Izabrane pesme Ota Tolnaija, Studije o karfiolu, Zavod za kulturu Vojvodine, 2014.

*

Teško se može opisati rečima koliko je poezije bilo u sali Zavoda za kulturu Vojvodine krajem prošle godine kada je promovisana nova edicija “Crveni Čot” u kojoj će se ubuduće objavljivati i promovisati, po rečima urednika ove edicije i direktora Zavoda za kulturu Vojvodine, književnika Vladimira Kopicla, vrhunska književna ostvarenja najpoznatijih autora iz Vojvodine.

Nepogrešivo je za prvog autora u ovoj, malo je reći, urednički brižljivo osmišljenoj, a dizajnerski (Branislav Radošević) vrhunski opremljenoj knjizi, izabran Oto Tolnai (Kanjiža, 1940. godine), najizrazitiji predstavnik vojvođanske književne scene još od ’60-tih godina prošlog veka, sve do danas. O Otovoj poeziji govorio je Vasa Pavković koji je rekao da mu je “dobro došao” i “Naknadni predgovor” koji je Oto Tolnai napisao za ovu knjigu i koji je objavljen u listu “Danas”, u specijalnom izdanju povodom Sajma knjiga.

Izbor i prevod njegove poezije uradio je Arpad Vicko. Po rečima samog pesnika, kako su njih dvojica godinama zajedno radili, sarađivali i prijateljevali, ova knjiga je rezultat kontinuiranog zanimanja Arpada Vicka za njegove pesme. “Ponekad ni sam nisam znao toliko dobro kao Arpad da ove pesme treba obavezno prevesti, objaviti…”, rekao je na samom početku večeri Oto Tolnai koji je zatim, u svom stilu, pričao priče iz svog života, koje su dovele do nastanka pesama koje je potom i čitao. Od prve pesme o Dorin, te Otove priče koja otkriva zbog čega se u to vreme, 1963. godine, trudio da piše što duže pesme, smeha u sali zbog njegove duhovitosti kada je pričao anegdotu kako je upravo ta pesma nastala kada ga je iz skromne studentske sobe na periferiji Zagreba, “izvukao” prijatelj da idu da ukradu od jedne devojke Brakovu sliku, pa Oto treba da izigrava procenitelja umetničkog dela (“ali, stvar je propala jer sam se ja odmah zaljubio”), do zaleđenosti nakon njegovog čitanja pesme “Bojim se biću izuzetak” sa stihovima “molim te gospode nemoj da me izbavljaš / počuj moju molitvu kao prolom čistog leda / nemoj da me izbavljaš / znam nikad nisi nikog ni izbavio / ali bojim se da ću biti izuzetak”, trajala je magija poezije. Verovatno je vrhunac te magije bio u trenutku kada je Oto izgovorio da neki stihovi “zvuče” drugačije kada se izgovore na mađarskom, pa su gotovo svi u sali, iako je naravno bilo i onih koji taj jezik ne znaju, zdušno rekli “Čitajte nam na mađarskom, Oto”. Sledio je odgovor: “Ne mogu, rasplakaću se, ovako dok čitam, ipak moram da mislim na to kako čitam, a ne na stihove”. I dok je, tako, jezik bio jedina odbrana od suza, šuštali su talasi Jadranskog mora, u čast Tolnaija mladi mađarski pesnici bosonogi su šetali dubrovačkim Stradunom, osetio se miris dalmatinskog lovora, tražile lobanje po fijokama muzeja, odzvanjalo kako reč “žičana četka” zvuči na nemačkom, granice nisu postojale, geografija je za tren opet bila mala, Jugoslavija kao na dlanu, jer Oto jeste pesnik mora, jeste čovek sunca kako je to objasnio u svojoj knjizi “Pesnik od svinjske masti”.

“Šta je poezija?” – zapitao se Tolnai i ispričao da nikada ne treba sumnjati u moć poezije, na njeno ostavljanje tragova u sećanju i duši… bar on više ne sumnja u to od kada je jednog dana na plaži, čitao prepisku Jergovića i Mehmedinovića i kada mu je bukvalno ispala knjiga iz ruku jer Semezdin piše u knjizi “Transatlantic mail” svom prijatelju da je prava poezija ona koje se sećamo. Pa je naveo za primer, Otovu pesmu o lončićima. “Nisam mogao da verujem u ono što sam pročitao, od uzbuđenja mi je ispala knjiga iz ruku. Da neko u Americi, posle toliko godina, piše o mojoj kratkoj pesmi kada smo kao dečaci trčali pod lipe za vreme kiša da bi pili čaj iz malih limenih lončića”, rekao je Tolnai.

Pesnik-džokej u Kostolanjijevom smislu, dakle onaj koji se svega odriče da bi sve moglo biti njegovo, koji u životu sprovodi higijenu patnje i mitologiju bola, Oto Tolnai je priredio jedno nezaboravno veče kada se iz Zavoda odlazilo sa stihovima do grla, sve pipajući se po džepovima ima li kojeg limenog lončića.

Knjiga “Studije o karfiolu” je čista poezija, ona čijih ćemo se stihova sećati do kraja života, bilo gde u svetu, verovao Oto Tolnai u to ili ne.

otoci u pozadini
i oni su nečiji nožni prsti
koji vire iz vode
jer okrenuvši leđa Svetoj Zemlji
onaj u moru
isteže šumovite nožne prste
od zadovoljstva

a njemu iza leđa
u njegovo ime
sin Abrahamov
protjeruje svog rođenog brata
zbog straha od noža
koji mu je stavio pod vrat vlastiti otac
u ime onog
koji ponekad jednostavno kao i svi mi
popizdi
uzme GO
okrene leđa
i ode

i dođe nas poslije pitati za svoj regres
kao da se ništa nije dogodilo
a milijuna više jednostavno
nema

Poslije majčine smrti u pregršti sitnica što su iza nje ostale
našao se ključ. Stari izlizani elzet s kraticom BSS graviranom
u trokutu  ispod okrugle rupice, koja služi da se ključ objesi
na kukicu ili da se kroz nju provuče alka za privjesak. S jedne
strane kružni natpis BANE SEKULIĆ SOMBOR, s druge MADE IN
YUGOSLAVIA. To je ključ od njihove stare kuće u Varcaru
iz koje je uoči rata Devedesetdruge majka pošla, da se nikada
više u nju ne vrati. Osim u snovima, svake druge-treće noći
za dvadeset godina života što joj je preostao u prisilnom
izbivanju od Sarajeva do Zagreba i natrag, pa do smirenja
na koševskome groblju Sv. Josip, tri koraka ulijevo iza
Silvija Strahimira Kranjčevića.

Ni on više nikada nije unišao u kuću. Na prag dolazio jest
nekoliko puta, ali unišao nije. Jedanput je čak lupao na
vrata, kolebljivo, savladavajući snažan poriv da pobjegne.
Kuća je ostala gluha na to dozivanje. Privremeni stanari,
tko zna koji po redu od rata, ili su po nekom neodložnom
poslu bili odsutni, ili su se, prosto, pritajili pred neželjenima.
Oko kuće sve zapušteno, zaraslo u korov i nenjegovanu
travuljinu, sve obavijeno propadanjem. I nekim novim,
nepoznatim vonjem, tankim, otužnim. U tom opustjelom,
odjednom stranom i hladnom, prijetećem čak dvorištu, koje
nije ničije jer je svačije još stoje, kisnu, krte se, propadaju
spomenici što ih je s naporom i s veseljem, uzbuđen i pun,
u ono vrijeme prije potopa, dok je svijet izgledao vječan,
pronalazio po bližoj i daljoj okolici i dovlačio, snujući o
gradskom muzeju, o lapidariju kroz epohe, o lokalnoj
republici kulture i pamćenja.

Teški uspravni monolit, dio Jupiterova žrtvenika iz
Staroga Sela s bogatim reljefom drveta života. Do njega
antički nadgrobnjak od muljike iz Bilajca, što ga je na
njegove oči, zatravljene, pronašao i iz podzide stare seljačke
štale iskopao, pogodivši se s domaćinom za male pare,
hodolog-detektiv Ivo Bojanovski, idući nepogrešivo za
podatkom iz berlinskoga zbornika Corpus Inscriptionum
Latinarum III. Stajao je prije devetnaest vijekova nad grobom
male Tertule, trogodišnje pokojnice, kojoj spomenik dižu
žalosni roditelji, a o svemu tome govore slova krupne,
pravilne rimske kapitale:

D(IS) M(ANIBUS) P(UBLIAE) AEL(IAE)
TERTULL(A)E FILI(A)E DEF(UNCTAE)
AN(NORUM) III AEL(IUS) MAX(IMUS?)
ET CASIA MAXIMA F(ECERUNT)

Potom, ploča s njihovoga starog groblja na Ćeliji: velika
okrugla „glava“, s malenim krilcima kao „ramenima“,
iz turskih vremena kada se prema fratarskim predajama
na znak križa smjelo samo izdaleka, u prerušenoj
formi aludirati. Na njoj šturi podatak uklesan neravnim i
nevještim pismenima, latiničnim sa ćiriličnim štihom:

                                 pokoini
                        matia baniç travgna
                                   1800.

I u onome ratu kuća je ostajala prazna, zaposjedali su je
privremeni stanari, bila je u njoj i partizanska bolnica,
čistile se rane, trijebile uši, iskuhavale plahte, ložila vatra
na golom podu, pa su na širokim drvenim podnicama ostale
plitke nagorjele udubine s kojima se baba cijela kasnijeg
vijeka borila kao lavica lukšijom, kefom i safunom domaće
izrade i uvijek kroza zube klela dušmane: „Bog im platio!“
Ali, poslije toga rata sve je bilo drukčije: vlasnici su se
vratili u svoju kuću, život se nastavio tamo gdje je stao
prije koju godinu, drukčiji, skromniji, s mnogo muklih
uzdaha, ali pun i čestit život u kući, koja je – izribana,
okrečena, zazdravljena, prozračena, osunčana, zgrijana –
brzo zbacila sa sebe sve tuđe, i ponovo postala svoja.

I njega je primila u se, djetetom, postala mu rodna kuća,
druga placenta. U njoj započeo život, ovaj, jedini kojega
se može sjećati.

Prethodila joj je stara bosanska kuća sa crnim drvenim
krovom na četiri vode, kakvih je još dugo bilo po padinama
Zborišća, u Podma’ali i u muslimanskoj Ričkoj mahali. Pamte
ih oči u arhetipskom obliku i danas: bijela pačetvorina i nad
njom crni trokut. Kubistički grafizam, čist i sveden na
elementarne odnose: dva geometrijska lika i kontrast
crno-bijelo. U djetinjem opažanju sadržavale su i psihološki
učinak. Gledano s pročelja: ispod mrkoga trokuta-piramide
na svijetlome četverokutu stoje dva simetrično postavljena
otvora: prozori, i centralno među njima, ali niže, pri dnu,
treći, veći: vrata. Sugestija neodoljivog antropomorfizma:
ta je kuća glava nekoga tko gleda u te, dok ti gledaš u nj…
K tomu još, sezonske mijene: u proljeće ta je „glava“ u mladu
zelenilu i beharu, ljeti među gustim, tamnozelenim krošnjama,
u zrelu jesen pod crvenim jabukama, teškim kruškama, modrim
šljivama, zimi zametena snijegom, gotovo nevidljiva, tek
žmirkajući i zijevajući svojim trima otvorima. Od tri sloja
različite materijalnosti činjena je takva kuća: čvrsti temeljni
sloj od kamena ili sedre, na njemu lakši korpus zidova od
čatme, odozgor lagani krov od drvenih greda  i šimle.
Je li mistifikacija ako pomišljaš kako ova trostupanjska
gradacija u čvrstoći – od jake vezanosti kamenom za tlo,
preko drvene strukture čatme malo ojačane zemljom i
žbukom, do lagane, gotovo lebdeće konstrukcije kojom se
kuća veže za nebo – nije tek stvar puke ekonomsko-socijalne
uvjetovanosti, nego da u njezinome konceptualnom porijeklu
ima nečega drevno kozmogonijskoga? Unutarnji prostor: jedan
dio pod otvorenim krovištem, čiji drveni skelet sada vidiš
iznutra cio, drugi dio prostora pregrađen u dvije prostorije,
te se stječe dojam da su svi ti elementi pomični, da se mogu
preslagivati po volji. Ako je kuća katnica, do gornjih prostorija
vode lagani drveni basamaci čije su podnice i rukohvati
uglačani i blistavi od upotrebe. U varijanti kada su vanjski,
basamaci su natkriveni i produžuju se u verandu cijelom
dužinom kuće. (Takve su verande, s pogledom nadaleko,
imale stare naše kuće u jajačkome Varošu, visoko iznad
Vrbasa, upravo ondje gdje brza rijeka izlazi iz suroga kanjona
ispod grada, pa se širi u pitomu dolinu s baščama i voćnjacima.)

Eno i sada dotrajavaju temelji stare kuće na drugoj strani
dvorišta. Dva su bora nebu u oblake na njima izrasla, što si ih
svojom rukom, mladom i jakom, sadio. U nju je 1907. dovedena
mlâda od sedamnaest godina iz Livna, iz  gospodske kuće. Otac
joj za Austrije bio ugledan trgovac, držao monopol soli,
prijateljevao s bezima Firdusima. Jedan drugome, kaže, dolazili
na čestitanje blagdana, pa kad dođi stari Firdus-beg uz Božić,
donesi darove (prtokole – tada si prvi put čuo taj naziv za
naranču, koji je šćakavska ikavica preradila pa u nj pohranila
ime daleke nepoznate zemlje: Portugal), lijepo se ispozdravlja
sa svima i kaže ocu: „Čestitam ti ono tvoje!“, da se po svome
zakonu ne bi ogriješio, izgovorivši: Božić. Užasnula se kad je
vidjela kako jedu: „U moga se oca iz tanjurā jelo, za stolom,
kašikama i viljuškama, a oni, jadna ti sam, po podu za sofru
posidaju pa prstima grabe. A kad će spavat, iz dolafa povade
dušeke, prostru po podu i polijegaju. Sedam dana ništa jela
nisam, nego suha iz potaje kruha, a zalij se vodom iz ibrika.
Sedam noći ljudski ne zaspala.“ Poslušala materin savjet kad
su je odvodili iz kuće. Ovako je govorila Ane, a nju su, kaže
priča, iz Tuzle iz kuće Perišića u Livno, sve s konaka na konak,
dovodili cijelih dvanaest dana: „Najteže kad ti bude, sakrij se di
te nitko ne vidi, isplači se i umij da se ne pozna, pa izajdi prid
čeljad nasmijana.“ Sve prigorila i postala gospodaricom kuće,
i te stare, i nove, koju sagradiše 1924. kada se počelo dobro
teći. Ostala u njoj i u Varcaru cio život, devedeset i dvije
godine, željna Livna do smrti.

Nije kuća memorijski stroj, ili još više: duhovno biće,
kao što bi, lakorijek, pretjerao kakav egzaltirani pjesnik,
nemaju njezini zidovi moć da upiju glasove, sudbine
bivših, mrtvih, pa ih, onda, kad vrijeme mine, isporučuju
živima, barem onima s posebnim darom da čuju. Dovoljno
ti je zamisliti, na temelju onoga što znaš, uz pomoć priča i
nekoliko preživjelih fotografija, svu onu živost i smijeh
što su vladali pod tim stropovima, među tim zidovima,
u tom dvorištu za ljetnih dana. U cvjetnim njezinim
vremenima, nedugim, ni cijelih dvadeset godina od gradnje
do onoga rata, znalo je u njoj živjeti i disati i po desetak
duša: starih i mladih, muževa i žena, sinova i kćeri, djece i
odraslih. U njoj se dolazilo na svijet i odlazilo s njega, na
Ćeliju, uglavnom s mirom i po redu. Iz nje je i tvoj otac
odveo tvoju mater u njihov kratki zajednički život, u daleki
glavni hrvatski grad, iz kojega je, brzo potom, Četrdesetpete,
zamaknuo u svoju mračnu hrvatsku sudbinu, a mati natrag,
u tu kuću, kojoj je dala svoju najbolju snagu i
svoju bremenitu šutnju.

Donesen je iz dalekoga mjesta rođenja u tu novu kuću
taman da svijet koji će u njoj i iz nje ugledati bude prvi
njegov svijet. Tako je u njoj rastao, tako ga je zauvijek
odredila svojim mjerama i protegama. Tako je s njom srástaō.

Tri su u njoj bile sfere, tri različita mala svijeta,
jedan iznad drugog: za iskustvo uzlaženja,
jedan ispod drugog: za iskustvo silaženja.

Podrum (magaza u kućnom rječniku) sa slijepim zidom
na jednoj strani koja je ukopana u zemlju, s dva mala
prozora opremljena demirima na drugoj strani koja gleda
u bašču pod kućom. U magazu ulazi se na teška dvokrilna
drvena vrata, s bravom i golemim ključem. (Svake večeri
prije spavanja padalo je isto djedovo pitanje: „Je li magaza
zaključana?“) Nasred magaze drveni je stub, otesan učetvrt;
on podupire masivnu gredu što se proteže skraja nakraj i
osigurava podnice glavnoga boja. U tu gredu pobodeni su
manji i veći klinci i kuke, o njima vise smotani konopci,
manje alatke, a u zimu suhe polovice ovčije pastrme, ako
djed ipak uspije slomiti baku – svake godine nova borba! –
da se nabavi (među svojim prijateljima muslimanima imao
je prave majstore za sušenje pastrme), jer jedino njemu
od sve čeljadi nije odbojan njezin miris, i jedino on uživa kad
mu se komadi pastrme nađu u grahu ili uz sarmu. Naokolo –
svega: krupne i sitnije alatke (sikira, trnokop, lopate
gvozdene, lopate drvene za previjavanje žita, ćuskija,
testera, stari metalni bokal s ekserima i u njemu čekić,
klišća…), uzgor poslagani direci od posječenih stabala šljiva
koje su oboljele od šarke ili su prestarjele, razna gvožđurija –
klamfe, obruči od kaca i buradi, veći i manji komadi lima:
„Uvik more ustrebat…“ Tu su i velike naćve s nekoliko
odjeljaka za razna brašna i mekinje. U drugoj, manjoj polovici
magaze dva reda rakijske buradi svih veličina, od najvećega,
dvjestolitarskog, do malih burića i staklenih pletenki.

Podrum i jest i nije kuća. Iz njega je izrastala, njezin je
temelj, bez njega nema ni nje, ali on je i njezino naličje,
njezina obrnutost. Ona topla – on hladovit, ona svijetla –
on mračan; baš kako treba da bude da bi jedno i drugo
ispunjavalo svrhu: tako se gradi kuća kao cjelovitost,
kao dovršen mali kozmos. A da bi se topla i svijetla strana
kuće zaštitila od izravnoga uplitanja tamne i hladne, da su
to ipak dva bića u jednom, u gradnji je naglašeno time što
su razdvojena: u podrum se ne može iz kuće, mora se izaći
na dvorište (što znači: i na kišu, i na snijeg, i na žegu) pa
iz njega doći do podrumskih vrata ispod verande.

Iznad podruma srce je kuće: suho, zračno, čisto. Čvrstim
basamacima od cimenta uzlazi se u drvenu verandu koja
se, pod svojim kosim krovom prislonjenim na glavni korpus
kuće i njezinih debelih zidova, pruža cijelom sjevernom
stranom što gleda na Grabež i Uspolje. Veranda je pristupni
prostor – tu smo kroz glavna vrata unišli u kuću, a još ne
sasvim, dok se ne uniđe u njezine četiri prostorije. Velika
soba u kojoj se boravi, zimi kuha na šporetu u uglu, i manja,
spavaća – obje gledaju na ulicu, na susjedne kuće preko ulice,
na padinu Zborišća i na Oruglu čija se kupa nazire u daljini.
To je istočna strana, odatle sunce ujutro grane pa je velika
soba svijetla, obasjana. Druge dvije sobe gledaju na bakin vrt
pod kućom, na veliku bašču s voćkama, na široki horizont
prema bližoj Glavici i daljim obroncima Brdā i Lisine. To je
zapadni vidik, s poslijepodnevnim suncem i rumenim zalascima
koji se polagano gase i mijenjajući cijeli božiji spektar prelaze
u sve tmastiju modru prije nego što zavlada crna noć. Kroza
sve to prolazi i tvoja, djetinja, duša. Doprozornik velikoga
trokrilnog prozora dug je i širok; to je debela daska
premazana gustim namazom starinske stolarske tamnosmeđe
boje što se nije mijenjala od početka. Na njemu možeš lijepo
sjediti leđima naslonjen na zid, i gubiti se u tom zbivanju,
očaravajućem i zastrašujućem. Na tom doprozorniku zbiva se
i ovo: baka obere ruže mjesečarke što rastu pod prozorom
uz kućni zid i latice im pokiseli u velike staklene galone,
da od njih načini svoju đulsiju, od koje usta ništa svježije i
reskije do danas kušala nisu. Kad ružine latice, plutajući pri
vrhu, već počnu bojom prožimati vodu pod sobom, zalazeće
sunce se kroz te posude prelama i prosipa po sobi, puneći je
cijelu nježno ružičastim svjetlom.

Treća sfera, gornji boj: čudnovata struktura načinjena da
bude i stan i tavan. Uzlazi se na nj uz unutarnje basamake,
povisoke, drvene, pa cvile i škripe i pod najlakšom nogom.
Dvije su sobe na gornjem boju, istočna i zapadna, i pred njima
jedna velika prostorija sa sjevernim prozorom. Nalijevo i
nadesno iz nje ulazi se u dvije tavanske udžere pod kosim
krovom bez stropa, tako da možeš iznutra namjestiti
crijep ako ga vjetar smakne ili zamijeniti ako se razbije,
pa stane prokišnjavati. Vrata na udžerama prostija su od
sobnih, na njima su starinske kovačke brave i kvake. Ta su
vrata granica preko koje ulaziš u drugi svijet. U nj se odlažu
stare stvari  koje su izašle iz upotrebe a nisu za bacanje, pa
žive neki svoj poluživot. Tu baka o kose grede vješa vijence
luka, crvenoga i bijelog, i na mutafima od kostrijeti suši voće:
jabuke narezane na tanke kriške i šljive za kuhanje kompota
kad stegne zima i zaškripi snijeg pod nogama. Nisko po
podnicama, da im se ravnomjerno rasporedi težina, složeni su
rezervni crepovi. Među njima nekoliko staklenih, prozirnih;
takav jedan uvijek je ugrađen u krov, od njega se dobiva danje
svjetlo u udžeri. Uza zid naslagani su jedan na drugi stari
kartonski kuferi. Neodoljivo te privlači ono što je u njima:
namotaji gajtana blistavocrnoga kao zift, papirne kutijice sa
„zlatnom“ mornarskom  dugmadi, ali nadasve – svežnjevi s
notesima! Nikada poslije nigdje takve vidio nisi, a strast za
notesima i njuškanje po papirnicama u svim gradovima u koje
te nanosila sreća il’ nesreća, ostala je neutaživa. Bili su u
dva formata, većem i manjem, oba za džepa, sa čvrstim
kartonskim koricama u dvjema bojama, modroj i crvenoj. Kad
se otvore, na lijevoj polovici su listovi koje listaš nagore,
perforirani pri vrhu da se lako otrgnu. Desna polovica se lista
kao knjiga; to je presavijeni format, u sredini spojen dvjema
klamericama, a njih je od stajanja već uhvatila hrđa. Godinama
su te služili. Sve to u kuferima bili su jedini ostaci od dućana,
djedove trgovine mješovitom robom koju je prije rata držao
u čaršiji pod Kolobarom.

U strop velike prostorije na gornjem boju ugrađen je široki
četvrtasti drveni kapak: popneš se na stolicu, rukama ga odigneš
iz ležišta i smakneš na stranu, uzdigneš se na rukama, zabaciš
kroz otvor jednu nogu za drugom i sav se uzvučeš na gornji
tavan. Tamo se penje samo ako treba nešto poslovati oko
crepova i letava koje istrunu pa popuste. Tu moraš paziti da
staješ samo na debele poprečne grede, da se ne provali
strop u sobama.

Na gornjem boju kroz cijelo tvoje djetinjstvo živjeli su drugi
ljudi, podstanari. Najprije milicioner sa ženom, čega se sjećaš
kroz maglu, manje njega i žene mu, više prigušenih djedovih
psovki i bakinih poluizgovorenih kletvi. Bilo je to u prvo
vrijeme poslije rata dok vlast još nije imala stanova pa je
svoje naredbom smještala tamo gdje je višak prostora;
„kulačka“ kuća, s protunarodnim žigom, bila je kao stvorena
za lice uniformirano i naoružano. Milicioner i drugarica mu
uskoro su se iselili, a zamijenili su ih općinski činovnik šjor
Jure Gabelić sa ženom i ostali sve do njegove smrti. Tome
živopisnom Dalmatincu, dobrom a nesretnom, mora se
u ovom sjećanju posvetiti zaseban odjeljak.

Pod kućom na zapadnoj strani je bakin vrt, ona tu i posluje
i gazduje. U vrtu su gredice s lukom, paradajzom, krastavcima,
salatom, mrkvom, peršunom, tu su njezine lipe kate i drugo
cviće, tu je opisana ruža mjesečarka pod prozorom, uvijek ima
zasijanoga graha kojemu se od nekoga doba moraju pobiti trklje
uz koje će se penjati, po tlima povijaju se loze plemenitih
tikava stambolki; slatke su njihove medene žutorumene kriške
kad ih baka zimi pečene izvadi iz rerne a sva soba zamiriše.
Sve tu ona stiže sama poraditi: rasporediti, posijati, zasaditi,
plivsti, zalijevati, djedova je jedina briga da u proljeće nađe
i plati najmenika koji će bašču uskopati.

Vrt presijeca tanak potočić, na njemu je „most“ od
tri-četiri uzdužno poslagane daske preko kojega se ulazi
u veliku bašču i voćnjak, područje djedove vlasti. To je onaj
most i onaj potok preko kojega, s tri godine, nisi smio sam
pa si dozivao djeda koji tamo u bašči nešto posluje oko
voćaka: „Dide, dide, prenesi me tamo!“, a ta se uspomena
na tvoje junaštvo prepričavala u kući godinama.

U vrtu, naslonjena na kuću, stoji pecara: kosi krov sklepan
od okoraka koji se drži na visokim direcima i natkriva veliki
dvjestolitarski rakijski kazan ugrađen u kubus od cigle, s
otvorom na jednoj strani za ubacivanje zvonkih bukovih
cjepanica i loženje vatre pod kazanom. Ta improvizacija
zamjena je za veliku kačaru sagrađenu dublje u bašči; ona
sad stoji kao ruševina iz savezničkoga bombardovanja u jesen
1944, u njoj i oko nje igramo se žandara i hajduka, pentramo
po ostacima zidova, čučnemo u kut gdje rastu ogromni listovi
repuha ako nas pritjera potreba pa je daleko trčati do kuće.
To je bila ona gradnja za koju ljetopisac, pod naznakom
kolovoz 1938, bilježi: „Matija Stipančić, trgovac, sagradio
novu, veliku pecaru za rakiju (kačaru). Anto Škarica po
nekim selima (Majdan, Liskovica, Barevo) osniva ‘Seljačku
Slogu’, prosvjetno društvo za nepismene, da se nauče čitati
i pisati.“ Evo kako nevina ruka ljetopisca, s malo riječi i bez
ikakva naglaska, idući tek za bilježenjem golih fakata,
najedanput pred nas iznese rječitu sliku: dva čovjeka – dva
načela, dvije polarno razmaknute predanosti, a iza slike,
posredstvom pukoga datuma, nazire se rad povijesti koja je
već podivljala a za ciglu godinu dana pretvorit će se
u pakao na Zemlji…

Poslovanje s rakijom djedova je velika i stara strast, no više
od toga – važan izvor prihoda u nagloj osiromašenosti poslije
oslobođenja. Njegov kazan bio je jedini u kraju a rakiju je
pekao tko god si je mogao makar i malo priuštiti. Vlast je
nalazila svoju računicu pa dopuštala taj oblik privatnoga
poduzetništva: od svakoga ispečenog litra ona je uzimala svoj
porez a djed svoj dio u rakiji, ušur. Imao je svoga majstora,
staroga Iliju iz Liskovice, vukodlaka, boljeg pecara od njega
nadaleko nije bilo. Zamijesiti ilovaču i njome oblijepiti krug
u kojemu se sastavljaju kazan i poklopac, te stalno nadgledati
da se gdje ne rasuši i ne propusti ni najmanji pramen alkoholne
pare; držati vatru na savršenoj granici snage; određivati kada
valja pojačati a kada usporiti miješanje; osjetiti tren u kojem
je gotovo, uz grubi uzvik: skidaj! – sve to i još stotinu sitnih
a povezanih poslova oko rakijske alkemije nitko nije mogao
tačnije i neumoljivije obavljati od njega.

Čudno je i rogato prijateljstvo vladalo između djeda i Ilije –
stalno u nekakvim sporovima i natezanjima, ali jedan bez
drugoga nisu mogli. Baka ga nije trpila nikako, kao ni sav taj
blatnjavi džumbus s pečenjem rakije jer nije mogla načistiti
kuću, ali to je uvijek ostajalo u drugome planu. Kad bi sjeseni
komovi u kacama prevrnuli i došlo vrijeme da se naloži pod
kazan, a to bi onda trajalo i po mjesec-dva bez prekida,
pojavljivao se Ilija i nastajalo je njegovo vladanje. U kuću
ne bi ulazio, osim rijetko, a to je baku svaki put izluđivalo
(„plisnivi stari vrag!“). Jeo je uz kazan, spavao u sijenu na
štali, ono malo što bi spavao. Nitko nije razumio kako je
moguće po sedam dana i noći dežurati uz kazan a da ga san
ne prevari, niti da napravi kakvu grešku i pokvari rakiju.

Kućna svetinja bile su djedove grâde: stakleno vreteno kojemu
je na dnu termometar a pema vrhu se sužava u cijev sa upisanom
skalom za očitavanje jačine. To se uroni u rakiju nalivenu u
staklenu menzuru, ali tako da ne smije dodirivati njezine
stijenke. Grade su mu nabavljali i slali iz Zagreba, zamotavale
su se u meki papir i u krpe i čuvale u ormaru među posteljinom,
a kad bi se oštetile ili razbile, bio je smak svijeta.

Teško ti je s bilo čime usporediti onu čaroliju, kada bi te
pustili da zanoćiš uz kazan s pecarom Ilijom, da pobožno
okrećeš golemi točak preko kojega se u kazanu miješa kom
da ne zagori dok Ilija koji tren dremne sjedeći na klupi ispred
vatre, a uzvik: prokapalo!, kada se na izlaznoj cijevi pojavi
prva kap, i danas odzvanja istim uzbuđenjem kao u vjetrovitoj
novembarskoj noći, u kojoj smo se skupljali oko rumene
i sjajne vatre pod kazanom. Za čudo pretvorbe koje se događa
u pecarskom postupku ludo je tražiti bolji i tačniji opis od
Andrićeva u Travničkoj hronici, a njegov pecar Tanasije i
Ilija iz tvoje uspomene isto su biće: „…izlazi iz Tanasijevih
čađavih i ispucalih ruku, iz blata, dima i prividnog nereda,
na kraju, savršen i pošten po­sao: dobra i čista rakija,
podeljena u prvenac, ljutu, meku i patoku; sjajna i vatrena
tečnost, bistra i lekovita, bez trunja i čađi, bez traga muke i
prljavštine iz koje je nastala, ne oseća se na dim ni na trulež,
nego miriše na šljivu i voćnjak, i razliva se u sudove, dragocena
i čista kao duša. Sve dotle lebdi nad njom Tanasije, kao nad
nežnim novorođenčetom; zaboravi, pri kraju, na gunđanje i
prepirku i samo miče usnama kao da nešto šapuće i vrača, i
nepogrešivim okom gleda mlaz rakije, i po tome mlazu, ne
probajući na jeziku, određuje joj snagu, vrednost i mesto“.

Marom nekih susjeda, koji su Devedesetpete iz Varcara otišli
posljednji, došli su ti na ruke dugo poslije ovoga rata ostaci
ostataka nekih kućnih papira, fotografija, i među njima
dva požutjela i iskrzana lista trgovačkog papira ispisana
djedovim rukopisom, ljubičastom olovkom; to je lista za 1952.
godinu. Četiri su u njoj rubrike: Prezime i ime lica kome je
rakija pečena; Količina ispečene rakije u litrima; Datum kada
je pečena rakija; Potpis vlasniku kazana. Prvi upisani datum:
15. oktobar, zadnji: 28. novembar. Količine variraju u velikim
rasponima, od 18 do 315 litara, i na svoj način pripovijedaju o
položaju i mogućnostima lica kome je rakija pečena, ali i o
istoj zajedničkoj ljubavi i potrebi. O tomu na drugi,
interkonfesionalni način govore popisana i potpisana imena.
Neka ih ovdje, svih redom, jer je posve sigurno da se nikada
i nigdje, osim u tvome zapisu, neće naći upamćena tako blisko,
na zajedničkom poslu, jedno uz drugo: Ahmet Dedić, Dušan
Diklić, Enver Verem, Muhamed Medić, Krista Đukić, Halid
Medić, Stipo Jurić, Abaz Dedić, Perko Baković, Risto Komarica,
Matija Stipančić, Fatima Dervišević, župnik don Nikola Kaić,
Rudo Štader, Rasim Arnautović, Toma Zolota, Ćipura Svetinović,
Lazar Udovičić, Anka Ćosić, Anto Đidara, Jozo Iđotić, Muhamed
Dedić, Ivan Ćosić, Naim Karamehić, Luca Duvnjak, Drago
Stipančić, Jusuf Borić, Stevo Ćelić, Vojo Banjac, Ivan Mošunjac,
Simo Kačar, Ragib Dervišević, Mile Boroja, Jovo Gašić, Nikola
Travar, Ilija Ivetić, Simo Malešević, Joza Ćaleta, Uzeir Dedić,
Mina Seferović, Latif Eganović, Ivo Stipančić, Stanko Lukić,
Ahmet Dervišević, Vinko Demirović, Anto Lokmić, Ibrahim
Ćehić, Nine Mošunjac, Nikola Demirović, Ibrahim Topalović,
Vlajko Babić, Stipo Ivšinović, Mare Demirović, Mato Matoković,
Ibrać Dervišević, Stipo Svetinović.

Nigdje nije uputnije navesti nego ovdje, ono što si na drugome
mjestu napisao: čvršće nego što su ih krupne svjetonazorske
razlike razdvajale, Bosance svih vjera u parteru svakidašnjice
znala je spajati – rakija. U zlu i u dobru, u radòsti i u bolèsti,
rakija je profana duša Bosne. Ovdje je sve išlo s rakijom i uz
rakiju – rođenje i smrt, veselje i propast, razum i ludilo. Stari
fratar objašnjavao ti je, dok nazdravljate dobrom šljívōm
sjedeći uz prozor župne kuće u Dócu, s kojega se pogled
niz dolačke voćnjake i okućnice ne zaustavlja sve dok se ne
izgubi daleko dolje, u plavičastoj izmaglici nad Lašvom, što
znači izreka da je „rakija fratarska košulja“: „’Vako ti je bilo u
stara vrimena. Služeći po bosanskim vrletima i zabitima, po
kiši i svakom kijametu, nije fratar im’o košulja da mijenja,
nego onu jednu što je na njemu, pa kad pokisne, nema se kad
ni osušiti, nego potegni rakije da se ugrije i ne oboli. Priki
lik za svaku bôlu!“ Nad rakijom nema junaka – mudrovali su
trezvenjaci, i pri tomu ispijali svoju redovitu dnevnu dozu.
Meraklije, opet, imaju drugu devizu: ništa pod bogom nije
slađe od rakije kad je dobra, ništa gore od nje kad je loša.

Granice velikih civilizacija, to znamo s “novim historičarima”,
iscrtane su zonama velikih poljoprivrednih kultura – masline,
vinove loze, smokve. Kulturu bosanske svakodnevnice obilježava
šljiva. Nitko nije tačno utvrdio kad je donesena u Bosnu,
a Kreševljaković pronalazi da je udomaćena već od XVI
stoljeća. Postojbina joj je prednja Azija. U svijetu islama
službeno je uvijek preferirana kao svježe voće, ili kao
sirovina za spravljanje bestilja, ili pak za sušenje; sušena
bosanska šljiva bila je u doba Austro-Ugarske tražen artikl
na evropskom tržištu. No, ništa od toga nije se moglo mjeriti
s destilacijom! Usput, odatle rakiji i ime: tursko raki dolazi
od arapskoga arak i znači znoj, tekućina koja nastaje
isparavanjem, jednom riječju – destilat. Isti Kreševljaković
bilježi da su sarajevske kazandžije uvijek pravile i kazane
za rakiju, i da su među mušterijama uvijek imali i muslimane
i kršćane, a početkom XIX stoljeća najveći proizvođači i
najbolji pecari rakije u Sarajevu bili su – Židovi.

Ozbiljni znalci i uživaoci znaju, da prava rakija šljivovica
ne služi pijančenju, nego – akšamluku, a, opet, pravi akšamluk
ne biva ni s kojim drugim pićem, nego s rakijom. I to s onom
što joj je snaga taman tolika, da je iz nje istjerala otrov metil,
a nije prežestoka da te brzo obori i zabudali – ta granica je
negdje oko 35 posotaka, nikako preko 38. Tako ispečena rakija
miruši po šljivi, zapravo više po onoj kadifenoj modroj màšini
što se zorom uhvati na zarudjelom plodu, razlijeva se blaženo
po želucu i udovima, hvata polako i drži dugo, a dušu ispunja
plemenitom bezutješnom melankolijom. I izvlači pjesmu. Tihu,
poravnu: „Oj, Vrbasu, vodo hladna, odnesi mi jade moje“, ili:
„Gorom  jezde kićeni svatovi, gorica im s lista progovara“.
Zato akšamluk, takva pjesma i takvo pjevanje nisu zabava i
razonoda, nisu besposlica i opuštanje. Pravi akšamluk je
rafinirana institucija profane kulture, a u svojim sretnim
trenucima ozbiljno dosezanje vrhunca doživljaja u kojemu
u sebi prepoznaješ nekoga drugoga, nesretnijeg a boljeg od
onoga koji svakodnevno stanuje u tvojoj koži.

Kuća i dvorište, vrt i bašča jedno drugo nadopunjuju,
cjelina su; kuća bez bašče bila bi pusto mjesto stanovanja,
bašča bez kuće bila bi bez svojega središta. Bašča je
produžetak kuće, jesi u njoj već pod otvorenim nebom
ali još nisi u vanjskom svijetu opasnom, još si zaštićen
bliskim duhovima kuće. U bašči možeš lijepo samovati:
u suzama i teškim uzdasima kad si podnio kakvu nepravdu
koja te vrelo pogađa a nemaš nikoga komu bi je iznio, u
grižnji kad si što zgriješio, ukućanima ili Isusu, a nemaš
snage za priznanje ni vjere da će priznanje biti olakšanje,
u mirnom samozaboravu pod krošnjom ogromne djedove
kruške u sredini bašče, kada se izgubiš, kada ti je mâlō isto
kao i velikō, veliko kao i malo: busen trave u koji oko gleda
iz blizine od pedlja zelena je šuma, grane krošnje uhvaćene
u tvojim pritvorenim trepavicama, jednake su s njima. Obnečuo
i obnevidio – moraju te tražiti, doći po tebe, zabrinuti.

Djedova bašča je u tvojoj glavi odmah zauzela mjesto rajskoga
vrta, čim si prvi put na vjeronauci kod don Nike čuo priču o
prvom čovjeku i prvoj ženi, o njihovome sagrešenju pod drvetom
spoznaje kada postadoše kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo,
te o njihovu surovom izgonu zbog straha Gospodnjega da čovjek
ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio
dovijeka. Meka i blaga priroda pripovjedačeva, sklonija miru i
harmoniji nego kazni i nesreći, a obdarena za slikovito i tačno
opisivanje namah je dušu maloga slušača ispunila mnogo više
ljepotom i bojama Edena, nego tragikom i žalošću izgona, od
kojega i danas trpimo, a zameten nam je put povratka.

Voće iz bašče. Dvije vrste šljiva: prostije kojih je mnogo,
za rakiju i za pekmez, i desetak stabala krupnih i plemenitih,
za jelo i za slanje našima u Zagreb. Jabuke batalinke, pune
soka, slatkokisele, moraju se ručno brati da bi se uščuvale, a
najslađe su one što, zrele, opadnu same pa ih zagrizeš odmah,
hladne, iz trave. Spomenuta djedova kruška, jedina je u cijeloj
bašči ali velika do neba. Ni sam nije znao od koje je sorte, a
rađala je mnogo i plodovi su joj bili božanski. Svu je bašču
bilo lakše obrati nego nju jednu. Trebalo se pentrati uz njezine
debele grane sa zobnicom na konopcu, koju si morao s pobožnom
pažnjom spuštati kad se napuni, a za one koje se ne mogu
dohvatiti nabavljena je sprava – dugačka motka s platnenom
vrećicom na vrhu i žičanom aparaturom kojom se plod uskine i
padne u vrećicu. Pa ipak, uvijek je na periferiji te neopisivo
ogromne krošnje ostajalo plodova do kojih se nije moglo baš
nikako. Djed ih prežaliti nije mogao. Za spremanje krušaka i
jabuka napravljene su cijelom dužinom drugoga dijela magaze
dvije prostrane police od suhih dasaka. Prekrile bi se slamom,
pa bi se plodovi po njoj stavljali svaki za se, da se ne dodiruju,
i tako bi nadolazili i čekali zimske dane. Sva bi kuća po njima
mirisala.

Dvorište: travnata blaga nizbrdica što na gornjoj strani izlazi
na ulicu od koje je dijeli ograda s dvojim vratima: malim, za
ulazak na kućne stepenice, i velikim dvostrukim kanatima kroz
koja mogu konjska i volovska kola s velikim teretima kad se
dovlači sijeno, pšenica, kukuruz, tikve s dviju djedovih njiva,
ili kada seljak uvodi konjče s tovarom cjepanica nakon
pogađanja. Djed s prozora: „Pošto ti je?“; seljak kaže cijenu,
djed šutke hvata prozor da ga zatvori, onaj zabrza i kaže novu,
nižu cijenu, djed: „Rastovari!“ (Djed je teklac, sav njegov
sistem vrijednosti stao je u opreku: teći – rasipati. Svaki
dinar, svako zrno koje možeš sačuvati, grehota je izgubiti.)
Seljak uvodi konja u dvorište, s jedne pa s druge strane povlači
uzicu i izmiče se, a cjepanice padaju jedna po drugoj uz zvonki
zvuk, kao kost o kost. Na donjoj strani dvorište završava onim
mostićem što vodi u bašču. I u dvorištu si u svome svijetu,
ništa tu nije tuđe, ništa te ne plaši ni obespokojava. Štala
s dvjema kravama, Milenkom i Biserkom, nȁgrada za sijeno,
šupa s drvima i visokim kacama u koje se sasipaju šljive za
rakiju – puno je dvorište skrivenih kutaka u kojima se poneka
bakina koka zavuče da snese jaje pa ga onda s uzbuđenjem
pronalaziš i ponosno nosiš u kuću. I u tim kutcima možeš
samovati kad ti se javi potreba da samuješ, a ona zna biti jaka
premda o njoj, o njezinu značenju i vrijednosti još ništa
ne znaš, ne možeš znati.

Milenka je široka i oniska, blaga i dobrostiva, svijetle dlake,
nikada nije izmahnula glavom, rogom, dok joj se polaže sijeno,
niti se bacila i prolila mlijeko dok je baka muze, a mlijeko
joj je obilno. Biserka – visoka i riđasta, neposlušna, ćudljiva,
njoj se prilazi s oprezom. U proljeće, kad izlista i zatravi,
sve se krave zorom istjeraju prvo na rijeku da se napoje, pa ih
Vican, seljak iz obližnjega Kotòra, izgoni na Grabež. Tako on
radi svaki dan sve do jeseni, dok kravlja gubica ima što da
štrpne, i dok ne zahladi. Plaća mu se birom: namirnicama,
žitom, odjećom, nešto malo novcem. Navečer ih vraća, opet
prvo na vodu, a onda svaka sama nalazi put do svoje štale.
Biserka je jedna od onih rijetkih što se znaju izdvojiti i
zalutati pa ih Vican ne nađe i ne dotjera s ostalima. Tada je
uzbuna, djed povileni, ako se sama ne pojavi, ujutro se ide u
Grabež, na Kamenicu, na Podove, u Dubravu u potragu. S
neizbrisivim užasom pamtiš sliku: napokon su je našli, dotjerali
u dvorište, djed ju je konopcem čvrsto svezao za direk pred
štalom i stao tući držalicom od lopate, sve psujući i ljuteći
se, izgovarajući prijetnje i pouke kao da kažnjava čeljade…
U Grabežu ima kraških jama s otvorima što su obrasli gustom
travom i grmljem; dogodi se da krava upadne, pa ako je jama
plitka i dostupna, i ako je tražioci pronađu, nekako pomoću
kolskih konopaca uspiju izvući nesretnu životinju. Dublje jame
svoje žrtve progutaju i kosti im zametu zauvijek. Uzbuđenje
osobite vrste nastane ako domaćin ne izračuna pažljivo kad će
mu se krava oteliti, ili ona usljed nečega požuri prije roka,
pa se negdje zavuče i oteli sama u šumi. Tada u potrazi
sudjeluju svi koji mogu, katkad po cijeli dan, s dirljivim
prizorom kada se pred kraj dana vraćaju, blagi i sretni, s
drhtavim teletom u naručju i izmučenom a zahvalnom
rodiljom koju čeka mirna štala i njezin topli plod da ga liže,
podaja i uspravlja u život.

Propasti djedove bašče prethodili su noćni dolasci: prekapali
su cijelu kuću od podruma do tavana, tražili Matijino zlato o
kojemu su se ispredale priče. Zlata nije bilo jer je djed, u
svoje vrijeme, sve davao u zemlju a baka prigovarala: drugi,
pametni, kupuju zlato. Tako su noćni tražioci i njihovi
pošiljaoci ostali ljutiti, praznih ruku.

Bašču su oteli u proljeće, kad se voće već bilo zametnulo,
i odmah prionuli da je iskrče. Sva su stabla posjekli,
hitno uveli radnike i buldozere, zemlju prevrnuli s gornje
na donju stranu da načine ravno, nivelirano: tu će, đoja,
praviti veliku zgradu za novu školu. Stari je bolovao, nekoliko
dana nije izlazio iz spavaće sobe, baka ga je obilazila sa
strahom, tjerala da štogod uzme u usta. Iskopali su ogromnu
četvrtastu rupu za podruma, salili betonske temelje, a onda
su radovi stali: dolazila je iz Sarajeva komisija, preglédala i
našla da je tlo meko, podvodno, da bi  zgrada tonula. Plan je
promijenjen, i škola je napravljena na drugom kraju grada.
Ostalo je ruglo: zemljište prevrnuto, golo, odmah do dvorišta
i bakina vrta uzdignuo se bedem od ilovače, u rupi za podrum
nalila se voda, žuta, u njoj se zalegle žabe, posvunoć krekeću.
Kad je vrijeme prošlo, i djed već bio počinuo na Ćeliji, a ovaj
što se sjeća postao svoj čovjek, prišao mu je onovremeni
ministar privrede, sada deklasirani umirovljenik, neki
Gojmerac, kivan na svoju Partiju što mu nije dala kako misli
da je zaslužio, i ispričao, jado: sve se znalo od početka –
i da je tlo nesigurno i da će se graditi na drugome mjestu,
ali su općinske glavešine, Todić i Ždrnja, pošto-poto htjeli
starome nauditi a nisu imali politički način, pa su ga udarili
tamo gdje su znali da najviše boli.

Duša mu se nije smirila nikada, ali se život nastavio. Samo bi
znao uzdahnuti i opsovati: „Makar da ostaviše da sazrije,
pas im obraz!“

Stari izlizani elzet, koji više ni jednu bravu ne otvara,
jedina je čvrsta uspomena. Tamo, kuća još stoji, oko nje
sve zapušteno, zaraslo u korov i nenjegovanu travuljinu,
sve obavijeno propadanjem. I nekim novim, nepoznatim
vonjem, tankim i otužnim, u tom opustjelom, odjednom
stranom i hladnom, prijetećem dvorištu.

Nikada više nije unišao u kuću. Na prag dolazio jest,
nekoliko puta, ali unišao nije.

Tko su nesretnici koji u njoj, tko zna koji po redu od rata,
sklanjaju glavu? Da im, bože, hoće pružiti barem milijunti
djelić milja koje pamtiš,
kojim te obasjala
zauvijek!

Kao tumač poezije, pisao sam i o Skodrom i o Modrom, kako bi rekli u Crnoj Gori, pa zašto ne bi, velim sebi, razmotrio tekst Sufijski punk, pisan grabuljom, u kojem je Đorđe Krajišnik devetao, čas drškom, čas zupcima grabulje, sarajevskog pjesnika Asmira Kujovića čija poezija ide u vrh onog što se danas piše u BiH.

Po sebi i za sebe, Đ.K. je posve nevažan, dovoljno bi bilo reći da je šupak za književnost i proći mimo, ali on je reljefno oličenje ovđešnje grlate nekompetencije upućene i u tajnu postanka svijeta, pa bi toj naduvenoj nestručnosti, ovaj put utjelovljenoj u jednom uobraženom neznalici koji je za poeziju gluh ko krme, trebalo tući i mjesto đe sjedi, kako bi rekla moja majka Darinka.

Đ.K. sebe hvali da piše “bravurozno” i taj se pojav u BiH ne može sresti svaki dan, a pošto su u ovoj raboti Motenegrinjci pečeni majstori, pitam se je li mu samohvala došla po Njegošu? Ne mislim na cetinjskog vladiku već na Srpče kome je njegov babo Momčilo Krajišnik dao ime Njegoš. Srbin ima što niko nemade, čak i Njegoša čiji je ćaća svjetski poznati ratni zločinac.

Mada, glede samohvale, nije bilo mahane ni vladici Radu koji u svom testamentu kaže: “Hvala ti Gospodi, jer si me na zemlji nad milionima i dušom i tijelom ukrasio”, što je točno, ali više bismo voljeli da je druge pustio to da kažu, bilo bi gospodskije, a i smjernije, jer je bio monah, mada ga ispričavaju bar tri stvari: Englezi vele da je skromnost vrlina tamo gdje drugih vrlina nema i, k tomu, ako u Montenegru postoje “gordi konobari”, kako kaže jedna Bećkovićeva pjesma, a postoje, što Njegoš ne bi čak pred Boga stao gord zbog svog pjesničkog talenta i muške ljepote? Najzad, ovaj testamenat je pred smrt sročio čovjek koji je, po našoj današnjoj predstavi, bio mladić, pa je veliko pitanje radi li se tek o gordosti ili se možda za svoju ljudsku izuzetnost hvatao kao za posljednju utjehu, ali jeste bio malo čudan pop koji u gordosti ne vidi smrtni grijeh, stoga u Gorskom vijencu kaže: “Gordo leži veliki vojvoda”, čime je Miloša pocrnogorčio previše, bar za moj ukus, jer gordo ležanje je bilo stoljećima glavno zanimanje Montenegrinjaca.

Pošto sam penzioner, ne žurim nikud, glavno je da mi je som iz Banje Luke “uša u vršu”, kako bi rekli Bokelji, pa ću natenane meziti njegov tekst Sufijski punk koji je nazvao svojom “bravuroznom šetnjom kroz knjigu stihova ‘Vidikovac'”: kako vidite, ne manjka mu gordosti, koja bi mnogo bolje priličila Srbinu iz Montenegra, jer podgorički korzo vazda je bio pun bravuroznih šetača, a kako i neće biti bravurozni kad je tamo šetnja pri sjeđenju opuč (kila), a pošto je tekst Sufijski punk pisao kilavi kritičar, razmotriću najblistavije “bravure” u njemu, čitaj: tog junca su devetati dok se ne oteli.

BRAVURA PRVA

Đ.K. kaže: “Evo kako Asmir Kujović upućuje mistično-pankersku kritiku našeg vremena, postižući sufijski angažman, u pjesmi ‘Portret dame za šankom’: ‘Tetovaža Lejdi Gagina / Ili možebit od Karleuše. / Čija sve ne vagina / fine Madone djeveruše/.’ Morate priznati, dragi čitaoče, da ovako nešto promoćurno i precizno, u definisanju morala današnjih žena, niste nikada pročitali. Jednom riječju, Kujović pogađa samu srž problema ovim pjesmuljkom, za koji je vjerovati da će se naći uskoro uglazbljen na demo snimku nekog upravo osnovanog punk benda.”

Ovo je da se petom prekrstiš: kaže “jednom riječju” i zatim naškraba dvadeset pet komada! I, koliko meni oči pomažu, nije riječ o današnjim ženama već o pjevaljkama.

Za vrijeme opsade Sarajeva, Nikola Koljević koga sam u ratnom tekstu nazvao Prco Mali, sa sarajevskog aerodroma, gdje je došao pregovarati sa Muslimanima, po novinaru Gojku Beriću poručio mi je da ću biti krivično gonjen zato što sam “blatio srpski narod” kad sam u medijima palicom za bezbol lemao Dabića, Malog Nikolicu i Biljanu Plavšić. Po jednome od Srpčadi što su me, u tri iza ponoći, telefonom zvala da mi ućeraju zeca u srce poručio sam mu da je ono palica za bol, a ne za bezbol, jer Prco Mali vrišti ko Damjanov Zelenko, a nisam ga ni lemao sa željom da ga ne boli. Takav je i Đ.K. koji navodi stihove gdje se pominju tri pjevaljke i zatim kaže: vidi, dragi čitaoče, kako Kujović definiše moral današnjih žena!

Neću reći: jebem i Đ.K. i ledi Gagu i Karleušu i Madoninu djeverušu na kamaru, mada bih, kao biseksualac, donekle imao pravo na to. Neću reći ni da je Đ.K. preobučeni Nikolica, mada mi u ovom tekstu jeste na njega opasno zasmrdio. Neću reći ni da srpski nacoš ostaje srpski nacoš pa taman kad bi ga turio u ćivot ostroški. Nego ću kazati: služeći se argumentima koje je pozajmio od Prce Malog, Đ.K. kuša da diskvalifikuje Kujovića tvrdnjom da u stihovima o pjevaljkama ledi Gagi, Karleuši i Madoni definiše moral današnjih žena.

Doduše, ne znam ugleda li se na Banjalučanina Koljevića Mlađeg, ili na Banjalučanina Muhameda Filipovića koji je dunjaluku objavio svoj nalaz da je moj napad na paravojnog hodžu Džemaludina Latića i na njega, Muhamed-bega, napad na sve muslimane u BiH, ili je Đ.K. učio od obojice Banjalučana, ali znam da je argumentacija srpskog i bošnjačkog nacoša bila ista i da se Đ.K koristio istom argumentacijom u seljački, možda i vlaški podmuklom pokušaju da Kujovića optuži kao muškog šovinistu. Mada meni ne bi bilo mrsko ako bi moj tekst bio tumačen kao šovinistički napad na sve srpske blese u Šumskoj.

Đ.K. je kritičar koji pojma nema o modernoj poeziji, stoga je ostao gluh za naslov pjesme Portret dame za šankom koji je parodija naslova Eliotove čuvene pjesme Portret jedne dame. A da je slučajno čitao Eliotovu poeziju, u Kujovićevoj pjesmi čuo bi i odjeke Elitovih pjesama pisanih kratkim stihom (ili bi ih, kao Kujovićevu, nazvao pjesmuljcima?) i evo jedna strofa iz Šapata besmrtnosti:

Feš je Griškina: rusko oko
Podvučeno je čar da veća je;
Podatna bista bez korseta
Slast pneumatičnu objećaje

(preveli Antun Šoljan i Ivan Slamnig)

Eliotov Portret jedne dame pisan je dugim slobodnim stihom, stoga Kujovićev Portret dame za šankom možemo čitati i kao parodiju te pjesme ostvarenu stihom kojim se Eliot služio u rimovanim pjesmama u kratkom stihu. Da je Đ.K. ovo znao, ne bi blejao o “sufijskom panku”, niti ovu pjesmu nazvao “pjesmuljkom”.

To nije sve. Dok sam čitao Vidikovac, pomalo sam se ljutio na Kujovića što je naćerao mene starca da po internetu tražim ko su mu ledi Gage i ostale Rijane. Ali odmah sam ih našao: prva je američka pjevačica i tekstopisac, a druga barbadoška pjevačica, glazbena producentica, spisateljica tekstova i glumica, dok “Madonina djeveruša” puti ka stihu uz Madonine pjesme: “Uvijek djeveruša, nikad nevjesta”.

Ova sintagma krije i aluzije na filmove o djeverušama, pa i muškim djeverušama, i valjda se može utvrditi ko je Madonina djeveruša, ali te informacije, mada ne mislim da su jako važne, moram vam uskratiti, jer su ostale nedostupne meni koji se, kad sam na internetu, osjećam kao dinosaurus. A zašto je u Kujovićevu pjesmu ušao Rijanin friz, objasnio mi je takođe internet: dvadesettrogodišnja Rihanna je u samo pet godina na sceni promijenila više od 30 frizura.

Elem, na internetu sam našao objašnjenje svega što mi je u Vidikovcu bilo nepoznato, a moralo mi je i biti, jer sam iz drugog vremena. A kad sam završio čitanje Vidikovca, shvatio sam jednu važnu stvar: Eliot je uz Pustu zemlju objavio šest strana bilješki koje su postale možda ne manje slavne od poeme, i osvjetljavaju ne samo ovaj ili onaj stih, sliku, odlomak, već i umjetničku strategiju u cijeloj poemi, dok u Vidikovcu Kujović u iste svrhe koristi internet uz koji danas ljudi rastu, čak sam se i ja obavijestio o svemu što mi je u njegovoj knjizi bilo neznano, a objašnjeno mi je i ono što mi je bilo nedovoljno razumljivo.

Citiraću ponovo, ali kako treba, stihove na koje se Đ.K. izvolio ispišati kao parip:

I tebe će da spakira

Tetovaža Lejdi Gagina
Ili možebit od Karleuše.
Čija sve ne vagina
Fine Madonine djeveruše

Rijanin friz okreće lijeno
Prema ‘Zelenih beretki’.

Izbacujući stih “I tebe će da spakira”, u kojem je bjelodana autoironija (čak se i ja, sufija, ložim na tu tetovažu!) – Đ.K. je smisao prva dva od citiranih stihova barbarski okljaštrio, džukelski uništio poeziju u njima, napravio bezobrazani falsifikat koji će zatim išprdati! A izbacujući stihove “Rijanin friz okreće lijeno / Prema ‘Zelenih beretki”, sljedeća dva od citiranih stihova sveo je na gadost koju je lično proizveo, vjerujem namjerno, onako seljački, možda i vlaški podmukao. Kažem vlaški, jer sam se, kao Aljov janičar, u ratu osunetio i danas u priči sa istovjercima volim reći: “Niko ne zna šta je vlah ko vlah nije bio!” U svakom slučaju, ta gadost udarnički mu pomaže u zaludnim pokušajima da dokaže nedokazivo: da Kujović nije izvrstan pjesnik.

Tko god bila “Madonina djeveruša”, očito je da nema svoju već Rijaninu frizuru, jednu od njenih frizura za kojima su mnoge žene diljem planete popizdele, kako veli internet, ali oponašanje nije osobina samo današnjih žena, niti su u istoriji samo žene imale tapiju na nju: čitao sam svojedobno Ujevićev nezaboravan esej u kojem se crno na bijelo pokazuje da je čovjek, otkad ga ima, ponajprije bio majmun, potom i sve ostalo, a basnoslovno raznoliki oblici oponašanja kažu da možda nikad nećemo prestati da budemo majmuni, čak i da majmunsko u nama napreduje, što priziva u pamet čuvenu rečenicu Fjodora Dostojevskog o evoluciji od gorile do čovjeka i od čovjeka do gorile.

A prema kome gorenavedena okreće Rijanin friz? “Prema ‘zelenih beretki'”! Taj iskaz možemo čitati kao hotimičnu grešku u padežu (umesto “Prema zelenim beretkama”) i može se u njemu vidjeti tjeranje šege sa rimom. Kujović je majstor rime i samo takvi mogu sebi dozvoliti zezanje sa slikovima. O humornoj, ironijskoj, parodijskoj upotrebi rime u njegovom Vidikovcu mogao bih napisati čitav tekst, a ovdje ću se usput sjetiti pjesme u kojoj taj vjernik rimuje kuranske “sure” i ulične “djevojčure”. Mogao bih i o ovoj rimi napisati minijaturni esej, možda ću ga jednom i napisati, a ovdje ću reći: čitajući Kur’an, Kujović se učio duhovnoj slobodi, a ne ropstvu, a prvo i potonje, po volji, i prema svojoj pameti, možeš učiti iz bilo kojeg svetog teksta. Kao da stihom “Prema zelenih beretki” šeretski poručuje: izvinite za grešku u padežu, ali na nju sam prisiljen rimom.

Ova greška može da puti i ka slabom znanju gramatike našeg jezika koje je resilo govor stranaca došlih da svijetu objasne što se događalo u opkoljenom Sarajevu i u BiH, ali bi često prvo navratili na Pale gdje su iz “pouzdanih izvora” obaviješteni da u Sarajevu ima 50.000 “Zelenih beretki”, krajnje “militantnih”, bezbeli, kakvi će drugo i bit muslimani!

To nije sve. Ovaj stih je i elipsa, i to nezaboravna. A elipsa, poznato je, umnožava značenja iskaza, jer umjesto izostavljenog možemo staviti dvije ili više zamjena, i svaka od njih je moguća, ali osjećamo da ni jedna nije prava, otud i višesmislenost Kujovićeva stiha: Madonina djeveruša Rijanin friz okreće pogledima zelenih beretki, očima zelenih beretki, stroju zelenih beretki, ali ni to nije sve. Ove stihove moramo čitati skupa sa prethodna dva, ta elipsa zahtijeva da stavimo i “bezobrazne” zamjene: prema čunama, prema kitama, prema karinama zelenih beretki.

Jer sedam stihova koje sam maločas citirao, ako ih čitamo ne kao falsifikator Đ.K. već kako treba, to jest kao čvrstu cjelinu, sadrže veličanstvenu grotesku: vagina Madonine djeveruše – ali ne samo njena, nego bog zna čija sve ne, vagine im imaju istu frizuru – svoje dlake, koje liče na Rijanin friz, okreće prema spolnim udovima zelenih beretki, a pošto je Kujović vjernik koji ne psuje, elipsom je izbjegao imenovanje Crven Bana.

Stihove “Čija sve ne vagina / fine Madone djeveruše” Đ.K. je, glup i primitivan kakvim ga je bog stvorio, mora da je pročitao kao tvrdnju: ko zna čiji je sve Crven Ban u tu vaginu ulazio, a zatim je povodom stihova o tri pjevaljke rekao: eto kako Kujović definiše moral današnjih žena. Ovako se ne piše o poeziji, ovako se jede ono ispod sebe, kako je Darinka govorila kad je htjela ostati uštivna. I mada sam bio u kušnji da neuvijeno kažem: ovako se, gospon, jedu govna, suzdržao sam se, jer Kujoviću ne bi bilo pravo što psujem čak i kad ga branim od budale, pa ću ga pitati: misliš li, bravu, da je poezija Alajbegova slama?

Đ.K. je falsificirao značenje Kujovićevih stihova, služeći se makazama, jer je skrvio da autoru dâ nogom u krsta. Po meni, to nije samo njegov lični već i srpski bezobrazluk o kojem bih mogao odbraniti doktorat ja koji sam se, za 44 mjeseca opsade, sit naslušao srpskih propovijedi ispaljivanih iz 147 artiljerijskih oruđa koja su pravila neprobojan obruč oko Sarajeva.

*

P.S. Ne znam koliko će biti dug tekst o Đ. K. ali njegovo bijenje nema kratko da traje, što bi rekli u Nišu. Glavno je da sam ga privezao za dud i da ću ga vologoncem, to jest motkom za volove, lemati na dvadesetak, možda i tridesetak strana, dok se ne oteli. Ne znam kad ću napraviti drugi nastavak, ima vremena, penzići nigdje ne žure, a odlučio sam da ovaj tekst pišem u kraćim odjeljcima – najviše osam stranica – koji se mogu čitati nezavisno od onog što im je prethodilo, jer ove analize trebalo bi da budu i upozorenje svim budaletinama da im bleka o onom o čemu pojma nemaju ne može baš svagda proći nekažnjeno.

Zapravo ne bleka: o Kujovićevoj knjizi Vidikovac Đ.K. je “lupao kao pička po samaru”, kako je, po svjedočenju Mirka Kovača, režiser i pisac Žika Pavlović volio da se izrazi povodom ovakvih pojava u književnosti. Ovo je slika koja traži mrvu mašte: treba zamisliti trku u kojoj žena ne jaše na osedlanom već na osamarenom konju, dok njena vrsnica, kako je Darinka zvala ono đe žene sunce ne grije, lupa po samaru dok hat galopira.

Da čorba bude gušća, evo minijature Josifa Brodskog koju smo Omer Hadžiselimović i ja preveli s engleskog: “Pozdravimo vaginu koja napuči Kinu”. Treba li reći da sam, kao osvjedočeni biseksualac, očaran ovim stihovima? Kažem osvjedočeni, jer ko je čitao moje tekstove o gadovima nije mu moglo promaći da sam sa istim guštom prčio Dobricu Ćosića i njegovu jaranicu Svetlanu Broz, zločinca Dragana Dabića i zločinku Biljanu Plavšić, Muhamed-bega Filipovića i begovicu Amilu Alikadić-Husović, kriminalca Miodraga Perovića i njegovu sluškinju Milku Tadić-Mijović-Kilomudić.

Koju smo Šeki Radončić i ja oćerali u Ameriku. Ne znam je li Šeki biseksualac, ali, kad je riječ o Milki, koja je u javnosti dugo važila kao “novinarka sa mudima”, obojici nam jeste bio veliki merak handriti žensko sa mošnjama od kile.

Besarina čikma

Ćorsokak od nekoliko desetina koraka. Nikada tamo nisi zašao, nikad nogom stupio, iako si svaki put zagledao, kad god bi od Baščaršije pa s vrha Titove išao prema gradu, taj uličak što je vonjao po mačjoj pišaki, i koji nikamo nije vodio, nitko tu nije stanovao, i jedina mu je svrha bila da nosi svoje ime, i da imenom podsjeća na neku gradsku tajnu, na prošlost koja je puno starija od tvoje prošlosti i od svih naših zapamćenih porodičnih prošlosti. Ali nije te, dječaka, zbog imena uzbuđivala Besarina čikma, tako da svaki put pogledaš niz nju. Nešto drugo te izazivalo i mamilo, tako da gledaš, ali da se nikad ne primakneš.

Na uglu Besarine čikme bila je Drina. Siva dvokatnica s gostionicom u prizemlju, han, prenoćište, kupleraj. Jedini sarajevski socijalistički kupleraj. Čim bi mlad vojnik zadužio potkapu i gaće u nekoj od bezbrojnih sarajevskih kasarni, uputili bi ga na Drinu. Tamo ćeš, kažu, naći žensku kad ti prigusti. I on bi sljedećih jedanaest, dvanaest ili petnaest mjeseci svake nedjelje, kad svi imaju izlaz u grad, obilazio oko Drine, zavirivao izdaleka, i nikad ne bi ušao.

Vrata te sirotinjske gostionice bila su vazda otvorena. S lijeve strane bio je šank, za kojim je stajao stariji brko u isflekanom radničkom odijelu, zidar ili moler, pušio je i pio vinjak. Iza šanka konobar je uvježbanim pokretima prao čaše i fildžane. Dvaput bi palcem okružio čašu, izvana pa iznutra, i čaša je već bila čista. Fildžane i šoljice oprao bi još brže, jagodicom prsta na kojemu bi ponekad bila spužva, ili je ne bi ni bilo. Tko je jednom gledao ugostiteljski lumpenproletarijat iz periferijskih krčmi i pajzlova, iz buffeta u mračnim dvorištima naših prijestolnica, koji su ponijeli imena po rijekama i planinama mile nam domovine, kako pere čaše, užurbano kao pred sudnji dan, prekidajući tu savršenu koreografiju samo kad smrdljivi skočbrajt valja još malo zasoliti Vimom, tko je jednom vidio kakvom se čarolijom i kojom brzinom rađa čista čaša, taj neće postavljati pitanja o ljudskoj prolaznosti. Čovjek je čaša u ruci Božjoj. A Bog je sve, Bog je i konobar.

Za stolovima u Drini, a s ulice ih se moglo vidjeti tri-četiri, svih tih godina koliko si unutra zavirivao, nikada nitko nije sjedio. Gore na katu, iza vazda prašnjavih i ulijepljenih prozora, nije bilo upaljeno svjetlo. Ako je Drina bila kupleraj, onda bi se, mislio si, kao što je mislio i onaj vojnik, koji je petnaest mjeseci čeznuo za Drinom, tamo trebalo događati ono. Tek mnogo godina kasnije shvatit ćeš da je stvar još manje romantična. Budoari i ložnice tvoga grada nisu bile po tamnim sobama jednoga prenoćišta vrh srpske Varoši, nego po okolnim haustorima i avlijama porušenih i napuštenih kuća, u vagonima na slijepim kolosijecima, u uskim zahodima ranojutarnjih kompozicija što se lijeno vuku prema Pazariću i Tarčinu, i dalje prema Mostaru i Pločama…

Jednokatnica u čijem će prizemlju biti kafana i točionica pića, a na katu prenoćište, podignuta je 1924. ili 1925. na mjestu staroga Besarina hana, koji je u ožujku 1923. legao i prolomio se pod teretom teškoga, mokrog snijega, što je prekoviše napadao krajem zime, i od kojeg su u starome dijelu Sarajeva stradavale natruhle sirotinjske građevine, i ono što je bilo neodržavano još od turskoga doba.

Besarin han je, prema Hamdiji Kreševljakoviću, podignut krajem osamnaestog vijeka, i u njemu su noćivali hrišćanski putnici i trgovci kada bi s istoka ili sa zapada nailazili u Sarajevo. Pedesetak koraka od crkve svetih arhanđela Mihaila i Gavrila, u samom srcu Varoši, a na rubu trgovačkog dijela grada, han se nalazio u središtu društvenoga i poslovnog svijeta sarajevskih Srba, hrišćana.

Vlasnici hana odvajkada su od Besara, brojne i vrlo razgranate sarajevske pravoslavne porodice, koja se spominje već u sedamnaestom stoljeću, i imala je važnu ulogu u životu Sarajeva. Oko Besara i sa njima grad je rastao, oblikovao se i formirao. U njemu oni nisu bili tek stanari i građani, nisu bili hrišćanska raja, koja će građanska prava dobiti s Tenzimatom, modernizaciju će doživjeti s dolaskom Habsburga, a nacionalni preporod i brzu dekadenciju s Karađorđevićima, nego su kroz sve to vrijeme Besare grad činili gradom, onakvim kakvim je Sarajevo bilo, i kakvim će biti sve do kraja jedne svoje povijesti. Sarajevo nije imalo ni stoljećima stari univerzitet, niti je bilo drevno biskupsko središte, s manastirima i vjerskim školama; Sarajevo nije imalo ni svoj veliki trg, ni sveca zaštitnika koji je na tom trgu spaljen, nije imalo ni aleksandrijsku biblioteku, ni carigradske kaligrafe, ni slavne tradicije; Sarajevo nije čak bilo ni vezirsko sjedište, niti je, sve do 1878, postojala institucija uz koju bi grad rastao i formirao se. Umjesto onoga što su imali svi važni i manje važni europski gradovi, i bez čega bi oni, ti gradovi, rasli u sela, u varošice i palanke, Sarajevo je imalo tih pet, šest ili deset, imalo je tih dvadesetak, trideset porodica, prosvijećenih i bogatih, muslimanskih, kršćanskih i jevrejskih, domaćih i došljačkih, uglavnom dubrovačkih, čija su sjećanja i uspomene, običaji, čežnje i stremljenja, grad učinile gradom. Pa iako je od svoga nastanka pa sve do dolaska Austrijanaca Sarajevo većinski bilo orijentalna, turska pa muslimanska čaršija, u kojoj su, silom vladajućih zakona, svi ostali bili tolerirana i podnošena manjina, ipak su u svakome od tih vremena, baš u svakoj generaciji, neke hrišćanske, kršćanske i jevrejske porodice sudjelovale u stvaranju i preobrazbi grada. Besare, koji će s dolaskom Austrije postati Besarovići, jedna su od takvih porodica. Sve do modernog vijeka bili su trgovci i handžije, a zatim će, u sljedećih stotinjak godina, Besarovići skupa sa svojim gradom proći dramatičniji i duži put nego u svim prethodnim stoljećima.

Oko 1900. Risto (Jovin) Besarović stari han prodao je nekom Jevrejinu, Salomu Ušćupliji, o kojemu se više ništa ne može doznati, jer je ispao iz naših porodičnih povijesti, od kojih je i sačinjena povijest Sarajeva, pa i samo Sarajevo. Bio je u toj priči o gradu, što nestaje kako nestaju oni koji su je pripovijedali, jedan Danijel Salom Ušćuplija, bogati trgovac, jevrejski dobrotvor, porijeklom iz Skopja (a da odakle bi bio ako je Ušćuplija?), koji je 1836. kupio zemlju za groblje od jednoga groba, i sagradio kuću u znak sjećanja na rabina Mošu Danona. Je li onaj koji je od Riste Besarovića kupio Besarin han tom Ušćupliji bio sin, unuk, nećak?

Do rabina Moše priča nas dovodi usred Besarine čikme, iako on sa tim uličkom nije imao veze, niti je, koliko se zna, zalazio po srpskoj Varoši, koja je za vrijeme njegova života bila na svojim vrhuncima. Siromašna, potisnuta i pritisnuta pred Tenzimat, bila je Varoš puna priča, danas većinom zaboravljenih. Bogatstvo neke zajednice se, kao i bogatstvo grada, najtačnije izmjeriti da bogatstvom priča, legendi i mitova. Zato je, a ne zbog novca, New York danas najbogatiji grad na svijetu…

Mošo Danon bio je sarajevski rabin, kabalista i hasid. Živio je na razmeđu vjekova, pred posljednja doba otomanske vladavine u Bosni, kada su uvelike nastupala doba propadanja, i bilo je mudro čovjeku da se od svega sklanja. Ali se ne mogaše skloniti.

U to vrijeme bi jedan na svoju ruku Jevrejin, pijanica, raspusnik i odmetnik, imenom Mošo Havio. Zajednica ga se takvog sramila, te ga je i odbacila, a Sarajevo je bilo takav grad da čovjek nije imao ni kamo ni kome nakon što ga njegovi odbace, pa je Mošo Havio gorak i ojađen pošao u Travnik. U Travniku ga nitko nije znao, što mu je istovremeno bilo i prednost i mahana. Ni tamo nije imao gdje živjeti, nije imao što jesti, ni rakije za piti, te se u jednom času dosjetio jadu, ishavijestio se i obeznanio nasred čaršije, i objavio zatim da mu se ukazao sam poslanik Muhamed, i govorio mu o zlu i opačini jevrejskoj. Imao se u Travniku tko tome poradovati: spremno dočekaše Mošinu želju da se poturči, što je i učinio triput potvrdivši Boga, i prozvao se Ahmedom. Kako je, uza svo zlo i opačinu, bio okretan i vrlo darovit čovjek, iznenađujuće lako naučio je arapski, savladao Kuran, stekao neka neočekivana znanja i uvukao se među derviše. I kad god bi mu zatrebalo jal’ novaca ja’ pažnje, derviš Ahmed bi se izvrnuo, pa objavio nešto protiv Jevreja. Ili bi narodu u Tavniku na otvorenom vazio o društvenim i vjerskim pitanjima, zamršenim i opasnim, tako da je došao na glas kao čudotvorac. Drugi su, opet, u njemu vidjeli prevaranta. Ti su nadjačali, pa su se valiji požalili na sumnjivog derviša. Ovaj je presudio i za glavu skratio derviša Ahmeda, koji je nekad bio Mošo Havio, ali se odmetnuo od svog imena i zajednice. Po drugoj verziji, nije valija osudio derviša Ahmeda, nego je ovaj nestao i nikad ga nisu našli. Po trećoj, našli su ga zaklanog, negdje na Vilenici.

Kako god bilo, i što god bilo, krivi ispadoše Jevreji.

Po zlu, u to doba za vezira dođe nekakav Mehmed Ruždi paša. U Travniku on neće ostati ni pola godine, ali u tom vremenu izazvat će veliko zlo, koje je moglo uzrokovati praktični nestanak sarajevskih Jevreja. Vođen tko zna kakvim i čijim glasom, ili po vlastitoj pizmi i mržnji prema najstarijoj braći po Ibrahimu (Abrahamu), Ruždi paša je, i sam derviš, pokrenuo pitanje sudbine derviša Ahmeda. Nepravedno osuđenog, pogubljenog ili nestalog, to je već bilo svejedno.

Umjesto da udari na travničke Jevreje, uglavnom hudu sirotinju, i optuži ih za Ahmedovu sudbinu, on kao da ih je previdio i odgovornost je prebacio na bogatije Sarajlije. Od njihove zajednice zatražio je petsto kesa zlatnih groša, inače da će pogubiti jevrejskog harambašu Mošu Mojsija Danona i jedanaestoricu najuglednijih članova zajednice. Novac kojim je zacijenio izgubljenu glavu derviša Ahmeda uveliko je nadmašivala imutak sarajevske jevrejske zajednice, iz čega se dalo zaključiti da je veziru stalo do krvi, a ne do novca.

Mošo Danon bio je neobičan čovjek. Učen, tajanstven, rođeni mistik, pred čijim su se unutrašnjim okom zbivala razna čudesa, rabin kakvih je u to vrijeme bilo po Galiciji, i bit će ih tokom devetnaestoga i dvadesetog vijeka, da obilježe povijest srednje i istočne Europe, i prežive, skupa sa svojim narodom, još samo u Singerovim i Šulcovim pričama. Ali nije on bio jedini takav u Sarajevu.

Legenda dalje kaže da je u petak, večer pred pogubljenje rabina Moše i jedanaestorice uglednika, veliki hasid Rafael ha Levi radosno izgovarao riječi molitve, pjevao i radovao se danu odmora. Zatim je, dok su još gorjele svijeće, ne plašeći se da bi mogao zgriješiti na šabat, krenuo prema muslimanskim mahalama. Mahala je, tvrdi legenda, bilo osam, a u svakoj po jedna kafana. Bile su sve to kafane za muslimane, Jevreji u njih nisu smjeli zalaziti, kao ni drugi inovjerci. Tog pravila svi su se stoljećima držali, ne razmišljajući o njima, ne dovodeći ih u pitanje, i što je najvažnije: ne pomislivši da bi ga itko ikad mogao prekršiti.

Ali veliki hasid, po zanimanju sarafbaša, vlasnik starodrevne mjenjačnice, među muslimanima poštovan kao čestit i s novcima nevjerojatno pošten čovjek, već starac u vrlo kasnim godinama, Rafael ha Levi prekršio je zakon i pravilo i ušao u tursku kafanu. Ljudi se začudiše, pomisliše da je stari Jevrejin najednom sišao s uma, ali ga nisu htjeli osramotiti, nego mu kafedžija ponudi kafu i nali fildžan.

Hasid ispi svoju kafu, i krenu da će poći. Pošto nije bio običaj da se kafa plaća, nego se na jednu tablu ostavljala po jedna sitna para za siromahe, i on to učini, ali umjesto pare na tablu spusti dukat. A vrijednost dukata u legendi bi ravna njegovoj vrijednosti u zbilji i ljudskome životu. Vrijednost dukata bi nesvodiva na vrijednost današnjega novca.

Kako je ušao u prvu, Rafael ha Levi ušao je i u ostalih sedam kafana u sedam sarajevskih mahala, i u svakoj ponovio istu stvar, i u svakoj mu se dogodi isto. Kafedžija mu nali fildžan, ljudi pomisliše da je sišao s uma, ali ga ne htjedoše sramotiti.

Za to vrijeme raširi se Sarajevom priča o starom Jevrejinu koji ide od kafane do kafane, i svi se upitaše šta mu je. Da je sišao s uma, ušao bi u jednu ili dvije kafane, ali sigurno ih ne bi obišao svih osam. Učas, kao što je znalo kroz povijest i kroz bajku biti, i kao što je bivalo i u našim životima, dok smo u Sarajevu još bili živi, cijelom se gradu postavilo isto pitanje, svako tko je bio tu, i sam je pri zdravoj pameti pitao se šta je smisao i kakav je cilj ove duge hodnje sarafbaše Rafe, i šta mu bi da popi svih osam fildžana? I još da osam fildžana plaća osam dukata? Skuplje kafe Sarajevo nije vidjelo, niti će je ikada vidjeti.

Dočekali su ga pred kućom, opkolila ga masa muslimanskog svijeta, sve uglednik do uglednika, pa pitaju:

– Znamo da si učen i da si djelima svojim drag Bogu svome, ali ne znamo kakva značenja imaju tvoji noćašnji putevi.

A on će njima ovako:

– Htio sam da vas sakupim i dovedem pred svoju kuću da biste me upitali što mi je na srcu. I vi pitate, pa da vam kažem: znate da oni ljudi nisu ništa skrivili, jer da su krivi, trebali bi da budu kažnjeni, i da im se kazna ne oprosti ničim, jer sagriješiše pa neka i okaju. Ali Ruždi paša reče: možete se otkupiti s petsto kesa zlata. Nije paši stalo da se vrši pravda među narodom, nego paša hoće da se dokopa našeg imetka. I paša će iznaći danas ovo, a drugog dana pronaći drugo, i tražit će dukate za dukatima, i prebacit će naše i vaše imetke u svoje sanduke, i prenijet će ih na konjima iz naše zemlje, i ostavit će nas siromašne da gladujemo i propadnemo.

Tako im je govorio Rafael ha Levi da se u ljudima uzbudila i pobunila krv, i najednom im je već bilo važnije što je pravedno od toga koliko bi skupo mogli platiti pravdu. Tako se pod vodstvom Ahmedage, barjaktara bjelavskog, nadiže pobuna.

Rabin Mošo Danon ništa o svemu tome nije znao, ali je u noći pred pogubljenje ljudima govorio da se nemaju čega plašiti, da je smrt daleko, i da će svaki od njih jedanaestorice u sljedećoj godini dobiti po sina. Nije rabin tješio svoje supatnike. Hasidi ne tješe, nema utjehe u kabali. Kabala je sva utjeha za one koji je razumiju. Ali nije to priča za noć pred pogubljenje, niti je to vrijeme da se sarajevski trgovci i gazde upoznaju s kabalom. Malo im je ostalo, pa neka se pripreme da što dostojanstvenije pođu sa svijeta. Ali ne, neće tako biti: Mošo Danon mirno im, usred tamnice, donosi dobre vijesti. Još je pred njima vremena barem toliko da im se svakome rodi sin.

Ahmedaga, barjaktar bjelavski digao je pobunu protiv Ruždi paše. Nije to bila pobuna zbog dvanaestorice Jevreja, to je prezaslađena laž, nikada se Sarajevo ne bi žrtvovalo za drugoga, a pogotovo za Jevrejina, kao što u ta doba, a ni stotinu i dvadeset godina kasnije, 1939. godine, u cijeloj Europi nije bilo grada koji bi sebe dao da spasi svoje Jevreje, nego je Ruždi paša bio i muslimanima kriv.

I još nešto važno: nisu ti ljudi mogli tek tako na duši ponijeti priču sarafbaše Rafe Levija, koja je u međuvremenu dorasla do neba, i iz nje se rodila ta vječna legenda o osam kafana u osam sarajevskih mahala, i o osam dukata kojim je Jevrejin plaćao kafe. Da ne ostanu u jednoj čaršijskoj priči nedostojni sebe i svoga imaginarnog ugleda, čaršinlije su se nadigli na bunu. Na kratku i žestoku kavgu s vlastima, zbog koje bi se do akšama stoput pokajali da stvar nije krenula onako kako je krenula.

Bila je noć, pred zoru 4. studenog 1820, kada se Ahmedaga pojavio pred pašinim konakom, a za njim, pričalo se sutradan, tri tisuće ljudi naoružanih puškama i sabljama. Ama je li ih bilo baš toliko, u Sarajevu koje je u to vrijeme brojalo jedva i četiri puta toliko stanovnika? Bit će da ih je bilo mnogo manje, ali ako ih se našla i stotina, mnogo je, i velikom čini i ovu priču.

Kada ih vidje sa pendžera, onako bunovan i ljut, Ruždi paša naredi da se Jevrejima odmah posijeku glave. Prvom rabinu Moši Danonu.

Zašto to nije učinjeno, zapravo se i ne zna. Priča kaže da su pobunjenici provalili u avliju pred konakom, i da su razoružali pašinu stražu, a Ruždi paša je pobjegao na stražnja vrata, pa u Travnik. Obukao se, kažu, u žensku odjeću, pa ga nitko nije prepoznao.

Iz Travnika Ruždi paša sultanu šalje objede na račun Sarajlija, biva pod jevrejskim su utjecajem digli pobunu protiv Stambola. Ako je takvo pismo u zbilji poslano, sultanu je u glavu došlo samo to kakvog li je čudaka i nevoljnika poslao u Bosnu…

Ali bit će da se sve drukčije odvilo, i da nije bilo ni provale u avliju konaka, ni pašinog naređenja da se nabrzinu posijeku ljudima glave, nego da je sve, ipak, išlo po nekom redu i zakonu. Ako se Ahmedaga i pobunio, bila je to tiha pobuna.

Ono što historija pamti, i o čemu postoji dokument, kaligrafski sastavljen i ispotpisivan, lijep kao kakva vrlo stara apstraktna slika, ili kao stari ćilim, jest peticija dvjesto četrdeset i devet sarajevskih uglednika, na čelu s muftijom, poslana sultanu u Carigrad. U toj se peticiji Ruždi pašu prijavljuje da maltretira muslimane, kršćane i Jevreje, te da se bavi iznudom.

Nakon toga, paša je priveden kadiji da da izjavu o cijeloj stvari, a Mošo Danon i jedanaestorica taoca pušteni su na slobodu. Trajala je, dakle, cijela stvar i sedmicama, a nije se odvila u trenu i u jednoj subotnjoj noći, kao što kaže legenda.

Od tog dana rabin Mošo Danon stekao je veliku slavu među sarajevskim Jevrejima. Živ čovjek najednom se pretvorio u sliku i u pripovijest, koja je rasla, i rast će dok god bude sefardskog Sarajeva. Kao da je trenutkom puštanja iz zatvora, kada se ispunila njegova najava da će sve dobro biti, živ čovjek pretvorio u svjedočanstvo o sebi, u tekst na stranici knjige i u priču. Sve što je zbilja veliko u kulturi tog grada započinjalo je, i zavazda započinje, iz usmene pripovijesti, da bi se na kraju u neku širu i veću, istu takvu pripovijest i ulilo, i u njoj se izgubilo, kao što se manja rijeka ulijeva u veću, koja se zatim ulije u more. Tako će biti i s Mošom Danonom, hasidom i kabalistom, koji bi da je bio Poljak ili Ukrajinac, da je bio Galicijanac, bio velika i nedovršiva romaneskna tema, bio bi lik u filmovima i simbol europskoga svijeta podavljenog u Holokaustu. Istovremeno bi on bio i mnogo više, ali i manje, nego što će biti u Sarajevu. Jer ljudsko je pamćenje veće od svakoga romana, čovjekova je porodica šira od naroda, a priča, ona usmena, govorna, ulična, kafanska, moćnija je od sve književne povijesti, jer se svakoga dana obnavlja, mijenja i ispočetka priča.

Deset godina kasnije, u proljeće 1830, Mošo Danon predosjetio je da mu se bliži kraj, pa je krenuo na hodočašće u Jeruzalem. Poveo je i porodicu, govoreći im da se vrate kući bude li njemu šta. Namjerio je da se u Dubrovniku ukrcaju na brod, i pođu za Palestinu, ali ga presiječe malo prije nego što će vidjeti more. Srušio se u Krajšini, na samom ulazu u Stolac, i njegov grob posta mjesto hodočašća sarajevskih Jevreja.

Danijel Salom Ušćuplija kupio je zemlju za jevrejsko groblje, pored kojeg je sagradio havru, u kojoj će se hodočasnici moliti, i oplakivati Mošu Danona.

U Stocu sve do dolaska Austro-Ugarske nije bilo Jevreja, ali svejedno, groblje ne osta samo za jednog čovjeka. Uz rabinov nadgrobnik uzdigla su se još dva. Pod jednim leži netko čije se ime u kamenu izbrisalo, a pod drugim je Albert Silberstein (Gestorben in Mai 1889.), kojeg je, bit će, smrt snašla u Stocu ili u nekoj obližnjoj varoši. Mogao je biti općinski činovnik, fotograf, pustolov…

U telefonskom imeniku Sarajeva za 1941. dva su Danijela Saloma. Danko (Danijel) Salom živio je u Štrosmajerovoj br. 6, i odzivao se na broj 26-35, a drugi je, zajedno sa Zadikom Salomom, držao sarafsku radnju, dakle mjenjačnicu, u Gazi Husrefbegovoj br. 6, tel. 37-31, dok su sa stanom bili u Aleksandrovoj 29, tel. 23-67. Bit će da su Salomi sarafi, od roda Saloma Ušćuplija, da su grob rabina Moše održavali da bi grijehe otkupili, a han Besarin otkupili su iz prozaičnijih, materijalnih razloga.

I tako se, nakon duge priče o čudesima Moše Danona i Rafe Levija, vratismo u Besarinu čikmu, i pred Drinu, za koju nisi ni danas siguran je li u toj žalosnoj krčmi doista bio kupleraj, ili je kupleraj bio samo u sarajevskim pričama, koje su, uglavnom, bile namijenjene dječacima i vojnicima. Oni su, kao i ti, ostajali na sigurnom odstojanju od tog mjesta. Izdaleka su zavirivali unutra, izvijali vratove, sve na čudo onome jednom zidaru, koji ispija svoj Zvečevo konjak, i pita se u sebi što je s tim svijetom, u šta su se to ljudi pretvorili.

Videći naslov ove pričice, možda ćeš odlučiti, čitatelju, da ne povjeruješ u ono što će ti biti ispričano. I pogriješit ćeš, jer ono što je plod Mašte najčešće je istinitije od Stvarnosti. Stvarnost i Mašta su dvije vrste istine; Stvarnost je inertna, Mašta latentna i zato moćnija, pa njoj treba vjerovati kad nešto naumi. Stvarnost je samo beskrajno polje prepušteno Mašti da u njemu djeluje i da po svom nahođenju stvara bilo Zlo, bilo Dobro. A ono što Mašta stvori postaje najnovija, najneposrednije djelujuća, te samim tim i najistinitija stvarnost.

Ali prijeđimo na stvar. Bio je, ne tako davno, možda čak u danima mog i tvog života, čitatelju, jedan čovjek koji je iznenada zakreketao. Otpjevao, kratku doduše, ali pravu pravcatu žablju pjesmu. Nije to uradio da bi zabavljao ljude, kao nekakav imitator, već bez svoje volje – prosto, otelo mu se; iz grla mu se čuo duboki, sonorni, prekrasni kreket. Da se to dogodilo samo jednom, ni po muke, ali to se ponavljalo, uvijek iznenada, a ponekad i u nazočnosti drugih ljudi koji su u početku vjerovali da on to radi namjerno, da hoće da ih nasmije i zabavi, ali kad su se uvjerili da nije o tome riječ, da je to kreketanje sasvim nehotično, pa i da se sam taj čudak nad njim iščuđava i pokušava to sebi i njima objasniti, počeli su se uklanjati od njega i gledati ga s podozrenjem, pa i s prezirom. Nije dugo trebalo da se netko zamisli i kaže: “Tu nešto smrdi… Uostalom, suvremena genetika otkriva nam da je svašta moguće. Možda mu je neki od predaka bio žabac?”

I tako su ga počeli zvati: žablji potomak, žablji sin – ili, jednostavno, Žabac.

A nije da nije sličio žabi. Iz podebelog, mekušnog trupa izlazili su mu dugački kraci. Iznad svega toga dizala se krupna glava sa izbuljenim očima.

Jadnik nije znao što ga je snašlo. Svi su ga izbjegavali. Postao je neka vrsta prognanika u vlastitom gradu, u vlastitom rodu.

To je potrajalo sve dok ga jednog dana nije vidjela djevojčica iz susjedstva koja je dan prije pročitala knjigu bajki. Među tim bajkama bila je i bajka o princu koga je zla sila pretvorila u žapca. Djevojčica je otrčala majci vičući: “Mama, mama, onaj naš susjed Žabac možda je princ!”

Majka je uzela knjigu, pogledala, i zaista, tu je pisalo, crno na bijelo: princ postaje žabac! Zašto u to ne bi povjerovala, kad je poklanjala vjeru tolikim stvarima koje su bile plod mašte, ali su godinama, desetljećima, stoljećima, bile ponavljane kao pisane, tiskane, slikane, igrane – tako često i tako mnogo da su postale istinite! Uostalom, zar nije nekako u prirodi prinčeva da postanu žapci? Zar oni nisu bića oko kojih se uvijek vrte nekakve zle sile?

Prišapnula je nešto o tome susjedi, ova drugoj, a ta pak trećoj, i tako redom, a sve one izrekle su tu svoju pretpostavku pred svojim muževima, isto tako sklonim da vjeruju u bajke i legende kao i one, i gle čuda, malo-pomalo, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, stvorilo se javno mnijenje koje je ljudsku predstavu o svijetu u kojemu živimo obogatilo novim saznanjem:

Žabac je Princ!

Odnos prema junaku naše priče počeo se iz osnova mijenjati. Nije više bio žrtva prezira i na meti podsmijeha; naprotiv, postajao je predmet sve većeg uvažavanja, pa i poštovanja, pa i divljenja – naročito kad bi zakreketao, što mu se još uvijek s vremena na vrijeme dešavalo. Uprkos tom kreketanju, štoviše, baš zahvaljujući njemu, u općoj predstavi o toj osobi Princ je sve više potiskivao Žapca. U tome se otišlo toliko daleko da su mu dali raskošni prinčevski dvorac, pa on danas obitava u njemu, čudeći se i sam takvom obratu, štoviše, vjerujući da živi u bajci – bajci koja je za njega postala sasvim istinita! Uostalom, svatko tko je bio svjedokom tog nadnaravnog zbivanja morao je zaključiti – bajke su sasvim moguće, sasvim stvarne!

I tako naš Princ Žabac živi kao bubreg u loju. I s vremena na vrijeme zakrekeće, da se ne bi zaboravilo da je prinčevskog soja.

Imali su u rovu novodošlog klinca
Nekog studenta prisilno dovedenog
Arkanovci ga pokupili išamarali
Obrijali naćelavo
Dogovore se njih četvorica da malog
Iskušaju

Jedan se igrao bombom isfolirao
Da je izvukao osigurač
Bomba mu ispala i svi se po dogovoru
Bacili
Što je dalje moguće
Samo se student bacio na bombu

U namjeri da tijelom spasi ostale
Pa su postiđeni jeli
Pred noć malog skinuo snajperist
Iz šume preko vode

Šta je onaj ćelavac izvodio
Rekao je sebi u prsa
Prije nego je pritisnuo obarač

Qui est Lampedusa?

Onaj tko dozvoli da ga se u opravdanom bijesu zbog atentata u Parizu zaprisegne na europske vrijednosti, taj spomenutim vrijednostima radi možda i veću štetu nego što može zamisliti. Nekoliko skeptičnih prigovora.

Prolog: Političari i feljtonisti odavno više ne vjeruju da su atentati grozni i podli, jer im inače ne bi morali u svakoj prilici pridavati upravo takve atribute, i još mnogo žešće, na primjer onaj – kukavički. Činjenica da nam trebaju takvi moralni potpornji ne samo da pokazuje jezičnu i moralnu tromost nego pokazuje i da je jezik uvijek dobar indikator moralnog osiromašenja. Tko takvo što ponavlja kao papiga, taj sugerira da postoji i prekrasni, iskreni i hrabri atentat (čak kada ne misli o ubojstvu tirana), isto kao i političari koji protokolarno moraju osuditi svaki masakr, i tako otkrivaju da bi im isti masakr pod drugim uvjetima bio sasvim u redu. Grčevito kićenje pridjevima ganuća podlost i grozotu čina prikazuje bezopasnim. Možda je podlo ubiti nenaoružane ljude, ali treba hrabrosti nositi se s posljedicama. Ja se to ne bih usudio.

Šta? Osjetili ste, dragi čitatelji i čitateljice, nelagodu zbog dva zadnja retka? Jesu li se iz temeljnog blata vaše kolektivne podsvijesti uzdigli pojmovi poput bez pijeteta, provokativno i podcjenjivajuće, ili čak ljubitelj islama? To je razumljivo i to je bila moja namjera. Emocionalno ste reagirali. Kao i ja, kada sam pročitao prve kritičke glasove o elektroničnom bratimljenju dobrih protiv zločestih na Facebooku. Nehotično sam odbio onu skepsu i svrstao se u jednu zakočenu krajnost. To emocije uvijek rade, to je i razlog zašto podižu takvu prašinu, odnosno proizvode takve valove, na čijim vrhovima moć najradije jaše, što valovi iz prve i ne primijete jer se toliko dive vlastitom impozantnom talasanju. Puno srce radije ne razlikuje, ne diferencira. Ali emocije imaju i svoju dobru stranu: Onako podijeljene stvaraju zajednice, što onda opet nije dobro kada primijetiš da je svakoj zajednici potrebno ono realno ili fiktivno drugo, a kada  se u pravom trenutku ne pojavi onaj oslobađajući manevar u obliku možda najvrijednijeg alata prividnih zajedničkih vrijednosti – kritička zamisao, onda si – merde arrive! – pao na odvratnoj ideologiji.

I zato oprez!

Koliko god im se to čini duhovitim kada milijun ljudi istovremeno umisli da su redakcija satiričnog časopisa i kada preko weba konačno nađu zajednički katalog vrijednosti, budući da je Zalando odavno dosadan, a Amazon neprihvatljiv, svejedno bi ovim lajkašima iz potresenosti bilo bolje da se iz emocionalne prebace u misleću brzinu, da se ne bi zalijepili u jednu paneuropsku narodnu frontu koja bi morala, kao svaki konstruirani kolektiv sa stabilnim vanjskim neprijateljem, učvrstiti političku moć i prikrivati konflikte interesa.

Stravični čin u Parizu dogodio se u pravom trenutku. Evocirat će pooštrenja zakona protiv terora i državno nadgledavanje u cijeloj Europi – zakoni koji se neće revidirati ni nakon smirenja situacije. Političkoj sredini oni daju mogućnost da napune svoj portfolio u ime europskih vrijednosti, what ever that means, s resantimanima protiv muslimana iz fundusa radikalne desnice, i izbacit će na površinu novu rasu stručnjaka za islamska pitanja, koja više neće upozoravati na razlikovanje islama od islamizma, nego će u islamu nalaziti korijen svakog zla, kao da su sure iz Ku’rana, a ne socijalno deklasiranje krive za regrutaciju muslimanske, ali i nemuslimanske mladeži za džihadizam. I naravno, to će voditi u podizanja vrijednosti loše satirične umjetnosti s neumjetničkim alatima. Znam, zvuči cinično, bezosjećajno i miriši na preziranje ljudi: Ali i ubijeni karikaturisti su mogli crtati loše stripove. Koliko god cijenim karikature ubijenog Georgesa Wolinskog, toliko su mi nemaštovite inkrimirane naslovnice žrtve ubojstva Stéphana Charbonniera. I mislim da time izražavam više od puke ocjene ukusa. Jer su, kao i slike danskog Jyllands-Postena, ograničene na same blasfemiju – nema tu višeznačnosti, nema vrijednosti spoznaje, nema kritičkog vica. Nemam ništa protiv vrijeđanja vjerskih osjećaja u smislu samosvrhovitosti, ali je to u uglavnom sekulariziranom Zapadu, s iznimkom možda Irske, Grčke i nekih tirolskih dolina, izgubilo supverzivnu snagu, što bi moglo biti dokaz njegova uspjeha. Prekrasno djetinjasto izrugivanje vjerskih dostojanstvenika Luisa Buñuela još se i moralo bojati inkvizicije, kao što se boji i bezbroj satiričara u islamskom svijetu naših dania. Trebali smo njima prepustiti tu potrebnu vrstu provokacije i biti zahvalni da smijemo raditi na višem nivou kritičke satire. Djeluje, doduše, paternalistički i regresivno kada nemuslimanski satiričari uzurpiraju protumuslimansku blasfemiju, jer se rugaju na duhovnoj razini džihadista i tako završavaju pred njihovim optičkim nišanima. Ako prišipetlje prosvjetiteljsta baš žele imati osjećaj da su iznad vjerskih fanatika, onda bi im bolje bilo da se bave onim što ovi ne razumiju. Jer ih sve ostalo čini sumnjivim.

Kvaliteta umjetnosti, međutim, ne smije biti kriterij za njezinu opravdanost, i loša i osrednja satira mora imati pravo postojanja. Činjenica da je češće bolja satira ta koja je zabranjena nema veze sa strogim Prorokom niti s bijesnom Bogom, nego s najmoćnijem Bogom, onim kod kojeg i “Islamska država” kupuje pancer faustove: slobodnim tržištem. Njegova nevidljiva ruka (invisible hand) već će se pobrinuti da se samo ono probije do svijesti što se može dobro prodati, nakon što je tako dugo formatirano da mu se sviđa samo ono što se može kupiti. Nijedna škola Ku’rana ne može izdržati taj tempo.

Ali kada nova zajednica vjernika na svojoj virtualnoj Agori izrekne geslo da je sveta dužnost “citoyena” proslijediti karikature Charlie Hebdoa, onda se stvaraju obveze ispovijedanja i one totalitarne crte, prisutne u svakom esencijalističkom kolektivu, pretvaraju se u grimase hipstera s mekom bradom u pograničkog službenika ekskluzije. Onaj koji nije Charlie, taj je, dakle, Said ili Chérif. I onaj koji pod pojmom prosvjetiteljstva i dalje podrazumijeva Diderota, de Gougesa, Fouriera, Jaurèsa ili Bourdieua i Barthesa, a ne nepristojne slike golih osnivatelja sekta, taj će u krajnjoj konsekvenciji sloviti kao opsjedatelj Kobanêa, baš kao što je medijska propaganda uspjela razotkriti svakog kritičara zapadne politike u vezi Ukrajine kao ljubitelja Putina, kao mrzitelja pedera i mutikašu Pussy Riotsa.

Europska nauka vrijednosti

Ajmo se baviti finalom tih razmišljanja, europskim vrijednostima, onim po želji pokretljivim sistemom modula, začinjenim kršćanskom etikom, prosvjetiteljstvom i društvenog liberaliteta. Njegova višeznačnost je upravo tajna njezine pogodnosti za manipuliranje.

Moram priznati da ne držim baš do pojma vrijednosti. Vrijednosti ne samo da možeš ideološki zlouporabiti, one već jesu ideologija. Gravitacijski traže svoju vječnu validnost, poziraju kao katehizam lijepog, dobrog i istinitog, kada zapravo treba ući u trag smicalicama metamorfoze moći i laži. Nadalje bih predložio da se pridjevi zapadni i europski izbjegavaju, jer je na njima previše krvi, ne samo zgrušane krvi imperijalizma, ne, nego i one vrlo svježe. Doduše dobrohotno polazim od toga da će većina onih koji se na te vrijednosti pozivaju misliti na etičke ostatke sekularno ublaženog kršćanstva, na građanske slobode pojedinca i na ona, pogotovo od Židova ubrzana emancipacijska dostignuća prosvjetiteljstva, i to je već dosta dobro. Ponos, doduše, nije primjeren, jer on pripada jedino onim hrabrim ženama i muškarcima koji su svojim teškim otporom izborili sve to protiv one grupacije koja sada grabi njihove učinke, onaj politički sitniš, ali najviše veliku lovu, razbacajući ju malo pomalo ispod ruke.

Složit ćemo se oko toga da najbolje tradicije onog prosvjetiteljstva leže u pluralizmu, u nedjeljivim ljudskim pravama i u samoskepsi do samopredaje. Ako ne ostane što bi trebalo biti, to jest nezavršeni projekt emancipacije, onda prosvjetiteljsdtvo propada u metafiziku, i u podlu izložbu učinaka lobija koji nije ništa napravio za njega i koji će put do ispunjenja njihovih obećanja ne samo prikrivati nego i produžiti.

Najveću uslugu prosvjetiteljstvu napravili su Adorno i Horkheimer s nepopustljivom kritikom njegove prakse vladanja, njegove oholosti, njegovog podjarmljivanja višeznačnosti pod njihove apsolutne kategorije.

Ostaje otvoreno da li su to zaista europske vrijednosti. Kršćanstvo potječe, kako je poznato, iz Palestine, i da li je starogrčka kultura prva europska kultura ili najzapadnija istočnjačka, to je možda sofističko pitanje koje se mora postavljati samo ukoliko dira u samorazumljivost, a to je najljepša vrijednost onog prosvjetiteljstva, svejedno da li je zapadno ili nije; jer dijalektična metodika postojala je i u Kini, drskost prema kultu zvijezde i idola (“Ako sretneš jednog Buddhu, ubi ga!”) poučava zen-budizam, a da se ono Božje treba tražiti u današnjem trenutku, u čovjeku a ne na nebu, na tome stoji anadolijski alevitizam, a najoštrija satira se odavno iselila u SAD. Iz Europe dolaze, koliko znam, najelaboriraniji koncepti rasizma, fašizma i antisemitizma, kao i jedan ekonomski Levijatan koji svake minute tjera više ljudi u bijedu i smrt nego što uspijevaju svi božiji ratnici ovog svijeta u godini dana, zbog čega oni svoj gubitak u toj konkurenciji moraju kompenzirati s veće marcijalne teatralike. Ukratko: Onaj koji želi sadržati vrijednosti prosvjetiteljstva mora sadržavati njegovu polifoniju i disonancu, u onom trenutku kada se zalede u kanon i kada se jednoglasno pjevaju bespomoćno su izgubljene – mičite se od toga i nastavite negdje drugdje! Islam i kršćanstvo stvorili su prije nacionalizma međusobni referentni sistem, nakon navodnog svladavanja nacionalne države europske vrijednosti bile su one koje su morale preuzeti ulogu nekadašnjeg konfesionalnog ljepila kolektiva, to ljepilo, doduše, slabo drži, zbog čega smo zahvalni za sve drugo što može izvana izolirati kavez vrijednosti; i gle, još uvijek postoji dobri stari islam, iako slab u prsima, ali u pojedinačnim fanatizmima na praktični način opasan.

Put od zajednice ganuća do sudbinske zajednice je kratak, ali iza skupnog poziva na europske vrijednosti stoji najopakija preraspodjela unutar Europe nakon Drugog svjetsog rata, ekonomski lopovluk koji je od građanskog liberalizma 19. stoljeća jedino naslijedio nepoštivanje socijalnih prava, i koji tim više divlja što njegove žrtve više žive u iluziji boljih dana, da će sve dobro svršiti, samo da se Conchita digne kao feniks iz pepela i samo da tamnoputi nogometaši od dobre savjesti stvore domovinu.
Taj, koji je sada Charlie, vjerojatno ne misli biti onih 1500 samoubojica koje je Grčka od 2008. pokopala, taj ne misli biti onih 30.000 izbjeglica s brodova koje je Europa pustila da se utope, ne misli biti zatočenicima kojima CIA u poljskim podrumima trenutno gnječi očne jabučice, ne misli biti preljubnica koju naši poslovni partneri na arapskom poluotoku rado kamenuju.

Oni koji se danas punim glasom hvale pravama žena i homoseksualaca obično su isti koji su maloprije u žena cijenili samo one ritmične pokrete, i koji su pedere htjeli poslati u logore. Hans Rauscher govori: “Da otvoreno kažem: Mučno smo posvojili modernu – sekularizacija, emancipacija žena, liberalni seksualni moral i seksualno pravo, ne potpuni, ali ipak znatni odmak od starog autoritarnog mišljenja u obitelji kao i u politici.” Upitno je da li naklonost prema ginekomastiji već autorizira prisvojenje ženske emancipacije, ali vjerujem mu u riječ da je prisvojio tuđu borbu, i možemo si misliti koliko mu je bilo teško odjednom progutati sve te njihove napretke u posljednjih 200 godina.

Prisvajanje i kanonizacija emanciparorijske borbe onih protiv koje su izborene ima svrhu hvaljenja sebe kao boljega svijeta pred raznim barbarima, skretanja pažnje od socijalnog barbarstva od kojeg će Europa umrijeti. Tako dugo dok ta Europa dozvoljava različite plaće za žene i muškarce, neofašističku i antisemitsku demokraturu u svom srcu i bezobrazni privredni nacionalizam sjevernozapadno od njega, samo da spomenujemo nekoliko točaka našeg prosvjetiteljskog To-do-popisa, te europske vrijednosti ne vrijede ni toaletnog papira na koji su našvrljane po zahodima Europskog parlamenta.
*

S njemačkog prevela Anne-Kathrin Godec

Imao je taj grad Šas ili Svač
_crkava koliko godina dana.
________Jevrem Brković

*

U vrijeme Bulatovićeve i Đukanovićeve strahovlade nad Jevremom Brkovićem, kad je tome “najvećem crnogorskom pjesniku dvadesetog vijeka”, u šta ga je, u dnevniku Vijesti, proizveo jučerašnji novinar fabričkog lista Željko Ivanović zvani Goveče, Nepoznat Netko, sa dva kamena, polupao prozore, Jevrem je dreknuo: “Kristalna noć!”

I, u strahu da će u toj noći biti ubijeno najmanje 100 Jevrema, da će u dukljanskom gradu Šasu ili Svaču koji odavno ne postoji biti porušeno svih 365 crkava – ne nego 366, jer je godina bila prestupna – a 30 000 Jevrema biti odvedeno u koncentracione logore, pogledao je u svoje noge, odlučio da iskoristi njihovu izuzetnu duljinu, pobjegao Franji Tuđmanu pod skut, i rat proveo u “divnoj kafani Matoš na trgu Bana Jelačića u Zagrebu”, koja je bila u vlasništvu Franjinog sina Miroslava, “gdje sam ja do posljednjeg dana imao svoj sto, za koji niko drugi nije smio da sjedne”, a kad je vukovarski grof Kakoseonozvaše “pokušao da sjedne”, konobari su ga opomenuli: oprostite, grofe Tajitaj, tu sjedi Jevrem Brković, kako se u jednom tekstu taj bjegunac pohvalio po povratku u Crnu Goru, gdje je dočekan kao “veliki crnogorski mučenik”.

Stoga se pitam: možeš li u Zagrebu imati besplatan stan na Ilici, auto, i vozača-tjelohranitelja, koje ti je stavio na raspolaganje krivousti Gargamel, kako smo mi Sarajlije u ratu zvali Franju Tuđana, plus kafanski sto za koji ne pripuštaju čak ni vukovarske grofove, a biti pri tom “veliki crnogorski mučenik”? Ne možeš, osim ako imaš sreću da si Jevrem Brković, dokazani predratni saradnik dvije Udbe, prvo srpske u Beogradu, a potom crnogorske u Titogradu.

Možeš li “sedam i po godina, dugih, strašnih, bibiljskih” – kako je povratnik u Crnu Goru nazvao dane kad je bio Poglavnikov plaćenik, i Tuđman mu objavio dobar konjski tovar knjiga: Razgovori sa noćnom damom (1991), Unakaženo lice demokratije (1991), Kneževi ljudi (1992), Komitske balade (1992), Monigreni (1992), Prljavi rat (1992), Revolver pod jastukom (1992), Brđanska zemlja (1993), Brđanski Homer je mrtav (1993), Kučkini sinovi (1993), Oporuke (1993) Poezija, izbor (1993), Prokletstvo (1993); Starinska magla oko doma (1993) Glosarij (1995), Dukljanski epistolarij (1996) Glosarij, drugo izdanje, dopunjeno sa 222 glose (1996) Ljetopis Domaša Dukljanina (1997) Pjesnik s potjernice (1997), Prokletstvo, drugo dopunjeno izdanje (1997), Komitske balade, treće izdanje (1998), Pjesnik ili Hamlet u progonstvu (1998) Zidanje i razur kule Ozrovića (1998) – možeš li biblijski strašnim proglasiti godine kad si se isjeđavao po divnim kafanama na Jelačićevim trgovima, vozikao se kolima koja ti je posudio “najbogatiji Hrvat” i ganjao mlade puce, jer si se držao čuvenog crnogorskog gesla: staru kurcu mlada pička najbolja je belegija?

Ne možeš, osim ako imaš sreću da si Jevrem Brković, doušnik koji je Vjekoslava Čižeka, hrvatskog pjesnika iz Boke, poslao na robiju. Kad je Čižek u Titogradu, kao urednik omladinskog lista, odbio da po nalogu CK objavi neke članke, morao je napustiti Crnu Goru i otišao u Beograd i Jevrem Preblagi primi ga u svoju sobu u Studentskom gradu gdje je stanovao kao agent-provokator i doušnik, jer nikad nije studirao ništa, a od školske spreme ima završenu frizersku akademiju. Čižek mu je, toga dana, čitao svoje satirične pjesme, a jedna se zvala Glava:

Svatko od nas po glavu da ima,
s kojim to pravom?
Priznajte sami, sasvim je dosta
narod sa jednom glavom!

Brković mu je pohvalio pjesmu, a izveče, kad je Čižek zaspao, ukrao mu je Glavu i odnio u policiju, držeći se gesla onoga kagebeovca iz Konradovog Gubitnika: “Druže, ovde nema doušnika. Ovde postoji samo odanost partiji, doušnici su na drugoj strani”. I Čižek bude uhapšen, i na suđenju, gdje je odani Jevrem bio jedini svjedok, dobije dvije godine zatvora, odležane u Sremskoj Mitrovici.

Iz feljtona Zatvorska razmišljanja Vjenceslava – Vjeke Čižeka, čiji je autor Želimir Bošnjak radio po zatvorima kao odgajatelj i pedagog, evo redaka koji potvrđuju da je točna ova priča koju u Crnoj Gori znaju od pedeset i neke:

“Čižek je u Podgorici uređivao list Omladinski pokret, gdje je 1955. godine publicirao neke pjesme, ali je odbio publicirati neke režimske članke, pa je morao napustiti Crnu Goru. Otišao je u Beograd, gdje ga je, kod sebe u studentsku sobu, primio crnogorski pjesnik Jevrem Brković, nakon što je pročitao njegovu pjesmu Glava: ‘Svatko od nas da glavu ima, s kojim pravom. Priznajte sami, sasvim je dosta narod s jednom glavom’. Tu je pjesmu Brković odnio u policiju, i na suđenju mu bio jedini svjedok. Kazna je bila dvije godine zatvora u Sremskoj Mitrovici”(Oslobođenje 8. jul 2011.)

Po izlasku iz zatvora, Čižek emigrira u Njemačku, ali su ga jugoslavenski agenti uhvatili u Italiji i ilegalno, u hladnjači, vratili u Jugoslaviju, gdje je 8. 8. 1978. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina. U Zenici je odležao 11. godina i oslijepio. Nakon pomilovanja 28. jula 1988. godine, razgovarao je sa Fadilom Lipničevićem, upravnikom zatvora koji je magnetofonsku traku sa snimljenim razgovorom poslao u Ministarstvo pravosuđa BiH, a rukopis koji je pratio magnetofonsku traku sačuvan je. Evo jedan detalj iz tog razgovora:

“Uostalom, ja sam na robiji prvi put bio već kao student u Beogradu. Tada je, zapravo, načinjena temeljna rana na mojoj duši, na mojoj savjesti, jer sam zbog nekih pjesama bio osuđen na dvije godine. Sad sam dobio petnaest godina, a te dvije su mi mnogo teže pale i mnogo više ozlijedile. Ovu kaznu sad podnosim s pjesmom. Ni jednog dana nisam bio tužan, ali onda mi je jako bilo teško: nisam mogao shvatiti da sam se ja, kao golobradi student, sukobio s jednim režimom zbog pjesme. Zbog par stihova”.

Ipak ne treba sumnjati da su Jevremove godine na Tuđmanovim jaslima bile adske, jedino upozoravam da je pakao u kojem se sedam i po godina bivši doušnik frigao bio poprilično udoban: pakao sa tri zvjezdice, najmanje.

Njegovoj agramskoj golgoti A kategorije treba dodati i velikosrbe koji mu, sve vrijeme, nisu slazili sa grbače, što uopće ne čudi, jer svi relevantni izvori kažu da, kad velikosrbin ofursati, ne zna šta je dosta:

Mene još tjera njihova tjeralica, potjernicu
S mojim imenom, srednjim slovom, prezimenom i slikom
S kratkim opisom, krivičnog djela po tri opasna člana
Ima svaki policajac od Igala do Subotice, majko.

Tako Jevrem kaže u pjesmi spjevanoj nakon svršetka rata u kafani Matoš i, kad ovo čitam, ne mogu da se ne naježim: dok je Doušnik u Matošu pijuckao vinček i kibicovao mlade trebe, policajci od Igala do Subotice biskali su grm po grm tražeći “najčuvenijeg balkanskog disidenta”, titula kojom je Jevrem sam sebe počastio dok je bio u Zagrebu. Ali Jevremu ne bih, ni za sve blago svijeta, bio u koži da su ga Slobini micoši u kojem od tih grmova, nedajbože, našli.

No možda ga, i da su ga našli, ne bi uhapsili: pošto znam kakva je to kukavica, od straha se uopće ne bi sjetio da je upravo on taj koga traže. A najvjerojatnije nisu ga ni tražili, jer okle je znao da potjernicu za njim “ima svaki policajac od Igala do Subotice”? Niokle. Uobražava. To je paranoik koji je, u polemikama, svoje protivnike 77 puta proglasio paranoidnim, a njegova uobraženja sveta su zbilja, ne nego koljivo, pšenica kojim se pravoslavci pričešćuju. Doušnikove laži hrane se vjerom da je stvarnost obavezna biti u skladu sa onim što se zbiva u njegovoj glavuši: uprkos zečjem bijegu iz Crne Gore, nastavio je da o sebi govori kao o državnom neprijatelju br. 1. od kojeg bi Bulatović i Đukanović, da su ga uvatili, napravili paprikaš. Zečji.

U Dubrovniku 1992. godine Jevrem je, kao zvanična osoba u pratnji policije, sreo Čižekova brata, mislim da se zvao Velimir, i savjetovao mu tonom koji je moguć samo ako ti je Poglavnik iza pleća: “Ne bi bilo dobro da pominjemo grijehove mladosti!” Tako se blagoizvolio izaziti bivši doušnik. Tačnije: denuncijant. Ne nego cinkaroš. Uljudnije: taster. Na hrvatskom: špicl. U bosanskoj Krajini vele potajnik. Možda žbir, a možda ipak špijun. I jamačno potkazivač koji se držao onog što savjetuje Bećkovićev kazivač:

Špijaj,
danas niko nije nidočega došo
da nije poneđe ponešto o ponekome reko!”

To su bili dani kad je Jevrem Brković bio u Zagrebu jedini emigrant koga je Tuđman zbrinuo: ne samo da mu je dao stan, kola, vozača-tjelohranitelja i objavio mu 20 knjiga, nego ga je stavio na platni spisak svog Ministarstva rata, a kad je Milorad Popović, u polemici, napisao da je na tom spisku imao čin bojnika, Jevrem ga je gnjevno ispravio: “Ne bojnika nego general-bojnika”. Jer Doušnik se ponosi onim čega se drugi stide: to što je bio Poglavnikov plaćenik vidi kao dokaz svoje ljudske i književne veličine. Uzgred, u dane kad je Poglavnikovu mjezimcu Jevremu u Zagrebu bilo kao bubregu u loju, oslijepjeli hrvatski pjesnik Vjenceslav Čižek, žrtva Jevrema Preblagoga, kako je samog sebe nazvao u naslovu jedne svoje knjige pjesama, u Dortmundu je živio od socijalne pomoći.

Ovaj i ovakav gad u Crnogorskom književnom listu je napisao da će sinovima “ostaviti u nasljeđe cio svoj život bez i jedne crne mrlje”. Jedan sin mu se zove Balša, drugome sam ime zaboravio, ali u Crnoj Gori još pamte da su obojica “othranjeni parama dvije Udbe”.

Ne znate vi Crnogorce. O tom narodu iz pasje zemlje, kako ju je nazvala jedna njena legenda, doprle su do vas uglavnom glasine, ali, ako mene pitate, napad na Dubrovnik, pljačka Konavla i pustošenje Hrvatske jedan je od najzvjezdanijih trenutaka svjetski čuvene etike “čojstva i junaštva”.