je 1905. Josip Vancaš, ali je projekt u sljedeće dvije godine preoblikovan i prilagođen potrebama investitora. Do 1903. vlasnik parcele bio je Karl Holzer, građevinski poduzetnik i sitni industrijalac. Njemu je na um palo da razruši jednokatnice od nepečene gline, straćare u kojima je živjela, i u vlazi Žabljaka skapavala muslimanska sirotinja, ali je, iz vrag će ga znati kojih razloga, odustao, i prodao parcelu Anti Štambuku. Bilo je to 1903.

Vrijedilo bi istražiti tko je bio i čime se bavio Štambuk, no izvjesno je da je podrijetlom, ako ne i rodom, bio s otoka Brača, i da je u austrijskoj čaršiji imao određen ugled ako je od Vancaša mogao naručiti projekt. Prema prvobitnoj zamisli, u skladu s Građevinskim redom iz 1893, koji je određivao da kuće u glavnoj gradskoj ulici imaju biti od visokog prizemlja, i još dva kata, Vancaš je crtao takvu zgradu, da bi je, slijedeći promjenu urbanističkih planova, nadopunio još jednim katom, i mansardom prema glavnoj ulici.

Ante Štambuk nije gradio kuću za sebe, nego je to trebao biti spoj javnih i stambenih prostorija, koje bi on, zatim, iznajmljivao. Na prvom katu bile su, dosta impresivne, društvene prostorije Hrvatskoga kluba. (U ta rana doba modernog Sarajeva bit će da su čudom smatrane ovakve građevine, u kojima se i živjelo, i radilo. Do tada je, u skladu s turskim adetima, kuća bila ili stambena, ili javna.)

Usred rata, 1917. kada se, kao i u svakom ratu tokom dvadesetog vijeka, širilo mračno uvjerenje da će se iz Sarajeva uskoro odlaziti, Štambuk je prodao zgradu porodici Peško, a oni su je 1933. prodali porodici Trebić. Trebići su bili Srbi, pravoslavci, Mihajlo Trebić je do rata stanovao u jednome od stanova u kući. Što je bilo poslije s njima, dio je velike priče, historijske, porodične ili nacionalne, koja nije ispričana ni u jednoj sarajevskoj kronici, pripovijesti, romanu. Partizani, kada su 1945. naišli, zaposjeli su objekt i temeljito ga prenamijenili, da bi početkom šezdesetih bila i formalizirana odluka o nacionalizaciji.

Sretna je zgrada Ante Štambuka, jer nije oštećena ni u jednom bombardiranju i granatiranju Sarajeva, ni 1941, ni 1945, ni pedeset godina kasnije, između 1992. i 1995, iako su okolne zgrade dramatično stradavale.

Ti pamtiš dragstor u prizemlju, otvoren u godinama oko Titove smrti, prvi dućan u povijesti grada koji je, barem u početku, radio dan i noć. Kasnije mu se radno vrijeme skraćivalo, prvo do ponoći, onda do deset navečer. Pamtiš i oblik slova u riječi dragstor, nad izlozima samoposluge, moderan font toga doba, koji je varirao, oblikovao, igrao se njime, grafički dizajner Dragan S. Stefanović. Ali malo je vjerojatno da je baš on ispisao slova dragstora. Bit će da su ona djelo anonimnoga UPI-jevog dizajnera, slučajnog epigona u Stefanovićevom dobu.

Trebalo bi dragstor pisati velikim slovom. Dragstor. Ranije ga u Sarajevu nije bilo, niti se znalo da ta riječ postoji, ili da može postojati u našemu, srpskohrvatskom, jeziku. Poslije, kada bi se izgovorilo dragstor, znalo se, uvijek, na koji se Dragstor misli. Dragstor u prizemlju Štambuka kuće, Dragstor na dnu Dalmatinske, na uglu Kulovića i Titove, ušao je u anegdote, gradske priče i viceve. Ušao je u sentimentalnu povijest grada, iz koje će zatim, kada se sentimenti pretvore u patetiku, zauvijek nestati. Tako će nestati i jedne riječi iz sarajevskog govora, ili će riječ poprimiti nova značenja. Što danas, u Sarajevu, znači riječ dragstor? Što znači Sarajevo?

Ona bi prošla značenja trebalo dokumentirati, oistiniti, uobličiti u historijski dokument, u romanesknu igru, naslova Dragstor.

Jednom je godišnje, u tjednu poslije novogodišnjih praznika, u Dragstoru provođena inventura. Obično je trajala tri dana. Postoje li igdje sačuvani inventurni izvještaji? Ako postoje, saga o Dragstoru započinje na jedini mogući način: listom na kojoj su nabrojani svi proizvodi s polica Dragstora, dana 30. prosinca 1981. Dalje lako poteče priča…

U vrijeme kada se ulica službeno nazivala imenom Slobodana Principa Selje, Gavrilovog nećaka, komunista i narodnog junaka, koji je u okolici Sarajeva 1941. podizao ustanak, širilo se vjerovanje da je prethodno ime ulice komemoriralo uspomenu na triput biranoga gradonačelnika Esada Kulovića. Tako je pričao narod, a uz narod i oni, učeni a nedoučeni ljudi, koji bi, onako usput, virnuli u knjige, u kojima je bilo upisano ime Esada Kulovića.

Doista, Esad efendija, bio je tek sin Sulejmana Ruždije Kulovića, uglednoga, po stavovima naprednog sarajevskog kadije, koji je sokak i podizao iz baruštine i blata Žabljaka. Po njemu je, rekli smo, još u osmanska doba ulica dobila ime, a sin Esad, rođen 1859, živio je u sokaku očevog imena, u kojemu će jednom, kad i sam postane bogat i ugledan, sagraditi lijepu, veliku kuću.

To je ona zgrada na uglu s JNA ulicom, u čijem je prizemlju Prosvetina knjižara. Projektirao ju je Karlo Paržik. Kulovića kuća je uz kuću Ante Štambuka ostala najljepša u ulici.

Za razliku od oca, čovjeka s zapadnih granica jednoga propadajućeg carstva, konzervativnog u mjeri u kojoj to jesu čuvari staroga poretka, naprednoga onoliko koliko je napredan bio svaki kasni osmanlijski melankolik, svjestan da mu vrijeme ističe, Esad je bio nesustavan u obrazovanju, raspršen u interesima, i rastrgan u vremenu i među svjetovima. Rani bosanski Europljanin, potomak stare janjičarske porodice, sin kadijin, Esad Kulović bio je i raspusan, i bogobojazan, oblačio se kako bi određivale prilike: po Sarajevu alla turca, izvan Sarajeva i u Beču, alla franca. Imao je dar za jezike. Da se rodio tridesetak godina ranije, bio bi cijenjeni bečki ili carigradski dragoman, jer je uz turski, izvrsno govorio perzijski i arapski, ali i francuski.

Bio je među onima koji su lako podnijeli odluke Berlinskog kongresa, i provalu baruna Filipovića u Bosnu i Sarajevo. Već 1884. je, kao dvadesetpetogodišnjak, biran za gradskog vijećnika. Predvodio je Muslimansku samostalnu stranku, i bio izrazito sklon habsburškome režimu. U vremenu oko Aneksije nastojao je skupa s hrvatskim, jevrejskim i dijelom muslimanskih vijećnika, a protiv volje Srba u vijeću, te dijela muslimana, omogućiti da i stranci u gradu imaju pravo glasa. Osim što je to pogodovalo okupacijskim, poslije aneksionim vlastima, bilo je, na neki svoj način, i ispravno: naime, Sarajevo s početka stoljeća bilo je doseljenički, kuferaški grad. Njegova društvena, nacionalna i politička struktura, gospodarstvo, kultura i prosvjeta u najvećoj su mjeri ovisili o strancima, njihovoj brizi, kapitalu i radu. Bilo je nerazumno i natražnjački ostaviti te ljude bez prava glasa. A opet, s nekog patriotskog i narodnjačkog stanovišta, na kojemu su insistirali Srbi, sa stanovišta zajedničke kulture, jezika i pisma domaćega stanovništva, te njegove nacionalne i kulturne bliskosti sa Srbijom, logično je bilo biti protiv širenja prava za kuferaše. Također, ni konzervativnom muslimanskom svijetu nije se to moglo svidjeti.

Tom prilikom Srbi su, uz pomoć dijela muslimana, nadgornjali ostale, pa je Esad Kulović dao ostavku na mjesto gradonačelnika. Na sljedećim izborima ponovo je biran, ali to su već bila neka mučna, antagonizirana doba nakon 1908, kada se, zlokobno, sve više mislilo kolektivnom, vjerskom ili nacionalnom, velikom glavom, a sve manje svojom vlastitom. Kada su ga treći put, 1913. izabrali, on je odbio gradonačelničku čast, pa je na tom mjestu ostao Fehim efendija Ćurčić, da 28. lipnja 1914, na Vidovdan pred Vijećnicom dočekuje nadvojvodu Franju Ferdinanda, koji će ga, uzrujan Čabrinovićevom bombom, tu pošteno ispsovati.

Ćurčić je bio nedorastao velikom i strašnom povijesnom trenutku. Takav, bit će upamćen kao posljednji habsburški gradonačelnik Sarajeva. Njegov otac, Ragib efendija, bio je posljednji osmanlijski gradonačelnik.

Bi li povijest u dvadesetom stoljeću jednako potekla da je Esad Kulović prekršio svoja načela, da je začepio nos i prihvatio gradonačelničku čast? On se, to je sigurno, ne bi smeo, kao što se smeo Fehim efendija, ne bi nakon skandala s bombom krenuo čitati ranije pripremljen svečani govor; umjesto da ga dodatno uzruja, sigurno bi pokušao smiriti nadvojvodu. Napokon, njegovo srce tuklo je za cara i domovinu, skoro koliko i nadvojvodino. Samo što njemu nije bilo toliko stalo do moći imperija. Zanimala ga je modernizacija njegova grada i zemlje, duhovna i praktična.

Da je umirio Franju Ferdinanda, da je je zadržao nekoliko minuta duže ispred Vijećnice, Gavrilo bi već kupio burek kod Latinske ćuprije, i otišao bi neobavljena posla. Ili nadvojvoda ne bi na mah i u bijesu mijenjao trasu puta, pa se ne bi ni zatekao na mjestu atentata. Ili češki šofer ne bi skrenuo u krivu ulicu…

Svejedno bi bilo Velikog rata, ali da je Esad Kulović i treći put prihvatio gradonačelničku čast, naša bi uloga u tom ratu bila drukčija, a možda bi drukčiji bio i njegov tok. Tvoj gimnazijski drug Gavrilo bi se dvadeset i neke, mislim 1921. ili 1923, zatekao na brodu za Ameriku, zajedno sa činovnikom tršćanskoga Generali osiguranja Franzom Kafkom. Eno ih na brodu koji isplovljava iz tršćanske luke, srca su im ispunjena strepnjom i nizom sitnih životnih poraza i razočaranja. Hoće li se njih dvojica upoznati za vrijeme plovidbe prema New Yorku? Neostvareni atentator na austrougarskog prestolonasljednika i najveći neostvareni pisac te monarhije.

Za početak takve priče dovoljno je ugoditi da Esad Kulović 1913. pokaže malo častohleplja i oholosti, i da po treći put prihvati mjesto gradonačelnika.

Samo bi tako, ali doista, Ulica Sulejmana Ruždije Kulovića u budućnosti mogla ponijeti ime njegova sina.

Dejan Enev rođen je u Sofiji 11. kolovoza 1960. godine (a upravo je o kolovozu riječ u njegovoj priči). Završio je englesku gimnaziju i studij bugarske filologije na Sofijskom sveučilištu. Oženjen je i ima dvoje djece.

U njegovoj vrlo zanimljivoj biografiji navodi se da je radio razne poslove – bio je maler, bolničar na odjelu psihijatrije medicinske akademije, učitelj, tekstopisac u reklamnoj agenciji, a dugo je radio i kao novinar.

I danas piše kolumne, a podučavanjem se bavi na seminarima kreativnog pisanja.

Čini se da je Enev od djetinjstva znao da je predodređen za pisanje. Tako je u jednom intervjuu ispričao da je u gimnaziji iz matematike imao vrlo strogu profesoricu i nije mu baš išla matematika, pa je u jednoj zadaći umjesto da riješi zadatke napisao priču, a u post scriptumu je profesorici napisao poruku: “Drugarice Samareva, tvrdim da je književnost veća od matematike!” Kada su mu je ona vratila bilježnicu osim jedinice dobio je i odgovor: “Nikada nisam tvrdila suprotno”.

Objavio je petnaestak knjiga. Uglavnom je riječ o zbornicima kratkih priča. Prva je objavljena 1987. godine – Štivo za noćni vlak. Sve zbirke koje su uslijedile bile su i nagrađivane. Spomenut ćemo samo neke: zbirka priča Pismo-glava (1999) dobila je nacionalnu nagradu za bugarsku književnost Hristo Danov i godišnju nagradu Društva bugarskih pisaca, zbirka priča Gospodine, pomiluj! (2004) dobila je veliku nagradu “Helikon” za novu bugarsku prozu, Gradić imena Mendosino (2009) dobio je nacionalnu nagradu Miloš Zjapkov. Slijede djela: 7 božićnih priča (2009), Bugarče s Aljaske. Sofijske priče (2011), Hemingwayev unuk (2013). Posljednja zbirka priča Mala domaća crkva, suvremene priče objavljena je ove godine.

Dejan je doživio i velik uspjeh u inozemstvu: 2008. godine u Austriji je objavljena zbirka njegovih priča pod naslovom Cirkus Bugarska, a dvije godine poslije ista zbirka izlazi u Londonu, dakle na engleskom jeziku. Dvije godine za redom taj je prijevod nominiran na najprestižnijem natječaju za kratku priču The Frank O’Connor International Short Story Award.

Valja spomenuti i jednu objavljenu zbirku pjesama, brojne eseje, kritike i publicistiku. Enev je i veliki kritičar političara, društva i pojedinaca o čemu svjedoče brojni tekstovi koje često objavljuje na internetu.

Ovo je njegovo prvo predstavljanje u Hrvatskoj.

Riječ je o vrlo talentiranom pripovjedaču koji svojim kratkim pričama, protkanim autobiografskim elementima, čitatelje uvlači u atmosferu bugarskih sela i gradova, djetinjstva i zrele dobi. Ono što Enevu uspijeva u samo nekoliko stranica, a za što je drugima trebalo stotine i stotine, jest pokazati da stvari nisu onakve kakvima se na prvi pogled čine. Osim ove poruke, koju ističe Ognjen Saparev u tekstu o “talentiranom pripovjedaču”, u njegovim je pričama sakrivena i filozofija tranzicije, što je i inače velika tema suvremene bugarske književnosti. Stoga je njegova književnost tipično bugarska, ali svojom zavodljivošću, humanošću i toplinom i čitatelje-strance uvlači u jedan svijet u kojemu svaki može pronaći sebe.

Od objavljenih tekstova o književnom stvaralaštvu Dejana Eneva zanimljiv je recimo onaj koji je napisao bugarski pisac Georgi Gospodinov o njegovoj zbirki priča Pismo-glava. On piše da su Dejanove priče jake kao cigarete bez filtera, oštre i kratke. Čitanje njegovih priča uspoređuje s pušenjem. Jedna priča − jedna cigareta koja udara u glavu, ali se pamti plućima. Jedna priča – jedna ceremonija. Enev piše mračno, prozaično, ali utješno i lirično, ima oko (i ruku) za svaki detalj i svaku gestu. Riječima prenosi i zvukove i slike.

Jedan drugi bugarski pisac i kritičar, Nikolaj Fenerski, također se osvrće na kratkoću priča u zbirci Gospodine, pomiluj. Naslov te zbirke stih je iz najkraće crkvene molitve, svaka je priča za njega jedna molitva, ili nas barem natjera da se pomolimo za spas duša njegovih likova. Njegove su molitve (priče) tužne, ali vesele u toj svojoj tuzi.

Priča jučer objavljena na ovom mjestu tiskana je u zbirci Gospodi, pomiluj! pa promislite je li vas natjerala da se pomolite ili da zapalite cigaretu.

____________________________________________________Ivanu.

*

Što su uspomene? Mjesta ili ljudi? Ili nešto drugo, nalik eteru, što pliva u prostoru i vremenu, a nije ni zvuk ni slika? Je li to crkva od bijeloga kamena? Ili to što je u našoj kući stubište prema podrumu od istih kamenih blokova kao i crkva. Takvih blokova sada više nema. Bili su dva metra dugi, a i pedalj i pol visoki. Dvadeset stepenica. Mogli su poslužiti i za stubište kakvog dvorca. Koliko smo samo puta Mima i ja po njima skakali gore-dolje.

Puteljak prema kući isti je kao nekada, prije četrdeset godina, kada je kolovoz trajao cijelu godinu. Sa ceste skreneš lijevo, zatim se spustiš po livadi s bunarom u gornjem dijelu, na kojoj smo se kao djeca igrali klisa, i prijeđeš preko mostića. Dok prelaziš preko mostića, i to kakvog mostića – napravljenog od samo jednog debla, vidjet ćeš naš vrt: kukuruz, krumpire, bundeve velike poput kočije, a iza njih djedov vinograd, deset ara loze, oraha i gospodarskih zgrada; a zatim po istom tijesnom puteljku, koji vodi dalje od livade i skreće lijevo između telegrafskog stupa s jedne strane i ograde s crnim dudom s druge strane, stižeš točno pred našu kuću.

Uličica je bila kratka, svega dvije kuće: jedna mog djeda, učitelja, a druga Hristova. Njegova mama, baba Trufka, i moj djed, bili su dalji rođaci. A brat i ja bili smo vršnjaci Hristove kćeri. Mima je bila Hristova kći.

Moj brat blizanac i ja do prvog smo razreda živjeli na selu. Zelenooka Mima bila nam je poput sestrice, prijatelj u svakoj igri, najbliže biće. Cvrčak, punoglavac, buba mara. Mima izgrebanih koljena i izgriženih noktiju. Prijateljica koprive, mačića i svih tajnih mjesta.

Bilo nam je žao Mime jer joj tata i mama Stefka nisu dobro živjeli. Hristo je bio vozač i vozio je plavi Zil. Nije bio visok, ali bio je jak, plećat poput karoserije kipera, kosa mu je bila poput piljevine, a crte lica naglašene kao na portretima sa starih novčanica.

Nakon puno godina čuo sam od ujaka da se Hristo volio hvaliti svojim uspjesima sa ženama. Njime, govorio je, kad mi se digne, mogu i orahe razbijati. Udarim po orahu svojom toljagom i odmah se razbije. Eto, zato žene navaljuju. I zaista su navaljivale. Osim toga, ’65 godine bila je velika stvar voziti Zila. Hristo bi ponekad i tjednima nestajao. Stefka bi plakala. Mimino bi se lice izdužilo.

Sjećam se jedne od njegovih žena, zvala se Božana. Nosila je dugu suknju koja joj se, jednom po kiši, omotala oko nogu, pa ju je Hristo pozvao kući i istjerao Stefku. Stefka je tada nekoliko dana živjela kod nas. Došla je i Mima. Nas su, svo troje djece, potjerali da spavamo u spavaćoj sobi. Ugasili su svjetla. Ispod vrata nazirala se svjetlost. Tamo, u drugoj sobi, odrasli su razgovarali. Čulo se kako Stefka s vremena na vrijeme plače.

U mraku je Mima bila drugačija nego na svjetlu, po danu. Em je ovdje, em nije.

– Mima, spavaš? – upitao sam je. Nije odgovorila, ali sam po njezinom plitkom disanju zaključio da ne spava.

– Pusti je na miru. – rekao mi je brat s druge strane. – Zar ne vidiš da spava.

– Pitaj je pa ćeš vidjeti da ne spava.

– Mima, spavaš?

Mima je šutjela.

– Vidiš da spava.

– Ne spava.

– A zašto ne odgovara ako ne spava.

– Zato jer plače.

– Kako misliš da plače. Kad netko plače onda se čuje.

– Ona plače u sebi – rekao sam. Mima, je l’ da ne spavaš?

Mima nije odgovorila.

Iza, u velikoj sobi, nešto stakleno je palo i razbilo se. Mima se privila uz mene i zagrlila me. I nazvala me bratovim imenom. Brat je ustao i upalio svjetlo. Mima je skrivala lice u mom ramenu. Zatim se odjednom uspravila i sjela. Oči su joj izgledale kao da je plakala, ali u njima nije bilo slanih koralja niti kakvih slanih morskih zvijezda.

– Da Bog da ga kuga odnijela! – promrsila je sporo, zvonkim glasom poput babe Kereleske. Baba Kereleska je živjela pored mlina. Ona je uvijek tako proklinjala. Proklinjala je rovce, krumpirovu zlaticu, pse. Nisam siguran jesu li rovci umirali jer su ionako živjeli pod zemljom, ali znam da bi svaki pas, kojeg je proklela, obavezno umro. Baba Kereleska imala je bradu i uvijek, kada smo morali proći pored mlina, trčali smo kao da nas gone volovi.

– Nemoj tako… proklinjati. – rekao je brat. – On je tvoj otac. Mogao bi stvarno umrijeti.

– Nije mi otac.

– Kako nije? – upitao sam. – Pa uskoro ćeš i brata dobiti.

– Neću ja nikog.

– Otac ti je – rekao sam i ja.

– Dobro, ne mora umrijeti. Neka se samo malo sudari s kamionom. Samo malo.

Nakon nekoliko dana ona Božana je nestala, a Hristo i Stefka su se pomirili. Brat i ja potajno smo priželjkivali da se opet posvađaju i razdvoje pa da Mima dođe k nama na spavanje. Budući da smo bili blizanci mogli smo si čitati misli i ponekad razmjenjivali duge prodorne poglede. Ali, nikada nismo svoje misli izgovarali na glas. Poslije se rodio Tihomir, Mimin brat. A poslije, iako smo jako željeli na selu krenuti u školu, mama i tata su nas odveli u školu u Sofiju.

Mima – Hristova kći. Viđali smo se za vrijeme praznika, ali je sve bilo nekako usiljeno. Tihomir je već postao debelo i nespretno dijete. I Hristo se udebljao. Čuli smo da su baka i djed pričali kako je Stefku uhvatio s direktorom sirotišta, jednim tipom sa zlatnim naočalama i kožnom torbom, pa ju je skoro na smrt pretukao. Nakon godinu ili dvije Stefka i Mima su otišle u Ruse. A Tihomir je ostao s tatom i bakom.

Ne znam jesam li bio zaljubljen u Mimu. Nisam pokušavao pročitati bratove misli o njoj. Bilo je riskantno jer je i on mogao pročitati moje. Znam da sam se tada, kada smo živjeli na selu i cijele je godine bio kolovoz, svaki dan budio s mišlju da ću vidjeti Mimu. I zbog toga je dan bio zanimljiv poput zmaja, prepeličjeg jaja, kame sa sedefnom drškom. Bili smo banda od desetak klinaca. Ja, brat, Benko, Mima, Pero – sin prodavača jaja koji je skupljao sličice sa šibica, Kajčo koji je volio pokazivati pišu i imao je staračko lice, Ilijko koji je bio veći od nas i uvijek predlagao zanimljive i opasne igre – izazivati volove, lijepiti krijesnice na čelo, graditi kolibu od sjena, pušiti opuške, skakati u rupu s gašenim vapnom, paliti vatru u najopasnijem dijelu kanjona, tamo gdje je smrdjelo na leševe. Nakon puno godina, prilikom jednog povratka u selo, saznao sam da je Ilijko bio malouman i zato tada nije išao u školu već se igrao s nama. Najviše smo se voljeli igrali klisa. To je nešto slično badmintonu, ali se udara štapovima. Ako ne paziš, kraći štap koji leti kao strijela neočekivano može pasti s neba i izbiti ti oko.

Poslije sedmog razreda za ljetne sam praznike otišao sâm na selo. Brat je ostao u Sofiji. Baka i djed već su bili ostarjeli. Djed se više nije bavio pčelama, nije imao ovce, nismo imali ni koze, samo kokoši. Obilazio sam malo dvorište, sva nekad zanimljiva mjesta, ali bilo mi je dosadno. Prerovao sam ostavu i djedove ladice. Unutra sam pronašao neke velike ukrašene papire na kojima je pisalo obveznice i jedan mali pištolj sa sjajnim patronama u kartonskoj kutiji. I jednu četvrtastu bocu sa staklenim čepom, punu žute tekućine. Pored boce stajale su četiri čaše za rakiju, umetnute jedna u drugu. Pomirisao sam tekućinu, bila je to rakija, ulio si u jednu čašu i naglo ispio, zabacivši glavu. Vidio sam da tako piju kauboji u filmovima. Odjednom sam se ohrabrio. Stavio sam pištolj s patronama u džep. Izašao u dvorište i uputio se prema gornjem dijelu vrta. Tamo je naše dvorište graničilo s Ilijkovim. Mjesto je bilo pusto, obraslo grmljem i trnjem i mogao sam na miru isprobati pištolj. Kada sam se približio Ilijkovom sjeniku, čuo sam neobične zvukove iznutra, kao da se netko penje uzbrdo i ostaje bez daha. Kleknuo sam i osluškivao. Zvukovi su potrajali neko vrijeme. U jednom trenu Ilijko je izašao iz sjenika, okićen zlatnim slamkama sijena. Donja mu se usna objesila i sjajila od sline. Zapalio je cigaretu kao pravi muškarac, ogledao se i rekao:

– Izađi. Nitko ne gleda.

Iz sjenika je iskočila jedna djevojka i u pokretu zakopčavala gumbe na suknji. Bila je to Mima. Narasla je. Na tren sam ugledao njezina gola bedra. Nisu me vidjeli i uputili su se svojim kućama. I ja sam otišao.

– Mima je ovdje – za večerom je rekla baka. – Javi joj se sutra da se vidite. Koliko se niste vidjeli? Bit će četiri, pet godina sigurno.

– Javit ću joj se. – rekao sam.

Natjerao sam se tek treći dan, ali Mima je već otišla za Ruse. Ilijku se nisam javio. Patrone sam ispucao daleko, u krov jednog sjenika. Kolovoz je završio i vratio sam se u Sofiju.

Poslije se baka razboljela od raka. Operirali su je. Potom je pala i slomila kuk. Uzeli smo je da živi s nama, u Sofiji. Dok sam bio u vojsci, doživjela je moždani udar. Živjela je još par godina, ali jedva se kretala vukući nogu. Ja sam se oženio, upisao fakultet i počeo raditi. Ponekad, kada sam se uvečer vraćao kući, viđao sam je na prozoru kako sjedi i pjeva neku pjesmu, čije sam i riječi i melodiju zaboravio, samo mi je nekakav osjećaj iz pjesme ostao. I zato uvijek osluškujem pjesme uličnih pjevača po sofijskim pothodnicima kako bih otkrio koju je pjesmu baka pjevala. U ljeto je umrla.

Nakon dvije godine i djed je doživio moždani. Živio je još dvije godine, ali nije mogao govoriti. Kao da mu je jezik netko zakovao čavlom. Mama i ujak su bili prisiljeni prodati kuću na selu. Kupila ju je obitelj Pomaka¹.

Prije nekoliko godina bio sam na službenom putu u tom kraju. Ranije sam završio s poslom i zamolio vozača da prođemo kroz moje selo. Odvezli smo se do trgovine, po cigarete i pivo. Tek mi se poslije treće grlo otpustilo. Unutra je bilo poluprazno, samo su dvojica-trojica muškaraca u radnoj odjeći i bijelim čarapa drijemala iznad čaša s likerom od mente. S tavana je visjela traka s otrovom puna zalijepljenih muha. Traka je zujala i vijorila se kao da je živa. Žena iza pulta bila je debela i s velikim okruglim naušnicama. Šminka joj se razmazala oko očiju.

Puteljak prema kući bio je isti kao nekad, prije 40 godina. Sa ceste smo skrenuli lijevo, spustili se po livadi s bunarom na gornjem dijelu, na kojoj smo se igrali klisa. Prešli smo preko mostića. Zatim smo po istom uskom puteljku iza livade skrenuli lijevo između telegrafskog stupa s jedne i ograde s druge strane. I stali smo ispred naše kuće. S duda su stršile samo ogoljene grane.

Obitelj Pomaka srdačno nas je primila kada sam im rekao da sam učiteljev sin. Rekao sam im da su i on i baka umrli. Odrezali su krušku, jabuku i stoljetni orah. Više nije bilo ni stubišta od bijelog kamena, napravili su novo od betona. Pitao sam ih za Hrista. Muškarac je povikao iz dvorišta: „Ristuuuuu, ej, Ristuuuu“. Kada sam izašao na ulicu i krenuo prema Hristovoj kući, on me već čekao pred vratima. Držao je bocu rakije i dvije čaše. Ponudio sam ga cigaretama. Sjeli smo na visoki prag njegove kapije, velike kapije kroz koju i kamion može proći. Rekao sam mu da mi je ujak u Kanadi. Radi, snalazi se, ali ima Parkinsonovu bolest, pa se sav iskrivio. Pitao sam ga za Tihomira. Postao je vozač. Kratko je radio. Doživio nesreću. Zatim mi je Hristo pokazao izblijedjeli nekrolog na vratima iza leđa i opet si ulio.

Pogledao sam na sat. Bilo je vrijeme za polazak. Ustao sam.

– Čekaj malo. Moraš ponijeti nešto u Sofiju. Ne valja tako, praznih ruku.

Hristo je ušao u kuću i vratio se s najlonskom vrećicom punom oraha.

– Sve su posjekli. Samo moj stoji. Uzmi i odnesi u Sofiju.

A Mima, odjednom sam se sjetio. Što s njom?

Što su uspomene? Igra klisa? Pjesma kojoj si zaboravio i riječi i melodiju? Ili nešto, što uz pomoć nekoliko šalica kave i kutija cigareta možeš pretvoriti u bijelo kameno stubište prema svijetu kojeg više nema. I po kojemu pisac mora sići kako bi se čitatelj uspeo.

Prije nego što smo nastavili cestom ponovno smo stali u trgovinu po pivo za put. Dok sam uzimao ostatak novca, rukama sam dodirnuo ženu za pultom.

– Kako si, Mima? – upitao sam.

– Ah, kako sam? Vrućina. Neizdrživo je. Već jednom da prođe taj kolovoz.

U svaku ruku sam uzeo po tri piva, izašao i sjeo u auto. Vozač je krenuo. Tabla s nazivom sela ostala je iza nas. Sofija je bila daleko. Samo da je dovoljno piva.

*

1 Bugari koju su prešli na islam za vrijeme Osmanske vladavine (op. prev.).

*

Prijevod: Ana Vasung

Nismo prešli Klis, a vlaška arija već čini svoje. Odmotavamo salvete i vadimo bublice, pa onda tučemo po murtadeli, tirolskoj, gavrilovićki, trapistu, ementaleru… Kad se napune male mišine, valja se zasladiti: gulimo manadarine, žvačemo Kiki, sisamo Prsne karamele, mrvimo fete orahnjače i dijelimo baštune čikolate. Kad napadne žeđ, gasimo je Dvojnim ce, gustim od praske, čokoladnim mlijekom, jogurtom… Na koncu, preostaju žvake: Bazooka Joe, Favorit Nerežišća, Koloys, Brooklynke iz Trsta…

A oko nas sve se dimi ka u pušnici: čibuče vozač, kondukter, nastavnici. Vruće je, dodirneš li skajem obložen rukohvat, dobit ćeš opekline trećega stupnja, iz sintetičkih siceva isparavaju teški vonji pradavnih izleta i ekskurzija. I prije polovice puta počinje se rigat: puštaju se malešne duše, sad ovdje, sad ondje… Dok mi punimo škartoce, vozač usporava, otvaraju se vrata, pa odvažne nastavnice bacaju narančaste bombe u grabe kraj puta.

Konačno, skrušeno stajemo pred veliki kameni spomenik. Pali su partizani, a ni drugovima pionirima nije lako.

***

U provinciji se ranije ustaje. Možda se zato i ranije odustaje.

***

Kod nas je Rusa bilo kao Rusa. Prva je u moj život ušla Čeperenkovica. Dosta invazivno, moram reći. Dok je svrdlala po mome kutnjaku, činilo se da od karijesa vidi boljševike. A opet, možda pretjerujem: ako je od muža stekla prezime, ne znači da je u paketu dobila i rojalističke sentimente. Možda je naprosto imala tešku ruku i pripadajuću narav.

Moj prvi susjed, stari Paracjuk, bio je puno obzirniji. Nikada mi nije ušao u život. A kako i bi kada nikad nije izlazio iz svoga. Koliko ja znam, bijeli djed zuba nije obijelio, nikada mu nisam čuo glas. Stajao bi tako na balkonu, više ne pamtim je li pušio ili nije – u ona su doba dimili svi, pa nisi mogao stršati ako kažiprstom i srednjakom pridržavaš papirnati tuljac – gledao preda se, ne mičući glavom ni lijevo ni desno. Gledao je stabla, grmove, klupe, plitki bazen, vršnjake, djecu… dakle, park, a pitaj boga što je ustvari vidio.

***

Riva. Mali sivi bife za dišperadune. Trideseti travnja. Zamašna teta u uniformi HUTRO-a, s obligatnim borosanama na natečenim stopalima, prebire po dvije hrpe papira. Mjerka svjetlozelene, pa prljavoružičaste. Dvojbe, naravno, nema: bira plitke a dugačke rozaste četvorine. Raširenih ruku stiže do staklene stijene i podiže parolu “Živio 1. maja” u visini očiju. S druge strane izloga stoji Mare Žebon, žovijalna doajenka prostitucijskoga zbora, privlačna toliko da se prolaznici zaklinju u celibat. “Malo gori desnu stranu… Još… Još… Tako!”

Našem je svijetu vraćena ravnoteža.

Ranije sam bio čuo za njega, starca, mudra i umna koji je cio život posvetio spoznaji istine. Istine o nama, svrsi i smislu naša postanka i postojanja, o vezi našoj sa svijetom ovim i onim, i s nečim što nas ljude i oba svijeta izrodi i vodi. Znao sam da su ga mnogi bili pohodili u njegovom kraju, u dalekoj otočnoj zemlji na Istoku, u malom i zabačenu selu gdje je provodio obilato darovane mu decenije života, povućen u sebe, umujući. Svi oni su dolazili k njemu po savjet, mudru riječ i besjedu. Bilo ih je različitih, pismenih i nepismenih, obojenih i bijelih, vjernika – budista, kršćana, muslimana i hindusa – kao i onih koji nisu imali nikakve vjere ni religije, a koji su je za se tražili.

Prepoznao sam ga u biblioteci, novoj amsterdamskoj gradskoj biblioteci, Openbare bibliotheek, tako se u lokalnom jeziku zove ta prekrasna i multifunkcionalna građevina, pravo čudo moderne arhitekture. Prije toga je očigledno imao sastanak sa nekim, sa osobom meni nepoznatom. Taj neko ga je vjerovatno bio konsultovao, pitao za savjet, pa ga onda napustio i otišao.

Biblioteka u Amsterdamu

*

Ohrabrih se, pa mu priđoh. Stajao je tu, odmah kod prozora, jednog golemog staklena zida iza kojeg je bio izložen Amsterdam, voda i brodice po njoj, hotel ‘Viktorija’ pored vode i u samoj vodi, kao u ogledalu. Zurio je u daljinu i ljepotu grada, okrenut meni poluprofilom. Prepoznao sam ga, vidio sam taj lik već ranije, na internetu dok sam lutao po Amazonu trazeci rijetke, polovne knjige filozofske.

Priđoh, stadoh do njega i zagledah se u lice mu. Pa tiho, kao za sebe progovorih još prije nego sam se predstavio neznancu. ‘Šta je istina, najveća istina što postoji?’. Da li je čovjek umom može dosegnuti, naći si odgovor o njoj?’

Ne pomjerajući se, on mi dade odgovor: ‘Sve je Jedno’.

‘Sta je to “Jedno”, kako ga spoznati, na koji način i kojim putem?’ – postavih sebi u bradu novo pitanje, čisto retoričko, pri tome ne podižući pogleda sa njega. Kao da sam mu s lica htio pročitati odgovor, saznati tajnu najveću, onu što je on otkri, pa je sada u sebi od drugih taji.

On spremno, baš kao da je takvo pitanje očekivao, kao da je te moje misli prozreo i prije nego sam ih izustio, bez ikakve žurbe nastavi: ‘Sve je Jedno i bezbroj je staza što k tome jednome vode. Religije koriste različite puteve. Ti nađi svoj vlastiti. Niko drugi te ne može poučiti.’

‘Ja bih vašim putem, za vama mudri učitelju, za vama kojem hiljade dolaze po savjet i poduku?’ – preklinjah ga ja skoro. ‘Ja bih da vās slijedim.’

‘Ne slijedi me. Ne slijedi nikoga. Slijedi sebe. I voli. Kroz ljubav možeš sve spoznati, čak i Boga samoga’ – kaza mi, pa nestade s vjetrom što kroz otvoren prozor naglo uleti u prostoriju. Ja potrčah za njim. Desetak koraka dalje, nađoh ga na podu. Pa ga podigoh.

Taj svezak papirnati pogledah sprijeda, ne vidjeh imena. Samo stajaše naslov. Okrenuh ga na poledjinu, pa krenuh da čitam:

‘Yogaswami (1872-1964) je živio na sjeveru Sri Lanke. Još rano u mladosti je odlučio da slijedi put odricanja, da bude isposnikom. Mala koliba gdje je proveo cio ostatak svog života, postala je istinska oaza mudrosti.’