Baščaršija, oko Sebilja

Avlija i dvorište nisu sinonimi. Ne samo da nisu, nego su to suprotni pojmovi. Dvorište je javni prostor, avlija intimni. U dvorištu se nađu i nepozvani, u avliji samo gosti. Dvorišta ima posvuda u svijetu, avlija ima tamo dokle je doprlo slavno Osmansko carstvo. Dvorište je prostor pred kućom, avlija prostor u kući: soba nad kojom se plavi nebo. U sarajevskom se govoru uvijek znalo: školsko je dvorište, nitko nikad nije vidio školsku avliju.

Avlija je prokleta, ako je zatvorska, Andrićeva, stambolska. Ali takvih avlija u Sarajevu nije bilo. Malen je ovo grad, veličanstvenih padina, i neusporedivog pogleda u samoga sebe. Svaka prava sarajevska avlija, na Sedreniku, na Bistriku, na Jarčedolima i Vratniku, na Bjelavama i na Soukbunaru imala je taj pogled, i po njemu se, po pogledu razlikovala od definicije avlije iz rječnika i iz priručnika osmanske i orijentalne arhitekture. Trebao bi to biti, kako tamo piše, prostor opasan visokim zidom ili drvenim tarabama, obično kaldrmisan, sa kapijom i kapidžikom, a u sretnijim slučajevima i s izvorom žive vode, kućnom česmom kao, bit će, i najvećim luksuzom jednoga osmanlijskog domaćinstva u zrelo doba imperija. Ali u Sarajevu tako nije bilo: avlijsku česmu su imali svi, ili skoro svi, jer je Sarajevo bilo vodeni grad, grad sav od vode, ali na način malo drukčiji nego Venecija, tako da nikome nikad nije na um palo nazvati Sarajevo Venecijom Balkana. Iako, možda ni to ne bi bilo skroz krivo. Samo što su, za razliku od venecijanskih, sarajevske vode slatke, čiste i ledene. Oko avlije, koja je, naravno, bila kaldrmisana – iako su je, kroz dvadeseti vijek nagrđivala i na kraju skroz i nagrdila kopanja kanala za struju, vodu, kanalizaciju, telefon, nakon kojih bi ljudi, jer im je tako lakše, betonirali kop umjesto da ga nanovo kaldrmišu, pa su avlije bile pune ožiljaka, ili bi ih, avaj, skroz betonirali – rastao je visok zid, preko kojeg se sa sokaka nije moglo zaviriti u avliju, ali je iz avlije preko zida pucao pogled na grad.

To je bio tajni, specifični smisao sarajevskih avlija, po kojem su se razlikovale od turskih, otomanskih i svih drugih avlija na dunjaluku. Lica domaćih, ženskih ili muških, bila su zaštićena od pogleda, od znatiželjnika i uhoda svake vrste. U svojoj si avliji mogao proživjeti život, a da te nitko nikada ne razotkrije i ne prepozna. Sarajevo je bilo grad na kraj svijeta, i u njemu avlije na kraj svemira. Tamo si mogao biti nevidljiv, a vidjeti sve. Nije to božanska pozicija, nego najljudskija moguća. Biti zaštićen od pogleda ljudi, a vidjeti cijeli svijet. Za Sarajliju, a bogme i za pisca, to je ideal.

Ali nije ovo priča o avlijama, nego o dvorištima.

Nije ni o dvorištima, nego je o trgovima.

Trg je dvorište usred grada. Oko njega se, u idealnom smislu, razvija i raste grad. Grad je ona čovjekova naseobina koja u središtu ima jedan veliki trg. Velegrad je, pak, nastao spajanjem, urastanjem, usporednim rađanjem više gradova, naraslih oko jednako toliko trgova.

Ali nije, na žalost, uvijek i posvuda tako. Recimo, ni Sarajevo se nije razvijalo oko trga, nego je raslo na obalama Miljacke. Taj mali, odavno zagađeni planinski potok je ono što je Rimu Trg svetoga Petra. Između Miljacke i tog trga razlika je između Sarajeva i Rima. I drugi gradovi, naročito oni koji su izrasli naglo u dvadesetom vijeku, znali su džikljati bez trgova, pa bi ih onda urbanisti i arhitekti izmišljali, razigravali i razgrađivali usred novih naselja, na mjestima cirkusplaceva, tamo gdje bi se, kako se pretpostavljalo, zajednica mogla okupljati.

Za urbanista i arhitekta skoro da i nema težeg zadatka nego ustanoviti, projektirati i sagraditi – trg. U umjetnosti i zanatu arhitekture to skoro da je čin Božjeg stvaranja, čovjeku neshvatljivog. Mnogo je, naime, tako postavljenih trgova, mnogo je velikih i pustih, zastrašujućih, prijetećih dvorišta, s konjanikom u sredini, ili s bistama davnih zaslužnika po rubovima, ali ta mrtva mjesta ne mogu zamijeniti ono što je u međuvremenu grad izgubio, ili bez čega se rađao u kaosima obnove i izgradnje, optimizma napretka, političkih vizija, revolucija i prevrata.

Sarajevo Alije Bejtića, iz 1973, iz vremena kada se grad spremao za svoj posljednji veliki uzlet i procvat, temeljen na novcima koje su Unis, Energoinvest i druge velike socijalističke tvrtke zarađivale po Libiji, Alžiru, Iraku, Sovjetskom Savezu, sastojalo se od samo tri općine: Centar, Novo Sarajevo i Ilidža. A u njima bilo je devet trgova, pet u Centru i po dvije u Novom Sarajevu i na Ilidži.

Gajev trg, Trg fra Grge Martića, Trg oktobra, Trg oslobođenja i Trg 6. aprila.

Stanični trg i Trg Pere Kosorića.

Trg bratstva-jedinstva i Trg rimskih banja.

Tako je bilo u planu grada i u turističkim bedekerima, u fotomonografijama koje su tih godina počele izlaziti u koloru i u komunalnim dokumentima, ali u zbilji i u životu, nijedno od tih mjesta nije bilo zbiljski trg.

Tvoje Sarajevo imalo je dva prava trga. Oko prvog, Mejtaša, započeo si ovu pripovijest, i nastavit ćeš je, daj Bože zdravlja, u budućim knjigama, kada ćeš mejtaški trg naseliti ljudskim sudbinama i ispisati njegovu povijest, onako kako se odvila kroz dvadeseto stoljeće i kroz tvoju maštu, dok je drugi trg, možda, još neobičniji od mejtaškoga, jer već stotinu godina živi kao pravi gradski trg, iako ga nitko, nikad i nigdje nije nazvao trgom: Baščaršijski trg oko Sebilja, od tramvajske pruge do Baščaršijske džamije i sve do pred Badem butik.

Tu se, na tom mjestu, Baščaršija rascijepila nadvoje, predajući se pogledima stranih putnika, turista i putopisaca, crtača, grafičara i akvarelista, fotografa i snimatelja, profesionalaca, diletantata i onih između, tako i privatnih fotografa, koji su već od sredine tridesetih s portabl kamerama i aparatima vrebali strance, bez pitanja ih slikali, i onda im pokušavali prodati slike, kao uspomenu na putovanje u ovu čudnu zemlju i ovaj nevjerojatni grad. U fotografskim albumima i kutijama s fotografijama, što si ih posljednjih godina života kuće na Sepetarevcu prenosio sa sobom u Zagreb, pripremajući konačni kraj i prelazak Sarajeva u veliku privatnu pripovijest i u fikciju, desetak je slika snimljenih oko Sebilja, u različitim epohama dvadesetog vijeka. Radi se o porodičnim fotografijama, uglavnom iz obilaska grada, kada bi nam u goste dolazili rođaci iz tuđine, uglavnom Nijemci, Austrijanci. Dovodili smo ih tu kao na posvećenje. Osim što je Baščaršija bila središte orijentalnog Sarajeva, duša njegove turskosti, rahatlokum koji se topi na celuloidu i na fotografskom papiru, prijetvorna kao svaki razglednički prizor, upravo ta je Baščaršija bila središte našega nijemstva, naše švapskosti. Tu smo dovodili rođake iz Beča ne samo zato da bi ispunili njihove turističke čežnje i požude, nego i zato da provjerimo prihvaćaju li nas još uvijek ovakve kakve jesmo, kao rođake, koji su se s vremenom od njih počeli malko razlikovati. U vrijeme tvoga djetinjstva odavno se više nisu postavljala pitanja takve vrste; oni koji nas nisu prihvaćali, odavno su se izgubili, nisu dolazili u Sarajevo, ili nam se nisu javljali kad su dolazili. Nismo ih više poznavali, za njih smo postali Turci ili Bosanci. A to dvoje zapravo je jedno te isto. I bit će tako sve dok ne iščezne to Sarajevo, i ne nastane jedno drugo, koje će izvana biti neusporedivo turskije, pa će iz sebe i progovarati kao sasvim tursko, ali to će biti varka. Ničega turskog u njemu više neće biti.

Oko tog trga nije se stanovalo, kao što se ne stanuje ni oko Trga svetog Marka u Veneciji. Tu se trgovalo, kahvenisalo, išlo na ćevape i burek, tu se Bogu molilo, ali nije bilo onoga tko bi izašao iz kuće, izvirio iz haustora, i odmah se našao tu. Do Sebilja je trebalo dohodati, s nekim razlogom, ili bez razloga, ali s namjerom da se čovjek nađe upravo tu. I zato je taj prostor bio trg, pravi, živi trg, jedini takav u Sarajevu.

Krajem sedamdesetih, kada se već znalo da će u Sarajevu biti održane Zimske olimpijske igre, Baščaršija se iz stare zanatske četvrti već počela pretvarati u veliku orijentalnu tržnicu suvenira, i krijumčarene ili krivotvorene jeans-konfekcije. Izumirali su, jedan za drugim, stari zanati, posljednji su se majstori povlačili u kuhinjice i sobičke, na teret sinovima i kćerima odrođenim od porodičnog zanata, a zatim, već sasvim neshvaćeni, i u samoću svojih mezarova. Odlazili su u najgora doba, kada se više nisu smjeli ukopavati niti na jednom groblju, osim onom bratstvojedinstvenom i vaseljenskom, na Barama. Tako im je i smrt bivala nekako krivotvorena, krijumčarena, lažna, među došljama i sirotinjom, pokraj inovjeraca, bezvjeraca i kuferaša, u tuđini, umjesto kod kuće, tu u džamijskom haremu ili na nekom od desetina malih i ubavih mahalskih grobalja, po kojima je Sarajevo bilo slavno.

Opstajali su na Čaršiji još samo ćevabdžije, buregdžije i pekari, rijetki limar (jedan se zvao Vehbija Zec, ali mu je na tabli s firmom pisalo obrnuto, po madžarski – Zec Vehbija, što te je zasmijavalo kad god bi prošao njegovim sokakom…), šnajder i šuster, te zlatari, kojih je, možda, bilo više nego ikada.

Sarajevo se ženilo i udavalo, rađala su mu se djeca i unuci, u modu je ušlo da svako situirano muško pribavi ljubavnicu, a Sarajke su se, kao i u prethodnim epohama, pretjerano kitile, i po tome se razlikovale od žena iz drugih jugoslavenskih prijestolnica, tako da je zlatarima cvjetao posao. Zlatnina je ukras, ali zlatnina je i za zlu ne trebalo, da je se proda ako nastupi nevakat. Nitko još nije slutio koji i kakav – osim ako nas, kao Banju Luku, gluho bilo, ne zadesi zemljotres – ali to nije bio razlog da se ne prikuplja zlatnina, a već će se saznati kakav i koji.

Bivalo je, kako su počeli nailaziti turisti, sve više kujundžija – Kujundžiluk je kuckao desetinama malih čekića, kako nije ni u zlatna doba Osmanskoga imperija – a bivalo je i papudžija, koji su istodobno šivali i mestve – turističkom oku neobičnu obuću, čiju svrhu i namjenu im domaćini nisu htjeli objasniti, niti bi pristali da im mestve prodaju, tako da je poneki Nijemac, Amerikanac, Australac odlazio svojoj dalekoj kući u velikom čudu što u Sarajevu postoji neka tajna obuća, koja se strancima ne prodaje. Što li su, mili Bože, mislili: čemu mestve služe? Nečemu nepristojnom, nečistom, intimnom? Ili su, možda, pomišljali da u tim neobičnim, krajnje minimalističkim mokasinama, muslimani hodaju po oblacima. Uspnu se žičarom na Trebević, obuju mestve, i prohodaju nebom…

Našao bi se na Baščaršiji još i poneki puškar, bravar, stolar, tokar, ali su sasvim iščezli sarači i sedlari. Bilo je, iako i njih sve manje, urara ili sajdžija, ali nestajalo je ćurčija. Kao što već odavno, stotinu i više godina, nije bilo stonskih trgovaca solju, ni tamnoputih Levantinaca, koji su se molili svom kršćanskom Bogu i znali sve jezike ovoga svijeta, i donosili vijesti i začine iz Carigrada…

Jedva da se još moglo naći filigrana, prizrenskih Albanaca, tih umjetnika među zlatarskim zanatlijama, koji su lemeći komadiće srebra ili zlata gradili najneobičnije oblike, u čijem je tajanstvu bilo nečega što je nadilazilo svrhu nakita i svakog ukrašavanja. Filigrani su pronalazili tajne simbole, proricali budućnost svijeta, i više nego drugi, zaturenoj sarajevskoj čaršiji, i ovoj pokrajini na rubu Europe, pružali iluziju značaja. Poput nekoga osamnaeststoljetnog rabina, ili derviša koji je pronalazio smisao nebeskom plavilu, poput pobunjenika, revolucionara i mistika, šutljivi, nadneseni nad zlatom i srebrom svojih duša, oni su gradili neko bolje Sarajevo, koje je cijelo moglo stati na jedan nokat od palca. Od njih se mogao naručiti plan grada, načinjen od živoga srebra, gdje bi ulice bile od srebrene žice, a kuće, neboderi, naselja, trgovi od srebrenih pločica. Zašto ga nitko nije naručio, to ne znam.

Živost Baščaršije bila je u sedamdesetima živost jednoga posve artificijelnog svijeta, ljudi koji nisu živjeli i radili u kućama koje bi sami sagradili ili naslijedili, nego u muzeju bivšega svijeta, što se prostirao od uvira Ulice Vase Miskina u Sarače pa do Vijećnice, od Titove sve do Obale. Ti ljudi bili su kustosi u muzeju starina, čuvari otomanskoga sarajevskog mita, koji je u to vrijeme sveudiljnoga pozapadnjenja bio izložen svojevrsnom rugalačkom prijeziru, i to ponajviše od onih Sarajlija u čijim se prezimenima nagovještavao upravo taj, otomanski, turski, muslimanski prasadržaj. Dvadesetak godina kasnije, sve će se to preokrenuti, neko buduće Sarajevo bit će preponosno na svoju turskost, a njegovi će gospodari i upravitelji u turskoj republici tražiti i nalaziti zajedničku, veliku majku svega bošnjačkog i muslimanskog, pa i cijele, katastarski premjerene i novim zadahom produhovljene zemlje Bosne. Takav preokret krajem sedamdesetih nije se niti naslućivao. Bilo je to doba nevinosti i naivnosti, punih zatvora, političke podobnosti, verbalnog delikta, jednopartijskog sistema, kontrolirane slobode vjeroispovijesti, sigurnoga života, vjere u bolju sutrašnjicu; a zapravo, vrijeme koje se bolje i preglednije vidi i osjeća, nakon što do kraja istekne.

Trg oko Sebilja, baščaršijski trg, nepravilnog je oblika, kao da se na tom mjestu čaršija rascijepila nadvoje, ili je eksplozija avionske bombe pomela čaršijske ćepenke, zahvatom nepravilnim, kaotičnim, tako da nas oblikom trg podsjeća na one nepravilne zijevove u urbanoj cjelini njemačkih gradova, koji su nastajali tako što nakon pustošenja u Drugome svjetskom ratu, kada je u bombardmanima britanske i američke avijacije nestajalo sve što je bilo podignuto ljudskom rukom i što je grad činilo gradom, ponešto više ne bi bilo dograđeno i sagrađeno. Ili se u udarničkom urbanističkom planiranju, u izgradnji i sklapanju novonastalih kvartova u jedinstvenu cjelinu, pojedini fragmenti međusobno ne bi savršeno uklopili. (Kao što nevješt majstor pri slaganju pločica u kupaonici ne uračuna zakrivljenost zidova ili poda, pa najednom između redova pločica zijevnu ružne, preširoke fuge…)

U središtu većine europskih trgova neki je memorijal. Figura konjanika: vojskovođe, hajduka, oca nacije ili sveca. Ili hipertrofirana statua narodnoga muža, zagledanog u budućnost. U sretnijim ili bogatijim kulturama, središte trga zauzima fontana, ili u još sretnijim i bogatijim, građevina opće namjene, recimo srednjevjekovna gradska vijećnica.

Na baščaršijskom je trgu jednom davno bila javna česma, koju je 1754. podigao bosanski vezir Mehmed paša Kukavica. Česma je nazvana sebiljem, iz dva važna razloga. Bila je najveća i najbogatija u starome dijelu grada, i bila je doista javna, sarajevska. Nije bila dio neke određene mahale, zadužbina kakvoga mahalskog velikaša, dobrostojećega ili pobožnog čovjeka, narcisa koji je poželio da mu se kroz stoljeća pamti ime. Ništa od toga. Sebilj je, naprosto, bio svima u korist, i nitko na njega neće imati veće pravo onoga drugog.

Za razliku od obične javne česme, svaki sebilj imao je sebiljdžiju, javnoga službenika zaduženog da pazi na red oko sebilja i na čistoću vode. On kantom ili ibrikom grabi vodu iz fontane, ili je toči iz kanile, ne dopuštajući drugima pristup. Njihovo je samo da se napiju iz posude koju im sebiljdžija pruži. Ili da vodu nose u svojim kantama i sebiljima, te da se zahvale u skladu s vlastitim gospodstvom i kućnim naukom.

Mehmed paša Kukavica bio je težak i krut čovjek. Jedna od onih naravi koje su za ne poželjeti, ali dobro dođu svakoj vlasti, naročito kada se država nađe u krizi ili nevolji. Narod ga je pamtio po tome što je 1753. ugušio seljačku bunu, koja je trajala punih šest godina, u Tešnju i u selima okolo Tešnja. Rodom, bio je Fočak – porijeklom od loze pravoslavnih Pavlovića – imao je starijeg brata Sulejmana, koji je, vjerojatno, bio rodonačelnik loze Kukavica, ili prvi koji je primio islam. Turčili su se, dakle, kasno, u čemu se, možda, može nazrijeti ili pretpostaviti razlog pašine krutosti u provođenju zakona i pravila. Ponašao se onako kako se ponašaju neofiti, u svemu tvrđi od onih koji su provodili naraštaje u jednoj vjeri, pa se nisu imali razloga nikome dokazivati.

U Sarajevo je za vezira dolazio dvaput, i ukupno službovao šest i pol godina. To je dugo vrijeme, znači da su u Carigradu njime bili zadovoljni. Prema inovjernima odnosio se korektno. Gvardijane bosanskih samostana primao je u dostojanstvu, bez volje da ih ponižava. Poput tolikih drugih vezira, i on je bio nedokučiv očima i razboru kroničara i zapisivača. Ali zna se da je gradio javne građevine, stvarao svoje vakufe, gdje god je stigao, znatno više nego što su to činili drugi ljudi njegova doba. Zašto je to činio? Zato što je bio naročito pobožan? Ili iz nekoga drugog razloga.

Mehmed pašinu žalosnu sudbinu spominje fra Bono Benić, u Ljetopisu sutješkog samostana: “Car smače hadži Mehmed pašu Kukavicu, a glavu mu otsječe u hadi (na adi, na otoku Kreti), gdje je bio prognan, dade (je) donijeti u Carigrad i staviti na taš ili kamen, gdje se meću glave krivaca, da bi se ulio veći strah drugim vezirima.” Fra Bono na osnovu dojava i govorkanja – u kojima je, inače, vješto razabirao i ispirao činjenice, te ih dijelio od glasina, propagande i svakog preuveličavanja – nalazi što su bile osnove Mehmed pašine krivnje: “hinlu činio u haraču, prikazujući caru toliko godina manje teskera”. Znači, zatajio bi novce od poreza, grabio sebi ili ih preusmjeravao u neke nezakonite svrhe. To bi mu, možda, bilo i oprošteno, e da nije bilo drugoga: sa carevim zetom nadmetao se za bosanski pašaluk, i time ga sramotio. Ovo je, razumije se, bilo neoprostivo, pa su mu onda pronašli i koješta drugo, tako i što je po krajini rasprodavao topove i džebanu, što ih je car bio poslao.

Žalosno skonča Mehmed paša Kukavica, a po navodima iz presude, kako ih navodi fra Bono Benić, čini nam se da je bio naš suvremenik. Samo što ovovremeni paše i veziri ne dočekaju da im carevi glavom tresnu o taš, nego umjereno robijaju po modernim tamnicama i zatvorima, a poslije žive u anonimnosti svoga naopako stečenog bogatstva.

Sebilj Mehmeda paše Kukavice cijelu je devedeset i jednu godinu nadživio investitora, i dvije godine prije nego što će dočekati stogodišnjicu, izgorio u jednome od čestih baščaršijskih požara. Bio je načinjen od drveta, ali vrlo solidno, tako da je dotrajao cijelo jedno stoljeće.

Trg je bez sebilja bio skoro cijelih četrdeset godina.

I da nije bilo Austrije, čaršinlije bi zaboravile da je ikada bio tu.

Nakon što je zauzela Bosnu, i nakon što je istekla kratkotrajna vladavina brahijalnoga baruna Filipovića, generala hrvatskoga porijekla, koji je svoj krnjav ugled, plebejsku lozu, slabo obrazovanje i nikakav lični šarm nadomiještao čvrstom rukom i ponižavanjem onih koje je već vojnički porazio – zbog svega toga zasluživši da na svoje ime zanavijek primi jednu lijepu ulicu u zapadnim dijelovima Zagreba – okupatori su se, posve suprotno Filipovićevim navadama, počeli baviti proučavanjem domaćih običaja i kolektivne memorije bosanskih naroda i svjetova, te su tako došli i do sebilja, ili zapravo Sebilja.

Umjesto da na tom nepravilnom, izduženom trgu postave spomenik – caru Franji Josipu, Kraljeviću Marku ili Đerzelez Aliji, sasvim je svejedno – naumili su da u skladu s lokalnim tradicijama postave veliku javnu česmu. Istina, moderniziranu, pošto nije bio predviđen sebiljdžija koji bi narodu točio vodu. (Od tada je, bit će, započela automatizacijska era, tokom koje će se kapitalisti, poslodavci lišavati nepotrebnoga viška radne snage…)

Zadatka da projektira novi Sebilj poduhvatio se Aleksandar Wittek. Rođen u Sisku 1852, upravo u godini kada je izgorio prvi Sebilj, Wittek rodni grad napušta s navršenih osamnaest, i odlazi u Graz, pa u Beč, gdje studira politehniku i arhitekturu. U nekim novinama je kao mlad čovjek demantirao da se rodio u Austriji, što će Hrvatima biti važno i nadasve ganutljivo osvjedočenje Wittekova hrvatstva. Nema ga, međutim, u povjesnicama hrvatske arhitekture, nego ga smatraju začetnikom hrvatskoga šaha.

U dvadeset i petoj izabran je za potpredsjednika šahovskog kluga u Grazu. Bilo mu je trideset kada je u Beču zaigrao na turniru na kojemu je sudjelovalo svih osamnaest najjačih šahista svijeta. Aleksandar Wittek na kraju je bio deveti. Pobjeđivao je budućega svjetskog prvaka Wilhelma-Williama Steinitza, kao i Steinitzova dvostrukog izazivača Mihaila Čigorina. Ali umjesto da nastavi karijeru šahovskoga profesionalca, Wittek se, već kao zreo čovjek, najednom predomislio. Imao je preko trideset kada je odlučio da se ozbiljnije pozabavi arhitekturom. I čini se da je bilo prekasno.

Šalju ga, početkom devedesetih, u Sarajevo, da se uči i dokazuje, i pritom ga dopada najteži, uveliko neostvariv, fantastičan i besmislen zadatak izgradnje Sarajeva u izvornome, domaćem kulturnom i arhitektonskom duhu. Takva bi ponuda, možda, bila izazov nekim graditeljima dvadesetog vijeka, naročito nakon što je argentinski pjesnik Borges svoje suvremenike podučio krajnjim dometima fantastike u književnosti, kulturi i načinu mišljenja, ali u Wittekovo doba, ovakve su ideje vodile u propast. Najprije stoga što u Sarajevu, niti bilo gdje u Bosni, nije bilo građevine više od tri boja iliti kata, niti bilo čega što bi nagovještavalo neki domaći stil u građevinarstvu. Od lijepih i skladnih, vitkih minareta i loptastih kupola osmanskih džamija, ili od stambenih jednokatnica načinjenih od nepečene gline, Aleksandar Wittek nije mogao imati baš nikakve koristi, niti naputka u tim svojim zlosretnim, iz Beča nametnutim promišljanjima bosanskoga arhitektonskog identiteta. (Zanimljivo bi bilo u mašti suočiti dvojicu vremenski udaljenih sarajevskih arhitekata: Aleksandra Witteka i Jurja Neidhardta. Drugi je imao baš sve odgovore na pitanja koja su izluđivala prvog, ali i tu nezgodu što njegovo vrijeme više nije insistiralo na tim odgovorima, pa ih je morao sam nametati. Istina, ni Neidhardt, koji je, po svoj prilici, bio i darovitiji i maštovitiji arhitekt i umjetnik od Witteka, ne bi bio to što je bio da mu nije bilo Le Corbusierove škole i jednoga od najznačajnijih izuma čovječanstva – armiranog betona…)

Prvi zadatak Wittek je, ipak, neočekivano lako riješio.

Sebilj je projektirao okolo gledajući sarajevske šadrvane, ali i nešto što je svojim tajanstvom očaravalo kuferaše: drvene rešetke, mušebake, na onim sobama bosanskih muslimanskih kuća na koje bi žensko moglo poviriti. Možda i nije tako, ubijte me ako nije, ali Sebilj je za mene oduvijek bio mušebak, okrenut na sve strane trga, iza kojega zatvoren i zarobljen sjedi neki Baš-čelik. Te su me rešetke plašile, sve dok nisam uzrastao i shvatio da unutra, zapravo, nikoga nema. Ili, možda, ipak ima?

Iz Wittekove perspektive, stvar je, ipak, bila jednostavnija: kombinirao je rešetkastu drvenu konstrukciju sarajevskih pendžera s oblicima drvenih paviljona u austrijskoj parkovnoj arhitekturi.

Sebilj je bio dovoljno zanimljiv da se svima na mah svidi.

Sljedeći, mnogo veći i zahtjevniji, projekt Aleksandra Witteka će koštati razuma i života. Zadali su mu da zamisli i projektira građevinu u kojoj će biti sjedište bosanske skupštine, i koja bi morala simbolički obuhvatiti stilski i vizualni identitet cijele zemlje. U to je vrijeme Bosna i Hercegovina još uvijek bila zemlja pod nekom vrstom međunarodnoga protektorata, a ne pokrajina unutar Habsburškoga imperija, tako da je u ideji o zgradi sabora ili vijećnice nužno morala biti i klica državnoga identiteta. Neće to, naime, biti austrijska građevina u Bosni, nego bosanska građevina u Austriji. Ako Bosna jednom, ipak, postane Austrijom.

Witteka su poslali u Andaluziju i u Kairo. Zanimljivo je da ga nisu slali u Carigrad. Valjda zato što naručitelji nisu htjeli graditi otomansko, osmansko Sarajevo, nego im je bilo potrebno neko malo drukčije, recimo tursko ili arhajski orijentalno Sarajevo, ono sa veduta i slovnih iluminacija za priče iz Hiljadu i jedne noći. (Doista, takvo što se može naći u Andaluziji i Kairu, pogotovu ako se na svijet gleda zapadnjačkim okom i s malo dublje, emocionalne suživljenosti.)

U Kairu, Aleksandar Wittek izgleda je našao to što je tražio: velebnu i moćnu, u bojama pustinjskoga enformela, džamiju sultana Hasana, iz četrnaestog stoljeća. Čudo kakvoga u Bosni nikada nije bilo, niti će ga kada biti. Osim, možda, nakon što bude izgrađena Vijećnica, a Sarajlije se prvi put nađu pred zgradom koja izgleda kao da je podignuta u nekome moćnom i tajanstvenom gradu sjeverne Afrike ili Bliskoga istoka. Ali tada će hudi Wittek već ležati na gracerskome groblju, ne nadajući se uskrsnuću svojemu, jer samoubojicama nije namijenjen pokoj vječni ni Kraljevstvo Gospodnje.

U sarajevsku legendu ušlo je kako je Aleksandar Wittek šenuo umom jer nije mogao riješiti problem osvjetljenja Vijećnice, ali ni ovu, kao ni druge legende, ne treba uzimati s viškom vjere. Bilo bi to romantično, ali i prejednostavno kada bi ljudi, čak i kada su umjetnici i arhitekti, gubili razum iz takvih, zanatskih, stilsko-izvedbenih i posve načelnih razloga. Bit će, ipak, da je u Witteku tinjala neka iskra nerazuma, još u vrijeme kada je najednom odlučio dići ruke od šaha i predati se sigurnosti državne službe. A eto kako je i koliko ta služba za njega bila sigurna. Da je nastavio igrati šah, možda nikada ne bi poludio.

Vijećnicu, onako ružnu, dovršavao je Ćiril Metod Iveković, i s vremenom ona je postala jedan od temeljnih znakova Sarajeva. Postala je lijepa, kao što je Parizu i Parižanima lijep Ajfelov toranj, možda najružnija, najbesmislenija, a svakako najbespotrebnija europska građevina. Vijećnica je krajem lipnja 1914. bila zborno mjesto europske i svjetske povijesti. A sedamdeset osam godina kasnije, krajem augusta, gorjela je od zapaljive mine, ispaljene s Trebevića, i do temelja izgorjela, tako da je svijet, gledajući Vijećnicu, gledao Sarajevo do u dušu. Prizor je bio tužan i strašan, dramatski prizor dvadesetog vijeka, i privukao je poglede desetina i stotina milijuna ljudi širom svijeta.

Godinama, ostala je takva, izgorjela. U njenoj je ruševini dirigirao Zubin Mehta. Tada je bila ljepša nego ikad, osvijetljena i drevna, memorijal jedne duge povijesti. Povijesti zaboravljanja, povijesti lošeg pamćenja, zloj i naopakoj povijesti. Draga Vijećnica…

Sebilj u sto dvadeset godina njegova postojanja nitko nije palio ni rušio. Sarajevske su vlasti, piše u monografiji grada, triput drugim gradovima darivale repliku Sebilja: Rimu, Zagrebu i Beogradu. Što su sa svojim sebiljima učinili Rimljani i Zagrepčani, nije nam poznato. Beograđani su svoj postavili u dnu Skadarlije, uz lijepu i zelenu, Ulicu cara Dušana. I dan danji na tom mjestu stoji, i ponekoga odbačenog, zatjeranog ili vlastitom voljom otišlog Sarajliju podsjeća da je nekada davno postojao grad koji im je pripadao, u kojemu bi se trotoari saginjali kada bi na njih da zagaze, a svaki oštar rub i ćošak bivao je mekši i blaži kad bi mu se svojim smrtnim tijelom primicali.

Peti dio

*

Između jeseni 1984. i jeseni 1985. godine, dva smo se puta ja i majka selili.

Najprije smo se iz Crnića doselili u očevu kuću, u Kočine, a potom smo, početkom naredne školske godine, otišli na Aveniju. Mijenjanjem adresa, mijenjao se i moj životni kontekst: dom, škola, razred, prijatelji, komšiluk – sve je to, u tih dvanaest mjeseci, bivalo uvijek novo i privremeno. Sjećam se, bio sam ljut na majku, jer nisam mogao da razumijem smisao tolikih selidbi. Stalno je govorila da idemo tamo gdje će nam biti bolje i uvjeravala me da zaslužujemo mnogo više od onoga što nam pruža život u provinciji, ali mojoj su dječijoj logici takvi razlozi bili potpuno nerazumljivi, prije svega, jer uopće nisam mogao zamisliti da postoji mjesto na kojem bih mogao živjeti bolje i ljepše nego u Crnićima. Ta rana iskustva sa selidbama u mnogome su oblikovala moje današnje poimanje onoga što bi se, u najširem smislu te riječi, moglo nazvati mjestom za život, koji prvenstveno doživljavam kao datost unutar koje bivam trajno zaštićen od tegobe uklapanja u nova okruženja.

Pokušavam zamisliti taj moj davni, privremeni svijet – svijet osmogodišnjeg dječaka, kojem se život u tih dvanaest mjeseci ukazivao posve nomadski, dakle, kao neprestano pomjeranje s jednoga mjesta na drugo. Gledano s ove distance, mogao bih tačno da odredim njegove fizičke dimenzije, da mu dam sasvim određenu geografiju, mogao bih čak da taj prostor nastanim ljudima, posudim mu boje i mirise, ali to ipak ne bi mogao da bude moj svijet, jer ga nisam, tada, osjećao kao nešto svoje i meni blisko, već kao nešto čemu sam pripadao protiv svoje volje, nešto što mi je bilo nametnuto i što mi je, na kraju krajeva, stalno izmicalo, gubilo se u širini i neprestanom pomjeranju njegovih granica. Taj osjećaj izgubljenosti pojačavala je intenzivna čežnja za Crnićima, za dedom i nenom, za oranicama i livadama, za drugarima s kojima sam igrao fudbal, za mirisom sijena u pojati iza kuće, za osmijehom jedne Valentine iz susjedne klupe, u školi Branko D. Šotra (to mi je posebno teško padalo), drugim riječima, za svime onime što me je formiralo tokom prvih sedam godina moga života.

Autor, u dobi od osam godina

Naš stan na Aveniji nalazio se na broju 50 u Splitskoj ulici, na drugom spratu zgrade sagrađene pedesetih godina prošloga vijeka, u vrijeme kada je Mostar, šireći se sve više na desnu obalu Neretve, prolazio kroz neku vrstu urbanističke i arhitektonske tranzicije. Različite graditeljske stilove, koji su bili utkani u njegovo petstogodišnje naslijeđe, a od kojih su najizraženiji i najznačajniji bili, svakako, otomanski i austrougarski, naslijedila je gradnja koja je težila idealima radničke emancipacije i monumentalizmu, kao glavnim obilježjima socijalistčke arhitekture. Tek nakon otvaranja Titove Jugoslavije prema zapadu, početkom šezdesetih godina prošloga vijeka, arhitektura će u Mostaru, baš kao i u drugim dijelovima bivše države, sve smjelije prihvatati standarde i principe zapadnjačkog modernizma.

Već sam ranije spomenuo da nam je stan dodijelila očeva firma Autoprevoz, u ljeto 1985. godine. S društveng stanovišta, bio je to izraz građanske brige, kojom nam je, valjda, trebao biti kompenziran njegov gubitak. Stan je imao trideset šest kvadrata stambenog prostora i sastojao se od dnevnog boravka, s kuhinjom i nišom, zatim predsoblja, kupatila i sobe, koja je povremeno bivala moje, a povremeno mamino i očuhovo noćno boravište. Nije tu bilo nikakvog reda i pravila, bilo bi dovoljno da mama kaže: “Ti bi večeras mogao da spavaš u dnevnom boravku”, i ja bih se s tim složio, meni to nije predstavljalo ništa bitno, bilo mi je sasvim svejedno da li spavam na jednom ili na drugom mjestu, ali mami i očuhu vjerovatno jeste, jer je francuski ležaj u sobi bio mnogo prostraniji od rasklopive garniture za sjedenje u dnevnoj sobi.

Na minijaturni balkon izlazilo se iz dnevnog boravka, kroz glomazna vrata, s duplim krilom i staklima koja bi se zatresla kada god bi ih neko zatvorio. Pogled koji se s njega pružao nije bio ništa naročito: veliki salonitni krov na zgradi vatrogasne brigade zaklanjao nam je vidik, a između njeg i susjedne zgrade postojao je procjep kroz koji smo mogli vidjeti komadić obližnje ceste, zatim dio postrojenja nekadašnje mostarske mljekare, kao i naselja na lijevoj obali Neretve, iznad magistralnog puta M 17, te, povrh svega toga, kamenom ispisani slogan na brdu Fortica: TITO VOLIMO TE.

Zbog blizine susjednih stanova, taj smo balkon doživljavali kao neku vrstu javnog mjesta, skoro kao dio ulice, i u biti se nikada nismo navikli, barem ne u potpunosti, na takvu vrstu napadnosti koja je našem ranijem, ruralnom iskustvu življenja bila sasvim nepoznata. U godinama rata i poraća, dok sam bio izbjeglica – što sam na neki način još uvijek – gledao bih taj balkon s ceste M 17 kada god bi mi se ukazala prilika i zamišljao ljude čija se odjeća sušila na štriku razapetom između dva balkonska zida. Ko su? Odakle su? Hoće li ikada napustiti naš stan? Hoćemo li se ikada u njega vratiti?

*

U mojoj porodici nije postojao kult knjige i čitanja, kao u nekim drugim porodicama. Tokom moga školovanja, majka, koja ni sama nije bila Bog zna kako obrazovana, nikada nije insistirala na čitanju, već isključivo na učenju. Čitanje je, uglavnom, smatrala beskorisnim kao i sve ono što se nije moglo vrednovati ocjenom u školskom dnevniku. “Treba jednom da budeš svoj čoek, da živiš ko gospodin, a ne da ti drugi govore šta ćeš i kako ćeš”, tako je govorila, smatrajući učenje najboljim načiniom da se to postigne.

Kao čovjeka za primjer, navodila mi je svoga brata, Esada, koji je početkom osamdesetih završio dvogodišnji studij prava, što je dugo vremena bila jedina akademska diploma u mojoj porodici, računajući i rodbinu s očeve strane. Daidža Esad je radio u stolačkom odjeljku republičkog Zavoda za penzijsko-invaldisko osigranje i bio je, kako je to majka govorila, “svoj čoek”. Da bi u meni razvila odbojnost prema svakoj vrsti fizičkog posla i potakla me na razmišljanje o vlastitoj budućnosti, često ga je poredila s ljudima iz našeg okruženja, najčešće s dedom, čiji je zanat uzimala kao primjer svakodnevne muke s kojom se suočavaju svi oni koji ne završe fakultet. Znala je reći: “Vidiš dede. Radi, pati se, po cijeli dan diže blokove i kasele s malterom, jadnik rinta i bori se, a svaki dan sve pogureniji i pogureniji. Hoš li i ti tako? Ili ćeš ko dajo, fino u kancelariju, pa olovku u ruku i polako, od sedam od tri, ko pravi gospodin.”

Kada je tri godine pred rat daidža Esad uselio u novu, tek sagrađenu kuću u Crnićima, na polici njegovog regala od jasenovine, pojavili su se kompleti knjiga Thomasa Manna i Meše Selimovića, kao i neka (da li Bigzova?) prilično dobro opremljena kolekcija svjetskih klasika od kojih se sjećam Tolstojevog Rata i mira, Joyceovog Uliksa i Orkanskih visova, od Emily Bronte. Ne sjećam se otkuda mu, možda ih je kupio, a možda ih je dobio od nekog prijatelja kao poklon za useljenje, ili za uspješno okončanje administrativne procedure prilikom odlaska u penziju, što nije bila rijetkost. Bilo kako bilo, tu sam doživio svoje prve ozbiljnije čitalačke avanture – uzimao sam knjige i nasumce ih otvarao, čitajući pojedine pasuse i po nekoliko puta. Tekst je bio gust, rečenice duge i teško razumljive, ali sam ih čitao sa zadovoljstvom, jer su u meni stvarale neku novu, dotad nepoznatu vrstu muzike. U toj velikoj prostoriji, u kojoj se osjećao miris svježe okrečenih zidova i novog namještaja, s ogromnim prozorima zastrtim lahkim bijelim zavjesama, zakoračio sam u svijet književnosti.

Krajem 1992. i početkom 1993., kada smo, nakon oslobađanja lijeve obale Neretve od JNA i srpsko-crnogorskih dobrovoljaca, nakratko povjerovali da rat pakuje kofere i zauvijek napušta naš grad, čitao sam, s nevjerovatnom strašću, romane Harolda Robbinsa i Roberta Ludluma. Posuđivao sam ih od Ramiza Hadžića, našeg prvog komšije, koji je bio veliki fan lahke literature. Kao šesnaestogodišnjaku, neobično mi se sviđao način na koji je Robbins pisao. Njegova naracija je bila brza i jednostavna, ispunjena dijalozima i lišena opisa – kratkim, žurnalističkim rečenicama nizao je slike kao na filmskom platnu, ne obazirući se na detalje. Nije tu, naravno, bilo neke literarne ljepote, ali jeste onoga što me je u to vrijeme najviše privlačilo: seksa, droge i suza. U mom čitalačkom iskustvu, Robbins je, u stvari, prvi pisac koji mi je pokazao da se o važnim stvarima može pisati na drukčiji način, jezikom ulice.

Dvije godine poslije rata, u jesen 1997., upisao sam dvogodišnji studij bosanskog jezika i književnosti na mostarskom Univerzitetu “Džemal Bijedić”. Tu sam, zapravo, počeo da čitam onu pravu literaturu, iako, napola u šali, napola ozbiljno, često kažem da se to dogodilo tek nakon što sam studij završio, obzirom da u nastavnom planu nije bilo takvih klasika kakvi su, recimo, Kovač, Džamonja, Kiš ili Kundera. Robbinsa više nikada nisam čitao, iako u polici i danas imam nekoliko njegovih romana. Kada želim da se prisjetim sebe iz tog vremena, uzmem ih i prelistam, ali onaj osjećaj oduševljenja koji sam nekoć imao držeći njegove knjige u ruci, ostao je negdje duboko u meni, zatrpan drugim, mnogo snažnijim i ljepšim čitalačkim doživljajima.

Premda je vrsta literature koju sam tih godina konzumirao dugo uticala na moje čitalačko usmjerenje, čitao sam, zapravo, dosta dugo, sve što mi je dolazilo pod ruku. Krećući se tako, u širinu, otkrio sam Henryja Millera, čiju sam trilogiju Ružičasto raspeće pročitao, doslovce, za tri dana. Imao sam tada dvadeset dvije ili dvadeset tri godine. Miller je prvi pravi, veliki pisac kojeg sam ozbiljno iščitavao i čijem sam se djelu divio. Lahkoća i preciznost s kojom je stvarao slike naprosto su me fascinirale, baš kao i njegova sposobnost da bude prostački vulgaran i gospodski otmjen, boemski ležeran i filozofski ozbiljan, ponekad čak u jednoj te istoj rečenici.

Zahvaljujući Milleru shvatio sam da se vlastiti život može posmatrati kao književna građa, što mi je, u to vrijeme, djelovalo revolucionarno. Moja dotadašnja predstava o književnosti bila je posve pogrešna: vjerovao sam, naime, da se može i smije pisati samo o onome što se nikada, osim u piščevoj uobrazilji, nije dogodilo. Miller mi je razbio tu predrasudu i otvorio mi vrata jednog sasvim novog svijeta, u kojem ću pronaći ponajbolje pisce kojem sam ikada čitao: Kovača, Oza, Singera, Hemingwaya, Bukowskog, Fantea, Kunderu, Džamonju, Mehmedinovića, Jergovića i još neke druge. Sve njih, mogao bih, prema nekom vlastitom senzibilitetu i načinu na koji su uticali na mene, podijeliti u dvije velike grupe: jedni su me učili kako da pišem, drugi kako da razmišljam.

Siguran sam da ne postoji pisac od kojeg se nešto ne može naučiti.

Problem je, barem što se tiče moje mame, u tome što ona i danas vjeruje da takva vrsta znanja čovjeku ne može biti od neke konkretne koristi. Pokušavao sam joj objasniti da se učenjem, u onom smislu u kojem ga ona zamišlja, ne stječe znanje, njime se usvajaju informacije iz određene oblasti ljudskog djelovanja, dok je stvarno znanje nešto što uključuje čitavo čovjekovo biće, njegovu unutarnju i vanjsku dimneziju, i može se steći samo iskustvom ili konzumiranjem umjetnosti. Međutim, ona je u čitanju oduvijek vidjela potvrdu materijalistčke prirode svijeta, u kojem se književnost ukazuje kao neka vrsta zgubidana, kojim možda možeš okrijepiti i oplemeniti dušu, ali ne možeš, kako mi to ironično napomene svakoga prvog ili drugog u mjesecu, “platiti račun za struju”.

*

Naše komšije, nosioci stanarskih prava, bili su, mahom, uposlenici državnih preduzeća, od Aluminijskog kombinata do Sokola, Autoprevoza i Unisa, jednom riječju: radnička klasa. U vrijeme kada smo se doselili, stasavao je, već uveliko, njihov drugi ili treći naraštaj, generacije rođene potkraj šezdesetih i tokom sedamdesetih godina prošloga vijeka, koje su u socijalistički društveno-kulturni millieu sve intenzivnije unosile nešto što su osjećale važnim dijelom svoga identiteta: zapadnu kulturu i način života. Većina ih je bila apolitična i nereligiozna, ili su barem nastojali ostaviti takav dojam u svijetu s ove strane kućnih vrata, nije tu bilo mnogo fakultetski obrazovanih ljudi, što, naravno, ne znači da nije bilo pametnih i načitanih, onih koji su u lijepa, proljetna predvečerja, kada bi se cio komšiluk okupljao na ulazu u stubište ili u dvorištu pred zgradom, lijepo i tačno umjeli pričati o svemu: o šupljinama u Veležovoj zadnjoj liniji, o rock ‘n’ rollu, o iračko-iranskom ratu, o pandemiji side, o padanju Berlinskog zida, o Ničeu i Spinozi, o knjigama Bukowskog i Kapora, o ljepoti Gale Videnović, o pornografiji, i o još koječemu drugom. Sa svima njima živjeli smo u međusobnom razumijevanju, ne pamte se nikakvi veći skandali, nesuglasice ili svađe, sve je bilo onako kako to nalažu kućni red i običaj, pa čak i u onim teškim ratnim vremenima, tokom 1992. i pogotovo 1993., kada su društvene okolnosti na kušnju stavile mnoge bračne i rodbinske veze, među stanarima Splitske 50 – Hrvatima, Srbima i Muslimanima – nije se desilo ništa što se ne bi moglo manje-više lahko oprostiti i brzo zaboraviti.

U kratkoj biografiji naših predratnih komšijskih odnosa koja slijedi, mnogo toga će ostati neispričano, vrijeme o kojem govorim odavno je već mrtvo, baš kao što smo mrtvi i mi koji smo ga nastanjivali, a oživljavati svaku njegovu sekvencu velik je i uzaludan posao, koji, osim što me ništa na njeg ne nagoni, baš i nema, kako mi se čini, nekog ozbiljnijeg literarnog smisla. Bit će dovoljno, pretpostavljam, ako reflektore ove priče za trenutak uperim prema životima dvaju porodica koje se nas prošlih najviše tiču.

Na trećem spratu, u stanu tačno iznad našeg, stanovala je teta Janja Smoljan, omalena i zdepasta udovica u poznijim životnim godinama, kratke minival frizure i blijedog lica, posutog sitnim staračkim pjegama. Zbog deformisanih listova, teško je i sporo hodala, a kako u stubištu nije bilo lifta, uspinjanje strmim stepeništem iz godine u godinu za nju je predstavljalo sve veći i veći izazov. Često bi me znala zamoliti da skoknem do Tržnice i umjesto nje obavim dnevnu kupovinu, spisak namirnica bio bi čitko ispisan na bijelom papiru iskinutom iz sveske, rukopisom koji je bio blago povijen u desnu stranu, a ispred svakog artikla, teta Janja bi stavljala redni broj i napomenu u kojem dijelu samoposluge se šta nalazi. Tek poslije, u maju 1993., kada se u teta Janjinom stanu budem skrivao od HVO-ovih vojnih policajaca, koji su nam tih dana svakodnevo upadali u kuću i, pod izgovorom da traže oružje, prevrtali namještaj i prijetili smrću, shvatit ću da je čitav njen život, zapravo, osmišljen i uređen po istoj logici po kojoj je sastavljala i liste s artiklima za kupovinu: u njenom djelovanju nije bilo onog neshvatljivog, unutarnjeg poriva koji ljude navodi da čine stvari van zadatog smisla, umjela je neutralizirati vlastite želje i podrediti ih sasvim konkretnim interesima, uvijek je tačno znala šta je od čega važnije, a šta zdravije, šta je bolje, a šta lakše, šta je prvo, a šta drugo, kada treba ustati, a kada leći, kada je vrijeme ručku, a kada večeri, kada treba jesti ribu, a kada piti vino, kada je vrijeme za heparin, a kada za ampril… U svemu što je radila, postojao je neki matematički red, koji je stvari u njenoj vasioni držao u čvrstoj, vertikalnoj koheziji.

Teta Janja je imala kćerku o kojoj smo znali samo to da živi u Rodoču, naselju na južnom izlazu iz grada, ali je ona nikada nije posjećivala, zbog čega nam je njena samoća izgledala tužno i, nekako, ljudski neutješno. O njenom pokojnom mužu nismo znali ništa, nikada je o tome nismo pitali, iz vlastitog iskustva znali smo koliko je nepristojno čeprkati po tuđoj nesreći, dok je ona uporno šutjela, držeći na jedan fin, gospodski način do svoje intime, koja nam se u njenim povremenim stubišnim razgovorima sa samom sobom obznanjivala ne kao senilnost ili ludilo, već prije kao neka simpatična staračka šašavost. Naime, kada god bi se uspinjala stubištem, sporo poput puža, uzimajući duge pauze, teta Janja je imala naviku da se došaptava s nekim unutarnjim glasom, na način koji nam je bio nekako umiljat i sasvim normalan.

Naša susjeda s trećega sprata bila je uzorna katolkinja, redovno je odlazila u crkvu i ispovijedala se, promišljala je o Bogu i često ga, u razgovoru s majkom, spominjala. “Bog ti je, mila moja, u svemu i nad svime. Zato valja činiti dobro i biti s Njime u dobrim odnosima”, bila je omiljena maksima njenoga katekizma, a izgovarala ju je onako, u šali, dok bi joj na blijedom licu titrao slabašan osmijeh i među požutjelim prstima dimila se cigareta. Po običaju, majka je nastojala izbjeći svaki razgovor o vjeri i Bogu, nije joj smetalo ničije kršćanstvo, pa tako ni teta Janjino, nego je to bila jedna od onih tema o kojima je govorila s nelagodom i o kojima se, pred svima, najčešće, izjašnjavala šutnjom. Na zidu je, u dnevnom boravku, teta Janja držala Isusovo raspelo, a na komodi, pored televizora, Bibliju, s kožnim uvezom. Za razliku od moje majke, koja je, također, na najvišoj polici u kući, kako već i priliči u muslimanskim porodicama, držala Kur’an, ali ga nikada nije otvarala, teta Janja je znala napamet neke odlomke iz Biblije, čije je pojedine dijelove umjela vješto udjenuti u razgovor.

Bila je skromno obrazovana žena, koja je čitav radni vijek provela u nekom državnom preduzeću, čiji naziv odavno već ne pamtim, niti je on za ovu priču uopće važan. Kada se država u kojoj smo živjeli počela raspadati, nije za njom previše žalila, mislila je, kao i većina nas, da će s promjenama doći neko novo, bolje vrijeme, u kojem više neće biti bonova za kafu, ulje i šećer, ali se vrlo brzo razočarala. Strašno ju je, prije svega, nervirala brzina kojom su dojučerašnji komunisti postali zakleti muslimani, pravoslavci i katolici, što vjerovatno predstavlja jedan od najvećih društvenih presedana u savremenoj svjetskoj povijesti. Oduvijek se osjećala Hrvaticom, govorila tisuća umjesto hiljada i puk umjesto narod, i to svoje hrvatstvo ni pred kim nije tajila, niti se, pak, s njim okolo razbacivala, već ga je nosila nekako lijepo, s mjerom, rekao bih, potpuno nenametljivo i skoro neprimjetno, pa smo na njega počeli obraćati pažnju tek onih godina kada je pripadnost matičnom etnicitetu odjednom postala najvažnija stvar u našim životima, odraz opće društveno-političke mode, koja na ovim prostorima, čini mi se, još uvijek traje. Tih teških godina, teta Janja nije niti jednoga trenutka zapala u ekstazu zbog toga što se u našem najbližem susjedstvu stvarala nova Hrvatska država, pa čak ni onda kada je već uveliko gorio Srijem i kolone Vukovaraca u jadu, bijedi i nesreći odlazile u dugu izbjegličku neizvjesnot, nije ni tada ta mudra stara žena izgubila razum i zbog njihove tragedije, koja je, na neki način, bila i njena i naša, počela poprijeko gledati svoje komšije, kao, recimo, teta Olga s petoga sprata, koja je svim nehrvatima u ulazu otvoreno prijetila nekakvom Velikom Hrvatskom, u kojoj neće biti mjesta ni za koga ko nije čistokrvni katolik i Hrvat.

S teta Olgom i njoj sličnima, naša dobra susjeda nije imala ničega zajedničkog, nije se prepoznavala u onome što su oni zastupali, čak šta više, hvatao ju je duboki bijes pred njihovim doživljajem kršćanstva i hrvatstva, i uvijek se u svakoj prilici od toga nastojala ograditi. “Ako čovjek goji mržnju na drugoga, kako od Gospoda može tražiti ozdravljenje? Kad s čovjekom sličnim sebi nema milosrđa, kako može moliti za svoje grijehe”, govorila je maja 1993., dok smo za stolom u njenom dnevnom boravku igrali table, i dok je svega nekoliko stotina metara od nas, u Šantićevoj ulici i na Bulevaru, Mostar pucao napola. Sedam ili osam godina poslije, kada budem čitao Bibliju, naići ću na te Janjine riječi, izgovorene onim njenim visokofrekventnim altom, mokrim od tuge, jada i gorčine koja joj je tih dana natapala grlo.

Po prirodi dosta mirna, pitome i mile naravi, teta Janja je u svome karakteru imala, i to prilično naglašenu, onu notu istančane, narodne mudrosti svojstvenu ljudima s velikim životnim iskustvom. Kada je govorila, nije brbljala, riječi je uvijek birala po nekoj unutarnjoj potrebi i osjećaju za slušaoca, redala ih je u kratke, jednostavne rečenice, uglavnom pravilno, bez mnogo gramatičkih odstupanja, što je bilo prilično čudno za ženu s tako skromnom edukacijom. Do mamine udaje za Mitu, kod nas je navraćala često, “na ljudsku”, kako je govorila, a mama je, u skladu s naravi svih dobrosusjedskih odnosa, te posjete redovno uzvraćala. Unatoč razlici u godinama, u njenom društvu je nalazila nešto umirujuće, kao da je Janjina nesreća činila njenu podnošljivijom i manje bolnom. Nikada njih dvije ne bi razgovarale o svojim umrlim muževima, bilo je dovoljno da sjede za istim stolom, piju kafu, puše i šute o tome, pa da se njihove muke savršeno razumiju.

Nakon što se kod nas doseli Mito, u ljeto 1987., odnosi između dvije udovice naglo će zahladiti, prvenstveno zahvaljujući mojoj majci, koju je prisustvo te dobre žene, kako ju je nazivala u njenom odsustvu, počelo podsjećati na onaj dio života, koji je sada nastojala potisnuti što dalje od sebe. Međutim, kada u maju mjesecu 1993. teta Janja jednoga jutra dođe u naš stan i predloži da se nakratko preselim kod nje, jer “rat je i dešavaju se strašne stvari, ljude se izgoni iz svojih kuća i tretira kao pse, a to ne rade nikakvi Hrvati ni katolici, to rade isti oni koji su jednom davno osnovali Jasenovac”, majku će to dugogodišnje distanciranje od teta Janje zaboljeti, zbog njega će osjećati grižnju savjesti i biti do danas osjetljiva na svaki spomen njenog imena.

Janja Smoljan, naša dobra komšinica, umrla je sredinom 2000-tih.

Bilo je to u vrijeme kada nas u Splitskoj 50 više nije bilo, tako da o njenoj smrti ne znam ništa. Nakon što 29. maja 1993., u starom, razdrndanom autobusu napustim Aveniju, više je nikada neću vidjeti, ali ću počesto o njoj misliti, vraćat će mi se pred oči njena slika, iako će mi, s godinama, biti sve teže rekonstruirati naše povremene susrete i razgovore, od kojih su danas živi tek fragmenti, krhotine koje se nikako ne mogu povezati i uklopiti u neku smislenu cjelinu. Pomisao na dane koje sam proveo s njom, u njenom stanu, bivajući njen nerođeni sin, privremeni katolik i Hrvat, u najtežim je trenucima održao živom moju vjeru u ljude.

To je ono po čemu ću je pamtiti.

To je ono što je još jedino važno.

*

*

Sprat ispod, na dnu stepeništa koje je vodilo do naših vrata, stanovala je porodica Hadžić: otac Halil, supruga Fata, sin Ramiz, nevjesta Hada i unučad Haris i Taida. Ponajviše zahvaljujući mojoj majci i teta Hadi, koje su bile jako bliske, Hadžići su bili komšije s kojima smo imali najbolji odnos. Skoro svakoga jutra njih dvije bi zajedno odlazile na Tržnicu, hodale od štanda do štanda, kupovale voće i povrće, nadvirivale se nad mjehove sa sirom i kajmakom, cjenkale se s prodavačima povrća, navraćale u ribarnicu, i tako, usput, razgovarale, o ovom i onom, kao da je svrha svemu upravo taj razgovor, koji se ne može voditi niti na nekom drugom mjestu, niti na drugi način, već baš tu i tako, u gužvi i tržničnom metežu, sporo i isprekidano, uz duge pauze i stalne digresije. Poslije, dok bi se ručak krčkao na kolu šporeta, a ugodni mirisi začina ispunjavali sobu, stan i čitavo stubište, razgovor između dvije žene se nastavljao, ili kod nas ili kod teta Hade, uz kafu i cigaretu, sve dok ne bi došlo vrijeme kada bi jedna od njih, sva začuđena, uzviknula: “Moja, vidi koliko je sati”, što bi obično značilo da je druženju došao kraj i da će se prekinuti razgovor nastaviti sutra.

Hada je bila omalena i vesela žena, kratke, crne, valovite kose (u mome sjećanju, tih su godina sve žene nosile mini-val), rumenog lica i velikih zelenih očiju. Rodom je bila iz Sjenice i vezu s rodnim Sandžakom, održavala je zahvaljujući svom prepoznatljivom dijalektu, kojeg godine života u Mostaru nisu uspjele promijeniti i prilagoditi hercegovačkoj govornoj praksi i običajima. Onaj ko je znao pažljivo slušati, u Hadinom je govoru mogao čuti zvuk pluga što usjeca brazdu kroz mehku peštersku crnicu ili skliski šum ligura što se spuštaju niz uske, snijegom zatrpane sjeničke ulice. Riječi su u njenim ustima zvučale mekše i milije, kao da je u njih uspijevala udjenuti ponešto od svoje dobrote, pa ju je bilo, nekako, milina slušati. Godinama poslije, dogodit će mi se da budem gost književnih susreta u Hadinom rodnom mjestu i za tri dana, koliko ću tamo provesti, shvatit ću, zapravo, da je ona toplina koju sam, kao dječak, ćutao u njenom govoru, svojstvena svim dušama što se rađaju u tom surom kraju, kojem teta Hada, barem lingvistički, nikada nije prestala pripadati.

Mama i teta Hada su se svakodnevno posjećivale i povjeravale jedna drugoj, a ono što bi među njima bilo rečeno, među njima bi i ostalo. Osmogodšinja povijest njihovog prijateljstva ne pamti niti najmanju čarku, pogrešnu riječ ili kakvu, ne daj Bože, uvredu. S malo kojom ženom je moja majka uspjela imati tako prisan i čist odnos. Po prirodi nepovjerljiva i zatvorena, oduvijek je čeznula za sestrom koju nikada nije imala – ne računajući tu, naravno, onih pet minuta, koliko je trajao život njene bliznakinje – pa ju je cijeloga života, uglavnom bezuspješno, tražila u drugim ženama. Njena čežnja za sestrom bila je, zapravo, čežnja za izlaskom iz svijeta nijemosti, u koji se zatvorila nakon očeve smrti. Htjela je razgovarati o onom što je tišti, ali nije znala s kim. Nije, možda, ni imala s kim. Sve dok se u njenom životu nije pojavila teta Hada, sa svojim toplim, srdačnim osmijehom, koji ljudska srca oslobađa boli tako što ih pretvara u riječi.

Mamino prijateljstvo s Hadom, nažalost, nije preživjelo rat.

Okončalo se, silom prilika, našim prinudnim odlaskom s Avenije, maja 1993., i poslije ga je, usprkos obostranoj želji, bilo nemoguće uspostaviti. Bilo je to kao da pokušavaš sastaviti slomljenu kost na pogrešnom mjestu. Drugim riječima, niti je mama više bila mama, niti je Hada više bila ona Hada, koje se ona sjećala. Sretale su se, istina, njih dvije i poslije, pogotovo u onim godinama kada smo nastojali vratiti oteti stan, pričale su i tada, o svemu i svačemu, ali više nikada onako zdušno i iskreno, kao onda dok smo svi bili više ljudi, a manje ruševine. Vrijeme potkraj devedesetih, koje je neposredno proisticalo iz rata i svega onoga što je taj rat učinio od naših života, nije dopuštalo da se dvije nekada najbolje prijateljice vide starim, prijeratnim očima.

Stan smo, ubrzo, prodali.

Hadino mjesto u maminom životu do danas niko nije zauzeo.

Njen suprug, čika Ramiz, bio je visok i proćelav čovjek, lijepih manira i ozbiljnog, dostojanstvenog držanja, koje je svojstveno samo ljudima s velikim samopouzdanjem. Na desnoj strani lica imao je ožiljak, trag neke davnašnje opekotine, ali se ne sjećam da sam ikada čuo priču o tome kako ga je zadobio. Volio bih da o njemu mogu reći nešto više, čika Ramiz je važna osoba u mojoj predratnoj povijesti, ne samo zbog toga što smo oba gajili ljubav prema knjigama, već prije svega što se prema meni uvijek odnosio s nekom posebnom pažnjom, koja mi je godila, ali, nažalost, malo je toga što o njemu danas znam. Koju školu je završio, gdje je radio, otkuda je poticao, sve to, kao i štošta drugo u vezi s Ramizom Hadžićem, našim avenijskim komšijom, ostalo mi je nepoznato.

Mogao bih, naravno, za potrebe ove knjige, zamoliti teta Hadu za razgovor, ali bi nakon petnaestak godina razdvojenosti, tokom kojih su se naši životi odvijali bez ikakvog međusobnog kontakta i doticaja, jedan mimo drugog, bilo sasvim degutantno bahnuti u njen život i postavljati joj pitanja o posve ličnim stvarima.

Uostalom, tada to više ne bi bila ista knjiga koju sam počeo da pišem. Narušio bih, osjećam, neki njen unutarnji smisao i izmijenio logiku po kojoj nastaje, a nastaje po sjećanju i fotografijama, onima sačuvanim i onima izgubljenim, onima snimljenim i onima koje nije imao ko snimiti, preovladalo bi u njoj nešto formalno, više opće, a manje intimno, moje. Upravo to mi je jako važno: da sve u ovoj knjizi bude intimno i moje, onako kako mi u ovom času pripada. Jer ne pišem je za mase, to je valjda svakome jasno još od prvoga retka, već – kako je to govorio pokojni Mirko Kovač, čiji dobri duh, poput ose, levitira nad svakim njenim ispisanim retkom – prije svega za sebe i svoje bliske prijatelje.

Kako su izgledali životi članova porodice Hadžić tokom 1993., 1994. i 1995., ostalo mi je potpuno nepoznato. Ono što sigurno znam o njima jeste da su čitav rat proveli na istoj adresi, u Splitskoj 50, na Aveniji. Čika Ramiz je, baš kao i Mito, moj očuh, sve do 9. maja 1993. i izbijanja sukoba između Armije RBiH i HVO-a, bio HVO-ov vojnik, davao je redovne sedmične straže na prvoj liniji fronta s Vojskom Republike Srpske, na Podveleškom platou, ponad Mostara. Mito je, s druge strane, bio nišandžija u odjeljku Protivavinske odbrane i do pomenutog sukoba, držao je, sa svojom jedinicom, položaj na brdu Hum. Tada je, kao Musliman, demobilisan i ubrzo potom, u julu mjesecu, uhapšen i poslan u logor Helidorom, gdje će ostati sve do marta mjeseca 1994. Je li ista sudbina zadesila i Ramiza Hadžića, zaista ne znam.

Čika Ramiz je umro prije nekoliko godina.

Nije bio u dobi kada bi smrt bila očekivana, pa nas je ta vijest prilično iznenadila. Po nekom nepisanom pravilu, za nju smo saznali kasno, tako da sam propustio dženazu. O njegovoj djeci, Taidi i Harisu, ne znam ništa. Kada sam ih posljednji put vidio, u ratu, bili su djeca. Njihovi likovi mi se rasplinjuju pred očima kada god ih pokušam prizvati u sjećanje, nije bilo potrebe da ih pamtim sve ove godine, pa su iskliznuli iz moje memorije, ostavljajući iza sebe svoje blijede, nerazgovjetne sjenke. Nije to ništa čudno. Za dobar rad sjećanja je, kako to veli Kundera, potrebna stalna vježba: ako se uspomene ne prizivlju, one nestanu.

Ramizov otac, Halil, i majka, Fata, umrli su ranije – Halil početkom, a Fata desetak godina nakon rata. Halila pamtim kao dobrodušnog veseljaka i šaljivdžiju. Nakon infarkta koji je doživio početkom devedestih, čini mi se, govorio je prilično neartikulirano, u njegovom govornom aparatu nestalo je čvrstine i gipkosti, pa su mu riječi bile krute i nedovršene, kao u djeteta koje tek uči pričati. Njegova supruga, Fata, imala je nešto milo u sebi što je zračilo iz svake njene kretnje i pogleda, iz svega što je radila. Sjećam se, teško se mirila s odlukom da ćemo prodati stan. “Ako vi odete, s kime ćemo onda mi ostati”, rekla mi je jednom, na ulici, očiju punih suza.

Ulaz u Splitsku 50, danas

Ono što je bilo zajedničko i nama i Hadžićima tih godina jeste pomalo stupidna neodlučnost po pitanju nacionalnog opredjeljenja. Na popisu stanovništva 1990. godine, i mi i oni izjasnili smo se kao Muslimani, u to vrijeme s velikim M, unatoč tome što smo tu pripadnost osjećali posve indiferentno u odnosu na sve ono što nam je značila pripadnost SFRJ. U mojoj porodici je bilo dosta dvojbi oko toga koji od ta dva identiteta odabrati, nalazili smo razloge i za jedno i za drugo, i koliko god da se iz današnje perspektive sve to činilo naivnim, potpuna je istina da nam nije bilo nimalo lako donijeti tu odluku.

Nakon što su Muslimani i službeno postali šesta jugoslovenska nacija 1971. godine, moja se majka, kao i čitava njena porodica, u nacionalnom smislu izjašanjvala upravo tako. U svim matičnim dokumentima izdatim poslije te godine, u rubrici gdje se upisivala nacionalna pripadnost, umjesto ranijeg neopredjeljen, ili u slučaju mog dede, koji je tokom služenja vojnog roka u Murskoj Soboti u ranim 1950-tim, odabrao da bude Slovenac, sada je stajalo Musliman. Međutim, to muslimanstvo nikada nije bilo izraženo, niti se svijest o njemu, u nekom izvannacionalnom smislu, u našoj porodici posebno njegovala. Sve ono što smo o Islamu znali, naučila nas je, ponajprije, moja nena, Saja, koja je sve do uznapredovale faze bolesti – demencija ili odumiranje moždanih ćelija, dijagnosticirano joj je u zimu 2009. godine – držala do svojih vjerskih obreda i običaja. Već sam govorio o tome na koji način su vjeru poimala njena djeca, niti jedno od njih do rata i svih nesreća koje su ih u ratu zadesile nije mnogo razmišljalo o svom odnosu prema Bogu, svi smo se, zapravo, ponašali kao da ćemo živjeti vječno i kao da nam u svoj toj sreći i blagostanju, kojima su odisali naši tadašnji životi, Bog uopće nije bio potreban.

S druge strane, moglo bi se reći, i bilo bi, čini mi se, prilično tačno, da se to naše muslimanstvo u potpunosti stapalo sa svime onime što je predstavaljala SFRJ, kao nacionalna, politička, ideološka, ili bilo koja druga kategorija, pogotovo ona SFRJ tokom osamdesetih godina prošloga vijeka, u kojoj sam ja odrastao i u kojoj se osjećao visok stepen liberalizacije u odnosu na prethodne dvije ili tri dekade. Upravo to je bio najveći razlog da smo početkom devedesetih godina dvadesetog vijeka svi zastupali ideju očuvanja SFRJ u njenim postojećim granicama.

Sjećam se, kao četrnaestogodišnji mladić, uopće nisam mogao da shvatim kako pojmovi Musliman i Jugosloven nisu kompatibilni i zašto na popisivačkom formularu koji smo morali popuniti jedno isključuje drugo. Oduvijek sam mislio da između ta dva identiteta vlada odnos identičan odnosu između krugova koji se nalaze jedan unutar drugog. Tako smo na već pomenutom popisu stanovništva morali birati između onoga što jesmo po svom imenu i porodičnoj tradiciji i onoga kako se, u stvari, kao građani osjećamo. Presudilo je razmišljanje maminog brata, Ibre, koji je prilično energično branio tezu da je u vremenu buđenja nacionalne svijesti kod Srba i Hrvata, jedino logičnoi ispravno pronaći utočište u svojoj nacionalno-religijskoj matrici.

S pojavom nacionalnih stranaka početkom devedesetih, pitanje nacionalnog identiteta postalo je, odjednom, i pitanje političkog izbora, oko čega smo još više i još žučnije počeli polemizirati. Šta je važnije – biti Musliman ili biti Jugosloven, glasati za Stranku demokratske akcije ili za Savez reformskih snaga – to onda nikako nismo mogli da shvatimo i odlučimo. U mojoj velikoj, komplikovanoj porodici našlo se i jednih i drugih, pa su u onim rijetkim prilikama, kada bi se okupila sva bliža i dalja rodbina, često izbijale svađe i prepirke oko toga je li ispravnije biti Musliman ili Jugosloven i je li bolje glasati za Aliju ili za Antu.

Nije to, naravno, bio problem samo moje porodice.

Većina mojih školskih prijatelja našla se u sličnoj dvojbi.

Ponajviše zbog toga što su tako od nas zahtijevali naš školski odgoj i kultura, osjećali smo snažan antagonizam spram svega onoga što je u javnosti bilo okarakterizirano kao nacionalno. Tih godina gledali smo Yutel i na velikom odmoru pjevali Give peace a chance, po klupama smo ispisivali stihove s ljubavnim porukama i pozivali na zajedništvo, odlazili na predizborne skupove Saveza reformskih snaga i Socijaldemokratske partije, s čijim smo se idejama, kao tinejdžeri, vrlo lahko mogli identificirati. Generacija o kojoj govorim rođena je 1976. i 1977., i prve granate koje su pale na Mostar, aprila 1992., dočekala je u uvjerenju da se ratovi događaju samo u neciviliziranim i zaostalim zemljama, poput Iraka i Irana, gdje nepismeni Arapi iz dosade ubijaju jedni druge, ili pak u afganistanskim pustinjama, gdje John Rambo s lukom i strijelom rastura sovjetsku ratnu avijaciju. Drugim riječima, nismo imali pojma na koji način funkcionira svijet izvan školske učionice.

Kao i svaki rat, i onaj koji smo mi preživjeli, odnio je mnoge živote i promijenio mnoge sudbine. Mnogi koje sam znao, izgubili su sve osim golog života. Mnogi, opet, nisu uspjeli sačuvati ni to.

Ja sam izgubio mladost.

Nakon svega, jedino to još računam. 

U dobi od nepunih osamnaest godina, našao sam se u rovu.

Bilo je to u predvečerje, dok je toplo, avgustovsko sunce zalazilo za rijeku, u nekoj vukojebini što je podjednako mirisala na barut i paprat. Branili smo jednu njivu, i usred te njive, jedan stari orah, iskaišan šrapnelima i malo naget, kao toranj u Pizzi. Ime rijeke nisam upamtio, ali se zato još uvijek sjećam njene boje: bila je toliko crvena da nisam mogao jasno razlučiti je li to od krvi ili od zalaska sunca. Te noći, dok su zvijeri rata uzimale predah, kroz glavu mi je prošla misao: ako preživim, jednom ću o svome životu napisati knjigu.

Trebalo je da prođe skoro dvadeset godina pa da počnem ispunjavati obećanje dato samome sebi.

*

O očevim stavovima i pogledima na političku realnost njegovog vremena ne znam apsolutno ništa, baš kao ni o njegovom mladalačkom životu. Kao čovjek je stasao i formirao se u kasnim šezdesetim i ranim sedamdesetim godinama prošloga vijeka. Za razliku od vremena u kojem sam ja odrastao, bio je to ideološki dosta nastrojeniji period i ta se nastrojenost osjećala u svim elementima ljudskoga života. Pretpostavljam da je moj otac bio član Saveza komunista kao i njegova braća, iako među dokumentima koje je majka sačuvala nema partijske knjižice.

Tog dijela njegovog života, ona se danas uopće ne sjeća.

Ako je otac bio komunist, pitam se da li je to bio iz pomodnosti ili ličnog uvjerenja. Mnogi su u to vrijeme bili članovi Partije samo zbog toga što je članstvo značilo neku vrstu pretpostavke za uspon na društvenoj ljestvici. Na kraju krajeva, živjelo se u okvirima jednopartijskog sistema i manjka pluralizma, pa ne biti komunist ili pak biti antikomunist i nije bilo baš preporučljivo. Gledano s ove distance, ni jedno ni drugo ni treće, ne znači mi ništa – samo sam radoznao.

Očeva porodica nije bila previše religiozna, možda čak i manje nego majčina. Iz porodičnih priča znam da je nena Hurija cijeli svoj život proživjela po islamskim propisima, ali tu svoju ljubav prema Bogu, čini se, nije uspjela prenijeti na sinove. Možda je, u tom pogledu, najviše dogurao amidža Av., koji se poslije pogibije svog starijeg sina Ekrema, u ratu, u potpunosti okrenuo vjeri i molitvi, no ta vjera je rođena u bolu i tuzi i nije bila s ovoga svijeta.

S druge strane, o mom ocu se uvijek govorilo kao o veseljaku, čovjeku koji je volio društvo i akšamluk, što je u našem narodu često eufemizam za osobu sklonu piću. No, majka kaže da je otac u svemu, pa i u tome, imao mjeru.

“Pio je, ali se nikada ne bio napio. Nikad ga nisam vidjela pjanog”, kaže. “Kad bi popio, volio bi zapjevat. Imo je lijep glas.”

Teško mi je razlučiti koliko su ove njene riječi odraz želje da ga se prikaže u što boljem svjetlu, a koliko istina. Ono što zasigurno o ocu znam jeste da je volio nogomet i da je njegov omiljeni tim bila beogradska Crvena zvezda. Crno-bijela slika Zvezdinog tima iz 1968., sa Šekularcem na čelu, krasila je unutrašnjost njegovog novčanika. Ko zna otkuda i kako je ta ljubav ušla u njegov život? Što se mene tiče, jedina utakmica u kojoj sam navijao za Zvezdu bila je ona u finalu Kupa šampiona 1990. godine, protiv Olimpika iz Marseja.

Autorov otac (u sredini), s braćom, S.-om (lijevo) i Av.-om (desno)

Veoma važnu ulogu u formiranju moje ličnosti, imala je upravo kultura odlazaka na fudbalske utakmice, koju je gajio i do koje je izuzetno držao moj očuh, inače strastveni Veležov navijač. To je bio još jedan od blagoslova moga života na Aveniji: ići na Veležove utakmice i navijati za tim koji sam, od najranijih dana, doživljavao kao svoj. Tu, negdje, na nekoj od tribina stadiona Pod Bijelim Brijegom, na kojem, iz političkih razloga, Velež ne igra već godinama, rodila se, vrlo rano, moja ljubav prema tom fudbalskom klubu, koja i danas, zapravo, čini važan dio moga identiteta.

Nedavno sam, na prijedlog i nagovor jednog dobrog prijatelja, napisao kratak novinski članak o Veležu, koji se poslije našao u knjizi “Rođeni zauvijek”, objavljenoj u izdanju Centra za kritičku misao, iz Mostara. Uz neophodne sitne korekcije i objašnjenja, koji su čitaocu potrebni da priču o kojoj govori povežu s ljudima i događajima u ovom romanu, ovdje ga prenosim u cijelosti.

O Veležu bi se moglo pisati danima, a da se opet ponešto važno zaboravi i ne spomene. Možda zato što sve nikada i ne može biti rečeno, govorili mi o Veležu ili o običnoj staklenoj čaši iz koje, evo, pijuckam vodu dok u dvorištu svoje kuće u predgrađu ispisujem ove redove, a možda i zbog toga što i sama priča o Veležu tako želi. Ona ne samo da nema logičan slijed događaja, kakav bi recimo imala priča o bilo kojem drugom sportskom kolektivu na svijetu, već u jednom trenutku izlazi izvan okvira sporta i postaje priča o jednom vremenu koje se dogodilo i prošlo, i u kojem je fudbal bio više od uobičajenog društvenog folklora.

Moglo bi se, dakle, o Veležu pisati iz više različitih perspektiva i obilja narativnih pravaca. Mene lično dugo zaokuplja misao da napišem priču, esej, ili možda čak i knjigu dosta labave strukture, recimo knjigu-kolaž, ako takvo što uopće postoji, u kojoj bih govorio o svom ličnom navijačkom iskustvu i uticaju koje je to iskustvo imalo na moje odrastanje. Napisao bih je samo za navijače Veleža i to one koji su odrastali u osamdesetima, jer bi je samo oni i mogli razumjeti. Bila bi to priča o jednoj sentimentalnoj povijesti, o onom što više ne postoji ili postoji još samo u mojim sjećanjima. Stoga ju je teško, možda čak i nemoguće ispričati, a meni se čini da je baš zbog toga i vrijedna pokušaja.

Prva fudbalska utakmica koju sam gledao uživo, Pod Bijelim Brijegom, bila je Velež – Priština. Imao sam šest godina i na stadion sam došao u pratnji rođaka A., sina mog amidže Ah.-a, Konjičanina po rođenju i predratnoj adresi, koji je tih godina u Mostaru pokušavao pronaći neko zaposlenje. Bio je to veliki doživljaj, jedan od onih koji se pamte čitav život. Prije svega, nikada ranije nisam vidio toliko ljudi na jednom mjestu, a na tribinama sam otkrio i posve novu funkciju sarajevskog Oslobođenja: rođak je razlistio novine i rekao mi da sjednem. Listovi su bili dovoljno veliki da nas obojicu zaštite od vlažnog betona. Ne sjećam se krajnjeg rezultata, niti je on više uopće važan, ali ako bi ova priča slijedila neku povijesnu logiku, onda bi moglo biti, recimo, 1-0 ili 2-1 za Velež.

Tokom osamdesetih godina, Velež je odigrao sijaset velikih utakmica. Pod Bijeli Brijeg dolazili su Sion, Vašaš, Vitoša, Borusija Dortmund, Hearts i mnogi drugi, a ja pamtim, bolje od tih, baš one male i dosadne utakmice kakva je bila utakmica s Prištinom, te oblačne nedjelje, u proljeće 1983. Na takve su odlazili samo najvjerniji navijači, ponekad samo zbog toga da na tribinama istresu redovnu dozu frustracije zbog poskupljenja goriva, problema u braku ili gubitka na tomboli. Mi, tinjedžeri, obično bismo na tribine ulazili preskačući okolne zidove i krijući se od redara, iako bismo imali novca da platimo kartu. I ne, nikada nismo koristili Oslobođenje: uvijek smo sjedili na betonu, ako već nismo išli na stajanje.

Crvenom bojom, podebljano, u navijačku povijest moje generacije uneseni su datumi poput 14. maja 1986. godine, kada smo u Beogradu pobijedili Dinamo u finalu Kupa Maršala Tita. Svako od nas imao je priču o tome gdje je bio tog dana, baš kao i onda kad je umro Tito, samo što ovaj put nismo plakali od tuge već od radosti. Tih 3–1, kako je glasio rezultat na kraju, zauvijek je podijelilo naše vrijeme na ono što je bilo prije i na ono što je bilo poslije, a golovi Ćeće Bijedića poprimili su u našoj kolektivnoj memoriji mitski karakter.

Ili, pak, 18. oktobar 1987., kada smo jednoj Zvezdi Pod Bijelim Brijegom utrpali pet komada. Zvezdi, koja je te godine bila šampion Jugoslavije i koja će nepune tri godine poslije postati evropski, a onda i svjetski klupski prvak. Onoj Zvezdi za koju je, ako je suditi po crno-bijeloj fotografiji u njegovom novčaniku, navijao moj otac.

Da je Velež bio Barcelona bivše države, saznali smo prilično kasno, tačnije, onoga momenta kada je Johan Cruyff došao na ideju da se fudbal može igrati u ritmu satnog mehanizma – tika-taka. Ako je to istina, a jeste, logika kaže da idejni tvorac tika-take i nije Cruyff, nego Sula Rebac, Vežeova igračka i trenerska legenda, koja je imala najveći uticaj na prepoznatljivi stil igre Rođenih u sedamdesetima i osamdesetima. Tako ispada da tika-taka zapravo i nije onomatopeja zidnog sata već zvuk koji pravi fudbal u dodiru s kopačkama Veležovih veznih igrača: Skočajića, Karabega, Tuce, Kajtaza, Kalajdžića i Matijevića. Svi oni koji su barem jednom gledali Velež tih godina, morali su čuti taj zvuk.

I Zvezda i Partizan i Dinamo i Hajduk igrali su drukčije, na silu i snagu, pokadšto i van terena, onako kako već svugdje u svijetu igraju veliki i moćni. Velež je, s druge strane, igrao onako kako je jedino i mogao: između dva gola, jednaest protiv jedanaest, i uvijek isto, od noge do noge, tika-taka, bez obzira stoji li s druge strane Borusija Dortmund ili Radnički iz Niša. Zbog toga mu se jednako pljeskalo i na Maksimiru i na Markani, i na Poljudu i na stadionu JNA, i za Bežigradom i na Ljudskom vrtu, i na Kantridi i na Čairu. Zbog toga je, valjda, uz navedenu četvorku, bio jedini tim koji je imao navijače u svakoj čaršiji od Triglava do Gevgelije, od Đerdapa do Jadrana.

Malo je toga danas ostalo od Mostara i od Veleža moje mladosti.

Ta imena danas nose neki drugi grad i neki drugi klub. Ali, to je već neka

druga priča, koja počinje baš ovdje, gdje ova završava.

A završava u rano jutro, 9. maja, 1993. godine, na stadionu Pod Bijelim Brijegom – Hrvatsko vijeće obrane tog je jutra stadion pretvorilo u sabirni centar za zarobljene, vojno sposobne Bošnjake, od kojih je jedan dio, još istoga dana, završio u logoru Heliodrom, a drugi, manji, u kojem se našao i moj očuh, pušten je kućama – jednim gotovo filmskim kadrom u kojem moj očuh vidi Avdu Kalajdžića, Veležovu legendu, kako sjedi naslonjen na stativu gola i dlanom pokušava zaustaviti krv što mu curi niz lice.

Prvo pravo, veliko otkriće u mom životu, bila je pornografija. Nakon što jednom spoznam da ljudsko tijelo nije samo ljuska u kojoj živi i razvija se čovjekovo duhovno ja, već je i izvor neslućenih užitaka, u mom životu više ništa neće biti isto. Sve ono što je moja majka godinama usađivala u moj karakter, nastojeći me napraviti savjesnim, kulturnim i prosvijećenim mladićem, budućim čovjekom, potpuno će nestati u sljedećem periodu moga života koji će otpočeti upravo s otkrićem čulnosti, a završit će petnaestak godina poslije, kada postanem otac jednoj djevojčici.

Sjećam se, imao sam jedanaest godina kada mi je do ruku dospio prvi pornografski časopis. Dao mi ga je moj školski drug, Sandro, naravno ne na poklon, nego na privremeno korištenje. Bio je to Vrući kaj, možda i ponajbolji koji se ikada pojavio u izlogu kioska u našoj četvrti, na uglu Splitske i Rudarske ulice. Poslije sam još kupovao i Erotiku (i zagrebačko i slovenačko izdanje), ponekad Start, te baš u nuždi Seksi humor, dok su mi Reporter Luj i Playboy oduvijek bili precijenjeni.

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih, u mostarskim kinima, Zvijezda i Partizan, puštali su se porno filmovi u popodnevnim terminima. Zahvaljujući činjenici da sam izgledao dosta starije za svoje godine, nekako sam uvijek uspijevao kupiti kartu i provući se pored Rame, čuvenog redara u Zvijezdi, koji je bio najomraženiji lik mostarskih maloljetnika. A moglo je biti i da me je Ramo svjesno puštao, jer je u to vrijeme sve oko nas polako počinjalo da gubi društveni red i smisao, pa se u kontekstu državno-pravnog kolapsa, devalvacije dinarai rata u Sloveniji, sama pomisao da maloljetnici gledaju filmove za odrasle, Rami doimala potpuno nevažnom.

Kada je u pitanju film, uzbuđenje nisam nalazio samo u scenama seksa, nego čak i u narativnom okviru i likovima: usudio bih se reći da je nesavršenost ovih elemenata bila srazmjerna mom uzbuđenju. No, svakako najvažnija stvar, ona na koju bih bio potpuno fokusiran tokom gledanja, bila je glumica. U njenom performansu bih uvijek tražio dozu prirodne senzualnosti, onog nekog finog erotizma koji ju je činio više ljudskim bićem, a manje silikonskim mutantom i zanatlijom. U najbolje koje sam gledao tih godina svakako spadaju: Amber i Ginger Lynn, Nina Hartley, Seka, Bambi Woods, Bunny Bleu, Candie Evans, Racquell Darian, Tracy Adams, Teresa Orlowski, Heather Lere i moja omiljena, Traci Lords.

Kući bih, zbog praktičnosti, uglavnom koristio literaturu. Istina, imali smo video rekorder – jedan stari, raspadajući VHS uređaj, s logom neke nepoznate talijanske marke, kupljen ko zna gdje i ko zna od koga – ali je on bio instaliran na jedini TV u kući, što je gledanje pornića u home varijanti ograničavalo na one rijetke dane kada bi majka i Mito bili negdje vani. Uostalom, uvijek je postojala mogućnost da se kaseta zaglavi u ležištu, što se i dogodilo nekoliko puta s filmovima Buda Spencera i Terencea Hilla, u kojima je moj očuh bezgranično uživao. S časopisima je bilo lakše rukovati: mogao sam ih brzo i efikasno sakriti, uglavnom među knjige i u četvrtasti otvor u keramici, ispod kade, a poslije i u stan Mitine sestre, koji sam povremeno koristio nakon njene udaje.

Moj dugogodišnji, latentni interes za pornografiju bio je dobrim dijelom posljedica odsustva bilo kakvih seksulanih aktivnosti. U biti, bio sam jako stidljiv mladić, pogotovo u ophođenju s djevojkama. Imao sam velikih problema čak i pri najjednostavnijoj komunikaciji: crvenio bih se, zamuckivao, obarao pogled, ostajao nedorečen… I kako to već obično biva, sve ono što bih propuštao u stvarnosti, nadoknađivao sam maštajući o tome. Ponekad su ta maštanja bila toliko snažna i slikovita da su se pretvarala u prave pravcate groznice, one od kojih se znoji čelo, a tijelo danima gori od visoke temperature.

Naravno, o tim stvarima nisam ni s kim govorio, izuzev sa Sandrom, mojim najboljim školskim drugom, s kojim sam razmjenjivao časopise i koji je, također, dosta burno proživljavao svoje pubertetske i adolescentske godine. Jedno smo vrijeme čak mislili da ćemo postati ovisnici o pornografskim sadržajima, pa smo pravili apstinencije, uglavnom kratke, nakon kojih smo se našoj pasiji vraćali s još većim žarom. Ja sam se, recimo, strašno plašio da jednoga dana ne postanem kao S. – mladić iz naše četvrti, dvije godine stariji od mene – koji je za par Panini sličica sa SP 1990., vadio penis i počinjao da masturbira. Kada bi se na ulazu u haustor, na kojem smo se redovno skupljali, pojavile djevojčice, uvijek bi se našao neko ko bi mu ponudio čitavo tuce. Dugo sam se pitao da li ga je to što je uzimao naknadu za svoj voajerizam činilo manje ili više ludim.

*

U osam mojih predratnih, avenijskih godina nakupilo se mnoštvo iskustava, koja su u mnogome uticala na moj kasniji život. Kao i svaki tinejdžer na Aveniji, i ja sam dugo sanjao da jednoga dana postanem rock zvijezda. Tih godina slušali smo ploče i kasete američkih, britanskih i australskih rock bendova – Pink Floyd, Guns ‘n’ Roses, Whitesnake, Scorpions, AC/DC, Dire Straits, Rolling Stones, Deep Purple, Led Zeppelin, Jimy Hendrix, The Beatles, Bob Dylan, The Eagles, U2, Jon Bon Jovi i mnogih drugih. Društvo u kojem sam se kretao, ili kako se to u mostarskom uličnom žargonu i danas kaže, moja raja, imala je dosta šarolik muzički ukus, slušalo se praktično sve što je bilo muzika ili pak naličilo muzici, od narodnjaka i domaćeg pop-rocka, preko klasike, do punka i heavy-metala, ali svako od nas je, bez obzira na svoj muzički ukus, smatrao svetim tri stvari: Floydov album “The Wall”, Deep Purpleov “The Rock”, te prva četiri albuma Led Zeppelina (I, II, III i IV). U svim mojim sjećanjima na vrijeme s početka devedesetih, a pogotovo ono u periodu između avgusta 1992. i maja 1993., pjesme s ovih albuma pojavljuju mi se kao neka vrsta soundtracka, što je i razumljivo, jer smo trošili ogromne količine vremena, družeći se i opijajući uz Pageove, Blackmooreove i Gilmourove gitarske solo dionice. S druge strane, postoje i sasvim lične stvari koje me vežu za neke od tih pjesama, pa sam se tako, recimo, uz Stairways To Heaven otkrio ljubav, poljubivši se po prvi puta s nekom djevojkom.

Kako bih ostvario svoj san i postao rock zvijezda, početkom devedesetih sam uložio ogroman trud da naučim svirati gitaru. Čak sam neko vrijeme odlazio i na probe jednog benda, u tada tek izgrađenu, susjednu četvrt, Centar 2. Bend je vodio moj prijatelj, Mirsad L., koji već dvadeset godina živi u Holandiji. Osim što je bio ozbiljan gitarista, Mirso je i izgledao kao pravi rocker: imao je dugu, plavu kosu, nosio je halku u uhu i stalno držao cigaretu u ustima, čak i kada svira. Kada bi došao kod mene da slušamo ploče, majka bi cijelo vrijeme prestravljeno buljila u njega, kao da vidi duha. Poslije bih joj morao objašnjavati da Mirso “nije drogeraš, nego se samo tako oblači”. Koliko sam uspio saznati, tokom devedesetih je moj prijatelj napravio nekoliko pjesama, koje su u njegovoj novoj domovini prošle prilično dobro. Nažalost, ili na sreću, naš bend nikada nije zasvirao nigdje, osim u njegovoj garaži.

Tih godina sam strašno želio jednoga dana biti kao Slobodan, ili Bobo Sarić, kako ga je zvala čitava Avenija, otac mog najboljeg druga, Sandra, tridesetogodišnjak koji je izgledao upravo onako kako su tinejdžeri u osamdesetima zamišljali savršenog muškarca. Bobo je bio glavna faca u četvrti, imao je dugu plavu kosu, vozio Hondin motor, i svake večeri, u svijetlim farmericama i crnom kožnjaku, za kojim su uzdisala sva ženska srca s vrha do na dno Avenije, vodio na uzici svoga boxera, Agu. Kada bih dolazio kod svog druga, posmatrao bih, kriomice, u malom, drvenom plakaru smještenom u predsoblje, odmah uz ulazna vrata, Bobine crne kaubojke s niklovanim pločicama, kojima su bili obloženi njihovi vrhovi. Očajnički sam ih želio dodirnuti, opipati njihovu kožu i obuti ih, ali se nikada nisam usudio da mu takvo što predložim, možda baš zbog toga što sam se bojao da bi mi to mogao dopustiti. Jer, sve ono što je pripadalo Bobi, bilo je u mom mladalačkom svijetu, na neki način, sveto, ikonizirano, pa mi se čeprkanje po njegovim ličnim stvarima činilo čistom blasfemijom.

Bobo je radio kao vozač u Građevinskom preduzeću “Hercegovina”, bio je dugo razveden i živio je u velikom i lijepo uređenom stanu, s majkom i sinom jedincem. O Bobinoj prvoj ženi, Sandrovoj majci, znam samo to da je živjela u Banja Luci. Sandro ju je posjećivao na raspustima, ali je o tim posjetama malo govorio, ne sjećam se, zapravo, niti jednog našeg razgovora na tu temu, niti se pak sjećam da sam nekada, u njegovom stanu ili sobi, naišao na neku njenu sliku. Mora da je bila jako lijepa, mislio sam onda, dvaput ljepša od svih ostalih.

Nakon što se početkom 1992. ponovo oženio, Bobo je sa suprugom i tek rođenim sinom izbjegao u Italiju, gdje je proveo ostatak rata. Ponovo sam ga vidio u ljeto, 1997. ili 1998., na jednom kupalištu u blizini Mostara. Bio je upravo onakav kakvog sam ga pamtio: visok, stamen, dugokos i odvažan. Hodao je plažom poput Apolona, privlačeći ženske poglede. Nakon izvjesnog vremena, prišao sam mu i sav ozaren ga pozdravio, ali on me nije prepoznao, pa sam morao da objašnjavam ko sam i odakle se znamo. Ne znam zašto, ali, sjećam se, bilo mi je teško zbog toga.

Ratna priča moga školskog druga, Sandra, bila je jako dramatična kao, uostalom, i priče većine muslimanskih porodica na desnoj ili, pak, hrvatskih na lijevoj obali Neretve, nakon 9. maja 1993. godine. Nakon Bobinog odlaska u Italiju, ostavši sam s nenom Salihom, koja se oduvijek o njemu brinula onako kako vjerovatno ne bi ni rođena majka, Sandro je izbrojao i upamtio, da su im u periodu između 9. maja i 14. avgusta, kada su ih protjerali na lijevu obalu Neretve, vojni policajci HVO-a i pripadnici specijalne jedinice Jusufa Juke Prazine, dvanaest puta upadali u stan, maltreitrali ih i, na kraju, potpuno opljačkali.

Posebno ga je zaboljelo to što su im odveli psa, boxera, Agu.

“Otišo je s njima, a da me nije ni pogledo”, rekao mi je u jednom razgovoru, prije dvije godine. Sjedili smo u bašti Bobinog bara, u Kazandžiluku, i razmjenjivali naše ratne odiseje. Bilo je rano večer, ramazan mjesec, na obližnjem minaretu gorjeli su kandilji, a iza debelih potpornih zidova, negdje dole, u žitkom ljetnom mraku, žuborila je Neretva. Nismo se nas dvojica bili dugo vidjeli, Sandro sa suprugom već godinama živi u Americi, pa smo taj kratki susret udesili tokom jednog od njegovih rijetkih posjeta Mostaru.

“Džukac”, zaključio je, dajući svom licu jedan neznatno izmijenjen, ironičan izraz i zbunivši me, kao i uvijek, svojom navikom da se šali čak i onda kada govori o najozbiljnijim stvarima. Ubrzo je nastavio, glasom koji je odjednom poprimio melanholičan ton: “Jedan mi je logoraš ispričo da ga je prepozno na Heliodromu, gdje su ga čuvari napuckavali na raju u logoru.”

Uskim, pokaldrmljenim sokakom, odmah pored mjesta na kojem smo sjedili, prošla je porodica, sudeći po akcentu, turisti iz Bosne, otac, majka i dvoje djece. Neki ugodni, uzvišeni mir kojim je odisao taj prizor bio je u potpunoj suprotnosti s nemirom u našim dušama.

“Eto. I to ti je literarni motiv”, rekao je i onda dodao, napola ozbiljan: “Ni rođeno te dijete ne može izdati kao što to može vlastita džukela, koju si svojim rukama odgojio.”

Otprilike godinu dana poslije tog susreta, u jednoj poruci na facebooku, napisat će mi i ovo: “Ako si ikada imao prilike družiti se s psima, onda si shvatio da se emocije između vas dvojice prelijevaju na jedan posve čudnovat, nelingvistički način. To čovjek može osjetiti samo s psom, s drugim čovjekom – nikad. Pa ipak, poslije Age, više nikada nisam imao psa.”

A nedugo zatim i ovo: “Miljenko (Jergović, op. a.) je jednom negdje napisao kako te psi gledaju onako kako bi želio da te gledaju ljudi, ali to uvijek doživiš jedino od pasa. I kako je od svih strahova najveći onaj pseći kada ga svezanog ostave ispred supermarketa – njegov strah da se gazda više neće vratiti po njega ili da bi u supermarketu mogao naći bolje prijatelje, najveći je od svih ovozemaljskih strahova. Ovdje, u Americi, to je česta pojava – svezan pas pred supermarketom. Ne propuštam te prizore kada na njih naiđem i uvijek su nepogrešivo isti.”

*

Vrata stana na Aveniji posljednji put zaključali smo u jesen 2000. godine, svega nekoliko mjeseci nakon što smo ga ponovo vratili u posjed. U njemu je, od 1994., živjela porodica, izbjegla iz Jablanice, muž, supruga i dvoje djece. Kada su se najzad iselili, dugo smo razmišljali da li da se vratimo ili ne. Bilo je to još uvijek turbulentno vrijeme, u kojem Mostarci s jedne obale nisu osjećali sigurnost kada bi prešli na drugu. Na kraju smo se, ipak, odlučili za prodaju. Nije nam se, nakon svega, dalo živjeti u strahu.

Stan je kupio izvjesni gospodin G., tada vlasnik lanca benzinskih pumpi u Zapadnoj Hercegovini, porijeklom i adresom iz nekog sela u blizini Gruda. Prodaju je u naše ime obavio mamin brat, Ibro, građevinski poduzetnik, a od novca koji smo dobili, proširili smo i nadogradili očevu pločaru, koja sada, barem po gabaritima, donekle nalikuje pristojnom porodičnom domu.

Prodajom stana na Aveniji izabrali smo da ostanemo izbjeglice do kraja života.

To što živimo u vlastitoj kući, nažalost, nimalo ne umanjuje taj osjećaj.

Dosta često, u posljednje vrijeme, razmišljam o očevoj odluci da napusti Dubočane i doseli se u Mostar. Važno mi je to što je smogao dovoljno hrabrosti da se suprotstavi unaprijed određenom načinu života i donese odluku o odlasku, bez obzira je li ona konačno bila budalasta ili mudra. Njegovim stopama poslije su krenula i starija braća. Rasprodali su stoku i zemlju, podijelili novac i rasuli se po bijelom svijetu. Mala kamenjara na obali Rakitnice i danas je pusta.

Savršeno lahko mogu zamisliti očev život u nekom drugom gradu, možda Konjicu, Sarajevu, Rijeci, ili, recimo, Stuttgartu, da je kojim slučajem, poput braće, odlučio poći toliko daleko, trbuhom za kruhom. Kamiona i špediterskih firmi pun je ovaj veliki, razdvojeni svijet, koji teži povezivanju i blizini. Možda bi u tom slučaju on još uvijek bio živ, a ja bih ostao nerođen, mrtav.

Ili bi, možda, ovu knjigu o ocu kojeg nema, danas pisao neko drugi.

Dani žalosti, gluhi dani, na radiju Brahms, na televiziji Schumann, u stanu, nemoj se smijat, šta će svit reć, muči, kako tebi, tako i drugima…

***

Lako je zajebavati Čehe i fratre. A zapravo, trebali bismo im zahvaliti, jer svoju koru, žuljeve, divlje meso, kurje oči, kvrgave zglobove, krive koščice, urasle nokte i gljivice ne izlažu našim pogledima.

Česi i fratri znaju da čarape čuvaju dostojanstvo čovjeka, čak i kada se preko njih obuvaju sandale. Česi i fratri znaju da smo se mi Dalmatinci nagledali svakakvih strahota, pa skrivaju svoja stopala.

***

“To će ti za koju godinu bit novi centar grada”, svečano je objavio moj barba, dijete s Bačvica, stojeći na balkonu i zamahujući rukom slijeva na desno, od goleme betonske kutije opasane skelama do brda šute i otpada, u kraju za koji do tada nisam ni znao da postoji.

U ruci sam stiskao svezak Zlatne serije ili Lunova magnusa, više se ne mogu sjetiti, znam samo da je između korica bio strip o Zorrou. Velika je bila vjera potlačenih meksičkih seljaka u Don Diega de la Vegu. A opet, ništa to nije bilo u usporedbi s vjerom moga barbe.

Znate i sami, Meksikanci su bolje prošli.

***

Svatko je od nas htio park samo za sebe, i mi i penzioneri. Njima je bilo do mira, kao da u njemu neće uživati cijelu vječnost, mi smo bili nemir sâm. I tako smo se dnevno prezirali. Sve dok mi nismo malo porasli, pa pošli tražiti neke druge generacijske pošte, a oni poumirali. Onda su u park došla nova djeca i novi penzioneri.

Sve se promijenilo, samo je mržnja ostala ista.

Prihvaćao je govoriti za ženske i lajfstajl magazine. To ga je veselilo, jer se dobro snalazio u visokim i u niskim socijalnim registrima. Pravio se kao da ne osjeća nikakvu razliku, i doista, svugdje je prolazio njegov visoki stil i jasan govor. Zadnji put pojavio se u javnosti prije dva mjeseca, odgovarajući na upitnik jednoga tiražnog tjednika. Na pitanje o najdražim piscima, rekao je što bi i svaki pravi čitatelj, da se to iz dana u dan mijenja, ali konstanta su Krleža i Borges. Na pitanje o patnji, odgovorio je: “Srećom, ne poznajem to romantično osećanje. Ako patnju zamenimo tugom, onda je to kao kod većine ljudi gubitak najbližih – roditelja, prijatelja, a, možda zvuči neobično, i neprijatelja.” Tokom 2014. trajalo je polagano opraštanje Jovana Ćirilova od života i svijeta. U travnju dao je Tamari Nikčević biografski intervju, objavili su ga u tjedniku Vreme, u kojem je, između velikih općekulturnih tema, veselo pripovijedao o tome kako je majčinom ljubavniku prenosio njena ljubavna pisma, u strahu da se majka ne ubije zbog neuzvraćene ljubavi.

S Mirom Trajilović 1967. osnivao je Bitef (Beogradski internacionalni teatarski festival), međunarodno najrelevantniju kulturnu instituciju u povijesti Jugoslavije, kojem će do kraja života ostati umjetnički direktor i selektor. Bio je ravnatelj Jugoslavenskoga dramskog pozorišta i višedesetljetni dramaturg Ateljea 212. Jedan od posljednjih, ako ne i posljednji, za kojeg se moglo reći da je kreirao i usmjeravao teatarske tokove u Jugoslaviji, na način na koji su to činili Branko Gavella, Bojan Stupica, u osamdesetima Ljubiša Ristić.

Hobi su mu bile etimologije. Govorio je strane jezike, ali svom se jeziku cijeloga života učio i poznavao ga do savršenstva. Skoro trideset godina, u Ninu je ispisivao autorsku rubriku Reč nedelje. Bio je znatiželjan i radoznao čovjek: pored riječi strast su mu bili i ljudi. Mnoge je poznavao. O ljudima je pisao bez zlobe i sa simpatijom. Nizao je anegdote, nije se ustručavao ispričati trač – ali tako da kaže kako je to trač, oblikujući tako portrete suvremenika, značajnih i usputnih, slavnik i zaboravljenih, ne uskraćujući nikom božansku jedinstvenost.

Bio je javni intelektualac i u socijalizmu, i u nacionalistička i u demokratska doba. Građanski sin, suputnik revolucije, bio je član Saveza komunista, pod kraj i član Centralnog komiteta SK Srbije. Iskoristio je to da, posve neočekivano, progovori o pravima homoseksualaca u socijalističkom društvu. Njegova usamljenička akcija nije urodila naročitim plodom, tek ostaje zapisano u nekom ćirilovljevskom memorabiliumu da je to bio prvi pro-gay istup na političkim forumima socijalističkoga svijeta. A možda i posljednji.

On se nije javno deklarirao. A i zašto bi. Intelektulni, osobni, pa i emocionalni i tjelesni program Jovana Ćirilova bio je mnogo širi. Bio je vrlo elegantan muškarac, ali na način britanskog džentlmena, tako da ništa na njemu nije bilo ni sasvim novo ni skroz uredno. Izgledao je onako kako je pisao i govorio. Bio je u stanju omađijati i najotpornijeg sugovornika. Posljednji put vidio sam ga u Zepterovoj knjižari na Knez Mihajlovoj.

Na pitanje što bi želio biti nakon smrti, odgovorio je: “Pored sve želje da odgovorim na sva pitanja, na ovo zaista ne umem. Bio bi mi ideal da iako mrtav mogu da koristim svoju biblioteku koju sam strasno skupljao godinama.” Ovo je sjajan primjer ćirilovljevskog zavođenja: kaže da ne zna odgovoriti, pa kao usput, izgovori svoju testamentarnu rečenicu.

Poznavao je Krležu i Andrića. O tome je govorio Tamari Nikčević. Krleža ga je, kaže, tješio kada je saznao da mu mama ima rak. Sjedili su u Mažestiku, Krleža mu je govorio – nije to ništa, i ja imam rak kože – pa je htio skidati košulju da mu pokaže kako to, doista, nije ništa… “Nasuprot Andriću, čini mi se da Krleža nikada nije izgovorio nijednu rečenicu koja nije nabijena emocijama. U smislu otvorenosti, širine, strasti, mogu da kažem da je Krleža daleko više pripadao našem, beogradskom mentalitetu, dok je Ivo Andrić – onako uzdržan i suspregnut – bio bliži zagrebačkom, gornjogradskom, rezervisanom. (…) Njegova uloga u jugoslovenskoj kulturi je grandiozna. Mislim da je svojim delima pokazao i to koliko levica zapravo može da bude kompleksna, ozbiljna, moderna, rafinirana.”

Smrću Jovana Ćirilova umire još malo i Miroslav Krleža.

Bio je kraj ljeta i devetnaesta godina u njima još uvijek novom gradu.

Kasno popodne onako kako to umiju samo biti kasna ljeta.

Kiša se dugo skanjivala, ostavila im dovoljno vremena za dugu šetnju stazom pod šumom, trčanje pred prvim kapima, pa se onda pretvorila u pravi ljetni pljusak upravo onog trena kad su utrčali u gradski kafe.

Dok su u Tirolu u Testa Rossi ispijali pored velikih stakala dobru talijansku kavu, ona je u trenu stopila cestu i šumila gradski pod točkovima automobila.

Kava je bila netom popijena kad je kiša ustuknula i ostavila mjesto suncu. Grad, okupan i kišom i suncem, čekao ih je na izlasku i oni su podigli ruke, upili kasne zrake i otvorili tijela, a sa kule su se oglasile orgulje.

Na trgu u izlogu otvorena knjiga u kojoj je vješti fotograf uhvatio ljepotu grada, leđa ugrijana suncem i tijelo prožeto zvukom junačkih orgulja.

U glavi mjesta za jednu jedinu misao: bilo bi strašno jednog dana čeznuti i za ovim gradom.

Izlazi iz magle
Kojoj ne mogu znati
Ni porijeklo, ni gustinu.
Sruči se u san i promijeni mjere.
Zbog toga postanem sićušan,
Sebi tuđ. Izlazi iz magle
I razmjesti ustaljeni poredak
Dana i godina, svrhe stvari,
Ukupan kućni red.
A nekad iz čista mira
Zovne me u sunčanom danu:
Ohani, da zadimimo po jednu.
Kad sjednem, od nedostajanja
Izduži se vrijeme i sve slije
U muklu samoću.
Na njegovom nišanu
Samo su činjenice:
1921.- 1993., uz ime i prezime
I suru o ropskoj odanosti Bogu.
Ništa o životu
Kojeg je slomila historija,
Progutala smrt.

Ni površan (facebookovski), ni brzinski (webportalski), danas omiljeni i najčešći način prikaza, pa niti nabrajačko reportažni, novinarski napis (zapis) vrhunaca Sajma knjiga u Istri o njegovoj dvadesetoj obljetnici, uz najbolju volju (koliko je god “dobra volja najbolja”, kako veli Kekec nasuprot Nietzscheove “volje za moći”), nije moguće zgurati na tri-četiri kartice predviđenoga znakovnog (tekstualnog) prostora ovoga Kataloga: ne bi stao ni popis (naj)značajnijih autora dosadašnjih pulskih Sajmova, da i ne spominjemo nabrajanja središnjih tema, žarišta, programskih cjelina, glavnih, popratnih i inih programa, pojedinih događaja, a kamo bismo tek stigli s njihovim opisima, osvrtima, kritikama, recenzijama, zapažanjima, intrigama, komentarima, izjavama, dogodovštinama, nepodopštinama… Kad bismo sve to zajedno, kojim unosnim financijskim slučajem, uvrstili, dobili bismo, bez imalo sumnje, ne jedan već nekoliko neukrotivih tvrdo ukoričenih galopa (s repom) ispod vesele jahačice, Pufke (PUlski Festival Knjiga i Autora).

Obljetnice su obično sjajne, divne, iznimne izlike (lipe skuže) za lažno objektivna i nekritičko subjektivna razmatranja (pisana i usmena), pijane rasprave (s onu stranu činjenica) i obilate fešte (uvijek dobrodošle). Na rubu takve spoznaje i iz perspektive dugogodišnjeg (staroga) suradnika (s povremenim odmacima i zasićenjima) Sajma i Sa(n)jam knjige u Istri (od njegovih ranih početaka iz baze, iz bivše knjižare, ništa čudno, u ovome gradu većina je toga, gotovo sve, bivše), urednika kataloga i internetskih stranica, člana Programskih odbora, dnevničara, kroničara i tko zna čega sve ne, pokušat ću, kako bih izbjegao neminovno obljetnički patetičnu, banalno uzvišenu i (s puno truda) stilski vješto zapisanu samohvalu, samo kratko oslikati evidentno stanje (lokalne situacije i duhovna kretanja) proizašlo iz postojanja i trajanja Sajma, njegova osnovna sadržaja, širokoga spektra proizvodnje i trgovine: knjige, kao i grada u kojem sve to zajedno ima službeno prebivalište.

Prosinac u gradu noću: bura brije, šporke ulice s ponekim pijancem, na Korzu (umjesto srednjoškolaca) bijele vrećice lelujaju na refulima sjevernjaka, Arena u mrklom mraku, na Forumu lutaju ulični psi, u zadimljenim oštarijama i kafićima zbunjujući šapat slučajnika i dosadna tišina…, nema se kamo! To je slika središta Pule prije dvadeset godina, godinu dana prije početka Sajma. Lani, predlani i tako redom do Prvoga sajma, unatoč buri, pijancima, slučajnicima, vrećicama i razmnoženim psima (s gospodarima), prosinačka Pula posvuda vrvi Puljanima (stvarnim i hinjenim čitateljima), posjetiteljima i knjiškim gostima (piscima namjernicima, moderatorima, prevoditeljima, urednicima, nakladnicima…): Sa(n)jam je knjigom festivalizirao zimski, mediteransko-tromi i istarsko-umorni grad, utoplio zimsku Pulu, jednako kako ga već šezdesetak godina i još uvijek osvježava film ljeti. To je neoboriva i svima (ne samo Puljanima i Puležanima) znana činjenica!

Knjiga je iz one male privatne knjižare, Castropole na katu (točnije iz Žgabucina u Istarskoj, iza polica, i kasnije, u Zagrebačkoj ulici, u administrativnoj knjižarskoj ostavi, “kulturološkom knjižarskom salonu”), odmah do, tada prometajućega, danas (ponovimo, kao većina toga u ovome gradu) bivšega autobusnog kolodvora, pokrenula grad iz zimskoga mrtvila i probudila mnoge pulske prosinačke, televizijske spavače kojima pisana riječ zapravo malo ili ništa ne znači. Davni, zaboravljeni, najosobniji slogan “s knjigom u krevet” (6. Sajam, posljednji prije preimenovanja u Sa(n)jam), pretvorio se, prema diktatu globalizacije i festivalizacije, u populizacijski “na autora u Pulu”. Film ljeti (Arena), knjiga zimi (Dom hrvatskih branitelja), postali su pulska tradicija, obilježje i stalnost, gotovo narodni običaj, kulturna antropologija (dirty old) grada. Tako to izgleda izvana, no je li baš tako i iznutra.

Premda postoje i opstoje dva referentna i po Pulu određujuća i prepoznatljiva festivala, ne samo u skromnim hrvatskim već i u širim (regionalnim) okvirima, Pula ne zaslužuje epitete njihovih svakogodišnjih, tjedno-dvotjednih manifestacija. Prestara je da bi se time zamarala, njena vremešnost i bezbrižnost iznad je tih sitnih događajčića. Stari filmski festival, koji je s vremenom oronuo, kratko zaživi ljeti, a triput mlađi, već dobrano sazrio, knjiški, u usponu i uzavreo, jednako kratko oživi zimi (paradoksalno, trebalo bi biti obratno, poznavajući mladost filma i starost knjige). Pulska gradska kultura, ili preciznije, u ovome slučaju, kulturna industrija festivala, kratkoga je daha i sitnog hoda, godišnje fragmentirana i godišnjedobski intervalna (da se poslužim naslovom Velikićeva eseja), nema snage za stalno sidrenje u sadašnjosti ni čvrste ljestve prema budućnosti, ali svejedno tradicionalno opstaje, ne kultura u njenom široko pojmovnom (gradskom) obuhvatu, već njezina industrija. Kako se to postiže? Jednostavni pulski recept (koji se ne preporučuje drugim gradovima): ukinu se osnovna urbana uporišta, kina, knjižare i kavane (ti “demokratski klubovi, otvoreni za svakog po cijeni jedne jeftine šalice kave”, kako pak zapisuje tužni Zweig u istoimenovanom, središnjem programu ovogodišnjeg Sajma), jer tek kad postanu bivša i bivše, imaju pravu vrijednost, a grad, izgubivši kulturnu bazu, ostaje i dalje filmski (ljeti) i knjiški (zimi) iz tih istih bivših vrijednosti. Pula se samozadovoljava bivšim postojanjem, prezire sadašnjost i budućnost, ne podnosi njihovo nepostojanje u prošlosti. Prokletstvo prastarog grada.

Zbog toga (i mnogo drugoga) mi u Puli imamo Sa(n)jam, a nemamo gradu primjerenu, pristojnu knjižaru (jednako tako, nemamo ni kvalitetna, gradu dostojna nakladnika). Uostalom, zašto još uopće knjižare i sajmovi knjiga, ti dosadni prostori u kojima se kupci šutke zadržavaju nekoliko sati, pregledavaju, listaju, vrte glavom i na koncu odu praznih ruku, u virtualnom dobu svežderskoga interneta? Ima li ikakva smisla kupiti knjigu u knjižari, u vremenu sveprisutnoga pedeefa? Itekako ima, bez okolišanja i suvišnoga pametovanja, samo zato jer je čovjek (pored ostaloga) socijalno i kulturno biće. Sasvim dovoljan i valjan razlog (a i započeta je četvrta kartica teksta). Premda je knjiga financijski (u nas) i medijski (posvuda) potisnuta, nije (još uvijek) istisnuta, jer takvo je što, duboko vjerujemo, nemoguće iz same ambivalentne, oksimoronske suvremenosti, iz elementarne činjenice: elektronski mediji, digitalni www-svijet zabave i površnosti, nisu ni dotakli, a kamoli dosegli fenomen i dostojanstvo dobre knjige.

Koliko je god knjiga javna, civilizacijska i društvena potreba, toliko je i osobna, doslovce intimna težnja (samo)spoznaji i zadovoljstvu. Ona je naprosto vjerna spasiteljica misli od zaborava, prisna izbaviteljica od beskrajnog terora svjetlovodnih medija koji količinom gluposti, uzaludnih informacija i nepotrebnosti hrane zaborav. Knjiga je put (ujedno i zrcalo) vlastita izbora (kritičkog) svjetonazora i osobne slobode. Putnika prema Puli (gradu u kojem završavaju svi putovi) svake godine ima, a dok je njih bit će i Sajma (dobrih) knjiga. Pufkin ukoričenko, unatoč preprekama i zaprekama, dobro praši.

*

Iz kataloga 20. Sa(n)am knjige u Istri, Pula, 2014.

U povodu dodjele Kočićeva pera Dragi Hedlu

*

Knjige poput Donjodravske obale Drage Hedla ne pojavljuju se često. U njoj je poznati pisac i vrsni novinar, poznat po respektabilnim projektima istraživačkog novinarstva, spojio, sjedinio dva svoja interesovanja: da pronađe istinu, i to onu za kojom treba tragati, jer je njena izloženost pogledima opasna za one koji posjeduju moć i koriste se njome kao isključivim adutom svog nadređenog društvenog statusa koji se zove vlast, ali i da tu istinu saopšti na način koji otkriva ličnu boju i lični odnos, književnu stilizaciju i argumentaciju koja indiferentni podatak preobražava u literarnu činjenicu.

Na nas, priznajemo, Donjodravska obala djeluje, u prvom redu, sugestivnošću svog ispovjednog izraza, sraslošću predmeta posmatranja i njegovog saopštenja u kome se subjektivno i objektivno, lično i zajedničko, istorijsko i autobiografsko spajaju u punoznačni i daleko dopirući kvalitet širokog misaonog i emocionalnog raspona.

Naslov sugeriše geografski lokalitet, i prvi asocijativni impuls bi nas dveo u pravcu etno- istraživačkog projekta, sada sve češćih monografija o zemlji i ljudima kojima se, najčešće u zreloj dobi, nakon vremena stranstvovanja i poslije burnih godina i istorijskih meteža, pojedinci vraćaju svojim korijenima da vrate dug zavičaju i iz perspektive zrelog iskustva i razmaknutih saznajnih horizonata otkriju novu istinu, koja, poput ogledala, u dvostrukom odrazu, čovjeka tumači tlom, a tle potezima njegove akcije i dimenzijama i smjerovima njegovih promišljanja i zaključaka o smislu života, njegovim vrijednostima na planu individualnog i kolektivnog ostvarivanja.

Ubrzo, međutim, shvatamo da je taj naznačeni geografsko-hronološki okvir tek neophodna odrednica iskrene autobiografske ispovijesti dječaka koji nevino i spontano, s punom dozom psihološke i emocionalne sugestivnosti, otkriva svijet oko sebe, otkriva svoje susrete s ljudima, najprije s članovima porodice, pa susjedima iz neposrednog okruženja, zatim drugovima iz razreda, prolaznicima, ali i onima koji, i bez poziva, najčešće sa nekom tajnom i zlom namjerom, upadaju u njihov dom, maltretiraju, sumnjiče, tuku, optužuju za nepočinjene prekršaje i odvlače sobom u svoje mračne jazbine.

Sa puno plastičnih detalja, neposrednošću dječijeg doživljaja, autor opisuje socijalnu, psihološku, pa i političku atmosferu jednog vremena uskomešanog nastupom komunističke vlasti, diktaturom jednoumlja, patološkim strahom od vanjskog i unutrašnjeg neprijatelja, koji nikad ne miruje i zbog kojeg treba biti stalno budan i spreman na akciju, brutalnost lišenu svake logike i razumnog opravdanja. Na sve strane vrzmaju se špijuni, siledžije u kožnim kaputima, grlati parolaši, prodane duše, moralni šljam koji je dočekao svojih pet minuta da kroji tuđe sudbine i prosipa silu nad sumnjivima, a sumnjivi su svi, tim prije što je ovaj kraj naseljen mješovitim stanovništvom i što su mnogi, u svojim biografijama, nosili sjenku učešća u prethodnim ratovima na strani poraženih.

I kad su najzad prestale operacije na bojnom polju, sirotinja sa donjodravskih obala vodila je svoju svakodnevnu borbu za održanje gole egzistencije. U nizu prizemnih kućeraka uz rijeku brojao se svaki krompir, svaki zalogaj, koristila svaka prilika da se bar za jedan dan obezbijedi hljeb.

Otac je radio u kožari, vadio pijesak, lovio balvane koje je nosila riječna matica, čeprkao po pješčanom dnu u potrazi za rimskim novčićima koji su bili njegov najdragocjeniji ulov. Otresita i pedantna udovica čiji je muž poginuo u jednoj zloglasnoj njemačkoj diviziji, radila je po kućama.

Radosti nije bilo, ali su strah i oskudica bili svakodnevni gosti ubogih porodica. Ukradeni srećni trenuci su se vezivali za slušanje zabranjenog Glasa Amerike ili Vesele večeri, što je predstavljalo avanturistički iskorak iz svakodnevice, jer je radio-aparat bio čudo neviđeno, slušanje opasno, a puno znatiželjnika koji su se gotov krišom okupljali oko čarobne kutije iz koje su dopirali glasovi iz nekog dalekog i sretnijeg svijeta. Za tim svijetom su mnogi žudjeli pa su pokušavali da se otisnu preko grane, ali su takvi pokušaji obično završavali zatvorom i biće ispunjavali nemjerljivim strahom.

U dijelu vrvi gomila junaka sa njihovim malim ljudskim željama i neostvarenostima. Njihova sudbina je najčešće tragična. Komšija, udovac, otac dvije maloljetne kćeri, objesio se pri saznanju da je starija od njih začela sa samcem Dalmatincem, koji je posjedovao motor (na kojem su se svi slikali). Jednog dana on je naprosto iščezao. Mlađa kćer je poslije tragičnih događaja smještena u neko sirotište, maloljetna djevojčica – majka je smještena u neku socijalnu ustanovu; osumnjičena da je pokupila zlatni nakit od bogate porodice kod koje je godinama radila, iste večeri kada su je organi reda odveli u policiju od stida i poniženja doživjela je srčani udar. Dječaka je ipak najžešće pogodila očeva sudbina. Još dok je radio u kožari, bio je žigosan kao lopov jer je uzeo komad žice i parče bačene kože da njome okrpi svoje poderane laktove. To je bilo dovoljno da ga otpuste s posla, a kasnije, bez ikakvih dokaza, osumnjičen je za podmetnuti požar kojim je trebalo prikriti veliki nestanak robe, požar kojim su pošteni lopovi željeli da unište tragove svoje nečasne rabote.

Otac je u policiji, pod batinama, priznao što se od njega tražilo i zaradio dvadeset godina zatvora.

Tako je nekad puna kuća na donjodravskoj obali broj 11 ostala pusta, jer je 11 njenih nekadašnjih stanovnika pomeo zli vjetar sudbine, produžena ruka vlasti koja je, kao veliki žrvanj, drobila male ljudske živote, bacajući tešku sjenku na vrijeme obilježeno atributima tragičnosti.

Od istinskog životnog materijala, stvarnosti viđene očima nevinog djeteta (kao što je učinio i Kusturica u Ocu na službenom putu), Drago Hedl je načinio priču koja plijeni sugestivnošću, iskrenošću i vjerom da će, možda, na nekom drugom mjestu, u nekom vremenu, dječak, pošto je napustio ukletu kuću obilježenu brjem 11, doživjeti i neki trenutak istinskog ljudskog ozarenja.

Poglavlje Obale, a njih je četiri, nose naslove klasičnih djela svjetske literature: Doba nevinosti, Kraljević i prosjak, Jadnici i Samrtno proljeće, približavajući im se količinom tragike, ali i željom da se dočeka buduće vrijeme, u kojem će kuća broj 11 postojati još samo kao tamna tačka sjećanja.

Davno nekoć Zeus Pater (genitiv Zeus Dios) se zajubi u Evropu, širokooku Feničanku, kćer Agenorovu ili sina njegovog Fenixa, zavisi od izvora, pa iskoristi odsutnost svoje žene Here, s kojom je imao Aresa, Hebu, Eridu i Ilitiju, neka mu je i bila sestra rođena al’, rekao bi Sinan Gudžević, bolje incest nego bratoubilački rat, te se pretvori u bijela bika i zamiješa se u stado djevojčinog ćaće. Djevojče pomiluje moćnu beštiju i, dok je ovom kita rasla, ona mu stade rogove cvijećem kititi, da ga najposlije i zajaše. Bik Zeus to iskoristi, te otme Evropu i odšlepa je via Cipar, gdje ju je silovao tri dana i tri noći, na Kretu. Na Kreti ona posta prva kraljica tamošnja i rodi Zeusu tri sina, od svakog dana Ciparskog, i svake noći istoimene, po jedan.

Sve je to poznato kao motiv, najviše slikarski, kao Otmica Evrope.

3000 godina kasnije, i 25 godina nakon pada berlinskog zida, imamo Kretensku, pače politički korektnu hulju, tu razroku Evropu što se s NATO-om parila, sekretaricu nekakvu njegovu za predsjednicu možebitnu nam izručila, Evropu sebičnu što od svog pubisa i blagom božjim punog želuca daljnje dioptrije nema. Bolje bratoubilački rat, pa i na hladno, nego incest, kaže ona.

Meni fali Zeus.