Peter Handke je postao počasni građanin grada Beograda – nekoliko refleksija napisanih u Hrvatskoj

*

Ovih je dana austrijski pisac Peter Handke, zajedno s redateljem Nikitom Mihalkovim i norveškim političarem Tornvaldom Stoltenbergom, postao počasni građanin grada Beograda. To se odlikovanje dosad dodijelilo tek 27 puta. I ne samo to, nego je Handke dobio i ključeve grada, čast koja je pripala samo rijetkima koji su radili na dobrobit Beograda, ili na ugledu Srbije u svijetu. Ovdje, u Hrvatskoj, gdje živim, taj događaj nije bio vijest.

Diskusije o “tekstovima o Srbiji” koji su početkom devedesetih pretvorili ovog i u južnoslavenskim zemljama slavnog pisca u personu non grata, a koje su se kulminirale 1996. (kada je izašla knjiga: Pravda za Srbiju. Zimsko putovanje rijekama do Dunava, Save, Morave i Drine.)”, nakon što se u percepciji ljudi preobrazio od umjetnika u poludjelog autora skandala, ponovno su buknule 2005. (kada je posjetio Miloševića u Haagu) i 2006.(kada je sudjelovao na Miloševićevom pogrebu). Nakon toga su Handke i njegova literatura nestali iz javne diskusije. Njegove se knjige u Hrvatskoj više ne prevode (zadnji put 2008.) i ne čitaju, ne uzimajući u obzir nekoliko germanista i par onih koji knjige preko interneta nabavljaju iz Srbije. A zapravo, Peter Handke svoj prvi roman “Stršljeni” napisao je baš ovdje, u Hrvatskoj (tada Jugoslaviji). Bilo je to u srpnju i kolovozu 1964. godine na otoku Krku, vrlo blizu mjesta na kojemu danas živim. Onamo se povukao da bi nesmeteno radio na knjizi. Povukao se, dakle, u Jugoslaviju, koju će često tematizirati u svojoj književnosti, u zemlju koja više ne postoji i koja je nekad bila njegova “zemlja pisanja”, kako piše Malte Herwig u svojoj uzornoj biografiji “Meister der Dämmerung.(majstor sumraka) Peter Handke. Eine Biographie“ (DVA, München. 2011). Od Slovenije gdje se rodila njegova majka, preko Hrvatske, te prve pozornice pisanja, njegova su ga putovanja redovito vodila u ovu višenacionalnu državu, a osamdesetih je čak i propješačio cijelu zemlju, od Slovenije do Crne Gore. Kasnije, kada je u Njemačkoj odavno već bio slavni autor, njegovi komadi za kazalište, pripovijetke i romani prevođeni su i na srpskohrvatski jezik, te je tako sedamdesetih i osamdesetih i ovdje postao vrlo značajan pisac. Onaj tko se ozbiljno bavio literaturom, nužno je čitao Handkea.

Uzbuđenje kao motivacija za pisanje

Još od mladosti prate me njegove knjige, ali to je možda uobičajno, jer sam Njemica koja tek u posljednjih petnaestak godina njemačku književnu produkciju prati iz Hrvatske. Tri crte su meni (i drugima) činile Handkeove knjige jedinstvenim i novim: njegova radikalnost, nevjerojatna točnost i zaigranost njegovog jezika, i njegovo neprestano nastojanje da pišući iznova stvara svijet. Povodi njegovom pisanju i česti pokretači odabrane teme bili su oduševljenje, bijes i ljutnja. “Pjesnik mora biti uzbuđen da bi pisao”, omiljeni je citat što ga je Handke znao posuditi od Goethea. Uzbuđenje govori o unutarnjom sudjelovanju, o uznemirenosti kao preduvjetu za svako umjetničko stvaranje. Ovim uzbuđenjem, bijesom i ljutnjom u kazalištu i u romanima razotkrivao je ponore društava, dirao čitatelje i stjecao nadimak ratobornog pjesnika. Bijes je i bio povod njegovog opredjeljivanja na srpsku stranu tokom devedesetih. Iz današnje perspektive nesumnjiva ignorancija zapadne Europe i odbijanje diferenciranog bavljenja konfliktom u Jugoslaviji bili su samo izraz prevladajuće lijenosti, a ne volje i namjere da se propagira neka crno bijela slika. Nitko nije htio zastati i bolje se zagledati. A Handke se pozicionirao na stranu koja je u prevladajućem mišljenju bila strana počinjitelja, i s time se osudio na potpunu izolaciju koja traje sve do danas. “Ja sam uvijek na strani gubitnika”, i danas kaže Handke kada govori o balkanskim ratovima, o Kosovu ili o Nato-bombardiranju Beograda. Često to je dobra strategija kada se želi pogledati druga strana, ali kako saznati tko je gubitnik kada se na Balkanu, kamo god pogledi sežu, nalaze samo gubitnici? Tko je tu veći gubitnik? I ja sam se šokirala vidjevši kako autor, kojemu u prozi nijedna nijansa ne promakne, u ovom navodno crno-bijelom izboru, tako lako bira crnu stranu, i kako daje naslutiti da politiku Srbije bezuvjetno podržava (da tome nije bilo baš tako shvatit će onaj koji malo više čita). Svatko može o tome misliti što hoće, ali svejedno bi u demokratskim društvima trebalo biti moguće i takvo mišljenje.

Nijedna nagrada bez skandala

Nagrade i odlikovanja Handkeovog književnog stvaranja redovito su izazivala kontroverze. Povodom nominacije za nagradu Heinrich Heine u Düsseldorfu (2006) došlo je do široke javne diskusije. Na kraju je Handke odbio nagradu. Prije nekoliko mjeseci, u septembru 2014., primio je u Norveškoj najviše dotiranu kazališnu nagradu u Europi, nagradu Ibsen. Neviđeni val ogorčenja norveškog društva sručio se na žiri. Nazvali su Handkea “fašistom”, čovjekom koji je pomagao narodu koljača. Čak je i predsjednik norveškog PEN kluba William Nygaard izjavio da su Handkeovi stavovi “prešli sve granice slobodnog mišljenja”. Tko je čitao Handkeove knjige, tko zna njegove tekstove i slušao je intervjue s njim zna da je ta zamjerka nepravedna. Možda su njegovi stavovi problematični, moždu su njegovi argumenti slabi i neprihvatljivi, možda su čak i krivi, ali skandal je u tome što ih nije smio izgovoriti. Pisac Karl Ove Knausgård, koji je držao laudatio za nagradu Ibsen, bio je jedan od rijetkih koji su to naglas rekli: “Naše sudove ne smiju voditi emocije i moralni osjećaji, nego isključivo zakoni. Što se god dešava, to mora biti nepobitno. I to se jednako odnosi na pravo na slobodno mišljenje.”

Kako stoji recepcija u Hrvatskoj?

Ni status počasnog građanina Beograda, ni Handkeovo primanje u SANU (2012), ni nagrada Ibsen ovdje u medijama nisu zabilježeni. Ne zbog toga što se nešto želi zatajiti, nego zato što to jednostavno nikog ne zanima. Handke je nestao iz hrvatske percepcije, za razliku od ostatka Europe, gdje očito još uvijek može protresti javnost. To vrijedi i za druge zemlje bivše Jugoslavije. Čak ga ni srpska književna scena više ne shvaća ozbiljno, ako ne uzimamo u obzir pohvale pisaca bliskih vlasti, koji se okupe pri uručenju odlikovanja u beogradskoj gradskoj vijećnici i čiji kriteriji za odabir nagrađenih vjerojatno nisu samo umjetnički motivirani. Najgore što je njegova literatura tu ostala bez ikakvog značaja. Handke je svojim djelovanjem stvarao neke neizbrisive slike i predodžbe. Sudjelovanjem na Miloševićevom pogrebu na primjer. Što je god tamo tražio (kaže da to nije našao), time je stvorio sliku u glavama ljudi, sliku sebe na Miloševićevom sprovodu. I ta je slika odavno zatrpala i prekrila njegovo djelo.

Ponavljanje je važan motiv njegove književnosti, i taj motiv razvijao je upravo u ranim knjigama koje su bile pod utjecajem jugoslavenskih putovanja. Na primjer priča istog naslova (Ponavljanje, 1986), ta zbirka “momenata epifanije kada se, odjednom, nešto što je već bilo prije vremena, ponavlja u drugoj verziji, i kada imamo osjećaj da u ljudskom životu postoji neka vrsta unutarnje povezanosti.” (Noch einmal im Neunten Land: Razgovori s Jožom Horvatom, 1993)

Ponavljanje neke druge vrste događa se kada se danas ovdje govori o Handkeu ili njegovim knjigama. Njegova pojava svaki se čas iznova materijalizira na Miloševićevom lijesu, i to ne u drukčijoj verziji, nego uvijek isto, svaki put on vadi papirić iz džepa i čita riječi koje preminulog čak niti ne hvale, riječi napisane na srpskom, s greškama tako da ga oni kojima je čitao u prvom trenutku nisu ni mogli razumjeti. I ta slika je tako jaka. Ta slika će svaki put prekriti njegovu literaturu i činiti je beznačajnom.

A beznačajna književnost, tako se nažalost mora gledati, izgubljena je književnost.

Beznačajno, to je skoro pa mrtvo.

*

Objavljeno na blogu ARD studija Beč 

Tekst o romanu Marine Vujčić “A onda je Božo krenuo ispočetka”, objavljen u Jutarnjem listu 21. veljače

*

Svitalo je kada je Božo stigao na Kaptolski kolodvor… Pa dobro, nije baš da je svitalo, a ni kolodvor nije bio baš kaptolski – koji ionako “ne postoji” – ali ima tu nekog vraga da čitaocu baš ovaj Krležin (pre)znameniti citat pada na pamet dok kontemplira nad tek iščitanim romanom Marine Vujčić. Jer je i ovaj njen Božo jedan daleki, makar i pobočni potomak, ne toliko Filipa Latinovicza koliko Doktora iz Krležinog biće i ponajboljeg romana Na rubu pameti, onoga Doktora koji je jedne naizgled obične večeri tresnuo svima od kojih mu je nešto u životu ovisilo svu istinu u lice, što je rezultiralo njegovom trajnom ekskomunikacijom, upravo svojevrsnim iseljenjem iz dotadašnjeg života – a da Doktor tu zapravo i nije imao za čime zažaliti. Na drugoj strani, Božo je i savremenik i srodnik onog norveškog Dopplera iz pera Erlenda Loea, onog koji je jednog dana naprosto išetao iz svoje kuće i svog dotadašnjeg, odviše savršenog života, shvativši da tako ne može i ne želi dalje, mada mu, izvana gledano, “baš ništa ne fali”.

E, tako se i Božo, ophrvan krizom smisla koju eufemistički zovemo “kriza srednjih godina” jednog dana iskrade iz svog života u dalmatinskom gradiću, napusti svoju odanu, ali bezličnu ženu koja mu je oduvek strankinja i duhom i telom, pokupi novce od nasledstva i ode inkognito u Zagreb, vrativši se tamo gde je davno uzalud studirao filozofiju. I eto ga sad, u posljednjem vlaku, u jurnjavi za poslednjom životnom prilikom, kako stupa s ne-kaptolskog kolodvora u nešto sasvim novo, neistraženo, neisplanirano. A u tome novom će se morati suočiti i sa mogućnošću/opasnošću realizacije sopstvenih snova, ali i sa sopstvenom nesposobnošću za tzv. praktičan život… Hoće li Božo “uspeti” u pronalaženju nekog, ma koliko zakasnelog životnog ispunjenja tokom te potrage za fantomom egzistencijalne “autentičnosti”? I šta je zapravo “uspeh” u toj konstelaciji?

Kako god, ovo je roman koji, povrh svega, postavlja ovo krucijalno pitanje (a nemojte mi samo reći da se s tim nikada niste suočili): može li se život koji je odavno krenuo posve pogrešnim tračnicama naprosto restartovati, kao “zakočeni” laptop? Možda je to i utopija, ali vredi li uopšte živeti bez nje, u doživotnom zatočeništvu loših okolnosti ili davnih pogrešnih izbora?

Ovo je roman dobro i brižljivo građen, darovito i bez balasta viškova ispripovedan, retko kultivisane rečenice, nesavršen tek onoliko koliko to mora bit sve što ne deluje “veštački”. Možda vam je Marina Vujčić kao pisac do sada prolazila ispod radara – i meni je, uostalom; od ove knjige nadalje, to više nije dopušteno.

Iz ciklusa priča “Jastrebova koljena”, nastalih po pjesmama Jamesa Tatea, iz zbirke “Jastrebove uspomene”, štampanima u Mogućnostima, jesen 2011, u prijevodu Miloša Đurđevića

*

Iza moje kuće, u stražnjem dvorištu, bilo je to malo prije naše selidbe u grad, bio je pravi rajski vrt. I u njemu samo jedno stablo, okruženo svim divnim i divljim životinjama – kako spada, kako je red, kako već stoji u Bibliji. Nisam vjerovao u boga pa mi je bilo sasvim nejasno čime sam to zaslužio. Nakon nekog vremena odustao sam razbijati glavu time. Prihvatio sam situaciju kakva je. Nije mi bilo druge. Nije nam bilo druge. Bili smo tu gdje jesmo. U rajskom vrtu, među svim tim zvijerima, istjerani iz vlastite kuće. Bili smo stranci na vlastitom posjedu i nismo se znali baš ponašati.

Kralj svih životinja nam je pristupio te poželio dobrodošlicu.

– Nisam vas do sada vidio. Mora da ste prvi put ovdje?! – bio je jako ljubazan.

– Nažalost da, jer ne smijemo više u svoju kuću – odgovorio sam mu.

– Oh, da. To je nesretni Jack. Ne zamjerite mu. Posvađao se sa svojom majkom i sada mu treba vlastiti prostor.

– Vi ga poznajete? – začudila se moja žena, držeći bebu u naručju.

– Kako ne. On je jedan od nas. Ali evo njegove majke, ona će vam to najbolje znati – pokazao je lav na ženku gorile što nam je upravo prišla.

Gorila je bila jako nesretna zbog svojeg sina pa nas je zamolila može li ona usvojiti našu bebu. Podsjećala ju je na jednu njenu davnu bebu koju je izgubila nesretnim slučajem, negdje, nije se više sjećala ni kad je to bilo. Pristali smo. Znali smo da će mala imati dostojnu pažnju, mi ćemo pak imati više vremena za sebe, a ni gorila neće daleko. Svi smo se trebali držati zajedno.

Zvijeri su nas primile kao svoje, u tom vrtu sa samo jednim stablom. Jack nas je promatrao kroz prozore i trošio moj viski. Znali smo ga o večeri vidjeti, kroz osvijetljena okna, kako putuje, previše pije, slika. Prošlo je kroz našu kuću i mnoštvo golih žena. Jackovoj majci to je teško padalo.

Prolazili su mjeseci i naša curica je napredovala sve više, dok je gorila kopnila. Jack je pio na prozoru. Jednog dana poštar mu je pozvonio na vratima, pardon, našim vratima. Nosio je obavijest da mu je majka umrla. Jack nije ni suzu prolio, ali se u njemu otvorila crna rupa koju ništa nije moglo ispuniti. Zato nije ni došao na majčin pogreb. Grozio se rupa.

Gorilu smo dostojno pokopali pod susjedov zid. Beba se vratila nama. Jedva smo je prepoznali.

U kući se Jack, od previše crnih rupa u sebi, počeo tresti i drhtati. Te je noći lav rekao da je dosta i divlje su zvijeri provalile u kuću. Izvukle su Jacka i odnijele ga daleko, napuštajući našu kuću i naš vrt. U jednom momentu, čas prije nego su nestali u noći, učinilo mi se kako nam Jack maše, kao da nam želi zahvaliti na našoj gostoljubivosti. Prema njemu i njegovim zvijerima.

– Htjela sam ti odmah reći, čim sam ga vidjela, kako me na nekog podsjeća. Samo nisam bila sigurna – mojoj je ženi proradio kliker. – E, sad znam… U našoj je kući živio sam Tarzan!

– Jane se, i tako, udala za drugoga! – nadodao sam, ulazeći u kuću.

*

Pakirali smo sve stvari. Bili smo spremni za selidbu. Izišli smo u naš vrt, pozdraviti ga po posljednji put. Na našem usamljenom drvu crvenio se samo jedan plod. Jedna jedina jabuka. Sočna jabuka. Ništa neobično jer se radilo o stablu kajsije. Nisam skidao pogleda s nje.

– Želiš li je pojesti? – ponudio sam se.

– Taman, prije bih umrla! – bila je malo nervozna pred put.

Napravili smo kolicima počasni krug vrtom. Mojim su se mislima stali šetati Adam i Eva, premda nisam vjerovao u biblijske pričice.

– Znaš, ovuda prolazi trasa glavne auto-ceste. Bilo bi je šteta ostaviti tim drumskim razbojnicima – vratio sam se opet na jabuku.

– Ako ne prestaneš o toj blesavoj jabuci, ubraću je i pojesti! – bila je skroz nervozna.

– Pa idi! – rekao sam.

– E pa, samo gledaj! – prkosno se zaputila prema rtu vrta.

– Ali prvo se svuci. Pođi gola! – izazvao sam je.

To ju je zaustavilo. Pogledala me kao da sam pao s Marsa, a onda je jednostavno sva odjeća spala s nje. I ja sam u trenutku bio isti. Zaboravili smo na selidbu, na bebu i kolica. Pod stablom kajsije, pomogao sam joj dohvatiti jabuku. Ja sam je grickao, lickao, umivao se, dok se ona zabavljala nabreklim plodom. Svatko je uživao u svojem rakursu. Nismo bili daleko od kraja, kad nas je poklopila strašna grmljavina.

– Čuješ li? Što je to? – vikala je.

Nisam je čuo od buke. Moment kasnije ogromni bager nam je provalio u vrt, lomeći pred sobom i stablo i gorilin grob i svašta. Jedva smo mu uspjeli pobjeći.

Veliki jastreb zgrabio je našu bebu iz kolica prije nego su se prevrnula.

Umjetnički direktor Jugoslovenskog dramskog pozorišta i poznati beogradski reditelj objašnjava zbog čega se samo u zavičaju čovjek može osjećati strancem, koliko u beogradskoj čaršiji danas košta onih “petnaest minuta slave” i šta je sve u socijalizmu značilo imati status “uglednog Sarajlije”

“Nigde se ne osećam strancem, što ne znači da sam svuda dobrodošao”, kaže Gorčin Stojanović i dodaje kako vjeruje Slobodanu Šnajderu, koji je svojevremeno napisao da je čovjek stranac jedino u sopstvenom u zavičaju.

Šta je Vaš zavičaj?

– Moj uži i neposredni zavičaj svakako je Sarajevo, grad u kome sam se rodio i u kome sam živeo do svoje osamnaeste godine. Istovremeno, budući da sam dobar deo svog detinjstva i mladosti proveo kod rodbine u Vitini kraj Ljubuškog ili u Beogradu, da sam često putovao od Ljubljane do Skoplja, da sam letovao i da letujem na hrvatskim otocima, mogao bih reći da je ona velika Jugoslavija bila i ostala moj suštinski zavičaj. Pritom, naravno da ne mislim na državu ili na granice u odnosu na koje sam uvek pokazivao stanovitu ravnodušnost. Zvuči paradoksalno, ali od svih jugoslovenskih republika, najmanje sam upoznao Bosnu; Hercegovinu, pak, jesam.

Koje godine ste došli u Beograd na studije?

– Na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti prijemni sam položio 1985., a već u avgustu iste godine otišao u Bihać u vojsku.

Zašto fakultet niste upisali u Sarajevu?

– Zato što Sarajevo u to vreme nije imalo filmsku i pozorišnu akademiju. Možda sam mogao da pokušam u Ljubljani, s obzirom na to da je slovenački teatar u to vreme zaista bio za tri koplja ispred ostalih jugoslovenskih pozorišta. Međutim, grad Beograd je grad Beograd.

Šta to znači?

– Kakav je da je, Beograd je na ovim prostorima uvek bio jedina ozbiljna metropola. Kao Sarajlija koji nikada nije naučio da skija, zimske sam raspuste, umesto na Jahorini, uglavnom provodio u Beogradu, gde bih, na tim svojim svojevrsnim kulturnim ekskurzijama, obično uspevao da pogledam gotovo ceo repertoar Jugoslovenskog dramskog pozorišta, Ateljea 212, Narodnog pozorišta… Ili kompletan program FEST-a. Tako sam, recimo, i polovinu sarajevske Olimpijade proveo po beogradskim bioskopima i teatrima.

Kao i Sarajevo, i Beograd je tih osamdesetih godina bio grad koji je s radošću primao ogroman broj ljudi i znao da ceni svačiji talenat.

Tako je bilo i kasnije, devedesetih? Jer, iako ste u vrijeme “nacionalnog preporoda” govorili i pisali protiv ondašnje dominantne ratne i nacionalističke politike, tih devedesetih ipak ste izabrani za umjetničkog direktora Jugoslovenskog dramskog pozorišta.

– Prvo, i dok sam živeo u Sarajevu, kao panker, bio sam manjina. Kada danas sa oduševljenjem govorim o svom rodnom gradu, svakako ne mislim na nju primitivse ili na Audiciju; mislim na SCH, na Senada Tenu Hadžimusića, na bendove Uzalud kajanje, Izopačeni mehaničari; na rana izdanja Zabranjenog pušenja, najraniji Plavi orkestar, ranog Elvisa J. Kurtovića. To je moje Sarajevo, a ne nekakav državni projekt od rokenrol-benda, čiji je zadatak bio da na sve strane raširi seljakluk i pripremi teren za ono što će se uskoro dogoditi. Kad kažem zadatak, nisam paranoičan i, naravno, ne mislim bukvalno.

Da, bili ste manjina. S tim što je, pretpostavljam, za razliku od pankera koji se, eto, “loži” na SCH, tih beogradskih devedesetih bilo kudikamo opasnije pripadati onoj političkoj manjini čiji ste bili dio?

– Svakako da je bilo opasnije, budući da je i samo vreme bilo takvo, opasno. Sa druge strane, biti većina nije pozicija u kojoj sam tako često bivao, ni u kojoj sam se lagodno osećao. Paradoksalno, ali iako nikada nigde nisam bio stranac, nekako sam, istovremeno, svuda ostajao manjina. Što je za mene sasvim u redu.

Kada je Beograd uveo sistem u kome su, da bi uspjeli, došljaci naprije sebi morali da obezbijede etiketu “poštenog Albanca”, “poštenog muslimana”, “poštenog Makedonca”, “terazijskog Crnogorca”?

– Verujem da je i pre Slobodana Miloševića postojala određena “preraspodela društvene moći”, u smislu da ste u Beogradu uvek imali dve važne “institucije” koje su povremeno išle zajedno, ruku pod ruku, a povremeno se, pak, razdvajale. Govorim o nacionalističkoj i takozvanoj demokratskoj čaršiji koje su veoma često odlučivale o tome ko će dobiti prelaznu ocenu, a ko biti odbačen. Njihovo mišljenje neretko je znalo da zauvek zapečati nečiju umetničku ili političku sudbinu.

Kao neko ko je ravnodušan prema čaršiji – ili je tek pomalo prezire – prirodno nisam imao potrebu da pripadam ili da budem voljen od bilo koga izuzev vlastite porodice. Tim pre što sam svestan da onaj ko žudi za društvenom moći, ko se ambiciozno i vredno penje takozvanom lestvicom društvenog uspeha mora raditi gomilu kompromisa. Što deluje prilično naporno. I frustrirajuće.

O kakvim kompromisima je riječ?

– Imate, na primer, ljude koji se, shvativši da je u datom momentu zgodno i oportuno zastupati neki manjinski stav, bez naročitih problema priključe manjini. Jer, bože moj… Kasnije, kada u određenom moment upadnu u nemilost i budu primorani da odstupe sa pozicija na koje su, srljajući iz jednoga u drugi kompromis teškom mukom stigli, videćete ih kako panično jure ne bi li od nekog važnog i uticajnog dobili zaštitu. To od koga će je zatražiti, e, to je ključ! Lično, nikada nisam tražio bilo čiju zaštitu. Umesto toga, štitilo me je ono što bi neko možda mogao nazvati talentom, umećem, autoritetom znanja, a što su, ako postoje, ponekad drugi prepoznavali.

Šta je preduslov da vas danas prihvati beogradska čaršija, šta mislite?

– Duboko ne verujem u to da je istinski dar – govorim pre svega o umetnicima – u Beogradu ikada propao ili bio neprihvaćen. Uprkos svemu, Beograd je zadržao širinu; u ovom gradu i dalje ćete naći autoritete koji istina ne poseduju političku moć, ali to ne znači da nemaju uticaj. Imaju! Naprosto, njihov glas se čuje. Jedan od takvih bio je Jovan Ćirilov. Ali, hajde da kao odgovor na vaše pitanje pogledamo umetničke, pa i životne sudbine onih koji su ovde doživeli strelometni uspon. Budete, recimo, uspešan evropski filmski reditelj, a onda odete u Ameriku, gde shvatite da ste zapravo tek jedan od mnogih i da Oskar nužno ne čeka da ga vi trijumfalno podignete. Razočarani i ljuti, ubrzo se vratite u svoju zemlju i počnete da govorite kako je Holivud u stvari – sranje. Objektivno, niti je Holivud sranje, niti je bogzna šta. Holivud je Holivud. Kao što ste vi – vi. Hoću da kažem da je ta potreba da se po svaku cenu bude voljen – u smislu masovnog prihvatanja, razume se – za mene potpuno neverovatna. Ali, kako se ta masovna podrška postiže?

Kako?

– Tako što ćete dosledno bivati uz svaku vlast, imati svoje formalne teritorije – te enklave unutar država – koje ćete svako malo simbolički zapišavati. Ima, vidite, sveta koji mnogo polaže na ideju teritorija, na ideju države: reč je o “hegelijancima”, duboko uverenim u to da je, umesto umetnosti, država najveća emanacija ljudskog duha. Nažalost, kod takvih umetnost i dar u međuvremenu obično negde iščile.

Što je i prirodno, budući da vam od silnog bavljenja utvrđivanjem tačnog broja onih koja vas vole i podržavaju ne ostane mnogo vremena za rad i za umetnost. Ali, ima još nešto: ako čovek upadne u zamku i krene nešto da radi iz osvete…

Kakve osvete?

– Iz osvete prema čaršiji kojom je svojevremeno vladao, koja ga je nekada obožavala, a sada ga više ne voli; ili, recimo, spram mrtvog roditelja koji mu možda nije poklanjao dovoljno ljubavi i pažnje, svejedno. Ako imate takve motive, prilično je logično da tu vrstu neuzvraćene ljubavi pokušate da potražite negde drugde. Da, ali – gde? Budući da vam je, kako smo već konstatovali, neophodno masovno obožavanje, kako biste ga dobili, počinjete da gradite estradnu ili estradno-političku karijeru.

Kada spominjete osvetu spram čaršije koja vas je nekada voljela…

– Jedan broj Sarajlija koji su, pre nego što su zauvek napustili taj grad, u simboličkom smislu bili “fašisti čaršije”, a onda doživeli da ih ona odbaci, danas tvrde kako se u Sarajevu osećaju prilično ugroženo. Što verujem da je tačno. Naime, odbačena i prezrena, prirodno je da se ta nekada obožavana lica najbolje ne snalaze u novonastaloj situaciji; zato se i osećaju ugroženo. Otuda priče o tome kako ih je neki prijatelj jednom pozvao telefonom i otkrio im koje su nacije, koje su vere i slično. Da, ali kako to da ranije nisu shvatili da im takav neko nije prijatelj?

Niste imali sličnih problema?

– Naravno da nisam. Tačnije, nijedan se moj prijatelj kasnije nije našao na drugoj strani. Ako je takvih i bilo, ta su se prijateljstva završila mnogo pre nego što je rat počeo. Verovatno mi zato tako prazno zvuči priča o tome da je, odjednom i iz čista mira, čaršija odlučila da vas odbaci. Sklon sam da tu vrstu “argumenata” protumačim kao alibi za u sebi pronađenu i ispoljenu mržnju spram sopstvene prošlosti, spram porekla i spram grada iz kojeg ste potekli. Usput, možda se ovde ne bi bilo loše prisetiti šta je sve u komunizmu značio status “uglednog Sarajlije”.

Što je značio?

– Bila je to veoma ugodna pozicija. Za početak, država vam da Šestoaprilsku nagradu i stan. I to ne bilo kakav, već veliki stan na prestižnom mestu. Koje je to prestižno mesto? Ono gde stanuje još neki veliki umetnik, a gde su, recimo, nekada stanovali sarajevski Jevreji. Zato kažem da je knjiga Miljenka Jergovića “Rod” toliko važna: Templ, naime, nisu spalili ni ustaše ni nacisti; spalila ga je – halaša…

Ali, idemo dalje: kao prominentni državni umetnik, sami, dakle, birate baš takvu zgradu i baš takav stan u koji će, je li, uskoro useliti neko drugi; najčešće isti “ugledni Sarajlija”, samo u promenjenim okolnostima. Tim je krug zatvoren. Naravno da ovo o čemu govorim nipošto ne umanjuje vrednost dela koje ste stvorili, u slučaju da je ono zaista vredno. Ali ga bogami i ne povećava ako ono to objektivno nije.

Vraćamo se na Vašu tvrdnju o tome da dar neminovno iščili ako, kao čovjek koji je jednom “uspio”, neprestano pokušavate da se dopadnete masi, da budete voljeni.

– Profesor i reditelj Bora Drašković napisao je kako reditelj sazreva kroz surovo pravilo da vredi onoliko koliko mu vredi poslednja režija. I to je – tako… A “uspesi”?! U Sarajevu se, recimo, uspešnim smatrao onaj kome je polazilo za rukom da proda 200.000 ploča i da, pritom, pije kafu u Estradi. Što, naravno, nikako nije podrazumevalo to da je istovremeno i zvezda.

U Sarajevu je, kažu, teško biti zvijezda.

– Nije teško; nemoguće je! Za razliku od Beograda, u kome je prilično lako brzo postati prvak u bilo kojoj kategoriji. Naprosto, ovo je idealno mesto za petnaest minuta “vorholovske” slave. Koja, uzgred, taman toliko i traje. Ako je ta vrsta “uspeha” i “slave” jedino nešto o čemu ste ikada sanjali, onda…

Šta onda?

– Onda budite spremni na to da nastavite da radite ono što već i onako radite.

Šta je to?

– Da jedete govna! A videli smo da ima onih koji u tome naprosto uživaju. Što je legitimno. I ja, znate, volim tartufe; ali, šta je tartuf ako ne govno oko koga se napravila neka divna pečurka? Prema tome, ko je koprofag, njemu jedenje govna ne predstavlja neki naročiti problem. Sa druge strane, ako smo se već dogovorili da je žudnja za društvenom ili političkom moći legitimna stvar, moramo se složiti i sa tim da mali problem u svemu predstavlja to što je u Beogradu teško biti prihvaćen i od masa i od onih od kojih bi bilo lepo biti prihvaćen. To obično ne može. Ili, pak, može neko vreme. Nakon čega stvari dođu na svoje.

Kako to da se, birajući između masa i onih od kojih je lijepo biti prihvaćen, takvi na kraju po pravilu opredijele za ove prve?

– Ako čovek ozbiljno radi svoj posao, neminovno dolazi u situaciju da nekada bude masovno obljubljen, a da nekada ono što je uradio mora da izvede pred svega pedeset ljudi. Ako mu nije važna brojka, onda on može da bude spokojan; ako jeste, onda je u konstantnoj frustraciji. Zato bira mase.

U romanu Čiča Gorio Balzakov junak kaže kako se u mase ulijeće uglavnom na dva načina – “bljeskom genija ili umješnom pokvarenošću”. Ivo Andrić, Meša Selimović, Petar Lubarda, Danilo Kiš, Mirko Kovač i mnogi drugi sebi su u Beogradu na jedan način krčili put; zašto je danas na cijeni uglavnom “umješna pokvarenost”?

– Andrić ili Meša Selimović bili su opredeljeni ljudi. Sa druge strane, vođeni neutaživom potrebom za prihvaćenošću, oni koji danas prilično jadno i patetično pokušavaju da ponove model dvojice pomenutih pisaca meni su, priznajem, prilično nezanimljivi. Umesto njih, zanimljiviji mi je, recimo, “slučaj” Vinaver. Ili Miloš Crnjanski. Da ne govorimo o odnosu ljubavi i mržnje između Miroslava Krleže i Beograda…

Ipak, vratimo se Andriću i Selimoviću! Iako su obojica iskazala izvesno nacionalno ili političko opredeljenje u smislu potrebe da ih realizuju na mestu gde će biti zadovoljena njihova taština, to ne znači da su “slučajevi” naša dva pisca na bilo koji način ista. Naime, Andrića od Meše Selimovića deli – svemir. Selimović, naprosto, nije veliki pisac. Što Andrić jeste. Kao i, recimo, Mirko Kovač, koji je bio majstor naših jezika.

Kada je u avgustu 2013. otišao, taj je jezik ostao bez još jednog svog ugaonog kamena. Isto se dogodilo kada je pre četvrt veka umro Danilo Kiš. Pored Andrića, Krleže, Crnjanskog, Kiš i Kovač su referentne tačke. Oni su moj zavičaj. Kao i Dragan Velikić. Ili David Albahari. Ili Božo Koprivica. I, naravno, Miljenko Jergović. Poslednja zavičajna knjiga za mene je Jergovićev “Rod”.

Pitala sam Vas o “umješnoj pokvarenosti” kao načinu da se danas uspije u Beogradu.

– Neautentični ljudi imaju potrebu da ponavljaju tuđe sudbine. U generaciji rođenoj nakon Drugog svetskog rata, onoj koja je danas bliže kraju i svojih karijera i svojih društvenih života i svoje društvene snage, tačno možete prepoznati ljude kojima njihovi očevi, po pravilu oficiri JNA, nisu bili očevi, već im je, u simboličkom smislu, ulogu oca zamenjivao Josip Broz Tito. Takve ljude neretko odaje to što uvek nešto grade. S tim što je ovaj naš baja uspeo da od cele države napravi vikendicu. Nažalost, isti model ponavlja svaka sledeća generacija koja stiže u Beograd, što, budući da su promenjeni prioriteti, deluje više nego groteskno.

U kom smislu su promijenjeni prioriteti?

– Onima koji dolaze u Beograd danas je, na primer, važno da se nekako pojave u “najstarijem dnevnom listu na Balkanu”. Iako, siguran sam, i sami znaju da je dugo godina bilo sramota ne samo tamo se pojaviti nego i to uopšte uzeti u ruke. Ali, znate… I početkom devedesetih je – kao i danas, uostalom – bilo mnogo “uglednika” koji su svoje karijere pravili tako što su, u vreme dok je sadašnji premijer Srbije bio ministar informisanja, u toj Politici pisali bez ikakvih problema. A onda su u poslednji čas prešli na drugu stranu. Kao što će prelaziti i ovi. Naravno, nemam ništa protiv toga da ljudima dozvolimo pravo na grešku, ali – jedno je napraviti pogrešnu procenu, a nešto sasvim drugo biti preletač čiji je cilj da po svaku cenu ostane na površini jedne od dveju beogradskih čaršija. To je baš velika muka!

Druge godine nakon završenog rata u Bosni (1997.) moja mlađa kći, učenica sedmog razreda osnovne škole, svakodnevno mi je, po povratku iz škole, pričala šta su taj dan radili na nastavi. Tog ponedjeljka veli da su na satu maternjeg jezika iz lektire razgovarali o pjesmama Maka Dizdara, na satu matematike rješavali su jednačine sa dvije nepoznate, a iz biologije slušali predavanje o kičmenjacima.

– Koje ste sate još imali? – pitam je a ona, onako stidljivo veli:

– Imali smo i muzičko vaspitanje, ali nismo ništa radili.

– Kako možete da na satu ništa ne radite? – pitam ponovo.

– Lijepo! – veli ona te nastavlja – Nastavnik Željko je poslao jednog učenika da mu kupi kutiju cigareta, sarajevske “Drine” i on je izašao vani da puši a nama je rekao da nešto čitamo…

Nastavnika Željka (pravog imena Želimir) decenijama i veoma dobro poznajem. Mada nekoliko godina stariji od mene, imali smo nekih zajedničkih, dodirnih tačaka, naprimjer, susretali smo se tih šezdesetih godina proteklog stoljeća češće na ulici a rijetko na igrankama, jer je dolazio u Dom “Partizana”, gdje je bio plesnjak, jedino kad bi on svirao sa svojim bendom AŽD (ansambl sa njegovim inicijalima). Ponekad bi, istina, pred kraj igranke, negdje pred ponoć, svraćao iz šetnje da pogleda instrumente benda koji bi te večeri zabavljao mlade Kakanjce.

Ja sam potom otišao da završim srednju školu u Travniku, gdje sam upoznao članove grupe “Veziri” na čelu sa Josipom Pejakovićem, a Željko u Split na studij Muzičke akademije. Otada smo se viđali možda samo jednom godišnje i to ljeti, kad je on dolazio kući preko ferija.

No, početkom druge polovine šezdesetih godina za ljubitelje muzike Željko je postao glavna tema u malom rudarskom gradu. U valu pojave električnih gitara i pojačala, na koja su instrumenti bili priključeni (često po dva na jedan zvučnik, zajedno sa vokalom), a u oskudnosti nove vrste instrumenata u gradu, Željko se upustio u avanturu zvana električna gitara: konstruisao je sam i tako je počela priča o njemu kao muzičaru-praktičaru i inovatoru. Jedne večeri pojavio se s tom giratom na pozornici “Partizana” sa svojim sastavom, svirajući repertoar “The Shadowsa”, poput “Apachea”, “Atlantisa”, “Summer Holiday” i domaćih sastava, pjevajući pomalo stidljivo i neke hitove Cliffa Richarda. Onako visok i mršav, sa preozbiljnom i utegnutom pozom tijela, djelovao je pomalo poput onih britanskih gitarista iz podruma koji su svoju evropsku slavu stekli njišući se sa gitarom na pozornici. On je u toj pozi izgledao pomalo ukočen sa pokretima robota, bez imalo živosti. Ne sjećam se ko je sve činio taj njegov bend, ali pamtim da je za novu 1967. godinu u gradu razvalio tadašnji vokalno-instrumentalni ansambl “Crne bisere” i dva ključna gitarista (Ivica i Šiforija) prešla su nakratko da s njim sviraju.

Tako je Željkova gitara imala i zvaničnu promociju na toj novogodišnjoj svirci, mada je povremeno nešto štetkala i pomalo prekidala zvuk, ali su magneti i vibrator ipak funkcionirali. Mislim da je to bio njegov ostvareni životni san da sa instrumentom, koji je sam konstruisao, zasvira na igranci u “Partizanu”.

Ohrabren ovim prvijencem, Željko se kasnije upustio i u drugu avanturu – izradu pojačala za gitaru, jer je “fender” bio skup a teško se mogao i uvesti iz Austrije i Italije. Nije se proslavio sa pojačalom; jedno mu se gotovo zapalilo; nakon pojave dima u njemu ugašeno je prije nego je došlo do većih posljedica.

No, time njegova popularnost u gradu nije splasnula. Kao apsolvent na Muzičkoj akademiji, otišao je u svojim idejama još i dalje, i po eksperimentiranju i geografski (van zavičaja), te se kao kompozitor pojavio na tadašnjem popularnom muzičkom festivalu mladih u Subotici, gdje je osvojio jednu od nagrada. Ne sjećam se ni kako se zvala i ko je pjevao.

To su bila dva njegova najveća izleta (naravno i dometa) kao muzičara-praktičara. Završetkom Akademije, vratio se u rodni grad, gdje se zaposlio u osnovnoj školi predavajući muzičko vaspitanje. Ne znam kakav je bio metodičar i koliko su osnovci stekli muzičkog temelja u svom obrazovanju. Nekoliko puta sam tih (kasnih sedamdesetih) godina s njim šetao gradom, pričajući naravno o muzici. Interesovalo me njegovo poimanje muzičkog kontrapunkta, pa ga pitam kako taj pojam definiše. Ne pamtim njegov doslovni odgovor, ali otprilike rekao mi je da u kontrapunktu bas dionica i gitarska dionica imaju potpuno različit tok, dok bas svira istu dionicu koju ponavlja tokom cijele melodije, dotle gitara na refrenu počinje „hromatsko dizanje“. Onda mi je pojasnio da to znači da melodija koja se svira uz temu, ritmički joj kontrastira (imaju različiti ritam, dopunjujući je). Harmonijski obje su podudarne, jer to i moraju biti budući da traju istovremeno, pojasnio je.

Desetak, pa možda i više godina Željka nisam susretao u gradu, znajući ipak da je tu, zaposlen u osnovnoj školi. Kad sam ga susreo tih ratnih godina u rodnom gradu, stasom je izgledao sasvim drugačije od one ličnosti koju pamtim odranije; mršav pomalo poguren i mislima odsutan, ne bi me ni pozdravio da mu se nisam javio.

– Gdje si, Stari? – izustio je svoju staru frazu s kojom je počinjao konverzaciju otkako ga poznajem. Znao sam još ranije da u njegovom životu postoje dvije faze: stavaralačka i ona druga, u kojoj lebdi negdje u oblacima. Sjetio sam se misli psihologa koji tvrde da veliki stvaraoci žive na bridu između nebeskih visina i kobnih ponora. U gradu se upravo pričalo da je psihička nestabilnost karaterisala i njegovog oca Antu, koji je krajem dvadesetih ili početkom tridesetih godina proteklog stoljeća – vrijeme kad je grad nastajao – došao u Kakanj i sagradio kuću, stiješnjenu danas između novosagrađenih zgrada, tu uz zgradu Policije (naspram Nikolića kuće). Nikada nisam uspio saznati odakle je došao njegov tata, koji se uvijek držao gospodski uglađen u odijelu, sa bijelom košuljom i kravatom.

Taj moj ratni susret s njim trajao je veoma kratko, tek onoliko koliko je trebalo da razmijenimo nekoliko konvencionalnih rečenica, jer sam ga “izvagao” da nije za ozbiljnu priču. Ne sjećam se da smo se kasnije viđali, a i ja sam se potom veoma brzo vratio u Sarajevo, te je i slučajno susretanje bilo nemoguće.

Vrijeme je neumitno teklo i Željka nikada više nisam susreo. Čini mi se da su bile prve godine novog milenija kad sam posjetio sestru u Kaknju od koje sam saznao da je Željko, nakon što je otišao u invalidsku penziju, veoma brzo, zauvijek napustio ovaj svijet. Sa sobom je odnio i sve te događaje po kojima ga starija generacija Kakanjaca pamti, kao i one iz osnovne škole.

Ako bilo ko u Kaknju bude nekada pisao historiju ovdašnje zabavne muzike, ne mislim da će moći zaobići Želimira, muzičara koji je u gradu napravio prvu električnu gitaru.

Jehuda Amihaj (1924-2000)

Sa ruskog preveo Marko Vešović

*

SVE TO I STVARA RITAM PLESA
Sa godinama sve manje ovisimo
O proticanju vremena, njegovih zavijutaka. Mrak
ponekad nastaje na sredini zagrljaja kraj prozora.
Ljeto se završva na sredini ljubavi, i ljubav
se produlji ujesen. Čovjek umire
na sredini razgovora i dijeli se na dva dijela,
ali jedna ista kiša pada nad otišim dijelom
i nad onim koji je ostao na mjestu.

Sve to i stvara ritam plesa.
Čudan ritam. Ja više ne znam
ko je plesač, a ko je samo marioneta.

Ne tako davno našao sam kod kuće stari fotos
na njemu – djevojčica (ona je već umrla) i ja,
još sasvim djeca, sjedimo zagrljeni,
kraj zida, pod kruškom. Djevojčica jednom rukom
obgrlila je mene, a drugom nas.

*

AVION OD MUŠKARCA I ŽENE

Šteta, bili smo dobar izum.
Odsjekli su tvoje noge do mojih bedara.

Znam,
oni su doktori nauka.
krupni specijalisti.

Rašarafili nas, razmontirali.

Znam –
oni su inženjeri sa diplomama.
Šteta.

Bili smo dobar izum –
avion od muškarca i žene,
s krilima i svim drugim, kako treba,
nevelik, sazdan na svoj načim.
Dizali smo se pomalo iznad zemlje.
Letjeli pomalo.

*

JA SAM ČOVJEK, JEDAN JEDINI  

Ja sam čovjek, jedan jedini, a ne – demokratija
s vlašću izvršnom, i punom ljubavi,
__________________________i zakonodavnom,
u jednom tijelu. Vlast koja jede, i ždere, i povraća,
vlast koja mrzi i bol zadaje,
vlast slijepa i vlast nijema.
Mene nisu izglasali. Ja sam demonstracija.
Podižem lice kao transparent. Tamo je
_________________________sve napisano. Sve.
Molim, ne treba primjenjivati suzavac.
Već plačem. Ne treba mene razjuriti.
Već sam se razjurio.
Mrtvi su takođe demonstracija.
Kad dođem na očev grob, vidim
nadgrobno kamenje diže se
nad prahom,
i to je masovna demonstracija.

*

DIJAMETAR BOMBE

Bomba što je eksplodirala bila je plosna i okrugla,
dijametar – trideset santimetara.
Radijus djelovanja bio je sedam metara
I u tom radijusu ostali su da leže
jedanaest ranjenih i četvoro ubijenih.
Postoji i drugi krug, mnogo širi,
to je krug vremena i boli,
u njemu groblje i dvije bolnice.
A mlada žena jer sahranjena
u onom gradu gdje se rodila,
sto kilometara odatle.
I to je čudovišni krug.
Negdje u dalekoj zemlji, kraj mora,
usamljeni muškarac oplakuje njenu smrt –
i krug se širi, obuhvata sav svijet.
Neću pomnjati plač siročadi, koji se diže
ka Božjem prestolu i više –
tamo gdje nema kruga i nema Boga.

*

ŽELJEZNA VRATA SE TOPE, IZA NJIH BIĆE VEČER

Željezna vrta se tope, iza njih biće večer.
Spasenje je blisko, ali ga ne vidimo.
Kao što drvo ne vidi svoje korijenje.

Ruka se sjeća kako je brisala suze, i sada
briše suh obraz i čisti stol.

Ruka klofa prašinu iz saga, iako zna
da je sama pepeo i prah, i da će se vratiti u prah.

Kiparis je pred kućom, žena pred kiparisom.
Tako će biti svagda, i ne pitaj zašto
I ne zagledaj iza lica, vidjećeš bezdan.

*

UMORNI LJUDI

Umorni ljudi dolaze svojim kućama.
Okolo je, kao otvoreno more, noć.
U snu grle one koji su blizu, kako
nikada ih po danu ne grle.

U snu ljudi postaju viši od sebe samih.
Sanjaju snove na zaboravljenom rodnom jeziku.
Njihov san biva usijan do bijelog
ili tih kao novčić u dječjoj pesnici.

Umorni ljudi dolaze kući spavati.
Njihov san je kao putovnje sunca oko zemlje.
Takvo isto putovanje je i njihov život.

*

IZ CIKLUSA PALIM U RATU: DAN ŽALOSTI

Dan pomena za pale. U tom su danu
smiješni svi tvoji gubici.
U njemu su tvoji drugovi što ostaše u ratu,
i ona, što je živa, ali tebi neće da se vrati.
Istorija, štedljiva domaćica,
čuva u jednom danu i paznik, i bol, i žrtvu.

O, svijet ovaj sladak je kao komadić hljeba
namočen u čaj s mlijekom za Boga
surovog biblijskog Boga koji osta bez zuba.
Čemu plakati, čemu zvati u pomoć?
Iza svega toga krije se velika sreća.

Dan žalosti, gorka sol. On dolazi
kao djevojka sa crnom trakom i cvijećem.
u taj dan mi, mrtvi i živi,
hodamo među grobovima po stazicama
koračamo gledajući pred noge, oprezno,
kao što djeca koračaju po slomljenom staklu.

*

VJEČNI ŽIVOT? HOĆU DA GA SLIJEDIM

Vječni život? Hoću da ga slijedim
kao Sokrata učenik,
da slušam njegova poučavanja,
da mu govorim: da, sve je tačno,
zapovijedi tvoje su blage,
sudovi tvoji su pravedni.

Zemaljski život? Moj uvijek liči
na Veneciju: gdje su u drugih uličci,
kamen ili asfalt, tu je u mene ljubav –
tamne vode ljubavi u kanalima strasti.

Ćutanje, krik? Ja sam kao rog-šofar1:
svoj jedni krik čuvam u sebi
očekujući Sudnji dan.

Moji grijesi? Ja sam kao Kain,
izgnanik i skitač postadoh na zemlji,
učinivši kratki, kao sijev munje, grijeh.

Tvoj dlani, naše disanje, srce?
Ognjeni natpis na zidu? Ovdje sam neznalica:
ne umijem crtati takve natpise,
neću da ih čitam.

Glava je moja kao suncokret,
naginje sa za suncem i za sudbinom,
tamo kud odlazi sunce,
kod odlazimo mi.

1 Šofа́r — jevrejski ritualni duhovni muzički instrument, napravljen od roga životinje.

*

NA GORI SION PASTIR-ARAŠIN TRAŽIO JE JARIĆA

Na gori Sion pastir-Arapin tražio je jarića.
Na susjednoj gori tražio sam sinčića.
Odzivi arapskog pastira nad dolinom
sretali su se sa zovom jevrejskog oca, rađajući
dvojezični eho.

Ja i pastir bojali smo da će dečkić i jarić
pasti u vrtlog o kojemu se pjeva
u strašnoj pjesmici od jednom jariću.

Traženja bjegunaca srećno se okončaše.
Našli smo obojicu u grmlju.
Naši glasovi, što su letjeli nad dolinom,
vraćali su se k nama, smijući se i plačući.

Traženja jarića u takvim gorama
nekad su dala početak nove vjere.

*

GOSPOD JE MILOSRDAN PREMA MALOJ DJECI

Gospod je milosrdan prema maloj djeci,
prema školarcima manje,
odrasle ne žali,
ostavlja ih same, sasvim,
zato im nekad dešavda da otpuzaju
četvronoške
kroz vreli pijesak ka zbornome mjestu,
i oblivaju se krvlju.
I možda se na zaljubljene
sažali, i štiti ih i sakriva
kao drvo nad zaspalim
na klupici u parku.
Možda ćemo im i mi pružiti
posljednje novčiće dobra,
njih je uštedjela mama
da bi milosrđe
nas zaštitilo
danas i u dane koji dolaze.

*

KAD SAM BIO MALIŠAN

Kad sam bio mališan,
trave i jarboli visili su se na obali,
i ja, ležeći,
nisam ih razlikovao,
jer su se uznosili
k nebu, nada mnom.
Samo mamine riječi
nosio sam sa sobom
kao komadić hljeba
zavijen u šuštavu hartiju.
I nisam znao kad će se vratiti otac
zato što se šuma uzdizala
za šumom.
Za svim pružala mi se ruka
i bik se češao rogovima o sunce
i noć milovala uličnim svjetlom
moje obraze, kad sam se priljubljivao uza zidove,
i mjesec, kao vrč veliki, okretao se
i doticao se
moga žednoga sna.

*

PREPORUČENO PISMO

Za ljetnjih noći spavam
go u Jerusalimu, u svojoj postelji,
kao na rubu duboke doline,
ali se ne skotrljam dolje.
Danima se skitam.
Deset Zapovijesti su na mojim ustima
kao stara pjesmica koju neko pjevuši
sebi pod nos.
Dodirni me, dodirni me, dobra ženo!
To nije ožiljak pod mojom košuljom.
To je preporučeno pismo što ga je
napisao otac:
“On je ipak dobar dječak i pun ljubavi”
Pamtim kako me otac budio
na ranu molitvu. Nježno je doticao
moje čelo. Nije skidao pokrivač.
I ja ga volim sve jače i jače,
i zato probudite ga
nježno i usrdno
na Dan Strašnoga Suda.

*

MOJ OTAC

Sjećanje na mog oca
zavijeno je u bijelu hartiju
kao kriška hljeba
koju nose sa sobom na posao.

Kao što mađioničar izvlači iz šešira
svakakvu smiješnu živad,
tako je iz svog kržljavog tijela
otac izvlačio ljubav.

Njegove ruke, kao darežljive bujice,
nosile su u svijet dobro.

*

MAMI JE ISPEKLA VASELJENU

Mama mi je ispekla vaseljenu
od slatkih piroški.
Voljena je napunila prozor moj
grožđicama zvijezda.
Ali tuga je skrita u meni
kao mjehurići vazduha
u somunu.
Spolja sam gladak i tih i preplanuo.
Vaseljena me voli.
No kosa moja je tužna
kao ševar na kraju močvare.
I ptice s rijetkim lijepim perjem
od mene odlijeću.

*

VRT, POSAĐEN

Vrt, posađen u čast momka palog u ratu,
stao je da liči na njega, kakav je bio
prije dvadeset osam ljeta.
Njegovi stari roditelji ovdje
dolaze gotovo svaki dan – da posjede na klupi
i posmatraju ga.
I svake noći u vrtu zuji sjećanje
kao motorić.
A danju ga se ne može čuti.

*

ČOVJEKOVA DUŠA

Čovjekova duša je stvorena
kao red vožnje
tačan i podroban red vožnje
vlakova koji više
nikad neće biti otpremljeni na put.

*

JEVREJI

Jevreji liče na fotos izložen u vitrini
svi su istog uzrasta mrtvi i živi
mladoženje i nevjeste djeca i mladići
poslije bar micvi1.

Retuširani otisci sa požutjelih snimaka.
Neki povremeno priđu, slupaju prozor
i snimke spale. Tada počnu snimati
nove fotografije, nanovo ih razviju
i izlože stradalnike sa osmijehom.

Rembrant ih risao sa turskim fesićima
tajanstveno zlatastim.
Šagal – kako lebde u nebu, a ja – takvim
kakvi su bili moji roditelji.

Jevreji su kao zabran sa prvobitnom zaraslom guštarom,
gdje stabla stoje zbijeno i kad umru
ne mogu pasti – podupiru jedno drugo
i ne razlikuje se živo od mrtvog: jedino vatra
brže sažiže mrtva.

A kako će biti sa Svevišnjim? A Svevišnji je ostao
kao zapah mirluha iza nekada prominule
lijepe žene, ali joj oni nisu uspjeli
vidjeti lice i ostao je samo zapah,
njen zapah, koji je stvorio druge zapahe.

Jevreji pamte kolibu od pruća u djedovskom domu.
A ta koliba umjesto njega je upamtila
kako su oni lutali po pustinji koja pamti
nježnost ljubavi i kamene tablice,
kumir Zlatnog Teleta, i žeđ i glad
onih koje je upamtio Egipat.

A kako će biti sa Svevišnjim? Po dogovoru
poslije razvoda sa Rajem i sa Svetinjom
Svevišnji vidi svoje sinove samo jednom
godišnje u Jom Kipuru2.

Jevreji to nije narod istorijski
i čak nije arheološki.
_________________Jevreji
narod su geološki, u prijelomima,
sa obroncima i slojevima goruće lave.
Njinu istoriju treba premjeravati drukčijim razmjerom.

Jevreji su stradanjen oguljeni i izglačani mukom
kao kamičci na morskoj obali.
Nadmoć Jevreja objavljuje se samo smrću
kao nadmoć plojke nad ostalim kamenjem
kad oštro bačena jakom rukom
nad vodom poskoči dva ili tri puta
prije nego što potone.

Nedavno sam sreo lijepu ženu.
Njen djed je bio moel3 i obrezao me
mnogo prije no što se rodila, i kazao sam joj:
Ja ne znam tebe, ti takođe ne znaš mene,
ali ja, tvoj pokojni djed što me obrezao,
___________________a ti si njegova unuka,
mi svi smo Jevreji.

A ipak kako je sa Svevišnjim? Nekad smo pojali:
Nema ničeg nad Bogom, a sad pojemo:
Nema našega Boga, a mi i dalje pojemo, pojemo
neprestano.

*

1 Bar micvi (bukvalno: “sin zapovijesti”) – praznik pokraj Zida Plača u Jerusalimu.

2 Jom Kipur (Sudnji Dan) – deseti dan jevrejske nove godine, dan iskupljenja grijehova i Najvišeg suda.

3 Moel – muškarac specijalno obučen u vještini obrezivanja.

Sve što se rimuje, ima mlaku vodu između
Niti pčela nije toplokrvna, a med je vreo
Zemlja za moju visinu udaljenija od neba
Na kućni prag odvuče se tanka sjenka neprijateljevog sina

Svjetlucanje ide pod suhu trbušnu maramicu
Praznoutrobna starica – rezervna municija u borbenom rancu
Uz konzervu ribe
Onaj čiji se šapat gasi u susjednoj sobi
Koji se još nada mojem, nečijem uhu

Ponovimo
JKP Novo groblje prekopalo je staru dječiju parcelu
Preko puta Aleje velikana
Više od dvije stotine dječijih grobova

Proširuju parcelu za velikane
I prvi velikan nekidan legao

U prostrane krevete zavuče se cviljenje miševa
Skidanje uniformi –
Civiljenje miševa

kroz ostavštinu Josipa Milakovića

O prikupljanju priloga za podizanje spomenika pjesniku Silviju Strahimiru Kranjčeviću, u ostavštini Josipa Milakovića (1862. – 1921.), koja se čuva u Historijskom arhivu u Sarajevu, sačuvan je poseban fascikl dokumenata¹. Fascikl sadrži sabirne arke pojedinih povjerenika, koji su prikupljali priloge; isječke iz novina u kojima su objavljivane vijesti o rezultatima na prikupljanju priloga, te korespondenciju s mnogim ustanovama i organizacijama. Kako je pedantno Milaković vodio dokumentaciju, svjedoči činjenica da su sačuvani i dokazi o uplaćenim sredstvima, poput raznih uplatnica i poštanskih odrezaka.

Spomenuta grada osvjetljava akciju za podizanje spomenika Kranjčeviću poslije odlaska Tugomira Alaupovića u Tuzlu. Iako je Odbor za podizanje spomenika na sjednici od 29. svibnja 1911. godine donio odluku da Alaupović unatoč premještaju ostane pročelnikom², od njegovoga premještaja, pa sve do otkrivanja spomenika 1913. godine, glavnu ulogu na ovom planu odigrao je ipak Josip Milaković.

Kako su sredstva koja je do 1911. godine Alaupović prikupio bila nedostatna, Odbor za izgradnju spomenika imenovao je povjerenike za prikupljanje priloga u više bosanskohercegovačkih gradova. U prvim mjesecima, doduše, nije bilo zadovoljavajućeg odziva. Tako je u Hrvatskom dnevniku od 14. listopada 1911. postavljeno pitanje: „Zar smo odista izgubili svako čuvstvo pijeteta, što ga dugujemo pjesnikovoj sjeni, zar ćemo stati na po puta, da nas potomstvo prekori sa nehaja i sa mrske neblagodarnosti?”

Ključni dokumenti za osvjetljavanje ove akcije jesu Milakovićevi obračuni prihoda i rashoda u akciji podizanja spomenika Kranjčeviću. Prema obračunu, ukupni prihodi Odbora za podizanje spomenika iznosili su 9.083,10 kruna, a rashodi 8.919,18 kruna. U navedenoj sumi, Tugomir Alaupović sabrao je 2.215,54 krune, što govori da je Milaković uspio prikupiti 6.867,56 kruna. U sumarnom izvješću o prilozima, Milaković je rezultate podijelio na dvije faze: prvu, koja je trajala od druge polovine 1911. godine do početka 1913., i drugu, koja obuhvaća širu akciju od veljače 1913. do početka 1914. godine.

U prvoj fazi sabrano je 1.857,68 kruna, što bi značilo da je u drugoj fazi prikupljeno 5.009,88 kruna. Međutim, kako ćemo u nastavku vidjeti, i sam Milaković je u svojoj dokumentaciji različito obračunao priloge.

U Sarajevu su u travnju 1911. godine prikupljene 132 krune³. Tijekom 1912. godine povjerenica Irena Bosutić sabrala je još 44 krune⁴, Ivan Sitarić priložio je 10, a Košta Hörmann 100 kruna.

U ovoj fazi određena sredstva su prikupili i povjerenici u više bosanskohercegovačkih gradova. U Trebinju je povjerenik Andrija Spiletak do listopada 1911. prikupio 30 kruna⁵, u Bihaću Nikola Žeravica 11,50 kruna⁶, a u studenom 1911. u Varešu Fabijan Dilber, upravitelj škole, 70 kruna⁷. Ovim povodom Hrvatski dnevnik u broju od 20. studenog 1911. piše da „dok maleni Vareš šalje 70 kruna, još sveudilj šute: Banjaluka, Tuzla, Mostar i druga naša veća mjesta i gradovi”. Povjerenik u Livnu Stipe Marković, školski upravitelj, prikupio je 26 kruna⁸, u Bijeljini ravnatelj trgovačke škole Ivan Rolf 60⁹; u Tomislavgradu (Županjcu) fra Augustin Matić 34,30¹⁰; u Nevesinju Muhamedbeg Bašagić 15¹¹, a povjerenik u Travniku, ljekarnik Slavko Župan 22 krune¹². U kolovozu 1912. godine u Konjicu je prikupljeno 8 kruna, prilozima učitelja Huseina Đoge, Valerije Jordan, Zore Čaić i Dragomire Matelar od po 2 krune. U ovoj fazi bilježimo još i priloge Ilije Dizdarevića, upravitelja škole u Ljubiji, od 10 kruna, učitelja Dane Rubčića iz Novog Šehera od 2 krune, Ante Figurića iz Tuzle od 10 i Mirka Fulanovića iz Prozora od 6,72 krune.

Tijekom 1912. godine uslijedili su još i prilozi Josipa Aranze iz Dubrovnika od 12, Društva hrvatskih književnika u Zagrebu od 77,16 kruna, Prve hrvatske štedionice u Zagrebu od 100, te Kluba hrvatskih književnika u Osijeku i Senjske štedionice po 50 kruna. Priloge su dali i Ivan Mićelli Petrov iz Senja (2 krune), a Bedeković, Mešeg i Šaćir po 1 krunu. U ovoj fazi, također, prikupljeni su i prilozi pojedinih gradskih, odnosno općinskih poglavarstava. Tako je poglavarstvo u Splitu darovalo 200, poglavarstvo u Senju 100, a poglavarstva u Opatiji – Voloskom, Bjelovaru i Dubrovniku po 50 kruna.

Prema pisanju Hrvatske zajednice od 20. svibnja 1912. godine, za montažu spomenika bilo je potrebno između 1.000 i 1.500 kruna. Odbor za izgradnju spomenika za tu svotu obratio se Matici hrvatskoj i Društvu hrvatskih književnika, na što je Matica hrvatska, u pismu od 4. svibnja 1912., obećala 500 kruna kad se podizanju spomenika pristupi. Uz taj iznos, može se konstatirati da je prikupljanje priloga u prvoj fazi bilo završeno. U odnosu na Milakovićevu evidenciju, ostao nam je neutvrđen jedan prilog u iznosu od 22 krune¹³.

Kranjčevićev spomenik, kako se vidi iz pisma Prve hrvatske industrije mramora Pierottija nasljednici Josipu Milakoviću, bio je otpremljen za Sarajevo 6. prosinca 1912. u jutarnjim satima, a 8. prosinca trebalo je spomenik u Slavonskom Brodu prenijeti u „bosanske vagone”, kako se ne bi plaćala ležarina od 14 kruna dnevno. Prijevoz, zidanje temelja i samo postavljanje spomenika iziskivalo je najmanje još 1.000 kruna troška. Kako Pierottijeva tvrtka piše, s obzirom na to da je spomenik težak 10.600 kilograma, nije bilo drugog izbora nego da se odmah po prispijeću u Sarajevo postavi na Kranjčevićev grob na groblju sv. Josipa.

Zbog nedostatka sredstava, Odbor se obratio i Zemaljskoj vladi u Sarajevu. U molbi od 25. travnja 1913. Odbor se obraća da se isplati „dug za spomenik”, naglašavajući da je „proslavljeni pokojnik sav svoj vijek radio oko prosvjete i odgajanju bos.-herc. mladeži i naroda”. Zemaljska vlada je preko povjerenika za grad Sarajevo, 5. svibnja 1913., obavijestila da će molbi udovoljiti „pošto odbor ovamo predloži sumarni iskaz o dosad pokupljenim prilozima, o cijeni spomenika i o troškovima oko njegova podizanja”. Takvih podataka, na žalost, u arhivskoj gradi nema. Odbor je tek u kratkim crtama odgovorio 26. svibnja 1913. da je s kiparom Rudolfom Valdecom prvobitno dogovoreno da će izrada spomenika iznositi 5.000 kruna. Kako je, međutim, spomenik „izašao veći”, Valdecu je trebalo platiti 7.500, od čega je izmireno tek 3.000 kruna. S troškovima dopreme i montiranja spomenika, od 1.000 kruna, a kad se odbiju nedavno pristigli prilozi, ostajala je i dalje „nenamirena svota od 3000 K. Tu valja još računati najmanje 500 K za čuvanje spomenika i isto toliko – ako ne i više – za troškove oko otkrića”, čime je opet ostajalo oko 4.000 kruna potrebnih sredstava. Odbor tom prilikom moli vladu „da ga što izdašnije pomogne u njegovu poduzeću, ne bi li mogao što prije pristupiti svečanome otkriću, koje će biti ujedno i slava cijele Bosne i glavnoga joj grada, u kojemu je zaklopio oči najveći savremeni pjesnik hrvatski, koji je od prvog svog službovnog sata pa do izdaha svoga služio ovoj zemlji i narodu”¹⁴.

Zemaljska vlada Sarajevo preko Prosvjetnog odjeljenja doznačila je sredstva od 1.500 kruna. Osim toga, vlada je odobrila da se „obzirom na patriotsku svrhu” Odboru vrate sredstva za prijevoz, jedna svota od 386,50 kruna za transport prugom Bosanski Brod – Sarajevo, kao i pristojba za stajanje kola, te jedna svota od 184,80 kruna. Tek poslije pomoći Zemaljske vlade, te priloga koji su poslali gradsko poglavarstvo u Karlovcu i Mihovil Kombol, Odbor je uspio „da namakne potrebnu svotu za spomenik, te se sada radi tek na pripremi za odkriće”¹⁵.

Kranjčevićev spomenik otkriven je 28. rujna 1913. godine¹⁶, ali cijele te godine, do početka 1914. godine, nastavljena je akcija na prikupljanju priloga. Već početkom 1913. godine Odbor je uputio 156 poziva općinama i bankama, te 45 poziva raznim kulturnim i pjevačkim društvima, a rezultati su postignuti i za Milakovićevih posjeta više hrvatskih gradova, među kojima su Zagreb, Samobor, Karlovac, Rijeka i Sušak. To prikupljanje predstavlja onu drugu fazu Milakovićevih aktivnosti na ovom planu, koja je trajala od 1. veljače 1913. do 9. siječnja 1914. U svojim spisima, Milaković je rezultate u ovoj fazi podijelio na osam stavki (od Ad. I. do VIII.). U odnosu na njegovo sumarno izvješće, taj obračun se razlikuje, jer umjesto 4.247,90 iznosi 4.818,90. Razlika od 571 krune zapravo je iznos vraćenih pristojbi za prijevoz, koji je u ovom obračunu unesen u pojedine stavke, dok je u sumarnom izvješću taj povrat iskazan kao posebna stavka. Detaljni obračun ove druge faze donosimo radi utvrđivanja tko se odazvao akciji (I.), a potom donosimo Milakovićev sumarno izvješće (II.)

I.

AD I. ^{17………………………………………………………} 287,00

Braća Gavrilović iz Petrinje ______________________10,00

Muslimanska trgovačka banka Tešanj_______________20,00

Hrvatska trgovačka banka i štedionica Livno_________20,00

Musa Ćazim Ćatić ______________________________ _0,40

Šukrija Mezić, Mostar ____________________________2,00

Mato Banoža, Mostar _____________________________1,60

Aleksa Mihajlović, Mostar _________________________1,00

Hrvatska centralna banka Sarajevo _________________150,00

Husein Kozarić, blagajnički asistent u Mostaru
____(Priloge dali Nikola Smoljan 5 kruna;
___Ivan Šešelj i Josip Strelec 2 i „drugi” 3) ______12,00

Ali ef. Lutvo, zapovjednik sarajevske vatrogasne čete ___10,00

Ivan Tavčar, župan grada Ljubljane __________________40,00

*

AD II.^{18………………………………………………………..}1077,00

Antun Jirka, učitelj iz Sarajeva ______________________2,00

Hrvatsko pjevačko društvo „Danica”, Sisak ____________20,00

Općinsko poglavarstvo Vukovar _____________________10,00

Ivan Wagner, trgovac iz Zagreba _____________________5,00

Hrvatsko pjevačko društvo „Lipa”, Osijek _____________10,00

Poglavarstvo grada Zagreba _______________________500,00

Hrvatska štedionica Slatina _________________________25,00

Poglavarstvo grada Samobora _______________________20,00

Samoborska štedionica ____________________________50,00

Hrvatska banka kao zadruga, Zagreb ___________________2,00

Poglavarstvo općine Crikvenica ______________________10,00

Profesorski zbor donjogradske gimnazije, Zagreb ________18,40

Gradsko zastupstvo Slavonski Brod ___________________50,00

Klub hrvatskih muslimana akademičara Zagreb __________10,00

Akademski klub Hrvata „Tvrtko” _____________________10,00

Hrvatska zadružna banka Sarajevo ____________________50,00

Direkcija željeznica Sarajevo (povrat pristojbe
za prijevoz) _____________________________184,80

Hrvatska eskomptna banka Zagreb ____________________100,00

*

 AD III……………………………………………………………15,00

Prilozi prikupljeni preko Nikole Bićanića, direktora Više djevojačke škole u Sarajevu. Darovatelji su bili: Sineković 3 krune; Nikola Bićanić, Romeo Metudi i N. N. po dvije, a po jednu krunu Ivan Alt, Josip Brogjanac, Franjo Lipski iz Travnika, fra Alojzije Perčinlić, M. Safar i Mijo Vučak.

*

AD IV……………………………………………………………347,00

Hrvatska zemaljska banka Zagreb (Plavšić) _____________100,00

Hrvatsko pjevačko društvo „Kolo”, Zagreb ______________50,00

Karlovačka štedionica (Herman) ______________________50,00

Nastavnički zbor ženskog liceja Zagreb ________________20,00

Kraljevska I. i II. realna gimnazija Zagreb ______________27,00

Jugoslavenska akademija Zagreb ____________________100,00

*

AD V………………………………………………………………255,00

Privilegovana Zemaljska banka Sarajevo ______________150,00

Prva hrvatska stolarska i tapetarska
obrtna i vjeresijska udruga ___________________50,00

Franjo Matejovsky _________________________________5,00

Mihajlo Marković, direktor kazališta u Osijeku _________50,00

*

AD VI…………………………………………………………….560,10

Zemaljska vlada (drugi popust direkcije željeznica
za prijevoz spomenika) ______________________________386,50

Hugo Sedlaček, Karlovac _____________________           ____173,60

(Priloge koje je Sedlaček poslao dali su: Pučka štedionica 50 kruna; načelnik Gustav Modrušan, Vatroslav Rajner, Edmund Lukinić, Dr. Vinković i Ivan Tuškan 10; Hugo Sedlaček, Josip Grahovac, Milan Horvat, Dr. Šaše, I. Vinski i Dr. Židovec 5; Josip Absac i L. Reich 4; Ante Knežević 3; Slavo Balaš, Ivan Lach, Sram, Miškatović, Josip Nikšić, S. D., Stjepan Smrček, Soštarić i Selinger po 2; Dr. Gudek, Marčetić i Petar Muždeka po 1, te Fogić 60 helera. Nekoliko priloga označeno je s „N.N.” i s „nečitljivo”, kako je objavljeno i u Hrvatskom dnevniku.)

*

AD VII……………………………………………………….1806,90

Mihovil Kombol, Sušak (116 kruna u ovom prilogu
prikupila je tamošnja mladež) ______________228,10

Ustavdić, školski upravitelj u Gračanici ______________2,00

Zemaljska vlada Sarajevo ______________________1.500,00

Gradsko poglavarstvo Karlovac___________________ 50,00

Ćazim Ruščuklić iz Kladnja ______________________27,00

(U Kladnju su priloge dali: Ćazim Ruščuklić 5; Julka Rabadžić, Hafiz S. Đozić, Josip Lovinčić, Abdija Hasić i N. N. 2 krune; Fadil Kur-tagić, Salih Rustemović, Mujaga Kupusović, Ibrahim Hasić, Nandor Karger, Abdija A. Hasić, Samuel Visler, Asim Šeremet, Dra Dragutin Frljanić, Abdo Alikadić, gđica N. N. i Alija Tančica po 1 krunu. Ovaj prilog Milakoviću je predao Hamdija Kreševljaković.)

*

AD VIII………………………………………………………471,00

Rudolf Mühlstein, kotarski predstojnik u Zagrebu _____2,00

Hrvatsko pjevačko i glazbeno društvo „Dunav”, Vukovar 10,00

Hrvatski savjet u New Yorku ____________________209,00

Gradsko poglavarstvo Križevci ___________________20,00

Gradsko poglavarstvo Osijek _____________________20,00

*

II.

SUMARNI ZAKLJUČNI RAČUN

o primitcima i izdatcima za spomenik Silviju Strahimiru Kranjčeviću

PRIHODI ZA SPOMENIK

Tugomir Alaupović sabrao _____________  ____2.215,54

Josip Milaković sabrao prvi put __________  ___1.857,68

Josip Milaković sabrao poslije _________   _____4.247,90

AD.I _________________________     __________287,00

AD. II _______________________    ___________792,40

AD. III ___________________________    ______100,00

AD. IV ___________________________    _______15,00

AD. V ______________________________     ____347,00

AD. VI ___________________ _________     _____255,00

_________________________________:_      _____173,60

AD. VII ______________________       _________1806,90

AD.VIII _____________________________       ___471,00

Ukupno __________________________________8.331,12

Kamate (u Kreditnoj banci 19,87; Zadružnoj 5,56,
Hrvatskoj centralnoj 50,89 i Hrvatskoj zadružnoj banci
110,70) ___________________________187,02

Kamate u Hrvatskoj centralnoj banci
(na iznos koji jeprikupio Alaupović) ____________3,66

Vraćene pristojbe za prijevoz 184,80 i 386,50 kruna           571,30

UKUPNI PRIMITCI ___________________________9.083,10

IZDATCI ZA SPOMENIK

Rudolfu Valdecu _____________________________2.640,00

Gospođi Valdec__________________________  _____360,00

Rudolfu Valdecu preko pogodbe __________________500,00

Za prijenos i montiranje Puklavcu ________________1.000,00

Puklavcu dodatno_____________________________2.000,00

Hrvatskom kulturnom društvu „Napredak”
za čuvanje spomenika i groba _____________1 .000,00

Izvanredni troškovi (Vijenac Magaru 25;
Lančić i medaljon Višnji Kranjčević 95 i
M. Steviću za Kranjčevićevo poprsje 60) ________180,00

Troškovi Odbora (dopisivanje, otkriće spomenika,
uređenje groba i sl.) _____________________1.239,18

UKUPNI IZDATCI ____________________________8.919,18

ZAKLJUČAK

PRIHODI ____________________________________9.083,10

IZDATCI ____________________________________8.919,18

Preostalo ______________________________________170,92

U Hrvatskom dnevniku br. 107 od 13. svibnja 1914. objavljena je javna zahvala svim darovateljima, koju su potpisali Alaupović, Milaković, Milan Prelog i Osman Hadžić. Od viška novca trebalo je uzdržavati zakladu koja će brinuti o održavanju spomenika i ta je uloga pripala HKD-u „Napredak”. U zabilješci datiranoj 17. rujna 1914. Milaković zapisuje: „Ostatak porazdijelio vojnicima i ranjenicima, kupujućima ovima duhan, cigarete i voće i dajući im kadgod u gotovu.”

BILJEŠKE

¹ Historijski arhiv Sarajevo (HAS), osobni fond Josip Milaković (JM), signatura JM-217.

² Hrvatska zajednica od 31. svibnja 1911.

³ Hrvatska zajednica od 5. travnja 1911. Darovatelji su ovom prilikom bili: Safvetbeg Bašagić, Jozo Sunarić, Đuro Vrignanin (po 20 kruna); Roko Mrzljak, Jakov Obradović, saborski zastupnik Somogvji (10 kruna); Ante Cebalo, Aleksa Cvjetić, Đuro Džamonja (5 kruna); franjevački samostan 4 krune; po dvije krune Robert Gotschlich, S. Mirković, Petar Petranović, Dragan Rajaković, Th. Suchv, Berto Šulentić i Đuro Vitić, a po jednu krunu Juraj Budimirović, Đoko Drenovac, Duić, Ante Hikec, V. Jankievvicz, V. Mašić, Dominik Mazzi, Ferdo Pavelić i A. Šokorac.

⁴ Prilozi zubara Oreškovića od 20 kruna; prof. Kovačevića, K. Kudlicha i L.V.-a po 5 kruna; Jagode Truhelke od 3 krune; te financijskog tajnika J. Mestrića, šefa željezničke stanice Stošića i N. N. osobe po dvije krune. Hrvatski dnevnik od 10. listopada 1912.

⁵ Darovatelji u Trebinju bili su: Trgovačka banka u Trebinju (10 kruna); Andrija Spiletak 3; Petar Ančić, Martin Čihak, Vilim Dorschner, Gjuro Horvat, Josip Jakić, Pasko Kolić i Josip Krsnik po 2 krune i Huso Čamo, Hamdija Elezović, Stijepo Miloslavić i Hasan Omanović po krunu.

⁶ Darovatelji u Bihaću bili su: Anto Lukić (3 krune); Nikola Žeravica (2 krune); Stjepan Bagarić, Julijana Glumac, Pavao Keresztenv, N. Kovač i Ignjat Živanović po jednu, a Mato Milošević, N. N. i P. S. J. po 50 helera.

⁷ Darovatelji u Varešu: Ivan Pejčinović (20 kruna); Mijo i Ljubo Crvenković i Zlata Durbešić (5 kruna); Marija Kožul i Vejsil Šišić (3 krune}; po 2 krune: Jozo M. Čolić, Husein Dropić, Anka Lučić, Muhamed H. Saletović, Mato M. Simić i Mato Vrhovčić; krunu i 40 helera Jozo Miletović; po 1 krunu: fra Jozo Andrić, Jozo Andrić, Mijo Andrić, Mijo Bjelčić, Valentin Boraš, Moses Brecher, Ilija Crvenković, Josip Cvoriščec, Denz, Fabijan Dilber, M. Franjić, Gottesman, Marko Grgić, Hasanagić, Vaso Joksimović, Karamehić, Ivan Malić Coprljević, Stjepan Mašić, upravitelj poštanskog ureda Meiseles, kancelist Musil, Bogdan Petrović, Ivan Poljaković, Marko Poljaković, Marija Pospišil, Petar Rančić, Rožić, Anto Simičević, Jozo Simičević, Mijo Simić Kapelčić, Anto Zekić, Mato I. Zekić, Zippra, Franjo Zloušić i Blaško Zlović; 60 helera E. Ertl i B. Šicha; po 50 helera: Jozo Dugonjić Kelem, Filip I. Franjić, Mato Gavran, Muhamed Imamagić i Ivan Semunović; 40 helera: Mustafa Bešić, Jozo Gubić, Pero Mrljić, M. Semunović; 30 helera Ivo Klicić i po 20 helera Jozo Filipović i Franjo Prinz.

⁸ Darovatelji u Livnu bili su: Joco Jagodić (10 kruna), Otmar Mešeg i Dragutin Žerović po 3, a Nikola Dilberović, Stipo Marković, Anto Matišić, Dragan Plentaj i Đuro Telar po dvije krune.

⁹ Darovatelji u Bijeljini bili su: Ante Hudovski, Ante Jović, Tadija Odić, Lavoslav Pejčić i Muharembeg Salihbegović 5 kruna; Ivan Rolf 4; Artur Benko 3; M. Ambrožić Barbarić, Oskar Bertossi, Vilim Dominić, Pero Jeremić, Mulo Mehmedović, Sulejman Mursel, dr. Tudor po 2 krune i Pane Bosnić, Latif ef. Bulić, August Kušan, Vinko Marković, Nikola Meštrović, Rade Peleš, Donat Petreš, Zaharija Popović i Vaso Vukašinović po 1 krunu.

¹⁰ Darovatelji u Tomislavgradu bili su: fra Augustin Matić, fra Bazilije Senjak i Viktor Supek po 5 kruna, po dvije krune: Babak Libuša, fra Veljko Milas, M. Moucha i fra David Nevistić; po krunu: T. Beljan, S. Gugelj, Dervo Kapetanović, Drag. Kubović, I. Lerata, N. Spindler, D. Zubac i M. Zvonar, te manji prilozi: J. Batinić, I. Jezildžić, J. Marković, B. Perhušić i D. Vilić.

¹¹ K. Fuchs i N. Precca darovali su po 2, Hušo 3 krune, a za ostalih osam kruna navodi se da je „skupljeno za jednim stolom”. Hrvatski dnevnik od 21. listopada 1912.

¹² Josip Trojer, sudbeni pristav, darovao je 10 kruna, Hrvatska banka 5, Slavko Župan 2, a po jednu krunu: Sigismund Bloch, prislušnik Brun, Mirko Kudrnaček, Tripe Kuić i kotarski liječnik Pravdić.

¹³ Na jednom kuponu nalazi se ime Ante Topalovića koji je poslao 10 kruna, a isti iznos uplatio je i Sulejman Mujagić iz Zagreba.

¹⁴ Arhiv Bosne i Hercegovine (ABH), Zemaljska vlada Sarajevo (ZVS), 93-100/1913.

¹⁵ Hrvatski dnevnik od 14. srpnja 1913.

¹⁶ Ilija Kecmanović, „Silvije Strahimir Kranjčević”, Narodna prosvjeta, Sarajevo, 1958., 186.

¹⁷ Hrvatski dnevnik od 5. veljače 1913.

¹⁸ Hrvatski dnevnik od 25. i 26. travnja 1913.

¹⁹ Prvobitno napisanu brojku od 261, koliko prilozi iznose, Milaković je naknadno prepravio u 471, napravivši tako razliku u obračunu od 210 kruna.

Godine 1973, kada je ovaj gledatelj, navršivši sedmu godinu života – što je u ono vrijeme, prije trenda općeg djetinjenja, predstavljalo dob svojevrsnoga gledateljskog punoljetstva – počeo pratiti informativni i sportski program, televizijski je dnevnik počinjao u osam. Tada je svaka republika i pokrajina u jugoslavenskoj federaciji imala svoju državnu televiziju, koja je na prvom programu emitirala svoj dnevnik.

Na drugom programu je u osam, kao svojevrsna alternativa, naizmjence prikazivan dnevnik iz drugih republičkih studija. Naravno, onih koji su ga emitirali na jeziku koji se tad ponegdje zvao hrvatski ili srpski, a ponegdje srpskohrvatski/hrvatskosrpski. Dnevnike iz skopskog i ljubljanskog studija, kao ni dnevnike na madžarskom i albanskom jeziku, što su ih emitirali studiji u Novom Sadu i Prištini, nismo imali prilike da gledamo.

Dnevnik je trajao pola sata, i ni minute duže. Na početku bi, u prvih nekoliko minuta, tekle vijesti o državnim aktivnostima maršala Tita, nakon čega bi emisija potekla onako kako i danas teče. Uz tu razliku što je u onodobnom dnevniku bilo neusporedivo više vijesti iz svijeta. Javljali su se dopisnici iz svih krajeva svijeta: osim što su državne televizije imale stalne dopisnike u Washingtonu, Moskvi, Bonnu ili Parizu, imali su ih i u Lusaki, Džakarti, Delhiju, Kairu…

Dopisnici su izvještavali o ratovima ili o obavljenim demokratskim izborima, ali i o životnim i društvenim temama. I da, u dnevniku je bilo neusporedivo više vijesti iz kulture. Povremeno bi s partijskih pozicija bio kritiziran neki književnik ili filmski režiser. To je uvijek zloslutno zvučalo, ali osim u vrlo rijetkim slučajevima (koji bi se zbili, uglavnom, u Bosni), nisu to bile najave nečijeg hapšenja.

Postojale su i tehničke razlike u odnosu na današnji dnevnik: skoro da nije bilo prethodno snimljenih sadržaja, pa kada bi voditelj dnevnika, ili dopisnik koji se uvijek javljao telefonom, govorio o događajima u Pekingu, na ekranu bi se, kao ilustracija, pojavljivala fotografija Pekinga. I to uvijek ista fotografija. Tako su i jugoslavenski gradovi imali svoje tipske fotoilustracije. Zagreb je, barem na Televiziji Sarajevo, vazda prikazivan snimkom Umjetničkog paviljona, snimljenog nekako s kolodvorskoga krova, tako da se vidio i spomenik kralju Tomislavu.

S današnje tačke gledišta onodobni dnevnik bio je očajno statičan i monoton. Osim ako se slikovni sadržaj na čas zanemari, pa poslušamo, makar i u sjećanju, ono što su voditelji i novinari dnevnika nekad govorili, vidjet ćemo da se radilo o neusporedivo boljim novinarima.

Ovom je gledatelju, evo, sad u ušima glas što ga je čuo kad mu je bilo devet ili deset godina: iz Milana se u dnevnik Televizije Zagreb javio Frane Barbieri, da izvijesti o susretu trojice eurokomunista u Parizu (Talijan Berlinguer, Španjolac Carrillo i Francuz Marchais), a ono što je izgovorio bio je esej o suvremenoj Europi. Ako se izuzmu rijetke intervencije Inoslava Beškera u središnje dnevnike različitih hrvatskih televizija, danas nema onog čija bi nas riječ izgovorena u dnevniku mogla zainteresirati ili uzbuditi.

Smisao i sadržaj zamijenila je u dnevniku montaža atrakcija, mnoštvo šarenih sličica, voditelji koji manje-više bezuspješno imitiraju Gorana Milića iz vremena kada je ovaj vodio dnevnik Televizije Beograd, i voditeljice koje kao da se nude za ženidbu svim svojim muškim gledateljima.

U to vrijeme, kada je dnevnik počinjao u osam, televizijski program radnim je danom trajao jedva do 22 i 30. Vikendom bi bio do sat duži, dok su prigode da se uz uključeni televizor dočeka i novi dan bile su iznimno rijetke. Osim za Novu godinu, cjelonoćni smo program, na primjer, imali i za vrijeme Olimpijskih igara 1976. u Montrealu. Te ljetne noći spadaju među najljepše ne samo televizijske doživljaje u životu ovog gledatelja. Bio je školski raspust, svi u kući su spavali snom pravednika, a on je dočekivao jutro uz kvalifikacije u konjičkom sportu i finala u hrvanju grčkorimskim stilom…

Sve važno već se bilo dogodilo prije dnevnika: i “Naše malo misto” i “Pozorište u kući”, i američka serija “Gradić Peyton” originalno su emitirane između pola sedam i pola osam, nakon čega je u petnaest do osam, po gvozdenoj, nepromjenljivoj televizijskoj šemi slijedio crtani film, koji je označavao svojevrsno dječje povečerje.

Poslije dnevnika radnim su danom emitirane vanjskopolitičke emisije, ozbiljna glazba i manje komercijalne igrane serije, uglavnom strane proizvodnje. Naprimjer, sovjetska serija “Sadamnaest trenutaka proljeća”, o fatalnom obavještajcu Štirlicu.

Gledatelj se ne sjeća koje je godine dnevnik premješten u svoj današnji termin, dakle u pola osam, a mrzi ga da to istražuje. Ustvari, nije da ga mrzi, nego mu je draže da ne zna taj podatak. Moglo je to biti 1974. ili 1975, ali nikako kasnije. (I evo dokaza koliko su sjećanja varljiva: nakon što je završio ovu priču, gledatelj je listajući novinsku dokumentaciju naišao na podatak koji je pokušavao izbjeći: do promjene je došlo tek u siječnju 1978.)

Promjena je bila revolucionarna, vjerojatno najvažnija u povijesti domaće televizije, i bitno se odrazila na ritam i povijest naše svakodnevice. Nije se radilo samo o tih pola sata, nego je pomaknuto težište cjelokupnog programa, redefiniran je smisao televizije, a društvo se pokrenulo da od socijalističkog radnog ritma od 7 do 3 s vremenom pređe u zapadni ritam od 9 do 5.

Program je produžen do ponoći, a uskoro i sat duže. Središnji dnevnik više nije bio negdje u sredini večernje šeme, nego se našao na njezinom početku. Sve važno na televiziji od tada će se događati nakon osam.

No, i dalje smo se čvrsto držali toga da dnevnik traje pola sata i ni minuta više. Kada se dnevnici jednom budu produžavali, događat će se to iz nekih vrlo zloslutnih razloga. Produženi dnevnik bit će najava rata. U to vrijeme, krajem osamdesetih i početkom devedesetih, pristigla je i ta navada da se provjerava gledanost pojedinih televizijskih emisija, iako državna televizija još uvijek nije imala konkurenciju, niti su se bili pojavili razvijeniji kabelski programi.

Svih tih godina do pred rat, trivijalni sadržaji nisu prodirali u dnevnik. Izvan njega ostala je cjelokupna lakoglazbena estrada, pa čak i najkvalitetniji njeni dijelovi. Jedina glazba o kojoj se moglo progovoriti u dnevniku bila je ozbiljna glazba. Iz Zagreba i Beograda bi, možda, i progovorili riječ-dvije o džezu. Za Sarajevo i Podgoricu (a zapravo Titograd) bilo je to bogohuljenje. Bijelo dugme je u televizijskom dnevniku spomenuto kada je bubnjar grupe završio u zatvoru jer su mu u bas-bubnju pronašli heroin…

U to vrijeme smatralo se važnim razlikovanje ozbiljnih i neozbiljnih sadržaja, kao u životu, tako i u televizijskom programu, u kulturi, umjetnosti, književnosti… Razlika koja bi se tako uspostavila bila je čvršća i od Berlinskog zida, a svaki bi odgovorni građanin, o piscu i novinaru da i ne govorimo, insistirao na njezinom rušenju ili, barem, relativiziranju. Kada jednom te razlike više ne bude bilo, isti taj pisac i novinar, samo dvadesetak godina stariji, spremno bi poradio na njenom uspostavljanju, makar ga to koštalo živaca i vremena. Ali kasno je, i svi zidovi već su srušeni. Ne postoji više ništa što bi bilo zaštićeno svojom ozbiljnošću. Gledatelji su se pretvorili u idiote, a novinari u zabavljače nižeg reda, u teletabise.

Televizijski dnevnik, kao ni televizija, danas više nema onu ulogu koju je imao nekad. Izgubio ju je, uglavnom zbog gluposti svojih tvoraca, a ne zbog neke velike tehnološke ili društvene promjene. Umjesto da bude brana ozbiljnosti, dnevnik se pretvorio u infotajment.

Kažu da će Hrvatska televizija preseliti svoj središnji dnevnik pola sata ranije, da će počinjati u sedam, da će trajati duže i biti obogaćen nizom zabavnih sadržaja. U nastojanju da pobijedi konkurenciju, Televizija (ona jedina koja bi se trebala pisati velikim slovom, nastala na tradicijama Televizije Zagreb) dnevnik je naumila pretvoriti u nešto što bi nalikovalo svakodnevnom šou “Lijepom našom”, urednika i voditelja Branka Uvodića.

Time će se, možda, zatvoriti krug: Branko Uvodić jednom je davno bio baš to – voditelj ozbiljnoga televizijskog dnevnika. Sjeća li se još netko toga? Ima li još koga s jednim ljudskim terabajtom sjećanja, ili smo se baš svi pretvorili u jeftine memorijske stikove na koje jedva da stane i jedan televizijski dnevnik što ga je vodio Dane Roško. Znate li tko je bio on?

*

Objavljeno u Studiju