Jednom ćeš živjeti u Hoganesu
zvaćeš se Sune gajićeš konje
sjedećeš popodne na verandi
gledati u žita tamo u polju
s jezerom ivičnim i sa crkvom
iz čijeg konaka u 17.30
monasi izvode izbjeglice
u kratku šetnju do obale;
muški su hudi i brkati
žene su niske i okate
djeca su tijesna kao blato,
možeš ih durbinom razgledati
možeš ih zvizgom prepadati
kad budeš Sune u Hoganesu
kad budeš živio, gajio konje.
(25. mart 2008.)
Prvi su slobodni izbori 1945.
Selo podno brijega okićeno zastavama
More mu ispire krmeljive oči
Dok se u koloni po jedan
Pred školom postrojava
Na stolu su dvije škatule; dvije žare
Bijela i Crna, bez nepotrebnih nijansi
Lista Narodne fronte na čelu s Titom
I Kraljeva lista narodnih izdajnika
Komesar u šinjelu spušta gumenu kuglicu
U izranjene težačke i ribarske ruke
Oni ih onda zavlače do lakta
U opasno grotlo demokratske procedure
Crna žara ima limeno dno
Napete uši i zlokoban pjev
Njezin se jauk čuje sve do Splita
Nećemo kralja-Hoćemo Tita-Narod se pita
Moj djed stiže kući kasno u noć
Kad je objeda već objedovala
Brat mu je, kažu, zaigrao lutriju
Spustio je kuglicu u ćoravu kutiju
Osramotio je familiju, mrko progovara
Sve nas je upropastio, dodaje baba
Dolaze iz KNOJ-a i Narodnog odbora
Na saslušanje i sir iz ulja
Jedan drug ima opanke i gamaše
Ispija bevandu i vadi blok za zapisnik
Zašto, druže Niko, tako ti Isukrsta?
Niko nakon šutnje odgovara ko vojnik:
KAD SE GRUMEN MODRE GALICE DOBRO NE RASTOPI
PADA NA DNO PUMPE ZA LOZU I ZAČEPI DIZNU
GUMENA KUGLICA ČUVA DIZNU OD GRUMENJA
ALI NAŠU JE BRATOV MALI IZGUBIO
Na to pred komisiju prostire faculet
Vadi gumenu kuglicu, otetu Crnoj žari
Tu ulaznicu u Socijalizam, kartu za bolji svijet
Ova priča svjedoči
O niskoj izbornoj svijesti naših predaka
Ali o izuzetno visokoj
Kad je riječ o sredstvima za proizvodnju
I prije službene pobjede komunista
Socijalizam je mrtav
Vinova loza plače po poluotočkim stranama
Crvena krv maloga plavca
Još čuva duše od Crne žare
Dječak stoji ispod visokog stabla badema, po njemu padaju zreli plodovi, u rascvjetalim, zelenim čaškama i kotrljaju se po travi spaljenoj kolovoškim suncem u jednom selu u dalmatinskoj zabiti. Njegovi prijatelji izverani na visoke grane, dugačkim, tankim kolcima tuku po nedosegnutljivim plodovima i dovikuju: Skupljaj ih brale, ajde ih bogati pribroji nako na japanskom, ajde, na talijanskom, ajde na ciganskom….
I on se saginje i skuplja, trpa u pletenu košaru stariju od svojih djedova i izvikuje: Ič, ni, san, ši, činkve sei, sete, pa onda onaj izmišljeni ciganski, koji mu ustvari najbolje ide: čege, upo, mune, deki, rumo, seče…
On je dječak iz grada koji svako ljeto dolazi didu i babi u posjetu, malo je deblji i teži od svojih seoskih vršnjaka, ne zna se popeti na hrapavo stablo, a i boji se visine. Zato stoji dolje i gleda gore u krošnje na kojima se ljuljaju njegovi prijatelji, veseli, mali pavijani u ljetnoj igri i skuplja, zabavlja ih svojim znanjem brojenja. Najviše vole taj daleki japanski, a kad tek u nizu i jako brzo izgovori kiušu šikoku honšu hokaido! iz krošnji se često začuje vrisak oduševljenja njegovih rođaka i ostale djece, kojoj su visoka stabla bliža nego imena najvećih japanskih otoka, talijanske brojčice, kanali kraj Kopenhagena ili glavni gradovi afričkih zemalja.
Ajde nam brale pričaj…
I on, okružen, na ljetnoj, prašinom uskovitlanoj cesti, u pripeci koja ljušti kožu s ramena, priča i priča. O Sjevernom moru i o Vikingu koji je slomio vrat u tuči sa zločestim polubratom, a onda su ga spasile vile u planini oblažući mu ranjeno mjesto tamnim travama i skašenim školjkama, izgovarajući: bože vjetra vrati ga, bože oceana vrati ga, bože leda uzmi njegovu bol, bože sunca otvori mu oči…Okolo selo tone u još jedno popodnevno spavanje, a njegovi se prijatelji čude i uživaju, slušaju osušenih usana i donose mu breskve s ograđenih stabala, šarak grožđe iz obližnjeg vinograda, eto jednog koji nosi ježa i kornjaču čančaru, neka se nađe, za još jednu priču, neku stranu riječ, brojanje na španjolskom ili opet onu sjajnu brojalicu s japanskim otočjem.
A onda se razilaze, sunce se uspelo na najvišu točku i cvrči su zaglušili ovaj prostor, rubom zemlje i asfalta migolji poskok, prema gustišu i hladovini.
On čeka svoje roditelje, nije mu loše na selu. Jedino…baba ne zna skuhati njegovo omiljeno jelo – punjene paprike. Ima ovdje svega, i pršuta i voća, domaćeg kiselog mlijeka, mesa, čak i ribe od kombi ribara koji urla tako da se i mrtvi na starome groblju razbuđuju i shvaćaju da su ustvari jako gladni te njegove ribe! A baš je jučer s djedom pobrao nekoliko vreća mirisnih, zeleno-žutih plodova, na rasklimanom su ih traktorčiću prevezli kući, čekaju otkup za te paprike, cijelo dvorište miriše svježim, reskim vonjem koji vabi na kuhanje. Njegovi roditelji nemaju telefon, njegovi su djed i baka tek nedavno dobili vodu, kasne su sedamdesete, zaboravljene, izgubljene u jednom djetinjstvu u kojem vrijeme stoji, u kojem sve traje beskonačno dugo, u kojem se dani i noći smjenjuju, ali još uvijek ne odbrojavaju. Sporo, mirno, čudesno djetinjstvo. I što sad, stvar je trebalo uzeti u svoje ruke, poznati su mu bili osnovni sastojci, znao je kako se paprike čiste, znao je koliko riže ide, znao je i koje meso treba kupiti… zato je sačekao da se did probudi, da stane navlačiti stare traperice zaprskane modrom galicom, da se umije na špini pod šljivom pa da zatraži malo novca za meso. Sve ostalo je imao, sve ostalo je bilo ionako dopušteno. Doduše, i taj novac koji je stajao u starom kožnom novčaniku u jednom koferu na ormaru, bio je dopušten, mogao je uzeti koliko i kad je htio. Baš zato je uvijek pitao. Za nekoliko minuta već je bio na motoriću, pjevao je neku svoju pjesmicu na putu prema mesnici. Usput ga je obad ubo u trbuh, zgnječio ga je šakom, pljunuo na oteklinu i produžio. Kad se vratio, baba je očistila desetak paprika i pripremila rižu, raširila je ruke i blago rekla: Srićo, baba dalje ne zna…
A on je važno došetao do stola, razmotao meso iz papira, malo posolio, popario, umiješao rižu, svojim je mekanim šačicama pogurao meso u plodove i rekao: A evo ga, sad to triba samo dobro skuvat!
Baba je rekla da ona misli da bi možda trebalo još nešto, naprimjer neku mrkvu ubacit ili neku kapulu. Imali su i mrkve i kapule na tone, pa zašto ne…
Odbio je to rekavši da će onda ta mrkva i ta kapula pokvariti okus paprici koja ima nježniji miris od te dvije biljke. Did je rekao: Enti Iruda, pametnog li unuka iman! Sjeo na frezu i krenuo u vinograd, dječak je viknuo za njim da je večera u osam…
Ulio je vodu, ubacio paprike, brzo je zakuhalo, bio je jako uzbuđen, kuhinja se počela puniti poznatim mirisom, djelićem grada u ovom zaboravljenom selu, skoro da je mogao začuti i glas majke koja se smije u dnu prostorije. Sjedio je uz lonac i buljio u blijedožućkaste virove koji su se stvarali oko paprika, čekao je da ta voda pocrveni, da se stvori umak kakvog je njegova majka kuhala. Vjerovao je da od kuhanja paprike pocrvene, da se gustoća umaka dobiva tako što meso u kuhanju ispušta neku sluz kojom to sve vezuje, uglavnom čekao je i čekao, a da ni sam nije znao da čeka čudo. Bilo mu je dosadno, taj ga je lijepi miris samo uznemiravao, bio je gladan, pa je odlučio osmisliti još jedne brojeve na stranom jeziku. Jezik Navajo Indijanaca: hor, dgu, tany, guak…Baba je zabrinuto ušla u kuhinju, obrisala ruke o pregaču i tiho, kao da je usred mise prošaptala: A da ubaciš srićo malo konzerve, ili koji pomidor…
Ma kakvi, samo to treba dobro skuvati, pocrvenit će to, vidićeš…
Uskoro se paprika raspala i njena je zelenkasta koža plutala po žućkastoj, kipućoj vodi u kojoj su poskakivale grudice mljevena mesa i prekuhane riže. Crveni su ostali samo oni Indijanci koji broje svoje strelice pred polazak u lov na bizona. A did se vraća iz vinograda, baba, brat i dječak sjedaju oko stola u skromnoj kuhinji kroz čiji prozor vide uskovitlane bijele oblake na zapadnom nebu. Dječaku je, od buljenja u lonac, sad i jedan debeli oblak postao velika i blijeda paprika koju će uskoro okrznuti kugla sunca.
Točno u trenutku u kojem je did ušao u kuhinju i rekao: ajme što li ga lipo miriše, ugledao je kako njegov oblak paprika postaje crven da crveniji ne može biti, kako se sunce u tom crvenilu valja i pada u polje kao umorna buktinja.
Jeli su u tišini, pojeli dvostruko od onoga koliko su ustvari htjeli.
Punjene paprike
6 paprika
0,5 kg mljevene junetine
10 dkg riže
1 velika kapula
1 pelati
4 režnja češnjaka
lovorov list, peršin, sol, papar, muškatni oraščić
provansalske ili dalmatinske trave
Kapulu zažutite na maslinovom ulju, dodajte pelate i skuhajte, dodajte svježi nasjeckani peršin i češnjak, a meso umiješajte s rižom, posolite, popaprite, dodajte 2 režnja usitnjenoga češnjaka, te dvije velike žlice dinstane kapule, muškatni oraščić, peršin i malo provansalskih trava te tom smjesom napunite očišćene paprike. U šalšu ulijte vode da pokrije paprike i kuhajte sat vremena, povremeno malo dolijevajući. Na tanjuru još malo pokapajte maslinovim uljem i poparite.
Punjeni pomidori
4 pomidora
šaka kus kusa
mladi luk
15 dkg teleće jetrice
0,5 dcl suhog bijelog vina
malo dalmatinske pancete ili pršuta sitno narezane
režanj češnjaka
majčina dušica
maslinovo ulje
pola vezice peršina
Zarežite pomidore na vrhu, napravite im poklopčiće, pulpu izvadite žličicom i sačuvajte. Na maslinovom ulju zažutite sjeckani mladi luk (i zelene listove, ali na laganoj vatri da ne izgore), dodajte pancetu ili pršut, te na kockice narezanu jetricu, češnjak, pulpu od pomidora usitnjeni peršin, majčinu dušicu, sol i papar. Podlijte vinom, neka prokuha i ispari, nakon nekoliko minuta namočite kus kus i pomiješajte ga sa smjesom koju ste skinuli s vatre. Napunite pomidore, poklopce učvrstite čačkalicom i zapecite dvadesetak minuta na 170 stupnjeva.
Punjene tikvice
30 dkg repova kozica
mladi luk
10 dkg grabancijaša ili fete
2 režnja češnjaka
2 slana inćuna
0,3 dcl prošeka
dvije tikvice
provansalske trave
pet, šest pomidorića
Po dužini prerežite tikvice, malo izdubite sredinu da dobijete brodiće, te ih lagano posolite. Na tavici zažutite luk, dodajte repove kozica, sitno nasjeckane inćune, začinite travama, posolite i poparite, te nekoliko minuta dinstajte lagano okrećući na srednjoj vatri. Dodajte na kockice izrezanu pulpu tikvica te na polovine razrezane čeri rajčice. Nakon četiri minute, zalijte prošekom te nakon minute skinite s vatre i tom smjesom napunite tikvice koje ste prethodno posušili papirnatim ubrusom. U gotovu smjesu dodajte sitno narezan sir, te u pećnici zapecite na 180 stupnjeva tridesetak minuta. Na tanjuru još pokapajte maslinovim uljem i pospite dobrim ribancem.
Punjene kapule
4 veće ljubičaste kapule
20 dkg mljevene svinjetine
malo domaće pancete
3 šampinjona
2 režnja češnjaka
0,5 dcl suhog bijelog vina
maslinovo ulje
grančica ružmarina i lovorov list, sol, papar
četiri velike žlice rijetko skuhane palente
sir ribanac
Očistite kapule i izvadite im sredinu, ostavite dva, tri vanjska prstena. Na maslinovom ulju prjajte sredinu od dvije kapule sitno nasjeckanu, kad zažuti dodajte pancetu, a nakon minute i sitno nasjeckane gljive, te nakon dvije, tri minute meso. U 2 decilitra vode prokuhajte lovor i ružmarin. Nakon desetak minuta, podlijte vinom, te pripremljenom začinskom tekućinom koje ne bi smjelo biti više od decilitra. Kad tekućina reducira, umiješajte je s palentom, dodajte sir, te napunite kapule i zapecite ih tridesetak minuta na 180 stupnjeva.
Punjene malancane
2 srednje malancane ili ako baš hoćete patlidžana
2 režnja češnjaka
1 pelati ili nekoliko domaćih pomidora za šalšu
1 veća kapula
1 veća paprika
začinske trave
Prerežite malancane uzdužno te izdubite sredinu, posolite i ostavite pola sata da puste vodu. Napravite gustu šalšu od pomidora, pulpe od malancana i na prugice narezane paprike.
Obrišite polovice malancana i napunite ih šalšom, ako volite možete u nju prije nego što ih zapečete dodati i koji inćun, crnu maslinu ili pak malo grabancijaša. Zapecite u pećnici tridesetak minuta na 180 stupnjeva, a na tanjuru naribajte malo sira i, naravno, pokapajte maslinovim uljem.
Brza pašta s lovačkom kobasicom
30 dkg dobre lovačke kobasice (ne od mljevenog nego od sjeckanog mesa)
40 dkg špageta
1 dl suhog bijelog vina
1 dl kiselog vrhnja
5 dkg parmezana
sol, papar, maslinovo ulje
Skuhajte špagete al dente, a u međuvremenu na maslinovom ulju prepržite na kolutiće narezanu, oguljenu kobasicu, dodajte vino (mora učiniti vuš!), nakon minutu dvije kad se ulje i vino spoje a vino malo reducira, umiješajte vrhnje. Sad u tavicu ubacite vruće i procijeđene špagete, pospite dobro parmezanom i odmah pojedite.
Mramorni kolač
5 jaja
30 dag glatkog brašna
1 prašak za pecivo
30 dkg šećera
1 dl vode
1 dl ulja
50g kakaa
100 g čokolade za kuhanje
naribana korica limuna
Dobro izmiksajte bjelanjke, dodajte šećer, zatim postupno vodu i ulje.
Potom žlicom umiješajte naizmjence brašno s praškom za pecivo i čvrsti snijeg od bjelanjaka (dok se tuku bjelanjci, ubacite i pola žličice šećera kako bi se istukli što čvršći).
Umiješajte i naribanu koricu limuna, pa smjesu podijelite u dva dijela. U jedan umiješajte čokoladu i kakao prethodno fino rastopljene u malo mlijeka.
Pecite 40 minuta u pećnici zagrijanoj na 180 stupnjeva.
Ohlađeno pospite šećerom u prahu.
Ona je među impresivnijim spomenicima jugoslavenskoga socijalizma. Golema, dimljiva i neisplativa – promašena investicija, govorilo se nekad – željezara i danas svjedoči dogmu o nužnosti razvoja teške industrije, e da bi se jednoga dalekog dana ušlo u komunizam. U raj ćemo stići kroz željezarske dimnjake…
Smederevsku željezaru amater bi fotografirao kao kontinuiranu ekološku katastrofu, ispred koje se, žalostan i rahitičan, kao na crtežima njemačkih ekspresionista, raspada i trune prvi naraštaj naše postsocijalističke mladosti. Amaterova fotografija bi svakako bila crno-bijela.
Miodrag Trajković prekinuo je nogometnu utakmicu i pred svoj objektiv dozvao lijepu i nasmijanu djecu, sretnu i optimističnu kao na reklami za stambenu štedionicu, i fotografirao je sve u boji, jarku i šarenu, ispred džinovskoga, živog spomenika industrijske arhitekture i ljudske gluposti. Fotografija je veličanstvena i glamurozna, kao da je snimljena za novi album Davida Bowieja. (mj)
Dok slijetao sam u tvoj prisvojeni grad,
ulice su bile duboki svijetleći kanali,
a uokolo tamni bunari zgrada
u kojima žive mirni i tihi ljudi,
kao hrčci posvećeni svome vječnom kotaču.
Tamo si me čekala ti, lijepa i naopako sveta,
sva od isprekidanih molitvi, sva od izobilja,
kao papisa na prijestolju ukletog erosa.
Prve večeri s tobom pao je i prvi snijeg,
nebrušen, neisplativ na ovim ekskluzivnim,
potrošačkim ulicama, ali dragocjen
zbog mojeg jezika kojim sam ga topio
u najdubljim zakucima tvoga pulsirajućeg tijela,
po danu stidljivog, po noći ponosnog,
poput gradskog tornja kulture iz olovnih vremena.
Idući dan, dok čekao sam da vratiš se s predavanja,
kako i priliči pjesniku koji od svog života radi film,
s glavnog zida kavane u gradskom središtu
uznemiravale su me ispisane misli
Ryszarda Kapuscinskog i Stefana Kisielewskog
i bio sam siguran da nikad neću doznati
što njima zauvijek zatvaram, a što otvaram u sebi.
Nasmijao sam se glasno, ne shvaćajući koliko je
zapravo tiho u tom naizgled užurbanom kafiću,
i svi su me upitno i s čuđenjem pogledali,
a ja sam se sjetio tebe u snijegom zakračunatoj noći,
kako si se smijala nakon što vodili smo ljubav,
kao u ljepljivom i blještavom kavezu,
i nonšalantno rekla: “Sve u redu, u 95 posto
slučajeva ja se smijem bez ikakva razloga”.
Snijeg je tada na zemlju spustio nečiju slobodu,
i još je bez tragova, tvoja nije, moja nije.
U plitkoj Evropi, u dubokoj Aziji,
ja sjedim ovdje,
ostavljen u planinama,
duboko sjedim, duboko u Aziji,
na ničijoj zemlji,
plitko mrem.
U plitkoj Evropi, u dubokoj Aziji,
az jesam, az nisam,
bez plodova ljubavi, bez svetih darova,
za laticama Vječnosti sahnući.
Oštra tuga u gorama
božji narod lomi,
ušne školjke miluju, glačaju
romori tamnih sveštenika.
Ništa se ne događa majko.
Predratna tišina, oče.
Događaji, tako rijetki, imaju strahovit značaj,
izranjaju iz dubine poput udarca u arkadu,
i lijepe se za kožu kao britva
za grkljan nevinoga
(vrući momci – čujem – oštre kolac
za mog učitelja).
Bez srca, bez glasa,
ja sjedim ovdje, u tamnim planinama,
duboko u Evropi, u dubokoj Aziji,
plitko ti mrem, oče,
bar da me ti udariš, nevidimi moj bože.
Da mi je da budem pogubljen,
pogubljen usred dana, jakom svjetlošću obliven,
da moj prazni život, koga je bog, priznajem,
na mahove i punio
(bivalo je pa i prevrši)
na ovom mjestu zauvijek svrši.
Kada sam ovu pjesmu, godinu ili dvije pred rat, u nekome – čini mi se beogradskom – časopisu prvi puta čitao, njezina nosiva metafora i skrivena inkantacija, za koju mi se, u sjećanju, vazda činilo kako se iz strofe u strofu, barem šest-sedam puta ponavlja, iako se u pjesmi ponovi samo jednom: “U plitkoj Evropi, u dubokoj Aziji”, nije za mene imala značenja. Ili se značenje ticalo samo pjesme, a ne života koji sam tada, na Mejtašu, u Ulici Miladina Radojevića, u gradu Sarajevu i zemlji Bosni i Hercegovini, državi Jugoslaviji, svakodnevno živio.
U godinama koje su nailazile, od aprila 1992, proljeća 1993. i ljeta 1995, i svih sljedećih, do jeseni 2010, kada o tome pišem i kada pisanjem nastojim fiksirati moj osjećaj za Tontićevu pjesmu i u njoj stih, “U plitkoj Evropi, u dubokoj Aziji” bile su riječi koje su mi često dolazile u pamet. Najprije kao ritmička struktura, dok bih pješačio gradovima u kojima sam živio, ili sam nakratko u njima boravio: šesterac plus sedmerac, kao pomalo ćopav i trapav moj korak, ili kao kvrgavo stihovanje u ciganskim songovima. A onda su mi te riječi počele nešto i značiti. Da bi se to dogodilo, trebao sam izgubiti svoj sarajevski dom. Ili osjećaj da mi je Sarajevo – u metafizičkom i emocionalnom smislu – živi dom.
Od tog vremena u brojnim novinskim tekstovima, sačuvanim i nesačuvanim, često i sasvim bezvrijednim, te u političkim i identitetskim esejima, služio sam se Tontićevim stihom, citirao ga i parafrazirao, uživajući, pomalo, što moja zagrebačka publika većinom niti ne zna za pjesnika Stevana Tontića, a ponekome uho zašmirgla zvuk i znak njegova imena. Te riječi, “U plitkoj Evropi, u dubokoj Aziji” postale su najtačnija geostrateška definicija prostora na kojem sam rođen, a koji prethodno, dok je Sarajevo bilo moj dom, ili dok me nije odbacilo kao mačka već poodraslog mačića, nisam mogao doživjeti na takav način. Ne samo da nisam mogao doživjeti, nego nisam ni zamišljao da ga netko takvim doživljava. U vrijeme kada je pisao pjesmu, Stevan Tontić je već živio u svijetu koji ću ja tek naseliti.
Nakon što sve prođe, pa nakon što od tog svijeta ostanu samo grobovi, arhitektonski dokazi supostojanja paralelnih svjetova i identiteta, te junačke pjesme i aforistična mentalitetna mržnja prema onima kojih više nema, plitka Evropa i duboka Azija bit će za stranca melankolična i romantična definicija našega, bosanskog pograničja, borderlanda, koji je u jednome trenutku, ili samo u našoj vlastitoj uobrazilji i kratkom bljesku autorefleksije, cjelinom svoga bića bio srpski, što mu nije smetalo da cjelinom bića bude hrvatski, cjelinom bića muslimanski, i u sebi sav bosanski. Kada o Sarajevu mislim kao o svome izgubljenom domu, ja mislim o toj iluziji borderlanda, dakle o onome u čemu će, kao u grčkome i armenskom Izmiru ili u jevrejskome Vilnu i Kovnu, uživati neki budući turisti.
Njima će se svidjeti prizor bezbrojnih minareta pod snijegom, pa još usred Europe. Iz okcidentalne perspektive džamije rastu iz ljetne žege i pustinjskoga pijeska, pa sarajevski snijeg doživljavaju kao efektnu pjesničku figuru. Za njih je Sarajevo duboko u Europi, i nisu, za razliku od nas i od pjesnika Tontića, u prilici da misle o tome je li ta sarajevska Europa duboka ili plitka.
Svidjet će im se, također, kao efektna opozicija, iznenadna negacija usred potvrdne rečenice, pregolema sarajevska katedrala i ista takva velika Saborna crkva. To je, dakle, to pograničje i ta izgubljena idila borderlanda, gdje su u miru i razumijevanju suživjele i koegzistirale različite molitve istome Bogu! Nama, još uvijek živim ljudima, rođenim tamo, ta vrsta turizma – tko zna zašto – čini se šašavom i pomalo uvredljivom. Iako ne znamo što nas to vrijeđa.
“U plitkoj Evropi, u dubokoj Aziji” nema veze – kako će netko neosjetljiv i glup, u svojoj anti-orijentalističkoj histeriji pomisliti – s islamom, ili s dominantno islamskim licem Sarajeva, pa čak i Bosne. O nečemu drugom je u tom stihu, a onda i u cijeloj pjesmi, riječ. Nešto drugo mi je bilo na umu, dok mi se taj stih, u dugim godinama citiranja i parafraziranja, kada pjesmu nisam čitao, jer nije bilo načina da se na nju podsjetim (barem šest-sedam godina nisam je ponovo čitao, niti sam imao pri sebi časopis ili knjigu u kojoj bi se nalazila), vrzmao po glavi, usijecao u svakodnevicu i vezivao za sebe jedan dugi, stvarnosni i biografski narativni niz, ispisan i neispisan.
Ono što je plitko u toj sarajevskoj i bosanskoj Europi, a što je tako beznadno duboko u toj našoj Aziji, jest odnos prema ljudskome životu, pravu na dom i pravu da sve oko sebe zoveš imenom koje sam odabereš ili koje smatraš svojim.
Da sam u aprilu 1992. živio u Europi, dubokoj Europi, tada bi svaki metak, bomba, granata, ispaljeni ili bačeni na Sarajevo, bili vrlo lično doživljeni u Parizu, Londonu ili Berlinu. Međutim, tamo su ih doživjeli kao da se puca negdje u Aziji, u dubokoj Aziji. Da sam se, desetak-petnaest godina kasnije, vraćajući se u Sarajevo, vraćao u duboku Europu, moja narodnost nikako ne bi u Sarajevu mogla biti manjinska, niti bi se sitan ološ većinski bio u prilici truditi da se u rodnome gradu osjećam kao negdje u Aziji, vrlo dubokoj Aziji. To je ono o čemu Tontićev stih tako tačno pjeva, iako je napisan godinama ranije, u vrijeme kada meni nije značio ono što mi danas znači.
Pjesma naslovljena tim fatalnim stihom sva je lijepa, a po tonu je, po boji glasa, lakrdijaška. Takve je pjesme Stevan Tontić pisao u svojoj srednjoj fazi, od početka osamdesetih, pa do našega rata, u zbirkama Crna je mati nedjelja, Prag i Ring, kada se poigravao estetikom ružnog i banalnog, rugalačke i parolaške poze, često vrlo ceremonijalan i teatralan. U to vrijeme i u tim knjigama podsjećao me je na Bertolda Brechta – i to više na njegove dramske komade i songove, nego na poeziju. Vedro-funeralnog Tontića malo će kasnije biti. Danas je klasičan i ozbiljan lirik, rezigniran do šutnje. Volim ga i cijenim kao jednoga od nekoliko najmoćnijih pjesnika moga, ili mojih, jezika. Premda je danas na pjesničkim vrhuncima, nostalgičan sam katkad za onim prethodnim Tontićem, kao i za vremenom kada me se nisu ticali naslov i inkantacija ove njegove pjesme.
I da svoje kritičare, zavidljivce one, zauvijek će ušutkati.
Kakvo odgađanje, kakvo odgađanje njegovih planova.
Kavafi, Darije
Ova se ulica naziva Bokbindaregatan (Knjigovezačka ulica); tijesna je i prazna ali, opet, volim niza nju da šetam. Nekada je bila puna knjiških zanatlija, knjigovezačnica, skriptarnica, prodavnica rukopisa. Sada nema ništa, liše dvije kuće koja potiču iz toga vremena.
Ovdje je, negdje, čitao sam, kuća u kojoj je živeo kralj Karl XII po svome povratku iz turskog egzila (1716). Uz ostale muke i tegobe, za njim je iz Turske doplahala i brojna skupina turskih, grčkih i jevrejskih trgovaca kojima je Karl XII silne novce dugovao. Lutali su uokolo, na čuđenje i posprd mjesnom stanovništvu i nestali vrlo brzo, kao da ih nikad nije bilo. Moralo je, dokonam, proći tri stotine godina da bi, opet, sa našim dolaskom, duh orijenta zapahnuo dertom ovdašnje zidine.
A u ovoj niskoj i zdepastoj kući od cigala bila je prva lundska štamaparija koju je držao čovjek po imenu Peder Winstrup. S jeseni 1676. tu će Caspar Wieser, rektor lundskog univeziteta, objaviti slavljeničku odu Christianu V, danskom kralju koji se u svom pobjedničkom maršu da “pod dansku krunu opet vrati Skone”, zaustavlja ispred samog grada Lunda krajem mjeseca septembra. Ne znamo za druge, ali Caspar Wieser mora da se u tom trenu silno radovao. U rečenoj odi hvaljenici nalazi se i stih i tako njegova visost uze svoje (slob. prev). Na nasreću pjesnikovu, bitka za Lund svršava drukčije. Silni danski kralj Christian V gubi bitku, švedska vojska ulazi u grad. Štamaprija Pedera Winstrupa biva zaplijenjena, a sam pjesnik Caspar Wieser prvo osuđen na smrt, a zatim protjeran u egzil.
Nada ima troje djece. Franjo, Josip i Marija, deset, osam i sedam, toliko su stari. Kad uđe u stan, prvo odlazi u kupaonicu presvući se, a odjeću u kojoj je došla uredno složi na perilicu rublja.
– Joj, šta sam pokisla – kaže često.
Počela je dolaziti u jesen, dani su bili takvi. Onda još dok stoji uvijek pita:
– Jel mogu jednu zapal’t? Ajd’ i ti sa mnom.
Nudi mi cigarete sa stranom markicom. Inače ne pušim ujutro, ali s njom zapalim. Ne osjetim razliku. Ponudim joj kavu, ona odbije, i natoči si čašu vode. U pauzi pojede perec, čiji masni papir viri iz torbe dok traži upaljač. Pričamo o djeci i muževima. Franjo je pao razred. Profesorica iz hrvatskog ga je srušila jer ne zna hrvatski, a kako je to moguće, kad iz engleskog ima trojku. Sada bi trebao ići u peti, ali ostaje u četvrtom i još razmatraju hoće li će ga staviti na poseban program. Učiteljica je stalno zove u školu, zadnji put Nada je skoro plakala od muke kad je čula što je mali napravio. A nije samo on, nego ta muška djeca.
– Tko ima mušku djecu, zna šta je to – tako kaže Nada.
Moj sin ima sedam mjeseci, još ne vidim razliku.
– A što su radili? – pitam.
– A šta. Mali neće da kaže, i da nije on, nego su ih nagovorili ovi iz sedmog razreda, da šmrču Cedevitu. A đe su to vidili, boga im, valjda u nekoj seriji.
To mi je pomalo smiješno, ali i zabrinjava. Osnovnu školu sam ostavila davno iza sebe kad sam tek čula da ljudi sebi nešto trpaju u nos da bi im bilo bolje. U životu.
Josipu opada kosa. Samo na jednom mjestu, baš gore na tjemenu, već mu se napravila rupa, djeca ga u razredu zafrkavaju. Poslali su ih na Šalatu, a tamo su im dali uputnicu i broj da nazovu Centar za naručivanje. Nadi je to pojelo cijeli bon za mobitel pa je sad kupila karticu za telefonsku govornicu kako bi jeftinije mogla slušati melodiju Elize. U kući u kojoj žive na crno još nije uvedena linija, a gazdarica je rekla, sad će, prošlog proljeća. Jutros su ih napokon naručili za tri mjeseca.
Poznajem sjajnog pedijatra, ali on je privatnik. Nada će tek nakon trećeg tjedna u mjesecu kod mene imati za prvi kontrolni pregled, ne nudim joj broj.
Marija je dobra. Škola joj ide. Ali muž Nadi stalno prigovara što joj toliko daje da jede jer je mala već debela, u drugom razredu, a dijete voli hranu i raste, kako da joj zabrani.
Cigarete tu dogorijevaju, ja odlazim u radnu sobu i palim kompjuter. U dnevnoj, pali se usisavač, i počinjemo raditi. Ispočetka, ulazila je svako malo s pitanjima. Da složim veš, da izvadim iz mašine, da operem tepih, da vadim knjige s polica svaki put, gdje su ti novine za prozore i slično. Onda smo se uigrale i obično odradile po dva sata. Nakon toga bih otišla do kuhinje i napravila si kavu, a ona bi izvadila perec i sjele bismo za stol. U toj pauzi, jednom me je pitala:
– A jel, šta ti zapravo radiš?
Bilo mi je neugodno odgovoriti, a onda sam ipak rekla:
– Pa… pišem.
– Kako misliš, pišeš? Kao pisac? – iznenađeno me je pogledala, kao da bih trebala biti mrtva ili tako nešto, a pretpostavljala sam da je to muči već neko vrijeme. Muči i mene, ne kažem da ne, ali već sam se navikla.
– Pa da, tako nešto… – teško je to ljudima objasniti, ne zvuči kao pristojan posao.
Smješka se Nada i kaže:
– A vidjela sam ja, ono kad sam police brisala, tamo jednu knjižicu na kojoj piše tvoje ime.
Malo mi je neugodno jer zaista se radi o knjižici, pa kažem:
– Da, to, i još nešto novo sad radim…
– A ima tamo svega… – smješka se ona i dalje s nekim konspirativnim izrazom na licu, a meni nije jasno dok ne nastavi, i kaže:
– Malo i erotike, jel? – i potapše me po koljenu.
Potpuno zbunjena ne razumijem o čemu se radi, a onda se sjetim Manarinog stripa i dok se gledam njezinim očima i sama sam začuđena.
I nije to njen prvi uvid takve vrste, postaje zanimljivo kad pustiš nekoga u svoj stan, među ladice s rubljem, u kupaonicu, svaki kutak u kojem se nakuplja prašina, a zapravo, nakuplja se u svakom. Jednom je rekla tako:
– A volite vi vino, jel? Jel to muž pije?
Muž, koji je također pisac. Uh.
– Moj voli potegnit, isto – kaže Nada.
– Ali neki dan sam stvarno popizdila. Razumijem ja to, radi on k’o konj, i mora se nekad opustiti, i ne prigovaram ja, ali bogamu, nemoj me lagat. Ja vučem ovo troje iz Zagreba, autobusom, a prije njega nazovem da vidim može li nas pokupiti sa svim tim stvarima. Ne može, jasno, radi. I onda ga vidim iz autobusa kako sjedi u birtiji s društvom. Uf, ala sam bila ljuta, zubima sam ga htjela. Razumješ.
– Razumijem – kažem.
Nije mi baš tako, ali crpim to razumijevanje iz drevnog bunara ženske mudrosti, ima tih situacija, neovisno o vremenu, prostoru, statusu.
Nadin muž vozi kamione. Na crno. Mjesečno prelazi zakonom nedopuštenu kilometražu za zakonom propisan minimalac. S tim se teško izvlače, s troje djece, a i njoj je dosta da ga mora tražiti za uloške. Nakon puno suptilnog nagovaranja pristao je da počne raditi taj posao. Po kućama. Posao kojeg se ona ne srami, i ne bi trebala. Prije nego se udala, jednom mi je spomenula da je radila u knjižnici. Ostala sam malo zatečena, a kad je vidjela kako ju čudno gledam rekla je:
– Pa znaš, ono, di se prodaju knjige. I voljela sam čitati ponekad, bilo je to lijepo. Ali onda sam se udala, i to je kod nas tako, šta ću više raditi, ima posla i oko kuće, oko starih, živinčadi i tako. A baš sam se zajebala, da znaš, došli su jedno za drugim, ovog mog nikad nema, stari zanovijetaju, ma muka živa.
Nada već ima ključ. Potpuno sam se oslonila na njezinu prisutnost, ponedjeljkom tempiram svoju kavu prema njenom dolasku, bolove u rukama rješavam receptom koji ju je naučila njena baba iz Bosne, odvajam krpice svog sina koje je izrastao za lutku njezine kćeri, jedna drugoj govorimo ti, i dobivamo, svaka ponešto. Nada sjajno radi, i to što radi, vidi se svaki put, učinkovita je u svemu, starija od mene nekoliko godina, u nekim stvarima daleko iskusnija. Reorganizirala mi je cijelu špajzu, pojma nisam imala da je u njoj toliko prostora. I naučila me raditi pitu od krumpira. Onu za kojom patim od kad mi je baba umrla, samo za pitom, savršeno tankih listova i bolno hrskavih. Nada je carica u takvim stvarima. A ja sjedim za kompjuterom, iz ponedjeljka u ponedjeljak, i pišem roman. Ništa se ne vidi, i nitko to ne vidi. Povremeno pokušavam sebi objasniti taj dodatni izdatak, stavku koja se zove Žena u kući, ponekad uspijevam, ponekad ne. Kad to maknem sa strane, život mi je bolji.
Do tog jednog ponedjeljka.
Nada dolazi ranije nego obično, i osim svoje izlizane torbe od skaja, nosi vrećicu s bombonjerom. Sve počinje kao inače, a kad sjedamo za stol i palimo cigarete, ona uzdahne.
– Što je bilo, Nado? – zabrinuto pitam.
– Joj, ne znam kako da ti kažem…– otegnuto odgovara.
– Pa reci, je li se nešto dogodilo?
– Nemoj se ljutit, neću više moći dolaziti – kaže ona.
Šutimo neko vrijeme, znam da će objašnjenje doći uskoro, toliko smo već bliske.
– Našla sam pos’o, izgleda. Pravi – sramežljivo kaže.
– Pa to je super, Nado! – ne želim da se osjeća krivo, zaista mi je drago zbog nje, iako znam da će mi nedostajati pa čak i ako nas zamišlja kako se alkoholiziramo svaku večer dok čitamo erotske stripove, navikla sam na to što mi daje, na poštenje, recimo, ono rijetko. Na sitniš koji pronađe pod krevetima i uvijek ga ostavi na kraju šanka.
– Pa daj da nazdravimo, ženo! – veselim se radi nje i odlazim do špajze po liker, napokon će imati zdravstveno, za što je zaista zabrinuta, otkad je njezina susjeda, također iz Bosne, s dvoje male djece, dobila rak. I sad je: plati il’ umri. Tako kaže Nada.
Točim nam višnjevac u čaše, ali nešto nije uredu, vidim na njezinom licu, iako sam joj dala svoj puni blagoslov, nešto je muči.
– A kakav je posao, sve mi reci? – pitam.
– Ovaj novi vrtić što se otvara u naselju, traže ženu za kuhinju i čišćenje, plaća tri i sedamsto, prijava i sve – odgovara.
– Pa to je sjajno, Nado, a jel’ sigurno?
Nada šuti.
Onda kaže:
– Ja nisam kriminalac.
Ispočetka mi nije jasno o čemu priča dok ne nastavi.
– A oni traže. Dvije tisuće.
– Čega, eura? – u nevjerici pitam.
Za posao čistačice u vrtiću. Pristojan posao. Čula sam za to, ali kako još nisam bila u sustavu i tražila takav posao, pristojan, očekivala sam da se spomenuta svota traži negdje daleko od mene, i za stažista u bolnici, recimo.
– Pa odakle ti taj novac? – to mi je izletjelo.
Ali Nada mi je ispričala sve. Da su posudili sa tri strane, i da se on dijeli između dvoje ljudi, direktora i tajnice koji su izletjeli iz Holdinga, i svašta je rekla, i plakala je malo, a ja sam htjela i ne čuti, i ne osjetiti bijes koji u meni raste. Sjetila sam se onog broja na televiziji, s animiranim čovječuljcima koji razmjenjuju plave kuverte, vidjela sam sebe kako nazivam, jer znam sve podatke, vidjela sam podbuhla lica s Otvorenog koja samo žvaču riječi, i na kraju Nadu, kojoj uzimam ono malo, tu mrvicu, koja je dijeli od pristojnog posla i pristojnog života.
Vidjela sam sve i nisam napravila ništa.
Spremila sam bajadere iz Brčkog u, trenutno, neurednu i natrpanu špajizu.
***
Nada je daleko iza nas.
Sjedimo u restoranu s djecom i naručujemo palačinke. Roman mi je izašao i ispao je pristojno. Klinci ruše čaše i prolijevaju, konobar kupi za njima, to mu je posao, čujem iz torbe kako mi zvoni mobitel i javljam se na nepoznati broj u posljednjem trenu.
– Halo?
– Ej, bog.
– Bok, a tko je? – pitam.
– Jao, Nada ovdje, ja sam te valjda slučajno nazvala, htjela sam nekog drugog, izvini.
– Hej, Nado, ma nema problema, kako si mi, šta ima?
– A ono, dobro smo, znaš kako je, počela je škola pa sto problema, a muž mi je dobio otkaz pa sad traži nešto.
– A ti, kako je na poslu? – pitam.
Malo šuti, a onda uzdahne i kaže:
– A ništa od toga, ženo.
– Kako ništa, još nisi počela? – ne želim postaviti pitanje drugačije, mada mi je već svanulo. Sve mi je svanulo.
– Nisu se javili, nikad poslije.
I tako šutimo. Neko vrijeme. A onda doda.
– Slušaj, ja sam kod kuće, ako opet budeš trebala, samo javi, rek’o je muž da će mi dati i auto.
– Hoću, javit ću ti.
Nada je daleko iza nas.
ekskurzija
idu, idu i odoše nam riječi
a ostaju glave: kalupi za biste
idu i takve riječi iz književnosti
prvih rečenica, odoše u aljoše
(idu im i žene, široke im vene)
na ekskurziju u češku
idu, idu, odoše nam riječi
klošare po antologijama
i ostavljaju psovke i leptire
nekim drugim riječima
nekim tuđim riječima
a još je toliko krvi i octa
ostalo za ispišati
o domovino
idu i odlaze, silaze po svemu
ne biraju jame, ni koliko će nisko
odoše nam riječi
dogovnilo im
u dragojevića tuđini
još je samo mali danijel
a anka se žagar ionako
ne javlja na telefon
(pa ribari prelaze na laso)