Rouzi Šap, autorka memoarske knjige “Drinking with Men” i kolumne “Drink” koju jednom mesečno piše za Njujork tajms, setila se na Tviteru, posle vesti o smrti Gintera Grasa, starog teksta svog oca Dika Šapa s Olimpijade 1976.

Ustvari digresije, prvog pasusa članka pisanog za Vilidž vojs, s “besprekornim naslovom”: KAKO SU MARKS I ENGELS REVOLUCIONIZOVALI OLIMPIJSKE IGRE.

Naime, drugi put kad je Kasijus Klej pobedio Sonija Listona u Luistonu (Mejn 1965),  Ginter Gras bio je među ljubiteljima boksa koji su se okupili u balskoj sali starog hotela Astor da gledaju prenos za zatvoren krug ljudi.

Gras je izašao iz sale, zviždućući američku himnu koja je, kako piše, trajala duže od borbe.

“Ova melodija lako ulazi u uši”, rekao je muzičar koji je već postao romanopisac.

Gintera Grasa sam upoznao maja 1961. godine na kongresu istočnonemačkog Saveza književnika u Berlinu. Prvo su pozvali Ivu Andrića, koji nije hteo da putuje, nije hteo ni Aleksandar Vučo, niti bilo ko od poznatih jugoslovenskih pisaca, pa je sumnjiva čast pripala meni. Podsećam da je posle Rezolucije takozvanog Informbiroa između zemalja „istočnog lagera” i Jugoslavije došlo do potpunog raskida. U napadima na našu zemlju se najviše isticala baš Nemačka Demokratska Republika, tamošnji mediji Tita su nazivali „fašističkim psom puštenim s lanca”. Međusobni odnosi su početkom šezdesetih tek postepeno počeli da se normalizuju.

Mene je protokol tog Kongresa tretirao kao poslednjeg piona na gotovo uvredljiv način, prosto su me bojkotovali. Gras je to primetio i uzeo me pod zaštitu.

Posle objavljavinja Limenog doboša 1952. godine on je već stekao svetsku slavu, ali su ga u zapadnoj Nemačkoj mnogi napadali zbog tog romana koji je, po mišljenju nekih kritičara, “drastično opisivao seksualnost”. Knjižari knjigu nisu stavljali u izloge, držali su primerke ispod pulta, jer je proglašena pornografskom. Istočni Nemci su zbog toga mislili da u njemu mogu da steknu dragocenog saveznika u međunemačkim raspravama, pa su mu u svemu izlazili u susret, a gde god je on pozivan vodio je i mene. Pozvao me je i u svoj stan u zapadnom delu Berlina, gde mi je predstavio četvorogodišnje blizance Raula i Franca. Rekao je: “Kad ja tucam, odmah pravim blizance.” Pokazaće se da je to preterivanje, kao mnogo štošta u njegovim javnim nastupima i privatnim razgovorima, jer je posle dobio još četvoro dece, Lauru, Bruna, Helenu i Nele, i to sa tri različite žene. Blizance ipak više nije, ali imao je na kraju osamnaest unuka i jedno praunuče.

Sretali smo se u Beogradu, Bonu, Frankfurtu na Majni i Berlinu. Bio je više puta u Jugoslaviji, dolazio u naš stan na Voždovcu. Međutim, naši odnosi, usudio bih se da kažem, prijateljstvo, povremeno su se iz različitih razloga prekidali. Prvi put kad sam odbio da prevodim njegove nove romane i nisam se odazivao pozivima na sastanke njegovih prevodilaca iz raznih zemalja, jer mi je prevođenje njegovog veoma specifičnog, rekao bih, novatarskog jezika postalo isuviše komplikovano, a ja sam više vremena hteo da posvetim sopstvenom pisanju. Dok sam prevodio Pseće godine intenzivno smo se dopisivali, često sam ga pitao šta je zapravo hteo da kaže, na jednom mestu mi je odgovorio: „…više ni sam ne znam šta sam hteo, valjda je to neka aluzija na Hajdegera, briši rečenicu.”

Drugi put je došlo do ozbiljnog razmimoilaženja zbog bombardovanja Jugoslavije 1999. godine, koje sam ja oštro osuđivao, sedam puta uživo na raznim kanalima austrijske i nemačke televizije, a on odobravao. Zakazana je bila diskusija na tu temu na jednom radiju u Kelnu. Nemački književnik Ginter Valraf i ja bili smo protiv bombardovanja, a pogotovu nemačkog učešća u njemu; Gras i jedan berlinski profesor nameravali su da ga brane. Čekali smo Grasa u studiju, ali on, bez ikakvog izvinjenja, prosto nije došao. Kasnije je javno priznao da nije bio u pravu i rekao: „Pa ni ja ne mogu da znam sve.” Rekao sam da je to tačno, ali da ne mora da govori o temama o kojima ne zna ništa.

Treći put sam se razočarao u njega kada je u knjizi Ljušteći luk iznenada priznao da je bio u jednoj esesovskoj jedinici. Meni nije smetala sama ta činjenica, jer znam da se pri kraju rata vojni ogranak esesovaca, Waffen-SS, tretirao kao svaki drugi rod vojske, u njega su regrute određivali kao za pešadiju ili inženjiriju. Gras to nije želeo, prijavio se za podmorničare. Esesovska jedinica u kojoj je služio, 10. tenkovska divizija „Frundsberg”, nije bila umešana ni u kakve ratne zločine. Za mene je bilo problematično što to jednostavno nije rekao direktno i mnogo ranije, iako nikada nije krio da je kao dečak i pubertetlija bio zaveden nacističkim frazama. U mnogim njegovim knjigama se u pojedinim likovima prepoznaju autobiografske crte koje pokazuju i objašnjavaju položaj mladih Nemaca pod nacističkom diktaturom. Jednom je izjavio „ja sam suma svih mojih junaka, uključujući i esesovce”. Da li je takav čovek tipičan Nemac? Bitno je da, po mom mišljenju, nijedan nemački pisac do sada nije tako plastično i sa tako snažnom osudom prikazao nemačke zločine i zločince, ali i kompleksnost odrastanja u Hitlerovoj imperiji.

Upravo to najjače dolazi do izražaja u trećoj i najopširnijoj knjizi njegove „danciške trilogije”, u Psećim godinama, koju je u mom prevodu nedavno reaizdala „Laguna”, a Gras je tim povodom napisao posebnu poruku novim srpskim čitaocima. (U tu trilogiju spadaju i Limeni doboš i Mačka i miš.)

Radnja trilogije se odvija u Langfuru, predgrađu poljskog primorskog grada Gdanjska, koji se na nemačkom zove Dancig. Gras je tamo rođen. On je često naglašavao da je samo napola, po ocu, Nemac, po majci Kašub. Kašubi – na poljskom Kaszubi – slovenski su narod koji i danas živi na teritoriji Poljske, smatra se da kašubskim jezikom govori oko 50.000 ljudi.

Insistiranje pisca na poreklu jasno je u romanu Pseće godine, u kome Hitlerov omiljeni pas Princ, koji će se, pošto je posle Hitlerovog samoubistva i konačnog nemačkog poraza preplivao reku Elbu u pravcu zapada, zvati Pluton. Po njemu je naslov knjigePseće godine. Princ, alias Pluton, važi za čistokrvnog nemačkog ovčara, vučjaka, ali Gras ga opisuje kao potomka poljskih kurjaka. Time se ruga rasnoj teoriji. Razumevanje komplikovane simbolike potrebno je pri poniranju u puno značenje Grasovih dela. Opis kako Hitlerov crni vučjak iz istočnog dela Nemačke dolazi u zapadnu, Saveznu Republiku Nemačku izražava Grasovo uverenje da je tadašnji Adenauerov režim od početka bio zaražen nacističkim virusom. Na primer, istaknuti nacista, verni član Hitlerove partije od samog početka, Kurt Georg Kizinger (Kiesinger), bio je nemački kancelar, predsednik vlade, od 1966. do 1969. godine.

Protiv tog razvoja nije bilo dovoljno pisati romane. Ginter Gras se aktivno umešao u politiku. Kao dobrovoljni agitator za Socijaldemokratsku partiju, učestvovao je u predizbornim borbama 1965, 1969. i 1972. godine, doprineo je pobedi te partije, dolasku Vilija Branta na vlast, ideološkoj promeni Savezne Republike Nemačke. Gras je za svoje političke govore u prepunim salama širom zemlje naplaćivao ulaznice, što je verovatno jedinstven slučaj u politici. Prihod je davao partiji, a nije naplaćivao ni sopstvene troškove. U svom čudnom, po mom mišljenju nepravedno zapostavljenom romanu Iz dnevnika jednog puža, koji je objavljen 1972. godine, svojim sinovima priča o svojoj prošlosti, ne krije da je kao mladić bio zaslepljen Hitlerovom ideologijom.

Brant nije udovoljio Grasovoj želji da mu poveri mesto ministra za pomoć nerazvijenim zemljama. Veliki pisac je zbog toga bio pomalo uvređen, ali Brant je verovatno bio u pravu, bilo je bolje što je Gras ostao veran svom pravom pozivu.

Gras je objavio sedamnaest romana i novela, pet drama, devet zbirki pesama i gotovo je sve te knjige lično ilustrovao ili im pravio naslovne stranice. Isticao se i kao grafičar i vajar, ali je takođe napisao bezbroj članaka i naglašavao svoje političke stavove, koji su često bili provokativni, pomalo usmereni na senzacionalizam, ali iskreni. Najveći skandal je izbio kada je aprila 2012, bajagi u obliku pesme pod naslovom „Ono što je moralo da se kaže”, upozorio na opasnost koju izraelska politika, pogotovu pretnje preventivnim udarom sa nuklearnim oružjem, predstavlja po svetski mir. U tom pogledu ja sam se potpuno slagao s njim. Odbijam da kritiku jedne izraelske vlade poistovećujem sa antisemitizmom. Međutim, što je meni kao bivšem zatvoreniku Aušvica i Buhenvalda bar prećutno dozvoljeno, njemu kao Nemcu, a uz to još bivšem pripadniku jedne esesovske oklopne jedinice, nikako nije. Čak su predlagali da mu se oduzme Nobelova nagrada.

Naše prijateljstvo je obnovljeno na moju inicijativu septembra prošle godine. Citiram iz njegovog pisma upućenog meni od 27. septembra 2014.

„Često sam se sećao svojih putovanja u Jugoslaviju pre nekoliko decenija i tvojih dragocenih tumačenja i primedbi, koje su mi već tada objasnila problematičnost, ali i održivost državnog zajedništva Jugoslavije. Neobjašnjivo mi je kako je naš tako intenzivan i prijateljski kontakt mogao da se prekine posle raspada te zemlje…”

Tog septembra i oktobra smo razmenili nekoliko pisama, i to „klasičnih” preko pošte, odbijao je bilo kakav kontakt preko računara i interneta. Pozivali smo ga da dođe u Jugoslaviju na promociju novog izdanja Psećih godina, ali je rekao da ne sme više da leti. On je mene pozvao u Libek, gde je živeo, ili da se sretnemo u Berlinu.

Ja mislim da je Ginter Gras najznačajniji ne samo nemački nego i svetski pisac druge polovine prošlog stoleća. To nema nikakve veze sa Nobelovom nagradom, koju je dobio 1999. godine, jer je ona mimoišla mnoge značajne, a ponekad na gotovo apsurdan način nagrađivala prilično beznačajne autore.

„Dom Gintera Grasa” iz Libeka, koji je na neki način bio i njegov sekretarijat, objavio je povodom njegove smrti sledeće Grasove stihove:

Zajedno sa vrećom oraha
želim da budem sahranjen,
a takođe i sa najnovijim zubalom.
Ako posle bude krckalo gde ležim
moći će da se pretpostavi:
to je on, još uvek on.

Gras je od 1954. do 1978. godine bio oženjen švajcarskom balerinom Anom Margaretom Švarc, sa kojom je imao četvoro dece. Već i zbog toga imao je mnogo razumevanja, a tvrdim i simpatije za moju ženu Draganu, koja je takođe bila balerina. Jednom joj je rekao:

„Zamišljam te golu kako plivaš kroz mutnu vodu punu govana, ali se govna pred tobom sklanjaju, pa si ti uvek čista i u čistom.”

Moja žena je umrla nepuna dva dana pre Gintera Grasa. Da verujem da postoji onaj svet, zamišljao bih da ga je dočekala sa svojom verzijom gustog pasulja sa svinjskim pečenjem, koje je Gras, i sam odličan kuvar, tako rado jeo kod nas.

*

Vreme, 16. 04. 2015.

Preveli Slavko Marojević i Marko Vešović

*

SMJEŠTENI MEĐU STARCE

Kako i u 90. još lažu
I svoju smrt odlažu
Sve dok legendom ne postane.

U pjegave ruke
Ranoustalaca staraca
Položen je svijet.

Silnoispresavijana snaga
I oblik bora stare kože
Preziru glatkoću.

Mi, smješteni među starce,
Posve smo nokte izgrizli.
Nećemo dalje rasti.

Tvrdi, mudri i dobri
Traju u askezi
Još će nas i nadživjeti.

HIMNA

Onako komplikovana kao slavuj,
onako limena kao,
dobrostiva kao,
onako neizgužvana, onako starostavna,
onako zelena ozbiljna kisjela, onako prošarana,
onako simetrična,
onako kosmata,
onako bliska vodi, onako vjetropogodna,
onako nezapaljiva, često okopavana,
onako dječjelagana, od čitanja iskrzana kao,
onako kopajpodrumska, onako kućevna,
onako lakoizgubljiva, onako goluhvatljiva,
onako nova i škripava, skupocjena kao,
onako tankoduvna, onako snježnosvježa,
onako vlastoručna, punoljetna kao,
onako nesmiljena,
onako smrtna kao,
onako jednostavna kao moja duša.

BRAK

Imamo djecu, dvoje na broju.
Najčešće idemo u različite bioskope.
Prijatelji govorkaju o razlazu.
Ipak se moji i tvoji interesi
I dalje sijeku na uvijek istim mjestima.
I usluge:
Pridrži mi ogledalo.
Sijalice izmijeniti.
Trknuti po nešto.
Ili razgovori dok sve ne bude utanačeno.

Dva odašiljača koja se ponekad
Istodobno na prijem podešeni.
Da isključim?
Iscrpljenost izmišlja sklad.
Šta smo skrivili jedno drugom. To.
To ne podnosim. Tvoju kosu u klozetu.
Ali i nakon 11 godina još su zabavne one stvari.
Biti pri mesu i pored kolebljivih cijena.
Mislimo štedljivo, u sitnim novčanicama.
U tami, sve mi vjeruješ.
Oparati pa nanovo plesti.
Pojačani oprez.
Kazati hvalalijepa.
Priberi se.
Tvoj travnjak pred našom kućom.
Sada si opet ironičan.
Smij se tome.
Tuci se, ipak, ako možeš.
Naša mržnja je otporna na vrijeme.
Ali, katkad, rasijani, mi smo nježni.
Đačke knjižice
Moraju se potpisati.
Mi se smjenjujemo za volanom.
Tek preksjutra je kraj.
Ti, da, ti, ne puši toliko.

EPILOG

Već je pravedan gnjev našao svoga krojača.
Nedjeljni dan je glačalo svakidašnjoj ljutnji.
Ah, sa supom skuhan je onevješćujući bijes.
Icrpljeni i ukroćeni sjedimo tiho oko stola.
Male dobiti vesele oca; brigu hoće da prekrati
Jer sređeno je, tačku po tačku, naše domaćinstvo.
Tako nam padavica dozvoljava da se onesvješćujemo.
Protesti se, još uvijek, primaju k znanju
I, na zahtjev, spominju se u protokolu.
Tu postoji popust za ispravljanje propusta.
Nikad se ne smije bez moći prosvjedovati.
Bez glasa, jer nismo sposobni za zaključke,
Podnosimo se do sjutra.

MOJ PRIJATELJ VALTER HAN JE MRTAV

Nikada nije htio otići da spava.
Njegov umor je ostajao da sjedi
_______i govorom bi se raspršio
Znao je da debele riječi
Ispadnu tanke kad ih se izgovori.
Za njega nije postojala simetrija.
Uklanjao ju je grohotnim smijehom.
Njegova lakoća stubove je činila besposlenim.
Golubijim koracima
Stupala je njegova dosjetka.
Tehnika ga je najčešće slušala.
Za svako čudo izumio bi nove sprave za lebdenje.
Pričali smo o ptičjim strašilima
Koja bi trebalo da budu pokretna.
Bio je teži od Bajrojta.
I lakši od funte trešanja.
I nije htio otići da spava.
Ništa nije posjedovao dugo.
Svi su ga nepokolebljivo voljeli.
On je igrao za,
____Protiv,
____I sa mukama i sa novcem.
Čak i vodu pio je sa strašću.
Od usoljene svinjske noge
Koju je rado jeo
Ostalo bi pet četvrtina.
I plašio se zubara.
I zaobilazio svoje probleme:
Vječnozeleno drveće aleje
_______________što stoji lijevo i desno,
I činio da debele žene povjeruju
Da su djevojke tanje od konca.
I frčkao svoju trideset i jednu godinu
_________________________staru kosu.
I nije htio otići da spava.
Jer je htio govoriti još. Jer je
Njegova žeđ još bila jasno budna.
Jer njegovo pozorište nikad nije prestajalo.
Jer su svaki put za odlazak za scene
Nedostajala još tri nastupa.
Jer kraj nikad nije našao, nikad ga tražio:
Lukave isprike, papirne zmajeve, guranje
_________________kulisa amotamo.
Ipak, sad je moj prijatelj,
Koji nikad nije htio otići da spava,
Mrtav.
Ne. Ne recite: prerano dovršen.
Ne govorite o bogovima
Koji su ga voljeli,
Kako tvrde glasine.
Govorite o prevari,
__O glupoj četvrtastoj nepravdi,
O policijskom času.
Koji ovdje veli: zatvaramo, gospodo.
O nama, pijavicama, govorite
I o rupi koja ostaje iza nas:
Ne zatrpavati – unutra piljiti – bez sna.

Nama opet služe neumorne noge
do nade na zemlji i svjetlosti mnoge.
Tin Ujević

Došao mi u san, čuvenim spačekom,
Pokojni Ilija.
Znate li odakle? Čak iz Izmirne.
Isključivo tamo sad ga ima.
Pa kaže: “Naravski, svi u njoj smo razni
A isti. Družim se s Mačekom”.
Rasklapa mi knjige, pepeljaru prazni,
Premješta stolicu, požare Ilija
Svih gasi smiješkom, i po papirima
Rovi mi, a svaka stvar, kada je dirne –
Postane milija.

Ilija Ladin, do nade vječiti pješak,
Koji nije zlobu
I ljubav lučio
Jer njemu je svijet – tom nas je učio
Svaki njegov smiješak –
Bio školski globus:
Na kosu
Nataknut osu.

<2013>

Tekst pisan za programsku knjižicu predstave “Jugoslavija, moja dežela”, u režiji Ivice Buljana, Slovenskog narodnog gledališča u Ljubljani

*

Dva demona Gorana Vojnovića prate kroz život i kroz književnost. Prvi je demon bastardnog identiteta. Drugi je demon sjećanja. Prvi se da naslutiti u Goranovom Ć na kraju prezimena, i to Ć je, znaju Slovenci, metafora ne samo njegove identitarne bastardnosti, nego i specifične tvrdoglavosti i ustrajavanja na nečemu što se mnogima čini posve nevažno: na jedva vidljivoj, gotovo mikroskopskoj razlici u tipografskim oznakama. To Vojnovićevo Ć među tolikim slovenskim Č ne tiče se samo njega, nego se tiče tisuća i desetina tisuća građana Slovenije, izbrisanih i neizbrisanih, uvjerenih Slovenaca, slovenskih nacionalista i onih koji to nisu, koji su odnekud iz svojih južnih pradomovina kao teret ponijeli taj malo čudni tipografski znak i taj suglasnik u prezimenu, malo mekši frikativ koji obično ni sami nisu u stanju izgovoriti. To “meko ć” mnogi su iz praktičnih razloga pretvorili u tvrdo, jer su slovenski štampari i tipografski radnici s njime imali problema i jer im se nije dalo podnositi da netko drugi, recimo nepažljivi općinski matičar, zapisničar na sudu ili prometnik dok ispisuje kaznu, istu stvar čini umjesto njih, pa to Ć po automatizmu većinske tipografije ispisuje kao Č. Drugi su ga prepravili, ili su pristali na prepravljanje, iz razloga socijalne mimikrije – ugodnije je u Sloveniji, kao i u većini europskih društava, biti nevidljiv i neprepoznat po prezimenu, pogotovu ako se još i ne sjećaš južnog prazavičaja, ako tamo nikada nisi bio i ne govoriš srpskohrvatski jezik.

Ali isto tako, bilo je onih, pogotovo nakon lipnja 1991, kratkoga rata i dana slovenske samostalnosti, koji su se tvrdoglavo uhvatili svoga Ć, odlučni da im jedan tipografski znak, više nego sam glas koji on označava, postane sudbina. Biti južnjak i biti čefur nije neka viša niti počasna pripadnost. U tome nema ničega naročito uzvišenog. Južnjaštvo postaje važno pitanje identiteta tek kada je osporeno. Zašto biti južnjak među Slovencima postaje važno tek nakon što postane važno zašto ne biti južnjak među Slovencima.

Goran Vojnović nije zadrt tip. Još manje on je neka bernhardovska, mrziteljska priroda. Prije bi se reklo da je vedar, društven, izrazito inkluzivan u svojim socijalnim i kulturnim nazorima. U vrijeme kada je s romanom “Čefuri raus” ulazio u slovensku književnost i na javnu scenu u državi koja je još uvijek pucala od ponosa zbog činjenice svoga osamostaljenja, Vojnović nije previše vodio računa ni o svojoj autoidentifikaciji, ni o svojim unutrašnjim demonima. Pisao je svoju priču i ništa ga se nije ticalo osim nje, ali način na koji je dočekana njegova priča bio je drukčiji, i bio je takav da je pisca u budućnosti bitno odredio. Na neki način, država, tojest policija, upozorila je pisca na stvarnu dubinu i trajnost njegove književne teme. Kasnija nastojanja slovenske kulturne i političke javnosti, književnih kritičara, komentatora i kroničara, da autoru pruže satisfakciju i osjećaj pune pripadnosti matici slovenske književnosti, neće uroditi prevelikim plodom. Neće pomoći ni kada tadašnja ministrica unutarnjih poslova ospori smisao Vojnovićevog procesuiranja zbog uvrede slovenskoj policiji. Od Gorana Vojnovića nije se moglo proizvesti javnoga mezimca.

Demon identiteta još se, možda, i mogao umiriti. Ali demon sjećanja u njegovom slučaju ne samo da je neumiriv, nego su u njemu Vojnovićevi razlozi za književnost. Nije to ništa originalno: svakome pravom piscu u sjećanju je ono najdragocjenije što ima. Zato je svaka književnost društveno-politički subverzivna: vojska, policija i država osjećaju se ugroženim od sklonosti pojedinca da se sjeća i da pamti. Prvo što učini svaki revolucionarni ili prevratnički režim, što je, naravno, učinio i onaj slovenski, nakon što se Slovenija razdružila od Jugoslavije, jest da nastoji kolektivizirati i nacionalizirati sva individualna sjećanja. Na taj se način prepravlja prošlost, tako se piše povijest, i tako se književnosti oduzima vjerodostojnost. Protiv sklonosti pisaca da se sjećaju država se bori i tako što njezini predstavnici, često i profesori književnosti, književnu imaginaciju svode na – izmišljanje. Iako je prava i najbogatija književna imaginacija, opet, u sjećanju.

“Jugoslavija moja dežela” već u naslovu sadrži upravo to: jednu frazu čiji se puni smisao i stvarno značenje prepoznaje u sjećanju. Vojnović priziva nedužne turističko-patriotske slogane iz druge polovine osamdesetih i iz herojski dana Mladine, zemlju sa “sunčane strane Alpi”, vrijeme kada je “Slovenija (bila) moja dežela”, i kada su partijski komiteti širom Jugoslavije raspravljali o subverzivnosti jednoga slogana i o stvarnom značenju riječi – dežela. Je li to država, pitali su se zabrinuto južnjaci po svojim južnjačkim komitetima, ili je to, ipak, nešto manje od države? Ako je dežela država, treba li se onda sva ta bagra koja zaziva slovensku deželu jednostavno pohapsiti i poslati na Goli otok?

Rasprava je na kraju završena onako kako je završena, Jugoslavija se raspala, turistički slogan pretvorio se u patriotsku deklaraciju, i stvar je dovršena u simulacijama kolektivnog sjećanja. Vojnović ju je vratio na početak: što danas znači to Jugoslavija moja dežela? Što to znači u Sloveniji? Ali i u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni? I što, uopće, znači riječ dežela, upotrijebljena u ovom kontekstu? (Uzgred, da je netko u Beogradu ili Zagrebu vodio računa o punini srpskohrvatskoga jezika, kao i nacional-politički korektnih i razdvojenih srpskog i hrvatskog, riječ dežela danas bi bila upisana u sve srpske i hrvatske rječnike, budući da je u srpske i hrvatske govore ušla, i u njima je ostala prisutna u posljednjih tridesetak godina…)

Za Gorana Vojnovića Jugoslavija je jedan njegov kulturni, književni i književno-politički okvir. Taj okvir je, paradoksalno, i uži i širi od okvira slovenskog jezika i kulture. Slovenija je Vojnovićeva domovina, Jugoslavija je njegov zavičaj. A ponekad je i ovako: Slovenija je njegova država, Jugoslavija mu je domovina. Ne postoje tu čvrst i nepromjenjiv stav i identitet. Smisao je upravo u tome da su svi njegovi identiteti elastični, promjenjivi, podrazumijevajući, inkluzivni. Vojnović je Jugoslaven onoliko koliko mu se osporava pravo na Jugoslaviju. Jugoslavija je njegova fantomska bol, bol amputiranog udova, ruke i noge koju je raznijela mina.

Vladan Borojević, glavni junak romana, u određenom je smislu Vojnovićev alter ego, premda priča nije autobiografska. Vladan je dijete iz srpsko-slovenskog braka, kao i Goran odrastao je u Puli, ali tu prestaje njihova biografska veza. Godine 1991, kada se JNA taktički povlači iz zapadnih republika SFRJ, Vladan stiže s majkom u beogradski hotel Bristol, u neku vrstu purgatorija kroz koji su početkom devedesetih prolazili oficiri JNA koji su pristizali s porodicama kao izbjeglice kojima neće biti priznat izbjeglički status. Njih dvoje u Bristol dolaze sami, a otac odlazi u rat, o čemu će Vladan saznavati mnogo kasnije, tokom sljedeće epohe, one u kojoj će postojati internet.

Vojnović svoju priču, dijelom, zasniva na onim općepoznatim riječima starozavjetnog proroka Jeremije: “Oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi.” Nedeljko Borojević optužen je pred sudom za ratne zločine zbog masakra civila u jednom selu u Slavoniji. Nije mrtav kao što je dječaku govorila majka, nego se negdje skriva. Vladan kreće u potragu za njim, oca kojeg više nema traži po Jugoslaviji koje više nema. Njega će pronaći, a na određeni način pronaći će i nju, Jugoslaviju. Zbog oca će mu trnuti zubi, a Jugoslaviju će osjećati kao izgubljeni dio tijela.

Roman Gorana Vojnovića, kao i kazališno-filmski scenarij koji je iz njega nastao, sadrži jednu od onih intimnih priča koje se same od sebe rastvaraju u sagu o cijelom naraštaju, o jednoj izgubljenoj zemlji, svim njezinim sinovima i kćerima, kojima ne prestaju da trnu zubi. Pripovijest je to o razotkrivanju i o odgovornosti, koja proistječe iz alegorije o kiselom grožđu, kao i iz elementarne činjenice da smo mi svi kćeri i sinovi nekih očeva. Na gotovo isti način na koji su naši roditelji bili za nas odgovorni dok još nismo znali govoriti, tako smo mi odgovorni za njihove riječi i djela, za povijest i pamćenje što su nam ih namrijeli. Jugoslavija je naša dežela, zemlja naše odgovornosti i memorije, domovina svih naših očeva. To je ono o čemu pripovijeda Goran Vojnović.

Ono što emocionalno zbunjuje ljude, što ih nagoni da pokušavaju sve zaboraviti, da ne pamte, da odbace svoja sjećanja i prihvate kolektivna sjećanja nacije, jest dvojnost i dvostrukost pojmova. Kao što je Vladanov otac anđeo zaštitnik i lijepa djetinja uspomena istovremeno kad i ubojica, ratni zločinac, tako je i Jugoslavija idilični okvir naših uspomena istovremeno kad i samouništavajući i uništavajući mehanizam, stroj koji poput tenka gazi po svemu što nam je drago i blisko. Jugoslavija je izvršila samoubojstvo, i pritom ne samo da je ubila stotinjak tisuća ljudi, dojučerašnjih Jugoslavena, uglavnom onih koji su je nekad voljeli, ili su s ljubavlju prema Jugoslaviji otišli i u smrt, nego je negativno odredila budućnost preživjele svoje djece, kao i onih koji će se tek rađati u sjeni njezina nestanka. Dok smo živi, mislit ćemo, pisati i razgovarati o Jugoslaviji, proklinjat ćemo je i zaklinjati joj se, pljuvati po njezinim grobovima i gorko žaliti nad njenim imenom i nad izgubljenom nevinošću nekih danas već vrlo davnih djetinjstva i života. Jugoslavija je nešto najbolje i najgore što se dogodilo u povijestima svih jugoslavenskih naroda. S Jugoslavijom oni su po prvi i posljednji put bili protagonisti u svjetskoj povijesti. S njom smo se rađali, nakon nje smo tonuli nazad u svoju blaženu anonimnost i u magmu izgubljenih i neostvarenih historijskih čežnji. Dobili smo državu i odjavili se iz svjetske povijesti. Sada se trudimo uvjeriti sebe da netko za nas zna. Tina Maze, Novak Đoković, Danis Tanović, Davor Šuker… Imena su koja nadomještaju ono jedno: Jugoslavija.

Činjenica da se stvari ne mogu jednoznačno izraziti, da je mili otac istovremeno i krvavi zločinac, da je naša jedina domovina stroj za ubijanje, da Jugoslaviju mrzimo i kad volimo sve ono što nam je nekada značilo njeno ime, da Jugoslaviju volimo i kad mrzimo sve u što se ona na kraju pretvorila, da smo istovremeno i jedno i drugo, da smo i sinovi svojih dobrih očeva i sinovi ubojica, tjera nas da pristanemo na ucjene svojih nacionalizama i svojih malih država i njihovih policija i represivnih aparata (represivnih aparatića?), pa da u ime kolektivnih istina i jednoznačnih pojmova – sve zaboravimo.

Goran Vojnović je pisac, a piscu nije dana ta komforna mogućnost. Pisac nema pravo na zaborav. On je dužan sjećati se i onoga što je zaboravio, onoga što mu se čini da je zaboravio ili onoga čega se drugi ljudi ne sjećaju, jer se dogodilo prije njihova rođenja. Pisac mora posjedovati prenatalnu memoriju, živo se sjećati života i djetinjstva svojih djedova i baka, pisac se mora sjećati stotina i tisuća tuđih života, ali tako da njegovo sjećanje uvijek ostane – individualno. Te je književne vještine i dužnosti Goran Vojnović maestralno savladao, one su ugrađene u roman i u kazališni scenarij na virtuozan, a opet vrlo prirodan način. Razlog tome je u činjenici što se Goranovi životni i književni razlozi i motivi zapravo ne razlikuju. Ono što čini njegov život i njegov privatni identitet, istovremeno čini i njegovu književnost.

Nije ugodno biti bastard, biti kopile i biti pankrt, naročito u našim balkanskim i maloaustrijskim, patrijarhalnim i nacionalističkim svjetovima. Nije lako ni kada sudbina i povijest odrede da ti se domovina i porijeklo, narodnost i nacionalnost nađu u trajnom nesuglasiju. Konačno, nije lako postati onaj kojeg u školi pitaju: a za koga navijaš kada igraju Slovenija i Bosna? Ali ono što za život nije lako, za književnost je zlatni rudnik. To Goran Vojnović stalo pokazuje.

“Jugoslavija moja dežela” važna je zbog još nečega: ta priča pokazuje koliko je uzaludno svako zatajivanje, prikrivanje, krivotvorenje, maskiranje svojih identiteta… Naime, dok su “Čefuri raus” bili posveta jednome svjesno marginaliziranom svijetu, svijetu južnjačkog geta, koji je poput otoka Jugoslavije preostao na zelenom i osunčanom prostoru preporođene slovenske države, “Jugoslavija moja dežela” tiče se društvene i nacionalne većine, tiče se svih Slovenaca čiji su očevi živjeli prije 1991, koji su služili JNA, makar i kao obični vojnici, i sa čijim su biografijama njihove kćeri i sinovi u nekoj vrsti nesporazuma. A svatko je u nesporazumu s očevom biografijom, pa čak i kada nije dijete ratnoga zločinca.

Razrješavanje odnosa s ocem nužno vodi k razrješavanju odnosa s Jugoslavijom. Tako je to u našem slučaju i tako će to biti dok smo živi. Možda će nas u tom smislu Jugoslavija i nadživjeti, i možda će njezin duh nastaviti da živi kao djedovska i pradjedovska pra-dežela, kao što je kroz dvadeseto stoljeće, u individualnim i porodičnim iskustvima nastavljala da živi Austro-Ugarska. Možda bi naš odnos s Jugoslavijom mogao razriješiti samo neki svemoćni psihoanalitičar. Zamislimo i takvu nacionalističku idilu: da se svi Jugonostalgičari, dakle svi koji se sjećaju života prije 1991, zatvore u koncentracijske logore, u kojima, međutim, ne bi postojale plinske komore ni krematoriji, nego dvorane za kolektivnu psihoanalizu. Bi li Europska Unija financirala takve logore? Bolje je ne postavljati takvo pitanje, jer možda i bi.

Vojnović u kazališnom scenariju nije rasklapao i rekonstruirao svoj roman, e da bi ga prilagodio scenskim potrebama. On takve stvari, srećom, ne radi, jer nije samo pisac, nego je i redatelj. Dakle, umjesto adaptacije i dramatizacije proznoga teksta pisao je nešto sasvim novo, koristeći se onim prednostima kakve kazališni i filmski dijalog imaju pred prozom. Zato tako moćno djeluje samo finale scenarija “Jugoslavija moja dežela”, kada dvojica Borojevića, otac i sin, Nedeljko i Vladan vode svoju prvu i posljednju međusobnu bitku, u uzaludnom pokušaju da razriješe ono što je nerazrješivo.

Otac sinu tu govori iste one rečenice koje bi izgovarao i da je sve drukčije ispalo, i da nije bilo nikakvog ratnog zločina, da nije bilo ni rata, nego da između njih stoji neka mnogo običnija i trivijalnija očinska izdaja. Recimo, postoji u tom scenariju rečenica koju je barem jednom u životu izgovorio svaki otac kada bi se našao pred sinom i pred sinovljevim prijekim sudom, ali ju je izgovorio i skoro svaki ratni zločinac pred onim pravim sudom. Rečenica je to koja se u različitim varijacijama možda najviše puta čula u Haagu:

“Zat stvarno misliš da je bilo sve onako kako sam ja hteo?”

Preko tog strašnog pitanja Vladan lako prođe, bez ikakve potrebe da na njega odgovori. Sin još nije svjestan što tako postavljeno pitanje znači. Znat će to bude li i sam jednom otac, i postavi li isto samoopravdavajuće pitanje svome sinu.

Je li, doista, postojalo nešto što su zločinci željeli, a što se nije ostvarilo? Postoji li, makar u njihovim glavama, nešto, neka čarolija koja bi poništila zločin? Jesu li očevi odlazili od kuće i pojavljivali se nakon što sva djetinjstva prođu s nekom drugom namjerom od one koja je sinovima očigledna?

Otac racionalizira svoju poziciju i daje opravdanje Jugoslaviji u njenoj posljednjoj, samoubilačkoj fazi. Ta njegova posljednja velika replika važna je, pa je još jednom ponovimo zajedno:

“Ne postoji samo ja! Moj život je bila armija. Ja sam bio armija. Ja sam verovao u nju, kao što drugi veruju u boga. U tu armiju. I u državu, čija smo armija bili mi. Da li ti stvarno misliš da je trebalo predati oružje, pa neka uzme ko šta hoće od naše države? Je li? Ja sam verovao da situacija može da se kontroliše. Da mi možemo da sataremo ono nacionalističko divljanje i opet uspostavimo red i mir. Ali je sve izmaklo kontroli, bilo je prekasno. Tu su postojali mnogi različiti interesi, za koje mi na početku nismo znali…”

I to je zapravo sve: tako kako je stvar objasnio Vojnovićev fiktivni Nedeljko Borojević tako bi je, u riječ isto, objasnile tisuće oficira JNA, ratnih zločinaca, ali i onih koji to nisu, a koji su 1991. i nekoliko sljedećih godina ratovali protiv svoje bivše braće i bivših bratskih naroda. Ova vrsta opravdanja, kada se vlastita odgovornost poopćava i pretvara u stav i odgovornost cijele jedne vojske, ne samo da je ubila Jugoslaviju, nego je odredila i dio naših uspomena na tu zemlju. Onaj ružniji dio.

Ali isto tako, dovoljno je zamijeniti neke riječi u Borojevićevoj replici, umjesto starih imena staviti nova, a umjesto JNA upisati naziv neke slovenske nacionalne institucije, i dobit ćemo vrlo svjež i živ nacionalistički govor. Sve je isto, samo rata nema. I uvijek će sve biti isto.

Na kraju otac sinu koji odlazi kaže: “Bit će ti žao, Vladi.”

Sin odgovara: “Bit će mi žao.”

I to je, zapravo, to: zauvijek bit će nam žao. Žalost je posljedica činjenice da se sjećamo i da smo svom sjećanju odgovorni.

S ruskog preveo i priredio Marko Vešović

RASIM KARADŽA (1960)

Jedro

na plaži
prostrijevši staro jedro na pijesku
mezimo sjedeći na njemu
sašiveno od žuto-plavog navoštenog platna
jedro sad nije napunjeno vazduhom
nego živim
što meze
piju vino
i smiju se
ljudima

Lubanja

u svjetlosti farova teretnjaka
podižu se nadgrobni spomenici
ka sovinom hukanju čemu se dodaje
dim što se odvaja od vatre
uskoro
u prugu svjetlosti će doći
hamlet
što drži lubanju u rukama

Lubenica

ubosti nožem
tu punu života
okruglu sa zelenim prugama lubenicu
iskidati je i pojesti
po meni je pravo zvjerstvo
bolje je
zagrlivši se s njom
upravo ovdje
u kanalu za navodnjavanje leći i odspavati
neka ostane tajnim
crvenkasti svijet u utrobi lubenice

Malj

stvoren je da ruši betonske zidove
zakucava željezne eksere
i to je nekakav život
očito svakome svoje
mirno spava
kraj toga zida koji je srušio dopola
unatoč svemu počinjenom
zid
baca na njega sjenku

Dugme

otmjeno dugme na trotoaru
sa četiri oka gleda prolaznike
čak ako prođu i godine
prepoznaće svoga vlasnika

Ćilim

leteći ćilim objesivši ga o uže
u dvorištu bije domaćica
nemilosrdno zadaje udarce
da više ne bi lebdio u snovima

*

SUNAJ AKIN (1962)

Minaret

Žuri glas
mališana što pjeva ezan
zbog toga što on
vidi sa minareta
drugove koji se loptaju

More

_____Vedatu Gnjunolu

Starom revolucioneru
s usta ne silazi
riječ sloboda
i prije no što će zaspati
umjesto u čašu s vodom
u more spušta
svoje vještačko zubalo

Lubanja

Lubanja
vojnika umrlog
daleko-daleko od rodnog kraja
u rukama dječice
koja su je našla
postaje predmetom
njemu nepoznatih igara

Po drugi put!

Mrtvi vojnik

_____Zejnebi i Dervišu

Tako sam želio
pred odlazak u rat
voljenom da se oženim
ali otkud sam mogao znati
da će kad se udarih o cijev oružja
odati mjesto gdje sam skriven
burma na mome prstu…

Sječivo

Zatupljeno sječivo
na vojnom brodu
u čijoj kajuti su povješani
plakati s obnaženim ženama
svaki put kad se brijem
i miluje
i reže do krvi
moju kožu

Dugme

Sva u suzama
nekoliko minuta je tražila
svoje dugme koje se zakvačilo za nešto i otkinulo
kada je ustajala
sa stola za pobačaj

Kukac

Ne biste li mogli opreznije
ispustiti svoj posljednji uzdisaj
da ne skrenete s puta
kukca
što šeta
po vašem jastuku

Bršljan

Životu mom
dovoljno je da vidim
do kojeg sprata će s mukom doći
bršljan
koji se pentra uz neboder

*

ZAIR AZAMAT (1975)

Dijagnoza

prozori kuća nikad
ne gledaju
tamo kud mi hoćemo

svako vjeruje da se
baš iz njegovog prozora
otvara najdosadnji
pogled na svijet

po mojemu razvitak
čovječanstva nakon
pronalaska taljiga
pogrešan je

inače danas ne bismo se
stiskali u stojećim kutijama
već u kućicama na točkove
to jest kao Cigani
i turisti

i ne bi nas mogle pokoriti
Stvari

Egoizam

Držati se za sebe
da ne bi pao

Voljeti sebe
radi utjehe

I svako jutro
pozdraviti sebe
da bi čuo svoj glas

Kako je dobro što ja postojim
inače bih se i dosađivao

Promjene

ponekad čovjek želi
bilo koga ubiti
svagda se nađe isprika

i čak shvatiš
da to nije tvoja stvar

zatim ideš i posadiš drvo
ili se uputiš u jedan od jeftinih kafea
rukuješ se s drugovima
ili pak izašav na ulicu
gledaš starce izvaljene
na starim klupama
i parove koji flirtuju…

a kad se izveče vraćaš doma
tebi se čini da je
opet sve u redu

ali ko zna
ako bi ti postao ubica
moglo bi postati drukčije

Nasuprot suncu

U nas ljudi misle na inom jeziku
govore na inom jeziku
čak stranci koji žive kod nas
naučili su se vidjeti
misliti
voljeti
mrzjeti drugačije
naše ulice kuće
gradovi
svi su nasuprot suncu
nasuprot čovjeku
životu
svemu lijepom
u nas čovjek
život i ljepota znače nešto ino
ne ono čega se možeš dotaći
što se može proživjeti
radi čega čega se možeš boriti
u nas ljepotu najprije izmisle
a potom u nju vjeruju
u nas je i drveće nasuprot suncu
i knjige
u nas djecu rađaju ne žene
vaspitavaju ne muškarci
djeca do same ženidbe
ne znaju djevojke ona ili mališani
i žene su nasuprot suncu
u našim kućama
u krevet ne dospijevaju zrake
ne griju zagrljaji muškaraca
grlimo mrak
mama nam rađa tmurnu djecu
nas zovu mračnim – niste li čuli
da je tama sva nasuprot suncu

Postoji nešto u toj lučkoj skitnji što te u suton oslobodi dana, iz debelog kruga uma pretvori u tankost crte obzora, kad se onaj drveni dnevni ego iz svog krutog stanja rastapa polako u ugodno mračnu pravodu, morsku vodu. Lijek za stresove uskih ulica obična je šetnja uz obalu, pa uz lukobran sve do igle svjetionika, i natrag. Promatranje neba kako tamni nabodeno na bijele vrhove jarbola. I nekom tajnom geometrijom razasute zvijezde. Volim stare luke i lučke gradove. Volim riječ lukobran i lukobrane, te divne zidove koje štite ukotvljene brodove od valova. Njihovu mjestimičnu nagriženost, slabost hrđave čelične armature.

No posebno volim lučke krčme i smrad mora koji nosi u sebi i onaj specifičan slani miris ljudi s margine. Ljudi u lukama su nekako drukčiji, čini se kao da imaju sedam koža, nalik su kruhu sa sedam kora. Jedna od najzanimljivijih lučkih krčmi moga života zvala se Bar du vieux Port, ili Bar pri staroj luci gdje završava grad Sete . Krčma je to u visokoj staroj zgradi čije je pročelje nalik najmaštovitije izvedenoj kazališnoj kulisi za neke dekadentne mjuzikle. Osim običnih stolova, u dvorištu su nagurane svakojake bačve koje služe kao stolovi, nešto kao stol na Van Gohovoj slici “Cafe du Tambourin.” Zbog tog toliko francuskog i toliko slikovitog ozračja, s prijateljima pjesnicima često bih se noću zaputila u tu krčmu nadomak otvorenog, ledenog mora u kojoj su se skupljale sumnjive crnokose Dalile čija kosa miriše na uglačane pištolje. Dok slušaš neki band u kutu, u tebi sve poželi zaplesati i slušati. Osluškivati kako na ponoćni jazz zveckaju kosti tih noćnih žena u jeftinim i prekratkim haljinama, a u blizini svoj hipnotični blues huči more sa svojim hrđavim brodovima i debelom užadi. Miris našeg gotovo smrtonosnog pića miješa se s njegovim noćnim, pomalo zlokobnim mirisom koji kao da izbacuje mlade i anonimne leševe sirena i mornara sa sidrima od zlata i ribljim perajama.

U lučkoj krčmi je, naravno važan ambijent, ali su još važniji gosti. Sjećam se, svake je noći mjesečeva svjetlost obasjavala male hrpice čudnovatih bića oko stolova nakrcanih čašama. Tu se zbiva tajni škripavi život nezabilježenih, nedržavnih bića, alternativnih umjetnika, danguba, svakojakog gradskog podzemlja. Podočnjaci. Podljevi. Ožiljci, loše tetovaže. Isus takve voli. Rana do rane. A preko tih rana pozlata, prstenje i teška šminka, briljantin, cigare, sve je zamagljeno, onako starofilmski gusto, obojano i sjetno. Eh, koliko li se tu okamenilo gustih nanosa davnih razgovora, koliko svađa i tuča za tim stolovima, koliko ispijenih kalvadosa, izbljuvanih psovki i otrovnih koktela…. Zrak krčme natopljen je baršunastim znojem ludog Jeana Geneta i sjajem oštrice noža. Već prve večeri prilazi nam prenaglašeno našminkana žena obučena u crni čipkasti korzet s lasicom u naručju i nešto nam objašnjava. Njezina su usta uokvirena crnom olovkom, preglasno se smije, konjski zubi bljeskaju na mjesečini. Pokraj našega stola prolaze stari beatnici i lijepe se za šank jetrom i jezikom kao stare žvake. Neka pijana žena psuje na mene, viče, naziva me droljom. Imam dugu, jarko crvenu haljinu. To je moje nepoznavanje kodova, čini se da nosim tu noćnu uniformu..

Popili smo to prvo žareće piće. Nakon nekoliko minuta pojavljuje se konobarica s licem one smeđokose žene, Agostine, sa slike “Cafe du Tambourin” što ju je, osmuđen zrakom neke krčme, naslikao Van Gogh. Ipak, pod svjetlom, to je obično lice bankarice. Kad smo sve zbrojili, brzo smo shvatili, sitna nas je konobarica opet masno prevarila! Kao i svake večeri. Njezina je metoda jednostavna. Zagleda se u nečije lice, račun nam izbaci na usta u hiru trena, u zanosu lopovskoga nadahnuća, bez ikakva papira. I mi joj dajemo novac kao hipnotizirani. Brzo zaboravljamo njene trikove jer tu smo ipak da promatramo a ne da tjeramo mak na konac. Treba paziti jer za susjedni stol sjeda ćelavac tamnih i ispijenih zatvorskih crta lica, a zatim stiže i patuljak sivih obraza obučen u uniformu Iron Maiden, zavrnutih rukava, s izbodenom nadlakticom. Nad stolove se izdižu oblačci tamnih dogovora. Žubor onemoćalog leda koji se topi u čašama. Za šankom nešto otrovno pije, nešto poput apsinta upadno visoka straija smeđokosa žena u ironično bijelom ljetnom odijelu. Ispod košulje nadimlje se strašno jedro cirozne jetre, a uz nogu joj je stisnut velik i preplašen, također bijel pas.

Odjednom za naš stol, bez pitanja, sjeda prištavi i samozvani svjetski putnik, neka prozirna skitnica, i traži da mu platimo pivo. Objašnjava da mu to uvijek uspijeva. E pa ne može, ne uspijeva uvijek. Ipak, prištavi skitnica nije ni diskretan i karuzmatičan kao stara Sophie. Ta je Sophie pravo i divno potucalo, skitnica s aromom. Neokrunjena kraljica lučke noći, pa iako sjedi nekoliko stolova dalje, osjećamo kao da je s nama za stolom. Pogledavamo svako malo u Sophie. Saznajemo od lokalnih poznanika da je ta sitna žena već desetljećima legenda noćnoga života u gradu. Čim bane u krčmu, svakome upadne barem u periferni vid sa svojom kratkom, naježenom i žarkom crvenom kosom. Čujemo da je prevalila barem sedamdeset preko leđa i ponosno nosi tetovažu mlade vile na tamnoj i zategnutoj nadlaktici. Iz mirnih crta lica stare Sophie nekim se čudom nije dao iščitati taj nesumnjivo težak, prazan život koji je proživjela, od malih nogu isključivo kružeći po gradskim barovima. Netipično za jug, ne priča mnogo, samo puši i motri naše male ljudske oluje s nekog svog unutrašnjeg svjetionika. Vele da se prije dugo bavila prostitucijom, sad je prestara za takve stvari. Motrila sam je, htjela s njom novinarski popričati kao s egzotičnom vanzemaljkom, no njezine crne oči su spokojno upijale noćnu svjetlost i nisu odražavale želju za razgovorom sa strancima. Iako bi nekoga mogla podsjetiti na današnje izdanje one crvenokose usamljene žene što sjedi uz piće s Manetova ulja “La Prune” ili “Šljiva”, ja to ne mogu vidjeti, jer u Sophie nema ni traga ženske cugerske melankolije što kapa s te slike. Baš kao što melankolije i kontinentalnog razočaranja nema ni u lučkoj krčmi. Čini mi se da svo žitko blato u ljudima pojedu sol i to strašno, lijepo more.

Ili kako je ubijen antifašizam

*