sanjam da sam na utrci hrtova
pod nasipom u domaljevcu
njoj je danas poseban dan
jer trči protiv dževe
iz publike netko viče
sad ćemo da vidimo
ko je brži
kuja ili ćuko

jedan pogovor

*

Svako vreme, svaka epoha, na svoj način čita i doživljava velika dela svetske literature. Ali, kako god bili tumačeni, oni se uvek nanovo rađaju i žive svoj besmrtni vek. Ko se jednom sreo sa Odisejem, Pjerom Bezuhovim, Hamletom, Budenbrokovima, Alijom Đerđelezom, Madam Bovari, Glembajevima, ne može ih nikada zaboraviti.

U Ilijadi, Božanstvenoj komediji, Ratu i miru, Mrtvim dušama, Na Drini ćuprija, dišu svetovi koji se upisuju kao porodično nasleđe za čitav život. Andrićevi konzuli u pustoši bosanske kasabe paradigma su samoće; gramziva svita Glembajevih u svakom novom vremenu ima svoje naslednike, zatočenike pohlepe, bluda i zločina; sudbine Isakoviča iz Seoba Crnjanskog potvrđuju večnu istinu da svako tlo daje dovoljno razloga da se sa njega ode, kao i da se na njega dođe. Smisao života je u putovanju.

Zlatno runo Borislava Pekića je saga o putovanju porodice Njegovan, ne samo tokom sedam vekova o kojima svedoči porodično predanje, već se proteže i na onaj deo puta u bezdanu mitologije, tamo u “večno cvetnoj, bezvremenoj Arkadiji”, odakle je krenuo kentaur Noemis, prapredak svih Njegovana, čiji kentaurski zov svakom nasledniku porodičnog trona najavljuje završetak ovozemaljskog života. Šta su Njegovani, nego trajanje kroz promene, niska razvučena u vremenu i prostoru. Ko se na stranicama Zlatnog runa jednom sreo sa Simeonima, prvorođenim sinovima Njegovana, naslednicima porodične firme, sa njihovim ženama i ljubavnicama, sa čitavom bulumentom rođaka, poslovnih partnera i konkurenata, ne može ih zaboraviti. Jer Njegovani svojim egzistencijama ne pokrivaju samo fantazmagoričnu istoriju jedne trgovačke porodice koja je davala i umetnike, već u dubinama njihovih monologa čitalac prepoznaje situacije iz vlastite svakodnevice, prepoznaje sebe obnaženog nepotkupljivim radom podsvesti. Nema tog “ja” koje ne postoji u Njegovanima. Pred čitaocem izranja jedan svet u totalitetu, koji ostavlja trag duboke proživljenosti. Velika literatura jeste velika baš po količini nas koji se u njoj nalazimo.

Borislav Pekić je Bah srpske književnosti.

Grandiozni opus, koji se kao i kod Baha meri hiljadama i hiljadama stranica ujednačene umetničke visine, dostiže punu raskoš elokvencije i humora, erudicije i poetičnosti u Zlatnom runu, najvažnijem delu Borislava Pekića, romanu u sedam tomova o porodici Njegovan. Na 3500 strana teče priča o Njegovanima koji u 14. veku kreću iz Trakije preko Carigrada i Peloponeza do Beograda, i dalje u smeru severozapada, ponavljajući arhetipsku matricu legende o Argonautima u potrazi za zlatnim runom.

Povest o cincarskoj porodici Njegovan ostvarena je sveobuhvatnim akordom koji sažima ne samo epohe svetske istorije na prostoru Balkana – epohe koje privremeno nastanjuju Pekićevi junaci – već i tamni osvit ljudskog postojanja, beskonačno vreme mitologije. Zlatno runo dešava se i u vremenima kada je mit bio svakodnevica. I zato ne postoji granica između istorije i mitologije, realnosti i fantastike. Svaki junak Zlatnog runa je istovremeno u sebi sa svima koji su mu prethodili, i koji će ga nastaviti.

“Mi Simeoni, naime, ne umiremo”, kaže jedan u nizu Njegovana. “Samo se jedni u drugima slažemo. Kao talog kad nam život iskipi. Tako i deda Lupus nije umro nego se u mene slegao, pa od njega saznah sve što je od mene živ, dušmanin, krio.”

Njegovani se kao Feniks obnavljaju kroz požare, stalno u pokretu, u traganju za zlatnim runom. I hronika o njima okončava velikim požarom u zamku Turjak, u Sloveniji, gde su se okupili da proslave Badnje veče 1941. godine. Još jedan kraj iz kojeg će se izroditi novi početak. Porodični duh Njegovana ne umire, samo se seli kroz potomstvo. A požar u zamku Turjak, “u ledenom naručju Alpa”, najava je mnogo većeg požara koji će zahvatiti čitav svet.

Nije slučajno Pekić žanrovski Zlatno runo odredio kao fantazmagoriju, a sedmim tomom, koji se može čitati i nezavisno od sage o Njegovanima, ispisao poemu o Postanju, o zori evropske civilizacije. Dovoljno je zaviriti, makar i nasumice, u teftere Njegovana, i biti uvučen u vrtlog Pekićeve rečenice koja sa istom snagom i ubedljivošću oživljava vremena prošla, niže scene bitaka i opsada, epskim zamahom budi prohujale svakodnevice širokih planova, kao što suptilno ispisuje i lirske minijature toka svesti protagonista ove fantazmagorije, trenutke kada oni ostaju sami sa sobom i suočavaju se sa vlastitim slabostima, putuju prostranstvima porodičnog duha komunicirajući istovremeno i sa precima, i sa potomcima.

Pekićeva fantazmagorija o Njegovanima može se čitati na preskoke, otvarati njihove teftere, osluškivati glasove u božićnoj noći u dvorcu Njegovan Turjaških u Sloveniji, glasove širokog spektra pameti i lucidnosti, a još više gluposti, licemerja i zavisti. “Čujem, neki đeneral piso u nofine da se ništa sa pobedom u rat ne može meriti… Ja mislim da može, đenerale. Sa pobednjačkim infalidom sasvim se razmernjo može meriti zdrav i snažan poraženik…”, kaže jedan u nizu Njegovana.

Pekić literarno oblikuje polifonu strukturu istorije na Balkanu, uspeva da svim politički i civilizacijski suprotstavljenim glasovima omogući puni iskaz. Nema tu mesta za mali format, za pisca koji svoje junake koristi kao glasnogovornike vlastitih ideja. Zlatno runo je svet u punom totalitetu, koji, kao i život, protiče u stalnom sukobu. Zakoni fizike važe i za dušu. “Još nisam čuo da je ijedan mislio zabadava. Čak ni Sokrates. Zabadava misle jedino manijaci. Svi su ljudi, gospodo, trgovci, samo smo mi, trgovci, bolji trgovci od drugih ljudi.”

Tako Njegovani. I još kažu: “Onaj ko ništa nema, nema šta ni da izgubi. Ko malo ima, lako će nadoknaditi. Ali on koji već sve ima, nikad sve neće moći povratiti… Pravi trgovac nikad ne pita hoće li ikada imati sve što je jednom imao pa izgubio, već koliko bi imao da ništa izgubio nije… Ako danas nešto nisam zaradio, izgubio sam to zauvek, jer ono što ću sutra zaraditi, neće biti to što sam danas propustio; biće sutrašnja zarada, umanjena za današnji gubitak”.

Pekić je zapisničar brujanja istorije koja se prelama u njegovoj eruditskoj mašti. Taj moćni akord sveobuhvatnosti sveta tutnji i traje od prve do poslednje strane Zlatnog runa. Defiluju pred čitacem likovi Njegovana – ali i aveti koje su te likove za njihovih života naseljavale; lebde kentauri i vampiri, urotnici i atentatori, istorijski likovi – od Sulejmana Veličanstvenog do Ilije Garašanina; ispisuju se strane o Beogradu još iz mitskih vremena kada je “skitsko tračansko pleme Singa, verovatno cincarskih praotaca, dalo ime Beogradu”. To je grad “kroz koji se uvek prolaziti moralo, jer se na svakom putu bio preprečio… Kad god se kroz taj Beograd prolazilo, uvek je u drugim rukama bio. Srpskim, ugarskim, austrijskim, turskim… A između, izgleda, ničiji. I uvek, kao da je to bio neki drugi grad, a ne onaj o kome se od pretka slušalo… U takvom gradu nema nasleđivanja. Što za života zgrabiš, to ti je. Samo tebi. Deca sve iz početka moraju”.

Pekić je stvorio humor kakvog nema ravna u srpskoj literaturi. Neki likovi porodice Njegovan kao da su izašli iz stripova Alana Forda. Posebno kada govore o istorijskim zabludama koje su vremenom stekle status neprikosnovenih istina, neki Pekićevi junaci pokazuju sav besmisao i jalovost opštih mesta i stereotipa. Apsurd rata, glupost i strah, trošnost ljudske egzistencije na jednoj strani, i kipuća snaga, vitalnost i sposobnost prilagođavanja Njegovana na drugoj strani, smenjuju se tokom sedam tomova Zlatnog runa.

Njegovani su pobednici jer slave život samom činjenicom trajanja i opstanka u svim vremenima i prostorima. Oni su plamičak razuma i istrajnosti u jazbinama zla ljudske civilizacije. Nisu sveci, naprotiv, njihovi karakteri kriju u manjim ili većim dozama sve negativne osobine ljudske prirode, međutim, u konačnom saldu porodični konto firme Njegovan beleži aktivu. Snaga duha, vitalnost i upućenost u trgovinu – tu najvažniju aktivnost ljudskog roda – čini ih genetski predodređenima da savladaju i prežive sve nedaće i istorijske premetačine.

Borislav Pekić se nije trudio da se dopadne. On nema pandana kako u domaćoj, tako i u stranoj literaturi. Nije podložan poređenju. Sve je bilo predmet njegove znatiželje; od najbanalnije tričarije svakodnevice, pa do suštine prostora i vremena, ljudskog bivstvovanja; nad svim je bio zapitan, odlučan da spozna istinu, artikulišući je bujicom reči koje se utrkuju, do poslednje misli koju je u letu hvatao.

Pisao je shodno tom rasponu, raznorodno i različito, od političkih komentara – treba li napominjati oštrih i nepotkupljivih – do SF trilera. Međutim, sedam tomova ”Zlatnog runa” jesu sam vrh srpskog književnog stvaralaštva.

U zemlji labave komunističke dogme, održavao je englesko kastinski građanski duh. Njegovo protivljenje je bilo principijelno, cena koju je za to plaćao logična i očekivana. Sve što je činio, pisao, čemu se protivio i za šta se zalagao, bilo je autentično, blistavom pameću promišljeno, neodoljivom ironijom i samoironijom zaodenuto, nezainteresovano da se dopadne, neprilagođeno modi, po meri njegovoj, veliko i čvrsto, bez bojazni da će da traje, i tek pronađe pravo mesto u evropskoj književnosti.

Iz ciklusa priča “Jastrebova koljena”, nastalih po pjesmama Jamesa Tatea, iz zbirke “Jastrebove uspomene”, štampanima u Mogućnostima, jesen 2011, u prijevodu Miloša Đurđevića

*

Jemima Williams je stanovala preko. Prozori su joj bili u razini naših. Svećenik Jumbo je stanovao u našem ulazu, stan poviše nas. Jemima Williams je otišla za stalno, ima tome tri dana. Svećenik je bio na putu već peti dan, i nije imao pojma o tome. Žena je s bebom svratila kod svojih, izgleda na duže. Tu i tamo, jastreb mi je pravio društvo, no uglavnom sam, tog vrućeg ljeta, bio sâm kod kuće,

Hvatao sam zraka na propuhu prozora kupaonice i promatrao nove susjede kako se useljavaju vizavi. Muškarac, žena i dječak. Muž je zapovijedao oznojenim nosačima namještaja koji su psovali sve po spisku – boga, gazdu, mušteriju, ljeto. Žena je otpakirala manje stvari, glancala predmete i brisala znoj sa svojih golih bedara. Imala je na sebi kratke hlače i vrlo napetu majicu. Pogled na nju, pomogao je nosačima da izdrže do kraja. Kad su bili gotovi, žena ih je poslužila kafom i pićem a zatim se zaključala u kupaonicu. Nije se nimalo uznemirila kad me je vidjela preko puta. Prozor je ostavila otvorenim, kao i Jemmima Williams, toliko puta prije nje. Bilo je nešto pozitivno u tom stanu. Eto, tako sam upoznao Joan, tako se zvala, od glave do pete.

Povratila mi je energiju i vratio sam se oran i čio poslu. Zaorao sam, više nego zadovoljan, brazdu u asfaltu na mojem stolu. Malo po malo, ventilator i rad potisnuli su mi vrele novotarije iz naše ulice.

U neko doba prenulo me lupanje i zvonjava s vrata. Naglim trzajem prolio sam katran po svome uratku. Srećom, svakom strip-liku crnilo dolazi u svojtu, pa tako i mojem junaku. To mu je u opisu posla. Očajnički se trudio otrest katran sa sebe. Nije ga išlo.

– Smanji doživljaj! Vidi što mi radiš, majmune?! – vikao je za mnom.

Na vratima je bio oznojeni službenik petetea, s telefonom u ruci.

– Gospodine, imate dva propuštena poziva! – rekao mi je – Tri propuštena poziva povlače za sobom kaznu te pucanje penala.

Prekinuo sam ga otimajući mu slušalicu. Mislio sam da mi je žena s druge strane. Jok, nije bila ona, već Jumbo s gornjeg kata.

– Pa gdje si do sad? Sam si doma? – interesirao se pop.

– Da! Reci, što hoćeš? – malo je falilo da mu ne spustim slušalicu.

– Onda me eto kod tebe, za sekund! – bio je kratak, već je spuštao slušalicu.

– Čekaj, čekaj malo! Imam posla, čo-čovječe! Zbog tebe sam pogriješio….

– Pusti sad to. Vidiš i sam da ti ne ide po ovoj vrućini… Ne mogu sad pričati. O, bože! Jemima Williams je upravo iskoračila iz svoje kade! O!! – u hipu je odgurnuo petete-službenika, prošao pored mene.

– Ej! Nije ti to… – pokušao sam mu priopćiti novosti, no kasno, već se bio zaključao u mom kupatilu.

Imao je veliki problem s Jemimom Williams, koja je, znamo, stanovala vizavi i koja je prečesto hodala gola svojim domom. Nije bilo problema što ona šeta gola, taman, već što je on imao kos i loš pogled. Mogao je primijetiti samo njezina sitna stopala i bose noge. Ne više od bedara.

Gornji stan mu je bio boravišna adresa i župni ured, u jednom. Nevelika se crkva, njegovo radno mjesto, u koju je premješten za kaznu, nalazila tamo dolje, pri samom kraju naše ulice. Možda ste čuli za nju, imala je jedina u cijelom gradu raspeće jedan za jedan, u naravnoj veličini. Usprkos tome što nisam baš držao do njegovog poslanja i poslodavca, bili smo jako dobri.

No jastrebu nije bilo nimalo stalo do njega. Svaki put kad bi svećenik, zvan Slon, došao zbog Jamime Williams, ptica bi odletjela kroz prozor. Ovaj put je uletjela.

Jasterb je zgrabio mojeg strip-junaka u kljun i stao ga tresti. Pokušao je otresti crnilo s njega, ali i njemu to nije išlo. Samo si je uprljao perje. Za utjehu, pustio je crnome liku da ga zajaše, pa su se zajedno provozali našim stanom. Pridružio sam im se se pri plafonu.

– Katran i perje! – dobacio sam im u šali.

Oboje su odbili pričati sa mnom.

Bijeli ovratnik je izašao iz kupatila i zatekao nas u letu. Nije se se nimalo iznenadio tom prizoru. Ništa nije moglo poremetiti njegov optimizam. S njega se cijedilo, bio je ozaren, užarenih okica, zažarenih ušiju, uzdignute surle.

– Odlično! To! To! Sve bolje od boljeg! – nasmijao se glasno, mahnuo nam je veselo u znak pozdrava, kao da je to ništa, kao da nas svaki božji dan gleda u visini ventilatora – Dao si mi sjajnu ideju! – i poručio mi usput da svakako svratim do njega, prije nedjelje.

Spustio sam se poviriti u kupaonicu. Gledalo mi se ponovo preko, lijepu i golu Joan, prizor što me je toliko oduševio popodne, a sad, eto, i velečasnoga. S druge se strane goli dječak igrao sa svojim pišulincem i mahao mi. Mahnuo sam i ja njemu, što ću. Nisam se više usudio gledati kroz taj prozor.

*

Prihvatio sam svećenikovu ponudu, samo zato što je crkva bila najhladnije mjesto u kvartu. Iz istoga je razloga te nedjelje bila krcata svijetom. I novi susjedi su tamo našli sebi mjesto. Promatrao sam svjetinu s visine. Naime, dok nije bilo popa, nepoznati lopovi su skinuli kip Isusa s raspeća i odnijeli ga, a kad je Jumbo vidio mene kako letim, sinula mu je ideja. Lebdio sam neprimjetan uz križ. Bio sam dežurni Isus za tu nedjelju.

Pogledom sam svlačio Joan. Pop je pjenio, ne skidajući pogled s dječaka. Kleo je pastvu kako su svi oni skupa jedne obične lijenčine, sebičnjaci, licemjeri i zločinci. Nije se mogao zaustaviti. Svjetina se uznemirila, zanjihala i prerasla u rulju. Stali su odgovarati popu. Oni u zadnjim redovima već su posegnuli za konopcem – omča je bila učas gotova. Postajalo je opasno. Linč mi se pridružio u zraku. Novi susjed, Joanin muž, zviznuo je svećenika molitvenikom posred čela. To je bio okidač. Rulja je krenula na velečasnoga. U tom su se vrata crkve otvorila, ušao je petete-službenik i spasio svećenika.

U njegovom zagrljaju poskakivao je telefon. Zvonjava je prekinula galamu. Svatko je promislio da je taj poziv baš, i samo, za njega. Šutljivi je službenik, tražeći nekog konkretnog, šarao očima po crkvi. Kad je podigao glavu prema raspeću, pogledi su nam se sreli. Dao mi je znak pa sam se elegantno prizemljio. Nastao je apsolutni tajac. Svi su pali ničice preda mnom. Neke su žene popadale u nesvijest. Usput mi je spao ručnik s bokova te sam ga poklonio Joani. U pratnji državnog službenika napustio sam crkvu. Iza nas je eruptiralo veselje.

– Aleluja! Aleluja! – vikali su i pjevali. Pop je završio na ramenima, dok su Joanu zasuli darovima.

Njezinom mužu to nije bilo drago.

Moja mi je žena telefonski poručila kako joj je prevruće, te se više ne kani vraćati a da beba, do daljnjega, ostaje s njom. Poštar mi je pohvalio let, izgled i tetovažu, pak naglasio moju kooperativnost.

 *

Nekoliko dana kasnije svratio mi je Lee, Joanin muž. Ponudio sam ga viskijem.

– Više i ne priča sa mnom – rekao je – Otkako ju je Isus darovao ručnikom, udarilo joj je u glavu. Tvrdi za sebe, u najmanju ruku, da je svetica.

– Pusti je, proće joj to – bilo mi je malo neugodno.

– Ako je ikada probaš taknuti, ubiću te! – rekao je u jednom momentu.

– Ne budali! Nema problema, znaš da sam sretno oženjen – lagao sam.

– O da, to sam već toliko puta čuo. Samo nemoj nikada zaboravit što sam ti rekao – iz zamotuljka je izvadio tri velika građevinska čavla, nacerio se – Mislim da su tvoj broj!

– Postaješ naporan. Opusti se. Rekao sam ti da sam jako sretno oženjen čovjek – lagao sam u nizu.

– Nećeš dobro proći, ako te uhvatim kako je gledaš kroz onaj tvoj prozor – bilo je dobro, smrtna kazna mi je preinačena – Misliš da ja ne znam sve?

Ispraznili smo bocu do kraja. Leeju se pripišalo. Otišao je do vecea. Izletio je iz njega, prije nego što je i ušao. Produžio je kroz vrata stana, bez pozdrava. Zaintrigiralo me što ga je toliko uznemirilo u kupaonici. Kroz otvoreni prozor, pucao je pogled na Jumba i dječaka, gole u kadi.

Sutradan je panika zavladalo našim kvartom. Cijela ulica je bila blokirana. Oko crkve bilo je sve krcato policijom. Crkvi je bio zabranjen pristup.

Leeja su našli pribijenog na križu. Figura Isusa, u prirodnoj veličini, izgleda da je smrskala glavu Jambu, koji je bio dodatno iznakažen katranom i perjem. Dječak je bio iza oltara, zadavljen mojim nedjeljnim ručnikom. Po oltaru se svijala gola žena. Pitali su je tko je ona. Odgovorila im je:

– Ja sam Marija Magdalena. I recite mojem mužu, ako bude zvao, da vrijeme ne postoji!

Ne znam zašto, u četiri ujutro, policija je pozvonila na vrata, raspitujući se za mene. Otvorio im je jastreb i rekao da su pogriješili, kako ja tu odavno ne stanujem. Policajcima nije promaklo da su pera grabljivice pomalo raščupana i umrljana s nečim crnim, katranom možda. Ptica je još dodala da stan pripada mojoj supruzi, Jemime Williams, te neka se malo strpe, sad će ona, jer, kako ne može spavati od vrućine, upravo se tušira u kupatilu.

Ova priča počela je prije dvadesetak godina nečim što je i onda i danas čest uzrok spora i izvor nevolje, pa i nepravde: jednim novinskim člankom. Jedan moj znanac, profesor, čovjek od stanovitog ugleda, rekao mi je prilikom slučajnog susreta, sa izrazom očajanja na licu, da je postao žrtva nečijeg otrovnog pera. Oklevetan je u jednom novinskom članku. A možda je – pomislio sam – u tom tekstu o njemu rečena istina, ali istina koju je teško podnijeti. Bilo kako bilo, vidjelo se da moj znanac trpi velike duševne boli. Ipak, nije se mogao odlučiti da nepravdu pokuša izbrisati na sudu.

Međutim, njegov sin, snažan momak prijeke naravi, nije mogao otrpjeti nepravdu nanijetu ocu. Presreo je na ulici pisca kobnog članka i propustio ga kroz šake. Tako se on umjesto oca našao pred sudom. Sudac je bio blagonaklon. I on je imao nemilih iskustava sa novinarima. „Za pohvalu je to što ste branili čast svog oca“, rekao je, „ali ipak, nije dobro uzimati pravdu u svoje ruke.“ „Ja sam njegov sin“, uzviknuo je mladić, „ja sam nasljednik nepravde koja mu je nanijeta, moja je dužnost da je ispravim!“ Odgovor se svidio sucu. Otezao je sa donošenjem odluke, da bi na kraju stavio predmet ad acta kao da se ništa nije dogodilo.

Koju godinu kasnije, taj isti mladić, ali sad kao nasljednik posjeda svog oca koji je negdje u okolini grada imao u vlasništvu njive i pašnjake, našao se u sporu sa seljakom iz jednog obližnjeg sela poznatog po prgavosti njegovih žitelja sklonih parničenju. Taj seljak je obrađivao, zapravo prisvojio zemlju njegovog oca. Sreli su se na samoj toj njivi, i riječ po riječ, psovka po psovka, mladić je riješio spor tako što je seljaka pretukao nanijevši mu ozbiljne tjelesne ozljede. Našao se pred istim onim sucem. „Naslijedivši tu zemlju, naslijedio sam i tu nepravdu!“ pravdao se mladić. Sudac je imao razumijevanja. Nije trpio seljake iz tog sela, koji su ga izbezumljivali svojim čestim i beskrajnim sporenjima. Izrekao je mladiću sasvim blagu uvjetnu kaznu.

Prošlo je dosta vremena, i zemlja se našla u ratu. Naš mladić, sad već zreo čovjek, svakodnevno je slušao o nepravdama koje su dva ili tri susjedna naroda stoljećima nanosila njegovom narodu. Koliko je tu bilo nedužnih i nejakih koji su završili u jamama, u rijekama, u prerano iskopanim grobovima! On je naslijedio svu tu nepravdu čije su žrtve bili njegovi djedovi i trpjele je generacije njegovih predaka. Mislio je i govorio da tolika prolivena krv mora biti namirena. A desilo se da se sretne s pripadnikom jednog od tih susjednih naroda, i da mu taj neprijatelj progovori na posprdan i prezriv način o toj vapijućoj nepravdi. Tu drskost platio je životom: naš junak bio je naoružan, i njegovo je oružje presudilo.

A onda se opet našao pred onim istim sucem. „Nisam imao izbora“, branio se, „onaj razbojnik, jedan od naših vjekovnih dušmana, napao me je! Moj postupak bio je samoobrana! Tako isto morali su se braniti i mnogobrojni moji rođaci, djedovi, stotine tisuća mojih predaka koji su bili žrtve čudovišne nepravde. I tu sam nepravdu ja naslijedio!“

Sudac je i sam duboko vjerovao u svetu istinu: Mi se uvijek branimo, nikad ne napadamo. Uz to, i on se smatrao nasljednikom te iste nepravde o kojoj mu je govorio osumnjičenik. Stoga je znao kako mora postupiti. Naš junak je otišao kući miran i zadovoljan: sreća mu se opet nasmiješila.

Ali nije se htjela nasmiješiti i njegovom dobrostivom sucu, bez obzira na to što je i on o sebi mislio da je samo naslijedio mnoge nepravde, osobne i kolektivne, a da ih nikad i nikako nije nanosio. Bio je uvjeren da ni pred kim i ni za što nije kriv, ni on ni svi oni nasljednici raznoraznih nepravdi prema kojima se on, kad su se pojavljivali pred njim kao sucem, iz nekih njemu znanih razloga pokazivao tako blagonaklonim.

Uskoro, noću, u jednoj mračnoj ulici, put mu je prepriječio jedan od onih čijem je ocu, ili djedu, on nekada sudio, u suđenju u kojemu argumente obrane nije ocijenio dovoljno uvjerljivima, a za okrivljenog nije našao ni bilo kakve olakotne okolnosti.

Pred njim se, u istoj osobi, našao nasljednik nepravde i presuditelj.

1. Ljuša je bila naša izvanja tetka: njen otac Radule i Darinkin otac Simeun bili su braća od stričeva, a imala je pet šćeri: Kosu, Rosu, Ljeposavu, Dragicu i Spaseniju, i sve su mi one bile sestre, ne od tetke, i ne od izvanje, nego sestre.

Kad smo bili gimnazijalci, Ljušin mlađi sin Vukosav me na bjelopoljskoj ulici upoznao sa Búdom, kćerkom Ljušinoga brata Jakše Tapuškovića. Kad je Buda otišla, kazao sam: “Ima dobre noge”. “Ne gledaš je ko sestru”, kazao je Vukosav, a ja se zastidio, zato ovo i pamtim. Sjećam se poglavito svojih sramota i to se skraćeno zove imati savjest. Ali treba razumjeti i mene: kako ću Budu gledati kao sestru kad mi njen otac Jakša nije bio ama baš ništa, a tetka Ljuša mi je bila rođena sestra Darinkina.

Ljuša je obožavala ljute paprike: “e kako me, Daro, sele, ova regnu po grlu!”, a da te voli svjedočile su čak njene grdnje: ”paśi sine u paśijem aljinama”, i znala je o svakom sve, ali to znanje nije upotrebljavala ni protiv koga, kao pogana Gospava Šajova. Ljuša je bila veliki zajebant: kuća joj je bila vazda puna smijeha, pa je morala o svakome znati sve da se imamo čemu smijati.

Darinka, vječito smrknuta udovica ibeovca koga su utukli u potoku zvanom Zekića rijeka (što je vrlo znakovito: svaki potočanjak u Montenegru kandidat je za rijeku) – osmjehivala se, a nekad čak i smijala, kad nam je tetka Ljuša u kući, što je bio jedan od važnih razloga da je volim. I ne pamtim da me Darinka ikad ošamarila, a kamo li izdevetala, dok je Ljuša sjedjela kod nas. Treba li reći da sam u djetinjstvu Ljušu volio više nego majku i da sam, u nastupima samosažaljenja, mislio: što me ne rodi Ljuša nego Darinka s motkom?

*

2. Preminula Ljuša i u predsoblju čeka Boga da je primi, a umrla od straha. Nakon dva sata, jedan anđeo sa ušima ustranu, kao u Mikaša Šorova, pripušta je k sebi da joj uzme generalije.

Ko ste vi?

Ja Ljubica.

I kako još?

Simonović. Šćer Radula i Zorke Tapušković iz Toševina.

Anđel prelista birački spisak, pa kaže:

Što lažete?

Ne lažem, ni do Bog.

Ovde nema nikakve Ljubice Simonović.

Kako će me bit kad nijesam glasala četeres i kusur godina.

A zašto, moliću lepo, niste glasali?

Kad je na vlas došo popišani Bego, sin polivenoga Milete Ranjova, Bojo Čoveljić je reko: naljegla su, moja Ljušo, pošljednja vremena. A tako i jes, imena mi božeg.

A znate li vi da je svaka vlast od Boga?

Ne ono. Okle ću znat?

Pa piše u Bibliji.

Zalud piše kad sam nepismena.

Išli ste u crkvu? Slušali ste šta pop govori.

Koji mrčni pop? Iza oslobođenja, on je prvi među nama raskrstio s religijom.

Šta ćemo s vama?

Vrnite me dolje da me ture na spisak.

Da ne bi? Zavešću vas kao takozvanu Ljubicu Simonović, a Bog ima načina da proveri lažete li.

*

3. Da anđeli nebeski zbore ekavicom o tome nema sumnje: hiljadu osam stotina četrdeset ili pedeset i neke, jedan srpski pop je iz pouzdanih izvora doznao i u stihovima svijetu obznanio živu istinu: “Nebo je plavo srpske boje, u njem stoluje srpski bog, oko njeg anđeli srpski stoje i dvore Srbina Boga svog.”

*

4. Evo me, Bože, veli Ljuša.

Dobro došla, Anđo, ljucka šćeri. U Pape će nečija kučka krepat kad si ti riješila da mi uvratiš.

Ama ne big ti ja, Bože, ni ovi put došla da nije pod moranje.

Fala ti na istini, Ljušo.

A što oni tvoj anđel kaže “lepo” ko da je starojugoslovenski džandar?

On je Srbin, Anđo. Svi moji anđeli su Srbi.

A kako to, Bože?

Lijepo. Ajde da im učinim po volji, velju, kad toliko crkoše za mnom. Ali njin pop je slago da sam Srbin. Slago, vala, ko kad je bio mali. Da mogu birat od koje sam nacije, bio big Kinez. Ali ne mogu.

Da si Bog, a da nešto ne moreš, to mi je, vala, novo.

Ti to ne bi razumjela, Ljušo, pa je bolje da džaba ne trošim riječi.

A što činiš, Bože?

Evo od vraga pravim đavola.

Đe sam ovo?

A šta ti, Anđo, misliš đe si?

U raj.

Pogodi, obraza mi.

A đe je Gospava Šajova?

Što će ti pogana Gospava?

Čuš – što će mi Gospava? Zar se više nigda nećemo viđet?

Je li se ti to, Anđo, otimaš za pakao đe ni ni ja ne big mogo izdržat po godine.

A kako mi moremo?

Morate. Pa vi je lakše i moći.

A što mora Gospava?

Ama ne uči ti mene, ženska glavo, đe ću sa gospavama!

Ne učim te, ni do Bog. Nego velju: imalo je mlogo gorije od Gospave. A računam da si ti liječak bolji no Tito i da ovđe smijem, majka mu stara, reć šta mislim.

Smiješ. Ama Gospavu mi ne pominji. Bolje je i za te i za me.

Oćeš li ti to da me ubijediš ili da me ustrašiš?

Ne. No da te odbranim od sebe. Marko Miljanov je reka da su pravi ljuđi oni što druge brane od sebe. To je najpametnije što je u Crnu Goru igda rečeno.

Nijesam znala, Bože, da si Crnogorac. E da mi je, kukavici, to nekako javit onijema dolje.

Daj, Anđo, ne bleji svašta. Kakav Crnogorac i kakav matrak? Nikoko ne mora nije blesav da bidne Crnogorac.

A dobro, Bože, kako nijesi Crnogorac kad evo zboriš ka da si postoputa rođen u Pape i ka da si među nama rasto?

To je drugo. Ja sam, Ljušo, odsvakle pomalo. Pa sam i iz Papa kad zatreba. Kad divanim sa vama Papljanima, Anđo, onda zborim ko vi.

A sa Švabama džemrgaš po njinski?

E ja.

A što ideš ođeven u crnogorsko i šta će ti ta kapa s oblistom?

To se tebe, Ljušo, kapa pričinja.

A Srbijancima se pričinja šajkača?

E ja.

A muslimanima se pričinja ćulaf?

E ja.

A što to, Svedržitelju?

Od duga vremena, Anđo, svi mi ovđe pomalo vodimo politiku.

Nijesam znala, Bože, da i ti umiješ političit.

Moram, Anđo, kad ste stoka. Sreća je što ve je malo.

Malo nas je kad je za dobro. A kad treba činjet poganstva, ima nas – živi živistijan.

Te si mi riječi, Ljušo, sa srca skinula. Kad je da se nešto ljucko učini, vazda se nađete u prečemu poslu. Zato i moram političit. Drukše mi ne biste šćeli priznat svoja poganstva. Svak od vas upečobrazi: nijesam pa nijesam!

Ko da ga je Sulumija Miraševa odnjivila!

E ja. Ili velite, ko Gigoje Buronja: ne znam, ne pantim, davno je to bilo!

Ti mu kažeš da je pogan od pogani, a ono se iščuđava ko da je viđelo lijevu bradvu?

E ja. A čim vidite da sam u crnogorsko i čujete đe zborim ka vi, rasknjezite se od miline, pa ve ne moram nogetat i šaketat da sve priznate.

A ima li, Bože, insana da nemaju šta priznat?

U Pape su taki rijetki ko po grobu jagode. Ama ima ig kojijem se more oprostit. Njig je malina. A ima ig kojijem se ne more. Tijeg je višina. Papaljana u paklu ima više no u Stambol Sandžaklija.

E veliš li? A zbilja, ko ubi Velimira Vešovića, čoeka Darinoga?

Đavo će znati. Sumnjam na trojicu. Posigur ću znat kad dođu ovamo. Ama svaki oteže.

Taki smo ti mi. Odavno zaudara po zadnjoj pomasti, više ga je u zemlju no na zemlju, a jopet neće da mre. Pop Kruno nas je, znači, prije rata lago da ti sve znaš?

Lago, ada no šta. Ko što je lago i za sve drugo. Što bi jedino za mene istinu zborio? Ko sam ja da ona popina mene štedi

Šta to, Svedržitelju, pričaš, ako boga znaš? Zar popovi nijesu božje sluge?

Popovi su,Ljušo, moje podrepne muve. O vama znam barem toliko, ako ne znam baš sve, kao Gospava Šajova

Pa što si ga, Bože, puštio da laže?

Vi mislite e ja nemam ništa pametnije činjet do nazorisat papljanske uštve?

To je Gospava, boj se, umjela bolje od tebe.

E vala jes. Znala je i đe đavo jebo đavola, za izvineš ti i tvoj obraz. Da se Hitler nije ubio, Gospavu big pito đe skrio.

Jedna je Gospava. Drugu ne vjerujem da bi opet umio sazdat, slava ti i milos.

Da ne big umio, big, ama sebi sam to zabranio.

Svašta ti, mešim, sebe moraš zabranjivat da ostaneš Bog?

Zato ti i velim: ne pominji mi lijenu Gospavu od stotinu oka što je protiv svakog znala sve, lajala za svakim svašta, pa i za mnom lično.

Ama i ti si, Bože, za to kriv

Kako ja, anđeli s tobom?

Ne bio joj dat onoliku jezičinu. Nije Gospava samu sebe gradila.

Jes, Ljušo, taman ona. Svak gradi sam sebe, ja s tijem nemam ništa, ali ti ni to ne bi razumjela.

Opet On! Ne razumijem pa ne razmijem! Pitaj moga sestrića Marka Darinoga razumijem li. On je svake godine prolazio sa skroz odličnim.

Pušti Marka. Za njega je najbolje rekla ona te ga je rodila: “Ima li iđe pod kolo nebesko ovake blese? Čudi me, obraza mi, kako umije gaće vezat”.

To je ona zborila da ga sačuva od zlijeg očiju. Pantiš li Darinoga unuka Gorana kad je bio mali?

Đe je sad?

Ljekar u Vršac.

Nije loš Goran.

Jednom, prekoljeta, Goran došo u Pape, a kad je viđela da k njenoj kući ide vještica Stanija Saović, Dara nagaravila Gorana kotlom da ga sačuva od njenijeg zlijeg očiju. Tako je i Marka vazda garavila svim i svačim. Misiš li ti da Dara ne zna koga je rodila?

Za Marka sam spremio gurabiju ka za Marksa. Kad umre i dođe da me traži u kancelariji, narediću svetom Petru: reci mu da me nema.

A đe si turio Rumicu Mašanovu?

U pakao, đe ću drugo.

A što, Bože, ako boga znaš?

Što mi je milo, Ljušo.

A ja ti, bez Rumice, za raj ne big ni pjana poigrala. S njome i Darinkom Vešović nijesam se razdvajala.

Viđi ti nje, molim te! Još nije ovđe ni ugrijala mjesto, a Boga uči šta će i kako će, krenula da mi i Raj prekraja.

Mala sam ja za to, Bože, ali jopet.

Muč! Vidi se, Anđo, da si udovičetina od l947. godine i da te tries i kusur godina niko nije pošteno izlupo. Ti si, mešim, ko Jeka Komunista te je pola vijeka o jadu zabavljala Cetinje.

Je li to ona te je Đilasa osudila na smrt: da ga u jamu bače?

Ta, ta. A kad je došla vamo, nastavila da naređuje. Mokrim konopom sam je golu bio dok nije svatila ko sam. Tako čeljade nijesam vidio otkako je Adam kinuo.

Ama, jopet, ja ko velju.

Ništa ama i ništa ko velju, no šut!

Nijesam znala da će me i na nebo ušutkavat! Mislila sam e ovđe smijem govorit iz punije usta.

Izvini, Anđo.

E nek sam, vala, i to čula. Da se Bog izvinjava. I to dvaput.

I još ću nešto reć, pred tobom mogu.

Moreš slobodno. Sve što sam igda čula, o tome sam samo u moju i u Darinu kuću pričala.

Vidio sam da mi je, kad sam obučen u crnogorsko, lakše oprostit vašim uštvama koje me ubjeđuju da su uštve zlatokrile. To sam svatio kad mi je došla Nokova baba Jagra.

Đe si je turio, Bože?

U raj, Anđo.

Taman si učinio, ka da si mene pito.

Ne budali, Ljušo, vijeka ti.

Šta ne budali? Da ti je znat koja je ono mučenica bila. Boga pitaj koliko je puta Noko išćero po noći iz kuće. Jednom bio strašni sud, vjetar obaro stogove sijena, razvaljivo kutnje krovove, šljive i kruške izvaljivo. Ujutru se skupile žene kod Mirosave Ljubove, pričaju o sinošnjem kijametu, a Jagra veli: niko ne zna kake su munje sinoć pucale ko nije noćio napolje.

Ali ti ne pantiš Jagrinoga sina Miletu. Bila si mala.

Pantim ga ko kroz sito. Za vrijeme švapske okupacije bio je u komite.

Ili će to bit komiti iz vakta prisajediniteljskoga, ne znam ni sam, a više nije ni važno: ovđe, kod mene, i ono te je bivalo prije Crnojevića Iva, i ovo te se odigrava za vakta Titova, sve ti je to isto Ništa.

I dolje je, ne boj se

Jednom je Mileta, sa desetak drugā, naišo kroz Krokočevo.

Kroz koje Krokočevo?

Ono te ga u svoje ćitabe opisuje tvoj sestrić Marko. Jagra kupila grane u Palješku, i ugledala Miletu đe ide onijem putanjkom povr Ledinka Jašovoga. Kad je viđela đe vodi cijelu bulumentu, bačila one brstine, pa potrči kući, koliko je skočit mogla, prijekijem putem kroz Mrkojev ječam, uleti u kuću i naredi đeci: sklanjajte onu kacu sira!

Čujala sam za tu priču.

Kako čujala? Kad to u Papama odavno svak živ zna. Ali dobro: ti si iz Rovaca. A Rovčani se prave da ne znaju ni koliko Turčin ima nogu… I uto će Mileta pred kuću. I da ti, Anđo, ne duljim lakrdiju.

Nijesam ti ja, Bože, Anđa no Ljuša.

Bile vi Anđe, bile vi Ljuše, to vam isti đavo kad dođete u moje šape. Bolje bi bilo da ste Anđe što se zovu Ljuše, ili Ljuše što se zovu anđe, ali vi ni to, bojim se, ne bi pomoglo… U neka doba, sin je pita: imaš li ovome mome društvu išta dati da turi na usta? Ne ja, bogomi, sine, ranimo ti se koprivom

Ako je narod ijo koprive, biće da je još vlado Švabo.

Dobro si. Uto pukne puška sa Okruglice, a komiti svitnu kroz prozor ka Poljanama. I šta ću ti duljit priču: Jagra više nije Miletu viđela živa, e je dva dana iza toga ubijen.

Smaknut po dostavi švapskog špijuna, one rđe Ćinćurske ispod Kremeštave Glavice, kako mu ono bi ime.

Galjo.

Znaš li, Bože, da je Galjo mašicama vuko oca za nos?

E ja. Mileta još ne bješe napunio devetnestu.

Vidosava Veljova ga našla mrtvog. Potlje je vikala: ne mož otkinut dva oka od njega.

Tako je to bilo, moja Anđo. Jagra je puštila sina da joj ode gladan iz kuće – da joj komiti ne bi pojeli kacu sira. Sebet toga joj pozadugo nijesam stio uzet dušu, zalud me molila. To je za vas dugo, a vođek ti je ko kad pređeš iz sobe u sobu, ne dulje.

Ni dolje nije mlogo drukše.

Kad umrete, Ljušo, svi dođete kod mene, a kojijem ne mogu oprostit, njig đavolu predajem da ig tura na struju i ćera ig, Anđo, da vreli katran miješaju kurcem, da oprostiš ti i tvoj obraz. Kojijema mogu oprostit,ostanu da korziraju po ovoj nepokošenoj livadi, pogle kako je puna rose. Ovđe kod mene ti je, Anđo, vazda zora. Ljetnja zora puna rose.

Ima li ovđe ljutijeg paprika?

I da ig ima, okle mi? Mi se zalažemo medom i šećerom.

Kako ću bez ljutijeg paprika? Dolje su zborili da gore ima što poželiš.

Nećeš ig više željet. Nećeš ni znat da ig ikako ima.

Bogomi ne vjerujem. Znam ja sebe. Sve mogu zaboravit, sem ljute paprike Darine.

Ljuća je od njig Dara. Ljuća je Dara od najljuće paprike iz Kanja kod Bijeloga Polja.

I nevolja joj je bila, imena mi božega. I šta će ti bit?

Kad mi je banula Jagra, stio sam je odma vragu predat. Ama stani, mislim se, lako je insana zajmit u pakao. I obukog se u crnogorsko, ne znam, obraza mi, šta mi bi. Ajde, velju, da nastavim kapu crnogorsku, da obučem džamadan i dimije, da viđu šta će reć ona babetina. I uljegnemo u priču, riječ po riječ, i u neka doba svatim: više nijesam oni prijašnji.

Odvuglo ti oko srca?

Taman tako. Pa mi i milo i mrzno što sam drukši.

Milo ti i mrzno ka đevojci kad je načnu?

Šta to ti pričaš sebe u njedra, ne čug te dobro.

Ka što je đevojci milo kad prvi put okusi meda, a i mrzno joj, e mladoženji ne more reć da je krava razbučila rogom.

Hihihihi hehehehe hahahaha hohohoho huhuhuhu! Dobro reče onaj tvoj sestrić Marko: naša tetka Ljuša je zajebant kakoga nema u tri sreza.

Šalu je Bog ostavio.

Ma neka, velju, nek sam drukši, ovi Papljani su naopak milet, njinijeg poganstava nema u tri carevine, ama jopet ne mogu ig sve ćušnut u pakao, moram pođekad pođekoga spasit od sebe. Pa iako to nijesu ničim zaslužili.

*

Objavljeno na portalu Strane.ba

*

Ivo Andrić svjetski je najpoznatiji i najprevođeniji autor regije i vjerojatno ne postoje dvije riječi koje većom brzinom izazivaju negativne fiziološke reakcije ovdašnje javnosti, a da se nađu u istoj rečenici. Jedna je dotično ime i prezime, druga je pojam regija ili region. A kako su u uskoj vezi, vjerojatno će, unatoč lošoj reputaciji, svejedno nekoliko puta biti spomenute u daljnjem tekstu. Što se tiče našeg pisca, kako ga je ispravno zvati, i ostaviti čitatelja na muci da odgonetava tko su to ‘mi’ i ‘naši’, dakle, što se tiče toga pisca četiri su podataka dobro poznata i onima koji se s književnošću susreću slučajno, u križaljkama ili sličnim mjestima, gdje je teško pronaći prikladniji pojam od tri kućice da popuni rupu od dotičnog imena. Prvi od ta četiri poznata podatka jest da je Ivo Andrić kopile. Je li ga napravio beg kojem se njegova majka podala za novac, ili neki franjevac u dolačkoj župi gdje je majka službovala, a ako niti jedno od toga, već onako kako kažu papiri, onda je stanovita Katarina Pejić i dalje žena lakog morala, a njen sin, kako slijedi, kopile, jer koja to žena polazi za starijeg muškarca koji umire dvije tri godine nakon što joj napravi dijete, osim ako tomu nije pristupila iz najsumnjivijih financijskih motiva. Druga poznata stvar jest da je Andrić izrod ljudske vrste jer je dva puta bio u ljubavnom trokutu, od kojih je najskandalozniji onaj s bračnim parom Krklec gdje je svome kumu Gustavu nabio rogove i onda se, kako kažu, ispričao riječima ‘Rominjala je neka kišica i tako se to desilo’. Treći sveopće poznati podatak o tom književniku nastavlja se na prethodni, a odnosi se na Andrićevu pripadnost masonima, mračnom redu koji daleko od svijeta prakticira tko zna kakve rituale, ali očito ne one svingerske jer je upravo Krklecovom tužbom o nemoralnom činu protjeran iz lože s oduzetom svečanom haljom. I četvrti podatak, možda i najgori, jest da je Andrić bio izrod ne za ljudsku vrstu, nego još gore, za naciju, ili bolje za sve tri nacije. Prvo mu je na srcu Bosna, pa onda odjednom ‘moja draga ili lijepa gospođa’ Hrvatska, kako je pisao u pismima Evgeniji Gojmerac, pa je onda odjednom beogradski zet, a pred kraj života tko zna čiji. Pored ta tri četiri velika podatka o Ivi Andriću, tu su još neka manje poznata, kao to da je dobio Nobelovu nagradu, da je autor Proklete avlije kao jednog od prvih modernističkih romana ovih prostora, te još neki koji se stapaju u svojoj nebitnosti.

Teško je pronaći književni primjer koji bi se mogao usporediti s diskurzom ideologizacije, konfabulacije i nekrofilije kojim je bio, ali i ostao do danas, zahvaćen Andrić kao osoba i književno djelo koje je ostavio za sobom. Čini se kako u tri tabora koji, pored ostalih, čine Andrićev duhovni zavičaj, prevladavaju sljedeći stavovi: bosanska strana ga izlučuje, hrvatska ignorira, a srpska prisvaja. Izlučivanje se odnosi na sulude optužbe radikalnog dijela bošnjačkih kulturnih djelatnika i aktivista da bi se Andriću sudilo za poticanje genocida svojim tekstovima da je kojim slučajem živ. Ignoriranje se odnosi na činjenicu da je trebalo proći pedeset godina da hrvatski nakladnici organiziraju simpozij u čast tom nobelovcu ili urede reizdanje njegovih sabranih dijela, budući da su se po knjižnicama povlačila samo izdanja iz šezdesetih kada je dobio nagradu, pri čemu nakladnička osvježenja Proklete avlije i Travničke kronike kao lektirnih naslova ne računamo. Što se tiče prisvajanja Andrića kao srpskog autora, slabo održivim kriterijima kao što je mjesto stanovanja i ekavica (kojom je pisao tek u drugoj fazi svog stvaralaštva), ono čini jednaku štetu kao i ignoriranje ili odricanje jer prisilno zatomljuje druge aspekte piščevog života i misli. Ljudi praštaju sve osim iskrenosti, rekao bi Andrićev pjesnički uzor Matoš, a tome možemo još i dodati – neopredijeljenost. To je ono što mu i danas ne opraštaju.

Rijetki pismeni ostaci razgovora i izjava, koje je sve odreda Andrić smatrao suvišnim jer je smatrao da treba pustiti književno djelo da govori, skupljeni su u publikacijama dvojice dragocjenih svjedoka, Radovana Vučkovića i Koste Dimitirjevića, i iz njih je razvidno o kakvom se karakteru radilo, a iz čega će proizlaziti Andrićevo taktičko pozicioniranje. Riješen da izjave daje samo odabranim novinarima, oprezno i preko volje, Andrić kao da je pretpostavljao kojem nacionalističkom vulgarizmu u vidu prebrojavanja krvnih zrnaca će biti podvrgnut pred smrt, a zatim još dugo i nakon same smrti. Kako se Andrić osjećao po nacionalnom pitanju, što je i gdje izjavio, prema kome je gajio simpatije, te ima li pored nesretne prijave za studije u Poljskoj (gdje se imperativom obrasca izjasnio kao Hrvat) još kakav sličan papir kao protuteža, mrzi li Bošnjake zbog svoje nečiste krvi kao rezultat tobožnje majčine afere s begom, sve su to objede koje su u ranjivim predsmrtnim danima uznapredovale bolesti ugrožavale autorov integritet. Nekoliko se puta, doduše, pritisnut od strane medija, ne vidjevši mogućnost uzmaka, izjasnio kao Jugosloven, ali je pravu istinu o svom osjećaju pripadnosti raspršio kroz nekoliko izjava i intervjua. Smatrao je da su Višegrad, Sarajevo, Travnik, ali i Beograd i Zagreb, ali isto tako Split i Maribor, a posebno Krakow, te još mnogi drugi gradovi u kojima je živio utisnuli pečat u njegov razvoj i oduzimanje svakog od njih je neoprostiva šteta. Čak je smatrao nepravednim da i Bosna i Hercegovina uzima isključivo pravo na njegovo stvaralaštvo, nije mu se sviđalo to jednostrano prisvajanje. Kao kuriozitet, spominje i anegdotu kada je putovao u Istambul po diplomatskoj dužnosti i tamo bio dočekao kao ‘domaći’ pisac koji materijalno i duhovno preživljava od njihove povijesti. U tom uzmicanju i stalnom balansiranju tankim bedemom međuprostora, Andrić je ostao ustrajan do same smrti: Bosni je dao iznos nagrade, ali beogradskoj zadužbini autorska prava; živio je u beogradskom stanu, ali novinari-svjedoci tvrde da je na zidu imao slike bosanskih kućica; sahranjen je na beogradskom groblju, ali, kažu, u urni napravljenoj od bosanske zemlje.

Ivo Andrić je pisac koji nam vraća autora u fokus proučavanja književnog djela. Uz poštivanje autonomije književnog djela, u prilog obogaćenja interpretacije Andrićevih tekstova svakako bi išlo uključivanje spomenutih autorovih karakteristika kojima je gradio svoju poziciju na razmeđi nacionalnih identiteta, ali i nacionalnih kanona. U Andrićevom se slučaju može govoriti o izvanknjiževnim taktikama pozicioniranja autora (i njegovog djela) koje usmjeravaju interpretacijske potencijale samih tekstova. Kako su proteklih par desetljeća u suvremenom kulturno-političkom prostoru regije dominantni procesi re-konceptualizacije nacionalnih identiteta na modernističkim (a ne postmodernističkim) i tradicionalnim postavkama, a u skladu s time i reaktivacije pitanja pripadnosti živućih i nekadašnjih, političkih i kulturnih, autoriteta kako bi se u kaosu hibridnih formi raščistilo tko je doista ‘naš’, a tko ‘njihov’, tako su se i intenzivirala propitkivanja Andrićeve nacionalne pripadnosti. To je razlog više da se reinterpretira njegova ‘pozicija kopileta i izroda’, na izvanknjiževnoj i književnoj razini, kako bi ga se otrglo od nacionalističkog komadanja i ideoloških diskvalifikacija. U tom kontekstu, tekstualne taktike umnažanja nepouzdanih pripovjedača od kojih niti jedan nije apsolutni vlasnik priče, demitologizacije lokalnih povijesti i konstrukcije hibridnih identiteta mogu se čitati u potpuno novom ozračju. One su neka vrsta produžetka opisanog izvanknjiževnog djelovanja kojim se Andrić pokušavao, do zadnjeg trena, izboriti za svoj, ne nacionalni, lokalni ili zapadno-civilizacijski, nego vlastiti prostor djelovanja. U prilog takvom čitanju idu i suvremene tendencije vraćanja instancije autora u teorijsko promišljanje. Kao što opisuje Sean Burke u knjizi The Death and Return of the Author, Barthes je možda ubio autora, ali je to učinio kako bismo ga mi mogli danas ponovno uskrisiti u drugom obliku. Ne više kao glas koji apsolutno posjeduje tekst, lebdi nad njime i precrtava ga kao presliku vlastite intencije, nego kao samo jednu od silnica koja se prelama tekstualnim poljem. Zasigurno bi uzimanje u obzir mogućnost implicitnog autora koji se reflektira u određenim segmentima teksta u ovom slučaju i te kako obogatio književna djela novim mogućim interpretacijama. Analiza Andrićevih tekstova uglavnom je išla u smjeru manje strukturalističkih, ali najviše naratoloških tumačenja koja su se usredotočavala na Andrićev odnos prema priči i pričanju, natkrivena kao kišobran-konceptom svime onime što je Andrić izgovorio o priči prilikom dodjele Nobelove nagrade. Pregled znanstvenih radova publiciranih u protekla dva desetljeća, na regionalnim znanstvenim skupovima, jasno ukazuju na dominaciju postkolonijalne teorijske perspektive kada je u pitanju znanstvena elaboracija Andrićevog rada. Krhotine identiteta i ostataka kojih se dominantna kultura nikada ne rješava, kao fragmenti subalternog glasa, u središtu su zanimanja takvih radova i doista je moguće pronaći mnoštvo tekstualnih primjera koji bi argumentirali takav pristup. Međutim, mogućnost čitanja tih fragmenata i hibridnih konstrukcija kao destabilizirajućeg potencijala usmjerenog prema konceptima nacionalnog identiteta i kanona ipak nije dovoljno iskorištena. Slučajan previd, ili strah od sukoba s dominantnim paradigmama i njihovim čuvarima, ostaje nam samo nagađati.

Još jedan razlog zbog kojeg je potrebno reakitvirati spomenuta pitanja jest zanimljiva pojava sve brojnijih autora koji slijede sličan model autorskog pozicioniranja i čije se poetike mogu definirati sličnim obrascem. Kao da se u suvremenoj književnosti, ovdje konkretno suženoj na bosansko-hercegovačku i hrvatsku, pojavio cijeli niz kopiladi i izroda koji su se usudili usprotiviti nametnutim identitetskim okvirima, a pored toga i isprovocirati temeljne postavke nacionalnih kanona, naravno onako kako ih vidi esencijalističko-tradicionalistička škola. Neki od njih djelomično u sukobu s pozicijama moći, neki povučeni i rezignirani, a neki aktivistički uključeni u dekonstrukciju nacionalističkih paradigmi, na tekstualnom planu jednako realiziraju poetički obrazac koji je Zdenko Lešić nazvao ‘pripovjedačkom Bosnom’. Riječ je o Miljenku Jergoviću, Josipu Mlakiću, Igoru Štiksu i jednim dijelom opusa Ivici Đikiću. Termin ‘pripovjedačke Bosne’ ovdje bih zamijenio konkretnijim oblikom koji se kod spomenutih autora realizira na razini sadržaja i forme, a to je famozni ‘bosanski fatalizam’. Naime, osim stilskih karakteristika, taj termin je obuhvatniji u smislu da osim strukturnog nosi i određeni sadržajni kapital, na višoj i nižoj razini (to jest, od najučestalijih motiva, do objedinjujućeg svjetonazorskog gledišta). Iako kao kolokvijalni pojam često korišten, ali rijetko teorijski elaboriran, za početak bi se moglo reći kako se radi o najmanje dva konstitutivna elementa fatalizma: cikličko shvaćanje vremena i doživljaj prostora kao nasljednika tragedije. I doista, od Andrića, preko Jergovića, do Mlakića, moguće je pronaći dovoljno primjera teksta kojima bi se argumentirao stav kako prevladava kružno shvaćanje vremena. Ono ne protječe linearno, nego se ponavlja, prstenasto zatvara, tako da je kraj ujedno početak istog puta. Iako se ovaj element čini gotovo u paradoksalnom odnosu prema Andrićevim romanima Travnička kronika i Na Drini ćuprija koji i naslovom i prividnim tekstualnim pozicioniranjem sugeriraju kroničarski,a pa prema tome i linearni, odnos prema povijesnoj temi, pomnije čitanje će pokazati drugačije. Za roman Na Drini ćuprija bi se tako moglo reći da se kružno vrijeme realizira u četiri manja prstena koja su još k tome popunjena motivima kojima se ponavljaju, poput vatre ili požara. Kod suvremenih autora je to najčešće ostvareno spajanjem tema iz Drugog svjetskog rata i rata devedesetih, kao što je Mlakićev roman Živi i mrtvi, Jergovićev Gloria in excelsis i Štiksov Elijahova stolica. Također, dokinut je Drugi kao neprijatelj u ovim tekstovima, ipak, prevladavajuće ratne i post-ratne tematike, te je sav antagonizam prebačen na prostor. To je taj prostor uklete Bosne na kojem se, po nekom tajanstvenom zakonu, generiraju nesreće unutar kojih je pojedinac samo objekt okrutne igre sudbine. Nije u pitanju samo geografski, nego i imaginarni prostor koji se proteže preko fizičkih granica i ne ostavlja mogućnost bijega.

Tim sadržajno-formalnim obrascem ‘bosanskog fatalizma’ na tragu smo onoga što Frederic Jameson naziva protopripovijetkom. Razlika je u tome što je Jamesonov obrazac nešto šireg značenja, u smislu kolektivne pripovjedne fantazme koja ima uporište u određenom političko-sociološko-kulturološkom kontekstu. Obrazac ‘bosanskog fatalizma’ proizlazi iz književnog teksta kao uporišta i za sada nedostaju argumenti koji bi ga proširili u trans-diskurzivnom smislu. Ali, isto tako, čak i ovakav obrazac pokazuje stabilnu ucijepljenost u određeni politički, sociološki i kulturološki kontekst. Ratni i post-ratni devastirajući procesi središnje su obilježje tog konteksta, pa tako i obrazac ‘bosanskog fatalizma’ nije moguće dekodirati bez poznavanja odnosa te izvanknjiževne činjenice. Tu je, dakako, i cijeli niz popratnih procesa s kojima taj obrazac izravno ulazi u sukob, a to je pojačan ideološki pritisak za nacionalnim svrstavanjem u cilju konsolidacije kolektivnih identiteta, naravno, s neizostavnim antagonizmom prema susjednom identitetu. Taj susjedni identitet, bez obzira na svoju poziciju međusobne prožetosti i ovisnosti, demoniziran je i predstavljen kao suma isključenih negativnih karakteristika vlastitog identiteta. Takvo pozicioniranje identiteta, prema sustavu razlika gdje bez drugoga i distance prema njemu nema uporišta ni za vlastitu konstrukciju, provocirano je na književnoj i izvanknjiževnoj razini od strane navedenih autora upravo dokidanjem drugoga. Time su i autori i njihovi tekstovi prošli cijelu skalu stupnjeva recepcije: od uvreda, polemika, diskreditiranja na osobnoj razini, do pozicije moćnih centara u kulturnom polju koji imaju utjecaja na njegovu dinamiku, pa na kraju i tržišno isplativog književnog recepta koji je imao svoja razdoblja dominacije na književnim ljestvicama.

Jedan od rijetkih, ustrajnih i hrabrih pokušaja da se odabrane autore teorijski tretira na način drugačiji od ustaljenog, a koji nekada i nasilno zatvara autore u skučene paradigme nacionalne književnosti, jest Zvonko Kovač sa svojim prijedlogom interkulturnog pristupa. Ovdje se čini još zanimljiviji onaj model koji nudi Pierre Bourdieau, a to je model književnog polja. Neovisno o administrativnim i proizvoljnim kulturnim granicama koje se nameću kao prirodne, Bourideu na primjeru francuskog modernizma pokazuje kako se formiraju književna polja unutar, preko i između nacionalnih književnosti jednostavnom činjenicom da određeni korpus tekstova postaje dijelom jedne dinamične cjeline koja na njih utječe vlastitim mehanizmima i unutar kojeg postoji diferencijacija, mehanizam međuovisnosti, ali i odnosa sa širim društvenim poljem. Ono što je još značajnije, Bourdieu pokazuje kako estetički lom koji otvara novo polje pokazuje podudarnosti s političkim i etičkim lomom. Teza koju je ovdje moguće postaviti jest da se, konkretno, između hrvatske i bosansko-hercegovačke književnosti može govoriti o književnom polju koje je ucijepljeno između dva kanona i unutar kojeg se treba odvijati interpretacija Andrićevih (s tim da njegova djela otvaraju još neka književna polja), Jergovićevih, Mlakićevih, Štiksovih i Đikićevih tekstova. Etički i politički lom koji otvara to polje je sasvim jasan: radio se o tekstovima koji su krajem devedesetih krenuli s pozicije margine kada su u pitanju simbolička dobra, koristeći tržište a ne institucionalnu potporu kako bi se izborili za svoj prostor. Do kakve-takve akademske valorizacije i premještanje u središte kulturno-književne scene proći će još desetljeće i više.

Ako pođemo od jednostavne konstatacije kojoj ne treba dodatna elaboracija, a to je postojanost jasne povezanosti na liniji identitet-ideologija-koncept nacionalne književnosti-kanon-koncept nacionalnog identiteta, o čemu je u domaćem kontekstu dovoljno pisala Marina Protrka Štimec, onda su nam uočljivije poveznice odabranih autora jer prilikom čitanja u tom ključu razotkrivaju nam se njihove subverzivne taktike. Ti autori će graditi identitet prema formuli Stuarta Halla, kao privremene točke identifikacije na temelju nestabilnih elemenata kao što je osobno, a ne kolektivno, iskustvo; popularna kultura, a ne etno-nacionalni narativi. Dokidat će drugoga dovodeći likove u paradoksalne situacije preklapanja, komediju zabune, ili ironiziranja tradicionalnih postavki na kojima su temeljili svoj identitet (kao što su religijski elementi i postavke koncepta krvi i tla). Likovi će sebi objašnjavati rat alegorijom sa stripom ili televizijskom sapunicom, a ne povijesnom dužnošću; pokretati bitke zbog bivših ljubavi ili kutije cigareta, a ne ugroženosti od krivovjernika; hrabriti se pop-ikonama, a ne vjerskim ikonama, i tako dalje. Ovo su samo neke od književnih taktika, uočljive jednako kod suvremenih autora i u Andrićevim tekstovima, a koje, kao i kod Andrića, treba dovesti u vezu s izvanknjiževnim njihovim djelovanjem. Ti autori odbijaju svrstavanje u jedan nacionalni kanon, kao što uspješno odbijaju zamke nacionalnog opredjeljenja. Kako što kaže Jergovićev pripovjedač, ponavljajući pritom stav koji je sam autor iskazao u brojnim medijskim istupima, književnost nije nogomet da je moguće igrati samo za jedan tim i po tom pitanju se nužno opredijeliti. Osobom, djelom, tekstovima i iskustvom unutar obje književnosti, s čitateljima i kritičkom recepcijom koja je podjednaka s obje strane granice, doista je teško pronaći jednostavan kategorički aparat kojim bi se spomenute autore zatvorilo bez ostatka, osim predloženim književnim poljem. A to je pozicija koja će im kod, i dalje prisutne, struje književnog establišmenta i javnosti osigurati povlašteni položaj kopiladi i izroda.

*

 Esej je objavljen u emisiji Pojmovnik postjugoslavenske književnosti Trećeg programa hrvatskog radija

Na Nacionalnoj geografiji gledamo baba i ja
Kako dva ptića u gnijezdu
Kljunićima tuku u glavu trećeg

Dok im mater stoji pored na drugoj grani
S ulovljenom hranom u kljunu
Mirno čeka da nahrani pobjednike

Sinoć smo eto gledali isto na Nacionalnoj
Kako nerođena ajkula u maternici
Ubija prvu do sebe ne može izdržati

Bila curica u komšiluku kod nas
Krivo joj bilo četvorogodišnjoj
Što joj je mama trudna i što će dobiti brata

Ovako se igrale –
Mater legne na leđa pa mala kroz njezina
Usta doziva bracu viče nemoj još izaći Tooodoooreeee

I kad je mater u sedmom mjesecu mrtvorodila
Mala zašutila ne priča godinama
Oj Todore pa ti pobjednike čekaj

Za ono što u dvjema njivama pod Grabežom koje su mu
ostale po nacionalizaciji nije mogao poraditi sam, djed je
uzimao najmenike, najradije koga od Pekeza ili Burudžija
iz obližnjih sela, gore prema Stuparima ili Rogoljima,
kad god bi mogli doći – s njima se pazio i najviše im
vjerovao. A znalo je biti i ovako: kad je sezona poljskih
radova, već u zoru u čaršiji na Kolobari čekaju težaci
pa se ide pogađati s njima – te o cijeni, te hoće li ucinice
ili na dan, te hoće li s hranom ili o svom kruhu.

Radovi? Uzorati, zasijati (ovdje kukuruz, ondje pšenicu),
zubačom poravnati, okopati;
pokositi (prvi otkos za sijeno, drugi za otavu, kad je
dobro ljeto bude i treći), osušiti, pokupiti, sadjeti
oko stožine u plastove, ubaciti na nàgradu u štalu;
požeti pšenicu, vezati u snopove, prirediti harman
pa ovršiti žito pod konjskim kopitima;
dignuti kukuruz, snijeti ga do kuće u dvorište, a tu će se
onda napraviti veselo komušanje sa susjedima i mlađarijom
do kasno u noć;
otresti šljive, pokupiti, strpati u kace neka se polako stvara
i uzavrijeva kom za rakiju.
I još stotinu drugih, pratećih poslova: uvijek je imalo
da se radi.

I djecu je zapadalo: „ko ne radi, ne treba ni da jede“
bila je tvrda djedova deviza. Znalo je biti zamorno i
dosadno, katkad surovo i bolno, da si u njemu vidio
mučitelja, nepravednika. Opet, znalo je biti dobro i
uznosito – kad se u ljetni smiraj vraćaš kući s najmenicima
osjećajuć se jednak njima i njihovu trudu, s umorom
ugodno i sretno razlivenom po rukama i nogama,
po cijelome tijelu od tjemena do peta. A djedova škrta
pohvala, kad usput kaže baki: „Valjànica nam je ovaj
gerz“, ni ne gledajući na te, diže te u nebesa.

Najcrnji je dan kada djed naredi da idemo tribit livadu
košanicu (zvala se Ise, od turskoga hise, što znači dio,
a to, opet, upućuje na neku davnu djelidbu): u proljeće,
kad već otopli a trava samo što nije počela rasti, valja
svaku stopu livade prijeći, sve tamo-amo kao kad, redak
po redak, knjigu čitaš, i sve što bi moglo zasmetati koscu
ili, božesačuvaj, prebiti kosu – pokupiti, baciti u tačke i
goniti na hrpu ukraj njive.

Oko žitnoga vršaja sve je uzbuđujuće. Jest da je muka
velika kada te ujutro zorom bude pa valja ići u njivu
da se snopovi poslažu po cijelome harmanu kako vršioci,
kada dođu s konjima, ne bi nimalo čekali i dangubili.
To moraš raditi čistih i bosih nogu, pa em je hladno zbog
rose, em ti oštro klasje sitnim ranicama izranjavi noge
sve do koljena – kad ih pereš toplom vodom i sapunom
bole i peku do suza. Ali sve se to zaboravi kad krene vršaj.

Izabere se ravan i ocjedit komad livade pa se u obliku
kružnice najoštrijom kosom izbrije do same zemlje da
ne ostane ni travka. Potom se pomalo zalijeva vodom i
utabava tako da se popune sve pukotine i najmanje rupice.
Sve se to uradi prethodnu večer pa rano ujutro pregleda i
popravi ako treba. Kad sunce grane, brzo će od toga napraviti
čvrstu podlogu. Na nju nanosiš snoplje, koncentrično,
radijalno – od sredine prema obodu kružnice. U sredinu
poboden je stožer: na njega vežu dugi konopac koji omotavaju
konjima o vratove. Taj prizor, to kretanje sadrži nešto mitsko,
kozmičko: seljak namota konopac najprije nakratko, do
samoga stožera, postavi konje jednog do drugoga (dva, tri,
katkad i sva četiri) i polako ih pokrene. Idući za njima tjera
ih čas brže čas sporije, sve podvikujući: „D-e-e, Putko, ne
izjeli te vuci! Ha, Zekane, koraci, bȍlje, bȍlje! Jebem ti
gaće, Sokole, ne stranjaj! E-e-ha, ustavi, dobro je!“
Konopac se odmotava od stožera i konji se spiralno
udaljuju od središta. Kad dosegnu vanjski rub kružnice
i razastrtoga snoplja, vršilac ih zaustavi, preokrene konopac,
konje okrene i potjera na suprotnu stranu, pa će se oni,
sada smanjujući putanju po istoj spirali, uskoro skupiti i
natiskati oko stožera. Pa sve iznova, i tako, ako posluži
vrijeme, cijeli dan do večeri.

Kada je jedan vršaj gotov, slama se sklanja i gomila
oko harmana u mala žuta brdašca, a zrnevlje se pažljivo
pomete jakim brezovim metlama i skupi na jednu hrpu.
Vršilac se podvostručenom žakom zaogrne preko glave te
uzme previjavati žito drvenom lopatom: baca ga visoko u zrak
prema vjetru, zrnje okomito pada na gomilu, a trinu, laganu,
predvečernji vjetrić nosi dalje, razvijava. Ako nešto trine ipak
padne po zrnevlju, neko od ženske čeljadi nježno ga umiva
laganom metlom načinjenom od dugih strukova pelina.
Na kraju se žito – suho, čisto, jedro, slatko pod zubom i
na jeziku – nađe u čvrsto zbijenim i zavezanim žakama
naredanim oko harmana.

Svi poslovi na jednu stranu, kosidba na drugu! Kosci su
najmenička elita, njima se sprema naročita hrana, mora biti
i rakije – ne da se napiju, nego da im ne ponestane snage.
Koscima se ne naređuje niti im se upliće u posao, jedini
u kojega oni gledaju jest kozbaša: onaj koji ima najširi
otkos i koji najniže zabrijava, koji ide prvi i zadaje ritam
ostalima. Kad on stane da naoštri kosu, stanu pa oštre i oni.
Cijuče brus uz kosu i niz kosu: lijeva ritmički pomiče kosu
od pete do vrha i natrag, desna munjevito provlači brus
s jedne strane na drugu, ne vidiš je od brzine, sav se skupiš
od strepnje da će se zarezati. Ne zarežu se nikad.

Pastorala u ručàno doba: eno ih, polegli u hladovinu pod
krošnju ogromnoga bagrema što je tko zna kako izrastao
ukraj livade, zapalili po cigar duhana, sporo razgovaraju,
poglédaju na otkose koji se po vrhu već suše i mijenjaju boju.
Živnu kad im donosiš ručak, baka im je naspremala bolje nego
ukućanima: vruće varivo s mesom u širokom loncu koji nosiš
u čistom bijelom ručniku vezanom u boščaluk, golemi domaći
pšenični kruh, tepsija pite, svježe kiselo mlijeko u limenoj
kantici, sol, glavice crvenoga luka, staklo rakije. Žvaču
polako, s poštovanjem prema svakom zalogaju, odlamaju
komade kruha pažljivo, gotovo pobožno, ne pričaju dok jedu.
Kad poručaju, zapale još po jednu, potom se dohvate vodijerā
i kosa, i počnu klepati: zabili su babicu u zemlju, kosu
položili na nju i savršenim udarcima, milimetar po milimetar,
izravnavaju i tanje oštricu kose dvostranim klepcem.
Nadaleko se razliježe i odzvanja njihov metalni stacatto.

Na svašta udari gvozdena munja u kozbašinoj ruci. Često
na zmiju, kojoj to bude zadnje što je ugledala. Jednoga ljeta
pod kosom se našlo cijelo zečje leglo. Zečice nije bilo,
valjda je osjetila užas koji se primiče i u panici strugnula,
pod kosom je po svježem otkosu prsnula krv malih zečića
što se još nisu čestito osovili na noge da bi se uzmogli
razbježati. Čak i otvrdnula srca kosaca naviknuta na koješta
ostala su na trenutak zbunjena, smekšana prizorom.

Odmalena si gledao i čudio se – kako težak radi, po vas
dugi ljetni dan. Da, brže kad je pogodba ucinice, pa mu je
u interesu da završi što prije, sporije kad se pogodi na dan
pa kolikogod uradi, što je djeda ljutilo, jer oku staroga
zapovijedaoca i račundžije nije mogla izmaknuti ta fina
sračunatost u štednji snage i podešavanju vremena, ali
nikada se nije usuđivao zanovijetati, jer je – i sam vičan
težačkim poslovima – dobro znao da je to zakon iznad
njega i njegovih prohtjeva. I u jednom i u drugom modusu
jedno je u težakovu načinu rada bilo uvijek isto: ritam i
intenzitet pokreta savršeno odmjereni i ujednačeni, isto tako
raspored i duljina odmorā. Tim jednoličnim i naoko sporim
kretnjama izvlači se optimum učinka, a snaga kao da se
i ne crpi iz tijela, već iz samih pokreta – nikad isprekidano i
uz trzaj, uvijek tako da jedan pokret proistječe iz prethodnoga
i ulijeva se u slijedeći, onako kako se miču zvijezde preko
ljetnoga neba, onako kako teče mirna voda – moćno, nevidljivo.

*

ivanlovrenovic.com