Kad bismo krenuli od kraja, zamišljenog,
jer ni stvarnog početka ne znamo dobro,
od, recimo, traženja slobodnih mjesta
grobnih (jer jednom na fojničkoj Karauši
vidjeh tablu “Zauzeto”: neko je naručio smrt,
ali ju je valjda čekati valjalo dok otkuje kosu)… Pa nastaviti
izborom kamena nadgrobnog: klasični neki četverokut,
za ukras patetično nešto, knjiga sa stihovima na primjer,
dobro, u ukus dirati ne treba. Ili piramida. Petokraka?
Jest da je malo demode… Stećak, recimo,
pa šara na njemu, rozeta ili bordura biljna,
štit da stavimo, možda, ali od koga da nas štiti?
Od nas dok živi smo, ako već unatrag idemo?

Pa sa groblja se zaputimo pravo u život. Niko
ne primjećuje nas, ali ništa zato. Čeka nas tamo
lijepoga puno, ugode razne… Ali… Da samo bacimo
još jedan pogled u groblje: eno, slegla se zemlja,
drveni istrunuo križ, pootpadala slova… Poduzeti bi
trebalo nešto. Vratiti se. Ali, gdje je sad početak, gdje kraj,
odakle krenuli smo, kamo idemo i je li ovaj tren,
ovaj kasni sat 30.IX.2013., samo zrnce padajuće u klepsidri
koja će okrenuta biti da sve opet krene ispočetka?

Povodom 25 godina od Osnivačke skupštine Nezavisnih pisaca Jugoslavije u Sarajevu

Na današnji dan, 20. decembra 1989. godine u Sarajevu je održana Osnivačka skupština Nezavisnih pisaca Jugoslavije. Bio je to poslednji pokušaj intelektualaca u bivšoj zemlji da budu, svako ponaosob, kako je to Ernesto Sabato napisao, pozivajući se na Kamija, čovek koji “ne može da se stavi na stranu onih koji stvaraju istoriju, već u službu onih što zbog nje trpe” i da “pisac mora biti nepotkupljivi svedok svog vremena”. A oko njih se godinama već “stvarala istorija” u kojoj su harale nacionalističke ideologije, mržnja i zlo.

Inicijativa za udruživanje potekla je od četvorice beogradskih književnika: Mirka Kovača, Filipa Davida, Vidosava Stevanovića i Živojina Pavlovića koji je u svom Dnevniku (“Diarium I 1987-89”, Prometej 1999), onoga dana kada je u Parizu umro Danilo Kiš, dakle 15. oktobra 1989. godine zapisao: “Danas pre podne, kod Vidosava Stevanovića, tupili smo Filip David, Mirko Kovač i ja zasopljena razglabanja o političkim temama”, a nekoliko dana kasnije, 26. oktobra: “Sa njemu svojstvenom upornošću Vidosav Stevanović se poduhvata organizovanja Udruženja nezavisnih pisaca. Novo udruženje bi trebalo da bude elitna esnafska organizacija slobodnih ljudi prema intelektualnih sklonostima, nasuprot jednostrano politički usmerenom i nacionalistički zaslepljenom Udruženju srpskih pisaca. Filip David, Mirko Kovač i ja dali smo mu podršku”. Već tog dana, a sve se dešava dva dana nakon otvaranja Sajma knjiga, Živojin Pavlović u Dnevniku prepisuje pismo koje će biti upućeno pojedincima sa osnovnim odrednicama buduće asocijacije, a jedno od tih pisama koje je primio, sačuvao je i Pavle Ugrinov, pisac koji se odmah pridružio inicijativi i čija će dokumenta iz zaostavštine, kao i njegov još neobjavljeni dnevnik “Nulta egzistencija 1946-2006” biti od izuzetnog značaja prilikom proučavanja, između ostalog, i ovog događaja. Zahvaljujući njegovoj supruzi Veri Blagojević Ugrinov dobili smo delove njegovog rukopisa, upravo o Nezavisnim piscima. Njegova beleška od 18. januara 1992. godine pod nazivom “Iluzije”, nakon više neuspeha da se okupe, te ’92. već “samo” srpski intelektualci, a što će se ipak desiti kroz samo nekoliko dana i osnovaće se “Beogradski krug”, glasi: “Ponovo sam mogao da zaključim, kao u nekim ranijim avangardnim pokušajima, da ideja „NEZAVISNI PISCI JUGOSLAVIJE“ više ne postoji. Naša zemlja se raspada. Bila je to utopija. Po koji put smo bili uklješteni u neostvarive ideje. I koliko puta nas čeka isti taj apsurd. Nisam to mogao da predvidim. Niti sam imao želju da se vraćam i potvrdim greške na kojima smo zasnovali svoja iluzorna htenja… Još uvek sam verovao u iskrenost naših poduhvata.“

Njihov je poduhvat zaista bio iskren, a veliki entuzijazam koji je pratio sve aktere osnivanja jedne ovakve organizacije svedoče o tome. Dakle, čim su krajem oktobra poslati pozivi određenim pojedincima, dato saopštenje Tanjugu koje su „prenele sve novine širom Jugoslavije“, javili su se pisci da žele da pristupe. Pavlović piše poslednjeg dana oktobra da su se iz Sarajeva već javili Alija Isaković, Ivan Lovrenović i Vitomir Lukić, kao i Dubravka Ugrešić, Velimir Visković i Goran Tribuson iz Zagreba, sa opaskom da „Srbi ćute (a i Slovenci), i da im se do tada samo Gojko Tešić javio da bi se odmah učlanio u buduće Udruženje. Međutim, ovo će odmah nakon samo nekoliko dana biti demantovano jer će se mnogi pisci iz svih krajeva tadašnje Jugoslavije javiti. I sam Pavlović će već 10. novembra objaviti spisak od 29 pisaca koji su izrazili spremnost da se učlane, a među njima su se našli, pored več pomenutih, Pavle Ugrinov, Svetislav Basara, Mihajlo Pantić, David Albahari, Abdulah Sidran, Metodije Fotev, Bogomil Đuzel, Goran Stefanović, Pavao Pavličić, Aleksandar Tišma, Oto Tolnai, Andrej Hing, Lojze Kovačić, Andrej Inkret, Ali Podrimja, Škeljzen Malići, Slobodan Blagojević i Milutin Petrović. Nekolicina ovih pisaca neće se pojaviti u Sarajevu na Osnivačkoj skupštini, ali će neki drugi doći, kao što je to učinio i Rade Konstantinović. Uostalom, po dokumentima, dnevničkim zapisima i novinarskim člancima jasno je da je upravo jedan od sporova među piscima i bio da li Udruženje treba širiti ili ga treba „čuvati“ kao strogo elitističko. Neki su i sami odustajali. No, bilo je to veoma konfuzno vreme kada je i među piscima vladala pometnja. Savez pisaca Jugoslavije se raspao, a politički događaji su plavili svakodnevicu. Pisci su, u svakoj od republika, „po pravilu“ učestvovali u njima. Memorandum SANU već je tri godine napisan, a samo te 1989. godine nižu se događaji: krajem februara Franjo Tuđman se pojavio pred Društvom književnika Hrvatske i održao govor u kojem je ocrtao politički program HDZ-a, Udruženje književnika Srbije diskutuje o mržnji prema Srbima u Hrvatskoj, Sloveniji i na Kosovu, u maju slovenačke opozicione partije i udruženje pisaca izdaju manifest – „Majsku deklaraciju“ kojom zahtevaju slovenačku nacionalnu državu, a tekst čita pesnik Tone Pavček na ljubljanskom Kongresnom trgu, Milošević na Gazimestanu govori o „bitkama“ koje predstoje, o bitkama koje će se u skoroj budućnosti zaista i desiti, Vuk Drašković na sastanku u Udruženju književnika u Beogradu predlaže stvaranje Krajine u Hrvatskoj… Ne zaboravimo, upravo tih dana ruši se i Berlinski zid.

Pavle Ugrinov i Radomir Konstantinović

O tome kako su se „usamljeno“ osećali pisci koji nisu želeli da pristanu da im se čak i dela vrednosno mere po dnevno-političkim aršinima, svedoče i Mirko Kovač („Pisanje ili nostalgija“, „Cvjetanje mase“, „Vrijeme koje se udaljava“), Pavle Ugrinov („Egzistencija“, dnevnici), Aleksandar Tišma (Dnevnik), Vidosav Stevanović u memoarskoj prozi „Dnevnik samoće“… Njihova inicijativa nailazi na neverovatan medijski odjek. Tokom čitavog novembra nema dnevnih novina ni nedeljnika koji nisu dali značajnog prostora ovoj inicijativi, a „Borba“ 8. decembra objavljuje u celosti programska dokumenta pripremljena za Osnivačku skupštinu „buduće jugoslovenske literarne asocijacije Nezavisni pisci“: 1. „Odbrana od pretnji bolesnog društva“ (u ovom dokumentu se ponovo daje spisak onih koji su potvrdili dolazak u Sarajevo i tu se prvi put zvanično pojavljuju imena Radeta Konstantinovića i Kolje Mićevića); 2. „Osnovna načela namera, delovanja i udruživanja nezavisnih pisaca“; 3. „O pravima i slobodama“; „Načela nezavisnog sindikata“ i 4. „Evropski kulturni klub“.

„Pozvao me je telefonom Vasilije Popović (pravo ime Pavla Ugrinova) u ime ‘nezavisnih pisaca’ da im se pridružim“ – piše Aleksandar Tišma u svom Dnevniku 1. novembra – „Očekivao sam tako nešto otkako sam u novinama juče ugledao vest o tom društvu koje, konačno, ne podleže nacionalno-teritorijalnoj histeriji, i odmah sam pristao. Preporučio sam da iz Novog Sada uzmu još nekog, Otta Tolnaija, pa pošto smo se u tom složili, telefonirao sam ovom da zatražim pristanak. Odmah ga je i on dao, dodavši da je, kad je ugledao vest, pomislio da je to najvažniji događaj kod nas poslednjih godina.“

Pavle Ugrinov, Sarajevo,19.decembar1989. – “Polazimo poslovnim vozom za Sarajevo u 6,30 sa glavne železničke stanice. Putujemo Iz Beograda: Mirko Kovač, Filip David. Vidosav Stevanović, David Albahari, Mihajlo Pantić, Rade Konstantinović i ja. U Rumi nam se priključuju Aleksandara Tišma i Oto Tolnai. Rezervisali smo dva kupea. Rade i ja sedimo jedno vreme sa Vidosavom. On nam predlaže da osnujemo akcionarsko društvo, preko koga ćemo štampati naše knjige. Uvek smo ga smatrali poslovnim čovekom i zato predlog uzimamo ozbiljno. Zatim nam priča kako je nedavno Dobrica Ćosić dolazio kod njega i pokušavao da ga odvrati od novog Udruženja, iako je on jedan od njegovih osnivača. Ćosić smatra da treba da ostane na strani ”pravih” srpskih pisaca (Francuska 7), a ne da bude u društvu nekakve ”antisrpske” koalicije. Vidosav ga je odbio; razočaran je njegovim ponašanjem, njegovim isključivim, kategoričkim primedbama. Mi smo, dakle, u Ćosićevim očima ”anti-srpska” koalicija a ne jugoslovenski pisci, što zapravo odražava čitavu političku situaciju u Srbiji. U Sarajevu nas sačekuje sunčano vreme ali i snažan vetar, koji meni ne prija.”

Jedan sastanak se održao već to veče u izdavačkoj kući “Svjetlost”, koja je, u to vreme već nabujalog nacionalizma, važila za još uvek “jugoslovensko orijentisanu” izdavačku kuću. Urednik Gavrilo Grahovac, kao i glavni urednik Ivan Lovrenović, bili su izuzetno važna pokretačka snaga i u samoj organizaciji celokupnog događaja. U sarajevskim novinama “Naši dani”, 24. novembra 1989. godine, Ivan Lovrenović u intervjuu govori upravo o razlozima te jugoslovenske orijentacije: “Jugoslavija je naš životni i kulturno-komunikacijski prostor. Ali, duboko sam skeptičan kad u toj pohvali otkrijem politički prizvuk; on mi, naime, kao jaje jajetu sliči na onu staru priču o ‘idejnoj čistoti’ kao kriteriju za ocjenjivanje izdavačkoga posla. Drugim riječima, naš posao nije da se bavimo artikuliranjem politike i političkoga programa, već da afirmiramo i plasiramo ono što je duhovno, intelektualno, estetski relevantno u univerzalnim, pa zato i jugoslovenskim razmjerama. Ako je u tome implicirana i nekakva politička jugoslavenska dimenzija nemam ništa protiv.” Ivan Lovrenović je u tom trenutku bio samo član Hrvatskog PEN kluba, jer je pet godina pre toga napustio Udruženje književnika BiH, a samim tim i Saveza književnika Jugoslavije. U tom istom intervjuu on objašnjava da se “na naše oči raspadaju strukture ideološkoga društva, upravo onako kako su umni ljudi najavljivali i prije dvadeset i više godina, samo što su tada još bili jaki obrambeni (čitaj: stražarni) mehanizmi toga društva, pa su mu uspijevali produžavati vijek”, objašnjavajući da Savez književnika nikad nije bio prvenstveno asocijacija jedne profesije, nego uvek parapolitička organizacija, ukras one glavne tako da je ono što se tada Savezu dešavalo samo preslikano iz ponašanja Partije: raspad na saveznom, a nacionalna briga na republičko-pokrajinskom nivou.

Sutradan, kada su se pisci okupili u maloj sali u zgradi Centralnog komiteta omladine BiH, u ulici Danijela Ozme, jer ih je omladinsko rukovodstvo potpuno podržavalo, prisutnima se, a bila je gužva – novinski tekstovi svedoče o tome da je novinara bilo koliko i pisaca, obratio Filip David, a potom i Vitomir Lukić. “Fića je pročitao dokumenta a onda je Vitomir Lukić održao kraći govor o moralnom aspektu novog Udruženja. Zatim su govorili Visković i drugi. Dokumenta su usvojena, onako kako smo se prethodne večeri dogovorili, a onda je usledilo potpisivanje Pristupnog dokumenta. Tačno trideset potpisa. Izabrana su tri koordinatora. Jedan će biti u Sarajevu, drugi u Zagrebu a treći u Novom Sadu. (Ivan Lovrenović, Velimir Visković i Aleksandar Tišma.) Sekretar Nezavisnih, bar u prvom imenovanju je Mika Pantić. Vodio je zapisnik celokupnog zasedanja. Tako da je dokument u njegovim rukama, o temama, programu i imenima učesnika. Skupština je time završena. Potom smo se popeli u salu na spratu – ‘na piće’. Sala prepuna, možda pedeset ljudi. U jednom trenutku dobrog raspoloženja, reč uzima Rade i govori o jugoslovenstvu i zajedništvu, protiv uskih nacionalističkih pogleda. Potom govorim i ja – o jugoslovenskom kulturnom prostoru i saradnji pisaca tokom šezdesetih i početkom sedamdesetih i postepenom raspadu te saradnje i druženja u drugoj polovini sedmdesetih, što traje sve do danas. Posle Radetovog govora iskren i frenetičan aplauz svih prisutnih.” – zapisao je Ugrinov. Njegov je dnevnik “Nulta egzistencija”, pored zvanične dokumentacije Nezavisnih pisaca, ključno svedočanstvo o događaju… Živojin Pavlović, koji je dnevnike pisao svakodnevno, bio se razboleo i nije išao u Sarajevo. Tišma je samo zapisao da je “izbegao” da bude predsednik i kako su na njegov predlog izabrani koordinatori, od kojih je jedan i on sam.

Sve tadašnje novine objavile su vest o osnivanju Nezavisnih pisaca Jugoslavije. Nekoliko dana posle tog događaja, medijski prostor će zauzeti dramatične vesti iz Rumunije. Nezavisni pisci će se sastati još u Bijeljini, sledeće godine. Do kraja te, 1990. godine skupljaće priloge za publikaciju koju će želeti da objave. Mihajlo Pantić će im, kao sekretar Udruženja koje nikada formalno nije registrovano, 21. juna poslati prvi dopis, a ponoviće ga 11. oktobra 1990. godine. Sve je išlo sporo, počelo da jenjava… Aleksandar Tišma šalje svoj prilog u avgustu te godine i piše “ako drugi nezavisni ne pošalju ništa, nemojte ni ovaj moj prilog zadržati, nego mi ga vratite. Nemojte silom stvarati publikaciju, naročito ne periodičnu, dakle redovnu, ako većina članova nije za to raspoložena. Moj prilog možete štampati latinicom, na srpskohrvatskom. Pozdravlja Vas Aleksandar Tišma”. Almanah nezavisnih pisaca nikada nije objavljen.

Ovo naše podsećanje na četvrt veka od jedne “odbrane od bolesnog društva”, podsećanje je, još jedno, da neki pojedinci “nisu pristajali”. Zluradnici su komentarisali da se više zna protiv čega je ovo društvo bilo, nego za čega su se borili, ali dani, meseci i godine koje su usledile, potpuno su pokazale kako je za ovaj prostor bilo i još danas jeste, izuzetno značajno što su postojali pisci od moralnog integriteta u kovitlacu nadolazeće propasti.

A Pavle Ugrinov je, u istoj onoj belešci iz 1992. godine i znao, da ćemo ih se setiti: “Znao sam da će u nekim boljim vremenima biti, bar sa nekoliko reči, pribeležena i osvetljena ova zamisao. I bar delimično upamćena, kao iluzija, sva naša upornost, u nekoj istoriji mlađih generacija i naših kulturnih zbivanja. U sećanjima na neostvarivu ideju. Na iluziju grupe pisaca izmeštenih od sveta i politike, u svojoj plemenitoj ideji – ne pristajati i biti što dalje od rata i haosa.“

*

Objavljeno u beogradskom Danasu

otoci u pozadini
oni su nečiji nožni prsti
koji vire iz vode
jer okrenuvši leđa Svetoj Zemlji
onaj u moru
isteže šumovite nožne prste
od zadovoljstva

a njemu iza leđa
u njegovo ime
sin Abrahamov
protjeruje svog rođenog brata
zbog straha od noža
kojeg mu je stavio pod vrat vlastiti otac
u ime onog
koji ponekad jednostavno kao i svi mi
popizdi
uzme GO
okrene leđa
i ode

i dođe nas poslije pitati za svoj regres
kao da se ništa nije dogodilo
a milijuna više jednostavno
nema

“Opatiju” je pušila sirotinja. Plućna utjeha radnika nosila je ime ljetovališta u koje oni nikada neće kročiti, pakirala se u kutiju koja je izgledala kao minijaturna reprodukcija slike nekog suvremenog, odvažnog umjetnika: ljuta krdža u još ljućem artu.

Koga je bilo briga?! Ime su bila samo slova, a dizajn tek četvorine i crte. Pušilo se bez previše mozganja, duhan i općenito.

***

Di su nestali bančići? Oni stari, teški, od punoga drveta, obrađivani jednom blanjom i desecima obiteljskih guzica i nogu?

Djeci su pružali dostojanstvo sjedenja, jer su im samo s njih stopala mogla dosegnuti pod. Odrasle su dizali u visine, dodavali im onih trideset ili četrdeset centimetara bez kojih bi im polovica svijeta ostala nedohvatljiva. Bili su i siromaška verzija radnoga stola: ako se baviš nečim pepavim i finim, a sjediš na stolici, bančić je bio idealna radna ploha.

Kad bolje promislim, nije bilo manjeg, a važnijeg komada namještaja. A sad ga nema. Kao da više nema djece, kao da smo svi mutirali u košarkaške centre, kao da više nitko nema potrebu nešto malešno rukama napraviti…

***

Kad se samo sjetim kolike sam špraljke – književne šmrklje – mosure i slinu ispuhao u platnene rupce, kolike sam sate grijao ta sluzava klupka u džepovima hlača… čudo jedno da nisam teško obolio još u osmoljetki. A kad bih se iz škole vratio kući i sjetio se svih jutarnjih useknjivanja, potražio bih zgužvanu gvalju, sad već posve skorenu od fosilizirane nečisti, i onda je nježno rastvarao slušajući kako jedva čujno krckaju krastice.

***

Ča je cilo, ne načimji, ča je načeto, ne tiči. Stari Splićani potomci su Zenona.

Dok hodam Sarajevom, najčešće sam stvor koji je svoju pustoš izveo da je prošeta kao svoga kućnog ljubimca Lindu, mađarskog pulija i našeg ratnoga druga, a jedan od najtežih mojih dana bio je onaj kad sam je morao odnijeti veterinaru da je injekcijom uspava.

U tim šetnjama, pokašto čak pomišljam da ću toliko biti prazan samo kad umrem, i dok zagledam ljude koji prolaze kraj mene, jer uglavnom ne prolazim ja kraj njih: toliko me nema u tim trenucima, nerijetko mi kroz glavu prođu Zmajevi stihovi:

Jer se meni tako čini
Da vas gledam s drugog sveta.

A kako iz takve pustoši nastaju tolike pjesme mogao sam tek naslućivati, sve dok mi tu stvar nije precizno objasnio engleski romansijer i pjesnik Džon Vejn: “I have nothing to say. And I am saying it. That’s poetry“. Ni ja nemam ama baš ništa da kažem, i obično ćutim kako mi je glava božanstveno prazna, ali, kad sjednem za kompjuter da to i priopćim, najčešće nikome, ali da ipak priopćim, navrve metafore i ritmovi koji su me prisilili da u jednoj pjesmi napišem:

Iz tog utješno svjetlo sviće:
Do konca tvojih dana
Tvoja sluškinja vjerna biće
Ta pustoš raspjevana.

Ali se u tim šetnjama još uvijek događa da mi glava, nizašto i ni krošto – ili pak zato što moji koraci u nju pumpaju više krvi? – postane “šumna košnica asocijacija“, kako bi rekao Dušan Matić, i tada osjetim da sam skroz živ, čak se znam i glasno smijati, i baš me briga što će ljudi koji me poznaju pomisliti da sam šišiknuo – krasan crnogorski glagol za ludilo – a kako da se ne nasmijem kad isplivaju, recimo, Darinkine riječi o lažovima iz Montenegra: “Sve se bojim e ne umiju slagat! Nijesu to imali od koga naučit! Ne da im obraz da lažu!”

Ukratko, osoba sam koja živi sa knjigama i drugoga (čitaj: pravog) života odavno i nema, niti ga je, ako ću po istini zboriti, ikad imala, ako izuzmem djetinjstvo i četrdeset četiri mjeseca opsade Sarajeva: sve ostalo sam potrošio na život sa priviđenjima i za priviđenja. Ipak, kao insan koji čita i pravi knjige, u tim šetnjama, u trenucima kad kao Lazar ustajem iz mrtvih, često se osjetim vrlo povlaštenim, jer ono što sam iz pročitanog zauvijek upamtio, ili što sam vlastoručno napisao, umnožava moje osjećajne i uopšte duhovne veze sa svijetom i životom, iz kojih sam podavno isključen.

Za lijepog dana, nerijetko mi u svijesti sam od sebe iskrsne jedan stih Damjana Bednog:

И правит солнце хороводом!
(I upravlja sunce kolom!)

Ne čini mi se da je Damjan Bedni osobito značajan ruski pjesnik, ali nezaboravna mi je ova slika što svijet pretvara u kolo u kojemu je sunce – kec!

Ili ako po kojega guzonju vidim paunski šetati ulicom Ferhadija, nekad se sjetim Vladimira Nabokova: „Чем банальней музыка, тем ближе она к сердцу” („Što je banalnija muzika, bliža je srcu”), načelo kojeg se ovi politički diplaši strogo drže: što su trivijalnije njihove kajde o BiH, bliže su srcu gomile. Ali mi češće naumpadne veličanstven stih Osipa Mandeljštama:

Власть отвратительна, как руки брадобрея.
(Vlast je odvratna kao bricine ruke).

A nakon čitanja eseja u kojem Josif Brodski kaže da je Osip Mandeljštam najveći ruski pjesnik 20. stoljeća, nastavio sam prevoditi njegove pjesme, kojih sam do rata s mukom preveo petnaestak, i nedavno objavio knjigu od 264 strane.

Najbolje pjesme Josifa Brodskog su, najčešće, preduge za pamćenje, ali nije svagda tako. Ruski galerist Marat Geljman kaže: “Danas, kada ruska televizija ili vlada pričaju o kulturnim ličnostima, koriste termin ‘peta kolona’. Za njih, mi smo neprijatelji, a činjenica da smo deo globalne kulturne zajednice čini to još legitimnijim u njihovim očima”. Stoga bismo Vladimira Putina mogli zvati Staljinom nastavljenim drugim sredstvima, jer ono što se sad zove “globalna kulturna zajednica” u doba Kobe Džugašvilija zvalo se “svjetska kultura”, a o obračunu sa njom govori i izvrsna pjesma “Jednom tiraninu” Josifa Brodskog, koju ponekad sebi kazujem u sarajevskim šetnjama:

Tu je svraćao: ne hlače jahaće
još, već drap kaput; suzdržani zgúro.
Hapseći stalne goste kafea će
svršiti potom sa svjetskom kulturom.
Ko da se time svetio (Vremenu,
ne njima) za svu bijedu, poniženja,
odvratnu kafu, dosadu, gloženja
u svakom svome ajncu izgubljenu.

I tu osvetu vrijeme pojede.
Tu je sad gužva, i mnogi se smije,
a ploče trešte. No kad za sto sjedeš,
nekako bi se osvrnuo prije.
Plastika, nikal – no sve drukše, pritom
natrij-bromidom kolači te more.
I iz teatra, prije no zatvore,
kašto navrati tu, al ikognito.

Kad on ulazi, svima je ustati.
Jednim – službeno, ostalim – od sreće.
On dlan iz zgloba ručnoga pokreće
ugodnost ovoj večeri da vrati.
Ispija kafu, bolju nego onda,
i kiflu jede, stisnut u fotelji,
tako ukusnu da i mrtvi: ”o da!”
uskliknuli bi, kad bi oživjeli.

U poeziji Josifa Brodskog aluzije, očiti, skriveni, parodirani citati, ili polucitati – to je stašni sud: mislim da mi je lakše bilo prevesti 700 kompjuterskih strana njegove poezije nego uz te pjesme napraviti, služeći se internetom, osamdesetak strana bilješki koje objašnjavaju samo dio podzemne igre značenja u njima.

U ovoj pjesmi “svjetska kultura” je citat, što je veoma važno znati: Osip Mandeljštam je ruski akmeizam definisao kao “čežnju za svjetskom kulturom”, što treba čitati prvenstveno kao definiciju njegove poezije. Mandeljštam je platio glavom svoju pjesmu o Staljinu, a iz SSSR-a šutnuti Brodski je, pored ostalog, dalje razvijao i produbljivao pjesničko iskustvo akmeizma, pogotovo najvećeg među njima, Osipa Emiljeviča Mandeljštama. Kao da je, ovdje, računao čak i sa igrom imena: na Osipovu pjesmu naslanja se Josifova pjesma o Josifu Visarionoviču.

2. Kad ponovo ugledam Jadran – a more ide u mali broj stvari koje se mogu gotovo svagda vidjeti kao prvi put – često se sjetim Verlenovih stihova:

La mer est plus belle
Que les cathedrals.

More je ljepše
Nego katedrale.

Ove stihove godinama nosim sa sobom kao svoj trajni duhovni prtljag, ali čini mi se da sam ih, nedavno, kad sam u Puli šetao kraj mora, ako ne shvatio do kraja, a ono bar mnogo dublje ih prisvojio: pred morem obuzima me spokoj kakav jamačno osjeća vjernik kad uđe u bogomolju, ali u tom spokoju ima mnogo više ljepote, jer more od tebe ništa ne zahtijeva, ništa ti ne nameće i ne propisuje, jer ne zna ni da te ima.

Uz to, bez ovih stihova, pomislio sam, ne bi bilo moguće da docnije Pol Valeri, od Verlena mnogo veći pjesnik, u pjesmi “Morsko groblje” more nazove “Minervin hram prosti“ (“simple temple à Minerve“). Mada moram dodati da sam se u Puli sjetio i Kranjčevićevoga stiha: “I more vječno, jedino i samo”, riječi posve prazne, ali o moru nagovještavaju sve.

Da Kranjčević nije samo veliki hrvatski nego i moj pjesnik, saznao sam prije otprilike četrdeset i osam godina, kad sam iščitao njegove sabrane pjesme, i to pod utjecajem izvrsnog eseja profesora Midhata Begića koji nam je, na trećoj i četvrtoj godini, predavao modernu književnost. Marka Darinkina, rođenog pod Staninim Kršem, esej jednoga Muslimana je nagnao da iščita jednog Hrvata i zauvijek ga prisvoji, zato mi je, danas, veoma drago pomisliti da sam živio u tom i takvom Sarajevu, od kojeg nije, na žalost, ostalo gotovo ništa.

Kasnije sam čitao i veliki Krležin esej o Kranjčeviću koji je učvrstio moju vjeru u Silvijevu veličinu, i još pamtim da je u tom eseju Krleža citirao stihove: “Na noge se, kanibale, što si istim slasnim zubom / jeo mozak poluboga kao i rep magareći”, a pamtim i Krležin komentar: Nikad se neće znati kakav je to kanibal koji jede mozgove polubogova i magareće repove, ali to je savršeno nevažno kod ocjene estetske vrijednosti ovih stihova (navedeno po sjećanju).

Jedan zagrebački kritičar – na žalost, više ne znam kako se zvao – prikazao je moju knjigu “Osmatračnica” iz 1974.godine: zaboravio sam šta je u njemu rekao, osim pitanja: “Prepoznajem li ja to u njemu Kranjčevića?” Da sam tog kritičara poznavao, telefonirao bih mu i rekao:”Naravno da prepoznaješ”. Danas ne mogu uprijeti prstom u stihove i pjesme iz “Osmatračnice” koji ne bi bili mogući bez Kranjčevića, ali nema sumnje da bih pisao malo drukčije da nisam čitao autora pjesme “Zadnji Adam”.

3. Ili, kad mi na duši lakne, jer sam, pred izlazak u šetnju, dio njenih tereta povjerio kompjuteru, naumpadne mi Moskov Selim iz istoimene priče grčkog pisca Jorgosa Vizinosa: “Reci mi, tako ti Boga u koga vjeruješ, je li istina da bi i kamen, ako bi našao koga da mu kaže svoje dertove, postao lakši?” Pošto sam prvenstveno pjesnik, posve je prirodno što i iz proze pamtim uglavnom poeziju.

4. Ili, kad ugledam turčinke – riječ koja te poziva da krunicu tog cvijeta vidiš kao fes – prvo se sjetim Dučićevih stihova: “veselo je cveto / turčinak u njenom govoru i smehu“, potom iskrsne Desanka Maksimović, koju sam svega jednom vidio uživo, ne sjećam ni gdje, ni kada, jedino pamtim da sam, na književnoj večeri, pročitao pjesmu u kojoj postoje ovi stihovi:

Pogledaj, bulke nagnule su glave,
ko bogomajke s vizantijskih freski –

i da mi je Desanka, nakon završetka te večeri, prišla i kazala: “One bulke su vam krasne“. U šta, naravno, nisam ni sumnjao, ali ne vjerujem da je zamijetila užitak sa kojim sam, u toj slici, pomiješao – male bule i bogorodice!

5. Jer duhovno sam oduvijek bio Jugosloven, a kao takav ću se i poderati. Jeste, u svakovečernjim šetnjama Sarajevom, presrećan sam kad mojoj duši dojadi da bude pokojnica koja još hoda, pa se, rečeno Darinkinim jezikom, “nanoži i okopijeri”, i pokaže mi kolika je Jugoslovenka. Nacija je u nas odavno postala profanacija, i to gadna, svih bitnih ljudskih vrijednosti.

6. U jednoj od tih šetnji sjetio sam se Hamze Huma. Nakon jedne književne večeri, negdje u unutrašnjosti BiH, jedan relativno mlad pjesnik je, od pola pive, rekao: “Ja sam najveći živi pjesnik u Bosni i Hercegovini“. „Ćuti, budalo!“, kazao mu je Hamza.“Ti pojma nemaš da je svaki pjesnik najveći!“

Hamzu sam, svojedobno, često slušao na književnim večerima, ali sam zaboravio sve, osim jedne stvari koja se ponavljala, valjda je zato i preživjela: “A sad ću vam pročitati“, rekao bi, “’Labudovu pjesmu’ koju sam napisao juče, prije šesnaest godina”. Našto bi se mnogi nasmijali.

Sad znam da ta dosjetka nije bila tek Hamzino tjeranje šege sa pjesnikom u sebi koji je zaćutao u starosti, što je značilo i način da se duhovno digne nad tu ne baš veselu činjenicu, nego je to bila i puna istina: u mojoj duši, opsada Sarajeva počela je juče, prije 22 godine, jer ovaj život proleti dok si rekao JNA. Još pamtim početak te pjesme:

Znam, nemam te druže,
al ti opet pišem
po jatu lasta što nad glavom kruže.

Ti stihovi žive od sudara onog što znamo o životu i onoga što poduzimamo protiv tog znanja da ga poreknemo, ili da ga suzbijemo, ili bar da donekle duhovno njime ovladamo, jer duša je šira od svega što znamo o svijetu. Očekivalo bi se da kaže “nema te“, ali umjesto ovog bezličnog obrta, dođe prvo lice koje je vrlo sugestivno, jer njegovo značenje nije precizno fiksirano i pomalo lebdi: možda je njegov drug umro, a možda ga je samo izgubio. No čak ako se obraća mrtvome, oblik “nemam“ djeluje snažnije: nije umro nikom, njego njemu, Hamzi Humi, nemanje drugova ide podruku sa starošću, drug je stavljen na spisak gubitaka od kojih se ljudski život, u tom dobu, uglavnom i sastoji.

Pjesnik se ne miri sa tim nemanjem, zato i pruža ruku za nemogućim: obraćajući se onom koga, bukvalno ili metaforično, nema, poseže za jatom lasta kao posrednikom bilo između dva svijeta, bilo između dva čovjeka čija je veza umrla, njegov duh nadlijeće, skupa sa lastama, ljudsku sudbinu. Te laste su uzete iz folklora, ali otud i potiče njina snaga. Jer folklor je plod svijeta koji ne poznaje pismo, a pjesnik po lastama ne šalje haber, kao u narodnoj pjesmi, već po njima piše, jednim potezom je slio usmenu i pismenu kulturu i napravio sliku divno pomjerenu, jer piše se po papiru a ne po lastama, i istodobno posve tačnu, da ne kažem realističnu u zbilji višoj od svakodnevne.

Ni kruženje lasta nije lišeno poetske čari. Ta slika u mojoj mašti priziva vrane i gavrane koji kruže nad mrtvacem, mada je mogućno da na ovaj način pjesnike čitaju samo pjesnici i da u glavi “običnog“ čitaoca može ne iskrsnuti ova asocijacija, ali je jedno sigurno: ne moraš biti pjesnik da u tom letu ukrug vidiš odsustvo nade: laste neće odnijeti pjesmu drugu, jer su postale znamen života u krugu iz kojeg nema izlaska.

Tu je i fina dvosmislica u riječi “opet“. Pošto je u ovim stihovima prisutan foklor, tom prilogu dajemo narodsku boju, čitamo ga kao ipak, ali može značiti i ponovo, stoga i ta riječ doprinosi prelivnosti značenja ovih stihova:1) pišem ti uprkos tome što znam da te nema, i 2) ne činim to prvi put.

7. Ali ta Jugoslovenka u meni često ne može da sama sebe ne truje, jer ne može da se ne sjeti stvari od kojih joj se zanebesa. Već sam u napisao: pustiti onu Dodikovu magaricu, zvanu Rajko Vasić, da njače po novinama i na internetu zločin je protiv čovječnosti. Sreća je njegova što nikad neće znati kolika je stoka. Čitajući tekst u kojem vječni Vasić Vječnu Vatru u Sarajevu naziva Vječnim Plinom, sjetio sam se Radomira Konstantinovića koji je, kad iza rata dolazio u Sarajevo, rekao da su Srbi, danas, narod “dubinski fašiziran“.

Iznad Vječne Vatre piše: “Hrabrošću i zajednički prolivenom krvlju boraca bosansko-hercegovačkih, hrvatskih, crnogorskih i srpskih brigada slavne Jugoslovenske armije, zajedničkim naporima i žrtvama sarajevskih rodoljuba Srba, muslimana i Hrvata 6. aprila 1945. oslobođeno je Sarajevo…“

Ne znam koliko je, u borbama za oslobođenje Sarajeva, poginulo Srba, ali još pamtim da je Tito negdje rekao da ih je u njegovoj armiji bilo najviše, a na internetu sam našao da su, prema nepotpunim podacima, samo iz 13. divizije, u borbama za oslobođenje Sarajeva poginula 62 Srbina. Danas Rajko Vasić, križanac hajvana i naciste, izvadio staru upuhljanu karinu pa piša po njihovoj uspomeni. Sa njim bi samo toljagom vrijedilo diskutirati, kaže mi jedan prijatelj. A ja ću: Varaš se! Ja sam sa sela i dobro znam da marva, od motke, bude još veća marva.

Potom sam se, pojma nemam zašto, sjetio riječi: “Nedavno u Vašingtonu govorio mi je Josif Brodski da upravo priprema knjigu eseja, i da se njoj više raduje nego svim svojim pesničkim i drugim delima“. Ovo je 2006. godine rekao Budimir Dubak, piskaralo koje, ako je suditi po prilogu “nedavno“, nije znalo da je Brodski umro 1996. godine. Kao svi Montenegrinjci, i ovaj ima golem dar za lažno predstavljanje: Veliko Ništa poteže za Brodskim jer hoće da je Nešto. Ono sa Brodskim pričalo! Ono! Miloševićevom vodonoši i škrabalu kakvih staje devetnaest u kilo ispovijedao se Josif Brodski koji je rekao da Srbiju kao agresora treba osuditi da plaća ratne reparacije BIH, a u pjesmi napisanoj u odbranu bosanskih muslimana, obraćajući se Zapadu, pored ostalog je kazao:

Pero vremena oštro, krvi žedno,
što neće da žrtva i dželat su jedno,
kazaće da zadnja ološ i alaša
vrsta je vaša.

(preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović)

Taj i takav Brodski,dakle, divanio je o književnosti sa Slobinim lovačkim hrtom i piscem koji zapravo nije Dubak već budak.

U tim šetnjama konačno sam našao i valjanu devizu koja će mi trajati do kraja života: “Biti na odstojanju od Crne Gore. Iz poštovanja“. Tamo sam išao samo kad poželim da se “nauzmem crnog“, kako bi rekao Milan Milišić, a pošto danas svog crnila imam dovoljno, čak i za izvoz, nema više posebnih razloga da tamo idem, izuzmem li Gusinje, čiji sam počasni građanin.

Inače, Crna Gora je najljepša kad nije tu. Kad joj se divim sa bezbjednoga razmaka. To je možda najljepša zemlja pod nebom, ali šta joj to vrijedi kad lopatom možeš zgrtati njen ološ s tri prsta, crnogorski ili srpski, svejedno, jer ne vidim bitnu razliku između Miodraga Perovića zvanog Miško Kesedžija i Andrije Mandića, četničkog nadvojvode od Mojkovca, ni između Jevrema Brkovića zvanog Špijun iz Pipera i Budimira Dubaka: iz svih progovara bit pravoslavne Crne Gore kakvu znam oduvijek.

Ipak, u tim šetnjama, gotovo uvijek naiđe trenutak kad se trgnem, kao uboden, dođem mozgu, i korim sebe što puštam da mi hajvani truju dušu, zatim bježim u stihove kojih se sjećam gotovo namjerno.

Često su to stihovi Josifa Brodskog, a preveo sam ih oko dvadeset i dvije tisuće, i evo jedan od meni najdražih: ”Боль / всегда учила жить (“Bol je svagda učila živjeti”), mada znam da su pjesnički moćniji njegovi stihovi: “И если погаснет свет / зажжет свой фонарик боль (“I ako zgasne svjetlost / upaliće svoj fenjerić bol”), na koje se, odmah, sam od sebe, nadoveže Goranov stih iz “Jame”: “I vrisak, bijel još i sad u sljepoći”. I boga pitaj gdje će me, potom, iz Sarajeva, odvesti taj lanac sjećanja, možda čak do stihova poljskog pjesnika Jana Lehonja: “Nema neba ni zemlje, ponora ni pakla, / Jest samo Betriče. Ni nje upravo nema”, ali ma gdje da se zaustavim, znam da je to jedini moj pravi život. Taj život sa književnošću. Sve ostalo su priviđenja, osim moje kćeri Ivane i njene majke, a moje, da oprostiš, žene, kako su nekad govorili u Crnoj Gori.

Ulica Živka Jošila

Mejra, Radojka, Šefika, Blaženka. Žene koje su od 1969. do 1986. dvaput mjesečno redile stan na Sepetarevcu. Prale prozore, klofale ćilime, drotale i glancale parket; podizale kuću i izvrtale je naglavce, da tako ostane sve do sljedećeg puta. Dolazile su vikendom. Prvo u subotu, a onda ako zatreba i u nedjelju. One su, jedna za drugom, tokom sedamnaest godina bile placebo za majčinu neurozu. Uzaludan pokušaj da se nešto popravi. Kada je u lipnju 1986. umrla Nona, minula je i potreba za njima. Majka se pomirila s neredom svoje svakodnevice, koji će se razvijati i rasti do čudovišnih razmjera, sve dok 1992. ne izbije rat. Tada je nered iz našega stana i iz naših života izašao na ulice. Nastupile su za nju godine tjelesne patnje i duševnoga smirenja.

Prvo je bila Mejra. Ona je dolazila pospremati još u kuću gospođe Hajm, u JNA ulici. Zatim se dvije-tri godine pela na Sepetarevac, pa je negdje iščezla. Ne sjećam se što se dogodilo s Mejrom. Zatim Radojka, Ciganka poderanog glasa, u šarenim dimijama. Palila je cigaretu na cigaretu. Za sebe je govorila da je muslimanka, sinovi su joj imali muslimanska imena, a ona se zvala Radojka. Nama je to bilo čudno. Njoj nije. Radojka je najduže ostala, cijelih deset godina. Nije bila uredna, ali je bila jako poštena. Nona je uvijek strahovala da bi nam žena koja posprema mogla nešto ukrasti. Tada nam se činilo kako je stan na Sepetarevcu prepun dragocjenosti. Danas vidim da nije bilo ničega. Samo Nonina penzija, u modro-sivoj kuverti, ispod šarenog papira kojim su postavljene ladice kredenca na kojem je televizor. Kuverta je ispod papira predzadnje, treće ladice odozgor. U toj ladici uredno su složeni ručni radovi: stari konavoski vezovi, heklani končani stolnjaci tetke Lole, svečani prekrivači, stolnjaci od teškog damasta… To je najveća tajna stana na Sepetarevcu, koju ću odati tridesetak godina nakon što je Noni prestala stizati penzija, i to zbog ove priče, koja je dio neke šire, nedovršive priče o sarajevskim ulicama, trgovima, parkovima i kućama.

Nijedna Žena (tako su se zvale one koje vikendima rede stan) nije znala za kuvertu s penzijom. Ali Radojka je bila toliko poštena da je mogla i znati. Tako se onda govorilo. Noni i majci je gotovo sve oko Radojke imponiralo: to što je Ciganka a najpoštenija od svih Žena, to im je najviše imponiralo, jer se time zorno dokazivalo kako nije istina ono u što svi vjeruju. U njihovim životima bilo je važno da ne bude istina ono u što svi vjeruju. Imponiralo im je što Radojka hoda u dimijama. Komšiluk, bez obzira na vjeru i naciju, nije bio sklon Ženama koje hodaju u dimijama. Vjerovalo se da one nisu uredne kao one koje ne hodaju u dimijama, ne peru prozore tako dobro. Zbog svega toga opraštale su Radojki što bi svako malo cigaretom nagorjela namještaj, ili poklopac mašine za veš, ili dasku za peglanje… Godinama poslije rata nailazio sam na te Radojkine nagoretine. Nije to ona učinila, nego sam ja, govorila je majka godinama nakon što Radojke više nije bilo.

Šefika se kratko zadržala. Možda je samo dva-triput došla. Preudala se u Kalinovik, i više nismo za nju čuli. Ostala je blijeda, nevidljiva.

Onda se pojavila Blaženka.

Majka je sjela u našega fiću, i otišla po nju u Živka Jošila ulicu. U to vrijeme već je rijetko vozila, auto je stajao na nizbrdici pred kućom, a ona bi, čim zatreba, zvala taksi. Ali kada je trebalo ići po Blaženku, nije pošla taksijem. Činilo joj se, vjerujem, da će djelovati ozbiljnije i autoritativnije ako dođe svojim autom. Makar taj auto bio fićo.

Ne sjećam se tko nam je preporučio Blaženku, ali znam čime je majku tako impresionirala, pa i pomalo zaplašila, da je po nju išla autom. Ili da je uopće išla po nju. Prethodnim Ženama telefonom bi se javila adresa, i one su dolazile. Blaženka je bila drugo. Majci se preko telefona obraćala sa gospođo, i govorila je nekim vrlo ceremonijalnim, nama udaljenim naglaskom, čije smo porijeklo, međutim, dobro poznavali. Blaženka je bila rodom iz Križevaca.

Srednjeg stasa, vrlo koščata žena, sva u sivom, kao redovnička iskušenica, prosjeda, frizure koju bi se najlakše dalo opisati općenitom frazom epohe – hladna trajna, ali u kojoj je, ipak, bilo i nešto što je vrlo karakteristično za određeni društveni sloj. Ako ste, prolazeći pokraj Katedrale ili Crkve svetoga Josipa, krajem oka vidjeli svijet koji ulazi na nedjeljnu službu Božju, mogli ste vidjeti redom baš takve frizure. Bio je to znak neke posebne građanske i katoličke urednosti nekoga periferijskoga i prigradskog Sarajeva, koje se uvijek osjećalo prikraćeno u odnosu na druge, na muslimane, pravoslavne i komuniste – a komunisti su iz te perspektive opet bili muslimani i pravoslavni. U neka vremena postojali su ozbiljni razlozi za takav njihov osjećaj, pededesetih, još i šezdesetih godina nije bilo najugodnije preostalim sarajevskim katolicima. Tem su bili najmalobrojniji, tem se samo njima – a ne po bratsku: i njima i muslimanima – tovarila odgovornost za ustaške zločine, da bi se sedamdesetih, pogotovu osamdesetih prilike popravile, i nakratko je, sve do rata, uspostavljena nekakva međunacionalna i vjerska harmonija. Međutim, njihovi osjećaji razvijali su se suprotnim tokom: bili su sve prikraćeniji, nesretniji i zazorniji prema komšiluku, i sve su svježije bile njihove uspomene na 1945.

Blaženka se savršeno srodila s tim svijetom i njegovim osjećajima, iako mu izvorno nije pripadala. Doselila se iz Križevaca prije osamnaest godina, s šestomjesečnim dječakom u naručju. Sarajevska Pieta, sišla je iz vlaka na novome sarajevskom kolodvoru, koji, za razliku od drugih kolodvora nije prolazan, nego je čeoni: tu kraju stižu sva putovanja.

Došla je bježeći od sramote što je rodila vanbračno dijete. I to je jedini razlog njezinog doseljenja u Sarajevo, grad koji se iz njene perspektive činio najudaljenijom tačkom na zemlji, onom do koje neće doprijeti njena sramota. I doista, vjerojatno nitko ne bi ni znao, nikoga ne bi bilo briga, da sama Blaženka nije okolo išla s tom stigmom na grudima i na čelu. Njoj se u svakom pokretu vidjelo, u svakoj riječi joj se čulo, na obrazu joj je pisalo da je na svijet iznijela kopile. Ničije dijete.

Taj njen sin išao je u Mašinsku školu. Propadao je razred za razredom, bio bijesan i ogorčen. Svatko koga bi Blaženka samo jednom pogledala onim svojim pogledom punim prijekora, znao bi što mu je.

Imala je kožu bijelu, tanku kao cigaret papir, tako da su joj se vidjele modre i crvenkaste žilice. Pucali su joj kapilari po licu, pogotovo zimi, kada bi stisnuo mraz. Bila je bijela, kao da nikada nije vidjela sunca.

Oko vrata, na tankom, jedva vidljivom lančiću nosila je križ, ne veći od nokta na malom prstu. Ali tako da se uvijek dobro vidi. Zlatan križ na plavkastoj bijeloj koži, a nad njim prijekoran svevideći pogled. Nisam razumio suodnos križa i pogleda. Možda ga ne razumijem ni danas, ali znam da u njemu nešto važno i sudbonosno. Toliko sudbonosno da život, možda, potekao drugim tokom da sam razumio ono što Blaženka pokazivala.

Bila je spora i temeljita. Nikada ništa nije dovršila.

Došla je na Nonin sprovod. Jedina je znala što treba činiti za vrijeme vjerskog obreda. Asistirala je svećeniku, križala se i sve nas je prijekorno gledala. Njih dvoje, velečasni u crnom i ona, izdigli su se nad nama kao da će uzletjeti u nebo, dok su grobari Nonu zakopavali žutom ilovačom Bara. Da nije groblja, tu bi, možda, bila ciglana, pomislio sam. I ta me je misao oslobađala sudjelovanja.

Nekoliko mjeseci kasnije stradao je Blaženkin sin.

Kažu da se napio, i uskočio u tramvaj. Uhvatio se za rukohvat, ali tako da bude s vanjske strane vrata. Visio je na stepeniku dok je trojka za Ilidžu jurila niz Alipašino. Zatvorio je oči i puštao da mu vjetar hladi lice. Prolazili su metalni stupovi, prvi, drugi, treći. Ljudi su iz tramvaja zaprepašteno gledali. Poskakali su sa sjedala, vikali su, ali on ih nije čuo. Bio je vani.

Glavom je u punoj brzini udario u banderu.

Tako je Blaženka ostala bez sina.

Jedni su govorili da je bio pijan, drugi da je to bilo samoubojstvo.

Tako je Blaženka pokopala svoju sramotu.

Majka je otišla na sprovod. Poslije je pričala kako je bilo, ali ja to nisam htio slušati. Blaženku više nikada nisam vidio, ali sam o njoj često mislio; postala je važan znak u mom životu.

Vidio sam njenu bijelu prozirnu kožu, križ oko vrata, i onaj njen prijekorni pogled, bezbroj puta sam ga na sebi osjetio dok bi me po zagrebački ulicama šibali prepoznavajući pogledi žena, koje su u meni vidjele antikrista, bezbožnika, Jugoslavena, samog nečastivog. Sve te grešne katolkinje, vjerne Hrvatice, koje su za svoju djecu i za milu nam domovinu spremne dati sve, bile su sabrane u jednome jedinom licu, u tom nazubljenom i neprijateljskom skeletu, presvučenom kao flis papir tankom kožom, koja nikada ne tamni, toliko je u samoj svojoj suštini čista. U njenoj patničkoj čistoti, samoprijegoru i spremnosti na žrtvu sadržana je priroda tog svijeta, kojemu je i danas veća sramota donijeti na svijet nezakonito dijete, nego istom tom djetetu rascopati glavu o električni stup.

Volio bih da nikada to nisam naučio, i da mi Blaženkino lice ne igra pred očima. Tolike sam već zaboravio, tolikih se lica ne sjećam, gube mi se već u sjećanju slike onih koje sam volio, ali Blaženku ne zaboravljam.

Stanovala je u jednosobnom stanu koji je dobila od grada. Dvatriput sam s majkom došao do njenih vrata. Iznad špijunke stajala je pločica s prezimenom. Kada bi otvorila osjetio se uvijek isti vonj: plavi radion i zaprška.

Ime Živka Jošila njom mi je obilježeno, tako da o ovom sarajevskom bravarskom šegrtu, mladom komunistu i Srbinu ne mogu misliti drukčije nego kroz Blaženku. Ne pamtim kako joj se zvao sin, ali kao da se zvao Živko Jošilo. Tako je u mojoj glavi.

Bila je to ulica koja je presijecala grad nadvoje. Dugo se, možda i cijelih dvadeset godina, na tom mjestu, duž njene trase, završavalo Sarajevo. U blizini je stara željeznička stanica, željeznička radionica u kojoj je radio i Živko Jošilo, slijepi kolosijeci puni starih natrulih vagona. Čak i danas, pedesetak godina nakon što kolosijeka ni stanice više nema, četrdesetak godina nakon što je nestao i stari željeznički nadvožnjak na Čengić vili, ova je ulica zadržala nešto od duha periferije.

Živko Jošilo bacao je 1938, skupa s Ratom Dugonjićem, komunističke letke po Sarajevu. Ustaše su ga uhitili u kasno proljeće 1941, prije nego što je i formiran logor u Jasenovcu. Odveden je prema Gospiću, vjerojatno zaklan i bačen u jamu, skupa s bratom Dušanom. Nad njihovom smrću širi se posvemašnji zaborav. U Sarajevu već dugo nemaju nikoga svog, i ništa njihovo nije, osim imena iz sjećanja na jednu ulicu, koju će neki cinični Novosarajlije nazvati – Ložionička.

Na dnu ličke jame začuđeni leže kosturi braće Jošilo. Čude se što je tim ženama, zašto ih tako gledaju, kao da su im njih dvojica nešto krivi?

Djeci čije se duše igraju na Nebesima ove noći

Spuštam kapke na pospane oči
Kao kad moja draga
Spušta roletne prije spavanja,
I čujem kako iz nebeskih visina
Silazi glas djeteta.

Ono plače.

Čuješ li ovaj glas, draga,
Što se, ko zlatna žica,
Provlači kroz moj sluh
i savija pod glavom na jastuku?

Ćutimo. Dijete plače.

Izađem na balkon i gledam
Kako nebom prelijeću zvijezde
Ostavljajući za sobom
Svijetao i prštav trag.

Bože, negdje je zaista večeras
umrlo dijete
Ono čiji sam plač slušao u postelji,
Ono – čija se duša igra po nebu
Kao tek proskakutalo janje.

Kad danas uđem u zadimljen prostor, ulazim u područje društveno neprihvatljivoga, u područje određeno i označeno predrasudama, i to naprosto više ne može biti samo lokal ili samo ured ili samo stan. U zadimljenom prostoru je zadimljenost vidljivija od ljudi i predmeta u njemu. Malo ih je još, pa i takvi polako nestaju, kao što je nestala ona zadimljena klijet lokala na Trubarevoj, a i stanovi pušača su u krasnom novom svijetu uvijek radije ledeno mrzli nego zadimljeni. I što je manje zadimljenih prostora, to smo ih više svjesni koliko su simbolični i poručujući.

Već i stoga stupanje u njega u meni budi osjećaje nalik vraćanju u našu nelijepu prošlost, u doba socijalizma. Podsvijest vam šapuće da je to okolje nezdravo i zagušljivo, i da će se uvući u vas ako se u njemu zadržite, upozorava vas, dakle, da će vas njegov smrad izdavati još dugo nakon što se vratite u svoj providni svijet, u kojemu zrak nema ni boje ni mirisa, i da će svi tamo dobro znati otkuda dolazite i tko ste. Ali ponekad je u toj zadimljenosti nešto toploga, slatkastoga, nešto domaćega, nedostajućeg.

Naša sjećanja na djetinjstvo, barem ona što sežu onkraj Berlinskoga zida, odista smrde i škodljiva su za zdravlje, ljudi u njima mahom kašlju i rukom tjeraju oblake dima, da bi otkrili sugovornika s druge strane stola, a svo to zaudaranje i kanceroznost naše prošlosti, sve smo to baš mi. Bilo da smo na to ponosni, ili se toga sramimo, cigaretni je dim dio nas, kao i socijalizam, i neka naša najljepša sjećanja ovijena su njime.

O tome sam razmišljao kada sam u nedjelju popodne zakoračio u oblak dima po backstageu književnoga sajma u Puli, meni nesumnjivo najdraže literarne priredbe, koja ove godine slavi svoju dvadesetu obljetnicu.

Nešto rockerskoga je u njoj, malko zato što se odvija tik do znamenitoga rock kluba Uljanik, malko pak stoga što je direktorica Sajma Magdalena Vodopija, uza sve ostalo, kći legendarnoga Boška Obradovića, pulskoga pjesnika i suosnivača kultne pulske rock skupine Atomsko sklonište, a još ponajviše zato što tu vlada pravi rockerski backstage, sa svim tim pušačima, žesticom i ambijentom koji uz to ide.

U tom backstageu naprosto morate oćutjeti da su u nj prije već vas ulazili Orhan Pamuk, Umberto Eco, Mirko Kovač, Boris Pahor, Claudio Magris i Slavenka Drakulić, da su tu viđani Bora Ćosić, Peter Esterhazy, Abdulah Sidran i Tomaž Šalamun, da su za jednim stolom ispijali biske Boris Dežulović i Predrag Lucić, a Irwin Welsh pivo, ili da su Miljenko Jergović i Ante Tomić tu upoznali Aleka Popova i Oksanu Zabužko.

Vonj dima cigarete je upravo redovni vonj povijesti, vonj naših maglenih sjećanja na dobra i loša stara vremena, i tih nekoliko cigareta što ih zajedno popuše gosti, novinari i organizatori, možda bolje od ičega pomaže steći osjećaj da se nalazite u domovini knjiga.

I literatura je taj jučerašnji svijet, ta ona je umjetnost sjećanja ili bar umjetnost sređivanja sjećanja, pa nek na pozornici sajma knjiga i kraljuju knjige, što još mirišu po tiskari i celulozi, nek tamo nastupaju pisci koji još nisu odmorili prste od pisanja, nek se na toj pozornici otvaraju najvruće društvene teme, na neki je način sve to već odavna prošlost, jer je jezik književnosti jezik minuloga, pa i tada kad pisci pišu o budućnosti.

Književnost je stoga bila više kod kuće u starim kavanama, gdje bi ljudi u dosadi posjedali sa cigaretom u ruci, nego u današnjim coffe-to-go lancima, gdje ljudi sa slušalicama na uhu miluju svoje pametne telefone. Književnost je doma tamo gdje ljudi sanjareći gledaju na ulicu kroz prozore lokala i zato, dok sjedimo u autobusu ili dok stojimo u redu za kruh i već svaki tren koristimo da zavirimo u svoje ekrančić, da pogledamo e-mail ili da tweetamo, i zato se literatura tu osjeća odgurnutom i zanemarenom. Literatura od čitatelja zahtijeva vrijeme i u sukobu je s današnjim ludovanjem, u kojemu vremena nema, jer ona ljubi dosadu, a dosada je danas heretična kao i nikotin.

Zato literaturi i knjigama trenutno ne ide baš najbolje, zato već trećina ljudi u nas otvoreno priznaje da ih knjige uopće ne zanimaju, i zato su pokušaji da se literatura u obliku e-knjiga podmetne novim generacijama čitatelja pomalo patetični. U svijetu 24-satne dostupnosti, koja slavi beskonačni priključak, gdje je sve “gdje-bilo i bilo-kada”, naprosto ponestaje prostora za knjige i za literaturu. O tome unedogled chatate po Mrežama, a to je kao da ljudima koji na automatu u Ljubljani užurbano kupuju krekere, nudite slow food jelovnik u Kobaridu.

Da bi ljudi opet počeli čitati knjige, trebalo bi opet usporiti svijet, što je na žalost nemoguće. No nekima to barem na trenutke uspijeva, a nekima to uspijeva već cijelih dvadeset godina. Možda je to tek na nekoliko dana godišnje, možda je to tek privid, tek koprena od dima, na koji nismo više navikli, ali pulski književni sajam, Sa(n)jam knjige u Istri, bez dvojbe je jedno od rijetkih mjesta, gdje bi se čovjek usudio kladiti da će literatura živjeti vječno.

*

Tekst objavljen u današnjem ljubljanskom Dnevniku prevela Irena Urbič