Tekst Andreasa Breitensteina iz Neue Zürcher Zeitunga prevela Anne-Kathrin Godec

*

Neupućeni može samo naslutiti kako i zašto je 1992. u Jugoslaviji došlo do krvavih secesionističkih ratova. Najprije polako, a onda sve brže raspadala se ta država mnogih naroda, koji su 1945, nakon kaotične borbe „svih protiv sviju“ svjetskog rata, i nakon trijumfalistički egzekutiranog mira osvete komunističkih partizana, bili prisilno spojeni u jednu zajednicu koja je unatoč utopijskim iskazima mogla opstati samo zbog (srpske) željezne kopče socijalizma. Kako su nakon Titove smrti unutarnje snage kohezije propustile i istovremeno se, zbog kraja Hladnog rata, vanjski pritisci smanjili, težnja za oslobođenjem nacionalističkih grupa unutar naroda nije se više mogla zaustaviti.

Demoni povijesti

Snage agresije i destrukcije šokirale su posebno one koji su mislili da su se odavno našli u jednoj Europi Habermasovog svemira, beskrajno-razboritog i konstruktivno-razumnog diskursa. Nešto se manje iznenadio onaj koji tu unaprijed požurenu pomirbu nije držao za realistični politički koncept, i koji je oduvijek računao na demone povijesti. Pogotovo jer se na Balkanu posložilo nekoliko slojeva traumatičnih povijesnih iskustava – ono što je bilo zakopano pod ledom Hladnog rata zaprijetilo je neugodnim odmrzavanjem.

Rijetko kad je jedna knjiga dala takav neizmjerno dubok uvid u unutrašnjosti jugoslavenskih prilika kao ovo razmatranje oca Miljenka Jergovića. Istaknuo se ovaj autor, koji je rođen 1966. u Sarajevu i koji danas živi u Zagrebu, nizom romana i pripovjedaka u kojima je na nenadmašivi način – ponekad drastično i sarkastično, ponekad senzibilno i melankolično, a onda opet veselo i duhovito – opisao kako mali ljudi stradaju u krvavom vrtlogu velike povijesti. Slučajnost, čini se, vječni je zakon svijeta između pakla i komedije gdje se na zbunjujući način sudare ono lijepo i strašno, ono opčinjavajuće i bizarno, ono idiotsko i ironično, ono tragično i utješno.

Smrt tog već desetljećima udaljenog oca okidač je za sinovljevu bujicu sjećanja. Kako pokazuje njegov „oproštajni esej“, Jergovićev povijesno-pripovjedački nemir manje se hrani maštom, a više time što je autor osamljeni i najmlađi član jednoga roda. „Moja familija, moja porodica, (…) je brojna i raznovrsna, a čine ju generacije onih koji su rođeni između 1880. i 1928. (…) Povijesna razdoblja u kojima su živjeli, (…) sve te činjenice njihovih života i svi biografski podaci dio su, i to onaj najživlji i najprisutniji, moga vlastitog sjećanja i identiteta.“ Budućnost ga nikad nije zanimala: „Još od vremena kada sam išao u osnovnu školu, budućnost se sastojala u tome da je sutra ponedjeljak, a prvi sat matematika. Budućnost pripada samouvjerenim i lakomislenim. Pripada onima koji znaju što bi sa sobom, onima kojima je zakržljala mašta. (…) Samo se u prošlosti da razriješiti nešto što se u prošlosti i dogodilo. U budućnosti toga nema.”

Fatalni neuspjeh jugoslavenskog višenacionalnog eksperimenta podsjeća na obiteljsku tragediju. Nacionalna povijest sa svojim zajedničkim i odvojenim dijelovima je „prorešetana ratovima, kao njegovo (očevo) staračko tijelo metastazama.“ Protiv akumuliranja laži i praznine Jergović aktivira maksimalnu iskrenost.

Rano počinje nesreća – s bakom Štefanijom koja ima oca ovisnog o kocki, koji će spiskati nevjerojatan dobitak na lotu, i koji time svoju familiju, nakon zanosa bogatstvom, ponovo vuče k siromaštvu, dok ona zatrudni s dobrom prilikom, koja je onda napušta – tako da oduševljenju nema kraja kada u Sarajevu travnja 1941. NDH Ante Pavelića uspostavlja vlast i kada počinju etnička čišćenja Srba, Židova i Roma (samo jedna od Štefanijinih sestara, teta Mila, cijeli će život ostati pristojna i pokazivati civilnu kuražu). Baka Štefanija će kao član ženske ustašne mladeži biti ustrajna sljedbenica NDH. Kao i njezine sestre (dvije emigriraju u Argentinu) svoju će potrebu za elitnim pripadanjem poslije rata gorko plaćati – najprije zatvorom i prisilnim radom, a poslije kao odbačena samosažaljiva „mučenica“ jugoslavenskog sistema.

Trauma s traumom

Jergovićev otac ima nesreću da ga 1945. kao sedamnaestogodišnjeg učenika gimnazije prisilno regrutiraju Titovi partizani. Kada se nakon krvavih pobjeda protiv fašističkog „neprijatelja“ vraća živ, Štefanija ga vrlo nevoljno prima i odbija ga njegovati – najradije bi ga pustila da „krepa“. Za Dobru taj rat i izdaja njene ljubavi postaju trauma života. I Miljenko je upleten u to. Kao što otac nije pridobio majčinu ljubav, a da od nje ne može ni odustati, tako ni sina ne može voljeti do kraja. Njegova pitanja o prošlosti utapat će u ljubaznosti. Tek s knjigama Miljenko će otkrivati tajnu i dramaturgiju Dobrinog života. U romanima je kamuflirao djeliće sjećanja – za što mu je otac potajno zahvalan.

Nije slučajno da Dobro nakon rata želi postati liječnik – to je zanimanje koje ga može osloboditi od majčinog zakona krvi (majka sudjeluje i u uništavanju njegova braka) i koje mu daje mogućnost aktivnog kajanja u ulozi „katoličkog ateista“, za grijehe svoje rodbine. Kao neaktivni član komunističke partije ima čak prostor ideološke neoptužljivosti i mogućnost igranja uloge uzornog jugoslavenskog građanina, koji ljude doživljava po egalistarističkom principu: „Vjerovao je da su ljudi onakvi kakvim su ih zamišljali komesari komunističkoga internacionalizma. Svi isti, različite su im samo krvne grupe i rezus faktor.“ Tako se nemoć i svemoć vezuju u mrtvi čvor.

Dolazi čak do toga da kao ugledni specijalist za leukemiju radi i kao seoski liječnik, između ostalog na Palama, tom budućem zapovjednom kvartiru Radovana Karadžića za vrijeme sarajevske opsade – što Dobru ipak neće spasiti od toga da mu granata uleti u sobu, i zbog čega ga s druge strane denunciraju kao „Srbina“ (ali se on od toga zbog svoje etike internacionalizma ne želi braniti).

Mnogo toga, i ne samo ono opterećujuće, moglo bi se još ovdje referirati – Jergovićeva knjiga je izvor pronicavosti i inspiracije. Nježno ironično i oštroumno govori o jugoslavenskom junaštvu razvoda braka i o avangardi „samohrane majke“, o papučama i potajnom pušenju u bolnici, kao i o pokušajima pacijenata da poklone nešto dobročinitelju, nešto što ide dalje od mitske precioznosti domaćeg pekmeza (i što naravno donosi poplavu rakije). Ali se „Otac“, koji je izašao 2010. i sada je dostupan u konciznom prijevodu Brigitte Döbert, uglavnom bori s paradigmom šutnje čija je mješavina noblese i oportunizma, srama i straha donijela toliko nesreće. Osjećajno i točno, nježno i začuđeno razmišlja sin o očevoj ljudskoj slabosti i mentalnoj snazi – čijoj dosljednosti na kraju zahvaljuje milost i nemilost života pisca.

Koliko god se od Dobre udaljio, sine mu ponekad koliko je ocu sličan. Koliko je teško ostati besprijekorna osoba saznat će nekršteni sin ateističkih roditelja kada nakon bijega iz opkoljenog Sarajeva traži hrvatski pasoš, za što mu je potreban krsni list. Hrvatski neonacionalizam, koji miješa naciju i religiju, krivotvorenje povijesti i bahatost, optuživanje i odbijanje kajanja, oštro kritizira, zbog čega je mnogima „izdajnik svoga roda“ ili „simpatizer četnika“. Ali to čini vrlinu ove knjige o ocu, da s realnom metaforom vlastite obiteljske priče izbjegava svaki šovinistički instinkt. Još na ruševinama povijesti ne želi odustajati od onoga ljudskog.

Svatko tko želi ostati glup i tupav, neka bježi od ovog egzorcističkog remek-djela.

građa za rekonstrukciju 1937. u Sarajevu (prvi dio)

*

Nova godina pada u petak. Humano društvo “Sirotinjski hljeb” organizira dobrotvorni bal u hotelu Central, koji će se pretvoriti u cjelovečernju terevenku s novogodišnjim dočekom. Prikupljeni novac bit će uložen u izradu “Almanaha- Adresara grada Sarajeva za 1937. godinu”, koji će, s Božjom pomoći, biti odštampan i uvezan prvih dana proljeća u štampariji Bosanske pošte.

Knjigu otvara “Orijentacioni plan Sarajeva i okolice, na kojemu je posebno obilježeno osamnaest za grad važnih objekata: “Čaršija, Begova džamija, Stara turska tvrđava, Stara srpsko-pravoslavna crkva, Srpsko-pravoslavna saborna crkva, Tvornica duhana, Šerijatska škola, Katolička katedrala, Gradska vijećnica, Škola umjetnih zanata, Zemaljski muzej, Novi sefardski hram, Putnik, Alipašina džamija, Glavni kolodvor, Hotel ‘Evropa’, Hotel ‘Central’, Kolodvor ‘Bistrik'”. Kako to zna biti u turističkim vodičima, gdje je sve malo uljepšano i prenaglašeno, tako je i mala uskotračna stanica, od koje se kretalo na dugo putovanje prema istoku, sve do Drine, i dalje, mnogo dalje, do Soluna, Carigrada i Bagdada, nazvana kolodvorom. Ako je tako, od Kolodvora “Bistrik” započinjao je Orijent, tu se, kao na akvarelu, Europa pretapala u Aziju…

Slijedi predgovor, potpisan od Uprave “Sirotinjskog hljeba”, u kojemu se izdavači poimence zahvaljuju direktoru Zemaljskog muzeja Vladislavu Skariću, profesoru Rudolfu Zaplati i dr Ivici Maldiniju, višem finansijskom sekretaru, te Ljekarskoj komori u Sarajevu na prilogu od 1000 dinara. Tu je i napomena: “Sa žaljenjem moramo napomenuti da nismo od nadležnih mogli dobiti odobrenje da kao prilog otštampamo i telefonski imenik Sarajeva”.

Almanah je u skladu s nekom već tada ustanovljenom kulturnom tradicijom tiskan dvopismeno, izmjenjivanjem latiničnih i ćiriličnih priloga, pa je tako ćirilicom štampan tekst o Humanom društvu “Sirotinjski hljeb”, u kojemu se sirotinjski dobrotvori žale na oskudicu i slabu pripomoć zajednice u njihovim nastojanjima. Tu saznajemo i da su počeli izdavati almanah jer se od njegove prodaje “mogu očekivati u budućnosti izvjesni prihodi”.

“O izgledima ‘Sirotinjskog hljeba’ u budućnosti može se reći ovo: ‘Sirotinjski hljeb’ je, uglavnom, još u početnoj fazi svoga razvitka. Glavna teškoća, sa kojom će on imati da se bori, izgleda već u idućoj sezoni dijeljenja hljeba, jesu besplatne prostorije za dijeljenje kupona. Ako se pitanje nemogne povoljno riješiti, to bi moglo dovesti čak i u pitanje sam opstanak društva. Jedno je nesumnjivo: Humano društvo ‘Sirotinjski hljeb’ ima svoj veliki ‘rezon d’etr’. Njegovo blagotvorno djelovanje na ublažavanju bijede u Sarajevu, u ovom teškom vremenu, pokazalo je odličnih rezultata. Dalje, ljudi koji su do sada vodili ‘Sirotinjski hljeb’ imaju već potrebno iskustvo i stvorili su dobru organizaciju rada. Osnovni su uslovi, dakle tu, da društvo ne samo nastavi nego i znatno poveća svoj rad na ispunjavanju svoga teškoga ali i plemenitog zadatka. Koliko će se uspjeti, to će zavisiti ne samo od sposobnosti i požrtvovanja budućih uprava ‘Sirotinjskog hljeba’, nego u još većoj mjeri od potpore sa raznih strana.”

Prije Skarićevog članka o povijesti grada do 1878. i Zaplatinog vodiča kroz kulturno-povijesne znamenitosti, te kratkog osvrta istoga autora na lovne i ribolovne potencijalne sarajevske okolice, štampan je kratak pregled podataka dvaju popisa stanovništa, od 16. lipnja 1879. i od 31. ožujka 1931, koji na, vjerojatno, i najvjerodostojniji način određuju identitet i mijene toga grada u razdobljima njegove kratke i nedovršene modernizacije.

Godinu po dolasku Austrijanaca u grad Sarajevo je brojalo 21.377 stanovnika, od čega:

muslimana 14.848

pravoslavnih 3.747

rimokatolika 698

jevreja 2.077

ostalih 7

Pedesetak godina kasnije, popis civilnoga stanovništ a- vojna lica se nisu brojala, jer se njihovo boravište smatralo privremenim, pa su se popisivali u mjestima svoje zavičajnosti – pokazuje da je građana Sarajeva 72.641, a od toga je:

muslimana 28.905

pravoslavnih 16.004

rimokatolika 19.373

jevreja 7.523

ostalih 836

Kuća za stanovanje 1931. je 8.380, a stanova ukupno 17.732. U osnovnim je školama 7.584 đaka, srednjoškolaca je 5.166, stručne škole pohađa 977, a konfesionalne 700 učenika.

Adresar započinje na 17. stranici knjige od 77 numeriranih i pet neoznačenih stranica s reklamama.

U Sarajevu je 1937. pet konzulata.

Austrijski je u Vuka Karadžića ulici, na broju 9 (tel. 23-11). Čehoslovački je na početku Dalmatinske, na broju 2 (tel. 36-19). Engleski je u Petrakinoj 3 (tel. 36-22). Talijanski je u Aleksandrovoj 54/II, i jedini ima dva telefonska priključka (38-17 i 38-16). Njemački je u Trumbićevoj 22 (tel. 37-42). Španjolski konzulat je bez telefona, a nalazi se u La Benevolenciji bb.

Isto toliko je i mjenjačnica, koje suprotno raširenoj predrasudi o židovskome zelenaštvu, drže mjenjači (po starinski – sarafi) različitih vjera. Svi imaju dućane u istoj ulici: Gazihusrevbegovoj. Tamo su redom raspoređeni: braća Kobić, Milutinović i Ružić (tel. 26-52), Hasan Omanović (tel. 25-53), Daniel i Zadik Salom (tel. 37-31) i Danijel Menahem Salom (tel. 33-51.)

U gradu je čak dvadeset i pet banaka i štednih zadruga, raspoređenih, uglavnom, po vjersko-nacionalnom ili cehovskom ključu. Trinaest je osiguravajućih društava, među kojima su i neka koja će poslovati i u sljedećem stoljeću (Jadransko osiguranje, Dunav osiguranje, Croatia osiguranje).

Deset je ovlaštenih draguljara.

U Štrosmajerovoj na broju 2 su Markus i Jakob Cveher (tel. 36-52). U kralja Petra 6 je, bez telefona, Eva Diamant. Abdulah Kasumović je u Sagrdžijama 31 (tel. 35-37). Braća Salem i Muhamed Kobić u Gazihusrevbegovoj 18, uz spomenutu mjenjačnicu drže i draguljarnicu. Kao i Hasan Omanović na broju 23, Milutinović i Ružić broj 14 i Danijel Menahem Salom, Gazihusrevbegova 12. Josef Kopelman ima dućan u Aleksandrovoj 55. (Nema telefon, ali 1937. drži, možda i najstariju draguljarnicu u gradu. Naime, Kopelman je u Sarajevo došao krajem osamdesetih prošloga stoljeća, i otvorio je modernu urarsku radnju, u kojoj su se prodavale prve švicarske džepne ure u povijesti grada. Usporedo se bavio draguljarstvom. Prodajom džepnih ura prestao se baviti godinama prije Velikog rata, ali ih je nastavio popravljati. Što je više stario, učahurivao se u Sarajevo i sve je rjeđe putovao. Dragulji su ga zanimali više od satova. U njima je vidio svijet. U vrijeme ovog almanaha Josef Kopelman ima blizu osamdeset. Sitan, veoma mršav starčić, Austrijanac, pokršteni Jevrejin, domaći jezik govori kao da se u Bosni rodio. Na Svetome Josipu bio je spomenik familije Josefa Kopelmana, kojeg je autor ovoga višestruko isposredovanog sjećanja prije posljednjih ratova lako nalazio…) Draguljarnicu u Velikom Kujundžiluku 6 drži Daniel Salom, a u Gazihusrevbegovoj 1, Elijas A. Salom.

Samo jedan sarajevski zlatar u svome dućanu ima telefon.

A zlatari su: Josef Atijas, na Gajevom trgu 2, Sulejman Biber – Kujundžiluk 5, Mustafa Čomaga – Mali Kujundžiluk 1, Izet Ćorović – Sarači 61 i filijala Kazandžiluk 25, Ahmet Fočak – Veliki Mudželiti 11, Husejin Hadžibegić – Čizmedžiluk 12, Ibrahim Halvo – Gazihusrevbegova 20, Abdulah Kasumagić – Sagrdžije 31, Isak Avram Montiljo – Kujundžiluk 18, Franjo Orel – Mjedenica 15, Ibrahim Rizvanović – Mali Kujundžiluk 29, Bernart Švarc – Aleksandrova 52, Mehmed Šabić – Gazihusrevbegova 15, Ibrahim Tahmišćija – Veliki Čurćiluk 2, Petar Trišić-Vukalović – Aleksandrova bb, braća Zlatar – Mali Kujundžiluk 20 (tel. 37-36). Uza svoje ime Adem Tahmiščić iz Kralja Petra 3 (kraj Principova mosta), nanizao je mali oglas: “sahaćijska, zlatarska i optičarska radnja. Stručno popravlja po umjerenoj cijeni sve predmete u struku spadajuću kao i foto-aparate. Kupujem staro zlato, srebro i dragulje po najvišoj dnevnoj cijeni.”

U gradu je sedamnaest urara. To je i mnogo i malo. Dobrih je malo, tako da čovjek slabo gdje može da popravi dobar sat. Kopelman, kada je već izgubio čvrstinu u prstima, rekao je Franji Rejcu da mu je bolje da svoj švicarski Zenith šalje na popravku u Zagreb ili Beograd, nego da daje sat u nesigurne ruke, ovim sarajevskim tišlerima i tašnarima. Vrijeme vam tu ništa ne vrijedi, rekao mu je. Franjo ga nije poslušao, svoj džepni sat nastavio je popravljati u Sarajevu, ali je za Kopelmanova života to činio potajice, strepeći da bi mogao ražalostiti starca sazna li za to. Sat je nosio na redovno čišćenje, jednom godišnje, obično u jesen, i do smrti ga je dobro služio, tako da mu nikad nije na um palo da nabavlja novi. Bio je to njegov službeni sat, s ugraviranom lokomotivom i ukrasnim logotipom Jugoslavenskih državnih željeznica, proizvod sjajne urarske manufakture. Sat sam od njega naslijedio, i neko ga vrijeme nosio: nikada nije kasnio više od četiri minute na sedam dana. Prije nekoliko godina, dok sam na aerodromu u Frankfurtu čekao avion za Zagreb, ušao sam u prodavnicu satova, jer sam u izlogu ugledao lijepe, ručne modele manufakture Zenith. Najljepši je koštao dvanaest tisuća eura. Sat za cijeli život.

Urari, časovničari, sahaćije, sahadžije:

Muhamed Abadžić – Kralja Petra 3, Moric Altarac – Aleksandrova 44, Avdija Hafizović – Mali Kujundžiluk 6, Husein Jamakosmanović – Kralja Petra 5, Josef Kopelman – Aleksandrova 55, Isidor Malter – Aleksandrova 71, Ibrahim Musakadić – Kočićeva 25, Šefkija Nikšić – Gazihusrevbegova bb, Nahman Papo – Prestolonasljednika Petra 28, Ibrahim Rizvanović – Mali Kujundžiluk 29, Ćamil Sudžuka – Bazerdžani 22, Avdija Sudžuka – Mudželiti 11, Karlo Štern – Aleksandrova bb, Petar Trišić-Vukalović – Aleksandrova bb, Adem Tahmiščija – Kralja Petra 3, Ismet Zildžić – Brankova 10, Jakob Zwecher – Štrosmajerova 2 (tel. 36-52).

Godine 1937. petnaest je knjižara u gradu.

Avram M. Altarac u Aleksandrovoj 53 drži knjižaru Minerva (tel. 25-64). Nedeljko V. Bogićević ima knjižaru u Kralja Petra 3. Leon A. Finci je u Zrinjskog 17 (tel. 21-53). Jakob Kapon u Kralja Petra 4 ima knjižaru Bratstvo. Nikola Morača drži Narodnu prosvjetu, u Kralja Petra bb. Na ime Nikole Kašikovića, uglednoga pisca, urednika i knjižara, osnivača i vlasnika slavnoga srpskog književnog časopisa Bosanska vila, koji umrije deset godina ranije, u svibnju 1927, još posluje knjižara u Aleksandrovoj 80. Simon Katan u Aleksandrovoj 30 drži vjerojatno i najbolju knjižaru u gradu, koja osim domaćih knjiga svih izdavača tih godina drži i solidan izbor njemačkih, francuskih i talijanskih naslova. Knjižara ima i telefon, broj 28-54. Albert H. Kislinger otvorio je knjižaru u Kralja Petra 21. Hamdija Kopčić je u Štrosmajerovoj 2 (tel 30-56). Mehmed Kujundžić je s knjižarom u Bravadžiluku 6. Leon Ozmo u Aleksandrovoj 107 ima knjižaru i papirnicu. U Aleksandrovoj 58 je knjižara Pogled, koju drži Zadruga državnih službenika (tel. 20-58). Matilda Studnička, udovica slavnoga sarajevskog knjižara i povremenog izdavača Josipa Studničke, u Štrosmajerovoj 4 drži knjižaru “J. Studnička&comp”. Salih Trebinjac je sa svojom knjižarom u Kralja Petra 27. Jovan T. Ukropina i Kasija Ukropina imaju knjižaru u Kralja Petra 9.

Dvanaest je papirnica.

Savka Aleksić drži dućan u Masarikovoj bb. Josip Bretler je s papirnicom u Kralja Petra 44 (tel. 26-11). Muhamed M. Čeliković je u Prestolonasljednika Petra 18. Pero Dakić u Aleksandrovoj 70. Papirnica Ergodije Goldstein u Šenoinoj je na broju 20. Margareta Letzov u Dositejevoj 12 ima minijaturni dućan, dva puta dva metra, u kojemu osim kancelarijskih posušila za tintu i školskih bilježnica prodaje i najfiniju Pelikanovu königsblau tintu, koju nabavlja preko Trsta. Gospođa Margareta neudana je, nema djece i nikad se smije. Kratko je podšišana, muškaračkih kretnji. Vaše su oči kraljevski-plave našalio se Franjo Rejc. Nije se nasmijala, ali ni zacrvenila. Potapšala ga je po nadlanici, pa se zacrvenio on. Gimnazisti iz Prve muške zovu je Tinta-hanuma. Zahvaljujući nadimku upamćeno je i sve drugo, a na to bi se drugo mogao nadograditi još jedan sumoran sarajevski roman o samoći, patnji i ljudskoj ustrajnosti. (Još da je naći grob Tinta-hanume, Margarete Letzov). Avram Altarac drži papirnicu Merkur, u Aleksandrovoj 58 (tel. 27-54). Papirnica Milke Nikolić je “ugao H.Idriz i Kr.Tom.”. U Hajduk Veljkovoj 3 dućan Jugoslavija drži Serafin Novaković. Božidar Petković je s papirnicom u Aleksandrovoj 35 (tel. 25-50). Radoslav Petri je u Koroščevoj 15 (tel. 30-22). Hiba Šabanović ima dućan u Aleksandrovoj 70.

Tih godina Sarajevo nema robnu kuću – prve se tek otvaraju po Zagrebu – a dućani s tehničkom robom pojavit će se godinama nakon rata. Radio aparati kupuju se kod ovlaštenih zastupnika, odreda radiomehaničara. Njih se sedam.

Ernest K. Binder na Obali vojvode Stepe 7 drži zastupstvo Jugoslavenskog Eriksona. Drina d.d, mjesto je gdje se radio aparati nabavljaju po najpovoljnijim cijenama, i nalazi se u Aleksandrovoj bb (tel 35-60), dok je u istoj ulici na broju 99 dućan Srbija. Drinu i Srbiju drži Svetislav M. Ćirić. Na Trgu fra Grge Martića 2 dućan je Isaka Konfortea. Milan Markičević je u Štrosmajerovoj bb, J. J. Neuer u Kralja Petra bb (tel 23-51), a Jerko Fabiani, “čuveni radio-aparati, zastupnik, vrši popravak svih mogućih radio-aparata”, s dućanom je u Aleksandrovoj 48.

Radio-aparat je u ovo vrijeme skup. Košta koliko namještaj za građansku spavaću sobu, s bračnim krevetom, dva noćna ormarića i psihom. Radio-aparat je čežnja za svijetom. On svako mjesto na zemaljskoj kugli čini dohvatljivim, bliskim. Zeleno svevideće oko radio-aparata zamijenit će brodove i željeznicu, zaustaviti vrijeme, ukinuti tuđinu. Besmrtan je čovjek koji okreće veliki kolut, i pomiče se od Rima, preko Beograda, Berlina, Atene, Washingtona, prelazi bijela mora i šumne pustinje u kojima se ne razabiru ljudski glasovi ni glazba; besmrtan je on, besmrtni i neranjivi su svi njegovi, jer je, najednom, zahvaljujući radio-aparatu svako mjesto jednako blizu i daleko, i svako je vrijeme sada. Zato bi svi da imaju radio-aparat, idu kod majstora Fabijanija, koji nepogrešivo razlikuje one koji imaju novca od onih čiji je radio u snovima. Ali i s jednima i s drugima on s jednakim poštovanjem i pažnjom razgovara kada mu uđu u radnju. Sve su to mušterije. Jednima prodaje najmodernije radio-aparate, a s drugima sanja veliki san o bratstvu svih ljudi koji slušaju radio.

Sarajevo je grad u dubokoj kotlini, okružen planinama, po kojem od kraja listopada do početka travnja popadaju teški jorgani magle. Sve to smeta radio-signalu, i zato aparat mora biti kvalitetan, antena ispravna, i po mogućstvu negdje visoko na krovu. A kad se tako učini, od Sarajeva do Istambula, od Sarajeva do Moskve, od Sarajeva do Londona nema ama ni pedalj.

Djevojčica na klupi
Raščupana uprljana sjedi uz mater
Prosjakinju što zaspiva na suncu

Netremice me gleda kroz izlog
Restauranta gdje ručam
Ima veliku kovrdžavu masnu kosu
Kaljave ručice ogromne oči

Probušenoj nečijoj lopti
Koja je sada očito njezina lutka
Šapuće – vidiš kako on jede
Bio dobar naprosio dovoljno

Lutka lopta
Budući i sama bunovna
Zauzeta je vađenjem pijeska iz trbuha
Ima ga puno i veli djevojčici – ma kakvi

Taj otima riječi
Dželatovim molitvama

To on jede

Sjećala se sestra: s bratom je sjedila
Na maloj uzvisini iznad kasarne na travi,
Sjećala se i rijeka da je neka mala nedaleko protjecala.
Iz paketa koji je donijela,
S njezinoga šala koji je prostrla,
Jeli su – ona malo i preko volje,
On kao mlad zagladnjeli vuk.

Nije više ni znala kako je do grada u ravnoj Bačkoj
doputovala iz Zagreba, sa svim predviđenim i
nepredviđenim presjedanjima i čekanjima po zagubljenim
željezničkim postajama na sporednim kolosijecima dok onima
glavnim ne protutnje kompozicije pune vesele vojske i mrkoga
oružja; nije joj bilo do gledanja, sva je bila u sebi, sa
svojim brigama i žalòstima. Od rata teče druga godina,
jednoga je sina sahranila, nije joj stigao ni do škole,
drugoga, jedva prohodao, poslala u Bosnu svomu ocu
i materi, za muža i za drugoga brata ne zna ni jesu li živi,
a nada da će se pojaviti ili barem javiti sve je tanja.
Za ovoga s kojim sada sjedi na maloj uzvisini iznad
kasarne, najmlađega i najluđeg, nitko nije čuo još od onoga
dana u studenomu prve godine rata, kad se vratio iz pohoda
s ustašama po varcarskim selima, i kad ga je otac u bijesu
od kojega se neće ohladiti nikada otjerao od sebe i od  kuće.

Od malih nogu bio je neukrotiv. Kao da je uživao kršeći sve
zabrane, a batine i šamare primao prkosno, sa smijehom. Iz
škole bježao svaki dan, jedva nekako dogurao u četvrti razred,
a kada ga je učiteljica pred svima obasula grdnjama i porugom,
udario ju je šakom, opsovao joj mater, i pobjegao iz škole.
Kod kuće bio je bijen kaišem i šamarom, zaključan u sušnicu
kao u samicu pa mu je mati krišom dodavala hranu, ali se
pokorio nije. Jedino što ga je zanimalo, što ga je moglo
umiriti, prikovati mu pažnju, zaposliti ruke, bilo je kada ga
šofer Muftija pusti da se vrti oko njega dok posluje nad
otvorenim motorom autobusa kojim dvaput nedjeljno prevozi
putnike u Banju Luku i natrag. Brzo se pokazalo da ima đavolski
dar za mašine, naučio je voziti, pomagao Muftiji na njegovim
vožnjama. Otac se smirio: eto mu dobra zanata pa će se,
daj bože, dozvati pameti kad se istutnji.

Uto izbija rat, on je u sedamnaestoj, ionako vruća krv sad
mu je provrela – nit spava nit jede kako treba, čini mu se
da će se sve važno dogoditi tamo gdje nema njega, bez njega.
Onoga 14. travnja, na uskrsni ponedjeljak, kada se s Ključke
ceste niz čaršiju spuštaju njemački izvidničari, njih pet prema
bilješci u ljetopisu, da utanače mirnu predaju grada, dok
građani strepe, dok se župnik znoji jer je ispred ad hoc
gradskoga odbora zadužen da Nijemcima preda grad i primi
njihove naredbe – on ne vidi i ne osjeća ništa od toga. Sasvim
obenđijan, on vidi i gleda, gleda i vidi samo moćne zündapp
motocikle od 750 kubika s prikolicama na kojima su dojahali,
i gleda samo petoricu gromovnika pod njihovim šljemovima,
u gumiranim kabanicama i teškim motorističkim čizmama, s
opakim šmajserima preko prsa. Kad završe sa župnikom
i pokornim građanima, okrenu im leđa ravnodušni i sigurni
u se, pojašu svoje motore čija grmljavina ispuni cijelu čaršiju,
i odjure natrag k svojoj glavnini što nastupa tamo odnekud
od Ponora i Podbrda.

Nastupili su ljetni i jesenji dani o kojima ljetopisac, mimo
uobičajene uzdržanosti, na jednome mjestu zavapi: „Strašna se
vremena proživljuju.“ U gradu je hrvatska vlast, drže ga ustaše
i Talijani, dok srpska sela u golemim prostranstvima okolice
vriju, četnici Drenovića i Tešanovića, kasnije lojalnih Paveliću,
Nijemcima i Talijanima, još su u zajednici s ustanicima
za koje se govori da su Srbi i komunisti. Nema dana da negdje
netko ne plati glavom,
jȁ pravoslavac, jȁ musliman, jȁ katolik,
da nečija kuća ne plane,
jȁ pravoslavna, jȁ katolička, jȁ muslimanska,
da ne bude opljačkano žito, goveda otjerana na ovu ili na onu
stranu, i da se potom ne pokrene odmazda, kazneni pohod,
akcija „čišćenja“. Ni mlini ne smiju mljeti: „Poskidala je
vlast kamenje s mlinȃ u Kotlinama, da seljaci iz Tribova tu
ne mogu mljeti“ – bilježi ljetopisac. Druga bilješka, u kojoj
sumira trodnevna zbivanja, kadra je da nas uvuče u mučni
mračni ritam njihove svakodnevnice: „U noći 26-27/.XI.
jedni su četnici zapalili školu u Bilajcu, a 27./XI. četnici iz
Tribova usmrtili su starca Juru Butkovića iz Gornjih
Šehovaca. Danas su Šehovljani katolici gotovo svi dobjegli
u grad sa stokom i odjećom u strahu od četnika. 26./XI.  došlo
je iz Jajca još ustaša, te su 28./XI. po Bilajcu, Gustovari,
Šehovcima odgonili stoku pravoslavnih seljaka, mnoge poubijali
i kuće im zapalili. U šumu su mnogi izbjegli. Četnici su davali
otpor više Dujića kuća, ali su se brzo razbježali. Mnogo stoke
pravoslavcima iz Gustovare, Bilajca i Šehovaca otjerali su
ustaše. Uz njih uvijek ide nešto katolika i muslimana iz grada,
neki s oružjem neki bez oružja. Isti dan uvečer zapalili su
četnici u Šehovcima kuće Dujića i Butkovića. Ustaše su zapalili
pravoslavnu crkvu u Gustovari.“ Iz kazivanja gustovarskoga
svjedoka: „… u zapaljenoj kući zatekao sam Rajković Janju
koja je još bila živa, ali sva izbodena nožem po stomaku.
Umrla je iste noći. Iz vatre sam izvukao ranjenog sina od
šest godina. I on je bio izboden po čitavom tijelu na 19
mjesta. Živio je u mukama još dva dana. Najbolje je prošao
Rajković Jovo koji je bio još u bešici – imao je samo nekoliko
mjeseci. Ostavili su ga ispod nastrešnice da polako izgori
kad se sruši krov. Zatekao sam ga kako plače, jer mu je
plamen već bio zahvatio povoje. Ugasio sam ga a žene su mu
poslije liječile opekotine na leđima. I do danas su mu, eno,
ostali ožiljci.“

Do sestre su kroz cijelo to ljeto od kuće dolazili glasovi
o mučnim događajima i o ludom mladom bratu koji je
„zapristao uz vojsku, pa em će izgubit obraz, i on i mi, em će
ludu usijati glavu a na svu kuću belaj navratiti“. Pušku i
uniformu mu još nisu davali, nije ni prisegnuo, ali je
svaki put išao uz vojsku, pun nestrpljenja a živ i okretan,
da su ga časnici zapazili i govorili: vala je zreo, kao
da mu je osamnaest, i više. A onda je u studenomu došla i ta
vijest: bio je sa satnijom koja je išla „čistiti teren od
odmetnika“ sve od gustovarskih sela pa tamo do Dabraca
i Surjana, jedni su se kleli da su mu vidjeli pušku u rukama,
drugi nisu bili sigurni. Mrtvih glava bilo je dosta, paljevine
i pljačke, ali po povratku vojnici su bili mrki i nemili, bez
uobičajene pjesme i razmetanja; tražili su rakiju i pili
šuteći. Bit će da im je malo prisjela silna krv i jauk.

Otac ga je s praga otjerao ne izgovorivši ništa do: sikter!
i vratio se u kuću da ga ne gleda. On je otišao, napokon
slobodan, čulo se da su ga primili u ustaše, i po vlastitoj
želji uputili nekamo na drugu stranu, dalje od zavičaja.
A onaj junačina, kojemu je odjednom onemilio opančarski
zanat jer mu je rat otkrio mnogo bolje i brže mogućnosti,
i koji je vodio sve pohode po srpskim selima, najprvo
gledajući ličnu korist, pred kraj rata izgubio se, pa se kroz
koju godinu javio iz Argentine kao dobrostojeći vlasnik
nekakvoga gostinjca kojemu je dao ime „Bosna“.

Sve što sestra zna o bratovome ratu i o njegovim danima,
to je ovo što joj sam kazuje, dok sjede na maloj uzvisini
iznad kasarne na travi, i iz paketa koji je donijela, s
njezinoga šala koji je prostrla, jedu – ona malo i preko
volje, on kao mlad zagladnjeli vuk.

Škrto i napreskok priča sestri o svomu ratovanju po
Slavoniji, izgovara imena koja je znala i koja nije: Psunj,
Bilogora, Krndija, Dilj, Papuk, Pakrac, Brusnik, Kalnik,
Županja, Voćin… Osjeća da je nekako zavlači, da joj ne priča
otvoreno, il što krije ili što je štedi, a ona nema snage da ga
išta pita, opustošena je od gubitaka što su je stigli sa svih
strana, samo joj je važno da je živ.

Kako se je spasio? Sa zapovjednikom zakrvio se nasmrt
jer nije podnosio disciplinu a ovaj je zahtijevao slijepu
pokornost i gdje treba i gdje ne treba. Dugo je to trajalo,
dok nije osjetio da bi ga moglo i glave stajati jer ga je počeo
slati u rizične akcije bez pravoga vojničkog smisla i razloga.
A i se rat preokrenuo, nije trebala velika pamet da se to vidi.
Iskrao se jedne noći blizu sela u koje je već prije zalazio
kod jedne mlade udovice. Pokucao na prozor, nije ulazio,
samo je zatražio da mu da muževljevu odjeću i obuću koju je
sačuvala. Ona je ostala željna, a on otišao u šumu, u noć,
presvukao se, uniformu i oružje zakopao u meku zemlju i
zagrnuo šušnjem. Pješačio je što dalje od onoga sela i što dalje
od svojih, ususret drugoj vojsci, koja je nadirala sve jača.
Partizani su ga našli gladna i iscrpljena, malo su ga ispitivali,
on je vrdao, i drsko i pokorno u isti mah, uzdajući se u sreću
i u zanat. Tako je i bilo: njima je trebalo vičnih motorima
i vožnji kao suha zlata, pa kad se kazao da je dobar šofer
i mehaničar, provjerili su ga i odmah stavili u posadu tenka.
Bilo je to u završnim borbama u proljeće Četrdesetpete.

Po svršetku rata nastavio je kao i mnogi mladići služiti
vojni rok, u kasarni blizu ovoga opjevanog bačkog grada
u kojemu je svakom svega na volju. Javio se sestri u Zagreb,
jedino se njoj smio javiti. Nekako u isto vrijeme u vojni
odsjek u Varcaru stigao je upit o njemu iz vojne uprave u
Subotici. Kao i dosad, spasila ga je nezaslužena sreća.
Referenti u vojnom odsjeku bili su dalji rođak Kruno S. i
čestiti građanin Vojo T. (Srbin, ovdje je to umjesno i važno
istaknuti); ni jedan od njih nije ga htio nositi na duši.
Sastavili su i poslali pozitivan izvještaj, a privatno
poručili: recite mu neka se nikada ne vraća i ne javlja,
ovi bi ga živa pojeli…

S tom viješću, koja je najprije javljena njoj, sestra se
i krenula na ovaj daleki put da mu je prenese iz usta u uši,
a i to šaptom, na osami. Tako njih dvoje, eto, sjede na maloj
uzvisini iznad kasarne na travi, vide se prvi put poslije
pet godina, njezin svijet se srušio, ostaje joj život u njegovim
ruševinama, njegov novi život tek treba da započne.

I započeo je: poslije vojske prišao je brižnoj i vrijednoj
Vojvođanki, zaposlio se kao vozač u jakom poduzeću
čije je tražene proizvode od pravoga perja razvozio po
Jugoslaviji i zemljama srednje Evrope, jedno vrijeme
su ga kao sigurnog vozača držali direktori da ih u njihovim
limuzinama vozi na njihova službena putovanja i njihove
krkanluke o trošku firme, ali je to njemu dosadilo pa je
tražio da ga vrate na kamion, u njegovu slobodu. Vješto je
i korisno spajao poslove firme i vlastiti ćar, pa nikada
nije bio uhvaćen; svi su bili zadovoljni. Novi život otkrio
mu je da raspolaže još jednim darom, jednako đavolskim
kao i onaj prvi – darom jezičnoga prilagođavanja: iako slabo
pismen, brzo je naučio govoriti madžarski tako dobro,
da rođeni govornici toga dalekog jezika nisu primjećivali
razliku. Kada je govorio naški, govorio je vojvođanskom
ekavicom kao rođeni, s karakterističnim modulacijama
i mekim konsonantima. Tako se, sretno i mirno, ispunila
njegova sudbina: pedeset godina drugoga, u neku ruku tajnog
života, s propisnim grobom u urednome groblju dalekog
sjevernoga grada na kraju.

Mati i druga rodbina kako-tako držali su veze, uz stalnu
brigu: hoće li se netko sjetiti… Kada je novinar beogradske
Borbe napisao članak o njemu kao rekorderu koji je prevezao
milijun kilometara bez najmanje ogrebotine i bez ijednoga
prekršaja, uz njegovu mutnu i sitnu fotografiju kraj vozila,
mati noćima nije mirno spavala. Kada je došlo vrijeme da
se on i njegova Vojvođanka napokon vjenčaju, iskrsnula je nova
briga i tegoba: nije moglo bez rodnoga lista. Opet je uskočila
sestra. Kolebala se neko vrijeme, molila i priporučivala svetom
Anti Padovanskom i Majci Božijoj, onda se smirila kao da joj je
došao znak, prelomila i odlučila. Svoju školsku drugaricu iz
predratne varcarske građanske škole Nadu G., koja je vodila
matični ured, pozvala je na kafu i sve joj iskreno ispričala,
pa rekla: „Što god uradiš, neću ti zamjeriti.“ Nada G. (a nužno
je i ovdje naglasiti: Srpkinja) bez riječi je napisala i ovjerila
rodni list, koji nije zavela u knjige, da ne ostane traga.

Otac za nj nije htio znati. I umro je, dobrih trideset godina
od zadnjega sikter!, a da ga nikada nije spomenuo ni izgovorio
mu ime. Je li što mislio u sebi, je li mu dolazio na san,
kako je sve to rješavao sam sa sobom – o tomu se ništa
ne može znati, jer nikada ništa iz njega nije izašlo.

Nadživjela ga je sestra, o, sve ih je ona nadživjela, i sve je
pamtila, tiho u sebi, nikome nije sudila, nikoga osuđivala,
samo je pamtila, kao da joj je palo u dužnost da ih sve
nadživi, da sve njihovo preuzme na sebe, i da ih pamćenjem
drži na nekakvome životu, makar fantomskom. Sve njih svoje –
i one tajne, i one mrtve, i one nestale. U malome džepnom
kalendaru svetoga Ante za godinu 1997, u rubrici za bilješke,
ostao je iza nje zapis o njegovoj smrti, kratak kao šifra:
„Umro u noći od 1. na 2. IX“.

Pa je s njome nestalo i njezinoga pamćenja i njihovoga
života. Sve što je preostalo kao živo, vidljivo poput slike,
prizora, jest ovo sjećanje na njezino sjećanje, kako je
s bratom sjedila na maloj uzvisini iznad kasarne na travi,
a i rijeka je neka mala nedaleko protjecala. Iz paketa koji je
donijela, s njezinoga šala koji je prostrla, jeli su – ona malo
i preko volje, on kao mlad zagladnjeli vuk.

Pa će i toga nestati, osim u tvome zapisu, dok i njega
ne nestane. I ne zavlada mir, bez sjećanja i bola i grižnje,
napokon.

*

ivanlovrenovic.com

Otapati nožne prste u destiliranoj magli
koja
poslije još jedne izgubljene bitke sa gravitacijom
leži u travi
i pravi se mrtva
pustiti ih
nožne prste
kao lovačke pse iz gepeka
da se kotrljaju
niz apsolutni nagib ovoga nasmiješenog svijeta
i da se igraju
sa poljskim miševima
paucima
i okruglim zvukovima u ravnici
paralelnih kotača željezne kompozicije
koji se okreću
prema turskim kupeljima u Budimpešti
oko svoje vlastite osi
od hladno valjanog čelika

i osjećati istu takvu os
ispod svog pojasa
i u utrobi vibracije
od okretanja meni paralelnog kotača
na drugom kraju moje osovine
na drugoj strani svemira

Porodičnu kuću u Rakonjama, pod bolnicom u Bijelom Polju, u koju više nikad neću ući, pravili smo dvadesetak godina: počeli smo je onih dana kad su žene riješile da sebi produže noge i obukle minjake, a završili je u julu osamdeset treće i, kad je bila gotova, Darinka je umrla.

Možda sam i zato dugo odlagao, zapravo izbjegavao da počnem ovu knjigu, jer bi se lako moglo desiti da umrem kad završim svoj posljednji važan posao na zemlji, mada znam da bi bilo gore umrijeti a ne završiti ga.

Dio ove knjige nastao je prije trideset i jednu godinu: dok je Darinka umirala od uremije u bjelopoljskoj bolnici, bilježio sam njene muke i ponešto od onog što sam od drugih bolesnika čuo sjedeći kraj njenog kreveta, ili što se događalo u šok-sobi, ili na hodniku, ili u bolničkom krugu, ili u gradu, jer sam znao da će mi nedjelje probdjevene kraj žene koja nikad nikom nije ni vodu natrunila a u najstrašnijim se mukama rastajala sa dušom biti trajna popudbina za preostali život. Te bilješke u koje godinama nisam mogao zaviriti bez bola: kao kandžija po oderanom, danas čitam kao da ih nije pisala moja ruka. Darinka je posve prestala da me boli i pretvorila se u jedino neupitno svjetlo u meni.

Naša bašča

Vrzma mi se po glavi rečenica ponesena iz djetinjstva: “Skakala bi trupačke, al ne mogu od pičke.” Boji se, valjda, da joj ne pukne himen dok izvodi skokove smjesta. Kao da se moj mozak, vezujući se za ovakve besposlice, brani od grozota koje se zbivaju u šok-sobi.

Onda mislim kako me sve ovo ovdje, sve ovo crnogorsko, oduvijek gušilo. Pretijesno mi je. Kad bi me osudili da se ograničim na Crnu Goru, duša bi mi bila kao Simeon Stolpnik, onaj asketa koji je odlučio da do smrti ostane na stubu na kojem je jedva bilo mesta da čučne i sjedne. Onda mislim o tome kako sam osuđen doživotno da Crnu Goru mrzim kad je, reklo bi se, najviše volim i da je, bojim se, volim kad je najdublje mrzim.

Darinka se prenu na jastuku, smjeri me običnim, posve trijeznim pogledom kao da nismo u bolnici:

“Je li šljiva bilo?”

Ne razumjeh njeno pitanje. “Šta to veliš, majko?”

“Jesu li šljive rodile?” – i krenu da oči sklopi, ali joj ostadoše poluotvorene.

“A đe to, majko?”

“Pa na bašču?”

“Na čiju bašču, majko?”

Dođe mi do svijesti da sve češće, kad s njom razgovaram, na kraju rečenice stavljam “majko”, kao da je stalno opominjem da sam joj dijete, jer sve češće prozirem da ne prepoznaje ko sam. Vokativ “majko” – jedino je čime mogu poduzeti nešto protiv njene samrtničke samoće. U isti mah, u to “majko” kao da stavljam i brigu za bolesnika i nježnost koju nikad nisam umio iskazati, jer me vazda iznutra sapinjao neshvatljiv stid stariji od mene i zato od mene jači.

“Na našu”

“Nije”.

“Što nije?”

“Pa mi više nemamo bašču, majko”.

Mora da sam to rekao tužno, ili mi je bio žalostan izraz na licu, stoga je, odjednom, istinski uplašena, polusklopljene oči otvorila širom: “Kako to – nemamo?”

Od guke u grlu nijesam mogao prokameniti ni jednu jeditu, samo sam ugnuo ramenima.

Ona se trže: “Vidiš li da sam izluđela?”

“Nijesi, majko. No imaš vatru”.

Takoh joj čelo: ne bi se reklo. Zovnem medsestru: normalna joj temperatura.

“Vidiš da jesam”.

“Nijesi, majko. No su ti otrovi popeli u glavu”.

Tako sam joj preveo ljekarsku rečenicu: halucinacije i buncanja dolaze od uree koja u mozgu i u cijelom organizmu izaziva poremećaje.

A u meni je još dugo ostao teški žal za baščom koju više nemamo. Kao da sam tom riječju imenovao sve čega nikad više neće biti ni u našem životu, ni na svijetu. Gotovo mi se učinje da sam rekao: pa ni tebe više nema, majko, iako se meni čini da te još ima.

Crno pred očima

Žena, meni neznana, došla Čuki u posjetu. Pa doziva majku: “Ooo, Darinka! Kako si?”

“Slabo”, kaže klonulim glasom zvjerčice koju pristiže hajka. Ili: zvjerčice, stjerane u jazbinu, koja iz nje reži, brani se krvavo, ali vidi da je gotovo.

“Ne daj se, slaboćo jedna, ti si vazda junak bila.”

“Ne more se vazda”, kaže Darinka.

Baba Malina, koja ne zna u sat, maličak je zrikava, ali to joj povremeno daje mladenački izraz: plave oči tek rođene bebe koje su uvijek pomalo zrikave – učimo sve, čak i gledati. Malo pognuta, povezana maramom na sitne plave kocke, čiji čvor nije na čelu, ni pod bradom, nego za vratom, ima džemper prljavozelene boje i kućnu haljinu na cvjetiće kao dječje pidžame. Rijetki jaki žutnuli zubi maličak strše i drže usta uvijek otvorena. Pjege na njenu licu, čudno nejednake veličine, djeluju neprirodno, kao mrljice prljavštine, kao da je kraj nje prošišao auto i lice joj poprskao blatnjavom vodom. Ima desetoro unučadi: šest od jednog, četiri od drugog sina. Debele grube usne zečice koja baš i nije bila plodna, ali jest njen porod. Baba Malina je suprotnost Darinki koja je rodila desetoro djece, a od četiri sina ima svega petoro unučadi.

Priča sve najljepše o svojoj zaovi koja se zove Nerandža. Možda Nerandža zaslužuje da se o njoj govori tako, a možda svijet, pred njenim očima koje su prekjuče mogle da se zauvijek sklope, izgleda kao bajka u kojoj su zaove najkrasnija stvorenja na svijetu?

I s koliko sućuti gleda Darinkine patnje. Kad majka malo dođe sebi, kaže joj: “Milo mi je kad viđu da gledaš”.

Je li to istinsko saosjećanje ili sujeverje? Možda se osjeća obaveznom da bude bolja nego obično, jer mada je zasad izvukla živu glavu, nije prestala da osjeća blizinu groba?

Darinka šuti ko kamen.

“Mučenice”, dodaje baba Malina, vrteći glavom.

Možda je svim bolesnicima u šok-sobi utjeha kad gledaju Darinkine patnje, jer ni jedno od njih još nije saspjelo na ovo. Možda misle: mi smo, bogomi, na konju kad vidimo šta se čini od ove Vešovićke. Nekad mi je kao da im upravo to čitam s lica. Ali mi se čini da jedino baba Malina majčinu bolest gleda kao goleme muke zbog koje Darinku valja poštovati, jer ih podnosi junački.

Tu smo i mi koji se smjenjujemo na dežurstvu kraj Darinke: njeni sinovi i snahe i unučad odsvakle se zgrnuli oko njenoga kreveta, pa baba Malina valjda misli da Darinka nije bilo tko. Ako smo skočili da je spasavamo, ili bar muke da joj olakšamo, to nije bez neke: morala je biti dobra majka. Ili po nama sudi ko je Darinka: ako ima ovaki porod, ako je ovako djecu vaspitala, ne može biti rđava žena?

“Ja ću svakome mome dojadit prije no mi duša ispane. I ova moja vi đeca dojadiše”, rekla je Darinka doktoru Marku.

“Aa nemoj tako, stara. Vidiš, oni bi, da mogu, digli sve ispod zemlje da te spasu.”

“A šta imam, bogoti, više življet?”

“Ne znam, stara. Na to pitanje ja ti ne mogu odgovoriti. Ali znam: svi oni hoće da ne umreš. Poštuj im to, stara. Poštuj im to, pa iako tebi možda nije po volji. Druga djeca šalju samrtne roditelje u bolnicu da ih skinu s vrata i ni jedno se od njih ne pojavi dok ne lipšu. Jedna baba – umrla je prije godinu dana – koju u bolesti niko nije posjetio, žalila mi se da joj ne dadu ‘ogrepsti bakrača’. Šta ti to znači? – pitam je. Ćeraju me, veli, da mrem. Najmlađi sin, koga najviše voli, rekao joj : ‘Ti si mi crno pred očima’.”

Sto devedeset koma osam

Muški bolesnici, osim Čovića, svoj dan u šok-sobi uglavnom prošute, dok se žene, od bolesti i misli na smrt, koliko mogu, brane razgovorom.

Na hodnicima i pred bolnicom pričaju isključivo muškarci, ali su takvi, ili bar mnogi od njih, očito zdraviji od ostalih, možda se čak na račun države odmaraju ovdje, mada je najpričljiviji među njima Srbijanac od Niša koji voli da kaže: “E moj Gulisave”, a otkud on u bjelopoljskoj bolnici, pojma nemam, i nije vjerovatno da je došao čak ovamo da se izležava u bolnici.

Čović iz Babajića, koji ima šećernu gangrenu i često kaže: “Jebem li te živote”, nekad priča od ostalih bolesnika odijeljen bijelom zavjesom oko svoga kreveta:

“A kosile ljetos one moje dvije đevojčice.”

“E, greote”, kaže Duborijina majka.

“Jes. Pa kad im se zatupi kosa, donesu mi je da je ja naoštrim. Ili otkujem. A one kosile. Kokoš mesa svaki put spane s mene kad gledam kako se makanje muče”.

“Čuš, kosidba je oder i za muško”, kaže Čuka.

“A viđela sam na televiziju”, veli Duborijina majka, “šćeri pokojnoga Rama kovača kako kuju.”

“Aha, kuju”, veli Čović, “i ja sam to vidio. Pa se mislim: Bože, koliko je tuge na ovi svijet.”

Čović nekad razmakne zavjesu i raspriča se, zagledan u mene, zaboravljajući da je, možda prije sat vremena, korio bolesnice što kokodaču, čak veli: “Treba razgovarat. Nema se od toga velike vajde, ali šta drugo ovđe čoeku ostaje? Pričom ne moš boles iz sebe izagnat, ama moš joj ne dat da ti sudi kako ona oće. Da s tobom mlati tamo-amo ko s kakom džamalom. Dokle moš pričat, boles je tvoja. Kad ušutiš, ti si njen”. Obraća se cijeloj sobi, ali gleda u mene, valjda vjeruje da njegove riječi tek ja razumijem kako valja.

“Ima raznih Radovića. Predak popa Save iz Potrka, valjda đed ili prađed njegov, pobjego od krvi iz Morače. Pošto se nesiguran osjećo u novome kraju, zašao po narodu da pokrštava ljude. Kako se zoveš? – pita čoeka: Ja Cipor. E odsele si Radović. A čuš, ko ne bi pristo da bude Radović? Bi svak, trke, bila je to čuvena junačka kuća iz Bara u Morači. Onda sretne drugoga: A kako se ti zoveš? Ja Ćinćur. Budi Radović, bolje će ti biti! On je to činio da brastvo ojača. A ko će ti ga znat je li istina? Narod umije nagradit što ne bi palo na um đavolu iz greda. Živina je narod. Ali zna se da ima Radovića od nekoliko ruku, i da ništa nijesu jedni drugijema, a svi pante kako su se prije zvali”.

Daje mi, potom, da mu po novim mjerama izračunam procenat šećera. “Ti si dobar matematičar”, veli.

“Kamen sam dobar”, odvraćam Darinkinim jezikom. “Ne pominji matematiku ni matematičare ako hoćeš da se prijateljski gledamo. Vazda sam, preko godine, iz matematike vukao dvojku, koja je onda bila jedinica, i na kraju je nekako naguram na tricu, a nastavničko vijeće mi, kad se zaključuju ocjene, pokloni četvorku za odličan uspjeh, jer sa trojkom u to vrijeme nijesi mogao biti odličan”.

Čović šuti, valjda misli da se pravim skroman, jer se po sebi razumije: ko radi na fakultetu, mora biti dobar matematičar. Ili je za njega dobar matematičar sinonim za pametna i obrazovana čovjeka?

Uzeh da izračunam: deset koma šest puta osamnaest jednako je sto devedeset koma osam. Tako mu i pročitah.

A on će: “Koma, ada no šta. Koma, bogomi, nema kuj grđa. Dok nijesam pao u komu, nijesam stio ić ljekaru. Sad je kasno: koma po koma i eto te brzije dana u jami.

“Šta koma?”, pita ga Čuka, koja odjednom nije nagluva.

“Sto devedeset koma osam, toliki mi je šećer. Pa ti sad živi!”

Odavde do na mjesec

Darinka se ispovraćala i od iscrpljenosti malo zaspala, a ja slušam šta ostali bolesnici pričaju.

Baba Malina, kao vazda, o svojim unučadima: za nju, svijet se dijeli na dva nejednaka dijela, na njenu unučad i ostatak.

Strikovićka, i ona šešćeraš, priča o svojoj bolesti prije dolaska u bolnicu: “po bidon vode od petnes litara mogla sam popit na dan.”

Čuka se razrakolila o svom sinu koji je jako strog kao profesor. Nemoj da obaraš studente, velju mu ja. Mijesi taj ljeb i šuti, veli on. Kad je oborio na ispitu sina moje sestre, pitam ga: kako si imo srca? Džabe je što mi je svoj, kad je neznalica, veli. Imaš sve neke neznalice za svojtu, velju mu. Familija nam puna neznalica, pa nek imamo i znalicu. Ajde, ajde, ostavi te seljačke mudrine za drugoga, kod mene ti ne pale, veli on.”

Čović im kaže: “E možete li, sestre mile, ućutat ilijek?”

“Jok mi, vala”, veli Strikovićka. “Teže je ženskoj glavi ćutat no dijete rodit.”

“E, vala, da vi je jezik vreteno, svaka bi od vas dosad naprela pređe odavde do na mjesec”.

“Bi, ne boj se. A šta ćeš nam? Šuti đevom, šuti nevom, pa da se barem danas, kad su nam noge došle nad jamu, site ispričamo”, kaže Duborijina majka.

“Pa i ti nam”, dodaje Čuka, “nekidan reče: dokle goj moš pričat, boles je tvoja, a kad ušutiš, ti se njen”.

To ne ide lako sa svijeta

Kad mu je dojadilo da ih sluša, Ćović im se pridružio.

“Bješe li mu ime Mikailo?”, pita Čuku Duborijina majka.

“Bješe”.

Čović: Koji Mikailo?

Duborijina majka: Jedan orjat iz Barica. Na njega se vasivijek cijelo selo žalilo ukrvavo.

Čović: To je onaj što je ubio snaju?”

Duborijina majka: Jes.

Čović: Bješe li ono śekirom?

Duburijina majka: Ne, no kocem.

Čuka: Ne, vala, ni sjekirom ni kocem no nogom.

Čović: Kako, bešale, nogom?

Čuka: Snaja mu bila u drugom stanju. Mjesec, ili mjesec i po pred porod dekne je nogom i njoj u stomaku prslo a ne izišlo, da prošćavaš, na vrata. No ostalo unutra. Kasno je odveli na čišćenje i umre, nesretnjica.

Čović: On, bogomi, ko kralj Petar Karađorđević što je nogom kenuo trudnu Zorku Petrović, šćer kralja Nikole, a ona poslije umrla.

Čuka: Prije toga je ubio jednu babu.

Čiča Simo: Kralj Petar ubio babu?

Čuka: Ne, no Mikailo.

Duborijina majka: To je živa istina.

Čuka: Pa svalio na sina.

Čiča Simo: Čime ubio?

Čuka: Ne znam više čime i ne znam koju, a jes je ubio. Ima još živih ljudi koji to pamte. Ubio babu i poslo sina da je odleži.

Duborijina majka: Imo je dvije žene. U Potrk Savetu, a u Barice Petranu. Velika li je radnica bila Petrana, bože mili. Ima ih i danas koji za ženu vele: ta pozlati sve ko Petrana, a morebit i ne znaju koja Petrana.”

Čović: Svi su oni bili veliki ršum-ljudi. Ni jedna se žena njima nije mogla održat. Izderu svaku začas. Slome je ko šibicu. Ili im pobjegne.

Čuka: Samo ga je Milja nadživljela. Treća mu žena. Bila skurila, saspjela na ništa, ama po njegovoj smrti se okopijerila, ostala je i o njoj riječ: proćeto ko Milja kad joj umrije čoek.

Čović: A kad koga od njih pitaš okle si, odgovore ti: iz jebenih Barica.

Duborijina majka: Njegov brat živio sa dvije sestre.

Čuka: Nije mu to bio brat, no brat od strica.

Čović: Je li to onaj što mu je svastika ubila ženu?

Duburijina majka: Ada no?

Čuka: Presefili ste se. Njegova žena je ubila svoju sestru a njegovu svastiku. Oženio prvo stariju. I prošle dvije godine. I došla mlađa sestra da im pomogne da srade livade. On je ustavi kod sebe. I počne spavat s njom, kraj žive žene.

Duborijina majka: Kad bi išli u sobu, mlađa starijoj bači kera: eto ti ga, pa spavaj š njim.

Čović: Tu je bilo, pričaju, i starodužine. Nije u ono vrijeme mlađa sestra mogla preskočit stariju. On prvo isko mlađu, ali mu je ne dali, bi bilo sramota, znao se red.

Čuka: Jes. I oženi stariju. A mlađu ustavi kod sebe. Dolazio njen otac da je odvede. A on mu kaže: neće ona źiva.

Ja se nasmijah.

Čović: Što se smiješ?

Marko: Taj Mikailov brat od strica je živio prije hiljadu godina, a još pamtite da je zborio źiva, umjesto živa.

Čuka: Njih dvoje su se noću zaključavali, e su se bojali da ih ne ubije na spavanju. Ali ona bila pametna: ćutala i gutala. Pomirila se, ko bajagi, s time.

Duborijina majka: On imo silno imanje, valjalice, stoku, svašta.

Čuka: Rekla im: meni ovđe ne fali ništa, u punoj sam kući. Rekla tako ili nešto na tu ruku. I jednom, kad su njih dvije ostale same u kući, ubila je śekirom.

Duborijina majka: Dok je mlađa mijesila ljeb u karlicu, starija joj s leđa śekirom razvali glavu.

Čuka: Pričo mi je Baćo, njin komšija što je s policijom išo na uviđaj, da je karlica bila puna tijesta i krvi.

Čović: Je li još živ?

Duborijina majka: Ko zna. Možda i jes. To ne ide lako sa svijeta.

Ne volim ni svemir ni svemirske probleme. Od svemira, ustvari, hvata me tjeskoba. Misao da tamo gore nema tamo gore, da je sve prijesno i alavo i supermasivno, da postoje neke nepojamne, bezodvlačne globure i podmukli singulariteti, neke jezive hazme, da je sve povrh toga gluho i vakumirano kao u teglici za krastavce, to je istina koja me približava bogu više nego bilo koja druga laž. Ništa ne pomaže kad fizičari kažu da kvantna teorija polja u zakrivljenom prostor-vremenu predviđa kako horizonti događaja emitiraju količinu Hawkingove radijacije u istom spektru kao i crno tijelo čija je temperatura obrnuto proporcionalna njegovoj masi ili da je stvaranje svemira uopće pokrenula kvantna fluktuacija u metastabilnoj, lažnoj praznini. Samo se još više obeznanim i onemoćam, pijem vode na refleks, žurim neodređeno po sobi i do kraja dana obično trajem u slabom razlikovanju svih stvari, onih koje jesu da jesu od onih koje nisu da nisu. Osjećam kako se moje povijeno ja do kraja obara na svoj jednako crni, medijevalni minimum i čeznem za bilo kakvim stropom. Osjećam se kao govno.

Kad je imala šest ili sedam godina, mlađa sestra mog prijatelja htjela je svojoj mački dati ime skolastika. Pitala ga je što ta riječ znači. On joj je, pošteno i u grubim crtama, odgovorio da je to škola mišljenja koja kompilira Aristotela i kršćansku teologiju na što mu je ona rekla da to nije u redu prema maci i da ga je fino pitala. Meni je svemir u najboljem slučaju ono što je njoj skolastika, zgodno ime za mačku. Kad sam dobro raspoložen, volim i neke svemirske sinonime, kao recimo Pramjehur, ali kako je to razina koja je za cijeli sklop problema zapravo suboptimalna, ne sumnjam da je za fiziku i uvredljiva. Volim i kad se kaže da padaju Perzeidi, ali u svakom slučaju ne oskudijevam kad je nebo oblačno i kad na visokom mjestu zvjezdanog puka nema svoda drukčijeg od Sederovog platna jer onda za mene nema ni svemira koji ne bi bio heuristička fikcija sumnjivog potencijala. Dobro je što se svemir ne vidi. Više lijepih istraživanja, po mom mišljenju, ionako podnosi odgovor na pitanje kako se kiše kod zubara.

Kada je otvorio oči, napolju se još nije bilo u potpunosti razdanilo. Na natkasni pored uzglavlja napipao je mobitel: bilo je pola sedam. Izvukao se ispod čaršafa i spustio stopala na hladan parket. Kroz prozor sobe vidio se zvonik Franjevačke crkve; nekoliko vrana upravo ga je nadlijetalo. Alen J. sklopi oči i ponovo ih otvori. Osjetio je kako mu kapke obavija ugodna tromost prospavane noći. Kao i obično, nije ništa sanjao.

Na brzinu se umio, popio kafu i napravio sendvič, koji nije mogao ni da okusi. Popio je čašu jogurta, što ga je malo osvježilo. Stajao je neko vrijeme zamišljen, očiju zarobljenih sjenkom trakaste zavjese koja se pojavljivala i nestajala na zidu. U jednom trenutku pomislio je da bi trebao nazvati majku i otkazati uobičajeni ručak, ali joj to ipak nije mogao učiniti. Godišnjice očeve smrti bile su joj važne. Pospremio je sobu, obukao traperice i uključio bojler. Bilo je prošlo deset, kada je izašao iz stana.

Kiša je bila prestala, ali su tamni oblaci nagovještavali da će uskoro ponovo početi padati. Na kiosku je kupio Oslobođenje i pridružio se ljudima na autobuskom stajalištu s druge strane ulice. Sjedio je na natkrivenoj klupi i prevrtao masne novinske listove sve dok ga hladnoća nije natjerala da ustane i napravi nekoliko koraka kako bi se zagrijao. Kada se autobus pojavio, ušao je unutra s rukama u džepovima svoje izgužvane frotirne jakne. Blatnjave fleke prekivale su vrhove njegovih crnih gojzerica. 

Smjestivši se pored izlaznih vrata, prislonio je glavu na prozor i zurio u išarani vrh sjedišta ispred sebe. Velike, široke gume oštro su sjekle poplavljene zavoje, prskajući prolaznike na trotoarima. Autobus je stenjao poput starca na samrti. Jedan zeleni Opel, prošavši kroz crveno svjetlo na semaforu, zamalo se zabio u njih. Dugo je gledao za njim, pokušavajući prepoznati vozača. Taj nepromišljeni čin načas ga podsjeti zašto nikada nije polagao vozački ispit.

Neki čovjek je stajao pored vrata. Bio je visok, mršav i malo poguren. Nosio je tegetni vuneni kaput, izblijedio i iskrzan na laktovima i oko džepova. Jednom rukom se čuvao za aluminijsku gredu, a u drugoj je držao najlonsku kesu s prepoznatljivim likom kauboja i crvenim natpisom Marlboro. Imao je zapuštenu kosu koja je neuredno padala preko velikih, dlakavih ušiju. Iritiralo ga je to što je cijelo vrijeme stajao, iako je autobus bio napola prazan. Naposljetku, zabaci glavu na naslonjač kao da pokušava zaustaviti krv iz nosa i, zatvorivši oči, prisjeti se oca: dvadeset godina je prošlo od one noći kada je poginuo, kao vojnik, u Šantićevoj ulici. Tada su živjeli u prizemlju jedne napuštene kuće u Brankovcu, jer je njihov stan na Tekiji uništen već na samom početku rata. Mogao je, s nepogrešivom tačnošću, zamisliti lice vojnika koji im je saopštio tu strašnu vijest: bio je nizak, ali snažan, raščupane kose koja mu je sezala do ramena i brade prekrivene gustim crnim dlakama. Nos mu je bio blago savijen, a oči su mu pod prljavim svjetlom lojanice imale promjenjivu, tečnu boju: nekada je u njima prevladavala crna, nekada žuta nijansa, a na momente bi mu zjenice bile bakarno smeđe ili narančaste. Govorio je dubokim, otvorenim basom, koji ni za čas nije zadrhtao. Osjetio je jetki miris njegovog daha dok je, gledajući čas u njega čas u njegovu majku, izgovarao riječi koje nikada neće zaboraviti: “Arif je poginuo. Nek vam je zdravo glava i nek vas dragi Bog čuva.”

Izašao je na Tekiji, kod Fabrike duhana. Sablasno pusto dvorište i stara zahrđala kapija, s debelim lancem prebačenim preko razvaljene brave, odavali su sumornu sliku mostarskih javnih preduzeća. Istruhli drveni prozori na upravnoj zgradi i fasada s koje se gulio malter čekali su neka bolja vremena. Pogledao je u namršteno nebo iz kojeg je ponovo počelo sliniti i prešao cestu. Ponegdje, na gornjim spratovima zgrade u kojoj je odrastao, gorjela su svjetla. Iz kafića u prizemlju, dopirala je muzika. Mogao je vidjeti ljude za šankom. Niko ga nije prepoznao. 

Tokom ručka s majkom, boljela ga je glava. Sjedili su za dugim ovalnim stolom u trpezariji i on je cijelo vrijeme bio u dvojbi da li je uistinu u stanu tako mračno i hladno ili je to samo projekcija njegovog mentalnog stanja.

“Je li ti dobro?”, upitala ga je majka.

Pitanje ga je iznenadilo, jer mu do tada nije davala priliku da govori. Kao i obično, svezala bi se jedne teme i o njoj raspredala sa svom svojom staračkom pedanterijom.

Zatečen, hladno je kimnuo glavom, ne pokazujući nikakva osjećanja.

“Izgledaš mi previše odsutan.”

“Oprosti”, rekao je tiho i od navike ponizno.  

Majka ga je neko vrijeme nijemo posmatrala, a onda je ustala i podigla prazne tanjure. Uradila je to tako sporo i oprezno da mu se činilo kao da traje čitavu vječnost. Prije nego je iznijela desert, otišao je u kupatilo. U ormariću, među bočicama s tabletama za probavu i tlak, pronašao je aspirine i popio jednu tabletu s gutljajem vode iz slavine. Potom je ispljuskao lice i obrisao ga peškirom koji je stajao prebačen preko držača. Svjetlozelena boja pločica ga je smirivala. Osjećao je kako mu pod kožom nervi stružu jedan o drugi kao strujne žice na vjetru. U isti tren začuo je nalet voza na obližnjoj pruzi, a onda i dug, prodoran pisak sirene. Buka je dopriala kroz mali prozor, koji je uvijek, i zimi i ljeti, bio djelimično otvoren.

Kada se vratio, primijetio je da su joj oči odjednom postale brižne i vlažne, a pokreti izgubili uobičajenu smirenost. Nije rekao ništa. Sjeo je na trosjed s jastucima u dnevnom boravku i pogledao u očevu fotografiju na zidu, jednu od rijetkih koju su uspjeli spasiti nakon što je u septembru 1992. granata raznijela njihov stan. Nije naslijedio crte njegovog lica; bio je zapravo isti majka. Imali su iste zelene oči, isti zaobljeni oblik čela i obrve, dosta neobične, poput tačnica u dječijoj svesci okrenutih naopačke.

“Zašto ne uzmeš tortu?”, upitala je iz kuhinje.

Nadnio se nad tanjurić na stolu i onda pogledao u pravcu odakle se čuo mlaz otvorene slavine.

“Ne mogu”, odgovorio je.

Napolju su se oblaci na trenutak razmakli i tanak mlaz svjetla slio se u prostoriju. Veliki listovi fikusa bacali su sjenku na izlizanu, drvenu komodu. Svake godine isti ritual, pomislio je. Nije bilo mnogo ljudi kojima je datum smrti njegovog oca nešto značio. Očeva mlađa sestra, Nada, već je dugo živjela u Australiji. Starija, Safija, umrla je prije šest godina od moždanog udara. Ni jedna ni druga nisu imale potomaka. Prijatelji su ga već davno zaboravili. Ostali su samo on i majka.

“Hoćeš li brzo?”, doviknuo je.

Zvuk otvorene slavine iznenada je utihnuo i njegova majka se pojavila na vratima kuhinje sa zavrnutim rukavima tamnosmeđe bluze i šakama umotanim u kockastu plavo-bijelu krpu. Njeno lice, nekada tako rumeno i punačko, sada je bilo blijedo, upalo i prošarano dubokim borama.

“Šta kažeš?”, upitala je.

“Bilo bi dobro da krenemo. Sanjina cvjećara subotom radi do dva.”

Pogledala je prema zidnom satu, koji joj je kupio prije deset godina, za njen pedeset četvrti rođendan.

“Zar je već jedan i petnaest? O, Bože!”

“Ako želiš, možemo ići sutra. Nije baš idealno vrijeme za posjetu haremu.”

“Ne. Bolje danas. Sačekaj, brzo ću”, rekla je i izašla iz prostorije.

Ustao je, obukao jaknu i navukao gojzerice. Dok ju je čekao u uskom predsoblju, provirio je kroz otškrinuta vrata gostinske sobe. Majka ju je rijetko otvarala pa je iznutra dopirao miris formaldehida. Nije u njoj više bilo ničega što bi govorilo da je to nekada bila radna soba njegovog oca: ni polica s knjigama, ni masivnog stola od mahagonija, ni notesa, ni bilježnica, ni pribora za pisanje, ni uokvirene diplome na zidu, ni projekata, ni minijaturnih maketa aviona Galeb i MIG, jednom riječju – ničega. Sjećao se oca, njegove užurbane i prkosne prilike, jasnog i napetog izraza lica, koji je koračao i očajan i otmjen u isto vrijeme, pomalo nespretno gazeći u hodu jače na jednu petu, u onom sportskog kaputu od smeđeg samta koji je tako volio i koji je bio natopljen teškim mirisom njegovih omiljenih cigareta – Morava. Bio je inžinjer u vazduhoplovnom pogononu mostarskog Sokola i ponekad je danonoćno radio na svojim projektima. Pamtio je njegova snažna, volujska ramena nadnesena nad neki crtež čiji su rubovi padali preko stola: otškrinuo bi vrata i posmatrao ga s divljenjem, ne ulazeći unutra, baš kao i sada, ponekad i po čitav sat. Nije ga smio prekidati u radu – to je bilo pravilo koje je vrijedilo ne samo za njega, već za svakog ko bi se u tom trenutku zatekao u kući.  

“Ideš li?”, dozvao ju je, ne krijući nestrpljenje u glasu.

Kako odgovora nije bilo, ušao je u njenu sobu. Zatekao ju je kako sjedi na krevetu lica prekrivenog dlanovima. Jedno vrijeme ju je posmatrao s vrata, a onda je sjeo pored nje. Pokušao se sjetiti kada ju je posljednji put vidio da plače. Je li to bilo one noći kada je saznala da je otac poginuo? Ne. Bilo je to nekoliko godina poslije, kada joj je umrla majka.

“Znaš…. Moram ti nešto reći, a nikako ne mogu…”

Po načinu na koji je izgrcala te riječi, shvatio je koliko napora ju je to koštalo. Osjećao je nešto strano, skoro neprijateljsko u njoj. Prije nego je nastavila, preplavio ju je novi talas jecaja i suza.

“Možda nije pravi trenutak”, nastavila je, “ali ne mogu to više držati u sebi. Imam osjećaj da će me to uništiti. Čudno. Dok sam bila mlađa, mislila sam da se nikada neću naći u ovoj situaciji. Bila sam uvjerena da ti šutnjom činim dobro i omogućujem normalan život. Ali… Već duže vrijeme čujem glas koji govori iznutra, iz mojih vlastitih dubina. On mi kaže da moraš znati… Da jednostavno moraš znati…”

Pokušao je da shvati o čemu govori, ali uzalud. Što je više stario to je ona za njega sve više bivala poput mašinskog sklopa sastavljenog od zamršenih dijelova čiji princip rada nije razumio. Zrake svjetlosti probile su se kroz napola spuštene žaluzine i na zidu iznad nje, Alen je na trenutak vidio bijelu mrlju dana i tanke, tamne pruge.

“Znam da od tebe ne mogu očekivati oprost. Ali te, ipak, molim… Molim te da mi obećaš da me nećeš zamrziti!”

“Ne razumijem… Zašto bih te mrzio?”

“Obećaj mi”, zavapila je.

Osjetio je toplotu njenih dlanova na zapešćima. Vršci prstiju su joj pobijelili od čvrstoće stiska. Nije imao pojma šta se događa, a opet, činilo mu se kao da je negdje u nekom ranijem životu sve ovo već jednom proživio. Jasno je osjetio da prisustvuje nečemu velikom i važnom, što nadilazi njegovo postojanje. 

“Obećajem”, rekao je.

Iz lica joj je oticala boja, a onaj njen savršeno ravni nos nadimao se, kretao, ispuštao zvukove; oči su joj postale velike poput prozora, a strah i neizvjesnost koji su isijavali iz njih uticali su na to da soba odjednom postane manja i mračnija. Otvorila je usta da nešto kaže, ali riječi još zadugo nisu izašle iz njih.

“Tvoj otac…”, napokon je rekla, “… nije tvoj pravi otac.”

Na prvi mah pomislio je da je skrenula pameću, ali joj držanje uopće nije bilo luđačko.  

“Ne razumijem… Moj tata nije šta?”, rekao je, nastojeći zvučati ironično.

“On nije tvoj pravi otac”, odgovorila je. “Lagala sam te čitav život.”

Pokušao je da aktivira smisao te rečenice u glavi, ali nije uspijevao. U sebi je nosila golemi teret gluposti: kako, pobogu, njegov otac ne bi bio njegov otac? Trideset osam godina je već tako, zašto bi sada bilo drukčije?

“Začela sam te s drugim”, rekla je. “Da, prevarila sam tvoga oca…”

Pokušao je u glavi zamisliti majku, mladu i zgodnu, kakva je nekoć bila, u zagralju drugog muškarca. Odmah je osjetio snažan nalet gađenja.

“To ne može biti istina”, odbrusio je.

Nije znao zašto je to rekao, ali to je sve što mu je u tom trenutku palo napamet. Ponekad se pitao da li spada u onu vrstu ljudi koji su potajno uvjereni da negdje gore, na mjestu gdje se odlučuje o ljudskim sudbinama, od prvoga dana postoji neko ko ozbiljno radi protiv njega.

“O, kako bi voljela da si u pravu…”, zavapila je i spustila glavu u njegovo krilo.

Ne, nije bilo smisla poricati: znao je da govori istinu. Bijesan, posmatrao je razrijeđenu kosu na njenom potiljku i vrat, naboran i tanak, kao kod djeteta, osjećajući da bi je mogao ubiti. Da, u tom je trenutku bio u stanju ubiti rođenu majku. Uzdahnuvši, odbacio je tu pomisao u glavi i osvrnuo se oko sebe. Zidovi su u uglovima bili vlažni i izlizani od mnogih prebojavanja. Na noćnom ormariću, pored uzglavlja, nalazila se keramička vaza u koju su bile uronjene tamne mrlje nekog napola uvelog cvijeta. Odnekud, iz neke druge, davno završene priče, u misli su mu se došunjale riječi jednog prijatelja, psihologa, kojega je posjećivao u onim poratnim godinama dok je još vjerovao da se PTSP može izliječiti stupidnim psihološkim seansama: duševnoj disciplini preduslov su tri stvari – stabilnost, uravnoteženost i mir. Mir, mir, mir, ponavljao je sada u sebi. 

“Je li… tata znao za to?”, upitao je.

Glas mu je bio miran i tih i ni po čemu nije odražavao njegovo unutarnje stanje. Podigla je glavu iz njegovog krila i pogledala ga suznim očima. Odmahnula je.

“Otišao je s ovoga svijeta u uvjerenju da je uspio pobijediti neplodnost. Znaš da je bio sterilan baš kao i njegove sestre.”

Napokon, izvukao je svoje ruke iz njenih i ustao s kreveta. Oslobođeni pritiska, dotrajali federi na francuskom ležaju ispustili su uzdah olakšanja. Prišao je prozoru i pogledao vani. Sunce je ponovo zašlo za teške sive oblake, koji su nagovještavali kišu. Dole, na ulici, radnici u bijelim mantilima ubacivali su korpe s hljebom u pekarska kola. Neka je žena vodila psa na uzici. Sve je bilo isto kao i kada je došao. Svijet nije stao zbog onoga što mu se upravo desilo. Niko čak nije ni primijetio da mu se život počeo raspadati.

“U posljednje vrijeme često mislim da sam u cjelosti izgubila svoj karakter zbog onoga što sam učinila. Valjda se zato ovoliko bojim groba. Ali, da je bilo drukčije, ne bih imala tebe, a to je jedini pakao koji sam onda bila u stanju zamisliti.”

“Ko je on?”, upitao je.

“Tvoj pravi otac?”

“Da.”

Umjesto odgovora, uputila mu je pogled prepun majčinske nježnoti i nijeme molbe za razumijevanje.

“Neko koga znam?”, insistirao je.

Kimnula je glavom. Oči su joj se ponovo ispunile mrakom i suzama.

“Ko, u vražju mater?”, zarežao je.

“Naš kum, Josip.”

Trebalo je proći izvjesno vrijeme prije nego je njegov mozak obradio tu informaciju.

“Josip Antelj?”, upitao je sa zaprepaštenjem. “Kum Joško?”

“Ni danas ne shvatam kako se to dogodilo”, rekla je. Sada je gledala negdje u stranu, kao da je tamo stajao neki imaginarni svjedok na kojeg se pozivala. “Bio je otmjen, zgodan, rječit i znao je sa ženama… Uradili smo to tri puta. Onda sam prekinula. Nikada mu nisam rekla da nosim njegovo dijete.”

“Blagi Bože!”, uzviknuo je. “Moj otac je Hrvat?”

“Zar je to sve što imaš da kažeš? Tvoj otac je Hrvat. Da, jeste! Zar misliš da je to onda nekome bilo važno? Hrvat, Srbin, Musliman – niko do rata nije primjećivao razliku!”

Oslonivši se na kamenu klupicu, zurio je u izrešetanu fasadu preko puta, u prljave prozore i limene pijetlove na dimnjacima. Lik Josipa Antelja izronio je iz njegova sjećanja: uredan, galantan, nasmijan, duhovit, takvog ga je pamtio. Bio je očev najbolji prijatelj i do rata ga je često viđao u kući. Ponekad su igrali šah, ponekad pili vino i pričali o politici. Imao je ženu, Vesnu, ako se dobro sjećao njenog imena i klince, Davora i Ivana. Ne, to ne može biti. Odmahnuo je glavom, tjerajući iz svijesti predstavu o Josipu kao svome ocu. Mora da sve ovo sanjam, pomislio je. Nešto ga je stiskalo u plućima, jasno je to osjećao. Morao je izaći vani, na zrak, što dalje od ove odvratne, mračne prostorije i te žene koja ga je gledala plačnim, molećivim pogledom.   

“Alene!”, viknula je za njim.

“Ostavi me na miru! Sit sam tog tvog sranja!”

“Molim te, razmisli samo na trenutak. Ja…”

“Da razmislim? Šta ti znaš o razmišljanju?!”, odbrusio je.

Tek kada je ostao sam u stubištu, shvatio je da joj se nikada nije obratio s toliko ružnih riječi, s toliko bijesa i ljutnje u glasu.

Izašavši na ulicu, Alen J. se obazre oko sebe, razmišljajući kuda da pođe. Aspirin koji je popio uopće nije djelovao: glava mu se raspadala. Kratko zimsko poslijepodne polako se preobražavalo u dugu i kišnu noć. Smuči mu se od pomisli na samoću kojom je odisala njegova iznajmljena garsonjera na Bulevaru. Jedan par prođe pored njega i on ih pogledom isprati do ugla. Na susjednoj fasadi raspadalo se papirno lice Ace Lukasa. Udahnuo je zrak punim plućima. Osjetio je probadanje u ramenima, dok su mu se grudi sve više širile. Zatim je izdahnuo polako, sve dublje i dublje, iz trbuha. To je ponovio osjetivši da mu je pomoglo. Podignuo je ovratnik đubretarca, prešao cestu i ušao u bar iznad čijih vrata je titrao crveni natpis – Carmela.

Unutra jedva da je bilo ljudi. Društvo za šankom se razišlo. Sjeo je uz stakleni zid, naručio pivo i osvrnuo se oko sebe. Dva stola dalje, sjedile su dvije žene, otprilike njegovih godina. U zraku se osjećao miris parfema. Jedna od njih imala je kosu podvezanu u konjski rep i velike buljave oči. Druga mu je bila okrenuta leđima. U ogledalu je vidio njeno blijedo lice i krupan, mesnati nos. Muzika je bila prigušena, pa je mogao čuti dijelove njihov0g razgovora: “Mislim da pretjeruje. To što je tvoj šef ne daje mu za pravo da se tako ponaša. Jesi li samo vidjela šta je uradio Sabini? Ne treba da popuštaš. To je moje mišljenje.” Činilo mu se kao da te riječi dopiru iz nekog drugog svijeta, gdje je davno rekao zbogom.

To je to, dakle: njegov otac – otac kojeg je volio svim svojim srcem i koji mu je tako nedostajao svih ovih godina – nije zapravo njegov biološki otac, već Josip Antelj, vjenčani kum njegovih roditelja, Hrvat, katolik. Kakvo šokantno saznanje! Kako da uopće to prihvati? Kako da se odnosi prema tome? Kao osoba koja je u prošlosti bila sklona psihičkim rastrojstvima, bio je razvio igru samozavaravanja. Trebalo je samome sebi odvratiti pažnju s onoga što je bitno i misliti na nešto sporedno, lijepo. Ali ovaj put bojao se dubine potresa s kojim će se konačno morati suočiti kada se više ne bude mogao zaklanjati za svoju pasivnost. Šta bi uopće trebalo da uradi? Nije imao pojma. Sudbina se baš lijepo poigrala s njim.

Pivo je ispio relativno brzo i odmah naručio drugo. Bio je žedan, ali više od toga htio se napiti. Izvadio je mobitel iz džepa i pogledao koliko je sati. Napolju je već padao mrak. Farovi automobila ostavljali su iskrivljene odsjaje u izlozima radnji. Parovi su hodali ulicom, sretni i bezbrižni, kao u reklami za neko osiguravajuće društvo. Pokušao je sabrati misli, vratiti se rutini, ali je to užasno saznanje upropaštavalo svaki njegov pokušaj da povrati toliko željeni mir. Odjednom, ispuni ga mržnja prema majci. Aranžirala je ovu priliku s vlastitim smislom za teatralnost – zašto bi mu, inače, saopštila tu vijest baš danas? Izvršila je pripreme za ovaj veliki trenutak i uradila ono što je morala kako bi olakšala sopstvenu dušu. Uvijek mu je nametala svoju volju, a pošto ju je volio, morao se pomiriti s tom podložnošću. Nikad joj se ni u čemu nije suprotstavio. Cijeli život je manipulirala njime – tek sada to vidi.

Čim je ispio pivo, platio je račun i izašao na oštar noćni zrak. Dok je hodao ulicom, u nogama je osjećao težinu koja se postepeno prenosila na svaki dio njegovog tijela. Nije to bio umor, već nešto čemu nije znao ni ime ni lijek. Jedan auto uspori dok je prolazio pored njega. Vidio je, kako obasjana svjetlima, kiša gusto pada. Prešao je cestu, skrenuo u jedan prolaz i potom prošao kroz mali park s nekoliko klupa i mobilijarom za djecu. U tom je parku odrastao. Skakao je s ostalom djecom, gradio tvrđavu od sive, mokre pržine, šutao fudbal i spuštao se niz tobogan. Pamtio je zalaske sunca u ljeto: pruge crvenila s obzorja prelamale su se po glatkim površinama od plastike i stakla. Dole, pod pećinama, proticala je rijeka, s koje su dopirali veseli usklici kupača. Njegovo djetinjstvo – davno prošlo vrijeme. Drevnije od Egipta.

A onda se sjetio: tu je, u junu 1993., granata ubila jedno dijete. Bio je na položaju tog poslijepodneva, u podrumu jedne zgrade, nedaleko odatle. Čuo je detonaciju i odmah potom jeziv ženski plač, žamor uspaničenih glasova. Instiktivno je pogledao prema mjestu gdje se to dogodilo. Mogao je tačno da odredi položaj krvavih mrlja, koje su danima poslije bile tu, sve dok se neko nije sjetio i počistio ih. Preko puta se sada nalazila zubna ordinacija Papić. Aluminijska vrata s teškom, mesinganom bravom bila su otvorena, a pločnik ispred njih obasjan bijelim neonskim svjetlom. Do nje – Sanjina cvjećara, s orhidejama, ružama, gerberima i ostalim cvijećem u osvijetljenom izlogu. Pomislio je na Sanju, svoju najveću ljubav. Volio ju je kao nijednu prije i nijednu poslije, ali njena ju majka nije htjela rasipati na njega, njegov PTSP i bezvrijednu diplomu nastavnika maternjeg jezika i književnosti. Pogledao je uvis, pokušavajući da odredi koliko je vremena prošlo otada i ugledao kišu kako propada kroz žućkasto-bijelu kupolu koju je stvarala ulična svjetiljka. Roditelji su joj bili imućni. Imali su vikendicu u nekom malom mjestu na moru. Jednom mu je pokazala nekoliko fotografija – dvospratnica obložena bijelim kamenom, s visokim potkrovljem i finom balustradom na zaobljenim balkonima. Imala je i sliku nekog lokalnog momka, zdravih bijelih zuba i preplanulog tena, koji joj se svakog ljeta udvarao. Sanja je oduvijek uživala u pažnji koju su joj poklanjali muškarci. Sanja – zauvijek završena priča, koje se nije volio sjećati.

Ubrzo je izbio u uski sokak koji je donji dio Šarića harema odvajao od gusto načičkanih kuća uz Neretvu. Nedaleko odatle bio je ukopan Arif J., čovjek za kojeg je trideset osam godina mislio da je njegov otac. Trenutak je stajao na kiši, kao da o nečemu razmišlja, a onda je nastavio dalje, prema autobuskom stajalištu u blizini, zaobilazeći lokve i pokušavajući ne skvasiti stopala u starim, izlizanim gojzericama. Bilo je skoro pet kada je ušao u autobus. Unutra je sjedilo nekoliko ljudi, ali ovaj put niko nije stajao na vratima.