(Dovere)

onome tko će me morati čitati

*

Sve što se zbiva sudbina je.

*

Sudbina je obaveza.

*

Sudbina je pisati o sudbini.

*

Postoje sudbine sretne
i sudbine nesretne.

*

Sudbina je onakva kakvom se prosuđuje.

*

Zemlja je svemirska sudbina.
Ljudski rod je zemaljska sudbina.
Povijest je ljudska sudbina.

*

Nada proizlazi iz neznanja o sudbini.

*

Volja je potvrda sudbine.

*

Zagonetka poznaje sudbinu
ali je ne može promijeniti.

*

I smisao za slobodu
potječe od nepoznavanja sudbine.
Ali sloboda,
budući da je na svoj način sudbina,
ne postoji.

*

Može se nadati sretnoj sudbini.
No vjerujemo li u slutnje
ne preostaje nam do živjeti
bez nade.
“Onda nitko ne bi više činio ništa…”
Pokušajte!

*

Samo okrutna sudbina
može opravdati
okrutnost sudbine.
Ali i suze su sudbina.

*

Razmišljanje o sudbini
ne mijenja sudbinu,
jer
svaka prividna promjena sudbine
jest sudbina.

*

Rođenje je zajednički početak svake sudbine.
Smrt joj je zajednički svršetak.
Što se života tiče,
ili onog racionalnog.

*

Nesretna sudbina
nepopravljiva je sablazan.

*

Sretna sudbina
nesmotreni je blagoslov.

*

Sudbina je globalna činjenica,
i valjalo bi je globalno prosuđivati.
Ljudska slabost često je osuđuje.

*

Sudbini se ne izmiče.

*

Sudbina
u svojim krajnostima
nesavjesnost je i napetost.

*

“Ovo a ne nešto drugo”
moto je sudbine.

*

Sudbina ne podnosi savjete,
no i oni su,
za se,
sudbina.

*

Jednom riječi:
sve je sudbina.
Jer sve bi se moglo dogoditi.

*

Sve ostalo je sudbina.

*

p. s.

Bog ili slučaj određuju sudbinu.

Slučaj se podudara sa sudbinom.
Bog ne.

*

Da kojim slučajem Erri De Luca nije 2011. godine jedan od svojih rukopisa objavio u manjoj izdavačkoj kući u Firenci, ja vjerojatno nikada ne bih doznao tko je Daniel Vogelmann i čime se taj čovjek bavi.
Danas znam da je gospodin Vogelmann ne samo utemeljitelj i vlasnik tvrtke La Giuntina, koja se specijalzirala za izdanja na židovske teme, pa to donekle objašnjava i činjenicu što Erri De Luca svoje Svetice sablazni nije objavio kod svog matičnog izdavača u Milanu.
O tome kako se Daniel Vogelmann (Firenca, 28. 05. 1948.) prometnuo u nakladnika vjerojatno će se više doznati za koji dan upravo ovdje na Ajfelovom mostu. Danas, međutim, podastirem razmišljanja mladoga Vogelmanna o sudbini, objavljena u zasebnoj pjesničkoj zbirci 1974. godine, kada se autor u svojoj dvadeset i šestoj suočava i s očevim odlaskom u nepovrat.

*

Iz perspektive jedne sekvoje (Sequoiadendron giganteum) dvije tisuće godina nije mnogo. Najstarije živo stablo, koje raste na padinama Sierra Nevade, u Californiji, ima preko tri tisuće dvjesto i sedamdeset godina. Iz perspektive svemira, ako i svemir ima svoju perspektivu, dvije tisuće godina još je i mnogo manje. Iz Božje perspektive, lako to mogu zamisliti oni koji još u Boga vjeruju, dvije tisuće godina vrijeme je taman toliko da se dođe od početka pa do kraja ove rečenice.

Ako je tako, onda nije teško zamisliti i da se Isus rodi dvije tisuće godina kasnije. Biblijski je tekst metaforičan, a metafora je uvijek u vezi sa stvarnošću i svakodnevicom jezika i svijeta u kojem nastaje, ali je okvir tog teksta čvrsto zadan. Stoga se dvije tisuće godina kasnije Isus ne bi rodio u štalici, niti bi se to dogodilo na Bliskom istoku, u tadašnjem središtu naše civilizacije. Ni otac mu ne bi bio siromašni stolar. Ili kamenorezac i graditelj, jer u Palestini ni tada nije bilo drva za tesanje.

Da se sve dogodilo dvije tisuće godina kasnije, Isus bi se mogao roditi u Hotelu Wiesler, u Grazu, na samoj obali Mure. Otac mu je liječnik iz Alepa, iz obitelji vlasnika stare manufakture sapuna, a majka učiteljica u školi za siromašnu djecu. U Graz su stigli kao izbjeglice, nakon potucanja po Istoku, i nemaju sređene papire ni boravišnu dozvolu. Da ne zakrvavi plahte ni tepihe, majka ga rađa na pločicama, u kupaonici. Sobe u Hotelu Wiesler imaju prostrane kupaonice.

Za to vrijeme, otac je na benzinskoj pumpi. Otišao im je kupiti sendviče. Rodila je četiri tjedna prerano. Tri kralja su: mjesni šef policije, porijeklom Jordanac, direktor imigracijskog ureda, porijeklom Armenac, i vlasnik privatne ginekološke klinike, rodom Rus.

Kakve djetetu darove donose? I što se zbiva zatim? Sve se to može ispričati, i mnogi su se pisci, i klasici i diletanti, vjernici, ateisti i znatiželjnici, bavili time. Izazov je bio da se životopis Isusa Krista, onakav kakvog ga donosi Novi zavjet, oslobodi ukrasa, da ga se ogoli od metafora i iz jednoga vremena preseli u drugo. Rođenje Isusovo bezvremenski je događaj, kao što je bezvremenski i svaki temeljni mit jedne civilizacije, bezvremenska je velika priča unutar porodice i unutar jednoga ljudskog života. Prije dvije tisuće godina Isus se rodio kao Židov u velikome rimskom imperiju. Stotinama godina, sve do devetnaestog i dvadesetog stoljeća interpretatori njegova životopisa trudili su se da nekako izbjegnu reći da je Isus bio pravovjerni Židov. Umjesto toga govorili su, i danas to govore u crkvama po europskoj provinciji, da su Isusa Židovi izdali, da su ga Židovi pogubili. Tek je šezdesetih godina Katolička crkva službeno stala u kraj takvim tumačenjima. Da je to učinila dvadesetak, tridesetak godina ranije, Holokaust bi malo drukčije izgledao, budući papa Pio XII ne bi s Hitlerovim vicekancelarom Franzom von Papenom 20. srpnja 1933. potpisao konkordat kojim je nacistička vlada garantirala sve slobode Katoličkoj crkvi, niti bi Adolf Hitler taktički odustao od stvaranja nekakvog pangermanskog pantenona i ne bi javno govorio kako je “kršćanstvo esencijalni element očuvanja njemačke duše”.

Da su se na vrijeme u Rimu sjetili tko je ubio Isusa Krista, ali i što je po vjersko-plemenskoj pripadnosti bio Isus Krist, ne bi Pio XII dvanaest godina nijemo promatrao djelovanje Adolfa Hitlera i njegovih europskih saveznika, ne bi progovorio tek mjesec dana po svršetku rata, 2. lipnja 1945, kada je rekao da je “nacistički režim vršio stalni otklon od Isusa Krista, negirajući njegovu doktrinu, njegujući kult nasilja, idolatriju rase i krvi i rušenje svih ljudskih sloboda i humanosti”. Rekao bi to mnogo ranije i time svoje stado izložio Isusovoj i židovskoj sudbini.

Ali da se rodio dvije tisuće godina kasnije, Isus Krist ne bi se rodio kao Židov. Rodio bi se kao musliman, sin liječnika iz Alepa i majke učiteljice. Ili bi otac bio drugog zanimanja, a majka bi, možda, bila domaćica, sobarica, medicinska sestra. Ta vrsta podataka važna je u životu svakoga čovjeka, ali oni gube značaj u priči o bezvremenskom događaju. Nije važno što je Josip, Isusov zemaljski otac, njegov poočim, ili onaj kojega je Marija prevarila s Duhom svetim – kako već kome odgovara, bio tesar ili stolar. To je samo ustupak jednoj epohi, sidro kojim se bezvremenska priča ukotvila u određenom vremenu. U drugom vremenu drugo je i sidro.

Ali je gotovo izvjesno da bi se Isus rodio kao musliman. Židov ne bi mogao biti, jer židovskih izbjeglica nakon Holokausta nema. A nema ni sirotinjskih židovskih gradića po Galiciji, nema Židova u Bitolju, Sarajevu i Solunu, tamo gdje se mesija mogao roditi prema modelu novozavjetne priče. Židovi nisu danas na zlu glasu, premda se čuju odjeci antisemitizma iz prethodnih vremena, onoga koji je inspiriran krivim crkvenim učenjima i onoga koji je nastao među lumpenproletarijatom i bezbožnom bečkom svjetinom. Ozloglašeni danas su muslimani. Njihova vjerska učenja plaše dobrostojeće rimske građane, širom nekoga petog ili sedmog Rima, koji se naziva Europskom Unijom, a kandidati za Poncija Pilata sjede po generalštabovima članica Nato pakta, u imigracijskim uredima, tajnim službama za borbu protiv terorizma, diplomatskim učilištima i studijima teologije, povijesti i općenarodne obrane; na desetine tisuća ih širom Europe ima, tih Pilata naših dana, da u pravom trenutku dočekaju svoga muslimana i optuže ga za neprijateljsku propagandu i širenje lažne vjere. Lako je zamisliti takvu priču, ona se razvija i raste iz biblijskoga predloška, tako da baš ništa ne stoji na putu otkriću da se dvije tisuće godina kasnije Isus rodio kao musliman. Kao što se u ono vrijeme rodio kao Židov, pa je cijelih dvije tisuće godina skandaloznim smatrano to Isusovo židovstvo, i neprijateljem se doživljava onaj tko, slijedeći logiku priče, na njega ukazuje.

Smatraju ga sinom Božjim, bogočovjekom, Božjim poslanikom… Zbog nijansi u iznošenju i tumačenju njegova porijekla gorjele su na tisuće lomača, i na lomačama oni koji su ga zamišljali, koji su se u njemu prepoznavali ili su, ohrabreni njegovom mukom, prihvaćali da zbog svoje hereze budu spaljeni. Tko god je u ovih dvije tisuće godina mislio o njemu bio je heretik i pravovjernik. Bivao je spaljen i spaljivao je onoga koji bi u svome mišljenju ostajao u manjini. To je cinizam svake povijesti o Isusu: on je postradao jer je bio zakleti manjinac, na njega su se pozivali oni koji su u ime svoga većinstva spaljivali nove manjince. Zašto su to činili? Zato što su osvojili vlast, a svaka vlast prezire manjince? Ili zato što su se plašili da nisu u pravu?

Isus je prvi autsajder u povijesti Zapada. Riječ autsajder treba shvatiti na način Hansa Mayera, koji je autsajdere dijelio na egzistencijalne i intencionalne. Egzistencijalni su oni koji zbog svojih fizičkih, etičkih ili psiholoških predispozicija ne mogu biti ni postati većina. Intencionalni autsajderi su oni koji većinom ne žele biti, nego prekoračuju zadane društvene norme. Isus je bio i jedan i drugi. Apsolutni autsajder. Čovjeku je u prirodi da se pod svaku cijenu drži krda. To čini da bi zaštitio obitelj, ženu i djecu, da mu se ne bi rugali, da ne postane izdajnik domovine, da ne zaostane izvan zajednice. Takva je čovjekova iskonska navada, instinkt preživljavanja zbog kojeg je spreman da žrtvuje sve ono što ga, kliznemo li u svijet metafora, čini čovjekom: poštenje, čast i dostojanstvo. A onda i sve drugo. Da bi zaštitio obitelj, ženu i djecu, čovjek je spreman i da žrtvuje obitelj, ženu i djecu. U Isusu on se samozadovoljno ogleda kao u nekome za kime žudi, ali od koga se u temelju razlikuje i već dvije tisuće godina ne prihvaća da mu bude sličan.

O njegovu životu jedva da nešto znamo. Evanđelisti opisuju okolnosti njegova rođenja, i ponekad se razilaze u svojim opisima. Mnogo toga se zna o okolnostima njegova pogubljenja, o policijskoj istrazi, suđenju i zlodjelu koje su mu pripisali. Policijska istraga obuhvaća vrijeme koje je proveo sa svojim učenicima, večeru na kojoj će ga jedan od njih denuncirati, ali i njegove propovijedi, verbalni delikt zbog kojeg je i osuđen.

Što se događalo u međuvremenu? Tko je bio taj dječak pa mladić, što je radio, čime se bavio, čemu se smijao? Je li se Isus ikada smijao? Mora da jest, bio je dijete, kakvo bi bio dijete ako se nije smijao? Je li se Isus igrao? Kako su izgledale njegove igre? Je li boguhulno pomisliti da se Isus smijao i igrao?

Od čega se sastojao njegov život nakon što je navršio prve tjedne života, pa sve do zreloga mladićstva kada se odvažio na pobunu? Zašto u Novom zavjetu o tome nema ni traga? Osim tog čuda rođenja djeteta začetog mišlju a ne tjelesnim činom, sve drugo što se o njemu moglo saznati pripada onom istom Isusovom životnom finalu kojim se bavila i policijska istraga. Sve drugo je tajna, nehotična tajna, ili nedostatak imaginacije. U žanru svete priče, kao ni u žanru policijske istrage, nije bilo moguće ispričati cijeli život, ili onaj njegov važan dio koji bi čitatelju objasnio i objavio kakav je Isus bio čovjek. O njemu se zna dosta kao o sinu Božjem i o mesiji, ali i onome koji je prekršio rimske zakone, ali o njegovom djetinjstvu i mladićkom životu skoro ništa.

Ponegdje piše da je mladost provodio u pokornosti, radu i molitvi (Vjeronaučni udžbenik za pučke i djevojače škole Kraljevine SHS, dopušten od crkvenih i državnih vlasti, Zagreb 1923). To čitatelju jedva da nešto i znači, i ne rastvara pripovijest niti u jednom smjeru. Bilo mu je dvanaest, kada je kao dječak pred inicijaciju među pred Bogom odrasle, ili pred Bar micvu, za Pashu išao s Marijom i Josipom u sinagogu. Njih dvoje su se, bit će, nešto zanijeli i zapričali s poznatima i izgubili su dječaka. Našli su ga tri dana kasnije kako raspravlja s rabinima i učenjacima.

Njegov zreli život, onaj kojim se bave evanđelisti i policijski istražitelji, ali do naših dana i sve tajne obavještajne službe svijeta, započeo je nakon tridesete. Prije nego što će se pojaviti među ljudima širila se provincijom priča o njemu. Zasluge za to ima Ivan Krstitelj. A taj je, pak, bio zažaren, uvjeren čovjek, spreman na samožrtvovanje. Takvi kakav je bio on javljat će se tokom historije, političke i društvene, među vjernicima i bezbožnicima, da najave revoluciju i prvi sagore u njenome ognju. On je Isusa krstio u vodama Jordana, čime ga je inicirao u novu, buduću vjeru. Teolozi, vjerojatno, imaju sva potrebna objašnjenja za tu okolnost, ali onome koji pripovijest prati bez postranih znanja, bio on vjerujući ili nevjerujući, neobičnim će se učiniti to da je Ivan Krstitelj tokom tog čina Isusu nadređen. Kako on kao običan čovjek može mesiju ili Sina Božjeg uvoditi u vjeru i u njegovo, Isusovo, buduće učenje? No, tokom revolucija i ta se okolnost stalo ponavlja. Svaki je narodni prorok, otac domovine, osloboditelj, veliki reformator i revolucionar imao svog Ivana Krstitelja.

Isus je četrdeset dana proveo u pustinji, posve sam, dok ga je Nečastivi iskušavao. To je lijepa priča, iz koje bi mogao nastati roman. Kada je počeo naučavati svoju vjeru imao je sedamdeset dvoje učenika, koji su išli po gradovima, i svaki bi dovodio po par novih. U to je vrijeme Isus nastupao kao čudotvorac. Čini se kao da je to bio nastavak židovske pučke tradicije. Taj je narod volio čuda i čuda su mu se događala, naročito sirotinji. Zapravo, uvijek sirotinji. Da bi vidio čudo, morao si, u većini takvih priča, narodnih i umjetničkih, nužno biti siromašan. Iako se čudotvorci daju naslutiti u pričama i romanesknim epizodama suvremenih židovskih pisaca, Amosa Oza, pa čak i Saula Bellowa, njihovo vrijeme kao da je minulo s Isaacom Bashevisem Singerom i još prije njega, s velikim dječjim piscem, Amerikancem iz Galicije, Šolemom Alejhemom, čiji je “Dječak Motl” (u originalu: “Motl, kantorov sin”) preveden i u socijalističkoj Jugoslaviji i bio objavljen u sarajevskoj Lastavici. Bijedni su oni koji nisu na vrijeme čitali Alejhema i Singera, pa ne znaju i ne osjećaju da su Isus i Motl pripadali istome svijetu. Narodu Isus se obraćao alegorijama i metaforama. Propovijedao je sirotinji i bolesnicima, i nije bio izravan na način na koji će to kasnije od njega tražiti Pilat.

Jadnome, opustošenom i obeznađenom svijetu Isus je donosio lijepu priču, bajku i zagonetku, koja im je usred njihova posvemašnjeg siromaštva naviještala unutarnje bogatstvo. Nastupao je kao usmeni pripovjedač, a ne kao politički govornik. To će postati kasnije.

U ta je doba oživio Lazara, nevoljnika rodom iz Marijina sela. Lazar je bolovao, a Isus mu nije mogao pomoći. Ili mu zbog nečega nije htio pomoći – što je, opet, teško objašnjivo. Na kraju je u groznim mukama i umro, pa su ga i sahranili, kamenjem mu poklopili tijelo da ga ne raznesu pustinjske životinje. Četvrtog dana, kada se tijelo već uščulo, vratio se Isus i oživio Lazara. To je ovome čitatelju druga po redu važna priča iz Isusova života. Nje se nekoliko puta sjetio u teškim trenucima u životu, a posljednji put za vrijeme jedne sahrane na sarajevskom groblju prosinca 2012, kad Isusa nije bilo da oživi jednu svoju izmučenu i ubogu kćer. (Zanimljivo je što se dogodilo s Lazarevim imenom među južnim Slavenima. Srbi u njemu evociraju svoga slavnog srednjovjekovnog vladara, pa sinovima daju njegovo ime. Hrvati ga izbjegavaju, Lazarevo ime doživljavaju kao srpsko, a oni svojoj djeci ne daju srpska imena. Iznimka su Janjevci, među kojima su Lazari česti, pa će ih se naći i među onima koji su izbjegli s Kosova u Hrvatsku. Među hrvatskim uglednicima samo mi jedan Lazar na um pada: don Lazar Lazarević, svećenik, rodom iz Nevesinja, narodni tribun iz posljednjih desetljeća turske vladavine, generalni vikar obiju hercegovačkih biskupija, trebinjske i mostarske, zanimljiva figura…)

Propovijedajući socijalno osjetljivim i marginaliziranim društvenim skupinama Isus je došao pod sumnju službi sigurnosti, ali je, s jevrejskog stanovišta, počinio i krivovjerje. Ispitali su ga vjerski poglavari, on im je govorio isto ono što i sirotinji, pa su ga uhitili i predali rimskim vlastima. Otud, iz te epizode, dvomilenijska optužba na Židove, da su izdali i pogubili Krista, koju će fundamentalisti u današnja doba preformulirati pa reći kako “Isusova muka i smrt ne pripisuje se Židovima, već svakom grešnom čovjeku”. Iz toga čovjek koji se služi jednostavnom, ali neumoljivom logikom zaključuje kako su neki ljudi grešni i po tome su slični Židovima koji su, pak, svi grešni. Ono što se dalje događalo bilo je političko suđenje. Zgodno bi bilo reći da je suđenje Kristu prvo političko suđenje u povijesti, ali to nije tačno, jer su u ona doba suđenja samoproglašenim prorocima, narodnim vođama i navjestiteljima bila svakodnevicom u Judeji, kao i u drugim dijelovima beskrajnog carstva. Imperij se zasnivao na strahu i na verbalnom deliktu.

Pilat je Isusu dao priliku da odustane, ali on je to odbio. Nastupao je prostodušno i razložno. Pilatu se nije obraćao metaforičnim govorom, nego riječima onih siromaha kojima je propovijedao. Ovu je epizodu sjajno opisao Mihail Bulgakov u “Majstoru i Margariti”.

Nakon što je donio presudu, Poncije Pilat ponudio je narodu da oslobodi jednoga od tri osuđenika, među kojima je bio i Isus. Znao je da će narod osloboditi razbojnika, a ne mesiju, pravednika, revolucionara, pripovjedača… Tako uvijek biva. Ova je Pilatova gesta od najveće moguće važnosti za nas. Njome je, zapravo, definiran pojam kolektivne odgovornosti kroz povijest. Za Isusovu smrt odgovoran je narod koji ga je odbio spasiti. Rulja, međutim, tu odgovornost ne osjeća.

Svake godine kršćani različitih nominacija evociraju Kristovo rođenje i uskrsnuće u nekoj vrsti kolektivnih scenskih uprizorenja u kojima sudjeluje sveukupni vjernički puk, a s njima i svi oni nevjerujući koji pripadaju zajedničkoj civilizaciji. I ponegdje se ispotiha čuje kako je Isus stradao za sve ljude i za svakog čovjeka. Te svakogodišnje evokacije čovjeka navode da razmišlja o njemu kao o onome tko se svake godine iznova rađa i uskrsava. Svake mu godine sude i svake godine narod izabire i spašava razbojnika. Kroz dvijetisućljetne varijacije teče velika književna i životna priča u kojoj je Isus naš suvremenik. Rođen u kupaonici sobe 405, hotela Wiesler u Grazu, od oca liječnika iz Alepa i majke učiteljice, izbjeglica koji su se bez papira zatekli u Austriji…

Na jednoj suho korito
Bezimene američke rječice
Oblikuje sklad
U kojem veliki jajoliki kamen
Dokazuje dar prirode,
Sličan onom kojim je
Mikelanđelo disciplinirao
Stijenu da porodi Davida.
Na drugoj su Kip slobode
I indijanski ručni art
Pretvoreni u suvenire na uličnoj pijaci
U New Yorku, s potpisom:
Šta bi rekao Marx.
Na trećoj niz krovova Baščaršije
S brazgotinama od granata
Niču iz guste magle.
U tri su sobe obješene,
Da u svakoj ugostim prijatelja
Kojeg odnosi prekooceanska šutnja,
A vraća front na treskavičkom ratištu,
Urastao u naša tijela
Kao imela u grane kruške
Koja dotrajava u komšijnoj bašti,
I nikako da se sruši.

Ne možeš dozvati njegovo lice.
Nikako ga ne možeš dozvati
A toliko drugih, koja ti nisu važna
Koja si mnogo kraće viđao
Začas ti iskrsnu pred očima kao živa
Sa svim detaljima
Sa svojom mimikom čak.
I s glasom je isto: tolike nevažne
U unutarnjem sluhu jasno začuješ
Kad god ti se prohtije, kao
Da samo pritisneš dugme.
A njegov prizvati ne možeš nikako.

U vrijednoj knjizi D. Tadića o livanjskim Kaićima donosi se
njegova slika, ali ona ti ne pomaže: retuširana fotografija na
kojoj je ozbiljan i čvrst lik mladoga svršenika sarajevske
isusovačke bogoslovije u sutani, s bijelim kolarom pod grlom,
snimljena u Banjoj Luci 1908, siva i plošna, u tvome vizualnom
pamćenju ne kreše nikakvu iskru.

Pitaš se
Da nema kakve
Zakonitosti u svemu tome.
Može li biti da tvoje pamćenje i
Mimo tebe zna što radi:
Brišući konkretni lik
Ono u čistu uspomenu
Prevodi ovu osobu
U mit
Gdje njezino je pravo mjesto.

1.

Kada Niko Kaić 1937. godine dolazi na župu Varcar-Vakuf
nakon Stipe Lovrenovića, amidže, koji – vidjesmo – umrije
brzom blaženom smrću „od srčane kljenuti“, pedeset i dvije
su mu godine, zrelo muževno doba. Za njim je tridesetogodišnje
iskustvo po malim bosanskim mjestima, cijeli jedan mali život:
kapelanstvo u fratarskim župama Ivanjskoj i Sanskome Mostu,
župnikovanje u Glamoču, Lištanima, Bosanskome Grahovu.
(O Lištanima, selu pod obroncima Dinare u Livanjskom polju,
govorio je s radosnom sjetom, onim osebujnim livanjskim
govorom: „u Lištanim…“).

No tek s Varcarom srodit će se potpuno, u njemu će se ispuniti
i dovršiti njegov život: njegovo svećeničko i njegovo ljudsko
poslanje, svako sa svojim posebnim djelokrugom a spojeni u
divnu cjelinu, te njegova nevina a moćna strast – pisanje
ljetopisa. Njegovo historičko i spisateljsko zanimanje nije se
ograničavalo samo na Varcar, o tomu govore dva rukopisa
što su ostala za njim a čuvaju se u franjevačkom samostanu
na Gorici više Livna – Kuga u livanjskom kraju 1814.-1818.
i Kratke crtice o prošlosti i sadašnjosti Livna i okolice, ali
varcarski ljetopis njegov je opus magnum: 355 stranica
rukopisa u velikome folio-svesku, pomno i istrajno ispunjavan
kroz dvadeset i jednu godinu od 1937. do 1958. Jest da je
vođenje ovakvih knjiga propisana obaveza svakoga župnika,
što Kaić i navodi na početnim stranicama, pozivajući se na
Synodus dioecesana banialucensis ab anno 1924, str. 168:
„Svaka župa mora imati svoju knjigu, u koju se zapišu svi
važniji događaji ove župe. Svaki kroničar stavi na početak
svoga bilježenja svoje ime i prezime, te službu i drugo
potrebno, da se znade, tko je to pisao. Iza toga mogu se
navesti stare kronike, ako ih ima i druge starine, koje su
spomena vrijedne. U spomenicu pišu se događaji, koji
osvjetljuju stanje župe i daju sliku o prilikama. Takovi su:
razne administrativne naredbe, školske uredbe, dobrotvorne
ustanove, nove, novosagrađene ili popravljene zgrade,
fundacije. Ovamo idu i važne promjene granica, smrti
odličnika, veće svečanosti, izvanredne prirodne pojave,
slučajevi izvanredne skupoće i t.d. Sve se ovo piše
jednostavno kronologičkim redom.“

Tako propisi. Ali, varcarskoga ljetopisa – bogatog izvora
za uvid u lokalne životne, narodne, političke prilike i
događaje od 1937. do 1958, sa zanimljivim kulturnim,
demografskim i povijesnim ekskursima u bližu i dalju
prošlost – takvoga, dakle, ljetopisa ne bi bilo, ili bi bio tek
nevoljko i siromašno piskaranje, da se u osobi Nike Kaića
nisu skladno susreli i jedno drugim plodno proželi prilježnost
službenim dužnostima i posve individualna, ničim propisana
autorska strast i dar, jedan od najrjeđih:
oko sposobno za neskučeno promatranje života,
um otvoren razumijevanju ljudskih prilika i sudbina izvan
suđenja i presuđivanja.

Na prvoj stranici kaligrafski ispisano crvenim, svečanim
mastilom stoji:

                                   SPOMENICA
                             (Liber memorabilium)
                                          župe
                         Mrkonjića grada, a nekada
                                    Varcar Vakufa.
                        Počeo pisati ovu Spomenicu
                        Nikola Kaić, rođen u Livnu
                        8./XII. 1885., koji je došao u
                    župu ovu iz župe bos.-grahovske
                                    19./IV. 1937

Završna stranica iz lipnja 1958, kojom se Kaić oprašta od
Varcara, od ljetopisa, od svojega aktivnog svećeničkog života
(za cigle dvije godine umrijet će u Livnu) ogledni je primjer
klasičnoga kroničarskog stila i metode: sve što je važno da se
zabilježi tu se kaže suho, kratko i tačno, a lični osjećaj,
autorsko ja, potisnuto je skoro u nepostojanje,
u hladno spasonosno treće lice:

5./VI. Tijelovo; procesija sa 4 oltara obavljena je oko crkve.
Sušno ljeto, 11./VI. bilo je dobre kiše.
Nekidan umro je od raka Sulejman effendija Žerić, hodža,
penzioner, rođen je 1885.
Na sv. Antu bilo je kišno vrijeme.
Na 27./VI. prošao je u autobusu kroz grad pravoslavni vladika
(episkop) banjalučki, te će 28./VI. blagosloviti pravoslavnu
crkvu u Jezeru.
Župnik je molio mirovinu, te ga je Biskupski Ordinarijat
riješio župničke službe i u mirovinu poslao 27./VI. Upravu
župe povjerio je Ordinarijat vlč. g. Branku Župančiću,
koji je došao 28./VI.

Valja obratiti pažnju na razdoblje ljetopisa. Nije to bilo koje
i bilo kakvo, već sudbonosno vrijeme: godine Svjetskoga rata,
nesreće i zločina, za njima godine siromaštva i straha,
revolucionarnoga terora i vreloga zanosa stvaranja novoga
svijeta, izgona starih vjera i uvođenja nove vjere, jedne za
sve, oduševljeno i nimalo nježno, potom godine početnog
smirivanja, umekšavanja bridova u društvu. Za priproste
duhom to je vrijeme preživljavanja, za promućurne –
vrijeme-zgoda za snalaženje. Nijedno od toga za Kaića, on je
drukčije biće, obdareno (ili ako vam je draže – obremenjeno)
dubokim, neprevarljivim osjećajem vlastite sjedinjenosti
s narodom (u starinskom značenju svih ljudi svojega svijeta),
sa zemljom, sa smislom činjenja dobra. Moralo je i u njega
biti i straha i sumnja i dvojba, morao je i on prolaziti kroz
kušnje, možda i posrnuća, ali bit će ipak da to nemilosrdno
i žestoko vrijeme valja gledati kao njegov kairos: baš takvo,
a ne neko mlitavo i prazno vrijeme u Kaiću je probudilo i
razvilo sve njegovo najbolje; baš takav, Kaić je u njemu
prepoznao svoje vrijeme.

2.

Jest don Niko Kaić i katolik, i Hrvat, i svećenik – sve to
na način temeljan, u sebi neprotuslovan, baš kao što u svemu
tome u njega nema protuslovlja s antejski prirođenim
osjećanjem Bosne kao zemlje iz koje se je izašlo i u koju je
vratiti se. Ali, ali – ništa od navedenoga nije u stanju njega
zavesti i zanijeti pa da potrebe i okolnosti života ljudi,
naroda natkrili i postane važnije od njih. U tome je i korijen
njegova razumijevanja historije, vlasti, vjere:
vrijedno je u historiji ono, po čemu narod opstaje;
dobra je vlast ona, koja narodu koristi;
vjera jest ultimativna, s njome nema pogađanja
(nota bene, Kaić je tvrdi starinski, predkoncilski katolik i
svećenik), ali nije vjera ono što tebi brani da u inovjercu
vidiš prvo čovjeka, živu dušu, pa tek onda inovjerca. Tanka
bi to vjera bila!

Ni ne znajući za njih a kao da ih je napisao sam, živio je i
radio u krvavim godinama rata kao po uputama i upozorenjima
što ih je u zlo i mračno hrvatsko ljeto 1941. franjevcima
poslalo njihovo starješinstvo iz Rima (a predaja kaže da ih je
inicirao i dobrim dijelom napisao tadašnji član generalne
uprave franjevačkoga reda, hercegovački fratar
Dominik Mandić, potonji emigrant i znameniti povjesničar):
zabranjuje se učlanjenje u Ustaški pokret;
nalaže se da se uzimaju u zaštitu progonjeni Židovi i Srbi
i sprečavaju pljačke i osveta;
da se nipošto ne pribavlja i ne prihvaća korist od imovine
i dobara otetih Srbima i Židovima;
te naročito da se nitko, „zanesen narodnom suverenošću,
ne ogriješi o dužnu snošljivost prema inovjercima i o
kršćansku ljubav prema bližnjemu“…

Nije malo hrvatskih katoličkih svećenika bosanskih i
hercegovačkih, biskupskih i redovničkih jednako, koji se nisu
uzmogli ili se nisu ni htjeli odhrvati slatkoj zanesenosti
narodnom suverenošću – neki tiho i nevino, samo za se, mnogi
glasno i djelatno. A propagandno i pjesnički najglasnije
njihova prva glava, nadbiskup vrhbosanski Šarić, imenom
Ivan i zvučnim samoizabranim primenkom – Evanđelista;
svih godina rata i užasa, kada je već znana svakomu tko hoće
znati krvava i zla priroda narodne suverenosti u izvedbi
Nezavisne Poglavnikove, taj ni drama ne popušta u izljevima
vruće ljubavi Njemu,  „Vođi zlatnom“, „s neba blagu“,
svezujući uvijek Njegovu Osobu i Poslanstvo s najsvetijim
pojmovima vjere: Bog, Uskrs, Uskrsna zora, kralj David –
pa se čovjek, makar i davno napustio to stado, načuditi ne može
nad tolikom i tako neobuzdanom svetogrdnošću.

Četrdesetpete i nakon nje mnoge od zanesenih (što vine, što
nevine; vaga na kojoj se to vagalo bila je pogruba) snašla je
zla sudbina: jedni u izbjeglištvo, jedni u grob, jedni na
robiju. Nadbiskup-pjesnik, koji je prijevarno pjevao: „Vazda
spremni radit i umrijet za Dom“, utekao je sigurno i ne časeći,
kao i Vođa mu obožavani (te umro u Madridu 1960, kao i vođa
mu obožavani godinu ranije), a varcarski kroničar, koji nema
od čega da bježi, niti mu je bijeg na pameti, hladno i suho
bilježi u travnju 1945:

Njemačka vojska, hrvatske ustaše napustili su gotovo cijelu
Bosnu i Hercegovinu, te su partizani unišli u Sarajevo,
Banju Luku, Mostar itd. U šumama i selima ima četnika (Srba)
i ustaša (Hrvata). Nadbiskup Dr. Šarić pobjegao je iz Sarajeva.
Partizani dižu u vojsku muškarce. Stvorila se nova federativna
demokratska Jugoslavija. Poglavar: Josip Broz-Tito,
Hrvat – komunista.

U zlim vremenima glas o dobru čuje se brže i dalje nego
inače, valjda zato što je neočekivan, odskače od pravila.
Tako je išao i glas o Kaićevu držanju: usmeno, u narodu,
od usta do usta, dok u lažljivoj knjizi Magnum crimen njegova
imena nema, jer se uza nj ni izmisliti nije moglo nikakvo zlo.
Na drugome mjestu napisao si za njega, pa ćeš ovdje ponoviti,
jer je umjesno: „Nije išao ni uz jednu vlast, nije nikamo
bježao, ni jedan ljudski život nije upropastio, a spasio je
svaki koji je mogao.“ Stigao je taj glas i do Kaićeve bivše
župe, Lištana, u kojima već u ožujku 1945. ureduje partizanska
vlast, Narodnooslobodilački odbor. Trenutak je to kada skori
veliki pobjednici još nisu osiono uvjereni u svoju svevlast,
još im je stalo do osvajanja narodne podrške. Tako drugovi
iz NOO Lištani 7. ožujka 1945. šalju pismo don Niki Kaiću
u Varcar moleći ga da se premjesti kod njih (a pismo bez
ikakvih intervencija donosi D. Tadić u spomenutoj knjizi):

„Zdravo don nikola evo ufatili malo vrimena da ti se javimo
da smo živi i zdravi kao vama želim lipo zdravlje od boga i
srca moga dragi don nikola u vezi našeg naroda iponjegovoj
želji mi kao članovi ove opštine i rukovodioci svog naroda u
današnjom obliku novog uređenja zemlje u vezi miprid narodom
i ispridsvog naroda ukoliko i vi znadete ta želja od naroda za
vama u vezi nemamo ni župnikapavas molimo dabi vi nama
došli u našu župu pošto nemamo ni župnika a mi znamo da ste
vi don niko ostali čisti i pošteni miđu sveme narodu a naš
župnik nije hteo stati na braniku svog naroda nego je narodu
govorijo daporadi kako netreba i onse neće više vratiti niti ga
narod oče za župnika on nama netreba ukoliko vidimo dajese
ogrišijo o svoj naroda nama kažu drugovi koji su dolazili iz
vašoga mesta i nama govore da ste vi uvek bili kod svog naroda
i daste bili zaštitnik svog naroda bez nacije i vjere a u vezi
ranijeg ukoliko vi znadete daje naš narod bijo za vas od uvik
pa i danas za vama teži i nemože damu iziđe iz glave vaše
savjetovanje očekivamo u nadi dačese naša molba gore navedeni
naslov udovoljiti i dačetenam izići u susret našu molbu
udovoljiti uz drugarski pozdrav. Ovu molbu pridlaže gore
navedeno rukovodstvo u vezi naroda.“

3.

Kakvo je sjeme Kaić posijao svojim životnim stilom i stavom,
na posredan ali rječit način govori sličica iz ljetopisa, kao i
sam način na koji je napisana. Godina je 1949, vrijeme kada
su pobjednici već odavno preuzeli svu vlast i provode je
nemilosrdno, naročito prema „neprijateljima naroda i države“
a takve se najlakše otkriva u bogomoljama i oko njih:

Pred ponoć zapalile se daske, što je crkva bila prigrađena
iza bombardovanja 1944, opazila je vatru Kata Dujmušić,
upozorila župnika, koji je zazvonio, te se je narod sabrao
(katolici, muslimani, pravoslavci) i ugasio vatru. Netko kaže
da su se daske zapalile od električne struje, ali opće je
mnijenje da je vatru zapalio protivnik.

Sve je u ovim dvjema škrtim rečenicama krcato dinamikom,
zvukovima, značenjima: čuješ praskanje smrčevih dasaka
u plamenu, čuješ paniku ponoćne zvonjave i strku svih tih
„katolika, muslimana i pravoslavaca“, toga Kaićeva naroda
koji se sabrao da gasi, a tu je i zagonetni, šifrirani protivnik,
zloslutna sjena bez lica u pozadini ove noćne scene kao iz
slikarskih vizija Hieronymusa Boscha.

Ovdje se važnim dodatkom uključuje i sjećanje onoga koji
bilježi: tada mu je šest godina, nekih večeri na prelo kod
djeda i bake dođe i Kaić. (On i baka su se rođakali i uvijek
spominjali svoje Livno.) Svaki put bi se našao netko tko bi
navaljivao na nj da napokon otkrije koga je vidio te noći da
potpaljuje crkvu. Odgovarao je uvijek isto: jesam, vidio sam
i prepoznao obojicu, to sam rekao i na ispitivanju u Udbi,
ali njihova imena nisam odao, to će sa mnom u grob. Tako je
i bilo – Kaić je šutio, narodna vlast nije se slomila tražeći, i
nitko nikada nije saznao imena protivnika.

Što je ljetopisca moglo navesti na takav izbor riječi, za
njegovu uvijek suzdržanu stilistiku neobičan, prenaglašen:
protivnik? I ima li u tom izrazu kakva skrivenog značenja,
sugestije?

Don Niko Kaić bio je među rijetkim svećenicima koji su
imali odobrenje crkvenih vlasti da obavljaju obred egzorcizma,
pučki rečeno: da izgone đavle. Takvo „posebno i izričito“
dopuštenje može dobiti samo svećenik „pobožan, razborit i
neporočna života“, „zreo i častan čovjek“, „ne pouzdavajući se
u krepost svoju, nego u božansku, bez ikakve pohlepe za
zemaljskom plaćom, od ljubavi, postojano i smjerno“ – kako
se navodi u Rimskom obredniku, izdanom „po tipskom izdanju
rimskom“ u Zagrebu 1929, a to je onaj stari, što je u mnogim
hrvatskim izdanjima slijedio Bartula Kašića prijevod iz 1640.

Najčešće je Kaić to radio u Podmilačju niže Jajca, gdje se
oduvijek o blagdanu sv. Ivana Krstitelja i ljetnom solsticiju
okuplja silan narod, katolički ali i drugih vjera, s vrućim
nadanjem u izlječenje od raznih bolesti, a naročito od
opsjednutosti zlim, nečistim. Kaić se na to pripremao čineći
strogu pokoru i po mjesec dana, a onda bi se zaputio starim
putovima u Podmilačje, pješke, bos, sve Boga moleć, skrušena
srca i sabrane pameti.

Jaka nota svjetovnosti koju ima ljetopis nalagala je piscu
da u nj ne unosi ništa o vlastitim duhovnim pothvatima u
Podmilačju, nikakav podatak, ni naznaku. Tek na jednom
jedinome mjestu, u godini 1949, stoji kratka bilješka, a i ona
više skriva nego što govori: „Na sv. Ivana 24./VI. došlo je
mnogo naroda vozom, kolima, pješice u Podmilačje; radi kiše
i pučka je sv. misa držana u crkvi, a ne na groblju više crkve.
Dovedeno je više bolesnika u crkvu. I inovjeraca je
došlo u crkvu.“

No, zato se o tim čudnovatim događajima širila bogata predaja
među ljudima. U njoj je sigurno bilo pretjerivanja i
nadograđivanja, ali i to je unutarnji, neodvojivi dio
doživljaja, njegove izvornosti i zaprepašćujuće snage. Tu
spadaju priče o krhkoj djevojci koja najedanput bivoljim glasom
riče najstrašnije psovke i pogrde na Isusa, crkvu, svećenika,
nudi egzorcistu bestidne ponude odmah tu, pred oltarom, uz
skaredne pokrete, potom kazivanja kako nečisti iz opsjednutoga
pokušava da se nagodi: „evo, izaći ću, ali ako me pustiš da
uniđem u ovu ovdje udovicu“, a bilo ih je koji su se kleli da su
svojim očima gledali kako su sva stakla na prozorima velike
nove crkve sv. Ive, sagrađene 1910. godine, popucala i na tle
se stropoštala, kada je đavo bio natjeran da izađe iz jednoga
bjesomučnika.

U tančine je Kaić poznavao, drukčije bit ne može, Rimski
obrednik, a osobito dobro Naslov XI., Glavu I., Zaklinjanje
opsjednutih od zla duha, gdje se u majstorski ritmiziranoj
smjeni žestokih zaziva, zapovijedi, molitava, litanija,
dijelova evanđelja opisuje agon između opunomoćenika
Kristova i đavla:

„Zapovijedam ti, bio ti koji mu drago, nečisti duše, i svim
drugovima tvojim, koji opsjedaju ovoga službenika
Božjega … reci mi svoje ime, dan i čas svoga izlaska s
kakvimgod znakom…“

„Zaklinjem te, nečisti duše, svaka protivnikova navalo,
svaka utvaro, svaka četo, u ime Gospodina našega Isusa Krista
iskorijeni se i odstupi od ovoga stvorenja Božjega. Onaj ti
zapovijeda, koji ti je naredio da s nebeskih visina potoneš
u bezdan…“

„Zaklinjem te, stara zmijo, sucem živih i mrtvih, sazdateljem
tvojim, sazdateljem svijeta, onim, koji ima vlast, da te pošalje
u pakao: odstupi žurno sa strahom i s vojskom jarosti svoje
od ovoga sluge Božjega…“

„Iziđi zavodniče, pun svake himbe i varke, neprijatelju
kreposti, progonitelju bezazlenih. Daj mjesto, okrutniče,
daj mjesto, bezbožniče, daj mjesto Kristu…“

„Zaklinjem te pakosni zmaju u ime neoskvrnjenoga Jaganjca,
koji je išao po ljutici i poskoku, koji je zgazio lava i zmaja,
odstupi od ovoga čovjeka, strepi i bježi na zaziv imena
onoga Gospodina, od kojega dršće pakao, kojemu su podložne
nebeske sile, vlasti i gospodstva…“

Osim dobre upućenosti u stroga i precizna pravila obreda,
njegovu tehniku i njegov pojmovnik, Kaić je sigurno duboko
proživljeno poznavao i biblijske korijene egzorcizma, među
kojima prvenstvo, valjda, pripada slici  iz Markova evanđelja,
potresnoj i jezivoj, kada Isus u „kraju gerazenskom“ na obali
mora iz opsjednutoga izagna legiju nečistih duhova te im
dopusti da uniđu u krdo svinja što je „paslo pod brdom“,
a to „krdo od oko dvije tisuće jurnu niz obronak u more i
podavi se u moru“. (Mk 5,1-20) A među mnogim imenima
kojima Sveto pismo naziva đavla i zloduhe,  stoji i naziv
„protivnik“, najslikovitije upotrijebljen u Prvoj Petrovoj
poslanici: „Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi
tražeći koga da proždre.“ (1 Pt 5,8)

S ovim razjašnjenjima možemo se vratiti noćnoj slici iz
godine 1949, kada gori varcarska crkva. Na koga to pisac
smjera kada kaže da je po općem mnijenju „vatru zapalio
protivnik“? I: čiji protivnik? Ona dvojica, čija imena je odnio
sa sobom u grob? Teško. Prije će biti da su oni samo ruka
protivnikova, a taj je velik i moćan i vlastan, i protivan
Crkvi, kako općoj tako i mjesnoj, varcarskoj Kaićevoj –
tako su se nekako, posve logično, u ljetopiščevoj glavi mogle
povezati slike i pojmovi iz demonologije biblijske i
demonologije njegove svakidašnjice. To bi nam, onda, možda
razjasnilo i dvostruki smisao držanja župnika-ljetopisca.
Kako je, naime, izgledalo njegovo ispitivanje u Udbi?
Je li se od ispitivanoga tražilo da kaže imena potpaljivača,
pa da ih stigne zaslužena kazna, ili se, obratno, od njega
pod stanovitim pritiskom tražilo da o njima šuti, jer su
ispitivačima ionako vrlo dobro poznata a nikako ne bi valjalo
da se otkriju? Je li, dakle, župnikovo držanje u ovoj stvari
bilo samozatajno po vlastitoj odluci, ili zbog prijetnje
i straha? Ili će biti da je posrijedi oboje, a naznakom
protivnik ljetopisac smislio da svojemu budućem
nepoznatom čitaocu ostavi znak i trag.

4.

Varcarski katolici svojim su župnicima nalazili mnoge mane,
a neke su baš i otjerali, šaljući pritužbe biskupu u Banju Luku
i zahtijevajući drugoga. O toj su svojoj osobini sami pričali
u mješavini nekakvoga ponosa i blage samopokude. Ni Kaić
nije bio pošteđen, uza sve poštivanje koje mu nisu odricali.
Kao dugogodišnji predsjednik crkvenoga odbora, djed se
često vraćao s njihovih sastanaka nezadovoljan koječim iz
župnikova držanja. Kada se 1952. crkva temeljito obnavljala
od ratnih oštećenja i zapuštenosti, kupili su se od župljana
prilozi, u novcu i u trudodanu, a župnik je vodio evidenciju
i svaki put poslije nedjeljne mise čitao imena donatora i
priložene iznose. Djed to nije uspijevao promijeniti a strašno
ga je jedilo, pa je i ostavku davao. I u kuću je donosio svoju
ljutnju. Smetao mu je i Kaićev stil u svjetovnom životu:
njegovo neformalno i neposredno zapodijevanje razgovora
s ljudima na ulici, s težacima kad siđu na pazarni dan, o
cijenama, o urodu, o stanju blaga. Zamjerao mu je i kada
u poslijepodnevima prolazi našom ulicom prema groblju,
gdje će, u reverendi zavraćenoj do pojasa, popravljati
posrnulu ogradu čekićem, kliještima i ekserima koje je
u staroj zobnici ponio od kuće. „Nije to njegovo da radi i
da se tako nosi, ima ko će to, on mora bit gospodin, ne smi
se mišat s običnim svitom!“ – ljutito bi mrsio i zadugo se
ne bi smirivao. Tako su, kada je don Niko 1958. otišao
u penziju, dočekali njegovu zamjenu s nekim nejasnim
osjećajem zadovoljstva. I dobili su! Čovjek je bio potpuna
suprotnost Kaiću – msgr. Branimir Župančić, za kojega u
ljetopisu pod naznakom siječanj 1958. stoji kratka bilješka:
„Pred kratko vrijeme došli su iz zatvora svećenici banjalučke
biskupije: vlč. Petar Pajić i vlč. Branimir Župančić.“
Nesvršeni rimski doktor kanonskoga prava, dugogodišnji
komunistički robijaš pred kojim je išao glas nesalomljivog
katolika i Hrvata, odmah je zasjenio varcarski obični svit
svojom glasnoćom, svojim oštrim i odrešitim nastupom, cijelim
svojim držanjem koje su Varcarani tumačili kao poželjnu
gosposnost. Već kao student, onaj koji bilježi upoznao se
s njime, i kasnije zapisao: „Bio je čeljade razgovora i ljubitelj
književnosti, ali i pravi čovjek starinske vojujuće Crkve. Brzo
smo se razišli, između ostaloga na Krleži i na Marinkovićevoj
Gloriji. Za njega je sve to bila strašna blasfemija, i ništa drugo.“
Uz usrdan zagovor da još jedanput, čista srca, dobro promisliš
i o Krleži i o Gloriji, vrlo predusretljivo i ljubazno dao ti je
na čitanje i prepisivanje Kaićevu Spomenicu, te još i lični
dar – jedan svezak Narodnih pjesama Muhamedovaca u
Bosni i Hercegovini Koste Hörmanna, prvo izdanje Zemaljske
štamparije u Sarajevu 1888. (Dugo te je pratila ta draga knjiga,
dok 1992. nije propala u Sarajevu na Grbavici u novom ratu.)

5.

Posljednjih dvadeset i šest mjeseci života proveo je Kaić u
svome Livnu. Prva mu je želja bila da se smjesti u rodnu kuću
u Kaića sokaku. Uslijed nekih komplikacija to se nije ostvarilo,
nego mu je dano da stanuje u župnom stanu. Tu je i umro, i
sahranjen na fratarskom groblju samostana na Gorici.
Zahvaljujući prijateljskoj pažnji livanjskoga polihistora,
profesora Stipe Manđerala, onaj koji bilježi dobio je opis
njegovoga zadnjeg časa, a opis je tako živ da ga je grehota
prepričavati: „Na samrti poželi on da mu donesu vode iz Kaića
bunara, one vode koju cijeloga života nije zaboravio, one
koju je kao dječak pio i koja kao ni jedna druga gasi žeđ.
Po tu vodu pošalju u Kaića sokak jednoga dječaka Tičinovića
s Fere. Hitro on donese tu vodu, don Niko se napije  –
i bî to njegov kraj.“

I bî to don Nikin kraj.
A ti nikako ne možeš dozvati
njegovo lice. Ni glas mu
Ne možeš dozvati.
Ni njegovoga Varcara više nema
I njega ti je teško dozvati.

Baš kao da se obistinio Kaićev lament u pismu
Tomi Markoviću-Lisici, kustosu etnografske zbirke
Zemaljskoga muzeja u Sarajevu, kada mu 12. studenoga
1942. piše iz Varcara: „Zdravo sam i sretno došao u opustjeli
Varcar, izgleda kao da je gotovo izumro; raselilo silno,
osobito muslimani, naših (gotovo svi oko crkve) ima oko
30 kuća, u Majdanu i drugim selima oko 8 kuća (u njima
malo osoba) i župi liskovačkoj oko 20 – 30 kuća, to su
reliquiae reliquiarum katolika varcarskoga kotara.“

Danas, ni tih reliquiae reliquiarum više nema.

Ništa ne možeš dozvati
Niti vrijedi pokušavati. A osim
Dozivanja – što ti je još ostalo.

*

ivanlovrenovic.com

Bjelave

Na dnu Bjelava, s desne strane Nemanjine, mala je trafika. U prizemlju jednokatnice ili dvokatnice – to ne možeš dozvati pred oči, od četiri puta četiri koraka, tako da već troje mušterija učini gužvu. S lijeve i s desne strane su stalaže sa šarenim novinama i magazinima, a ravno niski pult s dnevnom štampom, za kojim sjedi starija, natmurena žena, u ručno pletenom džemperu na kopčanje. Ili ona, ili jedna mlađa, blijeda i plavokosa, s vječnim herpesom na donjoj usni. Starijoj trafikantici ne pamti se ime, a mlađa se zvala Majda (s vječnom dilemom koju je tih godina podrazumijevalo ovo ime: je li bila Maida ili Majda, a ako je bila Majda, je li njeno ime tako i mišljeno, ili je, ipak, mišljeno kao Maida…).

Obje su pušile, tako da je dućančić vazda bio zadimljen. Zimi bi noge grijale na električnoj grijalici, na kojoj bi se neprestano žarile dvije ili tri šipke. Četvrtu nisu uključivale, jer bi, to se znalo, iskakao osigurač ako bi se uključile sve četiri. Nije iskakao samo u trafici na dnu Bjelava, nego svugdje u Sarajevu, gdje god bi se zažarile četiri šipke na grijalici, i to je bila jedna od onih stvari koja se znala i podrazumijevala, tako da nitko o njoj nije razmišljao, i bila je brzo zaboravljena, čim je nestalo električnih grijalica.

Nekoliko godina pred rat u preuređenju trafike pojavila se siva termoakomulacijska peć. Postalo je još tjesnije, ako su dvije mušterije u dućanu, treća ne bi ni ulazila, nego bi pričekala vani. Poznati bi sjedali na peć, da popričaju.

S lijeve strane ulice bio je drveni telegrafski stup, na koji su rajsneglama pričvršćivane smrtovnice. Zelenih bi uvijek bilo više, ali nije falilo ni crnih. Kada bi umro netko mlad, smrtovnica je bila plava. Na crnim smrtovnicama bio je križ, krst, palmina grana ili zvijezda petokraka. Jednom ili dvaput vidio si crnu smrtovnicu s Davidovim slovom. Jevreji su se, većinom, sahranjivali pod crvenom petokrakom, znakom pod kojim su se 1941. i spašavali.

Uspon uz Bjelave bio je blag. Nije to jedna od onih teških sarajevskih strmina. Moglo se tako, korak pred korak, bez žurbe i plahih misli, preći Bjelavama, a da se ne zadiše. Bjelavski sokak je uzak, kuće ga stiskaju s obje strane, tako su ga jedva razredili u dvije kolovozne trake, a pločnici su široki pola dječjeg koraka, tako da se oni odozgor i oni odozdol ne mogu mimoići ako jedan ne siđe na kolovoz. Uvijek je tu mnogo prometa, kamioneti s kruhom i somunima, kombiji, automobili koji nervozno trube, djeca koja idu u školu, žene što žure na posao i starci koji se sporo kreću, toliko sporo da se promatračima s prozora čini kako stoje; vraćaju se iz grada, i čini se da će njihov povratak danima potrajati, toliko su spori, i da se neće zaustaviti sve negdje do Pothrastova i bolnice za plućne bolesnike. Tamo se, i u Kasindolu, sarajevski umiralo. S mnogo zdravih voda, ali s malo zraka, ustajalog i memljivog, koji se teško diše, na kratak i prazan srk, kao slabu rakiju na gladan stomak. Od takvog su zraka stradavala pluća, a Pothrastovi bili su drugo ime za pluća.

Vazda je neka gužva uz Bjelave i niz Bjelave. Je li to zato što je strmina lakša, pa se svijet radije zaputi okolo, pa preko Velikog parka i Džidžikovca, nego uz Dalmatinsku i Sepetarevac, ili je stvar u tome što Bjelave povezuju dva dijela grada, kraj oko Titove ulice i gornje, slabo urbanizirane nadbjelavske mahale, ili je – što najprije i može biti – sve to stvar navike, pa ljudi uz Bjelave idu jer se tako išlo i prije stotinu godina, za nas zapravo više i nije važno. Treba samo zatvoriti oči, i ići bez mogućnosti da se taj put usporedi s onim kojim danas, kad prelaze Bjelave, idu neki drugi ljudi. Ova dva puta sigurno se razlikuju, a za priču važan je samo onaj prvi, kojim se kreće iza zatvorenih očiju ili u snu.

S desne strane nailazi se uličica Pinje Barjaktara, krivudava, uska i nepravilna, kao da ju je, zajedno s njezinim kućercima, netko od tijesta zamijesio. U turska doba zvala se Pinjin sokak, kasnije Pinjina ulica, a 1931. ponijela je ime Pinje Barjaktara. Ibrahim barjaktar Pinjo, sin Mehmedov, bi jedan od vođa otpora sultanovim reformama. Bio je junačina, očito s nekim samoubilačkim nagonom u sebi, i ponašao se sasvim mimo sarajevskih adeta i naravi ovog svijeta. Drugi su šutjeli i gledali, sve čekajući neki povoljan trenutak za sebe i za svoje interese, ili su naprosto živjeli u uvjerenju da je čovjek sitan mrav usred velikih svjetskih zbivanja, pa se treba na vrijeme ukloniti i pokloniti, a ako bi se i pobunili, činili su to s mogućnošću uzmaka, ili su se – bilo je i toga – bunili iz paničnog straha pred novim i drukčijim. Ibrahim barjaktar nije bio takav. On je, naprosto, bio divlji i nezaustavljiv, i unaprijed se moglo predvidjeti kakva će mu biti sudbina. Sarajevo ga je voljelo upravo zbog te predvidljivosti: umjesto njih on je bio hrabar i odvažan, pritom nesvjestan vlastite ranjivosti i smrtnosti. Junak je poput životinje, poput psa koji kidiše na jačega od sebe, bez svijesti o svome ograničenju i o tome da će ovaj trenutak isteći, a da u sljedećem, možda, slijedi ništavilo. E, takav je, kaže priča, bio Pinjo Barjaktar.

Sudjelovao je u znamenitom otporu sarajevskih janjičara iz 1826. na 1827, kad pogibe i nekib Mustafa Nurudin efendija Šerifija. Tada je, ne bez razloga, Pinjo Barjaktar obilježen kao jedan od kolovođa pobune, i na prijevaru je, zajedno s desetak suboraca, priveden u Zvornik, pod noge veziru Abdurahimu paši. U Zvorniku je i pogubljen, 9. ožujka 1827.

U sokaku koji će ponijeti njegovo ime stanovala je porodica Pinjo, ali Ibrahim se odselio u Ferhadiju, gdje je, u blizini, u najmu držao han Kolobaru. Iz isprave o njegovoj ostavini Alija Bejtić otkrio je jedan zanimljiv podatak: iza Pinje Barjaktara ostao je golem imetak, ali i još veći dugovi. I to docrtava njegovu narav i objašnjava njegove postupke, ali i činjenicu da su Sarajlije o ovom čovjeku pjevali pjesme. Ibrahim barjaktar Pinjo, sin Mehmedov, bio je utjelovljenje njihovih neostvarenih čežnji, onakav kakvim se oni nisu usuđivali biti. I ti, dok o njemu pričaš, u sebi nalaziš ono nezdravo divljenje prema tom čovjeku, takvo da bi o njemu mogao napisati stotinu i jednu priču, a sve pripovijedajući o sebi i o onom što te čini uskraćenim u odnosu na njega i na divlji muški ideal onog Sarajeva iza zatvorenih očiju i iz sna.

S lijeve strane Bjelava za tobom je ostala Ulica Romana Petrovića, nastavnika crtanja, scenografa i ikonopisca, koji se slikarstvu učio u Krakovu, Beogradu i Parizu, i ostao jedan od najvećih, amblematskih, bosanskih slikara, uglavnom nepoznat ili nevažan u Srbiji i Hrvatskoj. Osim što je bio darovit i vrlo dobrog obrazovanja, Roman Petrović bio je i vrlo suvremen slikar. Njegov senzibilitet odražavao se jasno u međuratnoj Europi, tako da ne bi bilo krivo reći kako je predstavljao jednu od najeuropskijih pojava u onodobnom Sarajevu. Samo što nitko za to nije znao, niti se o tome daleko čulo izvan njegova sokačeta, koje se zvalo Doklade, sve dok 15. veljače nije ponijelo ime po svome najznamenitijem stanovniku. Rijetkost je da ulica dobije ime po nekome tko je tu stanovao, ali nijednoj sarajevskoj ulici ime njenoga bivšeg stanara ne stoji tako dobro kao Ulici Romana Petrovića. Atmosfera Bjelava, osunčanih i jarkih, u njihovom kolorističkom i kulturološkom šarenilu, vidljivija je na slikama Romana Petrovića, nego u stvarnosti kakva je nekad bila.

Stotinjak koraka dalje, zdesna nailazi Nušićeva, slijeva Ulica Jelene Vitas. Još je tjesnije i tako je vijugavo, intimno i maleno, kao da smo u dječjoj igrački, u gradu lutkinih kuća, u nekoj staroj njemačkoj robnoj kući, u osamnaestome vijeku, kada je Europa čeznula za Orijentom. Kako li je tu preživljavao odrastao čovjek, normalne visine, sa svojim običnim odraslim potrebama?

Sarajlije su se navikle i srodile s otomanskom arhitekturom i njenim prometnicama, punim pravih i oštrih uglova, ali će gostima do kraja biti zagonetno kako se ovim ulicama vozi, i kako iz Jelene Vitas udjenuti auto u Nušićevu, a da se ne očešu zid i tarabe tetke Anđine kuće? (Vidim li sad nju, krupnu i dobro temeljenu, u šarenoj suknji, nalik na dimije, ili je to varka, kakve proizađu iz prevelike potrebe da se nečega ili nekog zaboravljenog sjetimo?)

Nakon što u tri koraka prekoračimo Nušićevu, stigli smo na one prave Bjelave. Tu se ulica najednom širi i zadobiva pločnike, a s obje strane uzdižu se neke važne kuće, koje su odredile djetinjstva ovoga grada i njegovih mahala u šezdesetim, sedamdesetim i osamdesetim godinama našega vijeka. Desno je sablasna zgrada doma za nahodčad, koji nosi ime Ljubice Ivezić, okruženog visokim kao bolničkim zidom, stupovima između kojih je ograda od kovanog željeza ili od obične metalne mreže – sve to više nije jasno pred tvojim očima, i koliko god gledaš, vidiš čas jedno, čas drugo, čas treće: visoki bolnički zid, stupove s ogradom od kovanog željeza ili običnu metalnu mrežu.

Preko puta doma je pekara Kod Krunića. Ne zove se tako, ali svi još govore “kod Krunića”, pa neka joj bude takvo ime. To je jedna od rijetkih pekara u starome dijelu grada koju ne drži ni musliman, ni Albanac. Osamdesetih, Mejtašom i okolnim mahalama raširit će se ružan trač: noću Krunić potajice peče krmad u onoj istoj peći u kojoj u zoru peče svoje kifle i somune. Naravno, to nije istina, svi znaju da nije istina, ali odnekle slute iz čega je ova priča nastala i što ona, zapravo, znači, pa je izgovaraju tiho, ispod glasa. Ne zato što ne bi htjeli da se u komšiluku zna da i oni prenose tu priču – jer je, na ovaj ili onaj način prenosi svatko – nego zato što se plaše milicije. Hulje slute, a slute, bogme, i pristojni građani, da bi milicija u ovoj priči mogla naći nacionalnu i vjersku mržnju, te širenje lažnih vijesti s ciljem uznemiravanja… Nevjerojatno kakva se lucidnost nekada pripisivala miliciji.

Ali ne bi te priče ni bilo da Krunić nije pekao takve kifle i somune, među najboljima u gradu. Zavist će progristi i rastočiti svijet, kao solna kiselina lice ljepotice koja se nije dala starcu. Iza zavisti ostaju priče, kao i iza drugih grešnih navada i osjećaja, ljudskih mana i nastranosti. Iz vrline ne izvire ništa što bi bilo vrijedno priče. Sretan život i uredna svakodnevica, sklad, poštenje i bogobojazni mir ako i postoje nisu vrijedni priče ni sjećanja. Bit će da je Atlantida bila fatalno sretna i spokojna zemlja, pa je zato i nestala.

Pitomcima Doma bilo je strogo zabranjeno da ulaze u pekaru. Novaca ionako nisu imali. Ako bi ga se dokopali pretpostavljalo se da je ukraden ili isprošen. I jedno i drugo bilo je zabranjeno. A iz pekare širio se miris, koji je sve jednako opijao i privlačio, odrasle i djecu, nas i njih. Samo što se za naš novac ne bi posumnjalo da je ukraden ili isprošen. Ulazili smo u pekaru i kupovali i kifle, a oni su vrebali iz mračnih haustora, iz dvorišta i bašči zaraslih u koprivu, zaskakali nas i otimali vruće Krunićevo pecivo. Tamo smo ih naučili mrziti. Sve njih, zato što nam je jedan među njima oteo kiflu. Iz te su se mržnje rađali naši prvi šovinizmi.

Domci. Tako ih se zvalo. Domac. Riječ ne zvuči prljavo onome koji riječ ne zna. Ali same po sebi prljave nisu ni druge riječi: Ciganin, Šiptar, Ćifutin… Usput se riječi zaprljaju, tako da se više nikako ne mogu oprati. Opere ih samo zaborav, kada se jednom pojave ljudi koji se riječi više ne sjećaju.

Katkad bi privučen mirisom kifli, ili da pokaže drugovima svoju hrabrost, domac utrčao kod Krunića i kupovao kifle. Pekarke bi ga poslužile, iako su iz doma molili da to ne čine, da njihovim pitomcima ne prodaju pecivo ni kruh, jer im je zabranjeno, a novac je isprošen ili ukraden, ali kako da djetetu ne daju kiflu?

Jednom je, u zimu 1979, ispred pekare kombi pregazio domca. Bilo je hladno, Bjelave su poledile, vozač je kočio, ali umjesto da se zaustavi kamionet se nastavio klizati. Kotačima je samljeo dijete, niz ulicu se, sve do Nušićeve i Romana Petrovića, razmazao krvav trag, kao iza zgaženog psa. Ali nije bio pas, nego domac. U Oslobođenju je, pri dnu crne kronika, objavljena kratka vijest od četiri i pol reda, u kojoj je naveden tip vozila (IMV 1600 BR) i inicijali zgaženog dječaka (“osmogodišnji T.J.). Vozač nije bio kriv, nije mogao zakočiti, dijete mu se bacilo pod kotače, pa mu nisu objavili ime ili inicijale.

Izrezana iz novina, vijest se dugo čuvala u kući na Sepetarevcu, u kutiji za sitnice, pored ključa za tavan, članske knjižice Saveza izviđača Jugoslavije, ručnog sata bez narukvice (ujakov poklon iz Moskve, kada si kretao u školu), ukrasnog katančića kojim se zaključavao djevojački dnevnik, fotografija za ličnu kartu Franje, Olge i Javorke Rejc, čvora za izviđačku maramu, načinjenog od kože, značke Crvenog križa na koju bi se ubo svatko tko je nešto tražio po kutiji, jednog oraha u ljusci, smrtovnice Matije Sokolovskog, također izrezane iz Oslobođenja, i još nekih predmeta koji nemaju imena ni jasne svrhe, a na čije bi se opisivanje potrošilo previše prostora.

Tko je izrezao vijest o stradanju domca koji je pretrčavao Bjelave, zašto je spremljena u kutiju za sitnice, i kako je sačuvana sve do rata, to se više ne zna, ali je skoro izvjesno da je u njoj, u toj kutiji, najduže preživjelo sjećanje na “osmogodišnjeg T.J.-a”. Njegovi drugovi odavno su bili odrasli, razišli se po zatvorima, periferijskim automehaničarskim radionicama i rudnicima oko Breze i Kaknja, ili u sretnijim slučajevima krijumčare traperice i drugu robu na granici kod Sežane, a na groblju na Barama njegova se humka slegla i potonula u travu, istrunula je drvena piramida na kojoj je crnom bojom bilo ispisano njegovo ime, jer se metalna slova na nadgrobniku posebno plaćaju, ali ga je konačno nestalo tek kada je iz kutije za sitnice nestao novinski izrezak. Možda se to dogodilo u ratu, a možda i u prvim poslijeratnim mjesecima, kada je majka prvi put nakon četiri godine prozračila kuću, i pobacala u smeće ono što joj se prvo našlo pri ruci.

Zapamtio si njegove inicijale, tako da ih možeš navesti u poglavlju o Bjelavama, jer si, kad god bi naišao na taj novinski izrezak, pokušavao da iz inicijala rekonstruiraš domčevo ime i prezime. Činilo ti se kako postoji način, postoji formula, kao u matematici, koja inicijale pretvara nazad u imena, a iz imena da se naslutiti i slika onog koji ime nosi. Ako se duboko zamisliš i živa ti je imaginacija, vidjet ćeš njegovo lice i stas, znat ćeš koliko je visok, i koliko bi porastao i kako bi izgledao da nije tog dana pretrčavao Bjelave, da kod Krunića kupi kifle, ili da nije bilo tako hladno da poledi cesta i pretvori se u sjajnu glatku ploču, u sankalište.

Kako se zvao T.J.? Često si zamišljao njegovo ime, i tako ga zauvijek zapamtio. Tajno ime stradalog domca, čiji se krvavi trag prelijeva i sjaji po bjelavskom ledu, žene ga ne uspijevaju prebrisati, pa se dosjete i krv zasipaju lugom, sve mrmljajući molitvu: jadno moje dijete, jadno moje dijete…

Kako dalje koračamo, Bjelave se šire i sunce se po njima štedro rasipa. Kada nakon mjeseci magle, koja po dolini popada početkom studenoga i ne diže se do proljeća, u siječnju ili veljači jednoga podneva grane sunce na sat ili dva, a onda ga ponovo nema do pod kraj ožujka, tad prvo ogrije Bjelave, pa tek zatim ostalo Sarajevo. Prvi sunčani zraci prospu se po raspucalom asfaltu tu gdje se ulica proširila, a krovovi spustili do iznad prvoga, drugog kata, tamo gdje na Bjelave izbijaju Duvanjska i Zatikuša. Tih stotinjak koraka, koliko ih se izbroji u tvome sjećanju i snu, najosunčaniji su kraj ove doline.

S lijeve strane Bjelava, u tom najsunčanijem dijelu živio je nekad, imao kuću, filmski radnik, scenograf Vlado Branković. Jednom si, prvih tjedana opsade grada, kada je Sarajevo bilo najljepše u svojoj povijesti, sjedio u njegovoj bašči, pod razgranatom starom trešnjom. Mezio je travnički sir, koji su mu poslali prijatelji, nutkao te njime i pričao anegdote sa snimanja. Partizan na način Hajrudina Krvavca, čudotvorac pod čijim su se rukama stvarala Potemkinova sela jugoslavenske kinematografije, rodom iz Gline, ustaše su mu u onome ratu spalile i poklale zavičaj, pa je došao u Sarajevo, koje je u njega uraslo kao nokat u meso, Jugoslaven iz uvjerenja i osjećaja upravo se navikavao da bude Srbin i da na svoja udarnička pleća prihvaća breme naroda kojemu se, eto, mimo svoje volje vraća, nakon što je proveo život, lijep život, pripadajući svima jednako. Dvije godine kasnije, lipnja 1994, Vlado Branković će već biti mrtav. Umrijet će svojom smrću, a ne od metaka i granata, tako da ne dočeka kraj rata.

Između 1528. i 1530. ovdje je još uvijek bilo selo, naseljeno kršćanima. Od vremena bosanskoga kraljevstva, dok u dolini još nije bilo grada, selo se zvalo Bilave. Godinu dana kasnije, 1531. neki je hadži Alija usred Bilava podigao džamiju, a seljani su jedan za drugim mijenjali vjeru. Bila su to gladna i krvava, ali blaga vremena, kada se vjera mijenjala lako, bez osjećaja da time čovjek biva ponižen ili poražen. Malo zatim, do deset godina kasnije, Bilave su u katastarskim defterima ubilježene kao Mahala hadži Alijina mesdžida, i tako je selo postalo dijelom grada. Na mjestu hadži Alijinog mesdžida u kasnija je vremena nastala Nabrdilo džamija, koja je tu i sad.

Bjelave izbijaju na Ulicu Zaima Šarca. Na tom je mjestu bila ulična česma, a pokraj česme samoposluga. U toj je samoposluzi zabrinuta rodbina kupovala sokove i čokolade, koje će nositi u bolnicu na Pothrastove svojim stričevima, braći, očevima, za koje se dijagnoza još ne zna, ali im se nešto vidi na plućima. Potajice kupuju i cigarete, trpaju kutije duboko u džepove, i puše po klupama u bolničkom parku. Dok uvlače dim vjera biva izvjesnija da će na kraju sve izdobriti, i da je sjena na plućima posljedica upale preležane u vojsci.

Prije američke okupacije Mjeseca, misija Apollo 11 i 20.7.1969., ti su isti Ameri u maju rečene godine lansirali Apollo 10, kano prethodnicu, izviđača i njuškala terena i remetilačkog faktora za buduću paraolimpijsku operaciju preuzimanja vlasti nad Mjesecom pred Sovjetima. Za to je bio zadužen lunarni modul znan kao Snoopy (Njuškalo). Misija je uspjela, Sovjeti nisu imali ništa efikasno protiv, pak Amerikanci s lakoćom preuzimaju svoju četverogodišnju emisiju (mandat) vladavine Mjesecom. Lunov magnus modul apsolutno je zaslužio svoju olimpijsku kućicu.

Preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović

*

Dijete je otac Čovjeku;
I želio bih jedan s drugim da mi dani
Budu pobožnosću prirode spajani.

I

Bješe jedno vrijeme, potok, livada i gaj,
Zemlja i svaki običan prizor kada
U nebesku svjetlost zaodjeveni,
U snovnu svježinu i sjaj,
Izgledali su meni.
Ko nekada što bješe više nije sada; –
Bilo kuda, po noći
Ili po danu se okreni,
Stvari koje vidjeh sada više vidjeti neću moći.

II

Duga dolazi i odlazi,
I ruža je prelesna,
Kad je vedrina nebesna,
Oko sebe gleda s radošću mjesec
U noći zvjezdanoj vode
Lijepe su i svijetle se:
Sunčeva svetlost sjajan je rođaj;
Ali ipak znam, kuda god odem,
Da je sa zemlje minuo jedan sjaj.

III

Sada, dok ptice pevaju radosni poj,
I dok skakuću mlada janjad
Kao uz zvuk bubnjanja,
Misao o tuzi dođe tek meni: rekoh je pak
I riječ pravodbna pruži utjehu njoj,
I ponovo sam jak:
Vodopadi pušu u svoje trube sa strmeni;
Moja misao godišnje doba neće kvariti više;
Čujem Odjeke što u planinama se umnožiše,
Vjetrovi sa polja sna stižu k meni,
I zemlja radosna sva je;
Sad se predaje
I kopno i more veselosti,
I svaka zvijer, s Majem
U srcu, praznuje; –
Ti, Dijete Radosti,
Kliči oko mene, ti srećni Pastiru-dječače, da tvoje
__________klicanje čujem!

IV

Vi srećna Stvorenja, zov što ga uputi
Jedno drugome čujem; vidim, smije
Nebo se sa vama na vašoj proslavi;
Na vašem blagdanu srce mi je,
Vijenac je na mojoj glavi,
Potpunost vašeg blaženstva, ćutim – sve to ćutim.
Oh, zlokoban je dan! ako sam turoban
Dok sama se Zemlja kiti, toga
Divnog jutra majskoga,
A svježe cvijeće,
Na sve strane,
U hiljadu dolina, što su daleke i prostrane,
Djeca beru, sunce toplim sjajem te sreće,
I Čedo u majčinom naručju poskakuje: –
Ja čujem, ja čujem, s radošću čujem!
– Ali Drvo, od mnogih jedno, tu je,
Jedino Polje što pogledah ga, to dvoje
Govori o nečem što prošlo je;
Maćuhica kraj mog stopala
Istu je priču ponavljala:
Kamo nestade odsjev vizije?
Sjaj i san – sada to gdje li je?

V

Naše rođenje je san i zaborav samo:
Duša, našeg života zvijezda, koja se u nama rodi,
Boravište je imala negdje tamo,
I izdaleka dohodi;
Ne u potpunoj zaboravnosti,
I ne u krajnjoj nagosti,
Već za oblacima sjaja, njinim slijedom,
Dolazi od Boga, što naš je dom:
Nebo leži oko nas dok smo Mali,
Počinju se spuštati zatvorske tmine
Nad Dječakom što raste, ali
On vidi svjetlo, i kada ono line
U svojoj radosti ga gleda.
A Mladić, što svaki dan dalje od istoka ode,
Mora da putuje, još je Svećenik Prirode,
I blistanje vizije
Na putu ga slijedi;
Najzad Čovjek zapazi da ono mrije
I da na svjetlu svagdana izblijedi.

VI

Zemlja sebi puni krilo sopstvenim zadovoljstvima;
Žudnjama koje su u njenoj prirodnoj dobrostivosti,
I, čak s izvjesnom Maternjom naklonosti,
A bez nedostojne nakane,
Priprosta Pomajka kuša svime što ima
Da navede svoje Posvojče, svog Stanara Čovjeka
Da zaboravi sjajeve njemu znane,
I onu carsku palatu otkuda dođe nekad.

VII

Pogledaj Čedo sred njegovih blaženstava novorođenih;
Šestogodišnjeg Miljenika kao Pigmej malena!
Pogledaj ga, dok leži među djelima ruku sopstvenih,
Izlivima Majčinih cjelova zagušena,
Dok na njemu svetlost je očevih zjena!
Gledaj, uz stopala mu neki mali plan ili karta, eno
Neki odlomak iz njegovog o ljudskom životu snivanja
Što sam ga uobliči vještinom novonaučenom;
Svadbe ili svetkovanja,
Pogrebi ili oplakivanja;
I to mu sada srcu godi
I tome svoju pjesmu prilagodi:
I svoj će jezik da podesi zatim
Za razgovore o poslu, borbi ili ljubavi;
Ali neće dugo potrajati
Prije no što na stranu to se stavi,
I s novom radosti i gordosti
Mali Glumac drugom ulogom se bavi;
Puneći povremeno svoje ”pozorje šaljivo”
Svim Licima, sve do Doba oduzetosti,
Koje sa sobom u svojoj kočiji donosi Život,
Kao da čitavo njegovo je pozvanje
Beskrajno podražavanje.

VIII

Ti, čiji spoljni izgled ne odaje
Tvoje Duše beskraje;
Ti, najbolji Filosofe, koji još paziš
Svoje nasleđe, Ti među slijepim Oko,
Što, gluvo i nijemo, proniče ono vječno duboko
Koje dovijeka večni um obilazi –
Moćni proroče! Mudrače Blagosloven!
Na kome počivaju istine ove
Što otkriti ih mučimo se život cijel,
U mraku izgubljeni, mraku groba;
Ti, ponad koga se ko dan, nadnije
Tvoja besmrtnost, ko Gospodar ponad Roba,
Prisustvo koje skrajnuti moguće nije;
Ti, Čedo malo, ipak blistavo u moći što je
Na nebu rođena sloboda na vršku bića tvojeg,
Zašto izazivaš sa tako usrdnim mukama
Godine da donesu jaram neizbježan nama,
Sa uživanjem u borbi slijepim tako?
Tvoja Duša imaće svoj zemni tovar vrlo skoro
A breme navike na tebi ležaće nelako
Kao mraz i duboko ko život skoro!

IX

O, radosti! da od našega žara
Ima nečega što je živo,
Da ipak to upamtila je Narav
Što bješe tako promjenljivo.
U meni rađa pomisao na naša ljeta stara
Stalan blagoslov: to zbilja nije
Ono što blagoslova jeste ponajvrednije:
Ushit, sloboda, prosta vjera
Djetinjstva, bilo da radi ili odmara,
S nadom što mu, sred grudi leprša, tek niklih pera: –
Ne dižem za to u pjesmi glas
Pohvale i proslavljanja;
Već za uporna zapitkivanja
O smislu i stvarima oko nas,
Osipanja od nas, nestajanja;
Puste zle slutnje Stvora
Što po neostvarenim svjetovima se kreće,
Uzvišene porive pred kojim smrtna nam narav mora
Drhtati kao kakav Krivac zatečen,
Već za te prve sklonosti, i ta
Prisjećanja sva maglovita
Koja, bila šta bila, zacijelo
Svemu našem danu su svjetla vrelo,
Osnovno svjetlo sveg viđenja našega su;
Drže nas, čuvaju, sa moći da učine
Da naše svako bučno ljeto se čini ko čas u
Biću vječne Tišine: probuđene istine
Koje nisu za propadanje;
Koje ni ravnodušje, ni ludo nastojanje
Ni Čovjek ni Dječak niti
Sve što radosti neprijatelj će biti,
Ne može sasvim ukinuti ni uništiti!
Stog, kada su dani mirne hore,
Makar od njega dijelile nas gore,
Naše Duše vide ono besmrtno more
Što donese nas ovamo,
Mogu u trenu da otputuju tamo,
I ugledaju Djecu kako se igraju na obali,
I čuju kako se vječno valjaju moćni vali.

X

Zato pojte, vi Ptice, pojte radosnim pojem!
I neka skakuću mlada Janjad
Kao uz zvuk bubnjanja!
Vašoj družini misli će da nas pripoje,
Vama što igrate uz svirku frulinu,
Što danas ćutite majsku milinu
Kako vam kroz srca minu.
Pa šta ako ozarenost što jednom znala je tako sjati
Bude sad zasvagda mom pogledu oteta,
I ako ništa ne može da vrati
Čas sjaja iz trave, slave iz cvijeta;
Mi nećemo tugovati, nego otkriti
Snagu u tome što iza ostalo je;
U prvobitnoj naklonosti koje
Pošto je bila, mora uvijek biti;
U mislima što odvode nas ka miru
Iz ljudske patnje što izviru;
U vjeri što gleda kroz grobni hum,
U ljetima što filosofski donose um.

XI

I O, vi Livade, Bregovi, Kladenci u Dubravi,
Ne predskazujte nikakav raskid naših ljubavi!
U dubinama srca moć vašu jošter ćutim;
Jedino sam odrekao se slasti
Da živim pod vašom uobičajenom vlasti,
Volim Potoke što u svojim koritima su ljuti,
Čak više nego kada ko oni lako poskakivah;
Nevina vedrina Dana što tek se rodi
Još divna biva;
Oblaci sakupljeni oko sunca koje zahodi
Poprimaju boje potamnele od zjene
Što je nad ljudskom smrtnošću stražu držala,
Još jedna trka bješe, i druge palme su dobijene.
Hvala ljudskom srcu koje nam omogućuje život, hvala
Njegovoj nježnosti, radosti, strahu što ga obuze,
Jer može navesti me najskromnija čaška rascvala
Na misli što često leže preduboko za suze.

*

P.S. Nedavno, kad smo završili prevod ove Ode, najveće Vordsvortove pjesme i jedne od najvećih pjesma napisanih na engleskom jeziku, Omeru Hadžiselimoviću, mom bivšem fakultetskom kolegi koji danas predaje na koledžu u Čikagu, poslao sam mejl: “Jebem ga ko može bolje od nas dvojice.” Sa Omerom sam dosad, služeći se internetom, preveo oko 1200 kompjuterskih strana poezije sa engleskog jezika. Kompjuter i internet, onom ko se njima koristi kako treba, najveće je od svih blaga koje je, dosad, pronalazački um darivao čovječanstavu.

Objavljeno u Die Presse

*

Naslov „Otac“ beskrajno je pristojna skromnost, iako knjiga počinje kao udarac u timpan, s porukom o očevoj smrti. Pristojna skromnost već iz tog razloga, jer će fokusirati povijest cijele obitelji. I kada riječ dođe na baku, Miljenko Jergović formulira važni princip svog eseja: „Misleći o njoj, vazda sam mislio o sebi“.

Taj međunarodno poznati pisac već je nekoliko puta, u važnim romanima i u zbirci pripovjedaka „Sarajevski Marlboro“, razmišljao kako zapaliti priče iz iskri vlastite obiteljske povijesti, razmišljao je koje jezgre romana potencijalno u sebi nosi, ali nova knjiga se fikcijom služi samo onda kada autor traga za nerazriješenim zagonetkama svoje porodice i kada isprobava moguće tokove radnje zamišljajući kako je sve moglo biti: “Mrtav je, pa o njemu ništa drugo više i ne mogu znati, osim onoga što nastaje iz literarne mašte.“

Naslov „Otac“, doduše, kalkulirana je skromnost, pogotovo jer se guste scene očeve i obiteljske pripovijesti neprestano šire u dijagnoze mentaliteta koje objašnjavaju zašto je novoj članici Europske unije toliko teško s vlastitom prošlošću – prošlosti u balkanskim ratovima devedesetih, ali i onom starijom, s ustaškom pokretom. I u obitelji Jergović je „NDH bila porodična činjenica, a ne samo država“.

Osim toga, esej ima i dijagnozu o kojoj vrijedi razmisliti: industrijski organizirani masovni zločin njemačkih nacista garantirao je počiniteljima veću osobnu distancu, dok je „manufakturna intimizirajuća priroda ustaškog zločina“ djelovala manje monstruozno, ali je počinitelja više involvirala. I prosječni građanin bio je bliži zločinu: „Auschwitz je bio tajno mjesto, (…), dok je Jasenovac bio javan, za njega su znali svi.“

Iz tog razloga, kaže Miljenko Jergović, do današnjeg dana je tako teško preuzeti kolektivnu odgovornost za tu prošlost. Izgrađivali su se nacionalni mitovi koji su krivnju preusmjerili prema drugima: prema Nijemcima koji su doveli nacionalsocijalizam u Hrvatsku, prema Englezima koji su širili laž o zločinama u ustaškoj državi ili prema „komunistima, Srbima, Jugoslavenima i raznim srbofilima“ koji prošlost ne ostavljaju na miru. Jergović ne analizira samozadovoljno i distancirano, nego pokazuje vlastitu upletenost u tu povijest: Iako suosjeća sa žrtvama NDH, nije mu do kraja moguće prikazati ih „istinito“ iz unutarnje perspektive, dok mu je itekako moguće uvući se u ulogu ustaškog borca i prikazati ga literarno uvjerljivo, jer mu je ta uloga poznata iz obiteljske prošlosti. „Ustaše u mom životu bili su vazda s ove strane kućnog praga”, lapidarno će zabilježiti. Takva analiza s otvorenim vizirom prema današnjoj Hrvatskoj očito boli: knjiga je izazvala veritabilne skandale.

Posebno precizan u detaljima Jergović je kada govori o Sarajevu, o gradu svoga podrijetla. Opis potpunog prekodiranja hrvatstva u ovom gradu nakon Drugog svjetskog rata, kroz emigraciju kompromitiranih ljudi i novim naseljavanjem drugih Hrvata, ali pogotovo opaska o hrvatskom identitetu koji su muslimani preuzeli tokom ustaškog režima, a potom ga odbacili, pokazuje korijene onoga što se dogodilo u tom gradu, a neshvatljivo je do današnjeg dana. I nevjerojatno: Hrvat iz Sarajeva može samo biti onaj koji je katolik. Jergović se doista morao krstiti da bi dobio hrvatski pasoš.

Sa samo nekoliko crta i s impresivnim formulacijama autor umije skicirati mentalitete. To se također vidi u opisu marcijalno kodiranog katolicizma. I u lucidnim analizama koje su točne i preko granice Hrvatske: “Moralna procedura katoličkih zajednica zasnovana je upravo na grižnji savjesti, što se stoljećima kosi i kultivira poput engleske trave.” Osim toga iskustvo: „Ja sam, recimo, odrastao uz ateiste muslimane koji nisu jeli svinjetinu“, dijagnosticira. „Ne postoji beskonfesionalni ateist, onaj koji nema svoj hram, makar bio napušten od Boga“. S ovom spoznajom bi se možda mnogi “vjerski konflikti” mogli bolje razumjeti.

Miljenko Jergović rasprema i mitove bivše Jugoslavije, pogotovo onaj o Titu i o partizanima. U djetinjstvu je saznao za činjenicu da su partizani ubijali razoružene ratne zarobljenike. Književno remek-djelo knjiga postaje kada predočava procedure i norme jela i pića u Jugoslaviji: Samo je Tito smio piti whisky, njegovo konzumiranje su čak Miloševiću zamjerili.

Ovaj esej, Jergovićeva najosobnija knjiga, živi od točnog promatranja, vlastitog iskustva i beskompromisne analize, što je neizbježno kada se želi razumjeti Hrvatsku. Esej razotkriva snage pokretanja njegova proznog graditeljstva, priča je to o sinu i ocu koju – iako postoje brojne knjige o očevima – ovakvu nikad nismo čitali.

Zato naslov ipak nije pristojna skromnost: trag oca vodi kroz cijelu knjigu; ona se pod kožu ne zavuče samo onome koji je u potrazi za ocem. To je psihološki jaki otac koji sina s leđa ščepa za vrat, i koji mu odbija pružiti odgovore, jer je psihički preslab za to. To je otac kojeg ni vlastiti otac nije priznavao i koji lošu savjest prema sinu izražava u altruističkoj paradnoj ulozi liječnika; otac koji sina tri desetljeća ne ugosti u svojoj kući da ne upozna njegovu drugu ženu, ali koji će, onako star i debeo, trčati u liječničkoj kuti pod kišom granata kroz Sarajevo da bi našao sina – od ovih sjećanja sin se mora oprostiti, i osjećaje prenijeti u knjigu.

Ta knjiga – koju je na njemački jezik u svim nijansama vrhunski transportirala renomirana prevoditeljica Brigitte Doebert – u svojoj je sadržajnosti kao i u svojoj književnoj briljantnosti daleko značajnija nego što se po njenoj debljini da naslutiti.

*

S njemačkog prevela Anne-Kathrin Godec

Dok su u 18. stoljeću u zapadnoj Evropi, prvenstveno u Njemačkoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji, a u Bosni posljednjeg desetljeća 19. i prvoga 20. stoljeća, uz rudnike – te važne izvore energije potrebne za pokretanje velikih tvornica – nicala naselja pa i gradovi, dotle je na tridesetak kilometara sjeverozapadno od Sarajeva oko vrela čudotvorne mineralne vode nastajao urbanizirani Kiseljak. Jezgro naselja formiralo se upravo tu, oko toga izvora prirodnog fenomena koji svojim čudotvornim djelovanjem gasi žeđ, okrepljuje duh i tijelo te liječi oboljeli organizam; prvo džamija i nekoliko hanova, a kasnije i prvi hotel u naselju na udaljenosti od samo stotinjak metara od izvora mineralne vode, poznatog još iz rimskog doba.

Raskršća puteva i željeznička čvorišta, nakon izgradnje željezničke pruge 1883. godine kroz Bosnu i Hercegovinu, bila su mjesta dodira, susreta i razmjene različitih kultura, civilizacija, a s tim i njihovih vječitih interesa kao smisla opstojnosti u ovome univerzumu. Na takvim dodirima svakojakih svjetova, često novih i zagonetnih, putovanjima i posjetama upoznavalo se nepoznato, saznavalo do tada neotkriveno, spajalo nespojivo i donosilo sa sobom novo bogatstvo duhovnih vrednota. Na tim “putevima svile i duhana” domaćini su gradili svoje veleljepne dvore, ta moćna i očaravajuća ogledala svoga statusa i ugleda, nudeći u njima gostu prolazniku zemaljsko zadovoljstvo kakvo rijetko gdje drugo može doživjeti i osjetiti i u svoju svijest zapisati za sva vremena.

Natjecali su se pojedini domaćini, a s njima Mostarci i Sarajlije, kao i naturalizirani Kiseljačani, ko će od njih imati veći, ljepši i raskošniji han, u njemu napraviti veći biznis i pokazati tako svu svoju moć i bogatstvo nad onima drugima, manje moćnima, ali dovitljivim poduzetnicima. Ta životna utakmica u biznisu sve do 1870. godine – kada su u Kiseljaku postojala tri hana: Merhemića, Rustemagića (kasnije Ramića, nazvan Malinin) i Svrzin, nazvan Osmanov – i nije izgledala tako oštra sve dok svoju moć nisu pokazala dva trgovca: sarajevski Vaso Hadži Ristić i mostarski Đorđije Sjeranović, zvani Sjeran. I prije dolaska Habsburgovaca u Bosnu Vaso Hadži Ristić je u centru naselja podignuo han sa 14 soba, dvije kuhinje, kafanom i birtijom, a sve ih je oko 1870. godine nadmašio Sjeran izgradivši han dužine 48 i širine 10 metara, sa čak 44 sobe. Neki historičari tvrde da je to u ono doba bio najveći privatni objekat u Bosni i Hercegovini.

A da bi bogati Sjeran postao toliki megaloman, morao se dodatno zadužiti za 1.600 dukata, prodati 13 svojih njiva i novosagrađeni han staviti pod hipoteku kod Sarajlije Petra Petrovića. Kada je han završen, nazvan je hotelom, što je prva upotreba toga naziva u Bosni, a pod zakup ga uze izvjesni Šua, pa ga narod nazva Šuin han. Da je zaista bio hotel – prvobitno je nazvan “Stefani” (Stephanie) – ovjekovječeno je i u službenom listu vilajetske vlade Bosne 18. aprila 1878. godine u objavljenom oglasu; u tekstu u kome stoji da se nudi pod zakup hotel u Kiseljaku sa 44 sobe. Bio je to prvi banjski objekat u Kiseljaku, pa možda i u Bosni, koji je posjedovao kabine u kojima se grijala voda za kupanje i pijenje. Kupi ga sin dotadašnjega zakupca Rafael Salom, nazvavši ga kasnije hotelom “Park” i u njegovom vlasništvu, odnosno njegove porodice, ostao je sve do 1941. godine, otkada je silom vlasti mijenjao svoje vlasnike. Te 1941. godine, dolaskom na vlast Nezavisne države Hrvatske postao je potezom pera njeno dobro i to rješenjem od 11.12.1941. godine upisan u vlasništvo novostvorene države; nakon Drugog svjetskog rata nova vlast ga je u vidu nacionalizacije 10.12.1946. prisvojila sebi na osnovu Naređenja ministarstva pravosuđa NR BiH kada postaje vlasništvo države FNR Jugoslavije.

U njemu je sve do pretposljednje godine 20. stoljeća stolovala kiseljačka općinska administracija da bi ga potom tamošnja vlast, dakle nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, iako je objekat kao vrijedan kulturno-historijski spomenik, bio pod zaštitom države, do temelja porušila i na tom mjestu, uz novčanu podršku međunarodne zajenice sagradila staklenu novu zgradu općine koja se ničim ne uklapa u staru arhitekturu naselja.

Svoju žal za prvim hotelom u Bosni i danas manifestuju dvojica Kiseljačana na dva različita načina: akademski slikar Zlatko Dević i strastveni kolekcionar razglednica Goran Milanović; prvi na platnima svojih djela slikajući stari Kiseljak sa fokusom na nekadašnji hotel, dok zaljubljenik u razglednice ovog naselja u svom fundusu čuva na desetak njih na kojima je ovaj hotel. Namjera Gorana Milanovića je da uskoro objavi i knjigu starih razglednica Kiseljaka na kojima će dominirati nekadašnji hotel iz različitih perioda svog postojanja, pa će se u publikaciji naći fotosi kad je u suterenu “Stefanija” bila konjušnica za odmor konja, kasnije garaža a krajem 20. stoljeća zelena pijaca.

Još veću bol i nikad prežaljen prvi bosanski hotel, u ovo vrijeme nacionalne, vjerske i svake druge podijeljenosti Bosne i Hercegovine, osjećaju bošnjački poduzetnici u Kiseljaku. Želeći da sačuvaju uspomenu na ovo vrijedno kulturno-historijsko naslijeđe svog kraja, prošle godine su sagradili “repliku” hotela uz samu Čaršijsku džamiju nazvavši ga Vakufsko-administrativni centar. I zaista, sagradili su objekat sa prizemljem i spratom – bez suterena kojeg je imao”Stefani” – vizuelno sličan prvom ondašnjem hotelu, ali bez soba, restorana i kafane: u prizemlju novog objekta su poslovni namjenski prostori a na spratu velika multimedijalna sala u kojoj omladina u raznim vrstama predstava promoviše bosansku kulturno-historijsku tradiciju.

U vrijeme postojanja “Stefanija”, drugi po starosti bosanski hotel je bila sarajevska “Europa”, otvorena 1882. godine. Budući da je kiseljački objekat uništen, danas je ona najstariji hotel u Bosni, te uspješno i ponosno baštini tradiciju rada dužu od jednog stoljeća. Ni razaranja u dva svjetska rata, kao ni onaj posljednji, mada su ga oštetili, nisu ga uspjeli uništiti. “Europa”, atraktivni ugostiteljsko-turistički objekat, ali i vrijedni kulturno-historijski spomenik protkan ljepotama istočnjačke i europske arhitekture 19. stoljeća, smogla je snage i – zahvaljujući njenim vlasnicima koji su u njoj prepoznali sve civilizacijske vrijednosti – ponovo se vratila u život, blješteći punim europskim sjajem.