Moja baba večeri je čuvala za mrtve. Raširila bi lancun „Slobodne Dalmacije“ pa onda dugo i natenane proučavala šonete: koga je digao Bog, a tko se na onaj svijet vinuo inokosno, kome je putovanje u zemlju sjena bilo dugo i bolno, a tko je otpravljen u hipu, kao da ga je Scotty bimirao, kome je presudila bolest, a koga je izbrisao udes, koliko je vlaja, bodula, fetivih i četvrtih platilo buletu…

Kad bi podvukla crtu pod knjigovodstvo smrti, prešla bi na ožalošćene. Tuguju li u prozi ili u poeziji, plaču li u popularnim frazama ili s autorskom slobodom, stane li njihova žalost u novinski stupac ili se prelijeva po polovici stranice…

Iz večeri u večer, čak i nakon što je izgubila svaku nadu da će tamo pronaći kojega vršnjaka, moja je baba pribirala po mrtvima ka po zrnima mezobiži prije nego bi ih stavila potopit.

***

Moje djetinjstvo mirisalo je po barbinom Leutu magneticu i Pinu silvestru (otac se brijao daleko). Kada bi tko u samoposluzi kupio Brion ili Pitralon, sažaljivo sam ga gledao. Ni nama nije priticalo, dapače, ali zamisli koja je to mižerja kad se, bidni, moraju prolivat tin špiriton…

***

Pitajte bilo kojega Dalmatinca, reći će vam isto: tunja je anksiolitik. Dobro, možda ne baš tim riječima, ali svaki će vam pravovjerni južnjak zagovarati tezu kako ništa bolje ne liječi živce od ribolova s kraja.

Sjedi tako moj zemljak, sit života općenito, na muletu ili hridi, drži najlon u ruci i čeka da se cipal uvati na ešku. U trenutku kada se Dalmatinac sjedinjuje s apsolutom, pohlepna koliko i naivna riba nadijeva se na udicu. Gore blaženstvo, dolje užas koji se ni ne čuje ni ne vidi, pa se svi pravimo da ga ni nema.

Milina božja.

***

Čim uđeš u raster tijesnih kaleta, progutaju te sjene, dodirne te život. Riva, uvijek okupana suncem, podmuklo vara. Get i Varoš ne lažu.

Sredovječni Jakov T. jednog je dana došao do potresnog saznanja da na sudbonosno pitanje „Tko sam ja?“ ima samo jedan točan odgovor: „Ja sam nula.“

Do tog saznanja došao je na prilično kompliciran način. Kad mu se prvi put, tko zna kakvim povodom, postavilo to sasvim neočekivano i strašno pitanje, Tko sam u stvari ja? – učinilo mu se da ima jasan i jednostavan odgovor: Ja sam Jakov T., Hrvat, činovnik u poštanskom uredu, zadovoljavajuće oženjen, otac jednog djeteta, posjednik jednog skromnog automobila… No u isti mah je shvatio da je taj jednostavni odgovor, sa bezbrojnim nevažnim činjenicama koje ga prate, sasvim nedovoljan i nezadovoljavajući, a da drugog, boljeg i potpunijeg, nema, te da on, Jakov T., u stvari ne zna tko je.

„Kad umrem“, rekao je sebi, „sa mnom će umrijeti i moja svijest o meni, što znači da će u okvirima mog bivšeg bića moje Ja sasvim nestati, ali će zato u drugima o njemu ostati predodžbe, dojmovi, sjećanja, ljubavi, mržnje, simpatije, antipatije.“

Iz toga je izveo zaključak da je njegovo pravo Ja zbir svih takvih tragova u drugima, te je stoga počeo skupljati sve što je o njemu rečeno ili napisano, kako bi dopro čak i do onoga što je o njemu mišljeno, u uvjerenju da je to jedini način da upozna i pojmi vlastito pravo Ja.

Ali kad mu se učinilo da je u tome uspio, da ima dovoljan broj takvih tragova, ustanovio je da je taj „materijal“ krajnje protivrječan, da u njemu jedan pozitivni trag – dojam, mišljenje, osjećanje – u kombinaciji sa suprotnim, negativnim, biva poništen, te da je on samim tim u konačnom zbiru ništa drugo do nula.

A s takvim saznanjem teško je živjeti.

Kakav je lijek našao toj muci? upitat ćete.

Takav što je na groblju, na mjestu gdje će biti pokopan, podigao raskošnu grobnicu u vidu kapele, pravi mali hram, na kojemu je uklesao svoje ime.

I sad vjeruje da ta teška građevina preteže na onoj vagi čiju je kobnu ravnotežu ustanovio, da on neće biti nula, da će trajati dok god bude trajao kamen u kojemu je uklesano njegovo ime.

Izpostavljena misel: Kilogram hrvaških mandarin je enak kilogramu srbskih мандарин, v kapitalizmu vse pretehtajo, naša življenja razdrobijo v grame in iz gramov pretvorijo v evre in iz evrov v rublje.

Ničesar nisem razumela. Ležale smo v zabojih, pripravljene za pot, ponosne, da bomo predstavljale svojo prelepo državo na hladnem ruskem severu in nisem mogla verjeti njihovim besedam. Kako to mislite, da bomo od zdaj naprej мандарине? In to iz Srbije? Ne, ne, ne, smo vse po vrsti odkimavale, mi smo hrvaške mandarine, zrasle smo na hrvaški zemlji, pod hrvaškim soncem, iz same biti lijepe naše, v nas teče hrvaški oranžni sok.

Oni pa so se nam opravičevali in nam pojasnjevali, da je Hrvaška zdaj evropska država, del Evropske unije in da se moramo zato obnašati evropsko, da ne moremo kršiti sankcij proti Rusiji, da ne moremo več v Moskvi, Novgorodu ali Krasnodarju prodajati hrvaških mandarin, ker to je zdaj prepovedano. In kar je prepovedano, tega v Evropi ne počnemo, so nam rekli, ker nismo več na Balkanu, zdaj spoštujemo pravila. Razumite nas, drage naše hrvaške mandarine, so nam prosili, ne smemo vas več pošiljati Rusom, okrašene z rdeče-belimi šahovnicami, ponosno postrojene in pripravljene, da daste svoje življenjske sokove za višji BDP svoje domovine.

Ničesar nisem razumela. Ležale smo v zabojih in bile pripravljene na dolgo pot proti tajgi in tundri in nismo mogle verjeti svojim očem, ko so nas začeli prekrsčevati v мандарине in na našo oranžno hrvaško lupino lepiti srbske zastavice. Večina je tiho ihtela, nekaj jih je želelo ven, se s silo upreti tej norosti, nekaj jih je grozilo s protestnim gnitjem, jaz pa sem ležala tam, nemočna, da bi od sebe spustila kakršenkoli glas. Samo gledala sem v tisto cirilico in v tisto malo srbsko trobojnico in čutila sem, da se v meni nekaj suši. Smo se zato borili, sem se spraševala. Smo zato v času agresije na našo domovino mandarine več let nepobrane padale s hrvaških vej in trohnele na okupirani hrvaški zemlji?

Nič me ni tolažilo, ko so govorili, da bo naš okus ostal nespremenjen, stoodstotno hrvaški in da bomo še vedno služile hrvaškemu narodu, saj bo šel denar od naše prodaje nazaj na Hrvaško, ne v Srbijo. Tako je torej to v tem globalnem kapitalizmu, sem si mislila, o katerem smo sanjale še preden je bila naša drevesna mati zasajena v zemljo. Kapitalizem se požvižga na našo identiteto, na naša nacionalna čustva. Zanj smo me le mandarine in popolnoma vseeno mu je, ali smo srbske, hrvaške ali koromandijske, kilogram hrvaških mandarin je enak kilogramu srbskih мандарин, v kapitalizmu vse pretehtajo, naša življenja razdrobijo v grame in iz gramov pretvorijo v evre in iz evrov v rublje. Naše duše v kapitalizmu ne obstajajo, tam na koncu vsi končamo na tehtnici.

Tako sem razmišljala, ko sem se v tisti peterburški trgovini, jaz, srbska мандарина hrvaškega rodu, ozirala naokrog in gledala poljske paradižnike, ki so mahali z belorusko zastavo, španske limone s turškimi rodovniki in romunske sokove v moldavskih plastenkah. Gledala sem jih in jih spraševala, kako morejo, ali tudi oni pod vsemi svojimi okupatorskimi preoblekami trpijo kot trpim jaz, ali tudi njih bolijo njihove poljske, španske in romunske duše, ali se tudi njim pod tujim barjakom trga njihovo domoljubno srce, ali si tudi oni želijo čimprej skisati in usmraditi in se z lastnim gnojem upreti tej veliki laži, v katero so nas prisilili, tej neslani geopolitični šali, ki se ji reče sankcije.

In potem sem zatulita, da nočem tega, da se ne grem več. Jaz sem Hrvatica, sem tulila, nisem nobena мандарина, ampak sem mandarina, ki je zrasla na hrvaški zemlji, od hrvaške matere rojena. In potem sem na ves glas zapela, s solzami v očeh sem sredi ruskega supermarketa pela Oj, junačka zemljo mila in potem sem kot naši navijači na tribunah Maksimirja skandirala Ubi, zakolji, da Srbin ne postoji! in Ubi, ubi, ubi četnika! in na koncu sem pela še Zovi, samo zovi. Glas se mi je trgal, a nihče me ni slišal. V Rusiji pridelani nemški siri so se mi še smejali, poglej jo revico, so govorili, ki se ji je zmešalo. Tudi italijanske testenine z bosanskim potnim listom so me čudno gledale, češ, ali ne razumem igre, ki se jo igramo, ali ne razumem, da je v Ukrajini vojna in da se moramo zato pretvarjati, ali ne razumem, da se tako borimo za mir na svetu.

Razumela sem, še kako sem razumela. Vsi mi tako imenovani Evropejci smo se preoblečeni v neevropejce prodajali svojim največjim sovražnikom, da bi le iz njega izvlekli čimveč njegovih rubljev, ki so nam še vedno dovolj lepo dišali. A nisem razumela, zakaj moram biti prav jaz žrtev teh sankcij. Zakaj moram prav jaz, uboga mandarina, prodajati svojo dušo sovragu, ker je nekdo vkorakal nekam, kamor ne bi smel. To nima nobenega smisla, tega ne bi smeli od mene zahtevati, tega se jaz ne grem, ne morem …

Nenadoma me je nekaj zagrabilo in me dvignilo v zrak. Mrzli človeški prsti so me otipavali in me približali pordečelemu ženskemu nosu, ki me je ovohaval, vsrkaval moj opojni hrvaški vonj in usta so mi na uho šepetala »prekrasnaja serbskij mandarin« in potem sem bila že v vrečki, skupaj s francoskim vinom iz Armenije in grškim jogurtom iz Albanije. Konec je, vsega je konec, vedela sem. Pojedli me bodo, ne da bi vedeli, da jedo hrvaške vitamine. Nič več ni imelo smisla. Počutila sem se gnilo in upala, da bom kmalu tudi videti tako, da bo za menoj ostal vsaj neprijeten spomin na neužitno srbsko мандаринo.

U povodu hrvatskog izdanja “Zemlje otaca” i predstavljanja strip-albuma na Sajmu knjiga u Puli

*

Bit će da je okolo nešto divljala, pa ju je baba Momirka, njezina mitska baka, ugrabila i posadila u kantu za smeće. Bila je to za nju strašna uvreda, i prvo njeno sjećanje. Rasplakala se, počela je tuliti, i otrčala starijoj sestri u zagrljaj:

– Idemo mi u Kanadu, sestro Saro, tamo nas niko neće bacati u đubre!

Ničega se ranijeg ne sjeća, ni života u Kanadi, ni oca, ni leta preko oceana. To zakašnjenje u memoriji možda je genetski upisano, možda se tiče ritma nečijeg odrastanja – jer, zaboga, jedni pamte kako su prohodali, drugi se ne sjećaju ničega što se događalo prije polaska u školu – ili je, možda, djevojčica sve zaboravila. Može li se namjerno zaboravljati? O da, svakako, pogotovo kad su ti dvije, tri ili pet godina.

– To mi je predstavljalo problem u radu na “Fatherlandu”, to što su moja sećanja jako siromašna. Puno onoga što sam nacrtala zapravo mi je ispričala sestra.

Nina Bunjevac rođena je u Kanadi 1973. Otac, politički emigrant, član terorističke skupine, koju je vodio Nikola Kavaja – u srpskim koliko i hrvatskim tabloidnim medijima poznat kao neostvareni atentator na Tita – odlučan da eksplozivom diže u zrak jugoslavenske konzulate po Kanadi, majku je upoznao preko pisama. Ona, iz partizanske porodice, zaljubila se na neviđeno, otputovala preko oceana, udala se i upala u strašnu i nevjerojatnu životnu priču. Rodila mu je troje djece, i na kraju, uz objašnjenje da odlazi posjetiti rodbinu, pobjegla od njega kući u Srbiju. Pustio je da sa sobom odvede kćeri, ali sina nije. Poginuo je konstruirajući pakleni stroj.

Nina je odrastala po srbijanskoj provinciji, daleko od Beograda. U Nišu je upisala Školu za primijenjenu umjetnost Đorđe Krstić, odrastajući nekim običnim ritmom posljednjega naraštaja jednoga malog višenacionalnog imperija.

– Zašto sam upisala umetničku školu? Ne znam, išlo je to nekako prirodno, oduvek sam sam nešto crtala. Mislim da sam povukla tu žicu od dede po majci. On je bio čovek seljak, težak mu je bio život, nije se školovao, rastao je bez igračaka, ali je imao svoje principe i znao je s rukama. Po njemu znam crtati.

Govorim joj da je u “Zemlji otaca” možda i najpotresnije to što ona likom veoma sliči na svog oca.

– Da, to je istina. Iako, kad mi vidiš čeljust i nos, rekao bi da sam ista jedna moja pratetka. Pogledaj mi vrh brade i nosa. To dvoje će se kada ostarim spojiti. Biću k’o veštica.

Kažem da je to sasvim u redu, da sam i ja isti otac. Konačno, kakvi god da su nam bili očevi, mi smo u prednosti pred njima: vidimo ih od njihova početka do kraja.

Nina Bunjevac o tim stvarima priča lako, općenito, ona o svim čvornatim i traumatičnim činjenicama svoga života i porijekla pripovijeda s iznimnom lakoćom. A sve u vezi nje je komplicirano, dvoznačno i udvojeno, onako kako su udvojeni i njeni domovinski, kulturni i jezični identiteti. Kanađanka, koja je Srpkinja, a zapravo Jugoslavenka, izrazito ljevičarski i partizanski nastrojena, ali uza sve moguće kritike na amerike (na USA i Kanadu), postoji nešto što joj se tamo, u odnosu na Balkan i na veći dio Europe, veoma sviđa:

– Politička korektnost, to je jedino po čemu se Amerika razlikuje od ovoga tu. I to je važna i velika razlika. Iako, i od političke korektnosti do fašizma jedan je mali korak. Kada je nedavno neki očito psihički bolestan čovek zapucao po počasnoj straži kraj nekog spomenika, ljudima nikako nije bilo dovoljno to što je na televiziji rečeno da je čovek bolestan, ne, oni su hteli da je on terorist, kako se zove, kojoj grupi pripada…

Pred rat išla je u Kanadu da posjetiti brata. Obično mirnodopsko putovanje. Ali kada je nazvala kući, majka joj je rekla neka se ne vraća. “Ovde će biti rata”, tako je rekla. Spomen rata bio je u to vrijeme šokantan, pogotovo za nekoga tko je imao sedamnaest, osamnaest godina.

Tako je drugi put emigrirala. I tako je ispunila djetinje proročanstvo: ostala je u Kanadi, gdje je “niko neće bacati u đubre”. Jer to nije politički korektno.

Godine 1997. diplomirala je crtanje i slikanje na Ontario Collage od Art and Design. Ali bila je još jako daleko od stripa. I nije se, još uvijek, pretjerano bavila okolnostima svoga porijekla. Radila je kao nastavnica likovnog i ilustratorka, slikala je, kiparila, izrađivala instalacije. Prema ratu i zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji nije imala do kraja izgrađen odnos. Život je bio nešto drugo.

Zatrudnjela je. Mladić je bio Kanađenin, psihoanalitičarev sin, šarenoga porijekla, djedovi su mu bili Židovi iz Bjelorusije, po majci je Nijemac i još nešto… Prethodno nije razmišljala o braku i djeci, ali uzbudila ju je silno nagoviještena potencija novoga života, i odlučila je da rodi. Dobro, rekao je on, onda se možemo vjenčati.

– Mislila sam da je to skroz okej, da je dobro za dete. Ostaćemo nekoliko godina skupa, ili već koliko cela stvar potraje… E, to je u svakom pogledu bila velika greška.

Finale svih jugoslavenskih ratova odvilo se za vrijeme Natovih bombardiranja Srbije. Njih dvoje sjedili su jedne večeri pred televizorom i gledali direktan prenos. S neba je snimano bombardiranje Pančeva. Zgodna zabava za domaćice i umirovljenike na Zapadu, koja će sljedećih godina postati nekom vrstom američke tradicije: tako će se gledati bombardiranja Bagdada, Kabula, Tripolija… U jednom trenutku, on je počeo da navija i da se raduje eksplozijama.

– Tada sam ja sebi rekla: pa čekaj malo, šta se ovo dešava i gde sam ja u svemu tome. Iz čega je sve ovo nastalo. Posle mi je on, vraćajući se s nekog putovanja, na aerodromu kupio knjigu Dubravke Ugrešić “Kultura laži”. Naravno, danas se on toga uopšte ne seća. Gledao je korice, video hrvatska književnica, pa pomislio da će me to zanimati. Meni je ta knjiga promenila život. Počela sam da mislim o stvarima o kojima ranije nisam mislila. I tako sam se s vremenom vratila i do svoga oca.

Ali proći će još godina prije nego što se počne baviti stripom. Ta vrsta inicijacije ili infekcije dogodit će se, opet, slučajno i opet preko darovane knjige. Bila je to 2004, i tadašnji dečko odnekud joj je donio američko izdanje strip-dnevnika Aleksandra Zografa o vremenu Natovih bombardiranja. Zograf živi u Pančevu, neka je vrsta prvaka i barda srpskoga i europskog underground stripa, koji već dvadesetak godina crta vrlo zanimljive, dnevničke stripove od jedne ili dvije table, i često ih objavljuje na stranicama beogradskoga njusmagazina Vreme. Organizira škole stripa, pokreće i podržava mlade autore, izvanredno zanimljiv, pametan i otvoren umjetnik, o kojemu bi ovaj njegov čitatelj mogao do sutra pričati, pa je zato bolje da odmah prekine…

– Ja, ustvari, nisam znala da takvo nešto postoji. Čitala sam taj strip, i bila sasvim izvan sebe od uzbuđenja. Ne znači to da ranije nisam čitala stripove, jesam, ali nisu mi bili toliko važno, niti mi je ikada palo na pamet da bih se mogla baviti stripom. I onda mi se te noći dogodilo nešto čudno: sanjala sam neki veliki, košmarni san, s kolonama mrtvih ljudi koji ustaju i odlaze na nebo. Zaista nešto neobično, pogotovo za mene koja baš i ne verujem previše u sve te priče iz Biblije. Ujutro sam odlučila da pronađem Zografov kontakt i da mu se javim. Telefonirala sam mu, i on je bio tako srdačan kao da se sto godina znamo. To je, zapravo, bio početak mog bavljenja stripom.

Način na koji Nina Bunjevac pristupa stvarima, osobnoj i kolektivnoj povijesti, svome porijeklu, identitetu na način onoga starinskog mehaničara, koji rastavi motor do najsitnijeg dijela, a zatim ga nanovo sastavlja. Osim što time popravi kvar – ako još uvijek, uopće, i postoje popravljivi kvarovi – svoj motor on tako upozna do u dušu. Rasklapajući i sklapajući životne i kolektivne priče, ona gradi svoj identitet, bez ikakvog uporišta na kolektivnim sentimentima i pripadnostima. Nina Bunjevac danas je jedini pripadnik naroda koji se zove Nina Bunjevac. Ona je svoja zastava i svoj grb. Tako je, jer nije moglo drukčije, i jer je sve drugo vodilo u neku propast i nesreću. Iako, svijet je pun propalih i nesretnih, pa je i ona mogla s njima, bilo bi joj lakše. Teško je i vrlo naporno biti sretan, to iziskuje strašan rad, japansku disciplinu i talent da se svaki i najkompliciraniji stroj rastavi i nanovo sastavi. Ugodnije je biti nesretan, nego pripadati narodu od jednoga čovjeka.

Razmišljam bi li joj to rekao – tek sad mi je i palo na pamet – ali joj na kraju ne kažem ništa. Ljepše mi je ovako opušteno ćaskati, omjeravati sjećanja, naslanjati živote jedan uz drugi, nego tratiti vrijeme na pohvale. Teško je, barem u ovome jeziku i u ovo vrijeme, izreći pohvalu koja u isto vrijeme neće zvučati kao laska, ili kao, ne daj Bože, kakva snishodljivost. Ovaj se jezik navikao da blebeće i da izriče uvrede. Dugo već, u njemu kržljaju prvo i drugo lice jednine…

Sjedimo u Gradskoj kavani u Zagrebu. Mjesto je odabrao fotograf, zbog fotogenične arhitekture i interijera. Na katu smo, gdje nema nikoga. Gosti su dolje, uživaju u podnevnom umirovljeničkom ceremonijalu. Uskoro će doma na ručak, preko trga na kojemu besposličari i narodni tribuni objašnjavaju narodu što nas je dovelo do propasti, i zvjeraju okolo bijesno, tražeći pogledom krivca. Zadovoljstvo mi kvari što ne mogu a da ne mislim kako ću morati da prođem tim putem. Njihovi pogledi vrebaju kao snajperi, niz Tršćansku ulicu, kolovoza 1992.

Dobro je, govorim joj, što živi u nesrdačnoj američkoj kulturi, gdje ti se nepoznati ljudi u pravilu ne obraćaju, a dodir se doživljava već kao agresija. Na tome joj zavidim. Ona priča kako se uvijek iznenadi kad joj u Beogradu na semaforu počnu dobacivati čičice iz automobila. Srdačnost je samo zlo, govorim joj, u trenutku kada me nasred trga zaustavlja nepoznati stariji čovjek, samoproglašeni predsjednički kandidat, mišicu mi stišće zdravom seljačkom, i moli za deset minuta vremena koliko bi mu trebalo da mi izloži svoj plan izlaska iz ekonomske krize.

Eto vidiš, kažem joj.

Nad svakom svojom sličicom Nina Bunjevac iskapa oči. (Pitam za dioptriju: minus jedan i pol. Nije strašno.) Stripovski crtež nužno teži pojednostavljenju; zbog prepoznatljivosti, potrebe za ponavljanjima, zbog pravila naracije. Ali ona se toga ne drži, nego crta onako kako bi crtala i da nema sljedeće sličice, kao da joj je svaki kadar prvi i posljednji. Crta onako kako su odvajkada crtali veliki crtači. Takav način njenoj priči pruža onu dramatiku koja se ne postiže ni književnim, ni filmskim, a možda ni uobičajenim stripovskim sredstvima. Strip je, kažu oni koji ga ne vole, svejedno jesu li pisci ili su slikari, pojednostavljena priča, koja ne bi mogla proći kao literarno vrijedna, s pojednostavljenim crtežom, koji ne bi mogao proći kao likovno djelo. Kao i u svakoj predrasudi, i u ovoj zasvjetluca ono zlatno zrnce, na koje se onda švrake i švrakci ulove. Zamaman je šovinizam, čak i kada objekt mržnje nisu ljudi nego stripovi.

Ali s Ninom Bunjevac ni ovo ne bi išlo: crtež nije pojednostavljen, priča je krajnje kompleksna, kako u “Zemlji otaca”, tako i u ranijim njenim radovima. Ovo je porodični strip-roman. Ono su bile crtane kratke priče. Uvijek moćne, likovno i narativno.

– Zapravo, ja radim bez scenarija. Prvo crtam, dugo, mesecima, po deset sati dnevno, i onda crteže poslažem po podu. Raspoređujem ih, premontiram, i tako počinjem pisati priču.

Ne pitam je što će dalje raditi – ne volim takva pitanja, jer sam ne znam na njih odgovarati – ali ona sama počinje da priča. Sljedeća knjiga bit će još jedna porodična priča. Naširoko izlaže okolnosti, priča kako su tekli i razvijali se obiteljski odnosi, ali ću to zadržati za sebe, neka priča ostane da visi u zraku. Ne zato što bih bio diskretan, jer ničega indiskretnog nema u našim stvarnim porodičnim pričama, nego zato što vjerujem da se nenapisane (i nenacrtane) knjige ne bi smjele prepričavati. Kao što se onaj urođenik plašio da mu fotoaparat mogao oduzeti dušu, tako je mene strah da bi mi prepričavanje moglo ubiti priču. Koja u ovom slučaju nije moja, ali to nije bitno.

Nina Bunjevac crta crno-bijele stripove. Čak ni kada bi dopali u ruke nekoga manijaka, ne bi ih mogao kolorirati. To su dovršene, osjenčene, iznutra obojene crno-bijele slike. Svaka je stranica “Zemlje otaca” kao jedna dovršena direrovska grafika, koja ima svoje mjesto u priči. Sadržaj i smisao te priče nacionalistima, na žalost, neće biti jasan. Onima koji ne žele biti nacionalisti, koliko god im bilo teško, i koji bi da budu sretni, koliko god je nesreća lijepa i ugodna, “Zemlja otaca” mogla bi biti neka vrsta životnog pouzdanja, čak i utjehe. I neka je teško, treba tako biti!

Kaže mi da ovaj put neće rasturati originale, neće ih prodavati ni poklanjati, nego će ih ostaviti sinu Jakovu. Kao vrijednost, materijalnu i onu drugu. Sviđa mi se to. U svijetu Nine Bunjevac tradicija nije nešto što se stječe kao klempavo uho ili sklonost debljanju. Tradicija je izbor.

Ne mogu se sad sjetiti kako se ono zvaše Ninin djed, je li Blagoja ili je Stanoja Savić, a mrsko mi je sad da je zovem i pitam a je li, što si ono rekla, kako ti se zvao djed, ali veliku je stvar učinio kad je unuci zaviještao takav talent. Ne znam osobu koja bi svoj talent zavrijedila više od nje.

“Uvijek sam, sada mi se to čini očitim, birao stan o odnosu na ono što je pogled s njegovog prozora. U radikalnoj iskrenosti, mogao bih reći da je za mene svijet ono što sa svog prozora vidim.” S.M. “Autoportret s torbom”

Želio bih odmah na početku priznati kako o knjigama Semezdina Mehmedinovića ne mogu da pišem bestrasno, hladno i kritički – sine ira et studio, kako nisam sposoban da sročim ozbiljnu književnoteorijsku analizu njegovog djela i kako mi je drago što je tako. Ovo što slijedi, ovih nekoliko rečenica kojima “mrčim hartiju”, samo je odraz želje da zabilježim koliko mi njegove knjige znače. Otkako je “Sarajevo bluesom” ušao u moj život – jer ja literaturu i život ne mogu da razgraničim – Semezdin je Mehmedinović pisac čije knjige iščekujem, iščitavam i u njima prepoznajem – kao u zrcalu – vlastitu samoću. I umjesto da naš susret, susret pjesnika i čitatelja, samoću umnaža, on je – poništava. Čitajući Mehmedinovića osjećam da nisam sam. Znam da nebo počinje milimetar iznad zemlje pa se ne čudim kada me oblaci pritišću i guše, ali kada me trijumf gluposti, bezobrazluka i laži ljudskih ostavlja bez daha, kada me atmosfera strepnje i jeze pretvara u sjenu što se pripija uz zid tada odvraćam pogled i u njegovim knjigama tražim spas. Udišem duboko, upijam i lakše podnosim poraz u kojem živim.

Ne posjećujem književne promocije i ne krećem se u literarnim krugovima, no kada je Semezdin Mehmedinović prešao Atlantik kako bi predstavio svoju novu knjigu, “Knjigu prozora”, svladao sam strah, sram i nelagodu i otišao da čujem pjesnika kojeg volim. Sve je išlo kako bi, pretpostavljam, trebalo da ide. U sredini labirinta, okruženi knjigama, čekali smo da promocija počne. Nakon nekoliko trenutaka voditeljica je krenula sa pitanjima, Mehmedinović i njegov izdavač Seid Serdarević odmjereno su odgovarali, pričalo se o piščevom ljudskom i književnom putu, o nastanku nove knjige i ostalim stvarima koje jednu književnu promociju čine. Zatim je pjesnik pročitao nekoliko pjesama i mikro-eseja iz nove knjige, “Knjige prozora”. Slušajući kako govori – nenametljivo, skromno, gotovo oklijevajući – sjetio sam se što je rekao Mirza Delibašić a zapisao upravo Semezdin Mehmedinović: “Ovu će zemlju spasiti ljudi čistog srca, a ima nas dovoljno.” Nikoga više ova rečenica ne opisuje bolje nego Semezdina Mehmedinovića bez obzira što ga ovdje (“Ovu zemlju…” shvaćam kao čitav južnoslavenski prostor) više nema. Na sreću, oni koji znaju svjesni su njegovog prisutstva sa svakom novom knjigom koju među željne čitatelje pušta. Dok je čitao svoje stihove učinilo mi se da osjećam njegovu nelagodu i skromnost, učinilo mi se kako iz svakog drhtaja nervoznih ruku pušača koji je od cigareta morao da odustane, iz svakog titraja glasa koji se boji da ne povrijedi tišinu i pogleda protkanog nježnošću izvire sve u što sam se čitajući zaljubio.

A tada je došlo vrijeme za pitanja publike. Prvi se javio meni nepoznat, srednjovječni gospodin napomenuvši kako mu se čini da je Mehmedinović ne samo bosanski već i hrvatski pisac. Završio je upitavši: “Čiji je pisac Semezdin Mehmedinović?”. Osjetio sam kako me postavljeno pitanje udara u pleksus i izbija dah iz pluća. Osjetio sam kako kroz to “čiji?” u ovaj mali, izolirani, na trenutak posvećeni prostor odjednom provaljuje krvavi, nacionalistički, balkanski svagdan iz kojeg upravo u Mehmedinovićeve knjige bježim. U tom trenutku i na tom mjestu, osjetio sam poriv da se između pitanja i pjesnika postavim, da ga branim, da tom nepoznatom gospodinu odgovorom odrubim glavu.

Vrlo vjerojatno sam krivo procijenio situaciju. Pretpostavljam da je za neke ovo pitanje logično i razumljivo. No meni je od tog svojatanja pisaca naprosto – muka. Možda se radilo o pjesnikovom poznaniku, možda o redovitom posjetitelju književnih promocija ili je u pitanju bio čitatelj, no njegovo je pitanje bilo tako krivo, tako promašeno, tako – strašno.

Nastupio je trenutak tišine, trenutak koji mi se sada čini dužim nego čitava promocija. U kratkom vremenu između pitanja i odgovora u meni su se probudile stihije – osjećao sam kako sve ali baš sve ovisi o pjesnikovom odgovoru. Obuzela me tuga, obuzeo me bijes. Postaviti takvo pitanje piscu čiji su život i djelo utjelovljeno stranstvovanje i ukoričena “drugost”, piscu ahasverske sudbine i taktilnog odnosa sa beskrajem vasione, postaviti takvo pitanje tijekom promocije knjige u kojoj je pjesma* koja razotkriva svu tragiku i kretenizam ljudskih granica, učinilo mi se dokazom dubokog nerazumijevanja ili izrazom mentalnog sklopa zbog kojeg je Mehmedinović odavde i pobjegao. Zurio sam u pjesnika iščekujući odgovor. Izgledao je umorno i rezignirano, kao čovjek navikao da ga ovakve stvari pitaju, kao čovjek koji na njih sa blagošću i suosjećanjem odgovara. Smireno je od tišine otkinuo jednostavan i precizan odgovor: “Ničiji.”

Tada sam se rasuo. Osjećao sam kako me gaze pogledi publike. Možda mi se samo tako činilo, vjerojatno nisu ni primijetili pa ipak sam bezuspješno pokušavao sakriti suze. Bio je to trenutak kada sve što se u tebi taloži kroz život – trpki okus nagomilanih dana, intiman doživljaj svijeta i kronična neprilagođenost na postojanje – više ne možeš spriječiti da se iznenadno, protiv tvoje volje, probije na površinu i pretvori ti lice u zgrčenu masku čijom površinom teku suze – nezaustavljive i oslobađajuće.

“Ničiji.” Svaki drugi odgovor bio bi pogrešan. Svaki drugi odgovor bio bi nemoguć. Nemoguć iz prostog razloga što je Semezdin Mehmedinović sam svoj pisac, sam svoj književni i jezični svemir. Sjetio sam se Roberta Bolana koji je na slično pitanje odgovorio: “Moja su jedina domovina dvoje djece i supruga, i možda, iako sekundarno, nekoliko trenutaka, ulica, lica i knjiga rasutih u meni.” Ili kao što piše Refik Ličina: “Ne dolazim niotkud. Nigdje ne odlazim.”

Razmišljajući sada o tom trenutku, pitanju, pauzi, tišini i konačnom odgovoru, znam kako je “ničiji” bio jedini, jedini mogući odgovor. Odgovor koji sam tijekom tišine i ne sluteći očekivao. I taj me “ničiji” rasturio u paramparčad jer upravo “ničiji” odjekuje svime što je napisao otkad svojim veličanstvenim djelom opkoračuje Atlantik, sa jednim stopalom u Arlingtonu a drugim u balkanskom blatu i krvi. “Ničiji” šapuće sa stranica “Ruskog kompjutera”, “Devet Aleksandrija”, “Autoportreta s torbom” i “Knjige prozora”. Šapuće jer radi se o piscu čija su djela intimna poput zagrljaja. Mehmedinovićev je “ničiji” za mitomanska, krvožedna i mržnjom napajana balkanska plemena ekvivalent veličanstvenoj metafori Marine Cvetajeve zapisanoj u vrijeme kada je antisemitizam sve snažnije prizivao dim i pepeo krematorija- buduće “grobove u vazduhu”: “U ovom/ najhrišćanskijem od svih svetova/ svaki je pjesnik – Jevrej.”

“Knjiga prozora” prirodno raste iz istog korijena, korijena samoće i nepripadanja, pomjeranja u prostoru i nesigurnih, nestalnih identiteta iz kojeg su izrasle i prethodne Mehmedinovićeve knjige. No, dok u “Ruskom kompjuteru” i “Devet Aleksandrija” pjesnik razotkriva vlastitu prostornu iščašenost i nastavlja da zapisuje “povijest svoga stranstvovanja” i putešestvija pokušavajući pomiriti razliku između unutrašnjeg i vanjskog svijeta, “Autoportret s torbom” i “Knjiga prozora” obogaćene su novim iskustvom-iskustvom smrti. Mehmedinović i ništavilo stari su znanci. “Sarajevo blues” knjiga je pisana u kazanu smrti, smrti što se njenim stranicama šulja nečujno poput mačke i ostavlja iza sebe trag u obliku stihova:”Slušao sam kako pršti snijeg pod gumama/kao kad zubi drobe jabuku/i osjetio divlju želju da se smijem/tebi/zato što ovo mjesto zoveš paklom/i bježiš odavde uvjeren/da smrt izvan Sarajeva ne postoji.”** Obje knjige, prve koje je crtežima obogatio, nastale su iz “iskustva smrti”, iskustva koje je pjesniku tijekom opsade zašlo pod kožu i dovelo ga do spoznaje kako je tijelo potencijal smrti. Ili kako je zapisao-“prostor smrtnosti”. Infarkt koji je preživio, posredno je i neposredno utisnut u “Autoportret s torbom” i “Knjigu prozora”. Smrt izvan Sarajeva dakle, kako je u fantastičnim stihovima i navijestio, ipak postoji a srčani su ga udar i bliskost nestajanja bezobzirno podsjetili na krhkost tijela i vrijeme kada je njegovim svijetom divljački, bezobzirno i nasumice vladala.

Nakon ozbiljnog nesporazuma sa vlastitim tijelom ( možda je u pitanju bio kozmički pokušaj još jedne selidbe?) Mehmedinović je nastavio da još intenzivnije promatra, osjećajući dah vremena za vratom i pažljivije utiskujući sebe u ono što vidi. I čitatelj osjeća promjenu, osjeća kako za pjesnika “nakon što izmakneš smrti, odjednom svijet postane zanimljivo mjesto.”*** Čini mi se kako su crteži način na koji Mehmedinović ponovo uči da diše, da postoji, da posvaja svijet. “Nakon infarkta odlučio sam da istjerujem svoje male snove.To je sve. Sada sam dijete koje crta.”**** Ovo je njegovo lakonsko objašnjenje za predivne crteže koji su počeli da sa riječima dijele stranice novih knjiga. Ono što je naučio vrlo je slično Bolanovom odgovoru na “domovinsko” pitanje. U životu mu je, kaže, najvažniji “mali broj ljudi koje voli”, oni su “njegova religija” a “sve je izvan toga kozmička pustoš.”

Njegovi stihovi i crteži izraz su onog skrivenog, prigušenog, pa čak i ugušenog, što i sam u sebi ne poznaje i ne bi ni spoznao, da nema smrti, da nema snova, da nema dara. Ono što je u njemu skriveno i zakopano, uz pomoć se stihova i crteža nama pruža. Njegovo je otkrivanje samoga sebe samospoznaja kroz svijet koji ga okružuje, samospoznaja ostvarena kroz vidljivi svijet. Neumornost Mehmedinovićeve stvaralačke volje otkriva mišić kojom olovku drži. Koncentrirajući se na detalje, mrvice svagdana, na ono što je stvarno važno i što nam uistinu život čini a mnogi mjesečari životni nikada primijetiti neće, on rekonstruira svoj odnos prema svijetu koji je umalo napustio. A to su trenuci zbog kojih je život, na kraju, ipak vrijedan da se trpi: izmjena pogleda, tužna i beskonačna pjesma nepoznate djevojke, trešnja vrijedna Nobela, ukazanje violinistice na krovu ili uspavani par staraca što se sa antiratnih protesta vraća- sve je utkano u pjesnikovu tapiseriju efemernog. Da se ne zaboravi, da se ne izgubi u magli dana što u razjapljeni uzdah prošlosti nestaju. Način na koji Semezdin osjeća svijet, način na koji interpretira i domišlja strance, poznanike i vlastitu intimu, način na koji upisuje sebe u ono što promatra jednostavno je – veličanstven. Nema druge riječi. A tek ljubav! Dovoljno je pročitati priču “Na drugoj strani ulice” da čovjek shvati o kakvom se čarobnjaku radi. Više je ljubavi u onoj “maloj grudvi” snijega sakupljenoj sa Njegove i Njene kose nego u čitavoj Ani Karenjini.

“Autoportret s torbom” i “Knjiga prozora” koncentrat su pjesnikove nanovo uspostavljene veze s kozmosom. Ili obrnuto – one su univerzum koji nam se kroz pjesnika obraća. Mehmedinović je promatrač čija je stvaralačka volja-strpljenje. Njegov pogled, osjetljiv poput slijepčevih prstiju, upija i cijedi svijet kroz mrežnicu oka a ono što upije nikada više neće biti kao što je bilo jer ne samo što u sve utiskuje svoj pogled, on taj pogled u nas unosi. I dok su riječi osjećaj, sjećanje ili san presvučeni u pjesmu ili zapis, slike odaju titraje pjesnikovog tijela i vibracije kozmosa, nemir ruke što kroz pregovor tijela i svijesti, odaje više nego što bi fotografija ikada bila sposobna. Svaki crtež pruža nam jedinstvenu priliku da gledamo kroz Mehmedinovićeve oči, svijest i beskrajno suosjećanje.

Otkako je svoje knjige slikama oplemenio sve me više podsjećaju na naše dječje spomenare gdje bilježili smo se u svijet što nas okružuje. Mehmedinović je uspio da na jedinstven način stopi riječ i sliku. I dok drugi pisci surađuju sa crtačima, pa je krajnji rezultat dijalog između pisca i slikara, u “Autoportretu s torbom” i “Knjizi prozora” Mehmedinović sam sa sobom surađuje: “Ilustrirane knjige, (…) po svome modelu slične ovima koje ja objavljujem, uvijek su kolaboracije između pisca i slikara, one su dijalog između dvije osobnosti. (…)Ovo što ja radim je autokolaboracija, dijalog sa samim sobom. Dvostruka samoća.” Tijekom promocije Mehmedinović je sa srećom u očima govorio o izgledu, opremi i načinu na koji Fraktura opredmećuje njegov poetski imaginarij.

Mehmedinović je tajna skrivena u labirintu literature. I ako vas slučaj ili razgranate literarne staze do njegovog djela ne dovedu, teško ćete ga naći. Semezdin Mehmedinović, po mom mišljenju jedan od najboljih pisaca koji danas pišu, ovdašnjoj je javnosti gotovo nevidljiv. Njegova je slava drugačija, tajnovita i divna. Slava- podzemna. Tiha i tako prikladna. Dok se drugi pisci guraju u prve redove, on ostaje po strani. Dok se oni pokazuju, on se skriva. Za Mehmedinovića znaju (samo) oni koji vide kako struji krv i čuju kako raste trava. Po njemu nikada neće nazvati trg ili ulicu. No, njegov je spomenik, njegov je trg u masi usamljenih ili usamljenoj masi sačinjenoj od pojedinaca koji su mu nalik (D.Kiš: “Mojih je čitatelja malo i nalik su na mene.”) i koju on, usamljeni izvor, napaja.

Druge se pisce prati. Mehmedinovića – traži. U njegovim se knjigama, kao u oazi, ljudi susreću samo da bi se ubrzo razišli. Zbog drugih se pisaca, kao na trgu, ljudi tuku i prepiru. Ili zajedno pjevaju.

Mehmedinović je bez – mi. Njegovo su “mi” svi usamljenici svih vremena koji odvojeno, ne znajući ništa jedan o drugome, osjećaju “isto”. Njegovo stvaralaštvo povezuje usamljenike, komplikovane, strance, apatride i ljudske krhotine jednog iščezlog svijeta. Povezuje nas samoćom kojom smo za život privezani i ostaje u nama kao krhka i nježna biljka kojoj svojim osjećajima i razmišljanjem omogućujemo da raste, da se grana i da se širi. Pa tako iz jednog mikro-eseja, savšeno dovršenog nagovještaja, u nama – iznenada – izraste čitav kozmos. Semezdinov kozmos.

Stvaralaštvo postaje suradnja, stapanje, zagrljaj samoća – naše i pjesnikove. Iz njihovog nježnog dodira nastaje trenutak prepoznavanja dok oboje padaju u mraku znajući da se – za razliku od sna – prije pada neće probuditi. Čitajući Mehmedinovića njegova se i čitateljeva samoća razumiju, pričaju i poništavaju. Ono što Semezdin piše traži čitatelja koji je spreman da sudjeluje u stvaranju, čitatelja bez čije mašte i senzibiliteta potencijal teksta ostaje “neispunjen”. Njegovi zapisi i crteži poziv su na putovanje, njegova ruka zaziva beskraj – i nas s njom – za njom. Mehmedinovića čitatelj sam piše.

Svaka crtica i svaki crtež gutljaj je Semezdinovog svijeta, gutljaj njegove samoće, gutljaj njegove vasione. Svaka je stranica ubod u srce vječnosti. Dodir u mraku. Trenutak olakšanja tijekom kojeg osjećamo kako nismo sami, kako postoji netko tko nas razumije – skriven u tami. Logika njegovih knjiga sve je više nalik logici sna u kojem je veza između zapisa neustanovljiva ali neoboriva. Svaka rečenica i svaki stih sadrži beskrajno više no što je izrečeno. Potrebni smo mi – čitatelji – da, u skladu sa mogućnostima i senzibilitetom, čujemo pjesnikov poziv i zatim njime slobodno lutamo, nadopunjujemo ga i otkrivamo.

Mehmedinovićeve su posljednje dvije knjige nalik starim, nijemim filmovima gdje susret slike i teksta – kao dodir neba i zemlje- u čitaočevoj svijesti otvara nove svjetove. Otkako su isprepletene tekstom i slikama, sve me više podsjećaju na primjenu Ejzenštajnove “montaže atrakcija”. Jedan od prvih i najpoznatijih primjera njegov je film “Štrajk” u kojem je, revolucionarnim potezom, montažno sukobio snimke iz klaonice sa snimkama policije koja puca na radnike. Svaka za sebe nosi posebno značenje. Ali tek kada se u gledateljevoj svijesti sudare zaklana krava i ubijeni radnik, iz tog kontrapunkta zaiskri nova slika, rađa se nova misao i gledatelj je natjeran da sudjeluje u stvaranju. Po istom principu, kada zapis i crtež jedan nasuprot drugome stoje, njihovo “pravo” značenje nastaje tek kada se stope u čitateljevoj svijesti. Mehmedinović od čitatelja traži suradnju, u nadi kako će prožimanje riječi i slike stvoriti ono što odvojeni ne mogu. Dopušta nam da gledamo svijet kako ga on vidi i zatim kao da pita: kako ga vidimo – mi? Poziva nas da sanjamo, da promatramo i da stvaramo-zajedno. Da zavirimo u – njega jer u njemu je- sve. Svaka je slika, svaki zapis i njihovo stapanje u svijesti čitatelja – pjesnikov odraz.

Mehmedinović sa posljednje dvije knjige zatvara krug započet zapisima sa puta Zenica – Sarajevo, vraćajući se u davno analogno doba, vraća se olovci i papiru da bi zabilježio horizonte koji se otkrivaju, prostore ranije zastrte. Mehmedinović nije mogao da ne napiše ono što je napisao i da napiše ono što nije napisao. Pjesnik u njemu nema ni kostur teme, ni svakodnevno radno vrijeme, ni materijal iz kojeg crpi. On je sav strpljenje i pažnja, on promatra i čeka a kada ga nešto pokrene od stvorenog se teško rastaje. Odvojen od stvarnosti svojih čitatelja, pjesnik piše sebi, piše jer ne može da-ne piše. Naša je sreća što on svoje djelo ipak odlučuje da dijeli.

Njegove knjige polazišna su točka, lansirna rampa koja šalje čitatelja visoko iznad stvorenog. Nad njegovim je riječima najgušći, trostruki sjaj-mogućnosti pjesnikovih, čitateljevih i djela samog. Ono što piše lebdi nad stranicama, ono što stvara nalik je vibracijama zraka. A na čitatelju je da se uz pomoć djela – kojim nam Mehmedinović drži “lopovske” – pridruži pjesniku i prepusti vlastitom doživljaju, interpretaciji i potencijalu. Mehmedinović kaže kako ga je ” infarkt opet povezao sa kozmosom” a nas, njegove čitatelje, on sa vasionom povezuje onime što stvara. No ne radi se o svemiru što nas okružuje. U pitanju je onaj svemir koji se u pjesnikovom biću rađa, raste, razvija i mijenja, univerzum čiji se djelići, nježno kao lišće, stranicama prostiru.

Za razliku od pisaca sklonih da nam objasne – sve, Mehmedinović nagovještava i ostavlja prostor čitatelju da to “sve” ispuni. Postoje pisci epskog registra, sposobni da u sebi nose stoljeća, galerije likova i pričom društvu ogledalo pružaju. Poslije njih ne ostaje više ništa da se kaže. Poslije Mehmedinovića – sve.

To što nam svojim knjigama daje unikatnu priliku da njime lutamo i prepoznajemo, kao u ogledalu, vlastitu samoću, možemo zahvaliti činjenici što Mehmedinović ne može da – ne piše. Svaka je riječ poput isisane kapi krvi.

Kad je u pitanju recepcija njegovog djela najčešći su komentari kako se radi o “sjajnom piscu, samo je šteta što tako malo objavljuje.” Ovako nešto može reći jedino netko tko ga nije čitao, netko kome je broj stranica kriterij kvalitete(!?) ili netko tko ljepotu, dubinu i preciznost Mehmedinovićevog djela nije sposoban da pojmi. Takvima nema smisla objašnjavati. Oni ne razumiju.

Možemo biti zahvalni na svakoj riječi, svakoj slici i svakom uvidu u ono što uistinu, daleko od povijesti i politike, naše živote čini. Svakodnevna iznenađenja. Nepredvidivost stvarnosti. Slučaj, asocijacije, sjećanja. Semezdinove su knjige – dovršene. I on to zna. Nema u njima slabe točke. Nema stranica kojima se puni imaginarna kvota. On se “čuva suvišnih riječi i tamani ih kao gamad.” Sve je zaokruženo, ispunjeno lakoćom i gracioznošću, kompaktno i precizno, položeno u knjige nježnošću s kojom leptir krilima maše. Kako ljudi, koji nehajno dobacuju ovakve gluposti, ne shvaćaju da bi bilo koja knjiga Semezdina Mehmedinovića bila oštećena i izbačena iz ravnoteže ( kojom ih onako krhke svojom stvaralačkom vještinom tako spretno iznad ništavila održava) samo jednim zarezom ili suvišnom riječi? Ono što Mehmedinović piše nikako drugačije ne može da postoji. “U čemu je razlika između umjetničkog djela i djela prirode? Ni u čemu.Ko bi znao kojim putevima truda i čuda – tek, ono postoji.” Forma i sadržaj. Isprepleteni. I neodvojivi. Kao drvo, kao trešnja, kao trag vakcine na Njenom ramenu, kao snijeg pod prstima Dalai Lame “i njegov osmijeh kao potvrda da svijet, izgleda, ipak postoji.”

Mehmedinović svakodnevno odlazi na posao. Ono što čitamo često nastaje upravo tijekom putovanja i pokušaj je da se na tren zauzda prolaznost i iz bezbrojnih događaja odabere onaj važan, zanimljiv, tajnovit i podatan. Čitati Semezdina Mehmedinovića nalik je gledanju Lynchovih filmova. Svjesni smo kako se nalazimo u svijetu u kojem je sve malo pomaknuto, svijetu kojim vladaju posebni, stvaralački zakoni, svijetu koji je nemoguć bez pjesnikovog jedinstvenog dara. Kod te vrste zapisa često osjećamo urgentnost, osjećamo pjesnikov pokušaj da fiksira trenutak dok sama prolaznost bdije nad onim što črčka u metrou, kafiću, na poslu ili jednostavno- gledajući kroz prozor.

I dok sve oko njega juri, nadire i prolazi, Mehmedinović kao nepokretno more usred bure spašava od zaborava djeliće intimne ljudske povijesti prije nego potonu i nestanu. “Koliko je dana iz kojih se ničega ne sjećamo?”. Njegovo veliko, začuđeno, pažljivo- možda dječje? – neposredno oko radi jedino što zna i može – promatra. Ono što je njemu očito i važno – većini ne znači ništa. Detalje koje Semezdin od svagdana otima i od zaborava čuva, nitko drugi ne primjećuje. Mehmedinović ne govori nikome. Njegove su pjesme (i crteži) – misli naglas. Ponekad nam dopusti da ga čujemo. Ponekad nas zaboravi. A ako zaboravi- onda to čini bez nas. Mrmljajući riječi u snu ili polusnu. Zato nije slučajno što pisac i sam kaže kako je s vremenom shvatio kako zapravo za sebe piše. Zašto? Jer mu “prija”.

Mehmedinović dolazi iz drugog vremena, vremena sjećanja, promatranja i sna iz kojeg zapravo nikad ne izlazi; on sav počiva na čitalačkom sustvaralaštvu. Čitati Mehmedinovića lakše je nego što je Mehmedinoviću-da piše sebe. Njega ne čitamo, on se u nama događa.

Mehmedinović ne pojašnjava. Ne prodikuje. Sve što dođe do nas, šapat između riječi i slike, mali crni kvadrati sazdani od slova, okruženi bjelinom i komplimentirani crtežom, zapisi koje pjesnik katkad potcjenjivački, u skladu sa svojom tipičnom skromnošću, bagatelama zove, sjeme je iz kojeg raste čitatelj, osjećanje svijeta i poziv da se nastavi da sanja, nadopunjuje i mašta, sve ono što bi ljudi koji ga ne razumiju htjeli da objašnjava, ne shvaćajući da je svaka pjesma, svaki mikro-esej i suprotstavljena mu slika, sušta dovršenost kojoj nema šta da se oduzme i nema šta da se doda. Svaka riječ i svaka slika od čitatelja traži da domišlja, da osjeti jedinstvenu logiku pjesnikovog svijeta gdje sjećanja prodiru u sadašnjost, gdje se snovi nadvijaju nad ništavilom i budućnost se sa prošlošću stapa. Mehmedinović je otišao daleko ispred naše suvremenosti, i negdje, iza nekog ugla, još će nas dugo čekati.

*

* “Nikozija, 1993.- U bašti restorana, u toku žučne rasprave, bacio je cipelu preko ograde. A ograda je granica. On je ostao sjediti u jednoj, dok je njegova cipela već bila u drugoj državi.” S. Mehmedinović “Knjiga prozora”

** “Leš” –”Sarajevo blues”

*** “Nova poezija” – “Autoportret s torbom”

***”Mali san” – “Autoportret s torbom”

Ćaća mi se nakon demobilizacije iz OZN-e ufatija privrede, pak je tako sredinon pedesetih dospija i do poduzeća “Riba”. Sićan se, prostorije su in bile kraj Stare Slobodne i Biskupove palače, a unutra odma, onako kad baneš direkt s ulice, prvo šta vidiš je bila radio stanica. Komad sivog metalnog kašuna, botuni, lampice, kazaljke, prekidači i mikrofon, Alo cipal, javi se! Prijem! Alo glamac, zubatac, alo lubine, jastogu jedan, nemoj mi se zaškarpunit! Jo gušta, jedva san čeka ić s materon do Pazara pa svratit do ćaćinog preduzeća. Alo, nanaru, di si?! zna je reć. Nisan još bija u kategoriji plovnog subjekta.

U to predtelefonsko doba, na kantunu ulice znala je bit metalik kutija, onako bezimena, ma je svak zna čemu služi, s gornje strane obla; to je bija milicijski operativni telefon sa terena, ključ je ima samo operativac, i nijednoj budali nije padalo na pamet se ticat u oto. Naša je kuća u portunu prizemno imala, odma do vrata našega stana, jedan moćan metalni kašun prozračan, na njemu je pisalo, od slova na rupice, TELEFON, ključa nije bilo a ni telefona; u tom bi nam metalu svako jutro mlikarica ostavila dvi litre friško pomuzenoga mlika, da bi iz njega kući nosila šolde šta ih joj je moja mater ostavjala. I sad mi se kurče s nečim kao internetska kupovina, ono on line. Moja je Lina to radila priko telefona bez telefona i bez ikakve linije. Ma da on line?

Mliko u telefonu a u kući akvarij deboto. Cila je kužina vonjala na konzerve od sardini, u uju, s povrćen, s ovin i sa onin, u ovome i onome, a ispod ormara bi zna izvirit pokoji hlap ili jastog, našto bi se ja kričuć peja po katridama dok mi se brat cenija od smija. Vjerovatno bi jastog ili hlap zaurla od strave kad bi mene ugleda, ali kako je bija u slabo sa svojin materinjskin, samo bi umučeć šmugnija natrag pod ormar. Očevo nam je radno misto, na moj užas, donosilo te neredovite jednodnevne kućne ljubimce, jadnike šta su gmazali po kući, sve dok ih mater ne bi ubacila u kipući emajlirani akvarij.

Osta mi je u pameti onaj tusti vonj iz predezodoransnog doba – iz doba kad se kuhalo obid i po dvi tri ure, kad su kuće davale po spizi i nikome se to nije gadilo, kako bi se danas reklo, u oven novokonponovanome tehnološki sterilnom politički korektnom Scavolininacionalističkom dobu, domovi su onomad smrdili na ljude, hranu, vino i duvan, i nisi smija reć da si Ervat –  vonj iz prepunog škafeta s dna ormara, škafeta širokog koliko i ormar, škafeta preteškog, dva mi je puta pa na nogu, pa mi otac zna opalit još dvi priko čunke, e šta se diran u ono šta nije za mene, škafeta o sardini.

Sa sardinama san osta u dobre sve do današnjeg dana, ma su mi hlapi i jastozi bili nepoznanica punih pedeset godin. Neka je Šime kasnije bija i diretur u nekin firmama, jastog više nikad nije bija na spisku naše trpeze. Tek prin šest godišć, ka mi je ribar posta zet, svaka mu se ruka pozlatila, jopet san moga probat zombije iz mojeg dičinjeg doba. I, moran van reć, jema jedan, člankonožac morski, puno boji, lipji za pod jazik i zazube, i slasniji o hlapa i jastoga i grancigula skupa, savršen, ma van ne smin kazat koji. Tako san obeća.

Eto šta se čoviku svašta mota po glavi, ka se domisli i počme pensat o ovin kandidatima ča bi najradije filetirali Ustav po svon dnevno političkon koristoguštu.

Ala da

Ne sjećam se paštete koja se prodavala na dekagrame i umatala u masni papir. Ili sam zakasnio koji mjesec odnosno godinu ili mi je inbox prekrcan. A tako bi bilo lijepo dijeliti ganuće mrvicu starijih – ili manje zaboravnih – dok s čežnjom prizivaju to vrijeme.

***

Prvu bevandu popio sam poslije ručka s jedva navršenih sedam godina. Prst vina, ostalo voda. Moja mudra baba duboko je vjerovala da vino krijepi, čak i ako se radi o “Marjanu”, jeftinoj litrenki crnoga, s crvenom etiketom na kojoj je bio naslikan brod umjesto brda. Godine su prolazile, prsti se pribrajali, ruka uzmanjkala…

***

Muketiisukrstove, šta je ovo?! Svaki muf je ka Perućica, da ti je mačeta, opet bi te progutala vegetacija! A svaki bimbo para nebo ka kampanel! Dobro, nemojte se vriđat, tija san reć: ka lanterna!
Prvi pornić u životu, sedamdesetprva ili sedamdesetdruga, bakrotisak, ljubaznošću prijatelja, koji ima prijatelja, a ovaj također, koji ima matrikulu, koji bordižaje sjevernim morima…
Ajme, ljudi, ne biste virovali! Dobro san živ.

***

U socijalizmu mediteranskoga tipa djeci je bilo najgore od dva do pet. Odrasli su tada ručali i spavali, izlazak u dvorište, na igralište, u park ili na ulicu bio nam je najstrože zabranjen, a svaka je zgrada sličila trapističkom samostanu. Mi, mladi redovnici, tada smo čitali.
Da je vratiti kućni red moga dječaštva, bilo bi nade za našu književnost.

Dženetića čikma

Otkada više ne odlazim u Sarajevo – ili odem zatvorenih očiju i na dva dana, da rješavam administrativne posljedice proistekle iz stoljeća koje je moja porodica provela u tom gradu – počele su mi se njegove ulice rastvarati pred očima. Vidim svaku zgradu, džamiju i kućerak, onako kako su se mogli vidjeti na onoj maketi u Muzeju grada, ali slutim da to nije ono Sarajevo, iz vremena kada nas je bilo tamo, nije ni ovo Sarajevo, iz današnjih doba, nego je neko treće Sarajevo, koje nastaje u mojoj glavi, čije se slike miješaju sa stvarnim sjećanjima, prekrivaju ih i potiskuju, tako da više ne znam čega se sjećam, a što je nastalo iz čežnje za tim gradom, kao fantomska, lažna memorija. Što je razlog toj čežnji? Činjenica da mi je neko Sarajevo nekad nešto značilo, rodio sam se tamo, bio sam usađen u te ulice, u taj asfalt (prvi metri asfalta u povijesti grada pali su 1901, kad je otvoren i vodovod s Kovačića), i njime je, nekim Sarajevom, bila ispunjena moja praznina, tako da taj sadržaj više nikada iz sebe ne mogu izbaciti, ili je čežnji razlog taj što nijedan grad ne poznajem tako dobro i ne osjećam tako intenzivno, e da bi zaboravio onaj prvi? Bit će, ipak, da nije to, da nije ni jedno ni drugo, nego izmaštano Sarajevo u meni raste zato što imam potrebu za gradom, kao što imam potrebu za hranom ili vodom, i nije toliko važno koji je i kakav taj grad.

Ovo što pišem u dvoglasu, obraćajući se tebi koji si u Sarajevu živio, a danas si, vjerojatno, izmišljen, kao što je izmišljeno i Sarajevo, beskrajni je, u osnovi nedovršiv roman o tom gradu. Trebao bih napisati poglavlja o svakoj od sto i četiri sarajevske mahale i šesto četrdeset i šest ulica koliko ih je u gradu bilo na dan 6. travnja 1970, i još barem sedamdesetak, koliko će ih nastati do kraja tvojih povrataka u taj grad. Takav je roman nemoguće dovršiti, ali kad bi se moglo, i kada bi u njega stala i sva poglavlja o sarajevskim telefonskim imenicima, matičnim knjigama rođenih i umrlih, prigradskim redovima vožnje, zemljišnim i katastarskim knjigama, te o povijesti električnog tramvaja i gradske pošte i telegrafa, vidjelo bi se, opet, kako to više nije stvarno Sarajevo, ondašnje, današnje, sutrašnje, nego je Sarajevo jedne oslobođene mašte.

Evo koje su to sto četiri mahale:

1 Hunkar mehallesi, drukčije Mehallei Atik – Careva mahala
2 Gazi Husrev-beg mehallesi – Begova mahala
3 Ajas-paša mehallesi – Kolukčije
4 Iskender-paša mehallesi – Iskenderija
5 Gazi Ali-paša mehallesi – Ali pašina mahala
6 Jahja-paša mehallesi – Ćurčića mahala
7 Jakub-paša mehallesi – Maguda
8 Abdulah-paša mehallesi – džamija bez mahale
9 Gazi Mehmedbeg mehallesi – Bistrik
10 Gazi Balibeg mehallesi – Balibegovica
11 Gazi Ferhatbeg mehallesi – Ferhadija
12 Kemalbeg mehallesi – Koševo
13 Kadi Hasan-efendi mehallesi – “Na brdu viš’ Begluka”
14 Kadi Ahmed-efendi mehallesi – Pod topovima
15 Kadi Bali-efendi mehallesi – Kadi mahala
16 Mufti Sulejman-efendi mehallesi – Alifakovac, Pod carinom
17 Hitri Sulejman-efendi mehallesi – Begovac
18 Šejh Bagdadi mehallesi – Pastrma
19 Šejh Ferrah mehallesi – Abdeshana
20 Šejh Magribi mehallesi – Gornja hiseta
21 Šejh Muslihudin mehallesi – Ploča
22 Čekrekči Muslihudin mehallesi – Čekrkčina mahala
23 Peltek Husamuddin mehallesi – Džinin sokak
24 Havadže Kemaluddin mehallesi – Čemaluša
25 Havadže-zade el-Hadži Ahmed mehallesi – Veliki Harvatin
26 Havadže-zade el-Hadži Mustafa mehallesi – Hadži Mustafin džemat
27 Havadže Sinan mehallesi – Goloderica
28 Ivlakovali el-Hadži Mehmed mehallesi – Vlakovac
29 Kebkebir el-Hadži Ahmed mehallesi – Miščina mahala
30 Nedžar el-Hadži Ibrahim mehallesi – Mjedenica
31 Buzadži Hadži Hasan mehallesi – Defterdarina mahala. Na Lugavinu sokaku
32 Jagdži-zade el-Hadži Ahmed mehallesi – Dženetića mahala. Niže banje. Begova.
33 Kalin Hadži Ali mehallesi – Čajirdžik
34 Kasap-zade el-Hadži Ibrahim mehallesi – Carina
35 Než-zade el-Hadži Husejn mehallesi – Na Dolu
36 Nalčadži el-Hadži Osman mehallesi – Banjski brijeg
37 Nebrdilo el-Hadži Ali mehallesi – Bjelave ravne. Hadži Panjina mahala.
38 Pešiman el-Hadži Husejn mehallesi – Fazlagina mahala
39 Tavil el-Hadži Mustafa mehallesi – Donja Hiseta
40 Tokmo-zade el-Hadži Ahmed mehallesi – Potok
41 Gerdani el-Hadži Husejn mehallesi – Strošić
42 Sagr el-Hadži Ali mehallesi – Hrid
43 Sagrački el-Hadži Mahmud mehallesi – Ulomjenica
44 El-Hadži Jahja mehallesi – Nova mahala
45 Sagr el-Hadži Mahmud mehallesi – Hendek
46 Gazgani el-Hadži Ali mehallesi – Širokača sokak
47 El-Hadži Sejjidin mehallesi – Vlaška mahala
48 El-Hadži Turhan mehallesi – Berkuša
49 Kulin Hadži Bali mehallesi – Čekaluša
50 El-Hadži Džafer mehallesi – Provare
51 Sahtijandži Bali el-Hadži Mahmud mehallesi – Sahtijanuša. Pod musalom.
52 El-Hadži Idris mehallesi – Žabljak
53 Duradžik el-Hadži Ahmed mehallesi – Sagrdžije
54 Komatin Hadži Memi mehallesi – Komatin
55 El-Hadži Isa mehallesi – Dugi sokak
56 Dananil el-Hadži Ibrahim mehallesi – Gorica
57 Kartal-zade el-Hadži Mahmud mehallesi – Kartal
58 Kečedži-zade el-Hadži Sinan mehallesi – Na Turbetu
59 Kose el-Hadži Sinan mehallesi – Lučevica
60 Debag el-Hadži Sulejman mehallesi – Gurdina
61 Čokadži el-Hadži Sulejman mehallesi – Basamci
62 Pehlivan el-Hadži Oruč mehallesi – Kod muteveline kuće
63 Ašik el-Hadži Memi mehallesi – Bjelavica
64 Mokro-zade el-Hadži Sinan mehallesi – Čebedžije
65 Armagandži el-Hadži Sinan mehallesi – Armaganuša
66 Demo-zade el-Hadži Sinan mehallesi – “porušena, sada bašče”
67 Divani katib mehallesi – Bijela džamija
68 Kučuk katib mehallesi – Nad mlinima
69 Kasim katib mehallesi – Više Husrev-begove banje
70 Timurhan mehallesi – Čeljugovica
71 Veliki-harač mehallesi – Hadžijska džamija mahala
72 Mimam Sinan mehallesi – “Golobrce”
73 Davud-čelebi mehallesi – Nateguša
74 Bakr-baba mehallesi – Atmejdan
75 Bali-zade mehallesi – Sumbuluša
76 Mula Arabi atik mehallesi – Mula Arapova mahala
77 Mula Arabi džedid mehallesi – Karpuzov sokak
78 Halač Davud mehallesi – Murdarija
79 Sarač Ali mehallesi – Vrbanjuša
80 Sarač Ismail mehallesi – Kajmakčina
81 Sarač el-Hadži Hajdar mehallesi – Saračeva mahala
82 Iplidžik mehallesi – Na Širokcu, Širokac
83 Topal Ejnehan mehallesi – Lubina mahala
84 Abdul-Halimaga mehallesi – Mutni potok
85 Hubjar-aga mehallesi – Medrese
86 Pehlivan Hasan mehallesi – Pod Sinanovom tekijom (napomena: “krivo”)
87 Haradži Mustafaga mehallesi – Hadži-Abdina mahala
88 Kara Ferhad-zade mehallesi – Nad Beglukom
89 Sinan-vojvoda mehallesi – Mali džemat
90 Abdul-Halifa mehallesi – Budakovići
91 Čoban Hasan mehallesi – Čobanija
92 Ojandži-zade mehallesi – Terezija
93 Souk-bunar mehallesi – Sokbunar
94 Dudi-bula mehallesi – Mejtaš
95 Haseki-hatun mehallesi – Potoklinica
96 Žagrići mehallesi – Žagrići
97 Pačadži el-Hadži Nesuh mehallesi – Bardakčije
98 Uskudari el-Hadži Ahmed-čelebi mehallesi – Pasja mahala
99 Bastarići mehallesi – Bastarići
100 Džano-zade mehallesi – Ašikovac
101 Derzi-baši mehallesi – Terzibašina mahala
102 Varoši Bala mehallesi – “Varoš gsdje je crkva
103 Ifrankluk mehallesi – Latinluk
104 Sijavuš-paša mehallesi – Bejtul-Jehud, Čifuthana

Začudnu listu sarajevskih mahala sačinio je na turskom jeziku i u teku pribilježio, bit će za svoju dušu, 1874. ili 1975. jedan sarajevski mahalbaša ili muhtar. Popis je pronašao Alija Bejtić, i uvrstio ga u znanstveni rad “Ali-pašina mahala u Sarajevu”, i objavio u Prilozima za proučavanje istorije Sarajeva, broj dva, za 1966. godinu.

Popis mahala čita se kao pjesma na nekom čudnom jeziku, dopola našem otpola stranom, što kao tužbalica za svijetom koji neumitno nestaje biva ispjevana posljednjih godina Turske Bosne. Možda je i nepoznati mahalbaša, koji, bit će, leži na nekoj od sarajevskih padina, pod nagnutim kamenim nišanom, ili je popanuo i dušu ispustio negdje u Maloj Aziji, tada već o Sarajevu mislio kao o gradu koji postoji samo u njegovoj ludoj uobrazilji, pošto ono što su njegove oči gledale nije više bilo Sarajevo.

Trideset i druga na njegovu spisku je Dženetića mahala. U toj mahali, pod Banjskim brijegom, do zadnjih je doba preostala Dženetića čikma. Ubogi uličak od tri kraka, što su vodila u brdo od samoposluge iza Markala – jedne od najstarijih u gradu – pamtiš po onim stepenicama, ružnim, razlomljenim i visokim, kojim se spuštalo do dvorišta s metalnom konstrukcijom za klofanje ćilima, iz kojeg se, niz još desetak stepenika, silazilo do pijace. To dvorište između dvije sive i neugledne stambene zgrade, koje su, valjda, tako oronule i sazidane, jedna je od najsnažnijih upamćenih slika Sarajeva. Niz te si se stube spuštao, uz njih si se penjao, kada bi s Nonom išao na Markale, stotinama stotina puta, ali bilo je ulica kojima si mnogo češće prolazio, stepenica, sokaka i dvorišta s kojima ti je korak više srastao nego s ovim rugobnim fragmentom Dženetića čikme. Ali ti ga, ipak, pamtiš onako kako se pamte hodnici i predsoblja stanova u kojima se odrastalo. Neobjašnjivo, ali je tako. Način na koji se mapa grada preklapa i slaže s mentalnom mapom čovjekovom tajanstven je i neobjašnjiv. Naši mozgovi sliče planovima gradova u kojima smo odrastali.

Iza samoposluge i pijace Markale, na dnu Dženetića čikme rasklapa svoj kamperski stolić, i po njemu slaže lutrijske lozove, August Bamberger, zvani Guti. Godina može biti 1971. ili 1972, proljeće je, kada dani znaju biti vjetroviti, pa je Guti načinio zaštitnu traku od gumene vrpce za gaćice, i sad je pažljivo prevlači preko albuma sa lozovima, da mu ih vjetar ne raznese.

Guti je izrazito nizak, okrugao starčić, velikog krumpirastog nosa, debelih usana i klempavih ušiju. Lijevo mu je pri vrhu zarezano nožem. To je, jednom davno, bio znak. Guti je, misle neki, slabouman. Nerazumljivo govori, nepovjerljiv je, samo se smješka kad ga nešto upitaš, i ne odgovara. Ili kaže: dobro bit će, dobro bit će! Neki koji ga ne znaju, trgovci romanijskim krumpirom, došlje i neki zli ljudi zovu ga tako: Dobro Bitće. On ih se plaši. Guti.

Drugi kažu: nije slabouman, nego je nastran. O tome ima i nekih skoro pa pouzdanih svjedočenja, uglavnom od prije Drugoga svjetskog rata. Jedan gimnazist, šesti razred je bio, porijeklom Poljak, ubio se skokom s Jekovca. Saznalo se, a on se nije usuđivao vratiti kući, roditeljima na oči. Otac mu je još u austrijsko vrijeme bio sudac. Guti je dječaka, kažu, zaveo. Sjećaju se toga.

Ali to je bilo davno. Danas, nitko od Gutija ne sklanja djecu. Nitko ga se ne boji. Guti je star i donosi sreću. Tako je bilo u Sarajevu. Jad i nevolja donosili su sreću. Tako se vjerovalo. Pa je jedan prodavač lozova bio grbav i pognut. Drugi je bio žut u licu. Trećem je već na prvi pogled duša bila u nosu. A Guti, četvrti, bio je najjadniji i najnevoljniji od svih, pa su lozove najradije kupovali od njega, iako je držao bank na najneuglednijem mjestu: iza pijece, tamo gdje su vonjale gajbe s istrulim paradajzom i gdje su Makedonci drijemali na brdima lubenica, i mogao je Gutija naći samo onaj koji ga je tražio.

Guti je stanovao u jednom od onih podrumskih stanova u Mehmed paše Sokolovića, preko puta škole, do kojih nikada nije dopiralo sunce. Njegov sam podrum opisivao u jednoj kratkoj epizodi romana Rod, uselivši u njega dječaka koji će tokom života promijeniti nekoliko identiteta, lica i sudbina, ali će ga svaki jednako voditi istoj nesreći. Nije mi tada na umu bio Guti Bamberger. Pred očima mi je bio njegov podrum. Takav ne bih mogao izmaštati.

Ne zna se tko su mu bili roditelji. O tome nije znao govoriti. Ili nije htio. Na listi korisnika narodne kuhinje, koju je majka sačinila za potrebe Crvenog križa, a slučajno je zaostala među njenim papirima nakon što je prestala volontirati pa sam je pronašao dvadesetak godina kasnije, piše da je August Bamberger, sin Simonov, rođen u Sarajevu 28. svibnja 1894. – činjenica da smo istoga dana slavili rođendan vjerojatno je za posljedicu imala moj kasniji interes za Gutija; da se rodio nekoga drugog dana, vjerojatno bih ga zaboravio. U rubrici zanimanje, majka je upisala: bez profesije. Bilo je to 1978. Guti je preživio moždani udar, i više nije prodavao lozove. Nije bio penzioner. Primao je socijalnu pomoć, i hranu iz narodne kuhinje. Dvaput tjedno posjećivala ga je patronažna sestra.

Bamberg je grad u Bavarskoj, jedan od rijetkih koji nije porušen u savezničkim bombardiranjima. Bamberger je žitelj Bamberga; takva prezimena karakteristična su za Židove. Ime Gutijeva oca sugerira istu stvar.

Kako je nastrani i slaboumni Jevrejin preživio Holokaust u Sarajevu?

Na ovo pitanje nema odgovora. Nije ga bilo ni u ona vremena. Da ga se to i sjetio upitati, on bi se smješkao i snebivao, mumljao bi nešto nerazumljivo, ili bi se pobožno prekrižio, pokazujući kako on baš i nije Jevrejin, nije Židov, jer se Bogu moli sa časnim sestrama iz Cankareve ulice, a one mu daju paketiće hrane. Ponekad i bocu hercegovačkog vina. Guti nije pijanac, nikada nije bio, ali drago mu je popiti čašu-dvije, i onda pustiti mozak na pašu. Vino se iz Gutija smije. Dobar je čovjek, čim malo popije. Dobar čovjek i katolik. Nikako Jevrejin.

Iako znamo da, ipak, jest. Znamo danas, kada više nema ni njega, ni onih časnih sestara, ni majke, koja ga je svojim energičnim i čitljivim rukopisom računovođe upisala na popis Crvenog križa. Sreća što je tih godina već tonula u depresiju, koja ju je činila neurednom, pa je zaboravila da razduži te papire, ili ih baci ako više nikome nisu trebali.

Meni su zatrebali. I tebi, dok si ih pronalazio, i halapljivo iščitavao, ne sluteći čemu bi jednoga dana sva ta imena mogla poslužiti.

Kako je nastrani i slaboumni Jevrejin preživio Holokaust u Sarajevu?

Tako što je bio slabouman. Ili što je komšiluk i svo Sarajevo uspio uvjeriti u svoju slaboumnost. Takve su nacisti iz milosti pretvarali u dim. Ustaše bi ih slali u san udarcima drvenog malja, u zatiljak ili u čelo. Ali to bi činili prekosavski ustaše, ili naši Hercegovci, možda i oni koji su uzrasli po bosanskim i krajiškim selima, ali sarajevski ustaše, kojih je bilo i od katoličkog i od muslimanskog soja, ne bi Gutiju učinili zlo. Kao što nisu ni Nikoli Teškom Radniku, koji je bio Srbin, i po Sarajevu bi, usred rata, vikao živio kralj ili živjeli partizani, a da ga nitko nikada nije dirnuo. Bio je zaštićen onim tajanstvenim ugovorom između grada i njegovih stanovnika, a ticao se duševnih bolesnika, slaboumnika, mutavih, gluhonijemih i nemuštih.

Sarajevo je okrutan grad. U svim vremenima i zemanima otkako su se sela i zaseoci Zlatnoga dola ujedinili u jednu kasabu, bio je to okrutan grad. Samo su se mijenjali ceremonijali i oblici okrutnosti, kako bi se mijenjala vremena, a zatim i carstva, politički sistemi i vladari. Tu je svatko svakoga poznavao, iz čega je proizlazila prisnost, ona prisnost da je, tokom jednoga ljudskog života, svatko bio barem jednom u prilici da onom drugom zabode nož među rebra. I dobro je trebao promisliti prije nego što odluči da svoju priliku ne iskoristi.

Jedini doista zaštićeni bili su slaboumni, maloumni, gluhonijemi i mutavi.

Na njima su se skupljali sevapi.

Kuferaši kada su došli, nisu to od prve mogli shvatiti. Oni su skupljali poštanske marke, novčiće, razglednice. Ali čim su shvatili, postajali su slaboumni, gluhonijemi, maloumni, mutavi, beslovesni, mahniti, u se zagledani, pomračeni, pomućeni… Tako se Sarajevo okoristilo od austrougarske vladavine: domaći su imali na kome skupljati sevape. Sinovi i unuci carskih i kraljevskih poštara, željezničara, sudaca, činovnika, pisara, policijskih inspektora i žandara silazili su s uma kao da se tako mora i kao da je to prirodan slijed stvari, u ovome gradu, na ovome mjestu koje kao da i nije stvarno nego je izmišljeno, i sve što je važno, događa se tu između jezika i uha, kao riječ, krik, nemušto glasanje svijeta bez pameti. Samo tu, činilo im se, zajednica je sklonija onima koji su sasvim bez pameti nego pametnima, samo tu maloumni i mutavi čuvaju se kao da su svakome u čaršiji, ne daj Bože, nekakav rod. Jedino njih se ne pita ni koje su vjere, ni što su im bili očevi, nego im se unaprijed svaka različitost oprašta.

Podrum Gutija Bambergera u proljeće 1978. vonjao je na ocat i trulo meso, na ugljenu prašinu, vlagu, aceton i govna. Vonjao je, zapravo, na smrt, ali nisi to još uvijek znao. Bilo ti je dvanaest godina, još uvijek su te sklanjali od umirućih, iako se i u to vrijeme u Sarajevu umiralo udarnički, među kuferašima, u komšiluku i među rodbinom, ali zbog nečega su vjerovali da tome dijete ne treba prerano učiti. Ima vremena da se takve stvari saznaju. I vjerojatno su bili u pravu.

Slučaj, dobar ili loš, to nećeš saznati, htio je da trideset i nešto godina kasnije saznaš da ono nije vonjala najgora sirotinja Sarajeva, nego je to vonjala smrt. Taj miris, skoro posve isti, octa, trulog mesa, vlage, acetona i govana, osjetit ćeš u čistoj i urednoj sobi, tebi dobro poznatoj, u kojoj si provodio djetinjstvo, a sad je u njoj umirao netko. Miris ugljene prašine tek je potvrđivao da je smrt u Sarajevu. Sjedio si kraj postelje, kako već sjede oni koji se opraštaju, i umjesto da misliš o njoj koja umire, umjesto da joj govoriš kako to nije to, tebi Guti Bamberger nije izlazio iz glave.

Nije bio dugo na teretu općine, javne kuhinje, patronažnih sestara. Umro je tako brzo da bi se moglo reći kako ga je majka, upisujući njegovo ime na listu Crvenog križa upisala u matičnu knjigu umrlih. Je li osjetila vonj Gutijevog podruma? Je li ga se kasnije sjećala?

Smrt Gutija Bambergera nije imao tko da osjeti kao važan gubitak. Tako je, vjerujem, bilo i s nestancima drugih sarajevskih prodavača lozova. Općenito, tako je s onima za koje se u gradu vjeruje da mogu donijeti sreću. Nikoga da bi osjetio kako više ne postoji posrednik, nema onoga preko čije bi grbe, drvene noge, lude glave ili cjeloživotne nesreće došla sreća u ovaj grad.

Nitko više nikad nije prodavao lozove iza samoposluge na Markalama, na dnu stepenica koje se već zovu Dženetića čikma. To je loše mjesto za prodaju bilo kakve robe – osim, možda, neke zabranjene ili krijumčarene – tako da bi Guti sigurno bolje prolazio da je sišao stotinjak koraka niže, i da je lutriju prodavao ispred Semberije. Ali tada ga mjesto ne bi pamtilo, i ne bi se osjetila praznina kada Gutija više ne bude. Na mjestu na kojem je bio plavi stolić na rasklapanje, iza kojeg je na ribičkoj stoličici sjedio okrugli starčić i nazalnim glasom, kao da izgovara neku svoju molitvu, uzvikivao loutrijau, loutrijau, loutrijau, a onda zujao poput bumbara lozzzz, lozzzz, lozzzz, sada je nevidljivi spomenik u obliku stolića na rasklapanje, iza kojeg na nevidljivoj stoličici sjedi nevidljivo okrugli Jevrejin, koji je spasio glavu tako što je građane uvjerio u svoju maloumnost.

Postavljaju ih
Na centralna gradska mjesta
I okite simbolima
Kojima jedan isti,
Troimen Bog
Trostruko tumači
Istu vojničku smrt.

Ista ljudska klaonica
Na njihovim natpisima
Nosi tri imena i u tri
Kolektivna ponosa izrasta.

Ispred njih drže govore
Vlastodršci pozivajući masu
Da vjeruje kako je ubijanje
Prečica za nacionalnu vječnost.

Stoje na centralnim gradskim mjestima
Okamenjenim mrtvacima
Nastavljaju rat
U kamenom jeziku.