Studeni je i vrijeme je hulja
Na samokres kamu i križ
Priseže mjesec na nebu mlad
Boj se bije bije
Pjeva mu razdragan puk

Studeni je i vrijeme je hulja
Kotači tramvaja škripe na okretištu noćnom
Bogu se moli onaj koji umiruću noćas čuva
Za domovinu za laku i brzu smrt
Dok rulja okolo spava pobožno svu noć hrče

Jer studeni je i vrijeme je hulja
Na samokres kamu i križ
Priseže mjesec na nebu mlad

Vrsna Jergovićeva proza “Pedžušembe, dušembe” o Logavini, nedavno obavljena na Ajfelovom mostu, prizvala mi je mnoštvo uspomena, jer tu ulicu dobro poznajem: u njoj su, na broju 46, stanovali Josip Furjan i Ana, djevojkom Lončarević, tetak i tetka moje ondašnje djevojke i današnje žene Gordane, i imali kćer Miru i sina Tomislava, a pošto sam se u kući tih jednostavnih ljudi dobro osjećao, u vrijeme kad smo se “zabavljali”, od kraja marta 1968. do 11 maja 1974, često smo išli u Logavinu, i ta slika kako se, držeći se za ruke – takve su, u mojoj mladosti, zvali rukovodiocima – uz dugu i strmu Logavinu penjemo do Furjanovih, u svijesti mi iskrsava kao znamen dana kada sam bio sretan a da to nisam znao.

O Josipu sam u Poljskoj konjici napisao pjesmu Koliko je sati, a iz književnih razloga prekrstio ga u Krešu, ali nek bude zapisano da je Krešo zapravo Josip:

Ne mogu zamislit da ga nema. Do prekjuče,
ležo na tom kauču, a danas u mrtvačnici.
Isto ko da mi ga je neko ukro. Ne mogu zamislit
da mi više nikad neće na vrata doć.
Ni da mu više nikad neću reć: “Krešo, bolan,
što se igraš glavom? Eno i Niko veli:
aa, boga ti, nijesam vidio čoeka da onoliko
zaludu hoda. Ako bez tebe ostanem –
kako ću sama?”

I stalno bio vani. A ja sjedi u kući i čekaj.
I boj se što ga nema. Ko kad je vazda poneđe
kasapnica. A zalud pričaš da može izgubit glavu.
Nije mogo unutra. Nije mogo ni spavat.
Čim svani, on pogrij vode, ako ima na čemu,
obrij se, ako ima čim, i kavu, ako se trefila,
skuhaj, a onda vani. Ne može u kući, izludio bi, veli.

Činilo mu se, kad je napolju, da je maličak drukče.
Znam ja, veli, da je sveisto, i unutra i vani,
ali kad sretneš koga poznata i malo popričaš,
ko da ti taj dan nije prošo naprazno. I ko da nije
crn toliko. Bolje je to no sjedit doma i mislit:
Šta bi ovo? Jel ovo smak svijeta? A vala mu je, veli,
kad nešto razmisliš, i bio vakat. I ne boj mi se ništa.
Ne pogađa svaka. Pa i da pogađa!
Neće grom u koprive.

Moj Krešo, šta ću sad? O svemu brinuo. Sve radio.
Sad – ko će? Hranili smo se iz javne kuhinje,
u šerpi obroke donosio, trčkaro rat cijeli,
kopo rukama i nogama od gladi da ne krepamo.

I pitala sam vazda: Krešo, kolko je sati?
Ovaj sat, otkad ga nema, zastaje, kvari se,
radi na rate, krene, pa ko zna zašto zakoči,
moj Krešo, šta ću sad? Ne znam đe je šta po kući,
ni đe je držo pare, ni ima li ih, ni kolko,
ko će mi sad insulin tražit, nekcije davat,
od šećera sam gotovo skroz oslijepila,
jedva ako umijem potrefit u banju.

Josip Furjan je iz Varaždina doselio u Sarajevo, Gordana ne može reći kada, a svi Furjani iz Logavine su danas mrtvi, i zaposlio se, kao slovoslagač, u štampariji za gluhonijeme, gdje je radio do penzije. Gordana i njene sestre Ljiljana i Mirjana, koje su rasle bez oca, zvale su ga ujko. Gordana se ne sjeća da joj je njena tetka ikada dala i banke, a Josip jeste stotinama puta: “Nek ti se nađe”, rekao bi ispotiha. Dobro je svirao u gitaru i uz nju najradije pjevao dalmatinske pjesme, koje su za mene i mnoge moje znance najbolje što su Hrvati dali u vokalnoj glazbi.

Gordana je, sa Mirom i Tomislavom, išla u Varaždin, kod Josipovog oca Franje, i majke čije je ime zaboravila, a imali su tri sina: Franju, koji je bio krojač u Zagrebu, Andriju i Josipa, i četiri kćeri: Tonku, Milku, Slavicu i Jagodu, koja je otišla u časne sestre, ali se skinula. Franjo je imao veliko imanje u predgrađu, a Gordana je zapamtila da je Varaždin divan grad i da ju je djedov i babin govor fascinirao i izluđivao, jer joj je kajkavski bio pomalo nalik dječjem tepanju, ali je malo šta razumjela. Mlade, koji su išli u školu, razumjela je mnogo bolje, osim poneku riječ.

Nikad varaždinska obitelj Furjan nije prihvatila Anu, koju su su zvali Bosanka. Što mene ne čudi: i Rajka Noga, žestokog Srbina, u Beogradu su, do dolaska Miloševićevog, zvali Ture, i ponekad bi mu rekli: “Jeblo te veslo koje te prevezlo”. Josip i Ana su svakog ljeta išli u Varaždin, a Gordana pamti kako bi Ana napunila dva kufera poklona za Furjane, ali je zauvijek ostala Bosanka.

Jednom je brat Franjin, stric Josipov, pozvao Miru, Tomislava i Gordanu na ručak, ali, kad su došli u njihovu kuću, već su bili ručali, i dali su im da popiju po sok. Mira je, kasnije, rekla: “Gladni Zagorci”. Ja nisam mogla ništa da komentarišem, kaže Gordana. Potom su otišli do radnje i kupili sendviče u kojima su zemičke bile nalik na zrno kafe, a takvih u Sarajevu nije bilo. Otada Gordana voli zemičke nalik na zrno kafe. A kad su vratili u kuću djeda Franje, od stida nisu mogli kazati da nisu ručali.

O smrti Josipa Furjana u Poljskoj konjici napisao sam i pjesmu Biće bolje, sa epigrafom iz Betrolda Brehta: “I kažu: biće bolje. A ja ne pitam: kad?”, a pošto njegov sin Tomislav, koji je sa ženom Srpkinjom otišao iz opkoljenog Sarajeva, nije više živ, drago mi je što mogu priopćiti ime junaka pjesme i ispraviti ničim zaluženu nepravdu koju sam mu mrtvome nanio. Ova dva književna sastava, pored ostalog, potvrđuju koliko mi je Josip Furjan bio važan u mladosti, a vjernost mladosti, kad su ljudi najbolji, najvrednije je što imam.

Ženu mu tješe komšinice: Svi ćemo tamo,
pa neko nekad, neko nekad.
Šta ćeš, dić ga ne mereš. Niti se more za njime.
Sudbina. Ne mereš živa u zemlju.

A bješe durašan starčić. Nije se dao rđi.
Kad god ga pitaš kako je, vazda bi reci:
ne valja, al bićebolje, bićebolje.

Ubio ga paket od sina. Tako je ispalo.
To mu je, poslije gotovo tri godine,
prvi paket da mu je stigao s vani.
(Ne znam jesam li čitao, ili sam čuo priču
o Sarajliji što je slao samom sebi pakete:
stid ga bilo, od komšiluka, što nije važan
nikome van Sarajeva, što je zaboravljen
od svakog van obruča: svakom, ponekad,
poneko, pošalje ponešto, a njemu niko.
Nikad. Ništa).

I ode po paket. I bio mu pretežak.
A vani omorina. On ga donekle donesi.
I zapni. I ženu koja je tuda prolazila
zamoli da mu ga pomogne do kuće donijeti.
Jedva ga uz onu strminu iznijeli.

Ali ga nije mogao u kuću unijeti.
Pa žena, njegova, zovnula komšinicu.
Čim je ušao u kuću, legao na postelju.
A trlja po prsima. Žena ga pita: Šta je?
I gdje ga boli? I kako da mu pomogne?
On: biće bolje, biće bolje, a trlja po prsima.

Onda je došla hitna. Ja, gore, imao prijatelja
ljekara, i odem sa njim. Ma vidim koja je ura.
A usput mislim: e, vala ne dočeka!
Znao bi reći, kada je raspoložen:
Idem ulicom, i sve se molim Bogu,
ako se bude moralo stradati u ovom ratu,
neka mi ostavi bar jednu ruku da imam
su čim podići čašu kada se bude nazdravljalo
za robiju ili za smrt Karadžićevu.

Ljekar mu dao injekciju, tablete i ostalo.
Malo poslije, pita ga: Kako je stari?
On: Slabo, al bićebolje, bićebolje.
S tim riječima, takorekuć, dušu je ispustio.

“Koji korak dalje uz Logavinu”, kaže Jargović, “s desne bi se strane ukazala stanica milicije, inače vrlo zloglasna, gdje su, kako se pričalo, na degenek privodili tramvajske džeparoše i kradljivce iz samoposluga”. Pošto je ta stanica podavno ušla u moja sabrana djela, iz neobjavljene knjige koja ima tri naslova: MRZITELJ, SRBISIMUS i NOGISIMUS, ali još nisam odlučio koji je najbolji, evo jedan odlomak:

“Viđe li, majke ti, Milivoja Tutnjevića na paljanskoj televiziji?”

“Onoga iz Donjeg Detlaka?”

“Kako znaš otkud je?”

“Iz Donjeg Detlaka je njegov brat Staniša koji je s nama studirao. Staniša Tutnjević, jedan od naj-ne-darovitijih srpskih kritičara svih vremena”.

“A Vojo Maksimović?”

“Vojo je obični srpski vo pobjegao iz Domanovićeve priče. Kad god sam morao nešto njegovo pročitati, rekao bih: ovo su meditacije fočanskog šaronje sa diplomom doktora. Vidio sam Milivoja, vječito nasmiješenog komunistu koji je upražnjavao optimizam kao esenciju socijalistčkog svjetonazora. Na Palama bješe svezao seljačku čomrgu, ne bi ga udobrovoljio ni bakrač kačamaka u koji je sjurena kila donjodetlačkog skorupa. Strogo zabranjujem, veli gostima iz Sarajeva, da pričate protiv vlasti u Republici Srpskoj”.

“Dobro, nije baš strogo zabranio, rekao je ‘ne dozvoljavam’, kao idealan potčinjeni. Paljanske dželate opslužuje revnosno kao juče komuniste. Taj može da funkcionira samo kao potčinjeni”.

“Što je, mogutijaviti, podatak o njegovoj fiziologiji, a ne o moralu. Takvi ne mogu da ne budu sluge kao što ni ptica ne može da ne pjeva čik-čirik. Kad je izlemalo Noga u policiji, sretnem Milivoja sa vječno upaljenim osmijehom od sto vati”.

“Osmijeh po službenoj dužnosti!”

“Da. Vlasnik tog osmijeha je kao komunista vjerovao u čovjeka koji gordo zvuči. U podrumu naše kuće u Bijelom Polju, u kojem je Darinka nalijegala piliće, stalno je gorjela sijalica, jer je od nekoga čula da pod električnim svjetlom pilad brže rastu. Na tu sijalicu vazda me podsjećao Milivojev osmijeh”.

“Osmijeh iz budućnosti u koju pravi kraće izlete i sa lica mu se čita šta je na licu mjesta vidio. Osmijeh koji veli da do komunizma možda nema ni cigar duhana”.

“Sretnem jednom Milivoja i velim: ‘Nogo popio degenek od micoša’. U stanicu milicije, onu u Logavini, ušao nov kao ispod čekića, a iz nje izišao žuto-zeleno-plavo-ljubičast i roza-narančasto-crven, kao da su pokušavali protjerati ga kroz dugu s namjerom da, shodno narodnoj legendi, muško pretvore u žensko. Našto mi prekaljeni partijac Milivoj, uz onaj pogled kroz tebe bačen u budućnost u kojoj će svi raditi prema nesposobnosti a imati prema potrebi, veli: ‘A vala bi i Rajko mogao malo manje s tim nacionalizmom'”.

“Je li imao lice Druga Člana? Nikad ga nisam sreo da ne pomislim: evo našega Druga Člana”.

“Na licu Druga Člana izbi dodatni smiješak koji umilno poručuje: ko mi dirne u socijalizam…”

“Jebaću mu zavazda materešinu! Onu reakcionarnu.”

“I to ne jednu no četiri, sve jednu kroz drugu. Smiješak iz kojeg se čitalo da Milivoje, kao privatni seljak iz Donjeg Detlaka, nije bez simpatija za Noga, dapače, zakleo bih se da veoma ceni njegov pesnički talenat”.

“Ali Milivoje-kao-komunista, povodom degeneka koji je Nogo fasovao kao nacionalista, dužan je da govori ni po babu ni po amidžama”.

“Nije se radilo o nacionalizmu. Jednome od policajaca, koji su valjda ganjali lopove i oko ponoći gostima u kafani pregledali isprave, Nogo je rekao: ‘Da ličnu kartu dam tebi s tom poljoprivrednom facom? Ne dolazi u obzir.’ Vjerovatno je to bila jedna od poljoprivrednih faca šljeglih sa Romanije. Zatim je priveden u ‘prokleto Lijevno’ i, kao stari Vujadine, podvrgnut stručnoj obradi. Nakon prve porcije batina, milicajcima je tražio legitimacije i opet bio bijen. Poslije drugog degeneka, sjeo je na patos i kazao: ‘Sad neću da idem odavde’. Ponovo su ga istukli. Pjani Nogo me podsjećao na stihove: ‘Kravata se razvezala loli dok se sinoć opiro patroli’. Nogo je taj slučaj, naravno, prikazao kao sukob s Partijom koja mu je poslala dva batinaša. Na tom degeneku temeljio se disidentski rejting koji mu je omogućio u Beogradu veoma ugodnu poziciju. Dobro, ne samo na njemu, ali ponajprije na njemu… Mene su u Crnoj Gori, do odlaska u Sarajevo, zvali kopile izdajničko: oca mi ubilo kao ibeovca”.

“To znam”.

“Znaš i da me Todo Kurtović, zbog priče Učiteljevo srce meko kao jeribasma, proglasio povampirenim informbirovskim duhom”.

“I da si šutnut iz Lica i sa radija i da te u Udruženju književnika Todo skinuo sa liste kandidata za dodjelu stana. Daj, hljeba ti, tvojoj studentkinji kaži nešto o toj priči”.

“Nad dječakom koji je, sa mjesec dana zakašnjenja, krenuo u školu učitelj se iživljava: gdje si bio, turisto? U Kini? U Mađarskoj? U Njemačkoj? Na potonje dječak odgovara: ‘Ni u Njemačku nijesam bio, druže učitelju, kažu da Njemačka vrvi od Nijemaca, a moj ih otac nije volio, ni ja ih ne volim, ja volim svoju domovinu, jer je puna tekovina četvorogodišnje borbe i drugih riječi koje mi se sviđaju, a volim i druga Tita, i moj ga je otac volio, pa se drug Tito ljutnuo na njega i moj otac lego pa umro’. ‘Pa dobro, muvo podrepna’, viknu učitelj, a lice mu od pasjaluka došlo crveno kao korice partijske knjižice…”

“Ne znaš napamet samo Nogino, nego ponešto i svoje”.

“Jer sam ovo iskijao. Objavljeno je 1970. ili 71. godine”.

“Kakve veze to ima sa Nogom?”

“Kad me izbacilo sa radija i iz Lica, a nisam mogao nigdje ništa objaviti, moj kum mi je, kao urednik u Masleši, dao da za lektiru priredim izbor Kranjčevića, Ilića, i ne sjećam se trećeg, valjda Zmaj, kako bih ubio koji dinar da preživim. Ipak, vjerovao sam, skupa sa mnogima, da je disident nije Marko bez posla i stana nego Nogo sa poslom i trosobnim stanom. Nogo koji je za 25. maj, na Partizanovom stadionu, Maršalu recitirao svoje pesme! Ja opičio po Titi, on mu stihove deklamirao na uvce, a pošto sebe nisam smatrao disidentom, nisu ni drugi, dok je Nogina disidencija bila slavna diljem Pokojnice. Kako da ga ne smatraju disidentom kad je u kafani Svjetlosti, punoj doušnika, pjani Nogo izglasa pitao: “Zašto Josip Broz presađuje kosu?”

Na čelo Republike Hrvatske i službeno je sjela nova predsjednica. U nastupnome govoru Kolinda Grabar Kitarović izrijekom je spomenula Bosnu i Hercegovinu, obećavši joj svoju svesrdnu pomoć u učvršćenju „državnosti na temelju pune ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda“, kao i „zaštitu hrvatskoga naroda“ u njoj. Ovo mjesto je u tekstu predsjedničinoga govora dospjelo u pasus u kojemu se govori o hrvatskom iseljeništvu. Nije gospođa K. G. K. bosanskohercegovačke Hrvate baš izrijekom proglasila hrvatskim iseljeništvom, ali mjesto koje im je posvetila vrlo je indikativno.

Ali, ako se suzdržala predsjednica, nije se suzdržala Hrvatska televizija. Bez ikakva zazora, okom ne trepnuvši, iskusna voditeljica prijenosa inauguracije s Markova trga Elizabeta Gojan, najavljujući prilog iz Sarajeva, prilijepila je Hrvatima u Bosni i Hercegovini status dijaspore. Nije se manje ženirao ni njezin reporter, jednako iskusni Branimir Farkaš, koji je za ovu priliku bio specijalno odaslan u Sarajevo. Nastranu to što veza nije radila, i što se Zagreb i Sarajevo nisu čuli, hajde, pripišimo to samo tehničkim okolnostima, nego nije radila ni elementarna obaviještenost i novinarska profesionalnost, bogami ni pristojnost, politička i građanska podjednako. Elem, u sasvim prirodnom i podrazumijevajućem dosluhu s voditeljičinom idejom o dijaspori, reporter melje o tome kako on iz Sarajeva nema što da javi o dojmovima u vezi s inauguracijom, ne zato što ne bi bilo dojmova, nego zato što ovdje nema Hrvata, pa će, kaže on ležerno, o dojmovima moći izvijestiti kolega Karačić iz Hercegovine. I još dodaje: u Sarajevu je prije živjelo 80 tisuća Hrvata, na prilazima Sarajevu bilo je nekad naselje koje se zvalo Rimski Stup zato što je tamo bilo mnogo Hrvata, a danas ih ukupno ima oko 10 tisuća. Takve budalaštine i takve netačnosti nisu se na Hrvatskoj televiziji mogle čuti ni za živa Tuđmana i Smiljka Šagolja, jer su, valjda, u svojemu naci-fanatizmu obojica bili ozbiljniji i temeljitiji od ovoga zakašnjelog i nepismenog tuđmanizma i šagoljizma što ga demonstriraju ostarjeli HTV-ovi ignoranti.

A predsjednica? Hrvatice i Hrvati dobili su u njoj idealtipsku predstavnicu: kršna i naočita žena, poletna i domoljubna, navlas onako kako je Krleža još prije skoro cijeloga stoljeća formulirao taj tip katolički bogobojaznoga, nereflektiranog malograđanskog nacionalizma: „sentimentalna ljubav spram hrvatstva“, a u isti mah moderna, svjetska osoba, obrazovana, polilingvalna, s iskustvom iz glavnih svjetskih političkih i vojnih jazbina (Washington, Bruxelles, NATO) – ma, sve je pri njoj što Hrvatice i Hrvati vole i čemu se klanjaju.

A ako u njezinoj brizi za Bosnu i Hercegovinu i za bosanskohercegovačke Hrvate bude bilo išta više od inauguralne kurtoazije, to bi mogla pokazati inicijativom za promjenu službenoga stava Republike Hrvatske – da Hrvati u Bosni i Hercegovini više ne budu tretirani kaodijaspora, ni Hrvatska kao njihova matična država, te da se u skladu s tim revidira i stara tuđmanovska farsa s njihovim sudjelovanjem u glasanju na izborima u Hrvatskoj. To je ono u što se nisu usudili taknuti ni Račan, ni Mesić, ni Josipović. Famozna lista za dijasporupraktično je bila i ostala tek smokvin list za glasačko tijelo iz Bosne i Hercegovine, a zasniva se na modelu dvojnoga državljanstva po kojemu Hrvati iz Bosne i Hercegovine imaju pravo glasati na izborima u obje države. Ruku na srce, ni bosanskohercegovačke vlasti, još od onih vremena kad su SDA i HDZ vezale zastave pa sve do danas, nikad nisu ozbiljno namjeravale prilagoditi taj bizarni model pristojnim uzusima u demokratskom svijetu, prema kojima se institutom dvojnoga državljanstva obično restriktivno reguliraju građanska prava i obaveze (biračko pravo, služenje vojnoga roka, plaćanje poreza i sl.).

Imenica matica i pridjev matični u hrvatskom (potpuno jednako kao i u “drugim” jezicima – srpskom i bosanskom), kako to meritorno tumači veliki hrvatski leksikograf i etimolog Petar Skok, dolazi od osnove mati (!), i može imati nekoliko značenja: 1) matica u pčela, 2) izvor, 3) zapisnik, 4) glavna crkva, 5) sabiralište. U međunarodnopravnom smislu, pak, matica je država iz koje dio naroda prebiva u nekoj drugoj državi u statusu nacionalne manjine.

U bosanskohrvatskom slučaju taj ideologem očevidno nema nikakvo ni pojmovno ni povijesno utemeljenje, a u psihološko-političkom smislu morao bi za svakoga bosanskoga Hrvata, koji imalo drži do svojega osobnog i etničkog dostojanstva, biti uvredljiv i sarkastičan, jer se tim izrazom hoće reći da su bosanski Hrvati nekakav import u Bosnu i Hercegovinu, etnička dijaspora, nekakvi vražiji došljaci, dok cjelokupno povijesno iskustvo svjedoči suprotno – da je taj narod jedino u Bosni u svojoj matičnoj zemlji, a da se stoljećima rasijavao po Slavoniji, Dalmaciji, Bačkoj, Južnoj Ugarskoj, modernoj Hrvatskoj…

Kolinda Grabar Kitarović u svojoj biografiji ima i podatak da je magistrica politoloških znanosti. Možda bi se i s te strane trebala osjetiti obaveznom da se malo udubi u problem, kad se stišaju inauguracijske fanfare.

ivanlovrenovic.com

Rijetko pamtim snove; obično, poslije prve jutarnje kafe – odlaze u zaborav. No, jedan od prije desetak godina, koji sam odsanjao ono isto veče kada se oženio moj sin – nikako ne blijedi. Urezao se u sjećanje, i kao da čeka da se ostvari. Ne poznajem ni jednoga tumača snova u Luksemburgu, te sam ujutru, sjedeći na krevetu, pokušao sam da rastumačim ono što usnih te noći.

Prvo, sjećam se, sanjao sam stvarne scene: oženio se moj sin m Muamer, kćerka Jasmina se udala – situirala se djeca, a ja, sa svojom suprugom, vratio u svoj rodni grad – Bijelo Polje, kupili stan u blizini hotela “Sandžak” (koji je to ime, zapravo, nosio u vrijeme mog djetinjstva), i jednog septembarskog predvečerja šetamo gradom i na svakom koraku susrećemo poznata i vesela lica. Sjećam se – bio sam u plavoj košulji kratkih rukava, a supruga u plavoj haljini. Sretni i veseli šetamo našim gradom i pozdravljamo sa nama dragim ljudima. Pa ko bi zaboravio takav san!?

Dakle, nisam sanjao da se vraćam u Sarajevo, grad u koji sam doselio vrlo mlad – sanjao sam Bijelo Polje u kojem sam završio prve tri godine srednje škole i podobro se kao dijete napatio, ponajviše nemaštinom. Djetetu školarcu svašta ustreba, a malo čega ima… Nisam za to krivio nikoga; pa ni druga djeca nisu imala mnogo više… Tako se tada živjelo. E, jesam se ponekad ljutio na oca, zašto je krajem pedesetih prošloga vijeka napustio fabriku “Klinčaru” na Alipašinom Polju u Sarajevu i vratio se u Bihor, da obrađuje zemlju i bavi stočarstvom. On nije priznavao svoju grešku a mi smo, kako majka tako i mi djeca, ostali pri tvrdnji da je napravio životnu grešku mijenjajući Sarajevo za bihorske obrdine. Vjerovali smo da bi u Sarajevu imali mnogo sretnije djetinjstvo.

I nije da taj san koji sam usnio one noći kada se oženio moj sin, nije imao osnova, i nije da često nisam sanjario o povratku u zavičaj, ali svaki put se isprsi ono prokleto – ali, koje nas baca u dilemu, jer – pored mukotrpnog djetinjstva u Bijelom Polju – u nekoliko navrata su me čak i napastovale nekakve grupice obijesne dječurlije iz padinskih mahala grada, a pamtim i neke zastrašujuće priče. Tada se, ranih sedamdesetih, pričalo kako je u Bijelom Polju palo još jedno, trinaesto po redu ubistvo, za samo nekoliko godina – tih dana neko je ubio taksistu Šušu, koji je svojom “volgom” vozio one kojima se hitalo. Ni jedno nije otkriveno. Misterija zvana “Neotkriveno ubistvo” širila se gradom i okolinom kao kuga. Znalo se o tome i pričalo i mnogo dalje od okvira ove opštine, pa je u Nikšiću i tadašnjem Titogradu bila uobičajena uzrečica:

“Jebi mi oca ako te ne ubijem i pobjegnem u Bijelo Polje – tamo me niko neće naći!” I dobro su govorili: “Tamo me niko neće naći”, dakle – neće, a ne – ne može. Jer ima i jedna starija sintagma: “Sve se može kad se hoće!” Svakako da to nije u potpunosti tačno, ali, složićemo se, mnogošta će se završiti kad se ima dobra namjera i plan, pa i otkrivanje ubica i koljača nedužnih ljudi kao što je bio stari taksista Šuša, porijeklom Nijemac, ili ona djevojka koja je zaklana blizu Vunarskog kombinata i ubica joj, tako su pričali – iskopao oči i bacio u Lim. Jer, navodno, u očima žrtve – može ostati zaleđen lik ubice.

Pričali su kako je ubica profesionalac! I plašio sam se mraka i u našoj kućici u Rasovu, koju je otac kupio od dobrog čovjeka Isa Grbovića kada smo sestra i ja krenuli u srednjn školu u Bijelom Polju; odmah po zalasku sunca prislanjao sam na ulazna vrata što teže stvari, potkočivao držalicom od sjekire, a jednom sam dogurao i nekakvu kacu koja je bila puna kupusa. Sve u strahu od strašnog ubice koji neprimijećeno sije smrt po mom rodnom i voljenom gradu – Bijelom Polju.

I tako, dok budan sanjam zavičaj, ne mogu da se ne sjetim i 1976. godine kada je u bjelopoljskoj bolnici preminuo moj bližnji rođak, veliki šeret i veseljak – Adem Softić. Danima su ga u bjelopoljskoj bolnici liječili od nečeg drugog, a jedino što su trebali – nisu učinili, da ga stave na rendgen i tako vide da je u njegovom stomaku puko čir. Nisu to učinili, nisu ga operisali, nastupila je sepsa i Adem je izdahnuo. Iza njega je ostala supruga i četiri kćerkice, od kojih je najstarijoj bilo tek šest godina, a najmlađa bila još u majčinom stomaku.. Ah, te tuge, Bože moj premili i jedini!

Godinu dana kasnije bio sam na odsluženju vojnog roka u Prištini. Služio sam u istoj četi sa Miljanom Cakovićem iz sela Čokrlije kod Bijelog Polja. Bio je dobar vojnik i još bolji drug. Često je pjevao: “Čokrlije, da vas nije, sve bi bilo poštenije.” Jednoga dana stigao je telegram na njegovu adresu i on je hitno otputovao u naše crno Bijelo Polje, a kada se vratio – pričao mi je kako je njegova sestra, djevojka od nepunih osamnaest godina, umrla u bjelopoljskoj bolnici, i to greškom ljekara.

Pričao mi je kako se snebivao da se pomoli ispod brda odakle se vidjela njegova kuća, jer – tamo je sve gorjelo od bola i tuge… Bili smo vojnici, ali smo obojica plakali.

Neko mi, lanjske godine u Bijelom Polju reče kako su danas dvojica njegovih sinova ljekari u Bijelom Polju. Duboko vjerujem da savjesno obavljaju svoj posao i da ne griješe na štetu bolesnih.

Priznajem, ima toga i u drugim mjestima i drugim državama, ali mislim da je u Bijelom Polju – prevršila dara mjeru.

Najnoviji slučaj, sa zaraženim novorođenčadima koja su prošle godine pri samom dolasku na svijet “počašćena” smrtonosnim bakterijama, daje mi za pravo da se upitam – da li je Bijelo Polje tamni vilajet u Crnoj Gori? I opet, dok ispisujem ove redove, nova vijest: greškom hirurga Miladinovića – u Bjelopoljskoj bolnici preminula Remka Ćorović. Slomiše se tražeći diplomu i sertifikate koji dokazuju stručnost hirurga Miladinovića, ali – što ih više traže – sve ih više nema.

Otkud na mjestu hirurga – tice mu ga znale. Sve, izgleda, može u crnom Bijelom Polju. Sve! Pa tako se u Crnoj Gori i otpozdravljaju – na pitanje kako si – većina odgovara – može!

Ovo je samo dio onoga što je upakovano u onom famoznom “ali” kada mi – nostalgičari zavičaja željni, razmišljamo da se vratimo i još koju godinu proživimo na izvoru svoga života.

Rijetko pamtim snove; obično, poslije prve jutarnje kafe – odlaze u zaborav. Ali neki, ipak, unatoč svemu, ostaju duboko urezani u sjećanju, poput onoga koji sam usnio one večeri kada se oženio moj sin Muamer.

Spomenuto je kako su se na gornji boj djedove kuće,
poslije milicionera i njegove drugarice, uselili šjor Jure
Gabelić i njegova žena, sad valja dodati: jedna od sedam
sestara iz doma Ante Škarice, kojega smo u ljetopiščevoj
bilješci iz kolovoza 1938. već upoznali kao povjerenika
Seljačke Sloge i zaljubljenika u pučku prosvjetu. Kako
su se njih dvoje – blagi, dugački Dalmatinac iz Vrboske
na Hvaru i jedna od okruglastih Škaričinih kćeri – našli i
sastavili usred Bosne u prvim poratnim godinama, to ostaje
izvan djetinjega znanja i pamćenja. Tek, u tom se pamćenju
sasvim mutno zadržala naznaka da je Gabelić, službujući
pri nekom nadleštvu u Banjoj Luci, naivan a sklon vinu i
društvu poslije posla, navučen od čaršijskih majstorā pa
optužen za pronevjeru novaca, najprije malo odležao a
onda po kazni stigao na službu u Varcar.

U kulačku kuću s dvije neprijateljske ratne udovice i
njihovom djecom, nakon tjeskobe s milicionerom, njihov
dolazak unio je mir. Brzo su nam postali nešto između
bliskih prijatelja i daljih rođaka. Stara fotografija je
dirljiva: u bašči, sred nepokošene trave pune poljskoga
cvijeća, troje djece jedno drugome do uha a nad njima
šjor Jure, izdužen do neba, s blaženim osmijehom na licu.
Diskretan i uljudan, uvijek s kravatom i pod šeširom na
ćelavoj glavi, šjor Jure je djeda i baku trajno oslovljavao
s vi: šjor Matija i šjora Marija. Rado je citirao talijanske i
latinske poslovice, sjećajuć se gimnazijskih dana i profesora,
ali ničega arogantnog u tomu nije bilo, samo meka nostalgija.
Volio je pričati smišne lokalne otočke prispodobe i rivalstva,
kako se Hvarani i Bračani spore oko nekakvoga škoja, pa
ga vežu konopcima i potežu svatko na svoju stranu.
Navijao je i zdušno agitirao za Hajduk, a djed se na svoj
priprosti bosanski način šalio s njime: „Ma, sve mu valja,
al’ mu, brate, ne valja ime, u nas je ‘ajduk lopov.“ Beara,
Matošić, Vukas, Kokeza, Broketa, Šenauer – ta imena je
izgovarao zaljubljeno. Šjor Jurina ljubav za Hajduk donosi
među klince u katoličkoj Podma’ali živost: jedni za Dinamo,
drugi za Hajduk, a jedno i drugo je naše pa sukob nema
poganu i opasnu pozadinu. I ovi drugi imaju imena za
izvikivanje: Wölfl, Horvat, Crnković, Ž. Čajkovski, Benko,
Mantula…

Uvijek smo nekako osjećali da u njegovoj ljubavi nema
nogometa ni znanja o nogometu, nego je to tuga izgnanika,
oblik čežnje za za morem, za zavičajem. Uzdisao je:
„E, da je poć’ doli!“, a naročito bolećivo kad bi ga, na dan
isplate plaća, bezdušni kolege zadržali u kafani i pelješili,
pa bi žena – ona malena i okrugla, on dugačak i tanak – pošla
po njega i gonila ga pred sobom kući sve zaskakujući se i
lupajući ga po leđima: „Pjano jedan, sram te bilo!“ On bi se
samo prostodušno smiješio i poslušno teturao pred njom.
Između šjora Jure i tasta mu Ante, koji se preselio u Jajce
nakon savezničkoga bombardmana 1944. kada je stradala
njihova kuća ispod vakufskih dućana na Kolobari, bilo je
sličnosti ne samo po bezubom šuškanju pri govoru, već i
po unutarnjoj blagosti koja im je na isti način zarila s lica.
Za nepokolebljivoga radićevca i mačekovca nikakav značaj
nije imalo to što se cijeli svijet preokrenuo na glavu: on je i
u tom novom svijetu tjerao svoje – pučku prosvjetu s vjerom
u nauk braće Radić. Pamtiš njegove dolaske kod kćeri: u
jesenji kišni dan, recimo, on se pojavljuje uz ulicu, ide sporo
a o ramenu mu, povezani debljom kanafom, sprijeda i straga
vagaju dva kufera. Puni su knjiga: pučki kalendari, pjesmarice,
poljoprivredni priručnici i druge poučne i povijesne knjige,
djela Antuna Radića, Šenoe, Ðalskoga, Kovačića, Kumičića,
Kozarca, Nazora, Turgenjeva, Tolstoja. To je on s jedne od
svojih prosvjetnih tura po varcarskome kraju svratio kod zeta
i zabrinute kćeri da se osuši i odmori, da sa starim prijateljem
Matijom popije rakiju i progovori, pa da krene dalje, po planu.
Djed, okorjeli realist i pragmatik, ne razumije tu sudbinu
nikako, pa je i sažaljiv i podsmješljiv, ali i topao i pun
respekta. Od svih knjiga njega možda zanima tek kalendar,
jer su u njemu mjesečeve mijene i godovi važni za zemlju i
blago, a ima i prazne rubrike za upisivanje datuma: kad kojoj
kravi dolazi otelívo, kad je komu što plaćeno, kad tko treba
da vrati dug i koliko, kad su otišle junice i ovce na selo
pòd kesim, dok baka uvijek ponešto odvoji za se. Tako si,
recimo, iz njezinih ruku i uz njezine suze dok ti daje svoju
preporuku i tumačenje, saznao za pisca Gorkoga i dobio
na čitanje njegovu veliku knjigu Mati.

Nije šjor Jure bio od onih kojima se ostvaruje, samo od onih
što usrdno sanjaju. Tako mu je tek po smrti uspjelo poć´ doli:
umro je u Varcaru i ukopan na Ćeliji, pa su ga rođaci, znajući
želju mu veliku, kasnije prenijeli i sahranili u Vrboskoj.

U njima otkrijem
Davnog sebe
I promatram ga dugo,
Sve dok ne postane
Moj unutarnji stranac.
Ponekad mi se prikradu
Toliko blizu da biraju u kojoj
Srčanoj komori će izgraditi dom.
A u mamurnim jutrima
One su skalpel u misli.
Iz svake gleda
Po jedan bližnji mrtvac.
Jutros su ušušne i mile:
Vitrina za suđe natječe se
S policom za knjige
Koja će više uhvatiti
Kosog februarskog sunca
I pomilovati mi oči.
A pisaći sto bi bude
Jedna zabačena hvarska plaža
Na kojoj Nj. leži postrance,
I izvija se blago njen kuk.
Iz šoljice za kafu izlaze likovi
Nestalih u stoljeću
I svaki nosi poneku crtu
Prijateljevog lica.
Kad ih sklope u cjelinu,
Slušam biografiju bola.
Kućne stvari me oblikuju,
Grade most preko mojih
Mijena i odstvaruju se
Dotle da se zamuti granica
Između mene i njih.
Na njoj postojim
Kao likovi u Escherovom
Paralelnom kosmosu.

1. Čitao sam u rukopisu roman Slana zemlja svog prijatelja Jasmina Imamovića o 1941. godini u Tuzli. Kažem prijatelja, jer čitam samo njihove rukopise: više nemam vremena, niti sam negdašnja blesa koja nije umjela odbiti kad je bilo ko zamoli za tu uslugu, pa su moju slabost koristili i pisci i polupisci i skribomani: na pisaćem stolu znalo mi se nabrditi bogapitaj koliko rukopisa. Moja žena Gordana, koja me zna bolje no iko na svijetu, često je voljela reći: “Sreća tvoja što se nisi rodio kao žensko! Ti nikom ne bio umio reći: ne dam!”

Zatim je Jasmin uvratio k meni da popričamo o knjizi. Kazao sam mu, uz ostalo, da jedan njegov pokušaj parodije, karikature, kako god hoće, nije uspio. Radi se o govoru Ademage Mešića na dočeku Doglavnika i proslavi Bajrama u Hrvatskom Domu u Tuzli. “Pretjerao si u karikiranju. Uostalom, u tvom romanu, ozbiljno pisanom, nema toga, pa su i zato njegove riječi neuvjerljive”. “To je dokument, a ne karikatura!”, veli Jasmin i vadi mobitel najnovije “tipe” koji je zapravo kompujuter pun dokumenata, i pokazuje mi dva snimka.

Na prvome: strana 6. ustaškog lista Hrvatski narod od 20. 10. 1941. godine. Desno je naslov U ustaškoj Hrvatskoj nestat će šikara, podnaslov Veliki radovi na području župe Lašva i Glaž i fotografija kopača sa krampovima dignutim doslovce do po neba, a ispod piše: “Ovako se radi u selu Vitez”. Nije ništa pisalo o iskorjenjivanju šikare Jevreja, Srba, Cigana i komunista.

Desno je tekst pod naslovom Doglavnik Ademaga Mešić o prvom Bajramu u oslobođenoj domovini, a u sredini teksta fotos Doglavnika koga je na to mjesto postavio Poglavnik. Pošto su slova nečitljiva, Jasmin mi pokazuje uvećani snimak istog teksta i moje vlastite gledaljke čitaju početak Doglavnikove ispovijesti koji je Jasmin citirao u romanu:

“Mi Hrvati muslimanske vjere u Bosni i Hercegovini, po prvi put u svojoj povijesti slavimo ovaj veliki blagdan u svojoj oslobođenoj Domovini. Kolika je to naša radost i kako su vesela naša srca, ne možemo nikako iskazati”.

Sjetih se priče jednoga Bošnjaka iz Mostara koji je bio u logoru Dretelj ili Heliodrom, više ne znam tačno, i u pokušaju da umilostivi svog mučitelja, rekao mu je da su mu otac i amidža bili u Pavelićevim ustašama. “Pa dobro, mater ti jebem balijsku, zar tebi nije jasno da si Turčin?”, kazao mu je Tuđmanov ustaša.

Čitam retke koji su zvučali kao loša karikatura, jer sam mislio da su iz Jasminove glave: “A Poglavnik je strog i dosljedan. Ni jedna njegova odredba ne može ostati neprovedena! Kad je mene imenovao Doglavnikom, u to vrijeme sam bio još slab od preležane bolesti, a uz to sam u poodmaklim godinama, pa sam otišao zamoliti ga da me te dužnosti riješi. I prijatelji moji – dogodilo se čudo! Poglavnik je mene svojim držanjem izliječio i oduševio za rad, pa se radeći s njime svaki dan osjećam zdravijim. Što je za katolike Marija Bistrica kod Zagreba i Komušinska Gospa kraj Tešnja, gdje se liječe oni koji vjeruju, to je za mene Poglavnik. Svaki njegov potez daje mi nove snage.”

Sjetih se Pera Šimunovića, mog fakultetskog kolege koji je sa Muhsinom Rizvićem ušao u dugu polemiku, čak je partijska ćelija na katedri za jugoslovensku književnost intervenisala, i mada nisam čitao ni Pera ni Muhsina, znao sam da jeste nešto oko ustaša i jednom na hodniku pitao Pera: “Oko čega se, bolan, parbite?” “Oko svačega, pa i oko Ademage Mešića. Muhsin kuša da ga pere!” “Ko je taj?” “Majke ti, zar ne znaš?” “Ne ja, okle ću znati? Ja sam iz Crne Gore. Pa i da sam odavde, sumnjam da bih znao, nikad me istorija nije zanimala”. (Sada dodajem: u Crnoj Gori nikad nije bilo ničeg osim istorije, pa mi se od tog naroda često grstilo. Kad bi se istorija izvozila, Montenegro bi, na tržištu, uspješno konkurisao svim zemljama EU). “Je li to bio ustaški pjesnik?” Ovo sam pitao jer sam pomislio da su njegovi stihovi koje sam znao i ja: “Od Trebinja pa do Brodskih Vrata nije bilo Srba ni Hrvata”. “Nije. A jeste Paveliću uz šargiju sevdalinke. Bio je Doglavnik!” “Čiji?” “Poglavnikov.” “Prvi do Pavelića!” Pero se osmjehnuo mom crnogorskom jeziku u kojem nikad nije postojao drugi, nego samo prvi do nekog.

A kad sam Doglavnikove riječi mejlom poslao prijatelju, otpovrnuo je: “To smo mi Bošnjaci. Kad nas svedeš na suštinu, to smo mi, jebo nas. Ali kad smo se uvlačili Paveliću, bili smo mu cvijeće, a sad se uvlačimo svojim dželatima Srbima. Bliži li se kijametni dan?”

2. Ademaga Mešić na fotosu iz ustaškog lista zaličio mi je na akademika Muhameda Filipovića Tunju, zvanog Lažov Bili, ali na Tunju sa fesom i sa brcima. Tunjo nikad nije puštao brke, ali nevidljivi fes nosi bar dvije decenije i paše mu savršeno, kao da nije bio ključni partijski intelektualac u predratnoj BiH.

Još jedno im je zajedničko: obojica su feudalci. Mada ima i razlike: Adem je cio vijek bio i ostao aga, a Tunjo se, iz marksiste koji je godinama njegovao filozofiju za fukaru, naprasno prometnuo u feudalca, u Muhamed-bega Ontološkog: ova titula je aluzija na riječi filozofa Vanje Sutlića koje su odavno postale slavne: “Možda je posve u pravu kolega Danko Grlić kada za Tunju kaže da je on ‘ontološki lažov’, a to će reći da laže i kad neće, čak i kada to nije u njegovom interesu ili, šta više, kada se to okreće izravno protiv njega”.

Muhamed-beg Filipović, svestručnjak i sveznalica koji će vam, ako ga probudite iz najdubljeg sna, snokta reći ime i prezime nene koja je u Prijedoru prva zasvirala harmoniku, nedavno je postao predsjednik Bošnjačke akademije nauka u Novom Pazaru koju mnogi zovu Zukorlićevom, i mada o njoj ne znam ništa, znam aksiom: đe je Tunjo, tamo su pare.

Kao potpredsjednik ANUBiH, Tunjo je prije desetak, možda i petnaest godina, za izradu beha enciklopedije dobio najmanje 200 000 maraka, što znam iz prve ruke, od prijatelja koji je bio u nomenklaturi, ali do danas ta enciklopedija se nije ni za dlaku približila svome nastanku.

Čuveno je Tunjino geslo: “Milja je milja”. Taj filozof je pao u agnosticizam: svijet ne može spoznati, pa se držimo onog što je nepobitno, a Tunjinu filozofemu: milja maraka je milja maraka ne bi oborili ni svi marksisti Varšavskog pakta kad bi ustali iz groba i ujedinili se u tim za pobijanje Tunje Ontološkog.

Tunjo je čuveni profesor logike bez radova iz logike, i otac Nenada Filipovića, zvanog Bebi, koga je Slobodna Bosna proglasila našim “vodećim filologom”, mada je Tarik Haverić utvrdio da nema ni jedan objavljen filološki rad, ali se bavi bosanskom prošlošću na način koji nije bez literarnih ambicija, i kad sam pročitao njegovu povijesnu studiju pisanu jezikom elegične ispovijesti, pitao sam ga telefonom: “Ima li ovoga još?” I dodao: “Ne škrabaj, bolan, svašta glumeći genija opće prakse, bavi se istorijom koja plače za tobom kad se baviš filologijom”.

Kad sam dočitao tu studiju, sjetio sam se stiha: “Feudalizam se vozi avionom” koji je Duško Trifunović napisao prije valjda i pedeset godina, a sad mi zvuči kao metafora ondašnje i kao bukvalni opis današnje BiH bez BiH. U toj studiji Lažov Behby, kako sam Nenada zvao u knjizi Tunjo Veliki i u Tunje Mali, kaže da je njegova nena i Tunjina majka Đula bila “praunuka Ismail Idris-paše Idrizbegovića”, “ličnog sekretara Sultana Abdulaziza”, koji je posjedovao “ogromne komplekse imanja, od Kupresa i Bugojna preko Jajca i doline Plive do Travnika i Viteza”, dok je “pramajka glamočkih Filipovića, majka hadži Abdulkerim-bega Flipovića”, bila “tetka Derviš-paše Tekseredžića, posljednjeg beglerbega od Rumelije”.

Ova imena nisam prvi put čuo od Behbyja: poznata su mi iz guslarske pjesme. U doba kad je iznad BiH lebdio lenjinski duh, a nad njime je Tunjo, koji je doktorirao na Lenjinu, lebdio kao majka nad jedincem, u časopisu Život objavio je 1967.godine tekst Bosanski duh – šta je to? Narečeni duh Tunjo je našao samo u knjigama muslimanskih pisaca: mada se trudio da ga uvati na djelu u spisima Srba i Hrvata, taj napor nije dao rezultat, pa je rekao da je ta literatura “Bosnu više dijelila, nego li mnoge vojske koje su preko nje marširale i u njoj krv prolijevale”.

Bosanski duh koga je Tunjo uhvatio in flagranti samo u djelima muslimana nije se dopao Hamdiji Pozdercu koji je naložio Univerzitetskom komitetu SK da formira radnu grupu sa zadatkom da Lažova Bilija isključi iz Partije. UK prosljeđuje stvar Osnovnoj organizaciji SK na Filozofskom fakultetu, ali većina članova Tunjine partijske ćelije izjasnila se protiv. Iz CK potom stiže nov ukaz: isključiti iz SK sve koji su odbili prihvatiti odluku UK koji je kao viši organ tražio da Tunju izbace zbog teksta nad kojim lebdi duh dibidus antilenjinistički. Nova radna grupa, kao pobunjenike protiv demokratskog centralizma, izbacuje iz SK profesore koji su podržali Tunju. Dovde je sve bilo javno, dostupno i nama nečlanovima SK, a šta je bilo dalje, ne znam iz prve ruke, a jesu mi pričali da Tunju nisu mogli izbaciti iz SK, jer se pokazalo da nema partijsku knjižicu, ni dosje, ni jedan dokaz da je primljen u SK. Rekao je da je primljen u Partiju dok je studirao u Zagrebu, a kad se vratio u Sarajevo zaboravio da uzme odveznicu. Obratili su se zagrebačkom Sveučilištu, ali im je odgovoreno da za Tunju nikad nisu čuli. Ono što svi znamo jeste da je stvar legla nakon Tunjinog plakanja na Pozderčevu ramenu, a guslarska pjesma iz Krajine ovako je tu dogodovštinu opjevala:

Kad se Tunjo viđe na nevolji, udari se rukom po koljenu, proli suze niz gospocko lice pa otrča dolje niz čardaka, ko zvijezda preko ravna neba, on otrča Pozdercu Hamdiji, pa ga ljubi u skut i u ruku: Poočime, Pozderče Hamdija, ja imadem na odžaku svome vjernu ljubu i četvero đece, a ni jedno još doraslo nije ni do konja, ni do koplja bojna. Klanjam ti se do zemljice crne, klanjam ti se dublje od zemljice i molim te ko zemljaka svoga, jer oba smo iz ljute Krajine, ne dozvoli, tako ti Alaha, tih petero usta da ostane na ledini bez korice kruha i putera da im se namaže. Kunem ti se dušom pretka svoga Idris-paše Idrizbegovića koji lični sekretar je bio padišaha Abdula Aziza i ogromne komplekse imao, ne komplekse o kojim ćitabi Zigmut-paše Frojdoglua zbore, već ogromne komplekse imanja, od Bugojna i Kupresa ravna preko Jajca i doline Plive do Viteza i čak do Travnika, da ih niko ne bi ni jašući na kobili Đerzelez Alije za četiri hefte obašao! Kunem ti se, pride, dušom majke Filipović Abdulkerim-bega i pramajke svih Flipovića koja bješe tetka čuvenoga Derviš-paše iz Travnika grada, Teskeredžić on se prezivao i u ime svijetlog sultana obnašao dužnost rumelijskog beglerbega, i to posljednjega, što se pamti kroz sve istorije! Kunem ti se kamenom sa Ćabe, kunem ti se svjetlošću islama komunista da postah u dane naše Nobe četvorogodišnje,no pogibe, žalosna mu majka, drug koji me u skojevce primi!

Lažov Behby u toj studiji navodi da je njegova tetka-Fahra, “uz Nuri-hanumu Gradaščevićku, kasniju ženu prvog sarajevskog gradonačelnika Mustaj-bega Fadilpašića, bila najpriličnija udavača u bosanskom begovatu u austrougarsko doba”, da je “još djevojčicom sjedila na krilu pjesniku Arif Hikmet-begu Rizvanbegoviću-Stočeviću”. Tetka-Fahra je bila “livanjska Firduska, jedinica Ibrahim-bega Firdusa”, dok je tetka-Zlatka, Fahrina majka, bila “jedinica Mustaj-bega Džabića”, a Džabići su “grana jajačko-travničkih Hafizadića koji su dobili svoje prezime jer su obavljali službu džabije – nadzornika prihoda u ogromnom jajačkom Gazi Husref-begovom vakufu”.

Lažov Behby kaže i da je, kao dijete, nenu Đulu čuo govoriti: “Meni je Hamma rahmetli (nena po ocu – N. F.), kad sam se udala, dala punu baulu (veliki drveni sanduk – N. F.) srebrnih sahana, a Fahra je imala u ruhu zlatne sahane, posebno za nju pravljene u Sarajevu kod Braće Zlatar“, našto sam uskliknuo: “Zlatnih?! Ti boga!” Zatim si kažem: što se čudiš? Imalo se, moglo se, nije tetka Fahra bila kao tvoja tetka-Jasna koja, kad je stasala za udaju, u ruhu nije imala ni dva para vunenih čarapa, pa joj je ostalo jedino da uzme pušku i da sa partizanima Peka Dapčevića ćera Đurišićeve četnike do Zidanog Mosta.

Ta Fahra, “bez koje se travnički begovat ne bi mogao zamisliti”, igrala je šah “fascinatno dobro” i Behby je “još kao prvoškolac, od nje čuo ime Steinitz”. Ta “salonska intelektualka” je “kao djevojčica ogromne inteligencije, spoznala efemernost bogatstva pred Smrću i Životom, zato se, kad je sve izgubila, nije hvalila: ja imala ovo, ja imala ono”, iako je bila “najbogatija u ogromnom Filipovića rodu u kome nije manjkalo bogatih ljudi”: čak je “imala Rolls-Royce i ličnog vozača, onda kad su drugi, još uvijek, smatrali čeze statusnim simbolom”.

Posve jednostrana slika Bosne u čuvenoj Dizdarevoj pjesmi Zapis o zemlji vapila je za dopunom i najzad ju dobila: zahvaljujući feudalcu Behbyju, odsad ćemo moći da zamišljamo tetku-Fahru kako se u rols-rojsu vozika kroz Bosnu “i posnu i bosu i hladnu i gladnu”, što je puna istina o bosanskoj historiji.

Iz rols-rojsa se bolje no iz čeza vidjela i sva “efemernost bogatstva”, a u njemu je bilo i više komocije za analize brojnih ogranaka Štajnicovog otvaranja čime je tetka-Fahra kratila vrijeme putovanja: tom vozilu zahvaljujući, danas postoji šahovsko otvaranje u svijetu poznato kao Livanjska varijanta Štajnicove obrane.

Kao vrlo akribičan historik, Lažov Behby nije propustio da, uz dvije travničke prvakinje među pripravnicama za hanume, pomene i dvojicu đuvegija sa čela tabele: istoga dana kad sam u tisku pročitao da je Manuel Dijaz Gonzales, toreador sa 10 velikih trofeja, prije ženidbe smatran “najpoželjnjim ženikom” u Venecueli, od Lažova Behbyja sam doznao da su “tetka-Fahrin bliski rođak Adil-beg Firdus i Bakir-beg Tuzlić, kao jedinci”, bili “najpoželjniji ženici” u ondašnjoj BiH.

Šta je bilo s prvom od “napriličnijih udavača” u beha begovatu? “Familijarna dilema oko tetkine udaje, odnosno oko sudbine njenog ogromnog miraza, riješena je njenom udajom za dra Besim-bega Teskeredžića, unuka Derviš-paše Teskeredžića”, koji je “ne samo znao Instambul i Travnik kao svoj džep, nego i Vlašić i Sebešić”, a kad se potpisuje, nekad bi svom prezimenu dodao Dervišpašić, što bih i ja činio da sam bio na Besimovu mjestu, pa kome milo, kome mrsko.

Inače, dr Besim-beg je “bio Firuds po majci. Time se polovina firdusovskog imetka, miraz tetka-Fahre, našla u rukama Teskeredžića”, “ishod kome su se svi radovali”. I mene raduje njegov jezik: tetkina udaja, odnosno sudbina njenog ogromnog miraza, veli feudalac Behby po kome pravo na sudbinu ima miraz, a ne mirazuša, jer je potonja privjesak uz prvo.

Behbyjeva studija Utjecaj salonske intelektualke moje tetke Fahre na travnički begovat, s osvrtom na livanjsku varijantu Steinitzove obrane, razrađenu u kućnim analizama jedne od dvije najpriličnije udavače u bosanskom begovatu u austrougarsko doba, dio je šire cjeline: Slobodna Bosna je više od dvije godine objavljivala Behbyjev doktorat koji se ne zove: O dugom trajanju ribe u antičko-bizantionskoj i istanbulskoj historiji, kako su me nedobrohotni dezinformirali, jer je to naslov filološkog mu rada objavljenog hiljadu devet sto osamdeset lijeve u Balkanološkom Institutu SANU.

Behbyjeva doktorska teza, u Prinstonu rađena, ima naslov: Uloga mojih nena, tetaka, strina, ujni, pradaidžičnih i čukunamidžičnih u bosanskoj historiji, i kad bude objavljena kao knjiga, značit će prevrat u bošnjačkoj istoriografiji i dokazati da je Behby, mada bez i jedne objavljene knjige, “jedan od najvećih naučnika i intelektualaca rođenih na ovim prostorima od kako se nauka ovdje pojavila”, kako veli njegov babo Tunjo, a barem on zna šta je nauka.

Taj doktorat Behby je odbranio pred Senadom Avdićem, ispičuturom, novinarom i većinskim vlasnikom Slobodne Bosne, vrlo obrazovanim i kad je pjan, pogotovo kad je pjan, a pjan je svaki dan, “non stop dvadeset četiri sata”, rekao bi srpski đeneral rahmetli Milan Gvero, i čim noktom zagrebeš u tog alkohličara, nađeš “čitača književnosti, filozofije, sociologije, političke teorije, historiografije”, kako ga je na mjerodavnom mjestu, to jest u Slobodnoj Bosni, hvalio još mjerodavniji Lažov Behby.

Šalim se. Behby je odustao od teze i latio se tezge u Slobodnoj Bosni gdje je dvije i pol godine publikovao rezultate svojih višedecenijskih naučnih investigacija, a iz onog što sam proštio proizlazi da je taj plemić, nedvojbeno, veliki istoriograf sa nepogrešivim čulom za bitno. Na primjer. Da je Arif Hikmet-beg veoma krupan bošnjački pjesnik postalo mi je jasno kad sam od Behbyja doznao da je bio “bratić tetka-Fahrine nene Emina-hanume”, “ćerke Ali-paše Rizvanbegovića” i da je “njegov konak na Laleliju” bio “blizu konaka lidera bosanske emigracije u Istambulu, Banjalučanina Fehim-efendije Đumišića, sestrića Derviš-paše Teskeredžića”.Još jedan primjer.

Da je Behbyjev tetak Besim-beg nesumnjiva povijesna gromada postalo mi je očito kad sam u Behbyja pročitao da se u Stanbolu školovao “sa svojim rođakom Husrevom Geredeom Rizvanbegovićem, kasnijim povjerljvim Atatürkovim i Inőnüjevim diplomatom te sa Numanom Menemenciogluom, Inőnüjevim Ministrom vanjskih poslova”.

Lažov Behby najveći je živi tunjolog, naravno, iza Tarika Haverića koji je u knjizi Čas lobotomije tako opandrčio Muhamed-bega Ontološkog da sam se u knjizi Tunjo Veliki i u Tunje Mali s velikim merakom bavio analizom Haverićevog seciranja Tunje. Lažov Behby je i najveći znalac reklamne prošlosti BiH, najveći iza svog babe Tunje, jakako, a ukoliko ne znate koji je najomiljeniji epitet ovog povjesničara, obratite pažnju na “ogromne komplekse imanja”, “ogromni vakuf”, “ogromnu inteligenciju”, “ogromni miraz”, “ogromni Filipovića rod”, a u njega postoji i “ogromna filipovićevsko-kulenovćevska konfederacija” koju nauka smatra pretečom današnje konfederalne BiH.

Kad čitaš Behbyja, jasno ti je da je turska Bosna bila prvo ogromna, potom i štošta drugo, ali je sadašnja malo drukša i moramo razumjeti njegovu žalbu za feudalnim vremenašcem koja liči na Jeremijinu tužaljku na razvalinah Jerusalima: istjeran iz spahijskog raja punog zlatnih sahana, Dreviš-pašin potomak je dvije i po godine dana, u znoju lica svog, rintao kao rajetin na čifluku Slobodna Bosna, i kovao u zvijezde pamet svoga čifluk-sahibije Senad-age Avdića. Eto šta je sudbina plemićka.

3. Behby ne sluti koliko u njegovoj pisaniji ima nehotične groteske, što je očito i iz priče o Besim-begu i Husrefu Geredeu. Koja mi je zvučala odnekud poznato. Pa naravno, mislim se, i seljaci u Crnoj Gori hvale se kao Behby: “Kad je bila Mojkovačka bitka, sva je vojska prešla preko naših njiva!” Ali sam slutio da nije samo to: znao sam da sam Geredea negdje sreo, što nije prestalo da me kopka dok nisam slučajno naletio na tekst Zuke Džumhura o Andriću koji sam čitao ko zna kad:

“U Stocu nam je pričao kako je za vrijeme svog poslanikovanja u Berlinu imao dobrog prijatelja turskog poslanika, čini mi se da se zvao Gerede, s kojim je često šetao, odlazio na večere po berlinskim restoranima. Pred sam odlazak iz Berlina, Gerede mu se na Andrićevo zaprepašćenje obratio na našem arahičnom jeziku: ‘Gospodine Andriću, veli, mi smo zemljaci… Ja sam potomak Ali-Paše Rizvanbegovića iz Hercegovine…'”

Ovaj Gerede teško se može sasvim zaboraviti, jer Džumhurova priča o njemu, puna podrazumijevanja, ima dušu i ljudsku dubinu. Ovaj Gerede,pravi gospodin, nije se Andriću uvaljivao po zemljačkoj liniji: htio je da njino prijateljstvo ima čisto ljudski zasnov i tek kad su se rastajali, otkrio mu da su zemljaci.

Kad poredite Džumhurovog i Behbyjevog Gereda, pojmite gdje je nevolja: u Behbyjevoj memoriji, krcatoj podacima kao Merkatorovo stovarište robom, vlada neljudska pustoš, sve je lišeno duše, smisla, težine, jer tom duhovnom evnuhu upamćeno služi da se svojim znanjem i plemstvom puše na način iz kojeg vrište i neukus i mala pamet.

Iz ciklusa priča “Jastrebova koljena”, nastalih po pjesmama Jamesa Tatea, iz zbirke “Jastrebove uspomene”, štampanima u Mogućnostima, jesen 2011, u prijevodu Miloša Đurđevića

*

Imao sam psa koji je lajao na pokvarene avione. Ne samo na avione, već na sve što loše leti i zimi, i ljeti. Na jastreba, naravski, nije. Bila je to neka čudna veza ili strah. Kad već spominjem strah, moram vam priznati da sam se usrao načisto ono, da, tada sam još bio samac, dakle, ono kada je rijeka lave prošla kroz moju radnu soba, pa nisam mogao do svoje kutije za prvu pomoć, flastere, pilule i što li sam već sve tamo pohranio. Tamo u kuhinji. Morao sam izletjeti kroz prozor sobe i poletjeti naokolo kuće. Pas je lajao, a jastreb je umirao od smijeha. Sletio mi je na rame i ja sam pao na travnjak.

– Ne tako – rekao je – Idemo ponovo.

Vježbali smo tri dana. Toliko mi je trebalo dok nisam savladao letenje preko vlastita dvorišta. U međuvremenu su se izmjenjivali sunčani i kišni dani. Usprkos svemu, mi smo radili, a pas nije prestajao lajati. Zauzet neprestanim lajanjem, nije imao kad jesti. Izgubio je na težini. Četvrtoga dana bio sam spreman. Uletio sam u kuhinju, samo tako, bez greške. Pas nije imao razloga lajati, a ni jesti, od pustog čuđenja. Samo je štucao.

Kako je pod u kuhinji bio od same užarene lave, morao sam to izvesti bez slijetanja. Dograbio sam potrebne stvari i pokušao se vratiti istim putem. No nije išlo. Nisam znao letjeti u rikverc. Opet je uskočio jastreb, i poduka je trajala naredna tri dana. Pas nije prestajao lajati, već vidno slab.

Sedam dana nakon izlaska, uspio sam konačno uletjeti u svoju radnu sobu. Odmah mi je bilo jasno kako je cijela prethodna procedura bila uzaludna, sav taj slet suvišan, samim tim, i sve potrepštine su mi bile sasvim nepotrebne. Naime, lavi nije trebalo niti tjedan dana da pročita sve moje knjige, stripove i rukopise, pak se povukla.

To nije bilo sve. Po prvi put, u ovih sedam dana, nisam čuo ni glasa od svog psa. S prozora sam vidio jastreba, gore visoko, kako ga nosi u svojim pandžama.

– Idem nahraniti svoje bebe. Ovaj pas je i tako ostao bez posla – doviknuo mi je odozgo – Radije nabavi konja!

– Nisam prijatelj konja. Imam nekakav nedefiniran strah od njih! – odviknuo sam mu.

– Tim bolje, onda pronađi ženu. Vjeruj mi, znam po sebi, one su naprosto lude za vjetrom, tim muškarcima koji znaju letjeti – čuo sam ga prije nego je nestao iz vidokruga.

Abdulaha efendije Kaukčije ili Logavina

Ulici je naziv Abdulaha efendije Kaukčije, ali svi je zovemo kratko – Logavina. No, kada dođe netko sa strane, i pita za ime ulice, kažemo mu kako i jest: Abdulaha efendije Kaukčije, ili kako još ponegdje piše, a preuzetnije i čudnije zvuči: Kaukčije Abdulah efendije. Novu 1983. dočekujemo prvi vrhu Logavine, u širokom, prostranom stanu jednoga druga iz razrednog odjeljenja grčki/latinski. Na doček dolazi i neki njegov rođak iz Beograda. Kada ga sa željezničke stanice naziva, rođak govori da je zaboravio ime ulice, pita što da kaže taksisti, Aleksandar mu odgovara: Abdulaha efendije Kaukčije, broj taj i taj. Poslije nam priča da je upravo tako i rekao, ali da ga je taksist zbunio. Rekao je: dobro, Logavina! Nije Logavina, nego Abdulaha efendije Kaukčije, odgovarao je Beograđanin, sve s onim pogrešnim naglascima, kada se Abdulah sav stisne u Ab, i stropošta se u dulah, umjesto da se, kako i treba, uspne uz Ab, da bi se dugo razvijao u dulah… Ali taksist, bit će nije ni čuo te njegove naglaske, nego je samo ponovio svoje: dobro, Logavina. I mali Beograđanin je zašutio. Poslije pita Aleksandra: zašto mi ne reče da mu kažem to Logavina! Zato što bi se pravio da ne zna koja je to ulica. Običaj je da mušterija kaže: Abdualah efendije Kaukčije, a da taksist odgovara Logavina! Drukčije ne ide.

I rođak je povjerovao. Tako su se među gostima stvarale legende o Sarajevu.

Bila je to duga uzbrdna ulica, jedna od onih koje su spajale i u sebi sadržavale različite epohe povijesti grada. Izvirala je iz austrijskoga, francjozefovskog Sarajeva, koje se u to vrijeme, premda prašnjavih fasada, nagaravljenih višedesetljetnim dimom i smogom, nije pretjerano razlikovalo od doba kada je njime kročio Gavrilo Princip s pištoljem u džepu i vjerom da će učiniti pravu stvar ako ustrijeli careva nećaka, koji bi uskoro i sam mogao postati car; koji korak dalje uz Logavinu, s desne bi se strane ukazala stanica milicije, inače vrlo zloglasna, gdje su, kako se pričalo, na degenek privodili tramvajske džeparoše i kradljivce iz samoposluga; a još nekoliko koraka dalje, barem u snovima i sjećanjima to je samo nekoliko koraka, i već bi iz socijalističke epohe u kojoj je sagrađena stanica milicije zakoračio u turska vremena; blago naherene i iskrivljene kuće, kao da su sagrađene od plastelina, obijeljenih neravnih fasada, s doksatima, pendžerima, demirlucima i unutrašnjim avlijama, skromno ali skladno održavane, u duhu jedne prošle epohe, te su kuće zorno govorile da u njima, još uvijek, žive djeca, unuci, čukununuci i čukunčukununuci onih koji su ih takve gradili, i da je još uvijek živo otomansko Sarajevo u porodičnim pričama i identitetima, po kućama i njihovim fasadama.

Skoro na samom vrhu Logavine, gore tamo pod nebom, bila je džamija, na uglu ulice, na džamijskom podzidu bila je nekad davno česma, koju je narod zvao Feredžuša. Priču o njoj zapisao je Vlajko Palavestra u Legendama iz starog Sarajeva, a onda ti je i ispričao jednoga subotnjeg popodneva u Zemaljskom muzeju, dok si čekao majku koja je radila u muzeju kao šefica računovodstva, i upravo je dovršavala šestomjesečni obračun. Vlajko Palavestra bio je tih gospodin, jedva bi ga se čulo, a pripovijedao je kao što voda teče, bez zapinjanja, birkanja riječi i premišljanja, pripovijedao je kao da odavno unaprijed zna kraj svake od svojih priča. A zapravo je i znao.

Po mahalama oko Logavina sokaka početkom sedamnaestog stoljeća živjela je, uglavnom, muslimanska sirotinja. Tako i jedan telal, pusti siromašak, a dobar. Imao istu takvu ženu, dobru, mirnu, nevidljivu, koja nikada ništa nije poželjela. Želja će sirota nagoniti u nesreću. Zato ništa nije poželjela, a ne zato što je bila bez mašte. Sve do jednom, kad mu reče da joj je grdna tuga što nema feredžu kao druge žene, da se njome ogrne kad na ulicu izlazi. Muž joj ništa ne odgovori, samo mu se neka težina i tegoba spusti na ramena, i učini ga još manjim i nemoćnijim. Ne bi tako bilo da nije volio svoju ženu. Da je nije volio, izvikao bi se na nju, ili bi jednostavno zaboravio na njenu prvu i posljednju životnu želju. Umjesto toga, potajice pođe skupljati novac, i sve paru po paru, nakon duga vremena dovoljno bi da se može kupiti dobra feredža.

– Evo ti pare, pa si idi kupi feredžu.

Njoj drago, ali neće:

– Znaš, u našoj mahali nigdje nema česme, pa vodu valja izdaleka potezati. Nego, napravi ti nama pored kuće česmu, a feredžu ćemo kupiti kad mognemo.

Ljudi čuše i upamtiše, pa česmu nazvaše Feredžuša.

Tako je nastala legenda, koja kao i sve druge legende može, a i ne mora biti istinita. Čudo biva ako je legenda istinita. Lakše je svijetu ako nije. Profesor Palavestra nije se ni bavio time koja priča jest, a koja nije istinita. Zanimale su ga priče, one koje su u glavi i u sjećanjima ljudi, i od kojih je načinjeno cijelo jedno Sarajevo, jedan ispripovijedani plan grada, pa ih je slušao od ljudi, zapisivao, prepisivao iz starih knjiga, i nepogrešivo pronalazio i odbacivao uljeze. Jer se uz svaku veliku usmenu naraciju hvataju uljezi, nepripadajuće i strane priče, kojima pripovjedač namiri ono što je zaboravio, ili, što je još mnogo češće, takvim pričama on nastoji nadoknaditi manjak dara za priču i pričanje. Zato je važno da sve priče budu zapisane, jer tada se može i zaboravljati, i nanovo izmišljati, i popravljati ono što je od Boga ili prirode postavljeno da bude takvo kakvo jest.

Česma Feredžuša sagrađena je, kako se pretpostavlja, 1624. ili 1625. Voda iz nje tekla je do 1933, kada je zazidana prilikom obnove džamije, a s njom i natpis o obnovi česme iz 1773. U to vrijeme prošlost u Sarajevu bila je živa, pa nije ni bilo svijesti o prošlosti i o potrebi njenog čuvanja.

Džamija pri vrhu Logavine, mala, lijepa i skladna, nosi ime Hadži Hasana Buzadžije. U toj je džamiji, saznajemo iz njegova slavna ljetopisa, kao imam služio Mula Mustafa Bašeskija. Ona ime nosi po nekom Hasanu, koji je, pričaju ljudi, živio u Logavinoj, silazio u grad, prodavao bozu po čaršiji, i bio, kao i sve bozadžije, siromašan, skroman i priprost čovjek, sve dok mu jedne noću u san ne dođe Glas, koji mu naredi da gradi džamiju. Ali kako ću, čudio se Hasan u svom snu, kad imam samo bozu i hanumu.

Od tog jutra Hasanu krenu kao nikad. Gdje god se okrene, na koju god stranu pođe, svi traže bozu. A i ljeto bi nekakvo takvo, suho i vrelo, da gazde po ćepencima žeđaju, i dugo do u jesen potraja njihova žeđ. I bogme skupi se u Hasana novca, od kojeg bi se lijepo moglo živjeti, kuću graditi, potražiti neku drugu sudbinu mimo bozadžijske. Ali ni njemu ni hanumi nije ni na pamet palo da takovo što učine. U snu bi rečeno čemu da posluže novci.

Kad ih je bilo dosta, reče Hasanu hanuma neka pođe na Ćabu i neka gajtanom izmjeri Bejtullah. Koliki je Bejtullah, neka tolika bude i džamija. Ni prevelika, ni premalena, nego onolika kolika treba jednoj sirotinjskoj mahali.

Na kraju sve bi tako kako je i rečeno. Niknu džamija, a pri njoj i ime Hasana Buzadžije, da se u svim vremenima pamti.

Ima ih koji vjeruju da je Hasan sagradio i česmu, jer da mu je Glas tako rekao kada je nakon dovršetka džamije poželio hanumi od preostalog novca kupiti feredžu, ali za priču to nikako ne bi bilo dobro. Bolje da se govori o dvojici siromaha, bozadžiji i telalu, nego da samo jednome tolika i takva obaveza padne na pleća. Teško bi bilo objasniti zašto Glas ne dopušta siromahu da ženi kupi feredžu, nego ga tjera da i zadnju paru troši za opće dobro. Takvo dobro više i ne bi bilo dobro, ako podrazumijeva toliku uskratu. Bolje će biti da se druga hanuma odrekla feredže, koju joj je njezin čovjek iz čiste ljubavi htio kupiti. Lijep je put od ljubavi do općeg dobra.

Istina, koja se još uvijek može provjeriti u arhivima, kaže da je džamija podignuta 1585, punih četrdeset godina prije česme. Ali istina je suha i prazna, istinu je teško raspričati, to znaju samo veliki pisci, narod to nikad ne umije, tako da istina ode negdje mimo legendi o gradu. Istinsko Sarajevo ne bi sebe u legendi ni prepoznalo, nego bi jedno pokraj drugoga dva Sarajeva prošla, i stoput bi se mimoišla i očešala u prolazu, a da jedno o drugome ništa ne saznaju. Bolje je što je tako, jer Sarajevo je mimo legendi i sjećanja, i mimo svojih zanijemjelih i obraslih grobova, proklet grad.

Bit će da je njegovo prokletstvo u vodi.

Sirotinja se slabo prala, mimo onog što joj bi molitvom određeno. A oni bolje stojeći prali su se, uglavnom, u zajednici. Takvo je bilo vrijeme. Objedovalo se u porodičnom miru i samoći, u aščinice je zalazio samo onaj koji nije imao svoga ili je bio na putu, ali se kupalo u širem društvu. Muškarci su u hamam išli da čuju šta ima novo u čaršiji, kako čiji ugled stoji, i koliko će još ovo ovako. Što je to ovo i kako je to ovako ne bi se govorilo u strahu od vlasti i njezinih uhoda, koji je u ovome gradu jednako postojao od dana njegova davnog nastanka, pa sve do kraja vremena. Vlast i jest zato da bi čovjekov strah imao društvenu mjeru i smisao.

Hamami, banje, javne kupaonice bile su kafane onodobnog Sarajeva. U njima bi se čulo sve ono što se trebalo čuti, a saznalo bi se i ono neizrečeno i neizgovoreno.

U gradu je krajem petnaestog vijeka živjelo sedam tisuća ljudi, uz dva javna kupatila. Stotinjak godina kasnije, u doba najveće turske moći, kada se Sarajevo već uzveralo uza sve i danas znane svoje strmine, i kada je Logavin sokak bio već onakav kakvim ga danas znamo – samo što još nije bilo stanice milicije – grad je bio dvostruko veći, ali je kupatila već bilo sedam. Svi ti hamami, bilježi Hamdija Kreševljaković u znanstvenom radu “Banje u Bosni i Hercegovini (1462-1916)”, bili su za ono doba monumentalne građevine, koje bi prve primjećivali strani putnici koji su prolazili kroz Sarajevo. U sljedećem, sedamnaestom stoljeću, kada imperij započinje svoje dugo propadanje, a bogatije građanstvo ulazi u fazu dekadencije, koja će tokom stoljeća ostati njegova temeljna kulturna i identitarna karakteristika, istovremeno ga vodeći prema izumiranju i prema europskome zapadu, masovno se pojavljuju privatna kupatila. Ovako o tome 1660. piše Evlija Čelebija: “Kućnih banja ima 670. U svakoj je kući određena jedna soba za banju. Naročito su po velikim aginskim kućama banje sasvim uredne. Kod odabranih ljudi, koji su me pozivali na musafirluk, ulazio sam u kućne banje, i jako su mi se dopale.”

Je li u Logavinom sokaku bilo ijedne od tih 670 Čelebijinih sarajevskih banja?

Teško. Ali zato su na svakome značajnijem uglu, na svakoj raskrsnici, bile česme, odakle su i jedni i drugi – sirotinja sama sebi, a sluge bogatima – donosili vodu. Koja je, kao i u katoličkom Rimu, bila besplatna. Voda je javno dobro, pripada svakome čovjeku, i nikoga se ne smije moriti žeđu: tako je bilo i kod muslimana i kod kršćana.

Hamdija Kreševljaković zabilježio je praznovjerice vezane za hamame i kupatila, koje su bile žive još u njegovo vrijeme, kada je Sarajevo nakon Velikog rata opet imalo – dva javna kupatila.

U narodu odvajkada biva vjerovanje da se na gorskim izvorima sakupljaju vile i druga slična stvorenja. Odatle je, bit će, rođeno i gradsko, sarajevsko vjerovanje da se noću u hamamima okupljaju džini i šejtani. Nastaju kad padne prvi mrak, razilaze se prije nego što s istoka zarudi. Ne daj Bože noću stupiti u hamam, lako ćeš stati na ograj, a što ćeš kad ograjišeš?

Bila dva prijatelja, obojica samci. Dogovore se da će sutra ujutro u hamam. Pa koji se prvi probudi, neka diže onog drugog. Sutradan, budi se jedan izasna, čuje lupu na vratima, odmah zna što je, oblači se i sprema za hamam. Kad dođoše tamo, vidi čudo: pun hamam svijeta, svi se kupaju, pa se tako okupaše i njih dvojica. Pri izlasku svaki mara skočiti u šedrvan, tako da tabanima udari u kube. To je, biva, novi običaj. Kad vidje da isto učini i njegov prijatelj, onaj što ga je jutros budio, shvati da su u pitanju šejtanska posla. I uhvati ga strah. Dok hodaju kući, ne progovara ni riječi, a onda da mu šutnja ne postane čudna, upita: koja li su doba? Na to njegov, biva, prijatelj, diže fenjer, tako da je rukom dohvatio vrh sahat kule. U to čovjek shvati da je sa šejtanom išao u hamam, i obeznani se od straha. Kada se probudio, nigdje nikog.

U ovu priču, veli Kreševljaković, vjerovali su u Sarajevu svi.

Ili druga priča, slična toj:

Dvojica prijatelja, jedan bi zguren, a drugi prav, opet samci, pođoše ranim jutrom u hamam, kad li tamo, mnogi svijet se kupa, pa se tako skidoše i okupaše i oni. Pa kad su se odmarali poslije kupanja, vide da su se svi oko njih uhvatili u kolo, pa pjevaju: Pedžušembe, dušembe, pedžušembe, dušembe… U to zapjeva i zgureni drugi, a kad ga čuše da i on pjeva, pristupe mu i rekoše neka se ispravi. I najednom – njemu biše prava leđa. A onog drugog što je bio vazda prav, zguriše kakav je bio on. I tako odoše obratno nego što su došli, i izađoše, a vani mrkla noć. Tu shvatiše da su udarili na džine.

Kreševljaković spominje i jedno drukčije vjerovanje u vezi hadži Hasana Buzadžije. Preskače onu priču o Glasu, i o velikom bozadžijinom sirotinjstvu, pa kaže da je jedne noći netko zalupao na Hasanova vrata. Kad on upita koje, čovjek mu govori neka se isti tren diže, neka napuni kablice svom bozom koju ima, i neka je odmah donese u Gazi Husrevbegov hamam. Hasanu ništa ne bi čudno, niti se izasna sjeti da se noću ne valja vrzmati oko hamama, nego nali svu bozu, i ponese je tamo. Kad li tamo, ima što vidjeti: svaki gost u hamamu ima samo po jednu nosnicu, što je, to svi znaju, jasan znak po kojem prepoznaju džini. Kad je svu bozu istočio, zatraži da mu plate, a oni ga upute na svog starješinu. Ovaj neredi da mu se obje kablice do vrha napune pijeskom, i to mu je plaća! Ali neka dobro pazi da mu se ni zrno pijeska ne prospe. Pokunjen i žalostan, Hasan ode kući, odvuče sa sobom onaj pijesak, mnogo teži od boze. A kad se ujutro probudio, naredi ženi da prospe pijesak i nalije bozu, pa da idu u čaršiju. Žena tad vidje da u kantama nije pijesak, nego suho zlato.

Kako od sirotinje preko noći posta bogat, Hasan odluči da ide u Meku i postane hadžija, a da zatim u znak zahvalnosti Bogu sagradi džamiju.

To je treća varijanta iste legende o džamiji i o česmi. Vjerojatno ih je bilo još, ali s vremenom su zaboravljene, iscurile su i minule onako kako minu sve nezapisane priče.

Pred novu 1983. ostala je samo ulica od dva imena, koja se izgovaraju svako u svoje vrijeme, onako kako određuje neki tajni i nezapisani gradski red, po kojemu se prepoznaju oni koji ovdje žive. Tim redom brane se od nezvanih gostiju i noćnih utvara, od onih koji bi preko reda osvajali ovaj grad, ne znajući da će on, kada za to dođe vrijeme, sam od sebe pasti i nestati kao san kojeg se sanjač više ne može sjetiti.