Ime mi je Junuz.

Ne znam ko mi ga je dao, al znam da me njime niko ne zove. Fako, begov sin, kad me vidi kaže: Đesi Debilu, pizda li ti materina! 

Drugi kažu: eno Hamala.

Nisam ničiji. Ovnoć bivam u izbi bega Salihovića. Ovdan radim. Beg me uzo pod svoje odmalehna. Našo me na đubretu, a bilo mu do sevapa – sin mu se, bolan, jednom nogom nad jamu nadnio. I tako: Bog Faki dao zdravlje, a beg meni koru hljeba i krov. 

Ime mi je Junuz. Ne pripadam nikom nit šta na ovom dunjaluku pripada meni. Bog me obilježio, učinio mimo ostalog svijeta, pa me se ljudi pasaju. Kad me gledaš, reko bi nit čojek sam nit hajvan, a opet, jesam pomalo i jedno i drugo. 

Hamal sam. Prenosim ljudima stvari s jednog mjesta na drugo. Tako preživljavam.

Beg ima i šćer. Zove se Belkisa. Kad se Belkisa nagne nad ognjište, kovrče joj panu preko uha.

Dole, niz rijeku, raste jedan kesten. Pod njim se ljeti, pred akšam, kupa Belkisa. Jednom nogom u vodu ugazi, pa košulju preko glave svuče. Dok korake pravi, grudi joj se pomiču u stranu. U vodu Belkisa ulazi polahko, ko u postelju.

Kad nikog u kući nema, Belkisa me pogleda. Ima lijepe zube i tužne, zelene oči.

Hamal sam, Junuz, nedonošče koje luta gradom. Zborim teško i brzo, pa rađe šutim. Kad mi je do priče, pišem. Stari muhtar me podučio elifu pa bilježim riječi sve dok jezik ne prestane da me žulja.

Ima riječi koje pišem, ali samo ja znam šta znače. One mi dolaze u glavu, same, neprevodive.

Junuz sam i to što mi je dato da živim u hajvanskom tijelu ne znači da nisam insan. Imam dušu i umijem da plačem. 

I Belkisa plače, al ne pušća avaza. Ja je, nesretnik, čujem ko da zidova među nama i nema. Onda plačem s njom i gledam kako se s plafona osipa zemlja. 

Fako u rakiji nema mjeru: kad pije, ujutru zovu Židovku iz mahale da mu se popiša u usta.

Ime mi je Junuz, ali mi to nije pravo ime. Zovem se Debil, onako kako me Fako zove. Begu je to smiješno, pa se smije. Nedonošče sam. Nemam ni majku ni oca, al imam Belkisinu ljepotu. 

Za nju bih ubio.

Za nju sam ubio.

Evo, zvekću kopita. Melje točak lišće na kaldrmi. To fijaker odvozi onog zbog kojeg je Belća plakala. Onog koji me više nikad neće zovnut debilom. 

Zovte sejmene. Vežte me.

Ubij te me.

Samo mi ne dirajte Belkisu.

Putnicima na liniji Hamburg-Mostar izgledalo je kao da čuju odjek sitnih kapi proljetne kiše, iako su se one lijeno lijepile za krov autobusa, a ni pričljivi voditelj radio-emisije koju su slušali i oni koje nimalo nije zanimala ne bi im dozvolio da čuju gotovo ikakav zvuk izuzev njegovog glasa, iritantnog toliko da je izgledao kako je davno dao otkaz zdravom razumu.

Kišilo je i kad je Stipo Miloš zamolio vozača da mu stane na prevoju s kojeg je pucao pogled na Ramu. Iako tu nije bilo ni stanice ni naselja, pa se vozač nemalo začudio molbi, autobus je stao. Stipo se uljudno zahvalio i, nakon što je autobus nastavio put, mahnuo, mada unutra nije bilo nikoga koga bi poznavao. Zastao je kao da ne zna kuda bi, a onda prešao cestu, nastavio još dvadesetak koraka i mirno sjeo na klupu od jelovih trupaca, punu potpisa urezanih nožem, zbog čega je nalikovala prepariranoj kobrinoj koži. Oveći kofer stavio je pored sebe.

Ispred njega se prostirala udolina s jezerom u sredini. Dvadeset godina je prošlo otkako ga nije vidio i sad je izgubljeno gledao preda se. Misli koje su se vrzmale njegovom glavom bile su vijugave kao obale jezera i zamršene kao naizgled beskrajni šljivici razbacani po obzoru bez ikakvog reda.

– Jezero… – izustio je, dok je zrak gotovo panično jurio iz njegovih pluća. – Huhhh…

Gotovo je zaboravio i gdje je i kud je krenuo, mada to posljednje ni sam nije znao baš najbolje. Nekoliko posljednjih godina bilo je sušno pa je razina jezera bila niska, a ono nalikovalo na veliki poslužavnik po čijim su rubovima ležali skoreni ostaci salata svih mogućih zelenih nijansi i umaka čije bi se boje teško uklopile u uobičajeno nazivlje. Kad su, prije četrdesetak godina, potopili njegovo selo Proslap i mnoga druga, Stipo je bio mladić pun snage, koje bi mu preostalo i nakon što bi dan za danom provodio u napornim seoskim poslovima. Bilo mu je vrijeme za ženidbu i trebalo je odabrati jednu od stotina djevojaka iz svog i okolnih sela, neku iz poštene obitelji, marljivu, stasitu, čednu, a ako se usto zadesi još i lijepa, tim bolje. Pet sestara već se poudalo, a šesta je, nakon zle kobi sa nekim Zadrom iz Dobroše, koji se preko noći odlučio za drugu djevojku, odlučila stupiti u Družbu sestara Presvetog Srca Isusova u Crikvenici, u Hrvatskoj, kamo ju je pozvala daljnja rođaka, također zavjetovana u Družbi, čiji je otac je još prije odselio u Rijeku. Stipo je bio najmlađe i jedino muško dijete pa je, pošto nijedna od sestara nije tražila ni komadić zemlje i nevelikog gospodarstva, bio i dobra prilika, o čemu nisu zdvajale ni seoske žene koje su bile uvjerene da ih je dobri Bog poslao na ovaj svijet kako bi bile posrednice svim, muškim i ženskim, kandidatima za ženidbu i udaju.

Da će selo, točnije veći dio, možda biti potopljeno, mještani su saznali baš na dan kad se na mjesnom groblju obavljao blagoslov polja. Brkati fratar nekoliko puta se lecnuo videći kako neki od župljana čak ni pored grobova svojih najmilijih ne mare za Božju riječ kao inače, ali se u neko doba i sâm dosjetio da bi razlog tomu mogla biti vijest o izgradnji brane i jezera. Šuškalo se o tome već nekoliko godina, ali su oni bliski vlasti, često i sami nedovoljno upućeni u detalje, o svemu govorili kao o državnoj tajni, a narod je, u nedostatku pravih informacija, o svemu naglabao s nemirom koji je izvirao čak i kad bi se priča o potapanju doline zamotala u vječito prisutnu spremnost pojedinaca da se našale i sa krupnim stvarima koje su, rijetko pitajući njih same, grubo vajale njihove živote.

I Stipo je bio na groblju, uz grobove roditelja koji su, kao po nikom obznanjenom dogovoru, jedno za drugim, tiho i bez puno vidljivog žala za ovim svijetom, umrli prije samo malo više od godinu dana. Tu su bile i četiri sestre udane u Rami, a nisu došle ona udana u jablaničko selo Doljani i ona što se potpuno posvetila danonoćnoj molitvi Majci Utemeljiteljici Marije Krucifikse Kozulić, kako su službeno zvali osnivačicu Družbe, da joj kod Gospodina nekako zagovori blaženstvo i onosvjetski spas. Ni sâm nije mogao odoljeti da jednog od zetova koji je također bio tu priupita je li čuo to što svijet priča, na što je ovaj samo uzvrnuo glavom, ne rekavši ni riječ, a potom raširio ruke kao da na dlanove želi uhvatiti komadiće blagoslov što ga je fratar, teško se krećući između drvenih križeva, slao na njihovu stranu. Potom su, kako se fratar približavao, nastavili ponavljati bezbrojne Oslobodi nas, Gospodine, manje misleći na kugu, glad i rat, čega svakako ne bi trebalo biti, a više na glas koji se pronio među narodom, nastavljajući i nakon mise kružiti po grupicama koje su po obližnjim livadama razvezale bošče i ručale uz neubičajeno tihe razgovore.

Dolazio je Stipo i prije u rodni kraj, mada rijetko, pa je dobro znao kako jezero izgleda i sa Izlaza, kako je narod zvao predio na kojem je zaustavio autobus, a i sa mnogih okolnih brda. Nekako mu je izgledalo da će, i kad ode na onaj svijet, biti smješten negdje blizu jezera, jer je čitav radni vijek proveo uz hamburško jezero Alster, slično Ramskom samo po tome što se također radilo o vodenoj akumulaciji i ni po čemu više. Tišinu su narušavale sada već nešto rjeđe, ali krupnije kišne kapi i poneki uzdah koji se otimao bez pitanja, mada se Stipe ne bi ni pokušao pobuniti protiv njih; naprotiv, sa svakim uzdahom kao da je vraćao komadić samoga sebe iz vremena kad jezero pred njim još nije postojalo, mada je dobro znao da nikad ne može vratiti dovoljno da bi u bilo kojem smislu opet bio onaj nekadašnji.

Ipak se s nekim čudnim mirom sjećao svega bivšeg: žena i djevojaka u crvenim ćurdijama i bijelim vunenim čarapama, mlinova na potoku Prosjek, bučnog izvora Krupić, koševine i oranja na Vrtlima, Zanuši, Derezniku i drugim livadama i njivama, čuvanja ovaca sa nekom od sestara, dok je još bio dijete, na Krčmarevcu, Jarišću i Medvidnjaku, kratkih zavjetnih hodočašća na usamljeni grob pod Nešnicom, konjanika isklesanog na odavno prevaljenom stećku kod Žilića kuća, a na to su se nadovezivale priče o velikoj kuli na Kulini, koju, doduše, niko nije zapamtio, o nekom davnom naletu kuge, koja se sada spominjala samo u legendama i pri blagoslovu polja, te o dječjim grobovima razbacanim oko puta na Radeljevcu.

Kad se glasina o potapanju sela pretvorila u naredbu, koju je mještanima jedne večeri, u školskoj učionici, na skupu Saveza socijalističkog radnog naroda, nosajući petrolejku pored crveno označenih granica budućeg jezera na karti općine Prozor, pročitao Stevo Glavonja iz općinskog komiteta, svi su već znali da je gotovo i da će prašinom sjete morati pokriti njive i oranice, kuće i hambare, da će orljavu seoskih potoka nakon obilne kiše zauvijek morati zaboraviti, a također i grobove svojih najmilijih. Istina, neki su iskopali ostatke neprepoznatljivih tjelesa i prenijeli ih na druga groblja, a kad je, koju godinu kasnije, voda puštena u kilometarsku rupu zagrađenu branom, povremeno bi se na površini pojavila badža odlijepljena s krova neke od potopljenih kuća, suhi ispucali križ, pa čak i jedan mlinski badanj, mada bi takve stvari, po zakonima fizike, puno prije trebale ostati na dnu, zakopane u mulju koji će zauvijek zatrpati uspomene.

Stipo nije mogao podnijeti da se prekopava očev i majčin grob. Plašio se da će ih zateći još neraspadnute, napola ljude, napola aveti, a ipak je njihova krv; neka ih, on ionako odlazi u svijet. Sestre su plakale kad im je to saopćio, ali je odluka bila definitivna: kad ne može u svom Proslapu, svejedno mu je gdje će biti. Najprije je otišao u Austriju, kod rođaka koji je, da bi izbjegao služenje vojnog roka u vojsci koja je krajem rata, uz ostale, pobila i mnoge fratre na Šćitu, ilegalno prešao jugoslavensku granicu i više se nije mislio vraćati. Kod rođaka se Stipo nije zadržao ni godinu dana; kao da mu je, nakoh potapanja sela, koje mu je sličilo na mutnu predodžbu biblijske apokalipse iz neke davne nedjeljne propovijedi, odjednom nestalo snage, a život sjekača austrijskih jelika i bukava nije bio nimalo lak. Na naknadu koju mu je vlast dodijelila u zamjenu za potopljeno domaćinstvo nije ni čekao, potpisavši da je isplate sestrama, a on će, ako mu kad ustreba, mada je bio siguran da neće, već doći po svoj dio. Nije čekao ni puštanje vode, ne želeći gledati kako pod mutnim valovima nestaje čitav život i ne misleći da će ikad poželjeti vidjeti u što su se pretvorili njegova mladost i ambicije seoskog domaćina.

Iz austrijskih šuma prebacio se na hamburške dokove. Obavljao je poslove najprostijeg fizičkog radnika, bez posebno propisanih obveza i zadaća, ali je život bio zeru zanimljiviji, a napor zeru manji od onog u austrijskim šumama. Prvi put je u rodni kraj stigao tek jedanaeste godine svog dobrovoljnog prognaničkog života, i to ne bi li nekako pokušao ubiti san koji je sanjao barem jednom tjedno; u tom snu je najprije bio sretan, jer je, nekim čudnim slučajem, dobio mnogo livada i njiva oko svog sela, a onda je san mijenjao predznak, jer bi se odjednom sa svih strana pojavljivala voda, ogromna blatnjava voda. Iz vode su izlijetale životinjske strvine, kuće s napuklim zidovima, mlinska kola, drljače i razdrndane volovske zaprege, a primicali su mu se ludom brzinom. Pokušao bi bježati, ali izlaza nije bilo. Kad bi ga zapljusnuli jaki naleti vode, a po glavi počeli padati predmeti koje nije stizao ni vidjeti, budio bi se sav smožden.

Neka Vasilica Viţul, Vlahinja iz Negotinske krajine, mudra i staložena žena, za koju se među jugoslavenskim radnicima u Hamburgu pričalo da je savršena tumačica snova, rekla mu je da mora otputovati i vidjeti neko jezero koje „nije dao Bog“ te se tri dana zaredom u svitanje i sumrak napiti vode iz njega pa će mȍra nestati. Kad je rekao da će učiniti sve što kaže, pogledala ga je kao nekog kome je liječnik napokon postavio pravu dijagnozu i već unaprijed ga smatra izliječenim.

Slika koju je tada vidio odavde gdje danas sjedi bila je strašna. Svako normalan bi, doduše, uživao gledajući pred sobom mirno jezero. Bilo je, kao i sad, proljeće, ali su se, uslijed zakašnjelih padalina, po planinskim visovima i dalje vidjele krpe snjega, a dolje, ispod, po bezbrojnim brdima oko jezera, šuma je već bila ozelenjela, u nekim šljivicima su se jasno vidjeli krugovi prekopane zemlje oko stabala, na put u planinu već su odlazila stada i život je, po svemu, otvorio još jednu stranicu. Stipi je sve bilo uzalud: tamo gdje je nekad ležalo njegovo selo, njegova kuća, sada je ležala samo plava vodena prostirka koju je bilo nemoguće maknuti. Noge su mu se tada oduzele i ni sam ne zna kako je – a trebalo mu je trostruko vremena – strmom terasastom stazom došao do kuće sestre Ruže, udane za Markana Ljubića u Varvari.

Sestra se iznenadila kad ga je vidjela, budući da se čvrsto zarekao kako nikad neće doći. Pomislila je i da je došao po svoj dio novca od naknade, a petero sitne djece i Markan, koji je volio popiti, davno su ga pozobali. Još teže je na nju djelovao njegov muk kad ga je krenula zagrliti, jer joj je izgledalo da se, težak i izgubljenog pogleda, više naslonio na nju, onako krhku i izmučenu bespoštednim seoskim poslovima, nego što je prihvatio zagrljaj. Kad iz njegovih usta ni nakon što su se razdvojili nije izlazila ni riječ, pomislila je da se u tom dalekom stranom svijetu Stipi desila neka strašna nezgoda i da je onijemio, pa se rasplakala kako nije još od majčine sahrane. Svalio se na kamenu ploču ispred ulaza i nastavio šutjeti, a kad se Ruža gotovo ujecala, kao i nekoliko njene mlađe djece, odjednom se pribrao, ustao, bacio pogled uokolo i rekao joj da ne brine, da je sve u redu.

Ni njoj ni ikome drugom, a narednih dana obišao je i ostale sestre koje su živjele u Rami, nije rekao da mu je dolazak preporučila Vasilica Viţul. Nikome nije donio ni poklone, ali je sestre i djecu prilično izdašno darovao njemačkim markama, koje bi dvaput prebrojio prije nego ih dadne. Više vremena nego sa rodbinom provodio je uz jezero, obilazeći ga kao da traži neki svima skriveni tajni prolaz do svog sela i kuće, ali je vodu dodirnuo samo popivši tri jutra i večeri, podalje od ijednog naselja i kad ga niko ne vidi, po škrt gutljaj jezera, nakon čega mu se u trbuhu sve prevrtalo kao da je svjesno morao popiti otrov, a ne bistru i čistu vodu. Od proslapskog dijela jezera odmaknuo bi se brže nego što bi došao, osjećajući se kao pitoma ptica koja je nekad napravila sebi gnijezdo, ali se u njemu nastanila neka bezobzirna ptičurina koja, kad je građeno, nije donijela ni slamke.

Niko se nije usudio pitati ga, onako namrgođenog, ni otkud to da je došao ni dokad kani ostati. Veći dio vremena provedenog sa sestrama i zetovima šutio je, a pričao samo kad bi ga pitali, i tad onoliko i o onome koliko i što je smatrao da se može reći a da se ne kaže gotovo ništa. Petog jutra je, nakon što se kod svih sestara izredao na konaku, pa je ponovno prenoćio kod Ruže, bez ijedne riječi spremio ono malo stvari, na sestrin upit odgovorio da će „valjda opet doći“, pozdravio se i otišao.

Ni sam ne zna zašto je kasnije opet dolazio, ali mu je svaki novi dolazak izgledao kao obnavljanje poraza za koji nije bio kriv, mada je krivicu ipak osjećao. Mjesec dana nakon prvog povratka posjetio je Vasilicu Viţul. Iako je došao nenajavljeno, izgledalo mu je kao da je u trenutku kada je ušao čekala baš njega. Znala je da je izliječen. Poveću svotu novca koji joj je donio odbila je.

– I ja nečim moram zaslužiti raj – mirno mu je rekla, odmičući njegovu ruku s novcem.

– Mrzim ga! – uzvratio je Stipo. – Mrzim tu poganu vodurinu!

Vasilica se blago nasmiješila, načas pogledom iznad naočala zaplesala po njegovom licu, potapšala ga čvrsto, muški, po ramenu i otpremila iz svoje ordinacije koja je ponajviše nalikovala muzejskoj postavci sa eksponatima kojih su se svi sjećali iz nekih maglovitih priča, a malo ko iz života.

*****

Kad je ustao sa klupe, već je padao sumrak. Kiša je i dalje zveckala svojim sitnim praporcima, a jezero lagano tamnilo, kao da nečujno tone u samo sebe. Toranj šćitske crkve je, bacajući preda se aureolu svog i okolnih svjetala, sve dublje uranjao u vodenu crtu. Stipo je zastao na pola puta do prvih kuća u Varvari, spazivši u polumraku da kameni grebeni na mjestu gdje se jezero naglo proširuje nalikuju dvama rogatim jelenima koji će se svakog časa poljubiti i zauvijek ostati svezani mokrinom jelenskih usana. Ruža ovaj put nije plakala, a brata je dočekala sa malo jedva izgovorenih riječi; rijetko se javljao pa ni ona ni sestre nikad nisu bile sasvim sigurne ni je li uopće živ. Sa Markanom je popio čašu ramske šljive, djeci se čak i nasmiješio, a onda je, pod izgovorom da je pokisao i umoran, otišao na spavanje. Iako ga je poželjela, Ruža gotovo da je odahnula kad su se vrata zatvorila za njim; unatoč tolikim godinama, kao da nisu imali prave teme za priču, jer se Stipo na spomen nekadašnjih vremena mrštio, kao da onom ko je prije toliko desetljeća naredio izgradnju brane prijeti osvetom, a o onom što se ticalo njegovog života i dalje je odgovarao škrto.

Sutradan je, nakon jutarnje kave i još dviju čašica šljive s Markanom, zamolio da mu telefonom poruče taksi. Ruža je, iako ništa nije rekao, bila sigurna da ide obići ostale sestre. Predvečer su ga, međutim, dovezla policijska kola. Bio je izgreban i poderanog rukava na kaputu pa je Ruža u prvi mah pomislila da se s nekim potukao.

– Gospođo, rekao je da vam je brat i da je trenutno kod vas – procijedio je mladi čovjek u civilu, predstavivši se kao inspektor Brizar. Nakon što je Ruža potvrdila, nastavio je:

– Ne znam kakav je vaš odnos, koliko ste bliski ili niste i imate li utjecaja, ali, ako možete, pripazite malo na njega. Ima stvari s kojima se ne valja igrati.

Ispričao joj je kako je čuvar vidio da se neki čovjek spustio duboko ispod brane. Iako je to službeno zabranjeno, čuvari ponekad zažmire, pogotovo kad u bezdan pod branom krenu mladi željni adrenalina, no kad Stipo ni nakon dva sata provedena dolje nije izlazio, čuvar je izašao na branu i u neko doba ga spazio kako zaviruje u zakutke na samom dnu, gdje se beton vezao sa kamenom. Pokušao ga je dozvati, ali se činilo da se čovjek ne želi odazvati, pa se i sam spustio dvadesetak metara. Taman kad se čuvar utvrdio u pomisli da je gluh, Stipe je krenuo prema njemu, užurbano, iako je djelovao pomalo obesnažen od veranja oštrim kamenjem. Odmah se moglo vidjeti da je zbog nečega vrlo ljut pa se čuvar, također čovjek pred mirovinom, našao u neprilici.

– ‘Oću, ja ću je minirati da znaš! Kuću ‘oću, svoju kuću! – derao se kao pomahnitao. Na čuvara umalo nije nasrnuo, kao da mu se u njegovom liku ukazao Stevo Glavonja iz komiteta, pa ga je jedva smirio, uzmičući i govoreći kako bi i on volio da je neko sruši, a onda je utrčao u čuvarsku kućicu, zaključao se, iako je Stipo sad samo stajao na brani, i nazvao policiju.

Sad je, kao kad je došao prvi put, sjedio ispred kuće, samo ne na kamenu koji je nestao ko zna kad, nego na ukrasnim betonskim pločama postavljenim u međuvremenu. Djelovao je skrušeno, ali i dalje odsutno i pomalo slomljeno.

– Ne znam ima li kakvih psihičkih problema, a ako i nema, pripazite malo, molim vas, a i mi ćemo – ponovio je inspektor Brizar. – Proljeće zna biti gadno, u ovo doba desi nam se svakakvih slučajeva.

Nakon što je odbio rakiju, digao je ruku na pozdrav, ušao u kola i policajcu, koji nije ni izlazio, dao znak da krenu.

Za večerom su svi osim Markana pomalo izbjegavali Stipu, a čak i on je, spazivši Stipin ledeni pogled, odustao ispričati do kraja neku lokalnu šalu u kojoj se spominjalo rušenje brane.

Jutro je osvanulo puno pritajene varljivosti; čovjek bi pomislio da treba samo raširiti ruke, reći „Hop!“, skočiti i poletjeti. I Stipo je bio neuobičajeno pričljiv, a oko podneva je opet rekao da mu pozovu taksi. Kad ga je Ruže upitno pogledala, nasmiješio se osmijehom djeteta uhvaćenog u sitnoj krađi i kazao da neće na branu, da je to jučer od njega bilo budalasto, i da sada ode „obići rodbinu“.

– Odavno ih nisam vidio, sve sam ih poželio – rekao je.

Pozdravio se i odviše srdačno, pa se Ruža, videći ga ornog, usudila zapitati kad da ga ponovno očekuju i hoće li nositi kofer, na što je, i dalje nasmiješen, pomalo zagonetno odgovorio da će još vidjeti.

Ostatak priče narod je prepričavao još iste večeri. Stipo je taksijem došao do ceste kojom se skreće za proslapske zaseoke koji su ostali izvan jezera, platio, pa se pješice uputio ka jezeru. U rukama je čvrsto stezao buket cvijeća. Usput je otpozdravio onima koji su ga pozdravili, a na obali je zatekao petnaestogodišnjeg Matu Faletara koji je na čamac u bojama hrvatske zastave taman bio zalijepio slova R, E i T.

– Faljen Isus, momak! Čiji si ‘no ti?

– Uvijek bio faljen… Praneše Faletara… – odgovori dečko i sam se pitajući ko je čovjek koji je došao u dno sela, a on ga ne poznaje.

– A bi li me malo provozao po jezeru? Dobro bi’ ti platio…

– Pa ne znam, počeo sam ovo… Htio zalijepiti slova… – pokazao je Mato zbunjeno na samoljepljiva slova U, R i N.

– Pedeset maraka? Stotinu? – upitao je neznanac i mašio se za lisnicu.

– Ma… Nije problem, ne treba toliko… – opet se zbunio Mato. – Samo da ovo malo… – prešao je rukama preko zalijepljenih slova. – Da se ne odlijepe… Evo, možete…

Neznanac je ušao u čamac i pokazao naprijed. Mato je veslao najprije polako, a onda sve jače.

– A di želite da vas vozim? – pogledao je upitno neznanca, a ovaj je, glave oborene na prsa, zavaljen na naslon čamca, samo rukom pokazao naprijed. Nakon nekoliko minuta digao je ruku, dajući time znak veslaču da stane.

– Vidiš… Kako ‘no reče? Frano?

– Mato.

– E, Mato, ‘vako: ovdi, ispod nas, nekad je bila moja kuća. Sigurno su ti stariji pričali da…

– Jesu, jesu, znam – sigurnim glasom je odgovorio Mato, čudeći se u sebi što neznanac drhti iako uopće nije bilo hladno.

– Evo tebi… – gurnu mu je u ruku plavkastu novčanicu i vrati lisnicu u džep pa je opet izvadi – … ma evo tebi sve. I budi dobar momak!

Dok je Mato u lijevoj ruci čvrsto držao novčanicu i lisnicu, čudeći se iznenadnoj, a, po svemu sudeći, dobroj zaradi, neznanac se popeo na rub čamca, još jednom ga pogledao kao da bi mu rekao svašta, ali se to što bi rekao ionako podrazumijeva, i potom samo skliznuo u vodu.

Mato je sada, opet se čudeći, gledao u male valove koji su pojavili nakon što je neznanac nestao ispod površine. Možda se vidio i poneki trzaj, ali bi dječak u takvom stanju, odrvenjen i izvan sebe, teško reagirao na bilo što. Ipak se nakon nekoliko minuta, videći da se površina vode potpuno smirila, mašio vesla i snagom za koju dotad nije ni znao da je ima, zaveslao ka obali. I prije nego što je iskočio u izgrebano stvrdnuto blato, počeo je vikati, ne prestajući ni sekunde:

– Ljudi, eeej, ljudi, utopi se čovjek! Skoči sa čamca i nestade… Potonu! Eeeej, ljudi, ima li koga…

Uskoro se na obali sakupilo prilično mještana, a kad je Mato, potpuno izgubljen i odjednom umoran kao da je veslao kilometrima i satima, opisao neznanca, stariji ljudi shvatiše da se radi o Stipi Milošu.

S mrakom je stigao i jak proljetni pljusak. Grmjelo je, iako je cijelog dana bilo vedro, a jedina munja – kleli su se kasnije Proslapljani – pogodila je jezero upravo iznad dijela sela koji je desetljećima prije potopljen, rasparavši ga u hipu na dva dijela, odbila se o površinu i s hukom se povratila nazad u nebo. Neki kažu da su kroz svjetlost munje na dnu jezera vidjeli Stipu Miloša kako, s izrazom lica hodočasnika kojeg je papa neposredno prije toga mimo protokola dotaknuo po kosi, sjedi na kućnom pragu, dok su mu iz ramena rasla krila od svilenkastog paperja.

S tim sam se mladićem družio davnih pedesetih prošlog stoljeća, prigodnom zajedničkih ljetovanja u jednom gradiću na moru. Zvao se Branimir Buzda, i u tome je bila njegova nevolja. Stidio se svog prezimena i mrzio oca koji mu ga je dao u nasljeđe, a uz to bio i beznačajna osoba – skromni činovničić u nekom državnom nadleštvu. Majku je obožavao, iako joj nije opraštao taj pogrešni brak, ali ona se na njegovu radost razvela i preudala za čovjeka dostojnog poštovanja. Bio je imućan i utjecajan, a uz to je imao i zvučno prezime Valentić.

Moj je drugar prisvojio to prezime, koje je stojalo je na vratima stana čiji je vlasnik, u gradiću gdje smo ljetovali, bio njegov očuh. Pred svima se ponosno predstavljao kao Branko Valentić. Svoje pravo prezime je krio, vjerujući da bi zbog njega, u našoj družini, bio izvrgnut podsmijehu.

Jednog je srpanjskog dana u tom stanu okupio družinu da proslavi svoj imendan. Tu je bila i djevojka u koju je, po svim znacima, bio zaljubljen. Uz piće i kolače, društvo se, u dobrom raspoloženju, odlično zabavljalo.

Usred tog slavlja netko je na vratima stana zazvonio. Bio je to poštar s telegramom. “Brzojav za Branimira Buzdu!” rekao je.

“Takvoga ovdje nema”, smjesta je odgovorio Branko.

Poštar je zagledao u papir koji je držao u rukama.

“Ali… adresa je točna. Taj bi Branimir Buzda morao biti tu.”

“Kažem vam da takvog nema. To je greška.”

Vidio sam da je moj drug pocrvenio. Ne znam jesu li to i drugi primijetili.

Napisavši na svom dokumentu “Primalac nepoznat”, poštar je otišao.

Iako crven u licu, Branko se nije previše zabrinuo ni uzrujao. Znao je da bi njegova majka tih dana trebala doputovati, i pretpostavljao je da telegram najavljuje njen dolazak.

Ali taj je kobni papir, naprotiv, nosio vijest o njenom konačnom odlasku. Javljao je da je tog dana poginula u saobraćajnoj nesreći i obavještavao o mjestu i vremenu pogreba.

U to vrijeme telefoni su bili rijetkost i nije postojala mogućnost da moj drug bude ponovno na vrijeme obaviješten o tragičnom događaju. Branimir Buzda nije otišao na majčin pogreb.

To sebi nikad nije mogao oprostiti. Užasno postiđen zbog stida koji je bio uzrok njegovog ogriješenja o majku, od tada se predstavljao svojim pravim prezimenom.

Djetinjstvo je baš kao i Dalmacija: šarena, ljupka, slatka laž. Kad bi čovjek sve pamtio, kad ne bi odolio opojnoj napasti uljepšavanja uspomena, djetinjstvo bi bilo Lika.

***

Što ćeš biti kad porasteš? Danas bih ovo, sutra ono, prekosutra nešto treće… Da je vazda isto, ne bi se isplatilo rasti.

***

U svakom akoštavanju vidio sam triler. To napetiji što je brod veći. Kako vezati mrcinu koja se miče, bez čvrsta oslonca o koji će se oduprijeti?

Kad je prvi trajekt u mom životu udario u obalu, ljudi su bili iznenađeni, a ja sam im se čudio.

***

Može jedan nekrolog? Živio je od grafoskopa do powerpointa.

Kulovića ulica, drugi dio

*

S druge strane Kulovićeve, preko puta Štambuka vile, u jesen 1943. stanuje domobranski pukovnik Natko Foškulo. Kada se i kako doselio nije moguće utvrditi, kome je prije rata pripadao stan koji mu je dodijeljen, to bi se i moglo saznati uvidom u zemljišne knjige ili ine posjedovne spise, ako su sačuvani negdje u arhivima, ali i ovako zna se da je bio oženjen, da mu se žena zvala Neda, i da su imali troje djece: Antuna, Vesnu i Dominika.

Prije rata, Natko Foškulo je, kao oficir Kraljeve garde, službovao u Beogradu. Aprilski rat nanio ga je do Pala, odakle je jedne noći, dok je general Danilo Kalafatović snivao blaženim snom, dezertirao i pješice se zaputio prema Sarajevu. Tad su im se putovi zauvijek razdvojili: zaboravljen od sviju, osim od povijesti, koja će pamtiti da je upravo on potpisao bezuvjetnu kapitulaciju Kraljevine Jugoslavije, Kalafatović umire u njemačkome zarobljeništvu, posljednjih dana Drugoga svjetskog rata, dok se njegov omiljeni časnik- na čijem je postavljenju insistirao, kada je nakon puča generala Simovića prihvatio povratak u aktivnu službu- preoblači u oficira novonastale hrvatske vojske.

Svaka je vojska po jedna maškarada, ali nije dostojno više se puta maškarati u jednoj vojničkoj karijeri. Toga se pukovnik Foškulo nije držao. S obzirom na prilike, bit će da mu je od svega bilo najvažnije da mu žena i djeca sretno i zdravo stignu iz Beograda, dok se za generalovu sudbinu nije dalje raspitivao, nakon što je, kao i svi drugi, pročitao da je upravo Kalafatović na Palama potpisao akt o kapitulaciji.

Je li, možda, bio ucijenjen njihovim životima kada je prihvatio da se preobuče?

Za priču bi, vjerojatno, bilo dobro i ljekovito da bude baš tako. Time bi kasniji događaji, i konačna sudbina Natka Foškula, poprimili neki općerazumljivi smisao i okvir, koji bi, i sedamdesetak godina kasnije, djelovao na čitatelja univerzalnom poukom.

Ali malo je vjerojatno da bi pukovnik Foškulo mogao biti ucijenjen. U Jugoslovenskog kraljevskoj vojsci bilo je nesrazmjerno malo časnika hrvatskoga roda i plemena. Među njima, opet, gotovo da i nije bilo takvih koji su ostali vjerni jednom danoj zakletvi, nego su u travnju i svibnju 1941. hametice prihvaćali ponude za visokim vojnim položajima u novonastaloj državi. Neki bi se vrlo brzo snašli, prihvaćajući nove nazive činova, malo izmijenjen jezik i sustav zapovijedanja, prihvatili bi bez većih problema i sustav zadanih i poželjnih nacionalnih vrijednosti Nezavisne Države Hrvatske. Drugi bi, malobrojniji, postajali vjerni ustaše, te bi se iz Domobranstva prebacivali u Ustašku vojnicu, zaboravljajući do kraja i koga su prethodno služili, u što su se zaklinjali i gdje su vojne škole učili. Treći, a bilo je i takvih, ubrzo bi se gorko pokajali, shvativši da nova država nije, niti može biti, neka skraćena, umanjena, preoblikovana Jugoslavija, u kojoj će Hrvati sad zauzeti mjesto koje su u onoj prethodnoj zauzimali Srbi, nego je otpočetka zasnovana na klanju, zločinu i blagosiljanju zločinaca. Takvi bi u sretnijim slučajevima još jednom preobukli uniformu, i završili u partizanima. Ili bi sišli s uma, predali se alkoholu, skončli u logoru ili pred streljačkim vodom, zbog neke od izmišljenih zavjera protiv Poglavnika.

Kojoj je vrsti pripadao Natko Foškulo, o tome nema nikakvih naznaka. Lako ga možemo zamisliti i kao oportunista, i kao zločinca, i kao pokajnika.

Imao je on brata Mihajla, koji se nije školovao nego je ostao na zemlji. U svakoj boljestojećoj dalmatinskoj obitelji bilo je tako: po jedan brat ostajao je na domovini, dok su se ostali školovali. Kasnije, ako bi sve bilo kako treba, braća su se u njegovu korist odricala roditeljske ostavine. Podjela domovine smatrala se grehotom, ako ne i sramotom. Porodični ugled mjerio se veličinom posjeda, pa bi se i ugled skupa s posjedom mogao usitniti.

Prve dvije ratne godine, četrdeset prva na četrdeset drugu i četrdeset druga na četrdeset treću u cijeloj su državi, pa tako i u Sarajevu, protekle u relativnom blagostanju. Bilo je ogrjeva i nije se bivalo gladno, tako da je i onaj običan svijet, vazda spreman na opačinu mirenja i s najgorim zlom, naročito ako mu zlo pruža iluziju o kolektivnom ponosu i slobodi, a takvu je iluziju NDH obilato pružila svojim podanicima katolicima i muslimanima, bio sklon, ustvrditi kako ovaj rat nije tako strašan kao onaj prethodni, ali i kako je Hrvatska zacijelo i po svemu bolja i pouzdanija država od trule karađorđevićevske kraljevine. Drukčije se, naravno, mislilo i osjećalo širom unutrašnjosti, ali tada, kao ni u bilo koja druga vremena, u Sarajevu se nije previše brinulo o tome kako je u unutrašnjosti.

Vrag je došao po svoje 1943. Najprije su se počele širiti glasine o porazu kod Staljingrada, a onda se, s proljeća, taj poraz neizravno i oprezno, ali dvoljno nedvosmisleno priznao putem krugovala. Legionari, koji su u Rusiju pošli kao narodni junaci, niti su se iz Rusije vraćali niti ih je itko spominjao. U ljeto su počele prve nestašice. Naizgled, bezazlene i privremene. Ponestalo je damskih čarapa, uvozne njemačke robe, a zatim i sapuna. Ništa zato, žene će od jeseni, kada se počne ložiti, praviti sapun od lukšije.

Slutilo se da ni trbusi više neće biti puni.

I tako je Mihajlo Foškulo krenuo s Pelješca, iz Kune, s tovarom blaga: grožđa, suhih smokava, bajama, rogača, vina i kvasine, ulja, masti i suhoga mesa, koje je malo sakrio i zamaskirao da meso ne izaziva poglede gladnoga svijeta, da bi bratu i njegovima olakšao i zasladio nastupajući zimu. Putovao je kojekako do Čapljine, a iz Čapljine željeznicom sve do Sarajeva. Imao je sreće, pruga nigdje nije bila prekinuta prepadima srbokomunističkih bandita – kako se to onda pisalo i govorilo – pa je s hairom stigao na Staru željezničku stanicu u Novom Sarajevu, gdje ga je čekao službeni samovoz, što ga je poslao pukovnik Foškulo.

Dok je s vojnikom ukrcavao robu u gepek i na stražnja sjedala, Mihajlo je, bit će, bio ponosan na brata. Ne može biti da je bilo drukčije. Koji to marljivi seljak, zabrinut oko toga kakva će godina biti i jesu li nam svima naklonjeni kalendari, koji to zemljoradnik i vinogradar, koja to ljudina načinjena od zemlje i drače ne bi bila ponosna na brata pukovnika, svejedno u kojoj vojsci služi i u kakvom ratu ratuje.

Braća nikada nisu bila u zavadi. Prihvaćali su jedan drugoga bezuvjetno, onako kako je red i običaj na Balkanu. Sve do jednom. Sve do trenutka kada priča postaje pričom vrijednom pamćenja. Da nije bilo tako, odavno bi već bilo zaboravljeno da je u Kulovića ulici, u zgradi preko puta Štambukove kuće, tokom rata stanovao domobranski pukovnik Natko Foškulo.

Mihajlo je trebao kod brata prespavati, i sutradan krenuti nazad.

Neda je dan ranije pripremila ručak, djeca su se radovala barba Mihu. On je sa njima znao, bio im je smiješan, znao je stotinu dječjih šala, i po tome se razlikovao od oca. Njegov je humor bio odrasli. Pukovnik Foškulo bio je omiljen među podređenima, vazda vedar, koliko je to časniku dopušteno.

Bila je nedjelja, i Neda je s djecom pošla na Bistrik, na službu Božju. Nije se svake nedjelje išlo u crkvu, ali bila je to prilika da se braću ostavi malo nasamo, da se u miru ispričaju. Toga se dosjetila, jer bi svaki put kad Mihajlo dođe djeca skakala po njemu, ne bi ga puštala dok je tu. A vremena su takva da brat poželi brata. Upravo tako se govorilo da je rekla: vremena su takva da brat poželi brata. I bit će da joj je bilo na umu kako nikada ne znaš koje bi nam viđenje moglo zadnje biti.

Iz crkve su nazad pošli malo prije jedanaest. Taman dovoljno vremena da se dovrši ručak. Od Bistrika do kuće nije im trebalo više od dvadeset minuta, tako da je prije pola dvanaest Neda ušla u kuću, i zatekla Natka u kuhinji kako nepomičan sjedi. Na mušemi kuhinjskoga stola krvav nož, onaj veliki, za razrezivanje i tranširanje teleta jal svinje, a pokraj stola Mihajlo, objema rukama drži se za prerezani vrat, i nasmiješen gleda u strop.

Šta je tad pomislila, ili ništa nije pomislila, nego je sklanjala djecu, da ne gledaju?

Niti u jednim novinama Nezavisne Države Hrvatske nije objavljeno da je pukovnik Natko Foškulo zaklao brata. Potiho, Mihajlo je pokopan na Groblju svetoga Mihovila, vjerojatno i prije nego što bi itko od njegovih bližnjih s Pelješca stigao na sprovod. A istraga o ovom slučaju, ako je ikakve istrage i bilo, završila je u tko zna kojim i kakvih arhivima.

Sve što se dalje o ovom zna pričao je svijet.

Lako je pretpostaviti kako se priča širila. Komšije iz Kulovićeve šutjeli su kao zaliveni. Oni su bili u smrtnome strahu od redarstva, pogotovo od ustaša. Neki drugi strah, ili oportunitet, navest će ih da šute i nakon što rat prođe. Ali govorili su oni koji ništa svojim očima nisu vidjeli, ali su znali dobro slušati, pa bi ponešto dočuli od kakvog policijskog službenika, poštara, nadbiskupovog podtajnika, fratra, mašinovođe, skretničara… Malo bi dočuli, a puno bi više toga izmislili.

Priča o pukovniku iz Kulovićeve koji je najednom šenuo umom i zaklao brata širila se, naročito među katolicima i ostacima hrvatskoga građanstva, godinama nakon rata, sve do sredine šezdesetih. Ustvari, priča se širila među onima kojima je bila zanimljiva i tajanstvena, a koji je nisu kanili preokretati. Novim vlastodršcima ova priča nije trebala, pa bi na glas ili u sebi govorili: pa da, zločinačka država, zločinačka vojska, brat zaklao brata! To im je samo bio dokaz u njihovoj tvrdoj vjeri da između domobranskih i ustaških časnika razlike, zapravo, nema. Sve je to narodni izdajnik.

U to vrijeme Natko Foškulo bio je živ. I još će dugo ostati živ. Umro je, u starosti, krajem 1966, na otoku Ugljanu, gdje je, po izlasku iz duševne bolnice, živio ispod skalina, u ostavi za alat. Tu ga je upustila neka beogradska obitelj, koja je staru dalmatinsku kuću imala za vikendicu. (Legenda koja može, a i ne mora biti tačna, govori da je kuća pripadala generalu JNA, rodom iz Šibenika, koji je prije rata završio iste one kraljevinske vojne škole kao i Foškulo).

A one nedjelje, tako se priča, prestao je govoriti. Naprosto je zamuknuo. Pitali su ga zašto je to učinio, on je šutio. Pitali su ga je li to učinio, on je opet šutio. Nakon nekoliko dana provedenih u sarajevskoj bolnici, poslan je u Zagreb, gdje je kratko bio u psihijatrijskoj bolnici u Vrapču, pa je opet vraćen u Sarajevo. (Legenda kaže da je oslobođenje dočekao u zatvoru. Partizani ga, naravno, nisu oslobodili, a kako ni dalje nije progovarao, nanovo je zatvoren na psihijatrijsko odjeljenje bolnice na Koševu.)

Natko Foškulo među prvim je bolesnicima novootvorene bolnice u Jagomiru. Spominje ga doktor Nedo Zec, u jednom polušaljivom razgovoru s drugovima u Beogradu. “Lako je vama”, rekao je, “ja sam za pacijenta imao i cijeloga jednog Pavelićevog generala.” Ili nije znao, ili je namjerno pretjerao: Foškulo je bio samo domobranski pukovnik.

Navodno je sve drugo oko njega i s njim bilo normalno i uobičajeno: samo nije govorio, i samo je ubio brata. U zatvoru i u bolnici obavljao je zadatke koji bi mu bili povjereni, meo je hodnik, prao suđe.

Jesu li mu dolazili žena i djeca? I što je nakon rata bilo s Nedom Foškulo, s Antunom, Vesnom i Dominikom?

Koliko god trajala i prenosila se priča o tajanstvenom umorstvu u Kulovića ulici s jeseni 1943, kada je na pravdi Boga brat ubio brata, a zatim zauvijek zašutio, nije do nas dotrajala priča o sudbini pukovnikovih žene i djece.

Pripovijest o domobranskom pukovniku koji je iz čista mira ubio brata tipična je sarajevska. Potrajala je dvadeset i koju godinu, prenosila se od usta do usta, kao kapljična infekcija, kao Hasanaginica i junačke pjesme Kosovskoga ciklusa, i preživjela “preokret” iz 1945, i oslobođenje zemlje, vrijeme poslijeratne krvave retorzije i osvete, razlaz sa Staljinom, epohu Golog otoka, smrt Staljinovu, pad i demokratsko uzašašće Milovana Đilasa, dolazak Hruščova u Beograd, ustavne promjene iz 1963., i uminula je negdje u vrijeme Brionskog plenuma i Rankovićevog sloma… U tih se dvadesetak godina nekoliko puta preturio i preokrenuo svijet, onaj globalni, i naš mali lokalni, sarajevski i sarajevsko-katolički, a da nijedna promjena nije bila tako snažna i intenzivna da prekrije sudbinu Natka Foškula.

Pripovijest je trajala toliko dugo koliko je ljudima bila potrebna. A onda se sama od sebe gasila, onako kako su se gasile generacije kojima je bila važna. Zanimljivo je da nije samo utihnula, nedovršena i nepotpuna, onako kako ovakve priče obično utihnu, nego joj se znao kraj: Natko Foškulo umro je hladne zime, pred Božić 1966, od starosti, jada i smrzavanja, u alatnici podno skalina jedne stare bodulske kuće.

Početkom osamdesetih, čini mi se, televizija je prikazivala ciklus gruzijskoga filma, svake nedjelje, u neko gluho popodne. Jedan od filmova izlagao je sudbinu genijalnoga narodnog umjetnika, slikara, koji je živio i umirao u nečijoj šupi, ispod stepenica.

Evo ga, kao Natko Foškulo! – živnula je Nona.

Tko je Natko Foškulo?

Duga je to priča…

Ispričaj, neka je duga.

I tako ti je priča o Foškulu prvi put ispričana. U to vrijeme još uvijek ti nije bila tako važna, jer je bila jedna od desetina tajanstvenih, misterioznih i zastrašujućih pripovijesti, koje su kolale pod sarajevskim nebom poput telegrafskih i radiorelejnih signala. Kasnije će ti se vraćati u odjecima i fragmentima, da bi još nekoliko puta, u različitim glasovima i intonacijama, bila natenane ispripovijedana kasnoga ljeta 1992, u kafiću nadbiskupske bogoslovnije, vizavi Muzičke akademije, uz povremeno gruhanje mina i granata, uz kafu i čaj, i čežnju za životom u nekom drugom vremenu. Iz te čežnje rodila se navada za ispovijedanjem sudbina i obnavljanjem nekih starih, skoro i zaboravljenih pripovijesti. Liturgija od pripovijedanja trajala je sve do jeseni 1992, a onda su se ljudi počeli razilaziti. Jedni su otišli iz grada, drugi iz života, trećima se sudbina ne zna.

U Kulovića na broju 12, dr Nikola Andrijašević drži odvjetničku kancelariju. Telefon mu je 24-15. Cijenjen među građanstvom, vrlo široke naobazbe, o svemu on ima jasan stav. Iako više od pola života živi u Sarajevu, čuje mu se da je Dalmatinac, iz Graca kod Makarske, zapijeva dok govori, ali u priču udjene i turcizam koji mu se uvukao u rječnik, ili ga je prihvatio od klijenata. Znatiželjan je, posvuda voli zaviriti, sve želi znati, pa se govori da je mason i engleski špijun. To mu podmeću jalni kolege advokati, od njega manje uspješni. U Sarajevu krajem tridesetih i nema uspješnijeg i poznatijeg odvjetnika od Nikole Andrijaševića. Možda mu je to glavna mana: previše ga ljudi zna, pretjerano je vidljiv…

Petkom popodne zasjeda u kafani hotela Pošta. Subotom je u Evropi.

Doba je nacionalnog i političkog antagoniziranja. Svaka ptica svome jatu leti, kao što biva pred veliko klanje. On je svjesni Hrvat, član Napretkove uprave i crkveni dobrotvor, ali na usluzi svima. Politikom se, za razliku od mnogih sarajevskih odvjetnika, nikada nije bavio. Politika je za one koji nemaju jurističkog dara ni žara. To je rekao jednom, ne misleći, za kafanskim stolom, i uvrijedio doktora Nikolu Mandića. Ima ih koji misle da je to najmjerno učinio.

Mana mu je što o koječemu mnogo zna, ali znanja su mu, uglavnom, plitka. Umjesto da bude blagoslovljen svojim brojnim talentima, on je rastrgnut između njih, i proklet svakojakim svojim interesima. Dok radi jedno, vuče ga drugo. U Beču je, prije Velikog rata, doktorirao geologiju. Studirao je još koješta, ali najduže je ostao uz filozofiju i pravo. Kao student počeo se baviti novinarstvom, a zatim i književnošću. Pisao je pripovijetke, koje su se svidjele Antunu Gustavu Matošu, a proslavio ga je polemični spis, kojim je branio literarnu vrijednost jednoga od najzloglasnijih skribenata u tankoj povijesti hrvatske književnosti, Antu Tresića Pavičića, značajnog još samo po tome što ga je Ranko Marinković ismijao u Kiklopu i što je on, ATP, olajavanjem pridonio konačnom protjerivanju Ive Andrića iz Zagreba i iz hrvatske književnosti.

Pamflet pod naslovom “Dr Antun Tresić Pavičić, nadripjesnik i megaloman?” napisao je četveroručno, u kooperaciji sa stanovitim S.P., i objavio ga 1902. u Zagrebu. Bio je dvadesetogodišnjak, imao je pred sobom život, i u životu priliku da još hiljadu i jedan put pogriješi.

Ubrzo je izgubio interes za geologiju i književnost.

U Sarajevu se ženi, i rađaju mu se dvojica sinova: Miljenko i Petar. Od advokature se neće obogatiti, jer mu do novca i imutka nije stalo koliko do društva. Pomaže siromašne učenike i darovite studente, skuplja umjetnine, slike i skulpture modernih umjetnika. Živi intenzivno, ima ga na sve strane, ali je u porocima, za čudo, vrlo umjeren. Priča ga je uvijek i svuda privlačila više od rakije. Ako, možda, baš priča nije najgori i najpogubniji ljudski porok.

Ime Nikole, Nike Andrijaševića, nakon što ga ne bude, i nakon što u Sarajevu nikoga i ničega njegovog više ne bude, spomenut će se u monografiji Ismeta Mujezinovića, objavljenoj pred devedesete. U monografiji, napisanoj i načinjenoj godinama poslije slikareve smrti, piše: “Sretna okolnost bila je da se tada upoznao s uglednim sarajevskim advokatom dr. Nikom Andrijaševićem, čovjekom veoma široke kulture, poštovaocem likovnih umjetnosti i u to vrijeme jednim od rijetkih mecena sarajevskih umjetnika. Poznanstvo s Andrijaševićem bilo je u velikoj mjeri presudno za Mujezinovićevo slikarsko opredjeljenje, razvoj i afirmaciju u sarajevskom umjetničkom životu ovih godina. U ličnosti ovog plemenitog i susretljivog čovjeka Mujezinović je našao svog iskrenog zaštitnika, prijatelja, budnog pratioca svog slikarstva, čovjeka koji ga je nesebično bodrio u njegovim životnim traženjima više od dvije decenije.”

Ismet Mujezinović naslikao je, iz zahvalnosti, portret dr Nike Andrijaševića. Dok gledamo tu sliku, ukočenu bistu kratkovidog sredovječnog muža, snažne glave, nastalu prije mladićeva upisa na Kraljevsku akademiju za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu, učini nam se da slikar nije poznavao svog modela. A jest, poznavao ga je. Samo, trebat će svršiti škole da bi se to vidjelo na njegovim slikama. Na ovom portretu, dakle, nije upisana Nikova, a ni Ismetova sudbina. Još uvijek, to je slika diletanta.

Andrijašević mu nabavlja literaturu za polaganje prijemnog ispita, među ostalim knjigu Vlaha Bukovca “Moj život”. Pod dojmom Bukovčevih praških i pariških impresija, odlazi u Zagreb, gdje mora položiti i općeobrazovni ispit, pošto nije imao gimnazijsku maturu.

Na dan 23. studenog 1925. Ismet Mujezinović postaje student. Bilo mu je osamnaest, Niku Andrijaševiću četrdeset tri. Bili su sretni, svaki na svoj način.

Andrijašević mu sređuje stipendiju Hrvatskoga kulturnog društva Napredak, a potom, u listopadu sljedeće godine, i prvu samostalnu izložbu, koja je otvorena u prostorijama Napretkove palače. (Koliko je koraka od advokatske kancelarije u Kulovića broj 12 do Napretkove palače? Čini ti se da bi ih moglo biti tristo pedeset. Ima li još koga da za tebe premjeri razdaljinu, i javi ti? Toliko je koraka odvjetniku Andrijaševiću trebalo da dođe na izložbu. Ranije je zaključao kancelariju, i u engleskom odijelu, s polucilindrom na glavi, krenuo prema Napretku. Za njim je ostajao oštar miris kolonjske vode. Devedeset godina kasnije, četristo kilometara zapadnije, osjećaš ga kad zatvoriš oči…)

Nekoliko dana kasnije, u Večernjoj pošti objavio je pod svojim imenom osvrt na Mujezinovićevu izložbu:

“U književnosti i umjetnosti rjeđe se javljaju talenti, većinom se ovim zvanjima posvećuju ljudi koji, doduše imaju, volje, ali ne i prirodnog dara. Tu i tamo se ipak pukim slučajem otkriju u narodu i među priprostim pukom rijetki talenti koji se, ako im se dade prilika, uzdignu do velikih umjetnika. Takav je i slučaj s mladićem, šesnaestogodišnjim slikarom (griješi, ili namjerno pretjeruje, mladić je tri godine stariji, op. aut.) Ismetom Mujezinovićem.

Kao dječak-samouk svratio je na sebe pozornost prijatelja lijepe umjetnosti. Već prvi njegovi radovi, početnički, kad još nije imao ni pravoga pojma o crtanju, harmoniji boja, anatomiji, perspektivi, plastici i svim onim stvarima u koje slikar mora biti detaljno upućen, zadovoljili su umjetnički rutinirane krugove.

Tako smo se još prije godinu dana imali prilike diviti jedno portretu petnaestogodišnjeg mladića. Svi koji su vidjeli njegove slike proricali su mu, ako uzmogne marljivo studirati, veliku budućnost. Sada nakon godinu dana izobrazbe priređuje taj mladi talent svoju izložbu na koju osobito upozorujemo sve prijatelje umjetnosti i našu širu publiku. Izložbu će svatko pogledati s izvanrednim interesom, jer to i nije izložba slikara početnika već gotovog umjetnika, koji je na najboljem putu da se usavrši i da jednom našoj slikarskoj umjetnosti dade nešto veliko.”

Tada se njihovi životni putovi razilaze.

Mujezinović se vinuo visoko, te je nakon zagrebačkih studija i prve vrlo uspješne beogradske izložbe iz 1930, otišao u Pariz, gdje na Sorbonni studira povijest umjetnosti, zanima se za teatar i književnost, u duši pa u stvarnosti postaje komunist.

S početkom rata i uspostavom Nezavisne Države Hrvatske, Nikola Andrijašević nastavlja se baviti advokaturom. Ne shvaća ozbiljno trenutak u kojem se prelomila epoha. Sa žalošću promatra prve progone sarajevskih Srba, deportaciju vladike Zimonjića, svoga dobrog poznanika, u Jasenovac i u smrt, obilježavanje i brzi nestanak hiljada sarajevskih Jevreja… Sve to nekako prolazi mimo njega, tješi se, umiruje savjest, kao i toliki gradski katolici i muslimani, Hrvati po vlastitom očitovanju, u svakodnevnim posve krivim pokušajima da uspostavi razliku između zrna i pljeve, žita i korova, dobra i izla, ispravnih i krivih… On vjeruje, i to govori, da NDH sama po sebi nije ništa drukčija od bilo koje druge države, ali da među ustašama ima zlikovaca, luđaka, patoloških tipova. A kakav je Poglavnik? O tome se, uglavnom, ne govori. O tome se zabrinuto šuti, iako ljudi vrebaju priliku kada će i u Poglavnikovim postupcima prepoznati zrno razuma, ili nešto dobro i ispravno… Recimo, kada su, nakratko, prekinuti pogromi Srba, i ustavnovljena je Hrvatska pravoslavna crkva. Svi u društvu su se, uključujući i Niku, nečemu ponadali.

Ismet Mujezinović u partizanima je od 1941. Prolazi Sutjesku i Neretvu, sudjeluje u muci i pročišćenju jednoga velikog naraštaja, koji će od zla spašavati one koji u zlo nisu ogrezli. Kad se ratna sreća konačno preokrene, i u zadnje dvije godine rata započne duga propast Adolfa Hitlera, Mujezinović sve više počinje raditi za Agitprop. Crta i slika propagandne plakate, a zatim i žanr-scene iz partizanske borbe. On je, više nego itko drugi, tvorac likovnih i simboličnih vizualnih mitologema narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije.

Ali, u svemu, Ismet Mujezinović ostao je i 1941. isti onaj koji je bio i 1925, kada je sa zahvalnošću slikao portret svoga dobrotvora.

Isti je ostao i dr Nikola Andrijašević, dobrotvor mladih umjetnika i sirotinje, bez obzira na vjeru i narodnost. Lišen dara za zlo, nesposoban da predosjeti njegovu mutnu dubinu. Hipnotiziran magijom povijesnog trenutka.

Stariji sin Miljenko završio je pravo. Bio je mlad i nadobudan, pokušavao se po svemu razlikovati od oca. Gordio se u nedoba, priključio se ustašama i poštao i diplomaciju. Na kraju rata vraća se u Zagreb – navodno da skupi obitelj i povede ih u inozemstvo – gdje ga zatiče prevrat. Nestaje u onih nekoliko mjeseci kada su mnogi nestajali.

Je li se tada Nikola Andrijašević sjetio Ismeta Mujezinovića? Novine su pisale o njemu, bilo ga je posvuda, je li se sjetio telefonirati, tražiti pomoć i intervenciju, da se vidi što mu je sa sinom?

Mlađi sin Petar bio je partizan, žestok komunist, drukčiji po naravi i od oca, i od brata. U njemu bilo je nečega ludo hrabrog i nepromišljenog. Bio je, za razliku od oca, zatočenik jedne ideje. Osjećao je njezinu dubinu, nije ga bilo strah da bi se mogao utopiti.

Pristao je uz Rezoluciju i završio na Golom otoku.

Je li tada otac tražio Ismeta Mujezinovića? Je li mu na um padao, što je za njega osjećao, kakvim ga je zamišljao, dok je u hladu visokih stropova Štambukove vile strepio za svoga drugog sina?

Petar Andrijašević nije se živ vratio s Golog otoka. Stradao je mjesec ili dva prije očeve smrti. Doktor Nikola Andrijašević umro je 25. srpnja 1951. u Sarajevu. Njegovi će zanavijek vjerovati da ga je Udba otrovala. Ali to je sasvim malo vjerojatno. Bilo mu je šezdeset i devet, i bio je uništen i poražen čovjek.

Pokopan je na Groblju svetoga Josipa, a zatim je, jedanaest godina kasnije, ekshumiran i nanovo sahranjen u rodnome Gracu. Nije to bila rijetkost, u desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata, kada su se iz Sarajeva iseljavale katoličke obitelji sa sobom su često odnosili i tragove svojih pokojnika. Zato na Svetome Josipu i Svetom Mihovilu postoje praznine među grobovima, udubljenja na mjestima na kojima su nekada bili nadgrobnici i grobovi.

Dvije godine ranije, 19. srpnja 1949. sastavio je oporuku:

“Za slučaj moje smrti ostavljam cijeli svoj pokretni imetak i sva prava mojoj unuki Brankici kćeri moga sina Miljenka.

Nekretnine u Gracu ostavljam u vlasništvo djeci moga sina Petra sa ograničenjem doživotnog uživanja u korist moga sina Petra.

Za slučaj da mi se povrati konfiscirani imetak ostavljam svojoj unuki Brankici nekretnine u Sarajevu, a ostale nekretnine djeci moga sina Petra sa ograničenjem doživotnog uživanja u korist moga sina Petra.

Mom sinu Petru ostavljam na srce da se brine za svoju majku. Ja se osjećam dužnim da se brinem za nju, što sam i činio za svoga života, a ne ostavljam joj ništa samo zato što sam uvjeren da će se za nju brinuti sin Petar i njegova djeca.

Dr. Niko Andrijašević v.r.

(Ova oporuka bila je proglašena pod br. 0 1704/51 od Sreskog suda za grad Sarajevo dne 30./7.1951.)

Nema izvještaja da su se pukovnik Natko Foškulo i odvjetnik Nikola Andrijašević poznavali. Ali vjerojatno jesu. Niku Andrijaševića poznavali su svi. U Sarajevu, a naročito u Kulovića ulici. Njegova je protekcija komšijama bila dragocjena. Dok bi sjedio u Pošti, ili s prijateljima kartao preferans, strpljivo ga je za stolom kod vrata čekala zabrinuta sirotinja, cirkajući kafu i kiselu, da im, kada završi partiju, Doktor Niko na komadiću papira napiše nekakvu molbu ili žalbu. Nije dao da ga se ometa usred partije. Čovjek mora negdje postaviti granicu. Njegova granica bila je partija preferansa.

Pukovnik Foškulo nije zalazio po kafanama sarajevske gospode i građana. Možda je išao u neke druge krčme i gostionice, u kojima su se okupljali oficiri. Bio je vedar, osmjehnut čovjek. Dalmatinac, kao i Andrijašević, samo plahiji, osjetljiviji i povučeniji.

Sigurno su se pozdravili kad bi se sreli u Kulovićevoj. Uska je to ulica, uski pločnici, kada su se mimoilazili jedan bi od njih dvojice morao sići na pločnik. A sigurno su se mimoilazili. Ne može biti da nisu.

Iz glave mi ne izlazi krvavi nož, na mušemi kuhinjskoga stolu. Čuo sam toliko puta za tu mušemu, i svaki put bio očaran: činilo mi se da je svatko tko mušemu spomene bio tamo, zajedno s nesretnom ženom i njeno troje djece, kada je, ne predosjetivši nevolju, otvarala kuhinjska vrata. Zamišljam da su ta vrata bila podijeljena na tri okna od zamagljenog stakla, kakva su se viđala po austrijskim kućama moga djetinjstva. I zamišljajući ih, najednom sam i sam tu, u času kada se sve ovo događa, i znam, kao što su i svi drugi znali, što je prvo pomislila Neda Foškulo kada je ugledala krvav nož na stolu.

Pomislila je: mušema je, lako će se obrisati.

I bila je to posljednja sretna misao u njenom životu.

Na brdu Grahovište,
Oko dva kilometra od prozorskog stakla,
Dotrajavaju zidine spaljenih kuća,
Od 1992. do danas.
Njihovi vlasnici imali su
Drugačija imena i prezimena,
I drugačijeg Boga
Od palikuća što ih je vlast
Proglasila herojima slobode

GYÖNGYHAJÚ LÁNY & DOGÖDYNE (igra riči ugro-finskog i slavenskog ) se referira na to kako su sve zemlje izvučene odispod socijalističkog i rusko-komunističkog šinjela, tu po Evropi, vratili u uskotračna plućna krila nacionalizma i crkve, himnišu bogu dok kidišu na svog čovjeka a i susjeda. Tako Mađari stenju –Isten, áldd meg a magyart (Bože, blagoslovi Mađare); Hrvati – Bože, čuvaj Hrvatsku; Srbi – Bože pravde. Jebo ti nas, i  Hrvate i Srbe, ali Mađari su imali šamsu, generacijsku pače, pa da za svoju himnu izaberu GYÖNGYHAJÚ LÁNY (Djevojka biserne kose) od Omege, https://www.youtube.com/watch?v=CGt-rTDkMcM pjesmu i muziku koja je bila himna svim Mađarima dok su kukali pod Rusima, a i mojoj generaciji ostala je u uhu svih ovih 45 godina, otkad nje i neka nje i dalje, kako lani tako i dogodine, ma Orban neka puši kurac, jer politika nije kurva, već makro, onaj sitni kvartovski, dok je veliki šef istočno ili zapadno.

Patricija Bonomi, starija kćer apotekara Leonarda Bonomija, bila je neobično lijepa i samosvjesna djevojka. Dottore Bonomi je osobio stariju kćer u odnosu na mlađu Izabelu, koja je takođe ljepuškasta, ali malo punačka, i odveć tiha i sramežljiva. Stari Bonomi, koji se oženio u četrdeset trećoj godini, bio je ponosan na Patricijin vitki stas i otmjeno držanje, ali je u dubini duše strahovao za nju, iako se trudio da to ne primijeti njegova moglie Sofija, koja mu je prigovarala da je suviše popustljiv prema svojoj mezimici, koja je više vremena provodila na hipodromu i u mačevalačkom klubu nego u apoteci koju bi trebala jednog dana naslijediti. Za jednu udadbenicu, koja je potonji izdanak stare napolitanske familije Bonomi-Mandel, po čijem se rodonačelniku Leonardu, već šest generacija, još od 1735. godine, daje ime najstarijem sinu, očekivalo se više zanimanja za farmaciju, latinski jezik i trgovačke vještine. Umjesto da polako preuzima vođenje apoteke od oca koji je patio od astme, i u potonje vrijeme od proširenih vena i gihta, Patricija je vitlala okolo i svoj novac – koji je naslijedila od mamine zie Bernarde – trošila na kupovinu i izdržavanje rasnih trkaćih konja, i dottore Bonomi bio je sve bliže odluci, iako teška srca, da za vođenje velike apoteke u Via Nacionale, koja je upošljavala desetak farmaceuta i laboranata prepusti Izabeli, jer ona je pokazivala više strpljenja i smisla za planiranje prihoda i rashoda, te nabavki suspstanci za ljekove i građenje poslovnih odnosa sa partnerima iz farmaceutske industrije.

Patricija je Dunjaša Dragišića upoznala na malom hipodromu, koji je zajedno sa svojim dvorom, polovinom 18. stoljeća, izgradila dinastija španjolskih Burbona. Hipodrom, posljednjih pedeset godina, poslije ujedinjenja Italije, nije služio samo za držanje, timarenje i jahanje rasnih konja, kojih je zbog ubrzanog propadanja kampanijskog plemstva bilo sve manje, već je dominantno bio ergela konjičkog voda ovdašnjih karabinjera. Proljeće je hiljadudevetstodevetnaeste stiglo barem petnaest dana ranije. Na trkačku stazu, komandir konjičkog voda Virđilo Marini, izveo je crnog neosedlanog pastuva. Narednik je uzdu od predao crnomanjastom atletski građenom čovjeku, koji je desnom rukom pomilovao konja po grivi, i u sljedećem trenu skočio mu na gola leđa, stegnivši kao željeznim obručom noge oko njegovog trbuha, našto se konj propeo na prve, a onda se počeo gicati zadnjim nogama. Patriciji je zapala za oko jahačeva spretnost i samouvjerenost, s kojom kroti mladog neuškopljenog ždrijebca. Što se pastuv više propinjao i gicao to ga je jahač u kožnim čizmama i čakširama krvničkije podbadao u slabine, sve dok konja nije popala bijela pjena, Trzaji pastuva su postali kraći i bezvoljniji, i na kraju je krenuo mirnim korakom, tako priznavši da je sila na njegovim leđima žešća i upornija. Onda je jahač skočio s konja, i vodeći ga za uzde krenuo je prema naredniku, mladom čovjeku, pola glave nižem od njega, ali isto tako kočopernog držanja.

– Eco, sergente maggiore – jahač je uzdu pastuva nonšalantno pružio naredniku.

Hitro se okrenuo prema mladoj ženi, koju je zapazio prije nego što je pojahao konja. Krajičkom oka je primijetio dok je vraćao ždrijebca da mu se mlada dama osmjehnula i lagano mu klimnula glavom, na način koji više priliči muškarcu. Jahač je krenuo nešto žurnijim korakom nego što je uobičajeno prilikom upoznavanja – kočoperno kao da je prije toga osvojio neki utvrđeni grad – prema djevojci u jahaćem kostimu.

– Sono Dunjaš Dragišić, ufficiale di Montenegro.

Djevojka je pokazala dva niza blistavih zuba. Bila je zadovoljna što je, kada je vidjela kako arogantno prihvata uzde pastuva, pogodila da je oficir, i da nije Talijan. Istina, pomislila je da je Turčin, Bugarin, ili možda Grk. Nije se sjetila da bi mogao biti Montenegrin, iako je prije nekoliko dana čula da je u staroj karabinjerskoj kasarni formiran jedan mali logor crnogorske izbjegličke vojske. O toj maloj zemlji, s druge strane Jadranskog mora, znala je samo toliko da je stalno ratovala s Turcima, i da je majka sadašnje regine, negdašnje principesse, Elene di Montenegro, u djetinjstvu bila pastirka. Patricija je, za razliku od njenih prijateljica, obožavala nekadašnju brđansku princezu koja je pokazala više otmjenosti nego dame iz starog rimskog plemstva. Posebno ju je kupila kraljičina srčanost i skromnost: u prošlom ratu je volontirala kao obična bolničarka njegujući teške ranjenike. Većini plemstva, ali i skorojevićima iz nove buržoazije, jednako je smetalo kraljičino pastirsko porijeklo koliko i njena decentnost. U dvoru se govorkalo da je kraljičina uzdržljivost i nesklonost javnim ceremonijama odraz njene nesigurnosti, pritvornosti, ili samo demagogije, pa joj je dvorska dama, contesa Malatesta, prigovorila da nije primjereno da supruga monarha ujedinjene Italije, previja, presvlači i hrani obične plebejce. Kraljica joj je – prema grofičinim riječima nadmeno i lukavo – odgovorila da kad je domovina u opasnosti, svi moraju biti ujedinjeni i zaboraviti na porijeklo i socijalne razlike. Još je, takođe s izvjesnom ohološću – tako se grofici učinilo – kazala svojoj družbenici da su u njenoj zemlji, u svim ratovima, žene išle za svojim muževima i sinovima, noseći im hranu i municiju, i čim se bitka završi na bojištu su previjale, hranile i pojile ranjene borce.

– Patricija… Bonomi – pružila mu je ruku damski, ne savijajući je u laktu, kao da kuša njegovu galantnost. Hoće li se posaviti u pasu i poljubiti joj ruku. Oficir joj je nonšalantno prihvatio ruku, kratko klimnuvši glavom. Gledao je izazovno. Ovo je pravi sin svojih crnih planina. Drzak i nevaspitan. Bez uobičajenog uvoda, Dunjaš joj je rekao da je prvi put na hipodromu, jer je prije samo nekoliko dana stigao u Kazertu iz Gaete, gdje se nalazi veliki crnogorski logor izbjegličke vojske. Jer je zbog stalnog priliva gerilaca iz Crne Gore, koje progoni srpska vojska i njihove domaće pristalice, odlučeno da se otvore još dva manja logora, u Formiji i Kazerti. On je od ministra vojnog imenovan za zamjenika komandanta logora, ali je čvrsto uvjeren da neće ovdje ostati dugo, jer čim se promijeni sadašnja Vlada u Italiji, stvoriće se uslovi za protjerivanje srpske vojske iz Crne Gore. Žustro je nastavio, kao da je na nekoj političkoj tribini da joj objašnjava kako je Kraljevina Srbija uz pomoć Francuske okupirala jednu suverenu državu, saveznicu, koja je bila dio pobjedničke koalicije u prošlom ratu. Dunjašu se učinilo da Patricija upija svaku njegovu riječ, i nastavio je slobodnije razmatrati političke prilike. Italija je bila neodlučna, i nije nam pomogla koliko je trebalo u pripremi ustanka krajem 1918. I danas je njen stav kompromiserski, ali talijanski narod podržava našu pravednu borbu, i mi imamo veliku potporu u parlamentu i u većini ovdašnjih novina. Vođa opozicije Musolini je obećao da će čim dođe na vlast pomoći da se crnogorsko pitanje pravedno riješi.

Patricija je više slušala neznančev naglasak nego što se udubljivala u smisao njegovih političkih poruka. Montenegrin je imao dobar sluh i talijanske riječi je tačno akcentovao, premda je sve nepravilne glagole, poput stranaca koji jezik nijesu učili u školi, govorio u infinitivu. Pritom je gestikulirao širokim i odsječnim pokretima, i ona je zapazila da su mu ruke, za razliku od četvrtasto srezane glave, vitke i dugačke. Njegovi dugi prsti su zaobljeni u zglobovima, kao na kipovima renesansnih vajara. Čovjek s ovakvim rukama ima silovitu strast ili neki izraziti talenat.

Dunjaš je pozvao Patriciju u kafanu Kampanija, i ona reče će ga nažalost odbiti, jer s ocem ima sastanak u apoteci, ali da je može otpratiti. Išli su polako, i Patriciji se učini da joj je odnekud poznat njegov korak. Kao da su nekad već hodali jedno pored drugog. U prolazu pored Kampanije, Dunjaš joj opet predloži da svrate na sladoled, ionako joj je ostalo još tri kvarta od ure do dogovorenog termina. Patricija se ovaj put nije nećkala. Kao da je čekala da je još jednom pozove. Naručila je sladoled od stracciatelle a Dunjaš caffellatte, ne zbog toga što mu se pila kafa s mlijekom, nego da pokaže da on nije samo pripadnik divljih plemena koji otkidaju glave svojih neprijatelja i ističu ih kao trofeje, i da je u međuvremenu stekao manire pravog Evropejca. Kad su ustali od stola uveliko se bilo smračilo. Patricija je zaboravila na dogovor s ocem, kao i popodnevno trattenimento u salonu prijateljice marchese Franke Materaki, isto tako raspusne ćerke sindaca Kazerte, Klezia Maretakija.

U stvari, Patricija se ne bi sjetila da ustane od stola i zamoli oficira da je otprati do apoteke da Dunjaš u jednom trenutku – na način kako je to radio, Jovan Plemenac, arogantni predsjednik crnogorske Vlade – nije iz džepa izvadio sat sa zlatnim poklopcem na kojemu su ugravirani polumjesec i zvijezda. Dunjaš je izvadio zlatni sat jer je bio smislio priču kako ga je dobio na poklon od zarobljenog turskog komandanta Taraboša,Husein bega, u bici za Skadar, u znak zahvalnosti što mu je spasio život i sačuvao vojničku čast, jer mu je poslije osvajanja Skadra vratio sablju i revolver. Kao zainat, Patriciji se nije dojmila zlatna švajcarska doksa sa debelim zlatnim lancem, tako da Dunjašu propala prilika da se pohvali još jednim ratnim viteštvom, koji bi bio bezočna laž. Jer on je prilikom ulaska crnogorske vojske u Skadar 1913. ukrao sat, zajedno sa zlatnim napoleonima, iz kuće skadarskog trgovca Đona Vuksanaja, nakon što je domaćina na prijevaru ubio. Da je Patriciju zaintrigirala zlatna doksa sigurno bi povjerovala u Dunjaševu izmišljotinu, jer njegova mašta je bila živa i slikovita, bez obzira na to što mu je falilo puno talijanskih riječi da detaljno opiše neobične događaje. Sa smislom za detalje i dramaturgiju otkrivao joj je jedan neobični svijet koji je geografski tako blizu, s druge strane Jadranskog mora, na samoj granici Mletačke Republike, i kasnije Hasburške monarhije. Njegovo držanje i gestovi bili su patetični. Glas bi mu na trenutak zadrhtao dok je govorio o strašnjoj patnji i herojskom otporu svojih sunarodnika, koji su veličali Garibaldi, Volter i Puškin. Patriciji je ličio na plemenitog divljaka, ali u jednom trenutku joj se učinilo da Montenegrin možda glumi. Kad su izlazili iz kafane, pri slaboj uličnoj svjetlosti, u sekindi joj je priviđelo kako mu se bionjače prelivaju u žutu boju, nalik zvijeri u trenutku kad se sprema da skoči na plijen.

Patricija Bonomi je načisto poludjela za Dunjašom Dragišićem. Isprva je pokušala da ne misli na njega, onda je naumila da se poigra s njim. Po navici da malo koketira, i kad on još jače zagrize, da ga ladno otkači. Ali, noge su je same nosile, pa bi se, kao slučajno, pojavila na korzu u vrijeme kad su se obično šetkali crnogorski oficiri. Dok je prolazila prema ženskom butiku pored grupe brkatih ljudi u uniformama – među njima nije bio crnomanjasti kapetan – koji su glasno govorili na svom tvrdom nekultivisanom jeziku, prisjetila se jednog podbadanja svoje majke, koja je gledajući kako se Patricija poigrava sa sinom vlasnika hotela Burbon, mladim Đankarlom Papom, s kojim bi čas prisno čavrljala, a onda ga sljedećih dana drsko ignorisala pravdajući se glavoboljom, prorokovala joj je da će se jednom pojaviti neki seduttore, koji će joj sve one njene flertove, pakosti, nestašluke, koje ona čini drugima vratiti s kamatom.

Patricija je razradila cijelu strategiju kako bi što više vremena provodila s Montenegrinom. Smišljala je razna lukavstva, sprijateljila se s ženom narednika Tatara, koja joj je dala broj telefona u garnizonu, pozivala je na večeru majora Marojevića, ne bi li Dunjašu što češće omogućavao izlaz u grad. Kad je vidjela da je major previše vojnički krut, i da je strogo naredio Dunjašu da mora svaku noć konačiti u logoru, jer njegovo odsustvo zbog provoda s lijepom i bogatom ljubavnicom može loše uticati na moral ionako ojađenih vojnika, koji su ni na put ni na dom, onda je Patricija obnovila stan u Via Pulja, u neposrednoj blizini garnizona, koji je naslijedila od tetke Bernarde. S Dunjašem se viđala samo u popodnevnim satima, do vremena večere u logoru izbjegličke vojske. Patriciji je mnogo kasnije došlo do mozga da je majorova strogost bila samo gluma. Tek pošto se uvjerila u Dunjašovu pritvornost i bezobzirnost rekonstruisala je bliskost dvojice oficira, prisjećajući se kako su jedanput pripiti u njenom prisustvu namigivali jedan drugome i podgurkivali se, sigurno govoreći o njoj na vulgaran vojnički način.

Patricija je u kasno proljeće 1920. kazala Dunjašu da misli da je zatrudnjela. Dunjaš je u prvi mah pogledao sumnjičavo, ali kad se ona zajapurila i samo što nije zaplakala, zagrlio je i rekao, nostro figlio. Nepunih mjesec dana poslije, Dunjaša i Patriciju je četvrtog jula u ruskoj crkvi Sveti Nikola, u Napulju, vjenčao arhimandrit Nikodim Janjušević, vojni svještenik iz Gaete. Zajedno s Janjuševićem u Napulj je stigao i brigadir Krsto Zrnović, šef Štaba crnogorske vojske u Italiji, kojega je mladoženja zvao da mu bude kum na vjenčanju. S nevjestine strane došla je samo nesuđena kuma, markiza Franka Materaki. Svještenik Janjušević je objasnio usplahirenoj plemkinji da je po crnogorskim običajima samo muškarac kum na vjenčanju, a da se nevjestina pratilja, na crnogorskom jeziku zove anđibula. Niko od familije Bonomi nije prisustvovao vjenčanju.

Dottore Bonomi se dugo lomio hoće li doći da blagoslovi svoju miljenicu, ali gospođa Bonomi je, otkad je čula da će se Patricija udati za nekog Slava, koji je pritom profugi, i što je najgore nije ni katolik, dobila je nesnošljivu migrenu i dvanaest dana nije izlazila iz kuće. Nije mogla zamisliti višu sramotu nego da njena kćer, koja je po majčinoj liniji u familiji imala, još u doba Klementa VII, jednog člana kardinalskog kolegija pri Svetoj stolici, pogazi i ponizi toliko generacija koji su smjerno živjele i umirale u katoličkoj vjeri. Skromna svečanost u crkvi poslije koje su svatovi i mladenci otišli na ručak u restoran Palermo mogao se završiti skandalom da je neko od predstavnika lokalne štampe bio u blizini kad je svadbeni barjaktar, major Dušan Vuković, nekon što ih je ispred crkve lentrao fotograf Vićenco Marcano, iza pasa izvukao nagan i ispalio tri metka u vazduh. Policiijska patrola koja se u tom času nalazila u blizini crkve uhapsila bi Vukovića, da dvije otmjene mlade dame, od kojih se jedna predstavila kao kćer sindaca Kazerte, nijesu kazale da je gospodin sa zastavom stranac, i da je u njihovoj zemlji običaj da se poslije svadbene ceremonije pjeva i puca iz vatrenog oružja.

Mladenci su se uselili u trosobni stan, u Via Pulja 16, i Dunjaš kao zakoniti muž Patricije Bonome, sada Dragišić, više nije konačio s vojskom, nego se poslije jutarnje kave, u uniformi došetao do kasarne i tačno se u sedam ura javljao na raport majoru Marojeviću, izvještavajući ga o stanju morala i disciplini vojske. Raport je bio formalan, više da sebi pokažu kako su još vojska koja se drži regula, nego što je Dunjašev izvještaj imao nekog smisla. Jer, komandant kasarne, koji je stalno boravio s vojnicima, bolje je poznavao probleme i navike svakog vojnika od svog zamjenika.

Patricija je imala aktivan društveni život do pred sam porođaj. Nije je teško pogodio prekid komunikacije s familijom, pa ni pismo koje je dobila dvadesetog oktobra da je otac razvlašćuje nasljedstva, i da porodičnu kuću, apoteku, stanove u Napulju i Rimu, prepisuje mlađoj kćeri Izabeli, koja će se brinuti o roditeljima do njihove smrti. Samo se malo zabrinula za oca, jer je znala da se na promjenu testamenta odlučio tek poslije velikih pritisaka gospođe Bonomi. Sigurno mu je srce krvarilo dok je pisao novu oporuku, jer njegov odnos prema mlađoj kćeri bio je uvijek nekako distanciran, takoreći usiljen. Patricijini roditelji su ostali nijemi i na glas – koji su dobili od Franke Materaki – da su dobili unuka. Sjutradan su otišli u Rim da čekaju Novu godinu kod tatinog strica Đanija Bonomija, vlasnika velike apoteke u Via Aurelia.

Dunjaš i Patricija su se prije rođenja djeteta dogovorili da će novorođenčetu, ako bude žensko dati ime Milena, po majci regine Elene, a ukoliko se rodi dječak zvaće ga Tripko ili talijanski Trifone, jer se Dunjašev đed zvao Tripko, a Trifone je bio bezazleni Patricijin ujak – fratelo della madre – kojega nikada nije zvala zio već samo po imenu. Patricija se porodila tačno u petnaest sati i pet minuta, neočekivano brzo i lako, s obzirom da je bila prvorotka. Dijete nije zaplakalo prilikom dolaska na svijet, ali se doktor Faketi brinuo bez razloga. Dječak je bio zdrav, premda ni sljedećih mjeseci nije zaplakao, onako iz punih pluća kako to rade mala stvorenja kad su gladna ili osjećaju bol. Ono što bi se moglo nazvati plačem više je ličilo na krmaukanje, groktanje. Dječak se nije ni smijao, I roditelji bi pomislili da ima neku urođenu mentalnu manu, kad ih ne bi gledao tako jasno i koncetrisano. Dunjaša je sin podsjetio, iako je znao da se djeca u tako malom uzrastu brzo mijenjaju, na izvanjeg strica Špira Mijajlova, s kojim su se podrugivale grebačke žene jer nije s braćom poša na Skadar, a Patriciju na drugog ujaka Sandra koji je cijeli vijek proveo u nabavci, prijemu i sortiranju praškova i ljekova u apoteci, i bio je potpuno nevidljiv za kupce, pa i apotekare za prodajnim pultom. Sandro je uživao u svojoj nevidljivosti, i samoći. Familija ga već dugo nije pozivala na svečane ručkove i proslave, ne zato što ga se stidjela, ili što je on bio ljut, jer je njegova stolica bila uvijek u dnu stola pored najmlađeg naraštaja Bonomija i Derida, nego zato što mu se jednostavno nije dalo glumiti ulogu dobrog brata ili ujaka, na koga familija gleda s pretjeranom srdačnošću, zapravo, sa sažaljenjem.

Spoljnom svijetu Dunjaš i Patricija ličili su na zaljubljeni par. Zajedno su nedjeljom odlazili na hipodrom, i u pauzama između trka u klubu izgrađenom ispod centralne tribine, njih dvoje su izazivali pozornost. On se hvalio velikim planovima, i poslovima, koji samo što nijesu počeli. Nagovijestio je da će se, čim se političke prilike u Crnoj Gori promijene, demobilisati iz vojske, I potpuno posvetiti poslovima. Još je rekao da je otvorio uvoznu firmu, koju je registrovao na Patricijino ime. Međutim, svaki put čim bi najavio početak posla događale su se nekakve čudne prepreke. Najprije je naumio, u blizini Skadra, sa svojim ortakom Tomom Berišom, da otvori pilanu, i a izvozi rezanu drvnu građu preko luke San Đovani di Medova u Italiju. Ali je ortak nakon što je sagradio zgradu i naručio mašine za rezanje drveta ubijen u krvnoj osveti. Poslije je bio, s Tominim bratom Ljucom, tobož zasadio duvan na poljima između Skadarskog jezera i Bojane, ali je kupac, fabrika cigara Aquila iz Lećea, iznenada bankrotirala.

No, samo godinu dana poslije vjenčanja Dunjaš se počeo udaljavati od Patricije. Izmišljao je razne obaveze u kasarni, i odsustvovanja na dan-dva zbog raporta glavnoj komandi izbjegličke vojske u Gaeti. Iznaodio je različite razloge da ne bude kući. Mislio je da ga Patricija, pogotovo otkad se Tripko rodio, želi polako ukrotiti, i prevaspitati. Istina, na lukavi latinski način, tepajući mu baršunastim glasom, mio leone. Kad bi čuo kako mu tepa moj lave činilo mu se da se lijepa Kazerćanka posprduje. Patriciji se vratilo nekadašnje samopouzdanje, i Dunjaš se pravio da mu prija nova uloga. Pomagao je ženi da okupaju bebu, ujutro joj je u krevet donosio kafu s mlijekom, palio je vatru u velikoj peći pošto bi prinio iz podruma veliki kašun crnog uglja. Ništa nije slutilo na nevolju dok mu Patricija jedan dan – pošto se bila razboljela domestica Fjorela, koja joj je pomagala u kućnim poslovima i čuvanju malog Trifona – nije zapovijedila da na balkonu okači mokre dječakove pelene. Veliki balkon Patricijinog stana okrenut je ulici, i u svako doba dana na terasi ste izloženi pogledima sa strane, pa je Dunjaš pomislio da bi – dok on na žicu postavlja mokre pelene – slučajno mogao pasati ulicom i neko iz crnogorske kolonije u Kazerti. Najednom je, kao da ga je struja drmnula, skočio i udario nogom u mali sto između fotelje I trosjeda u dnevnoj sobi, i počeo je psovati ženu na crnogorskom jeziku. Kastiguljo. Paśa pizdo. Misliš li da mi staviš samar, da me polatiniš. Jebem ti trag i korijen, i još da ti je malo. Jebem ti Vitoria Emanuila i papu rimskoga. Patricija ga je gledala s nevjericom, kao da ga prvi put vidi, ali je ipak izazovno stala ispred njega. Htjela ga je ošamariti, ali pošto je vidjela da zvijer u njemu raste i postaje krvoločna, okrenula se i pobjegla u spavaću sobu.

Dunjaš je izletio iz dnevnog boravka na ulicu. Prekorio je sebe što je planuo, i posvadio se s Patricijom, iako je bio planirao da joj sve pofermava dok ne dođe vrijeme za odlazak. Jer, ljepota i elegancija mlade supruge stavili su ga u centar pažnje lokalnih muškaraca, jednako onih oženjenih, kao i Patricijinih ispisnika, koji su još giovanotti: gledali su ga s ljubomorom, pa i mržnjom. Kazerćani se nijesu mogli pomiriti što im je jedan priprosti Slavo preoteo atraktivnu djevojku, a drugovi iz kasarne su mu se divili, iako su ga zezali kako primjećuju da se, otkad se oženio, polacmanio u oblačenju i ponašanju. Dunjaš se pravio da ne primjećuje jedne ni druge, kao da ga ne dotiču njihova ogovaranja. Uistinu, sve manje se osvrtao na gradske intrige, jer poslije proslave Đurđevdana u Gaeti, krsne slave dinastije Petrović Njegoš, ministar vojni, Milutin Vučinić, na sastanku Glavnog štaba, rekao je, da je Crna Gora, pošto su je okupirale srpska i francuska vojska, izdana i od posljednjeg saveznika, zvanične Italije. Objasnio im je da je položaj Crne Gore bezizlazan, i da je smrt kralja Nikole još više ubrzala odluku talijanske Vlade da crnogorsko pitanje stavi ad acta, i verifikuje odluke koje su ostali saveznici donijeli u Versaju, prije dvije godine. Tako je Vlada Italije, još za Nikolina života potpisala ugovor sa Beogradom o razgraničenju, i trampila crnogorske interese za teritorije Istre, Rijeke, Zadra i otoka. Jedan naš prijatelj, član talijanske Vlade rekao mi je u povjerenju – zakumio me Bogom da ga ne prosočim jer bi izgubio položaj i sudili bi mu zbog odavanja državne tajne – da je napravljena tajna klauzula, u kojoj se Italija obavezuje da će crnogorsku vojsku proćerati sa svoje teritorije. Stoga, neka se svako snalazi kako zna i umije, Neka ni je Bog u pomoć.

Dunjaš se cinično osmjehnuo na patetično pozivanje Boga ministra vojnog, i šapnuo majoru Marojeviću, koji je sjedio pored njega: Da ni je ovi ozgor stio pomoć ne bi ne ovđe doveo. Nije prošlo ni dva dana i među vojskom je procurilo da će Italija rasformirati garnizone i crnogorskim izbjeglicama dati šupkartu, jer prema ranijem dogovoru u talijanskom kupalištu Rapalu, koji je ovjeren 12. novembra hiljadudevetstodvadesete, Kraljevina SHS priprema masovnu amnestiju za sve koji se žele vratiti u Crnu Goru, osim za vođe Božićnpg ustanka iz 1918. i za komite koji su osumnjičeni za višestruka ubistva. Među vojnicima u Gaeti nastala je pometnja, jedni su ćutali pomirivši se sa sudbinom, dok su drugi ogorčeno prijetili da ni po koju cijenu neće predati oružje talijanskim vlastima. U izvještaju Vladi, komandant garnizona, Krsto Zrnović, kaže: Svi smo u glavnom, ovi iz Gaete riješeni, da se živi nikad ne pustimo kao roblje, krvnicima. Bojeći se pobune talijanski ministar vojni poslao je u Gaetu pukovnika Gracianija, koji je u glavnu gradsku kasarnu, smještenu u Kastelo Anđevine, tvrđavu koja je u 6. stoljeću sagrađena da odbrani grad od Langobarda, pozvao sve crnogorske oficire i vojnike da im objasni nove političke prilike. Ministar vojni i njegov izaslanik skovali su lukavi plan i namamili nenaoružane Crnogorce na razgovor u glavnom gradskom vojnom stanu, dok je u međuvremenu talijanska vojska opsadirala crnogorski logor, i zaplijenila njihovo cjelokupno oružje, koje je čuvalo samo nekoliko stražara.

Ostatak Crnogoraca u Formiji i Kazerti takođe su bili opsadirani od talijanske vojske, i poslije mnoštva psovki, prepirki i ubjeđivanja talijanskih oficira da će ih beogradske vlasti amnestirati, većini vojnika je već svega bilo preko glave – poslije tri rata, internacije u mađarskim logorima, ustanka i emigracije – napušteni i od posljednjeg saveznka. Za povratak u karađorđevićevsku državu prvi se odlučio četvrti bataljon, pod komandom majora Vlada Zimonjića, u čijem sastavu su bili Hercegovci i Primorci. Poslije njih su se polako mirili sa sudbinom i ostali bataljoni, kao i jedinice artiljerije, inžinjerije i Narodne garde. U pritiscima na Crnogorce najbrutalniji je bio pukovnik Đ. Boreli, koji je naredio svojim vojnicima da cijevi pušaka okrenu prema izbjegličkoj vojsci: Ili ćete u Jugoslaviju ili na groblje. Komandant trećég bataljona, Marko Vučeraković’, stao je ispred kolonela, i unio mu se u lice: Treba biti junak pa ubiti junake. Vele da si ka koza bježa s Kaporeta. Ako ti je ostalo vojničke časti ajde da se ja i ti oprobamo, pred mojom i tvojom vojskom. Pukovnik je blijed slušao prijevod sa grubog slovenskog jezika – koji je kolonelu ličio na cijepanje drva – kaplara Paulete, odsječno se okrenuo na desnoj peti, za sto osamdeset stepeni, i promrsio: Brigante. Ali, i čete Crmničana i Katunjana, pod komandom majora Vučerakovića, koje nijesu pristale na deportaciju, opsadirane, bez hrane i duvana, dopustile su da ih sprovedu do Peskare, i ukrcaju na vapor koji će ih dovesti u Zeleniku. Jedni su apatično buljili u horizont, neće li u daljini zazreti Lovćen, a drugi su se s grižom savjesti prisjećali grubih šala na račun majora Zimonjića, koji je dvadeset dana ranije, pred svojim postrojenim bataljonom u Gaeti, kazao glasom pomalo drhtavim i razvučenim, na hercegovački način: Učinili smo što smo mogli. I više od toga, jer je danas cio svijet protiv ove šake siromaha. Ako ste izgubili rat nijeste obraz. I više su vojske i države od naše gubile ratove i slobodu.To je neko Božje proviđenje koje mi nijesmo kadri razabrati. Zato, idite svojim fameljama, i zapamtite: Od roba nešto, od groba ništa.

Dunjaš je, za razliku od majora Marojevića i ostalih oficira u Kazerti, pribrano primio glas o raspuštanju izbjegličke vojske, i njenog progona iz Italije. On je još u januaru 1916., odstupajući pred austrougarskom vojskom, s prenatrpanog parabroda koji je isplovio s Plavnice i pristao u Skadar, taman u času kad je kralj Nikola, poslije odmora u hotelu Ilirija, krenuo prema medovskoj luci, predosjetio da je to put bez povratka. Kralj je povijenih leđa jedva kročio na nogostup auta. Dunjaš ga je u petak vidio s njegovim anđutantom ispred dvorca na Kruševoj glavici, i za ova tri dana bio je ostario deset godina. Dunjaš je, u taj čas, osjetio guku u ožičici, što mu je uvijek bio znak velike nesreće ili opasnosti. Prizora onemoćalog starca, poslije više od pet godina, dozvala je vijest o smrti Nikole Prvog, u Kap d’Antibu. Tog trećeg marta 1921. kasnio je na uobičajeni jutarnji raport u kancelariji majora Marojevića. Niko se od ljudi koji su sjedjeli iza velikog četvrtastog stola nije okrenuo kad je Dunjaš otvorio vrata kancelarije. Svi su kao začarani gledali u komad papira koji je ležao na sredini stola. Dunjaš je sio pored majora Marojevića, i uzeo telegram s pečatom rimske pošte i potpisom predsjednika crnogorske Vlade, Jovana Plamenca, koji obavještava da je Gospodar preminuo u osamdesetoj godini života, poslije šezdeset jednu godinu vladavine. Vratio je papir na isto mjesto, i ne znajući što će s rukama, izvadio je zlatnu tabakeru, poklon od Patricijine kume sinjorine Materaki, i zapalio cigar duvana. Svi za stolom su, s vremena na vrijeme, pogledivali prema majoru Marojeviću, ali njegova kozja bradica je podrhtavala, i činilo se da će svaki čas zaplakati. Poslije puna pola sata tišine, pošto su svi vidjeli, da se od majora Marojevića ne može izmamiti riječ ni gvozdenom kusturom, važno se nakašljao Novica Radović, komandant inžinjerije iz Gaete, koji je sinoć bio stigao u vizitu garnizonu u Kazerti: Sve propada s nekim razlogom, i ništa ne propada samo zbog jedne stvari. Niti traje dovijeka.Kralj Nikola je bio veliki vladar. Još dugo će trebati da se objektivno sagleda veličina njegovih pregnuća. Ali imao je zlu sreću što je predugo vladao, i što nema bastašne i pametne sinove ka što su mu šćeri. Jer da se bolje s muške bande natražio ne bismo na ove grane došli, ne bi mu sinovi dali da stupi u rat za ajter našijeh krvnika, niti bi danas pȏ Crne Gore bilo protiv svoje države, koju su na jatagan stvorili njihovi očevi i đedovi.

Majoru Marojeviću se, kako je Radović govorio, vraćala krv u lice, onda se i on nakašljao, da upozori gosta da bi i on nešto kazao. Dunjaš je vidio da se majoru vraća samopouzdanje, i da je isturio bradicu naprijed, na isti način kao kad se uveče, u paradnoj uniformi, šepurio korzom u centru Kazerte. Htio je da izgleda ljutito, ali glas mu je bio prozukao, kao da se našte srca napio ledene vode s Ivanovih korita, i rekao da mu Radovićeve riječi liče na malodušnost, koju nije očekivao, jer on je osvjedočeni patriota i učena glava, pa bi trebao znati da Crnu Goru niko ne može do kraja uništiti, kolikogod sadašnja situacija izgleda bezizlazna. Crna Gora je kao Feniks. Obnovila se i poslije propasti dinastije Crnojevića, kad se jedan Ivanbegov sin poturčio a drugi pobjega u Veneciju. Kadgođ su naši naprijatelji mislili da su nas za vijek vjekova satrli obnavljala se zublja slobode, moćnija nego što je bila prije. Zato je Vladika Rade u Gorski vijenac napisa: Vječna zublja vječne pomrčine nit dogori nit svjetlosti gubi. Major Marojević je ustao dok je recitovao Njegoševe stihove. Napravio je široki pokret desnom rukom, a glas mu se pojačao za oktavu. Među oficirima nastalo je komešanje. Jedni su zajapurenih obraza viknuli: Tako je, dok su drugi i dalje apatično pušili skadarski kotroban, koji im je prošloga mjeseca donio jedan Malisor, nesuđeni Dunjašev ortak. Inženjer Radović, koji je jedini u kancelariji komandanta kasarne bio u civilnom odijelu, shvatio je da njegove riječi demorališu ionako utučene ljude, koje jad jadu dodaje, još od Prvog balkanskog rata 1912., pa je mislio da treba popraviti utisak: Ja te razumijem, što oćeš da kažeš. Ali, isto tako vjerujem da smo mi što śedimo ovđe ozbiljni ljudi, koji smo sposobni sagledati sve posljedice sadašnjega položaja. I u ličnom i nacionalnom pogledu. Ko nije bio spreman svakoj istini gledati u oči nije ni treba kretat na ovi put. Ko nije znao da ćemo dočekati ovu uru ništa nije razumio. Ali i ja vjerujem da ovo nije kraj Crne Gore. Ne treba sebe i drugima davati lažnu nadu u skoru pobjedu naše domovine. Moraćemo proći još mnoge patnje i poniženja, jerbo danas je cijela Evropa za stvaranje nekakave Jugoslavije, i mi nemamo šansi dok se politički interesi ne preokrenu. Ali, da bi jopet vaskrsla Crna Gora moramo mi preživjeti i naše ideje predati mlađim naraštajima. Stoga, trebamo nešto naučiti i od cincarskih neprijatelja, promijeniti način djelovanja, i prilagoditi se novim okolnostima. Ili ćemo nestati. Ništa neće samo doći, ni danas, ni poslije dvades, ni poslije dvjesta godina, koliko je bilo prošlo vremena od pada Crnojevića do ponovoga rađanja slobodne Crne Gore u doba vladike Danila. Danas je drugo vrijeme i preživjeće samo oni mali narodi koji su stvorili nacionalnu ideologiju, i koji imaju zaštitnike u velikim državama. Versajskim poretkom nijesmo samo mi nezadovoljni nego su ponižene i velike sile, koje su danas pale na koljena, poput Njemačke i Rusije, A kad se one pridignu jopet će o jadu zabavit Evropu. Ni Inglezima se nikad ne zna. To je sila koja vlada s pȏ svijeta. Zato ukoliko mislimo preteć i naš krastaš barjak jednoga dana pobost na Lovćen moramo se otarasit starijeh zabluda. Gospodar je bio izdanak prošloga stoljeća, i to što nije razumio novo doba danas svi skupo plaćamo. Stoga, nemamo druge, no da čuvamo, kako znamo i umijemo, ideju slobodne Crne Gore, da nekako pretečemo, i čekamo kad će se jopet velike sile među sobom pokarabasit, i razvalit Jugoslaviju. Isto onako ka što su je stvorile. Major Radović je završio govor zadovoljan sobom i utiskom koji mu se učinio da je ostavio na prisutne. Isti oficiri koji su odobravali majoru Marojeviću klimali su glavom i majoru Radoviću. Drugi su cijelo vrijeme ćutali, i pušili. Dunjaš je prvi napustio komandu, pošto je major Marojević naredio da se crnogorska zastava na ulazu u garnizon postavi na pola koplja, otvori knjiga žalosti, i odredi delegacija za sahranu kralja Nikole, koja će se obaviti u ruskoj crkvi u San Remu. Za Dunjašem je izašao poručnik Nikolić, plavook, šesan i visok mladić. Dunjašu, što ti misliš? Dunjaš se nakašljao. Grlo mu je bilo suvo. Što vidi ovca ležeći nije daleko. Kraljeva smrt će samo ubrzat ono što bi se ionako dogodilo. Mene su se smučile ove govorancije. Novica je dobar Crnogorac, ali su mu knjige popile pamet. On će da vodi svjecku politiku a ne zna đe se śutra kamođes.

Osmoga maja, drugi dan poslije Đurđevdana, Dunjaš se s majorom Marojevićem vraćao u Kazertu. Na sebi je imao novu uniformu, koja mu je po njegovoj mjeri sašivena u krojačkom salonu Grimaldi. Vozio je Patricijin ford, koji je izgledao kao nov, iako ga je njegovoj ženi prije šest godina kupio otac za dvadeset prvi rođendan. Dan je bio vedar, i lagani sjeverozapadni vjetar im je dražio nozdrve opojnim mirisima nepreglednih zelenih polja Kamanije. Dok se major Marojević bio oklembesio na suvozačevom mjestu Dunjaš se doimao svježe i samopouzdano. Kao na povratku s konjskih trka.

-Ti ćeš ostat u Kazertu? Imaš sođorno, i možeš dobit talijansko državljanstvo preko žene. – Major nije izdržao da ga ne podbode.

– Okle znaš đe ću ja? – Dunjašev glas je bio neuobičajeno grub za oficira koji ima niži vojni čin od sagovornika.

– Mislim, ako nas proćeraju.

– Proćeraće nas, no što će.

Dunjaš je vidio da se major još lomi u sebi kud će, u Crnu Goru ili u Sjevernu Ameriku, u Bjut Montanu, gdje mu je jedan rođak poslovođa u rudniku. Dunjaš je prećutao majoru da se prethodnu noć dogovorio s Krstom Zrnovićem, Živkom Nikčevićem i Markom Matanovićem, za odlazak u Argentinu, prije nego što Talijani narede deportaciju u Crnu Goru. Planirali su da naprave spisak pouzdanih oficira i vojnika koji će biti spremni da krenu s njima u ovu veliku nenaseljenu zemlju, u kojoj se već početkom vijeka doselilo nekoliko hiljada Crnogoraca i Primoraca. Odlučio je da majoru ne govori ništa o namjerama do pred sam put: ne zbog sumnje u njegovu nelojalnost, već zbog jedne tipično mentalitetske osobine Crnogoraca da se moraju nekome pohvaliti da znaju neku tajnu koju bi trebalo sakriti ispod kamena. On bi progovorio na guzicu kad ne bi moga na usta, mislio je Dunjaš o svom pretpostavljenom.

Patricija i Dunjaš su se u društvu još i trudili da izgledaju skladno i opušteno, ali kad bi ostali sami više su nekako ritualno, reda radi, nego s roditeljskom pobudom, zapažali promjene kod malog Tripka, ili Trifona, kako je bio upisan u knjigu rođenih kod ufficiale di stato civile opštine Kazerta. Satima su ćutali, na dva kraja dnevnog boravka: ona je čitala knjige, ruske i francuske klasike, a on je dlijetom oblikovao drvene kutije za duvan s izrezbarenim crnogorskim grbom na poklopcu i svirale za diple. Pošto bi se umorili od ćutanja pomenuli bi Franku ili majora Marojevića, jer drugih zajedničkih prijatelja nijesu imali, ili bi komentarisali vrijeme, što je danas vruće ili ova kiša ne prestaje. Jedino bi se među njima ponovo podigla temperatura na pomen politike. Dunjaš je obožavao Musolinija zbog njegovih kritika talijanske vanjske politike, pogotovo kad je bio u pitanju njen dvolični odnos prema Crnoj Gori, a Patricija je prezirala nekadašnjeg učitelja i urednika socijalističkog partijskog glasila, Avanti, smatrajući ga opasnim cirkusantom koji podilazi najnižim instiktima naroda. Patricija se inače, mimo živčanog reagovanja na pomen fašizma i Musolinija, nije upuštala u političke rasprave. Jer za nju je politika bila pučki teatar, u kojemu svi glume, i poraženi i pobjednici. Jednom je priznala Franki Materaki: Ja se vežem za ljude a ne za ideje. Nemam toliko apstraktne pameti da bih pripadala nekoj političkoj ili nacionalnoj ideologiji. Više je zanimala vizuelna forma, scenografija, govor tijela protagonista, kultivisanost gestikulacije, nego retorička zavodljivost. Jer, politički govori su bili ispražnjeni od sadržaja, kao i svakodnevni rituali starog plemstva i skorojevićke buržoazije kojoj je pripadala njena familija. Tako je namah – a kod nje je sve u životu, bilo naizgled iznenadno i naprasno – odlučila da proda svog rasnog konja i prestane odlaziti hipodrom. Prekinula je, kao na trupac, posjete svim ritualima koje su poslije ujedinjenja Italije bila ustanovila gradska aristokratija i nova buržoazija. Poslije toliko godina napustila je i svoj djevojački kružok, koji je ponedjeljkom i petkom, već deset godina s prijateljicama iz gimnazije praktikovala u salonu Franke Materaki. Jedino nije prekinula odnose s Frankom, koja je obožavala anarhiste i potajno čitala Malatestu i Kropotkina, i jednako kao Patricija prezirala parazitsku klasu, u kojoj je njen otac, sindaco Materaki imao veliki prestiž i ugled. No, Frankina buntovnost je uvijek splašnjavala kadgod je pomislila da bi joj javno podržavanje komunista i anarhista ugrozilo privilegije i navike razmažene jedinice bogatog fabrikanta čokolade, koja se rijetko budi prije podne, i cijelu godinu unaprijed planira odmore i turistička putovanja u znamenita i egzotična mjesta. Franka se divila Patricijinoj hrabrosti, koja se bez dvoumljenja, odrekla nasljedstva zbog čovjeka koga je zavoljela, na prvi pogled, a o njemu i njegovim namjerama je znala tako malo.

Poslije dugog vremena obostrane mrzovolje Patricija se preko noći preporodila, i Dunjaš je u jednom času pomislio da se ponovo zaljubila u nekog drugog izgnanog oficira, siromašnog pjesnika ili romantičnog pljačkaša banaka koji dijeli novac sirotinji. Bila je razigrana kao na početku njihove veze. Opet je prostor oko nje bio ispunjen grlenim smijehom. Sjaj u očima – za koje je Dunjaš tvrdio da su malo vrljave, nesimetrične prema unutra, što je još više isticalo njenu erotičnost – javljao se posebno kad je pričala o neobičnom svećeniku, don Fulviju, nadstojniku župe Svetog Jerolima, koji je u svojoj crnoj torbi pored Svetog pisma nosio knjigu religijskih konteplacija Lava Tolstoja, zbog kojih je velikog pisca pravoslavna crkva proklela. Dunjaš je umirio sujetu pošto je saznao da je ovaj krhki crnomanjasti svećenik socijalističkih pogleda, koga je biskup Bernini trpio samo zbog velike popularnosti među vjernicima i laicima širom Kampanije, starac od blizu sedam decenija. Don Fulvio je bio pokrenuo, zajedno s grofom Skarlatijem – neženjom, koji je živio u prelijepom renesansnom dvorcu u Kazađove, nadomak Kazerte – fondaciju Citta aperta, za pomoć siromašnima, starima, bolesnima, političkim prognanicima. Konte Skarlati – o kojemu su kružile najnevjerovatnije priče, od takvih da je pokazivao velikodušnost u darivanju svoje posluge, da je anonimno velikim svotama novca pomagao bolnice za zarazne bolesti i sanatorijume za umobolne, do toga da je stari razvratnik podmićivao vlasnicu lokalnog bordela da mu, uz pomoć lokalnih razbojnika, privodi nevine četrnaestogodišnje djevojčice iz okolnih sela – predložio je Patriciju u Upravni odbor Fondacije. Patricija je s velikim žarom okupljala volontere, obilazila sirotinjske kuće, edukovala priprosti svijet o higijeni i polnim bolestima. Organizovala je i kurseve za žene nadničara, radnika na željeznici i zelenoj pijaci, među kojima je bilo i nekoliko Crnogorki, koje su za svojim muževima izbjegle s djecom u Italiju. Kasnije im je pokrenula i tečajeve opismenjavanja i krojačkog zanata. Prvi put u životu se osjećala korisnom: silno su je uzbuđivala otkrića da tako male usluge, naizgled bezvrijedne stvari – nešto hrane ili sirotinjske krpe – mogu toliko obradovati ljude. Ovaj neobrazovani, i na prvi pogled priprosti svijet, kojeg je ranije zaobilazila u širokom luku, pokazivao je istinsku neposrednost, vitalnost u trpljenju i nepatvoreni optimizam.

Dunjaš je ubrzo shvatio da mu Patricijina zauzetost poslovima u Fondaciji može dobro doći. Ona bi ujutru na brzinu poljubila muža i sina i ne bi dolazila kući do prvog mraka. Mala porodica je na okupu bila samo nedjeljom. Ovo je bio jedini dan koji je osmomjesečni Trifone provodio s roditeljima. Dječak ih je posmatrao pomalo sa strahom, kao da su tuđi, jer samo je kućna pomoćnica Fjorela, imala strpljenja da s njim razgovara, pjeva mu uspavanke, pomaže mu da stoji uz ogradu drvenog krevetića. Dunjaš je, pošto bi Patricija pošla u Fondaciju, bez riječi odlazio nekud, kao da ide u izvidnicu.

U garnizonima izbjegličke vojske pravili su se spiskovi za ukrcaj na brodove koji će ih vratiti u Crnu Goru. Ali, Dunjašu je raspuštanje i protjerivanje crnogorske vojske iz Italije bila prilika da krene u novi život. Još na samom vjenčanju, u vrijeme najviše euforije, kad je poslije majora Vukovića i arhimandit Janjušević, ispod monaških haljina izvadio nagant, Dunjaš je nevjestu, kumove i svatove, posmatrao kao glumce u nekoj predstavi, koja se njega ne tiče, pa čak se on i ne nalazi na pozornici. U tom času je osjećao da neće sa svojom lijepom nevjestom ostariti u Kazerti. Narednik Aleksa Tatar je tačno zapazio da samoživi Dunjaš ne može predugo izdržati u ulozi bezbrižnog dobrostojećeg domazeta. Neki manje pretenciozni skorojević, koji je izbjegao iz balkanskih zabiti, na njegovom mjestu, hvalio bi svoju srećnu zvijezdu, ali, crnomanjasti, nadmeni kapetan bio je sebi odredio mnogo vežniju ulogu nego da vječito bude genero dottora Bonomija.

Komandant Zrnović, zajedno sa majorima Nikčevićem i Matanovićem, te kapetanom Dragišićem, zbog straha od talijanske i srpske obavještajne službe, u tajnosti je načinio spisak najvjernijih i najupornijih boraca za nezavisnost, s kojima će u Argenitini nastaviti političko djelovanje. Dunjaš je sve češće odlazio u Gaetu, gdje su četvorica oficira, zaključani u kancelariji Zrnovića, u štabu Glavne komande, razrađivali sve detalje priprema za put. Komandant Zrnović je, nakon što je spisak usaglašen, svakom od trojice oficira ponaosob davao instrukcije, s kim i kako treba razgovarati. Scenario naseljavanja u Argentini, veoma detaljno razradili su majori Nikčević i Matanović. U planu su bili okvirno navedeni, vrijeme polaska iz Đenove i dolazak u Buenos Aires, oblast u koju će se naseliti, način političkog organizovanja, nabavka štamparije s ćiriličnim pismom, osnivanje kulturnog društva i uzajamne kase za pomoć najviše ugroženim doseljenicima. Major Nikčević je predvidio iznos ukupnih troškova za put i minimalne potrebe za život u Argentini za prva tri mjeseca, koliko su vjerovali da im je potrebno dok se ne uhvate komada kruva. U cijelom planu nedostajala je samo jedna pretpostavka: odakle će nabaviti novac.

Novac koji je talijanska Vlada davala prognanicima, kao neku vrstu otpremine, nije bila dovoljan ni za najjeftiniju brodsku kartu – bez kabine i hrane – do Buenos Airesa. Major Nikčević je izračunao da će biti neophodno barem još pet hiljada američkih dolara za pasać i mjesec dana za preživljavanje devedeset pet ljudi, koliko ih je bilo na spisku u bilježnici brigadira Zrnovića. Među organizatorima puta za Argentinu nije bilo nedoumica gdje se jedino mogu naći pare za put. Jer, samo na jednoj adresi među crnogorskom emigracijom ostalo je nešto zlatnih dukata i američkih dolara. Predsjednik Kraljevske Vlade, Jovan Plamenac, je poslije smrti kralja Nikole, i odbijanja prijestolonasljednika Danila da preuzme krunu, sam sebe proglasio regentom i prisvojio novac iz državne blagajne, arhiv, pečate i memorandume. Plamenac se nije obazirao na to što je kraljica Milena, zakoniti regent do punoljetstve svog unuka Mihaila, proglasila divizijara Milutina Vučinića za predsjednika Vlade, Većina vojske ostala je vjerna kraljici Mileni, ali Plamenac je ignorisao apele nove Vlade da se novac i dokumenta stave na raspolaganje generalu Vučiniću.

Krsto Zrnović je rekao Dunjašu da pođe s njim u Rim, neće li od Jovana Plamenca, iskudžati za pasać nešto Vladinih para. Cijeli dan su Zrnović i Dunjaš obigravali rimske kafane i restorane u koja je obično zalazio bivši predsjednik Vlade. Ko zna koliko bi još besciljno lutali prijestonicom da na Pjaci Venecija nijesu sreli Pera Šoća, aktuelnog ministra inostranih djela, koji je bio ministar pravde u Plamenčevoj Vladi. On im reče da je najbolje da ga potraže u njegovom iznajmljenom stanu u Via Barberini, jer je juče srio sekretara samozvanog regenta, Kotoranina V. Lipovca, koji mu je rekao da je Plamenca ukočio išijas i da ne izlazi iz kuće. Šoć im je još rekao da misli da je to opet neka Plamenčeva galioština što se tiče bolesti, jer bi on mogao kobili rep iščupati. Zrnović je snažno pokucao na vrata stana s lijeve strane stepenica na prvom spratu zgrade na broju 8, kako im je predočio ministar Šoć. Zrnović je ponovo pokucao, još jače, i stao ispred špijunke da ga stanar može jasnije vidjeti. Jer, Plamenac koji je bio politički vođa Božićnog ustanka 1918. vukao je repove za sobom, zbog slabog i neodlučnog držanja u ovoj vojnoj operaciji. Odmah je, poslije prvih borbi sa srpskom vojskom i bjelašima, pobjegao iz Crmnice za Albaniju, pa je imao je određeni kompleks, i zort, od ustaničkog vođe, koji je dobro znao da su Plamenčev kukavičluk i neopreznost umnogome uzrokovali propast ustanka u crmničkoj I riječkoj nahiji. Plamenčeva neoprezna najava ustanka u pismu upućenom mitropolitu Mitrofanu Banu, podstakli su okupacione vlasti da pohapse najuglednije prvake iz nikšićke i podgoričke oblasti uoči Badnjega dana, što je izazvalo pometnju i poraz Zrnovićeve vojske koja je bila opkolila Cetinje.

-Neće pogan da otvori. Pušti me da razvalim vrata – Dunjaš je procijeio kroz zube.

– Ne. – Rekao je Zrnović, okrenuo se prema izlazu, i mahnuo mu rukom da krene za njim.

Dunjaš i Zrnović su ćutke krenuli prema željezničkoj stanici, da stignu na posljednji večernji voz za Napulj. Zrnovićevo lice, s debelim damarima na sljepoočnicama, bilo je bijelo poput kreća. Paśa pogan, rekao je Zrnović, sijevajući zelenim zjenicama. Na željezničkoj stanici u Napulju Zrnoviću se vratila boja u lice. Još ne znamo rješenje, ali naći ćemo ga. Pametnije je jutro od večeri. Čekaj naređenje.

Dunjaš nije ništa rekao, iako je smislio plan truckajući se na klupi u željezničkom vagonu druge klase. Umjesto da siđe s voza u Kazerti odlučio je da isprati Zrnovića do Napulja. Stigli su deset minuta prije osam u Napulj, i Dunjaš je pošto je komandanta ispratio na autobus za Gaetu, odlučio da prespava u Napulju, i umjesto prema željezničkoj stanici krenuo je do glavne ulice, u kojoj se nalaze ekspoziture banaka. Prošle godine obišao je, uzduž i poprijeko, Korzo Đuzepa Garibaldija, zajedno s Patricijom, kupujući svečanu odjeću i obuću za predstojeće vjenčanje. Dunjaš je u prvom butiku kupio odijelo i cipele, i sljedeća četiri sata čekao vjerenicu u bašti kafane Pompeja, dok nije izabrala haljinu, tašnu i štikle, koje su po njenom ukusu. Tako je besposlen cijelo popodne posmatrao lica prolaznika i pročelja starih palata. U vidokrugu od par stotina metara izbrojio je natpise šest različitih banaka.

Kad se dogegao, nogu pred nogu, od autobuske stanice do korza bilo je prošlo deset sati, i ljudi na šetnici su se prorijedili, iako je bilo toplo oktobarsko veče. Zagledao je, da ne bi nekome izgledao sumnjivo, ne samo izloge banaka nego i butika, bakalnica, gvožđara, prodavnica lovačke opreme, zlatara, slastičarna, pekara. Posebno je pažljivo mjerkao mjesto, prilaz, i kroz spoljne prozore veličinu glavne prijemne prostorije sa šalterima banaka. Posljednja u nizu bila je Banko Popolare, smještena u prizemlju masivne četvorospratnice. Obišao je veliku kamenu palatu sa svih strana i vratio se prema željezničkoj stanici, da prekonači u jednom malom pansionu preko puta glavnog kolodvora .

Sedam dana poslije, 16. oktobra 1921. Dunjaš je u vjenčanom odijelu, s elegantnom kožnom torbom u lijevoj ruci, tačno u dva sata popodne, ušao u Banko Popolare. Na pločniku ispred banke ostao je narednik Mašan Zvicer, s pištoljem u desnom i odšarafljenom bombom u lijevom džepu, obučen u neupadljivo sivo odijelo s kačketom navučenim na čelo. Zvicer je Dunjašu držao stražu i prije osam godina, kad je u Skadru, kao jariću, prerezao grkljan bogatom trgovcu Đonu Vuksanaju, usred njegove kuće, na divanu gostinske sobe. Dunjaš se šalterskom službeniku predstravio kao grčki trgovac koji bi da zakupi jedan bankovni sef, i autoritativno zahtijevao da pozove direktora banka. Službenik s kartonskim šiltom na čelu odmjerio je Dunjaša kratkovidim očima, i ljubazno mu rekao da je kancelarija direktora filijale prva vrata lijevo ispod stepeništa. Dunjaš je malo zastao ispred direktorovih vrata, onda ih odlučno otvorio, izvukao revolver, i uperio ga u glavu srednjevječnog dežmenkastog čovjeka u bijeloj košulji, čiji je sako bio prebačen preko naslona velike stolice. Ruke na sto, budi miran, prosiktao je Dunjaš, odložio torbu na mali stočić s lijeve strane od velikog direktorovog tavulina, pogledao prema vratima, stalno držeći pištolj uperen u glavu dežmenkastog čovjeka, i okrenuo ključ koji je bio u bravi. U jednom koraku bio je pored direktora, koji je skamenjen sjedio. Lijevom rukom ga uhvati za kosu, stavi revolver u džep i iz futrole ispod pazuha munjevito izvadi mali bodež, oštar s obije strane, i stavi ga bankaru pod grlo. Da bi šok direktora bio potpun, Dunjaš mu bodežom zareza kožu ispod brade, tako da je krv počela kapati po bijeloj košulji. Otvori sef. Dunjaš je podigao čovjeka iz stolica, još ga držeći za kosu – kao da je lutka – i gurnu ga prema velikoj čeličnoj kasi. Poslije petnaest minuta, blagajnica Matilda, koja je bila donijela uplatnice za prenos novca na potpis direktoru, panično je kriknula. Direktor je ležao na podu potrbuške, s velikiom oteklinom na tjemenu.

Dunjaš je mirno išetao iz banke, namignuo Zviceru, koji mu se pridružio, i prema dogovorenom planu, zamakli su iza prvog ugla. Poslije tri minuta laganog hoda sjeli su u parkirani Patricijin ford, koji ona ionako nije vozila. Pravdala se kako je previše rasijana da bi upravljala automobilom, pa je ključeve ostavila Dunjašu i Franki Materaki, da je voze s vremena na vrijeme, onako iz ćefa, ili zbog neke preše. Dunjaš nije jutros prijavio Patriciji da će mu trebati auto, jer je ona izlećela kao furija, zaboravivši da poljubi malog Trifona, zbog sastanka zakazanog u Fondaciji, na kome će prisustvovati don Fulvio i grof Skarlati. Dunjaš je auto vratio u Kazertu na improvizovani parking, u dvorište iza zgrade na adresi Via Puljia 16, deset minuta prije četiri sata popodne. Kad se Patricija vratila kući već je bila uključena ulična rasvjeta. Izvinila se Dunjašu i gospođi Fjoreli – koja je već bila uspavala malog Trifona – što se vraća tako kasno, ali, rekla je, ta dva starca, koji upravljaju Fondacijom, toliko su bili opširni i sentimentalni da su davili Upravni odbor cijelih šest sati, a onda su priredili ručak, zapravo večeru, koja bi još trajala da Patricija nije rekla da mora ići kući da bebu spremi za spavanje. Dunjaš je pomirljivo zagrlio ženu, i šaljivo joj rekao: Dobro je da barem neko nešto korisno radi.

On je jedva uspio sakriti razdraganost. Jer, čim je ušao u stan zatvorio se u kupatilu, da u miru izbroji plijen. Torba je bila do vrha puna zelenih banknota od jednog i deset dolara. Debelom bankaru, koji je drhtavim rukama punio torbu, naredio je da stavlja samo američke dolare. Na podu kupatila je rasprostro i razvrstao novčanice. I drugi put ih je prebrojio, misleći da je preskočio jednu balu od po deset dolara. Na kraju se morao pomiriti da je u torbu stalo samo devet hiljada i dvjesta sedamdeset USA dolara. Sedam hiljada je vratio u torbu, dvjesta dolara je stavio u džep za svoga kompanjona Zvicera, a dvije hiljade je metnuo u platnenu vrećicu koju će staviti u duplo dno njegovog ormana – zajedno s dvadeset dukata, koji su mu još bili ostali od pljačke u Skadru – i kasnije ih sašiti u postavu svečanog vojničkog šinjela, koji je obukao samo jednom, na smotri pred Vojnim stanom na Cetinju, na Malu Gospođu 1913., u čast slavodobitnog završetka Drugog balkanskog rata.

Sljedeća dva dana Dunjaš nije izlazio iz kuće, tobož zbog problema sa stomakom. Treći dan, pošto je bio siguran da mu policija nije ušla u trag, obukao je vojnu uniformu, sedam hiljada dolara stavio u kožnu vojničku torbu, i autobusom krenuo u Gaetu. Narednik Zvicer je sio na zadnje sjedište autobusa. Bio je u istom onom sivom odijelu i sivom kačketu, kao prije tri dana dok je čekao Dunjaša ispred Banko Popolare u Napulju. Zvicer je kroz poluotvorene oči motrio prednja vrata vrata autobusa, malo nakrivljen na desnu stranu, kako bi lakše, za ne daj bože, izvukao kolt 38, koji je držao u futroli ispod lijevog pazuha.

Dunjaš je Zviceru rekao će sȃm otići u garnizon. Neka ga čeka u restoranu Kapri. Zaslužili su, rekao je, njih dvojica da ručaju u tako otmjenoj restoraciji – i pošto obavi rabotu u komandi – popiju bocu najboljeg francuskog vina. Dunjaš zateče komandanta Zrnovića samog u kancelariji, gdje preslaže papire i odvaja ih u jednu kartonsku fasciklu. U prijemnoj sobi nije bilo njegovog anđutanta Draškovića, a i ostale kancelarije u komandi bile su puste.

-Otkud te đavo donese. – Pokuša se našaliti brigadir – ne tako visok za Crnogorca, santimetar ili dva ispod metar devedeset, ali orijaške građe, četvrtaste lobanje, volovskog vrata, širokih ramena, uzak u pasu, neobično velikih šaka, i za svoju korpulenciju neočekivano hitrih pokreta – kako bi sakrio iznenađenje.

– Doša sam da vidim kuma – Dunjaš prihvati šalu.

– Onda dobro doša.

– Što ima novo oko para? – Dunjaš je glumio zabrinutost.

– Još ništa. Zvali smo ljude iz crnogorskog komiteta u Rimu. Naše prijatelje Talijane. Neki su obećali da će pomoćí. Doktor Baldaćí je rekao da će prikupit dvije iljade dolara. Obećali su i iz komiteta iz Ciriha. Ali, im treba vrijeme.

– Dobri su to ljudi, ali profesori i novinari nemaju para. Zato sam se ja snaša. Evo ovđe je sedam iljada. – Dunjaš se važno uspravi, i pomalo ceremonijalno postavi torbu na sto, otvori kopču na kaišu i podiže poklopac, tako da se dio zelenih banknota prosu po stolu.

– Okle ti to?

– Stari prijatelj. Dȃ mi ih je bez riječi. – namignu Dunjaš, ne mogavši izdržati ledeni pogled Zrnovića.

– Imaš ti bolje prijatelje no svi mi zajedno. Kako se zove? Može li se znat?

– Reka mi je da mu ne pominjem ime dok ne prispijemo u Bonosajeres.

– Dobro. Neću te ispitivat. Situacija je takva, okle su gođ nećemo im gledat u zube. Samo pazi da nas tvoja luda glava ne uvali u kakav belaj. Naši krvnici samo preže i gledaju nećemo li načiniti neku grešku, sad pošto nas je i Italija ostavila ka brabonjak na ćedilo. – Reče Zrnović, i poslije kratkog dvoumljenja, uze torbu, okrenu je naopako i dolari se prosuše po astalu.

Dunjaš je 13. januara 1922., na veče Nove godine, po julijanskom kalendaru, sjedio je u dnevnom boravku ispijajući drugu bocu merlota, koji mu je po gustini i ukusu bio najsličniji crmničkom vrancu. Patricija je i večeras kasnila, jer je kapelan Montova, koji je bio kapelnik crkve Svetog Jerolima, prvi put imao javno predstavljanje hora koji je prije šest mjeseci sastavio od štićenika Fondacije. Ulećela je kao furija, ovlaš poljubila Dunjaša u obraz, i krenula u dječju sobu da joj gospođa Fjorela referiše o Trifonovom apetitu, je li bio nervozan zbog bola od novog zubića koji samo što nije izašao, onda ju je ispitala sve o pranju i peglanju rublja, rezervama namirnica u špajzu i uglja u podrumu. Dječak je već spavao, i Patricija je otišla do ormana, skinula kostim, navukla šlafrok, i vratila se u dnevnu sobu. Sjela je na trosjed preko puta Dunjaša.

– Molim te, sipaj mi jednu čašu merlota, do pola.

– Evo, izvoli. Jesi li umorna?

– Više nisam. Što ima novo, kod tebe?

– Ima mnogo toga. No, ne stižemo pričat. Nijesam htio da te opterećujem, ali u potonje vrijeme dogodile su se velike stvari. Talijanska Vlada je odlučila da progna crnogorsku vojsku sa svog teritorija.

– Otkud znaš, kad je to odlučeno?

– Nema zvanične odluke, ali nam je izaslanik ministra vojnog naredio da moramo napustit Italiju.

– Ti možeš ostati? Imaš familiju.

– Jes. Ali, ja sam oficir, i moram poštovati naredbe više komande.

– Jugoslaviju su priznale sve velike sile. Crna Gora je prošlost. Ne postoji vojska bez države.

– Ja sam položio zakletvu da ću Crnu Goru braniti do smrti.

– Tebi je nova situacija dobro došla da ponovo živiš starim životom. Kako je ona crnogorska izreka o vuku i šumi? – Patricija je govorila bez ljutnje, gotovo prijateljski.

– Krsti vuka, vuk u goru. – Rekao je Dunjaš, sad nervozniji od supruge. Njena pribranost ga je zbunila, i sad je bio siguran da ima tajnog ljubavnika, i da joj je Fondacija samo izgovor kako bi mogla cijeli dan biti odsutna iz kuće. Da sam joj prije godinu reka da ću otići, oči bi mi izvadila.

– Gdje odlaziš?

– U Argentinu.

– Što ćeš tamo raditi?

– U General Madriagu, oblast Bonosajeresa, u kojoj ima dosta Crnogoraca. To je emigracija koja je došla u Argentinu početkom vijeka, iz ekonomskih razloga. Tamo ćemo stvoriti koloniju novih političkih emigranata. Odole će otići oko stotinu oficira i vojnika, kojima će se kasnije priključiti familije, kad se malo skuće i pribave pare za put. A doći će još neki naši emigranti iz Francuske, koji su bili tamo s kraljem Nikolom. Planiramo da organizujemo jednu stranku i štampariju, pa i novine da osnujemo kad prikupimo dovoljno srestava. U Madriagu je jedan moj rođak, koji se ima svoju pilanu, i poručio mi je da će mi pozajmiti dvije hiljade dolara, da radimo zajedno kao ortaci. Kad stanem na noge doćete ti i Tripko. U Madriagu bi mogla otvorit apoteku.

Patricija nije ništa rekla. Ispila je merlot do kraja. Ustala i otišla u malu gostinsku sobu. Iz ormara je uzela posteljinu za uski ležaj, na kojem je ponekad popodne odmarala gospođa Fjorela.

Prošlo je četiri mjeseca prije nego što se Dunjaš javio Patriciji iz Argentine. Pismo je bilo kratko, na talijanskom jeziku, pisano štampanim latiničnim slovima, mješavinom talijanskog i crnogorskog pravopisa. U pismu je, koje je vrvilo od uobičajenih fraza, pitao za njeno zdravlje, kako napreduje Tripko, je li još angažovana u Fondaciji, gleda li se sa sinjorinom Materaki. Pisao je još da ga je rođak, Tomaš Dragišić, lijepo primio, da je dobio u vlasništvo oko dvjesta hiljada kvadrata zemlje u blizini Madriage, na kojemu će uskoro početi graditi kuću, tako da bi ona s malim Tripkom mogla doći u proljeće iduće godine. Patricija je počitala pismo i vratila ga u kuvertu. Nije imala želju da odgovori, iako je znala da bi Dunjaševo pismo imalo isto tako ozbiljan, gotovo zvaničan ton, i da je u nju jednako zaljubljen kao prvoga dana, jer on se posprdivao đentilecama, zavođenju žena umiljatim riječima, tepanjem, amor mio, cara mia, mio tesoro, bella, bellezza, bellisima, le bacio la mano. Patricija mu je, treći dan ipak odgovorila, ali njeno pismo je bilo još zvaničnije. I mnogo kraće. Samo mu je napisala da je mali Trifone dobro, da i dalje nije previše živahan, ali je otporan na prehlade i razne viroze, od kojih su zimus djeca u Kazerti masovno obolijevala. O sebi nije ništa rekla, niti je nagovijestila da bi se za njim uputila u Južnu Ameriku. Sljedeće pismo od Dunjaša stiglo joj je poslije godinu dana, u aprilu 1924. Interesovao se samo za Tripka, i nije više pominjao njihov dolazak.

Izgledalo je da je Patricijin život ušao u jedan mirni – prvi put u životu – period. Dottore Bonomi je, u ove tri godine poslije odlaska zeta Montenegrina, nekoliko puta, krijući od supruge, posjetio svoju nezahvalnu kćer. Uzeo bi, već onemoćalim staračkim rukama, unuka Trifona, i pjevao mu istu onu pjesmu kojom je umirivao malu Patriciju. Za razliku od svoje majke, koju u djetinjstvu nije držalo mjesto, dječak je bio miran, i gledao je nonna nekako starmalo, s povjerenjem, što se starome dopalo. Dottore je pomislio da se kćerkina ćudljivost, kako se primiče tridesetoj smiruje, i ako se izrana vidi proljeće, mali Trifone nije povukao onu neukrotivu gorštačku prirodu njegovog oca niti majčin nemir i plahovitost, nego će izgleda biti pomiren sa sobom i svijetom, kao što dolikuje potomcima familije Bonomi-Mendel.

I drugi ljudi, koji su površnije poznavali Patriciju, mogli su primijetiti njenu promjenu u ponašanju, i uopšte u izgledu. Više se nije oblačila ekstravagnatno: skinula je nakit, i skupe haljine zamijenila je jednostavnim skromnim kostimima. Njena hirovitost se pretvorila u euforičnost, u obožavanju malih stvari koje ranije nije primjećivala. Neumorno je i sistematično razvijala programe edukacije za analfabete i raspidjele humanitarne pomoći gradskoj sirotinji, tako da joj

je don Fulvio, koji je isprva nije mnogo simpatisao zbog nemara prema crkvenim ritualima – do svećenikovih ušiju došle su Patricijine svetogrne riječi, da religija zaglupljuje – odao javno priznanje na godišnjoj Skupštini fondacije Casa aperta .

Franka Materaki je bila u pravu kada je poslije mnogo godina kazala da je Patricijin najbolji dio života bio u vrijeme bavljenja u Fondaciji. I u fizičkom izgledu prosto je blistala. Nekoliko kilograma koje je u međuvrmeenu nabacila njenu skladnu figuru učinili su još privlačnijom. Patricijini obrazi su se zaokruglili i dobili rozikastu boju, šake su postale punačkije i mekše, butine i donji dio stomaka popunjeni su tankim slojem masnih naslaga i sala. Njene žilave i vitke noge, i stomak koji je bio ravan kao daska, mršavu elegantnu djevojku, koja je s leđa ličila na dječaka u pubertetu, preobrazile su joj figuru u ljepoticu neobično nalik Nani, s čuvene slike francuskog imresioniste Eduarda Manea. Patricija je imala udvarača više nego ikad, mladi Kazerćani, ali i stari pokvarenjaci kojima su kćerke bile Patricijino godište, neumorno su joj se upucavali. Kolale su priče o njenim tajnim ljubavnicima, a ona bi da bi naočigled mnoštva gradskih voajera i brbljivica, flertovala s poznatim Kazerćanima, obično oženjenim, koji slove za ženskaroše.

Patriciju je, s vremena na vrijeme, zabavljalo očijukanje s muškarcima koji su joj bili dragi, ali su previše predvidivi, bez pustolovnog erosa. Ovakve igre su služile za razbijanje svakodnevne rutine između kućnih obaveza i bavljenja u Fondaciji, koja je postajala monotona. Dunjaševa elementarnost i drskost su je oborili s nogu, ali njihova ljubav se iznenada ugasila, kao što je i planula na početku, jer su bili dva svijeta. Imali su premalo zajedničkih sklonosti, a previše samoljublja. Ubrzo je iza njegove viteške maske nepokolebljivog borca za narodnu slobodu otkrila ambicioznog i beskrupuloznog montanjara, koji je svako saosjećanje smatrao djetinjom slabošću i naivnošću. Patricija mu je četvrtu godinu poslije njegovog odlaska, tražila u pismu – on joj je I dalje pisao jednom godišnje, s proljeća, da pita za Tripkovo zdravlje – da joj pošalje, od suda ovjeren pristanak, za raskid braka. To je bila Patricijina mala osveta, da ga pogodi onamo gdje je najranjiviji. Da pomisli da je našla novog čovjeka: Dunjaš joj je jednom, u vrijeme najviše ljubavi, rekao da se poslije njega nijedna žena ne može ponovo zaljubiti u drugog muškarca. Dunjaševa sujeta je dostizala takve razmjere da je moguće, mislila je Patricija, da on održava vezu sa nekim Crnogorcem ili Dalmatincem iz Kazerte, koji ga obavještava o tome što mu radi bivša žena, s kim se viđa, i slično. Zaista, Patriciji se prvih mjeseci poslije Dunjaševa odlaska na nekim trenucima činilo da će banuti na vratima ili će je odnekud presresti na ulici.

Stari Bonomi je, kako je vrijeme prolazilo, učestao s posjetama kćerki. Barem je jednom mjesečno, svake treće ili četvrte subote, navraćao u Patricijin stan. Bio je ponovo ljubazan kao nekada, iako je sve više patio od proširenih vena na nogama. Vlažnih očiju je šaputao Patriciji da je tako lijepa, da mu je ljepša nego dok je bila klinka, anđelčić sa svojom zlatastom kovrdžavom kosom. Nije se mogao zaustaviti u komplimentiranju. Majčinstvo i rad u Fondaciji su te preporodili: to se vidi i po malom Trifonu, koji je tako vaspitan i pametan dječak. Patricija je sažalijevala oca, jer je bio između dvije vatre, dvije prkosne žene, majke i kćerke, koje su se još od početka Patricijine adolescencije stalnom kačile i nadgornjavale. Zato je apotekar upotrebljavao razna lukavstva, pravio cijele scenarije, kako bi smekšavao ženu u vezi s Patricijom. Kao da neće, prenosio je riječi dona Fulvija, koji je javno priznao na godišnjici Fondacije, da mu je Patricija glavni oslonac. Još je rekao, da je poslije starog svećenika Patricija održala dojmljiv govor povodom završenog krojačkog kursa nezaposlenih žena u prisustvu sindaca Materakija, i onda mu je Franka, gradonačelnikova kćer, kazala još da je njegov unuk, mali Trifone, tako vaspitano i pametno dijete, pravi Bonomi.

Dottore Bonomi bi ubijedio svoju ženu da oprosti Patriciji njenu nepromišljenost, što se udala za tog avanturistu, koji pritom nije ni katolik, da mu kćer nije priredila još jedan šok od koga se nikada nije oporavio. Ovaj put Patricijina ludost je bila još veća. Don Fulvio ga je, 28. decembra 1929., koji je bio prvi radni dan poslije božićnih blagdana, našao u apoteci, kako se priprema za posljednji popis u godini. Stari svećenik mu je drhtavim glasom kazao da su sinoć karabinjeri odveli Patriciju iz Fondacije na salušanje u kvesturu. Don Fulvio je isprva mislio da je neka zabuna, ali pošto se nije javila poslije dva sata svećenik je sam otišao u policiju da vidi zbog čega je drže toliko dugo, s obzirom da je samohrana majka, uz to je iz ugledne familije koja je lojalna novom poretku. Šef policije, Eduardo Kristini, koji je nedavno prekomandovan iz fašističkih odreda Squradi d’azione, osornim glasom saopštio je župniku da postoji osnovana sumnja da je gospođa Bonomi učestvovala u organizaciji bjekstva jednog opasnog komuniste, Slovena iz Istre, koji je bio konfiniran u bivšoj karabinjerskoj kasarni.

Mala karabinjerska kasarna, blizu Pjace Mateoti, u centru grada, poslije odlaska crnogorskih izbjeglica postala je logor interniranih Istrana, mahom radnika i seljaka, koji su se odupirali talijanizaciji Istre. Kasarna je bila prazna pune četiri godine, i u međuvremenu se pričalo da će je srušiti i na njenom mjestu sagraditi stambenu zgradu, a potom da će se preurediti u fabrički pogon čuvene konfekcije San Lućo, Ipak, novi stanari kasarne su, u proljeće dvadesetpete postali konfinirani Istrani, narodnjaci-slovenofili i komunisti, uglavnom radnici i zanatlije iz Pule i seljaci iz okoline Pazina. Karabinjeri su seljake svaki dan odvodili da istovaraju terete na željezničkoj stanici, kao i na proširenju ceste prema Napulju, a radnicima i zanatlijama su u jednoj hali u logoru napravili stolarsku i bravarsku radionicu, gdje su pravili drvenu ambalažu, popravljali brave, izrađivali djelove za pištolje i alate za vojnu inžinjeriju i vozni park Dučeovih partijskih postrojbi, Fasci di combattimento i Squardi d’azione. Don Fulvio, ili njegov zamjenik, kapelan Montrova, svake nedjelje držali su misu u maloj prostoriji, u kojoj su ručali stražari kasarne. Svećenik nije tražio veću prostoriju, jer na bogosluženju nije bilo nikad više od deset zatočenika. Jedni su bojkotovali misu zato što su bili ateisti, a drugi zbog toga što su svećenici molitve Bogu izgovarali na talijanskom, jeziku njihovih okupatora. Župa Svetog Marka Evanđeliste dobijala je pakete za internirce od njihovih rođaka i prijatelja, koje je okupljao i transportovao, Božo Milanović, namještenik slovenske župe u Trstu. Patricija je nadgledala podjelu pomoći, ili je lično dijelila pakete zatočenicima, pa je don Fulvio isposlovao da i ona dobije specijalnu propusnicu za logor. U paketima su se, pored namirnica od istarskih rođaka i od slovenskih župa iz Pazina i Trsta, nalazili sapuni, ručnici, donji veš i pribor za brijanje, koje je donirala Casa aperta. Stražari na ulazu u logor pažljivo su pregledali pakete, i sve posjetioce logora – nabavljače hrane, električare, vodoinstalatere, ljekare – na ulasku i izlasku, osim svećenika i bella donne, koja je kćer najpoznatijeg kazerćanskog apotekara. Patricija je znatiželjno posmatrala zatočenike, koji su se nalazili u istom prostoru gdje je jedno vrijeme bio i njen bivši muž. Bilo je neobično što je u bivšu kasarnu ušla tek nakon što je napustio Dunjaš, koji je u njoj proveo gotovo dvije godine. Jednom ga je zamolila – povodom proslave šezdesete godišnjice stupanja na prijesto kralja Nikole – da je povede u kasarnu, da osmotri prostor u kojemu njen muž provodi toliko vremena. Dunjaš joj je rekao takvim tronom da je požalila što ga je pitala, da to nije prilično, jer bi bila jedina žena na prijemu kojemu će prisustvovali predsjednik Vlade Plamenac i ministar vojni Vučinić.

Internirani Istrani likom i stasom ličili su Dunjaševim saborcima, koje je srijetala u gradu, samo su se doimali manje bahatim od Crnogoraca, iako su je i oni gledali s nepovjerenjem. Za razliku od Montenegrina svi su razumjeli talijanski jezik, premda ga neki nijesu htjeli govoriti. Onda ih je Patricija, koja je imala apsolutni sluh i rijedak dar za učenje stranih jezika, pitala nešto na crnogorskoj varijanti slovenskog jezika, što je, naročito kod seljaka iz okoline Pazina, izazvalo još veće nepovjerenje. Posumnjali su da je provokator Ovre, Musolinijeve političke policije. Patricija je primijetila podozrenje interniraca, ali nije htjela objašnjavati da je ono malo slovenskog jezika naučila od muža Crnogorca, s kojim ima sina. S proljeća dvadesetdevete bila je prorijedila odlaske u logor – umjesto nje pakete je dijelila sinjorina Violeta, usjeđelica, kćer vlasnika velike pekare Kaprijati – i sigurno bi njoj potpuno prepustila posjete internircima da je Franka Materaki nije zamolila nešto krajnje neočekivano. Franka je posjetila u stanu, bez najave, u kasne sate, a onda je iz svoje torbe, zajedno s cigaretama izvukla kuverat iz kojeg je izvadila nekakve novine i gomilu papira. Nervozno je zapalila cigaretu, i pogledala uspitivački Patriciju.

– Treba nam od tebe jedna usluga – rekla je pogledujući u papire na stolu.

– Kome treba usluga? Tvojoj familiji?

Franka je duboko uvukla dim cigarete u pluća, kao da traži malo vremena prije nego što progovori. Onda joj je priznala da se priključila komunistima, i da je dobila zadatak od, rekla je, mojih drugova, da nekako doturi jednom logorašu, komunističke listove Stato operaio i Unita, kao i programske tekstove Antonija Gramšija i Palmira Toljatija. Patricija ju je gledala zbunjeno poluotvorenih usta. Lice joj se na trenutak zaledilo, kao da se kani hoće li se osmjehnuti ili će se preobličiti u grimasu neodobravanja. Još joj nije moglo ući u mozak da je razmažena gradonačelnikova kćer, čiji se otac priključio fašistima kad su osvojili vlast, postala aktivistica stranke koju je Musolini zabranio, a njene članove izložio brutalnom progonu.

– Hoćeš li nam pomoći. Znamo da tebe stražari ne pretresaju na ulazu u logor – Frankin glas je bio neočekivano odlučan.

– Samo novine? Ništa drugo? – Patricija se malo pribrala.

Franka je klimnula glavom, i rekla joj da kuvarat treba dati mladom bravaru, koji izrađuje ključeve, ograde od kovanog gvožđa i popravlja alate. Zove se Zvane Gorjan. Patricija se odmah sjetila vitkog momka crvenkaste kose koji je uvijek stajao među zadnjima u redu za humanitarnu pomoć od Fondacije. Za razliku od mladih interniraca, koji su drsko gledali – katkad uz mangupski osmijeh – lijepu humnitarku, pogled riđokosog bravara – kad je uzimao paket – uvijek je bio spušten u visinu Patricijinih ruku. Dok joj je Franka govorila da dobro mora paziti da niko ne primijeti – ni njegovi sapatnici – kad mu predaje novine – jer je Ovra možda vrbovala nekog od logoraša – Patricija je pokušala da razabere, je li bravareva povučenost bila odraz njegove sramežljivosti ili prezira prema humanitarnom licemjerju smjernih katoličkih građana koji aplaudiraju mračnim tlapnjama i krvavom teroru tog cirkusanta koji je sebe nazvao Duče, i umiruju savjest tako što njegovim žrtvama bacaju mrvice sa svojih bogatih trpeza.

Patricija je sjutradan rekla gospođici Kaprijati da će ona u nedjelju ponovo ići u logor. i onda je naveče, pred spavanje, uzela veliki kuverat koji joj je donijela Franka, izvukla Unitu, glasilo talijanskih marksista, od petnaestogog aprila 1929., i pročitala uvodni tekst Toljatija o položaju radničke klase i sramnom paktu kapitalista s Musolinijevom strankom. Članak je pozivao na otpor režimu koji je osramotio Italiju, na jedinstvo radnika i solidarnost inteligencije s pravima potlačenih. Autor je silinu emocija podupro s mnoštvom uskličnika na kraju rečenica, i Patricija je pomislila da je ovakva borbenost i rječitost, tipična za novovjerce, prosto zarazna za očajnike ili povodljive osobe poput Franke Materaki.

Patricija je u nedjelju, kao svaki put ranije, bez kontrole prošla pored dva karabinjera. Nehotice im se osmjehnula, i odmah se pokajala, jer ju je iznenadna srdačnost prema stažarima mogla odati, da se na ulazu nalazio neki promućurniji čuvar, koji je odavno prokljuvio sve galioštine i podvale zatočenika, i njihovih političkih pristalica. Patricija je sačekala petnaestak minuta da Vićenco, gluvonijemi nosač iz Fondacije, na biciklu s tri točka koji u prednjem dijelu ima kvadratnu korpu, donese paketiće umotane u grubu hrapavu hartiju, povezanu špagom u obliku krsta. Patricija je dijelila paketiće tražeći pogledom riđokosog, koji je ponovo zadnji stao u redu. Ali, ovaj put kad je pružio ruke prema paketu gledao je mladu ženu ravno u oči. Patricija se zbuni. Imam nešto, prošapta. Bravar samo povjerljivo klimnu glavom. Njemu su zubi bljesnuli a očni kapci su se stisnuli, pa se na njihovim krajevima pojaviše borice, tanke kao da su crtane grafitnom olovkom.

Osmijeh je lijepo, ozbiljno lice muškarca pretvorio u djetinje. Patricija je osjetila u utrobi onu prijatnu toplinu koju je gotovo bila zaboravila. Kasnije mu je kazala da ništa tako ne odaje karakter čovjeka kao smijeh. Jednima dok se smiju, lice se pretvara u iskrivljenu grimasu, dok drugima odaje čistotu duše, rekla je još. Nekoliko zatočenika otišlo je na misu, a ostali su krenuli prema dvorištu, jer dan je bio vedar, proljećni. Riđokosi bravar je začas zastao, pogledao u Patriciju, i onda se okrenuo, kao da će prema nužniku. Patricija je koraknula prema njemu i ispod bluze izvadila kuvertu s novinama. Hitro mu je turnula kuvertu, koju je mladić stavio u njedra, ispod košulje. Bravar je, kao nehotice dodirnuo Patricijine prste, i njoj je udario plamen uz obraze. Njegov dlan je za trenutak ovlaš položio na njenu lijevu ruku, na kojoj se još nalazio vjenčani Dunjašev prsten, koji, iz navike, nije skidala.

Patricija nije propuštala više nijednu nedjeljnu vizitu logoru, iako nije bilo razloga da se svake sedmice ponavlja ritual dijeljenja paketića, u kojima se katkad u gruboj hartiji nalazio samo jedan komad sapuna. Ubrzo je nepovjerljivost interniraca prema njoj gotovo iščezla: dok im je predavala paketiće učtivo su joj zahvaljivali na talijanskom. Grazie, mille grazie, signora. Odjednom su, bez ustezanja, svi počeli govoriti talijanski, svojim lokalnim dijalektom, koji je Patriciji ličio na mletački. Bravar je uvijek zadnji uzimao trebovanje. Patricija je uspjela da svaki put s njim razmijeni nekoliko riječi. Tačnije, ona je uvijek pitala: Kako si? Otkad si ovdje? Imaš li familiju? Gdje si radio? Zbog čega si interniran?

Bravar bi kazao nekoliko rečenica, a onda se udaljio. Patricijino saznanje o zatočeniku je tako raslo iz nedjelje u nedjelju. S nestrpljenjem je brojila dane do sljedeće prilike da čuje nekolike nove rečenice, iako je slutila da se u njegovom životu nije desilo ništa neobično. Bio je odveć mlad – tri godine mlađi od Patricije – i sramežljiv, da bi bi od njega očekivala neku veliku pustolovinu. Konačno je povezala da je uhapšen početkom prošle godine, jer su ga osumnjičili da pripada tajnoj organizaciji Borba, koja se bori za pripajanje Istre Jugoslaviji. Još je saznala da nije oženjen, i da radi u pulskom arsenalu. Zbog bjeline Istrianove puti, tankih kostiju i dugih vretenastih mišića doimao se nježno, u njegovim svijetlo plavim očima, iza dugih ženskih trepavica nazirala je patnju, saosjećajnost, a u sljedećem trenutku kad bi se spomenuli fašisti ili drugi nasilnici hladnoća mu je izbijala iz pogleda kao iz duboke sniježne jame. Ovaj čovjek može biti svetac i ubica, kao likovi iz Zlih duha ili Zločina i kazne, pomislila je. Patricija je ponovo bila u elementu, kao u prvim danima kad je upoznala Dunjaša, samo sad je morala kriti svoja osjećanja. Crvenokosi se bolje kontrolisao od nje, i izmicao se kad bi mu se ona previše primakla. Osječao je njen dah, ali nije gubio glavu. U trenutku bi se okrenuo, kao da ima nešto posla, i prišao nekom od drugova.

Patricija je na sve načine pokušala osmisliti slobodno vrijeme interniraca, i zamolila je zapovjednika logora, poručnika Privileđa, da joj dozvoli da zatočenicima posuđuje knjige iz biblioteke Fondacije. Poručnik se dugo premišljao, i na kraju je odbio Patricijinu ponudu, uz obrazloženje da bi se među naručenim knjigama mogli provući i oni naslovi koji propagiraju komunizam i anarhizam. Ipak, Patricijinoj tvrdoglavosti nije mogao odoljeti patuljasti poručnik, pa je na kraju dao dozvolu da se formira hor od zatočenika koji će voditi kapelan Montova.

Premijerno izvođenje hora bilo je zakazano za Badnjak. No, poslije samo dvije probe više nikome u logoru nije bilo do pjevanja. Patricija je 19. oktobra bravaru kriomice tutnula kuvertu, ne sluteći da u sadržaju pisma ima nešto uznemirujuće, iako je Franka kad joj je donijela poštu bila blijeda u licu i užurbana. Pošto joj je sjutradan don Fulvio rekao da su internirci, samo sat vremena nakon što je otišla s kapelanom Montovom, počeli bacati stolice u trpezariji, vičući: Ubice, ubice, pozvala je Franku koja joj je rekla da je u Puli, Specijalni sud za zaštitu države, osudio na smrt, jednog mladog seljaka, pod optužbom za terorizam. Strijeljani Vladimir Gortan, bio je bliski rođak zatočenika Rafaelića, takođe mladog seljaka, iz okoline Pazina. Logoraši su se zatvorili u svojim spavaonicama i stupili u štrajk glađu. Stražarima u logoru stiglo je pojačanje, cijeli vod karabinjera i jedna jedinica Squardi d’azione. Na glavni ulaz u logor postavili su teški matraljez, I drugi dan štrajka stigao je pukovnik Bardone, komandant karabinjera iz Napulja, koji im je zaprijetio da ukoliko do sjutra ne prekinu štrajk, i vrate se prijašnjim radnim obavezama, da će ih nasilno, okovane u teška gvožđa, prebaciti u zloglasnu tvrđavu na otoku Ustika, na kojemu stanuju još samo zmije i gušteri.

Štrajk je sjutradan zaista utihnuo. U logoru je uspostavljena uobičajena rutina, ali pukovnik Bardone je strogo zabranio svim civilnim licima da ulaze u prostor koji je bio ograđen bodljikavom žicom. Jedino je, od spoljnog svijeta, don Fulviju i dalje bio odobren razgovor sa zatvorenicima. Don Fulvio je svakog ponedjeljka Patriciji referisao što je zatekao u logoru, s kim je razgovarao poslie mise, jesu li logoraši i dalje potišteni, žale li se na stražu. Na kraju ona nije mogla izdržati da ga ne priupita za mršavog crvenokosog momka, koji istina ne sluša njegove propovijedi, ali ga je možda zapazio u prolazu za malu prostoriju u kojoj drži bogosluženje. Četvrtog ponedjeljka od okončanja štrajka Patricija je nagovorila don Fulvija da se založi kod poručnika Privileđa, da joj dopusti da na Svetog Nikolu, koji je praznik darivanja, u ime Fondacije zatočenicima podijeli pakete. Poručnika nije trebalo mnogo nagovarati za gest dobre volje, čak je sam predložio da internirci opet mogu primati pisma od rodbine, jer je smatrao da će im ovi mali gestovi pažnje vratiti radni elan u gradnji puteva i u logorskoj radionici.

Patricija nije mogla zaspati noć pred ponovni odlazak u logor. Uzalud je dva sata poslije ponoći ustajala i tuširala se u hladnoj vodi. Digla se cik je zora, skuvala sebi kavu, pa je iznenađena Fjorela umjesto u krevetu zatekla u dnevnom boravku. Ovo je bilo prvi put da gazdarica dočeka na nogama kućnu pomoćnicu, koja je imala ključ od spoljnih vrata. Uvijek dosad Patricija je uveliko spavala, dok je Fjorela spremala doručak malom Trifonu, pa i pošto bi ga odvela u školu, i vratila se s pijace gdje je kupila namirnice za ručak.

Bravar je ponovo zadnji čekao u redu za praznične pakete. Patricija je, dok je dijelila pakete, svako malo ga tražila pogledom. Kako se primicao njoj se činilo da mu je lice sve bjelje a pogled prodoran, čak grozničav, kao da je pod temperaturom. Kako si, pitala ga je brižno pružajući mu paket. On je primio paket lijevom rukom, a desnom, izvježbanim pokretom igrača pokera tutnuo joj je na dlan mali, nekoliko puta presavijeni papirić, ne veći od nokta. Ovo proslijedi dalje, promrsio je kroz zube. Onda joj je okrenuo leđa i nestao iza vrata spavaonice.

Patricija je stavila papirić u desni džep svog dugog crnog kaputa od kašmira. Čim je stigla kući ušla je u svoju spavaću sobu i zaključala vrata za sobom, da joj slučajno ne bi zasmetali Fjorela ili mali Trifone. Pažljivo je otvorila mali bijeli papirić na kojemu je pisalo: ČEKAJTE 26 ILI 27. Ponovo je preklopila papirić, i isti čas je krenula prema telefonu. Pozvala je Franku. Javila se njena mama, sinjora Materaki, koja je rekla da joj kćer nije kući, a onda je Patriciju držala još dvadeset minuta pri telefonu detaljno opisujući prijem koji je u Napulju, za funkcionere fašističke stranke priredio Duče, na kojemu su pozvani gradonačelnik Kazerte i njegova supruga. Uzalud je Patricija, do ponoći, čekala da je Franka pozove telefonom, ili možda da se pojavi na vratima. Jer bravarova poruka je konspirativna. Mislila je da je u pitanju neka šifra. Franka se javila sjutradan oko deset sati, i rekla joj da će je za pola sata čekati kod spomenika Luiđija Vanvitelija, čuvenog arhitekte koji je projektovao kraljevsku palatu Burbona u Kazerti.

Drugi dan Božića, dvadeset šestog decembra predveče, Patricija je omamljena s nekoliko čaša merlota drijemala u fotelji, dok je mali Trifone čitao Bajke svijeta, koje mu je majka poklonila za praznik Hristovog rođenja. Iz dremeža je trgnulo nečije kucanje na spoljnim vratima. Ustala je polako i krenula prema vratima. Nije očekivala nikog u predvečerje blagdana.

– Ko je?

– Franka.

Kad je Patricija otvorila vrata osjetila je da joj se manta u glavi. Pored Franke stajao je bravar, kojega je u posljednjim susretima zvala njegovim krštenim imenom – koje je jednako čudno kao i njenog bivšeg muža – Zvane. Bio je dobro maskiran sa šeširom širokog oboda i šalom preko usta: ni Patricija ga ne cesti ne bi poznala, ako se ne bi zagledala u njegove blage, ali i okrutno pronicljive svjetloplave oči.

– Hoćeš li nas pustiti da uđemo – reče Franka, pola u šali, da bi razbila Patricijinu zbunjenost.

– Naravno. Izvolite.

Nakon što su nenadni gosti skinuli kapute Patricija ih je ponudila s čašom merlota. Bila je previše uzbuđena da se sjeti poslužiti mladog zatočenika ostatkom božićnog ručka.

– Ovo je pravo božićno čudo. Kako to da si dobio dopust? – pitala je Patricija, kojoj je malo zadrhtala ruka dok je sebi dosipala merlot.

Mladić je slegnuo ramenima, i pogledao Franku, koja je napravila dramsku pauzu, onda uzela čašu, i prvo se kucnula s Patricijom, a onda s mladićem.

-Sretan Božić – nazdravila je Franka, odložila čašu i punim plućima povukla dim cigarete nazionale. – Nisu ga pustili, Zvane je sam sebe pustio.

Franka je potanko ispričala da je bravar istaknuti komunista, za čije oslobođenje se angažovao jedan njegov zemljak, Istrijan, koji je važan čovjek u Kominterni. Prvobitni plan je bio da pobjegne za Svetog Nikolu, kad su i stražari, koji svojim ženama i ljubavnicama nose poklone, uglavnom pijani i euforični. Ali, neplanirani štrajk, i pooštrenje mjera nadzora uprave logora, pokvarili su scenario bjekstva. Tako je dogovoreno da se čeka Božićno veče, kada je počeo glumiti napad slijepog crijeva. Toliko je mladi bravar uvjerljivo previjao, i uz to su internirci svako malo zazivali stražare moleći ih za medicinsku pomoć, da je konačno sjutradan, oko dva popodne, komandir straže, narednik Grasi, misleći da je zatočenik dobio splet crijeva, i da možda neće dugo živjeti, naredio da ga karabinjerskom kamanjolom odnesu u bolnicu. Jedan kaplar je dovezao kamionet do vrata spavaonice, i dvojica snažnih zatočenika tobožnjeg bolesnika su položili sklupčanog na pod karoserije, koja je bila pokrivena ceradom. Stražar koji je bio u pratnji vozača kampanjole zatvorio je stranicu karoserije i ponovo sio u kabinu na suvozačko mjesto.

Bravar je iskočio na prvoj krivini, kad je vozač kampanjole prikočio, i dvojica mladih ljudi koji su se naizmjenično, s još jednim parom, od jutra vozikali biciklima u blizini logora, stigli su za par minuta do njega. Manji mladić, gotovo dječak, svoje je biciklo, zajedno s kačketom, dao bjeguncu, a drugi je mahnuo rukom da ga slijedi u pravcu kuće gradonačelnika Materakija. Ilegalci su bili uvjereni da bjegunca neće niko tražiti u sindacovoj rezidenciji. Ipak, desila se jedna nepredviđena stvar. Gospodin Materaki nije otišao u svoju vilu u Formiji, kako je bio naumio drugi dan Božića, jer je dobio upalu vena, i listovi nogu toliko su mu otekli, kao da će prsnuti, pa je Franka sačekala bjegunca u posljednji čas ispred kapije u autu, i pozvala ga da sjedne pored nje. Ćutali su par minuta, a onda ga je Franka vragolasto pogledala: Spremila sam ti jedno Božićno iznenađenje.

Patricija se nije sjetila prigovoriti Franki, jer ju je manipulisala, i izložila opasnosti, ne upozoravši je da se priprema bjekstvo. Štoviše, bila joj je zahvalna na promućurnosti da Istranina dovede kod nje. Iako se dojmila površnom zbog svoje brbljivosti Franka je imala prefinjenu žensku intuiciju, i čim je ugledala momka ukapirala je da Patricija zbog njega svake nedljelje odlazi u logor, i provodi toliko u organizovanju pomoći internircima. Način na koji je mladić hodao, držao glavu i posmatrao ispod svojih dugih ženskih trepavica, Franki su bili znak da se njena srčana, i zanesena prijateljica, zacopala kao neka šiparica u ovog radnika-poluseljaka.

Franka je uskoro ustala. Rekla je da treba otići kući dok još ima ljudi na cesti, jer su karabinjeri čim je kampanjola pristala pred bolnicu alarmirali sve živo i mrtvo, i krenuli u potjeru za bjeguncem. Na izlaznim vratima, Franka joj je još kazala tonom koji je Patriciju ponovo iznenadio, dok je u hodniku oblačila kaput, da javi kućnoj pomoćnici – ukoliko joj nije dala slobodne dane za Božićne praznike – da sljedeća dva dana ne dolazi na posao. U međuvremenu će se drugovi pobrinuti da druga Gorjana prebace na sigurnije mjesto.

Patricija je iz špajza donijela drugu flašu merlota. Prvo je natočila gostu, pa sebi, a onda se sjetila da on sigurno nije jeo možda cijela dva dana. Pozvala ga je za trpezarijski sto, i na velikom ovalnom pjatu iznijela je pola pečene ćurke, koju je Fjorela spremila za Božić. Crvenokosi je žvakao polako, iako je bio toliko gladan – za razliku od njenog bivšeg muža, koji je gutao halapljivo – i vješto se služio pirunom i nožićem, kao da nije rođen u prostoj kući već u nekoj palati gdje su objedi svakodnevni rituali s puno zvanica, u kojima se manje jede a više ćakula, odmjerava društeni značaj, obrazovanje i žovijalnost sagovornika, njihova odijela i toalete, i ponekad se ispituje teren, pa i ugovara neki posao.

Mladić je govorio polako kao što je polako jeo. Njegov raspukli glas bio je ravnog tona, poput propovjednika don Fulvija, ali nije bio propovjednički patetičan. Pričao joj je o Istri, njenoj istoriji, običajima, mentalitetu, nekadašnjoj convivenzi Slovena – Hrvata i Slovenaca – i Talijana, onda o tome kako su fašisti zabranili škole na slovenskom jeziku, preimenovali imena mjesta, pa i imena i prezimena Istrijana. Nastavio je govoriti kako Slovenima koji se protive asimilaciji prijete progoni i hapšenja. Diskriminacija se ogleda i u tome što su u Julijskoj krajini porezi petostruko veći, nego, recimo, u mletačkoj pokrajini, pa je nekoliko desetina hiljada Hrvata i Slovenaca emigriralo u Jugoslaviju, Belgiju – gdje rade kao rudari – i u prekomorske zemlje. Postao je, kaže, komunista jer su jedino Gramšijevi sljedbenici digli glas protiv ugnjetavanja Istrijana, a ne zbog toga što su ga zavela učenja Marksa i Lenjina.

Patricija ga je neosjetno odvlačila s političkih tema. Ovu priču kao da je već jednom čula, samo što su u novoj verziji Talijani zamijenili Srbe. Pomislila je kako se sve slovenske storije o politici uvijek svode na priče o okupatorima. Da bi skrenula temu, rekla mu je da liči na Kelta. i da joj se zbog toga dopada. Pitala ga je i jesu li ostali u njegovoj famili riđokosi. Natočila mu je još vina, iako je čaša bila dopola puna. On je rekao da mu je dosta pića, i da mu se čini da priča nepovezano i nezanimljivo. Sigurno bi ućutao, da ga ona nije posmatrala netremice, i da nije bila toliko blizu. Na obrazima je osjetio njen dah. Patricija nije bila svjesna da je jedan pramen njene kose dotaknuo mladićev obraz. Vino i njegov raspukli glas su je omamili. Osjetila je miris njegovog znoja, i pomislila da njemu – kao što se to desilo onom neotesanom i pritvornom Dunjašu – ne bi palo na pamet bjekstvo. Izdaja bilo koje vrste.

Tek kad je čula u hodniku korake malog Trifona, koji iz svoje sobe išao prema toaletu, shvatila je kako je izgubila pojam o vremenu. Pogledala je prema zidnom satu na kojem su se skazaljke poklopile iza broja dva. Je li moguće, tako mi je brzo prošlo vrijeme. Sačekala je da se Trifon vrati u svoju sobu, ispila je ostatak vina u čaši, i rekla mladiću da može otići u kupatilo, a ona će mu u međuvremenu spremiti krevet u maloj sobi, u kojoj se inače odmara kućna pomoćnica Fjorela. Malo je zastala, i još je rekla: Donijeću ti i donje rublje koje je ostalo od mog bivšeg muža.

Patricija je, kad je čula da je mladić u kupatilu zavrnuo slavinu na česmi, sačekala ga je u hodniku i otvorila mu vrata male sobe u kojoj je bio samo uski krevet s ormanom i natkasnom. Stajali su jedno pored drugog. Patricija je u međuvremenu bila skinula haljinu i navukla šlafrok, a mladić je jednom rukom pridržavao gaće koje su mu bile široke. Koža mu je mirisala na sapun od lavande. Uhvatila ga je za ruku – kao đačića kad prelaze ulicu – I odvela u svoju sobu s širokim francuskim krevetom.