Pisac u najboljem slučaju podstiče na čitanje a ponekad i na pisanje. Pasolini me podsticao da oblikujem svoje mišljenje u otklonu od njegovoga. On je bio intelektualac, čija je funkcija da jedva dotakne granice mišljenja, nudeći tako čitatelju opseg sadržaja. Međutim, tko se priklanja prevladavajućem mišljenju, tko se uvukao u svjetinu, oduzima svojoj smjesi kvasac i sol.

Tko je moderator vlastitog izlaganja izmiče se zadaći. Pasolini je k tome imao tjelesne odvažnosti, koja se sastoji u tome da stoji sam na ničijoj zemlji. Sjećam ga se da je prisustvovao manifestacijama revolucionarne ljevice: između naših zbijenih redova i redova snaga reda stvorila bi se pustinja. Trgovine bi spuštale rešetke na vratima, polaznici bivali sve rjeđi. U toj zbijenoj praznini moglo se vidjeti čovjeka koji je bio tamo da svjedoči. Imao je svijetli kišni ogrtač, sako, kravatu na bijeloj košulji. Stajao je tamo gdje se nitko od njemu jednakih ne bi usudio stajati. Umio je stajati tamo.

Inzistiram na njemu kako bih sučelio ona vremena s ovim današnjima. Izbačen iz Pci zato što je homoseksualac, podržavao je argumente revolucionarne ljevice. Prihvatio je da bude odgovorni urednik glasila “Lotta Continua”, u to doba mjesečnika, kasnije dnevnika.

Da bi se mogle tiskati, prodavati, novine su na mjestu odgovornog urednika morale imati profesionalnoga novinara, upisanog u registar. Njemu su stizale prijave. Mnogi intelektualci iz toga vremena prihvatiše potpisivati se u novinama u kojima inače nisu pisali i s kojima se nisu slagali, ali koje su ih trebale da bi mogle izlaziti. Izlagali su se optužbama i procesima u ime slobode štampe.

*

Zajedno s Giovannijem Bonfantijem Pasolini potpisuje režiju filma 12 dicembre, o pokretu Lotta Continua. Toga dana, 12. prosinca 1969. godine, jedna je bomba učinila pomor u Poljoprivrednoj banki u Milanu. Godinu dana kasnije, taj film-anketa 12 dicembre, pripovijedao je o prijelomnim mjeseciama u Italiji zahvaćenoj potpunom preobrazbom svijesti. Snimljeno je osamdeset kilometara filmske vrpce.

Takvo je bilo građansko ozračje tih godina: ponajveći talijanski intelektualac stajao je uz revolucionarnu ljevicu, a istodobno pisao u najznačajnijim novinama, te neprestance bivao pozivan da nastupa na javnoj televiziji.

*

Drugi slučaj iz tih vremena i odnosa između kulture i građanskih borbi: 11. rujna 1973. vojni udar u Chileu smjenjuje demokratsku vladu i ubija njezinoga predsjendika Salavotorea Allendea.

*

Lotta Continua smjesta pokreće javno prikupljanje sredstava namijenjenih otporu pod naslovom: “Oružje MIR-u” (čileanska revolucionarna ljevica).

Prikupljeni su ondašnji milijuni, namijenjeni oružanoj borbi i otporu u Megali. Filmaši su odmah pristupili: Marco Bellocchio, Luigi Comencini, Roberto Faenza, Mario Monicelli, Elio Petri, Salvatore Samperi, Paolo i Vittorio Taviani, Cesare Zavatini.

Zatim umjetnici: Mario Schifano, Renzo Vespignani, Piero Dorazio, Franco Angeli, Ugo Mulas, Alighiero Boetti, Furio Bo, pridružiše se darujući svoja djela.

*

Ti intelektualci potpisali su kampanju u organizaciji talijanske revolucionarne ljevice za potporu oružanoj borbi u Chileu.

Pokušajmo danas u sferi crvenog tepiha tražiti potpis i za bezazleniju peticiju.

*

Piscu je usud namijenio mali glas u javnosti. Može ga upotrijebiti da učini nešto više od promocije vlastitih djela. Njegov okvir je riječ, prema tome zadaća mu je da štiti pravo svih da izraze svoju. Od svih na pameti su mi u prvom redu nijemi, zanijemjeli, zatočenici, oklevetani, oni što ih je obavještajna služba oklevetala, nepismeni, i svatko tko kao pridošlica jezik poznaje malo ili nikako.

Prije nego što se budem morao pozabaviti vlastitim slučajem, mogu reći da sam se bavio pravom na riječ onih drugih.

“Ptàkh pìkha le illèm”: otvaraj usta svoja za nijemoga (Izreke / Moshlé 31,8). Osim što mu je komunicirati, to je građanska dužnost pisca, glasnogovornik je onima koji ne čuju.

*

Salman Rushdie svojim romanom Sotonski stihovi razjario je niz masovnih islamističkih prosvjeda protiv bogohulja prepoznata u njegovoj pripovijesti. Mnogo je ljudi sišlo na trgove i poginulo zbog učinka reakcije.

Goetheov roman Patnje mladog Werthera proizveo je val samoubojstava kod europske mladeži.

S blažim posljedicama Reinhold Messner svojim je publikacijama privukao čitatelje i alpiniste da se popnu na planine i okušaju se u njegovim poduhvatima.

Mario Corona je pobudio želju kod svojih čitatelja da posjete Erto i branu Vajont.

Jesu li to slučajevi podsticanja? Ili jezično prikladnije, bez ikakve kaznene posljedice, naprosto sugestije koje potječu od glagola nadahnjivati? Ako iz javne riječi nekog pisca uslijede akcije, to je ishod kojim se ne može upravljati i izvan je njegove kontrole.

Riječi mogu samo to, pa i kad podstiču na najsmionije poduhvate: Aux armes citoyens podsticaj je prisutan u Marseljezi, francuskoj nacionalnoj himni, najljepšoj koju poznajem. Podstiče na građanski rat, da se uzme oružje protiv tiranina. Zvučna je kulisa koja se podrazumijeva u svakom ustanku. Claude Joseph Rouget de Lisle autor teksta, već par stoljeća čeka na prijavu za podsticanje na krivično djelo.

*

Utopija nije cilj nego polazište. Zamišlja se i želi se ostvariti mjesto koje još ne postoji.

Val Susa već cijelu jednu geneaciju bori se iz oprečnih razloga: da to mjesto još uvijek bude. Ne ono koje netko zamišlja, samo da bi ostvario dobit na jednom od tolikih poslova, ravnodušan je prema šteti izazvanoj javnome zdravstvu. Utopija je, i to najgora, podjarmljivanje nekog teritorija špekulaciji koja se, da se bolje okoristi, proglasila strateškom. Bušenje i usitnjavanje ležišta azbesta prestraši svakoga tko dozna za smrtnu opasnost od prosipanja njegovih otrovnih vlakana. Moja definicija za to je: silovanje teritorija.

Val Susa se bori protiv ekološke katastrofe, kako bi je odagnala, i da je kasnije ne bi morala oplakivati. Riječ je o najsnažnijoj i najtrajnijoj borbi narodne prevencije.

Tu svoju volju plaća masovnom represijom i militarizacijom svoga građanskoga života.

*

Silna bahatost polaže pravo na gaženje razlogâ i tjelesa jedne male doline. Već cijelu generaciju odolijevaju ganutljivom odlučnošću.

Ganut, pristupio sam njihovim razlozima, dodajući često i kroz više godina svoju tjelesnu prisutnost na njihovim manifestacijama.

*

Naša zemlja vapi za obnovom, stresajući sa sebe nametnike korupcije, privilegijâ, privatnih interesa na štetu javnih troškova. Organizam je zdrav, ali mu je plašt napadnut.

U Val Susi tijelo reagira i priječi rovanje moljaca koji haraju, drvotočaca koji glođu planine.

Jednako tako na otoku Lampeduza zajednica je znala reagirati protiv degradacije koju su nametnuli zločinački zakoni. Naredbe koje su dolazile s kontinenta namjeravale su stegnuti omču oko otoka te ga učiniti zatvorenom zemljom. Lampedužani su popustili i zemlju učinili otvorenom.

Pružiti hranu, vodu, odjeću, smještaj, skrb za bolesne, umrle: tih sedam djela milosrđa obavili su oni koji žive na moru i koriste oprečne zakone. I ne radi se o svecima sa Lampeduze, nego naprotiv o Lampedužanima.

Rimovanje sjevera s jugom, Val Susa s Lampedusa, od bahatosti koje bi ih htjele podanicima iskupljuje danas naslov građanâ.

*

Kako bi se utvrdio podsticaj na nasilje valja dokazati izravnu povezanost između riječi i počinjenih djela. U jednoj izjavi prenesenoj u prilogu “Left” dodatku tjedniku “Unità” (od 21. lipnja 2014. godine), Gaetano Azzariti, profesor ustavnoga prava, tvrdi: “Članak 21. našeg Ustava dopušta nam maksimalnu slobodu da izražavamo naše stavove. Zato će tužilaštva, u slučaju kao što je onaj De Lucin, morati dokazati izravnu povezanost između riječi i akcije… Ne bude li se moglo dokazati neposredan slijed događaja između riječi i djela, u tom slučaju krivično djelo ne postoji*.

*

Podsticanje na nasilje prošlih godina, ugledni predstavnici stranaka s brojnom pratnjom članstva i aktivista, s vremena na vrijeme javno su prijetili oružjem za postizanje svojih ciljeva. U drugim prigodama najavljivali su masovne utaje poreza. Sudska ih vlast nije ispitivala zbog zločina podsticanja.

Slažem se: premda su na položaju pa mogu zagovarati kriminalno djelovanje u širokom krugu pristaša, koristili su se svojim pravom na riječ.

U mom slučaju javna optužba tvrdi da su moje riječi imale nastavak djelovanja. Pripisuju mi ulogu kakvu ni stranački čelnici nisu imali.

Ne pripadam ni jednoj političkoj formaciji. Kao građanin sudjelujem na manifestacijama s kojima se slažem i kao zainteresiran svjedok.

Ali javna optužba tvrdi da sam utjecao na ponašanje ljudi i počinjenje krivičnih djela.

*

Dospjelo se dotle da bude izrečeno ovakvo razmišljanje: nakon mojih riječi proizvedeni su takvi događaji. A prije mojih riječi? Zbog propusta nedostaje sučeljavanje. Nakon proizvodnje papirnatih rupčića ljudi su brisali nos. A prije?

Argumnet spada u one koji su izvrgnuti ruglu više od tisuću godina te fiksirani latinskom izrekom: “Post hoc, ergo propter hoc”: nakon toga, dakle radi toga.

Državni tužitelji podastrli su popis djela koja su počinili No Tav aktivisti, a taj popis sastavio je DIGOS iz Torina, koja su se događala od rujna 2013. Iza svih tih djela stali su anonimni No Tav-aktivisti, koji su izjavili da su djelovali u znak solidarnosti s četvoricom svojih utamničenih aktivista. Svi počinitelji djelâ sa tog popisa djelovali su u znak podrške svojim drugovima. Bar jedan jedincati mogao je dometnuti, makar samo uzgred na rubu: a onda i zato što je to rekao De Luca u “Huffington Postu”.

*

Državni tužitelji iznose kao dokaz nepotpun popis, u kojem nedostaje usporedba s prethodnim razdobljem koja, osim toga, dokazuje suprotno.

*

Ti događaji nemaju nikakve veze s mojim riječima koje su oni inkriminirali.

*

U mom kraju, na jugu, postoji druga vrsta odgovornosti za riječ. Netko poželi nešto najgore nekoj osobi i baš ta osoba kasnije doživi nesreću. Taj zlokobnjak smatra se odgovornim za ono što se dogodilo pa tako daje znak za početak svoje fame urokljive osobe.

Kada se na stadionu na sjeveru Italije razdražuje priroda zazivajući “Forza Vesuvio”, na taj se način podstiče vulkan na erupciju. Odgovor s južnjačke strane nije bila prijava, nego efikasan egzorcizam češanjem po jajima.

Da pruga Tav u Val Susi može biti sabotirana, da može ne pojaviti se, s druge i nikoje strane.

Da mogu presušiti javni fondovi namijenjeni poslovnjaštvu tvrtki povezanih sa strankama.

Da ju vlada, normalnih sposobnosti da shvati i želi, ostavi nedovršenu, kao i 395 (tristodevedesetipet) drugih velikih radova u Italiji.

Da se može proglasiti ekološka katastrofa a odgovorni za nju zbog toga biti procesuirani.

Prugu Tav se mora sabotirati: rečenica spada u pravo na zazivanje nesreće.

*

Ministri ove ili drugih vlada proglasili su prugu Tav u Val Susi strateški važnom. Strateški je pridjev vojnoga porijekla, strateg je naime zapovjednik grčke vojske. I učinak je vojni: gradilište, bušotine i dolina pod zaštitom su, osim postrojbi policije i karabinjera, oružanih snaga.

Područje strateškog interesa znači naprosto područje oduzeto neslaganjem, gdje se ne može protestirati i gdje se osim toga vojsku može upotrijebiti u funkciji javnoga reda. Definicija područja strateškog interesa napuhana je ali i novijeg datuma. Primijenjena na gradilište Tav u mjestu Chiomonte, prema zakonu od 12. studenog 2011. godine, prethodno je izmišljena za pokrajinu Campaniju, sa svrhom da od građanskih prosvjeda zaštiti gradnju postrojenja za zbrinjavanje otpada. Razumije se da je pridjev “strateški” uvučen u zakon od 2011., bio uzet iz zakona o odlagalištu smeća (DL 23/5/2008. br. 90 pripisuje kvalifikaciju “područja od nacionalnog strateškog intersa” internetskim stranicama, područjima, postrojenjima, povezanima sa zbrinjavanjem otpada).

*

Optužen sam da sam izrazio potrebu sabotiranja djela strateškoga za Državu. Ali kao privatni tužitelj protiv mene je privatna tvrtka, LTF sas. Zar to ne bi trebala biti Država sa svojim odvjetničkim timom? Zar Država ne smatra sebe oštećenom zbog moje nepodložnosti protiv tako odlučna djela za javne sudbine? Skriva li se iza privatnog tužitelja bilo koja privatna tvrtka?

*

Što se toga tiče, tvrtka u pitanju nije talijanska, nego francuska, sa sjedištem u Chamberyu: LTF znači Lyon Turin Ferroviaire. Bizarnost sudbine: slučaj hoće da u Francuskoj nisu na snazi naši antimafijaški propisi o dodjeli zakupa.

Slučaj hoće da za Francusku pruga Lyon-Torino nije strateška ni prioritetna. Oduševljenje tvrtke LTF u domovini nije naišlo na podršku.

*

Zahtijevam da Država bude privatni tužitelj protiv mene. Sudi mi se zbog izjave protiv svečana i strateškoga djela našega teritorija, a u slučaju osude zar bih trebao obeštetiti francusku tvrtku umjesto talijansku Državu? Zahtijevam od javnih i neprisebnih dužnosnika da nastave u ulozi privatnoga tužitelja protiv mene. Bit ću osuđen zato što sam se odupro državnome djelu u ne bilo kojoj stranoj tvrtci koja je došla činiti štetu kod nas.

*

Na izlasku sa pripremnoga ročišta 5. lipnja 2014. u Torinu državni tužitelji izjavili su za dnevnik Corriere della sera: “Brici u Bussolenu možemo oprostiti kad kaže da će rezati žicu, pjesniku, intelektualcu kao što je on, ne”. Državni tužitelji pripisali su sebi duhovnu moć oprosta. U nesvjestici sile (ovo nije mjesto da se spominje zanos), državni tužitelji ujedinjeni množinom “možemo” pomazali su se uljem oprosta. Mogu oprostiti primjerice brici iz Bussolena ili drugog nekog mjesta, štoviše i trafikantu i apotekaru, ali nije rečeno. Isključeni su pjesnici i intelektualci, kojima se po statutu ne može oprostiti. No, je li kaznena akcija obligatna ili je podložna sentimentalnom raspoloženju tužitelja?

U slučaju oprosta od strane državnih tužitelja, sva sreća da mi se to nije dogodilo, u mom selu bi me izviždali.

Na margini bilježim da brico ima moć uvjeravanja veću od one koju bih mogao imati ja. Doista u rukama ima poslušne glave predane njegovim oštrim britvama koje dotiču grla. U stanju da ide niz ili uz dlaku, ispada da je brico uvjerljiviji od nekog poput mene.

*

Ova majušna epizoda pripada u opće stanje zastranjenja poslova u vezi s prugom Tav u Val Susi. U tužiteljstvu u Torinu zadnjih je godina ustanovljen specijaliziran odjel od četvoro državnih tužilaca s još jednim pridodanim, koji se s punim radnim vremenom i isključivo bavi kriminaliziranjem No Tav aktivista. Njihov interni proizvod je ukupno više od tisuću optužbi.

U bilo kojem informativnom glasilu takva bi se djelatnost definirala kao sudska represija nad masovnim pokretom, ali odjel uživa srdačnu naklonost od strane lokalne i nacionalne štampe.

*

Primjer bizarne preferencijalnosti: tužba koju je protiv mene 10. rujna 2013. podnijela tvrtka LTF izravno je naslovljena na državne tužitelje Padalina i Rinauda. Tvrtka se obraća njihovoj pomnji, dakle sama bira tužitelje kojima će povjeriti parnicu.

Tužbe se predaju Državnom tužiteljstvu, koje određuje suca istražitelja. Tvrtka ima preferencijalni postupak pa to čini sama. Postoji li u tužilaštvu u Torinu javni ured sudaca dodijeljen za privatnu obranu tvrtke LTF?

*

Postoje razlozi da se traži premještanje parnice u drugo sjedište zbog nespojivosti sredine. Nećemo to učiniti. S Alessandrom Ballerini i Gianlucom Vitaleom odvažno ćemo pristupiti neobičnu sudskom sjedištu u Torinu, kako bismo tamo izgovorili i jasnu našu optužbu. Baš tako, optuženi optužuje za zloupotrebu vlasti jedne privatne tvrtke koja razvlašćuje javno mjesto i stvara gnjusobe.

A kao papren začin i samo za izdržljivije nepce, dodajem zanimljivost. Tvrtka LTF, koja gradi prugu Tav u Val Susi, usrdno je platila troškove smještaja za 400 (četiri stotine) pripadnika snaga reda.

Ista je to izjavila na zahtjev prefekta u Torinu.

Evo je: “… proglašava se da sudjelovanje snaga javnoga reda predviđenih za 12. siječanj (2010.) zhtijeva ukupno oko 400 pripadnika, za koje se pokazalo teškim naći u tako kratkom vremenu prikladan smještaj blizu područja sudjelovanja. Moli se stoga u ranije očitovanom duhu maksimalne suradnje, ako bi tvrtka LTF mogla preuzeti obvezu smještaja za taj personal, podmirujući pripadajući iznos”.

Da: u duhu maksimalne suradnje između privatne tvrtke i postrojbi talijanske Države angažiranih po potrebi, “podmirujući pripadajući iznos”.

Imamo i iznos podmirenih troškova: 36272 (tridesetšesttisućadvjestosedamdesetdva) eura. Malo preskupo, pa je razumljivo da se stanovite tvrtke sele u inozemstvo.

*

Pozivam se na pravo da upotrebljavam glagol sabotirati kako izgleda i kako je po volji talijanskom jeziku. Njegova upotreba nije sužena na značenje oštećenja materijala, kako bi to htjeli državni tužitelji u ovom slučaju.

Na primjer: štrajk, naročito onaj puzajući, bez najave, sabotira proizvodnju nekog postrojenja, neke službe.

Vojnik koji aljkavo izvršava naredbu, sabotira je.

Opstrukcionizam protiv nacrta zakona sabotira taj zakon. Nehaj, namjeran ili ne, sabotaža je.

Optužba protiv mene sabotira moje ustavno pravo na riječ protiv. Glagol sabotirati ima široku primjenu u prenesenom značenju a podudara se s ometati.

*

Državni tužitelji traže da glagol sabotirati ima samo jedno značenje. U ime talijanskog jezika i zdravog razuma odbijam to sužavanje značenja.

Dovoljno je bilo konzultirati rječnik da bi se arhivirala izmišljena optužba jedne francuske tvrtke.

Drage volje prihvaćam kaznenu osudu, ali ne i ograničenje rječnika.

*

Ukratko: svojim sam riječima podsticao, uvjeravao, poticao druge da čine štetu. Jedan moj intervju za dnevne novine na mreži “Huffington Post” da je razjario neidentificirane osobe, opake, ali koje pažljivo čitaju “Huffington Post”, očekujući da im netko dadne znak da počnu činiti štetu.

*

Državni tužitelji su zabrazdili u eksperimentalnu parnicu: za pripremnog ročišta 5. lipnja 2014. uvode filozofsku distinkciju između statičnog i dinamičnog mišljenja. Kažem li da je gradilište pruge Tav bilo sabotirano, to je statično mišljenje, dakle dozvoljeno. Kažem li da ga treba sabotirati, e to je dinamično mišljenje, treba ga dakle progoniti.

U suštini glagoli u prošlom vremenu su dopušteni, oni pak u budućem i sadašnjem vremenu su utuživi.

*

Državni tužitelji koji kriminoznima smatraju moje riječi objavljene u novinama, nisu tražili uklanjanje tih riječi iz glasila, niti su na sud zvali odgovornog urednika tog informativnog glasila.

Vidi se da su u montaži slučaja državni tužitelji bili brižni da zadrže naklonost štampe, kako bi se usredotočili na pojedinačnog izdvojenog pisca.

Pogoditi jednoga da bi se obeshrabrilo stotinu, koji bi se priklonili borbi Val Suse i upleli se u poslove stranke i njihovih podružnica. Uz prividan povod optužili su filozofa Vattima koji je odbio povinovati se.

Ali naum da se udari na jednog izdvojenog ne funkcionira. Oko moje optužbe podiglo se mnoštvo i baza, spontana i ponikla na malim velikim središtima, čak i u inozemstvu. Borba u Val Susi proširila je svoje pravo da ju se čuje kod mnogih koji su o tome znali malo, a to malo bilo je ozloglašeno slikom zajednice koja se protivi pruzi Tav jer je natražnjačka i neprijateljica napretka.

Na čistu sam sa svojim argumentima, sa svojom građanskom savjesti i svojom književničkom odgovornosti.

Pruga Tav u Val Susi neće se raditi (dinamično mišljenje, a ja ću pridodati svoj mali dio u obrani javnoga zdravlja, zraka, vode i tla na području izloženu pogibelji.

*

Nije istina da nam Europa nameće bušenje tih planina. Ali kad bi i bila istinita ta laž koju pronosi pristrani tisak, svejednako bi se trebalo oduprijeti: zbog prava na suverenost i na nepovredivost naroda na zemlji.

*

“The times are a-changin” – vremena se mijenjaju. Tako je, uvijek se mijenjaju a harmonika pravâ ponekad se pritisne do granice da ostane bez zraka. A onda ruke potegnu prema van pa se zrak vrati natrag u mijeh.

*

Pravo na javnu riječ u ovoj parnici pritiješnjeno je u najzatvorenijoj točki instrumenta na harmoniku u ovom slučaju demokracije. Međutim, vremena se mijenjaju, htjelo se to ili ne. Na svakom je izbor da u njima sudjeluje, da ih se sjeća ili ih pusti da odu, ta vremena, svojim putem te ostane u zaklonu.

U dvorani torinskoga suda 28. siječnja 2015. neće se raspravljati o slobodi na riječ. Ona smjerna uvijek je slobodna i ugodna. Raspravljat će se o slobodi na protivnu riječ, optuženu zbog toga.

*

Zbog toga prava stojim u kutu za optuženike. Izrekao sam svoja uvjerenja dnevnim novinama, a državni tužitelji su se potrudili da odjeknu u svim ostalima. Ako su te riječi podsticale, javna optužba ih je još više proširila, uvećavajući i pružajući znatno veću čitanost.

Te riječi izgovorene naglas u telefonsku slušalicu stavljene su u navodnike i proglašene glavnom točkom optužbe. Oni navodnici oko mojih riječi zapravo su lisičine. Ne mogu ih osloboditi odande, ali te lisičine nemaju moć da ih ušutkaju. Mogu ih i dalje ponavljati i od tog rujna 2013. činim to na papiru, na otvorenom i posvuda. Ako je moje mišljenje krivično djelo, i dalje ću ga činiti.

Dobro je da sudac koji je pozvan da izgovori presudu bude obaviješten o nakanama optuženika: budem li proglašen krivim zbog svojih riječi, ponavljat ću isto djelo kao okorjeli kriminalac i recidivist. Budem li osuđen, mirne duše mi uskratite blagodat uvjetne kazne, koja se primjenjuje pod pretpostavkom da krivac neće ponoviti djelo.

*

Budem li osuđen, neću se pozivati na više sudbene istance radi blaže presude. Podnijeti osudu za vlastito mišljenje dovoljna je uvreda da se ne vraćam drugoj nekoj parnici, drugoj replici svojih argumenata.

Nastavit ću sa svojim opiranjem iza propisanoga zida presude. Moje je tijelo u suglasju sa mnom, kao što se događa kada savladavam neku od litica. Naša se sloboda ne mjeri u nenaseljenim obzorima, nego u slijedu riječi i djela.

*

Sve ovo pišem protivno mišljenju mojih vrijednih odvjetnika, Gianluce Vitalija i Allessandre Ballerini, koji su preuzeli brigu da brane nemogućeg klijenta.

*

Kao potpora društvenoj opasnosti od mojih riječi prikazan je moj život, moja prošlost aktiviste u talijanskoj revolucionarnoj ljevici sedamdesetih godina. U sudnici ne namjeravam izgovoriti ni jedne riječi o svome životu. Nisam optužen za učinjeno, nego za izgovoreno. Ne moram braniti neku prigodu iz svoje prošlosti, nego svoje riječi.

Odgovaram u obranu svojih knjiga: u kojoj od njih sam podsticao da se čine krivična djela? Ne u mom životu, nego na stranicama mojih knjiga tužitelji su dužni nalaziti potvrde prethodnih podsticanja.

Držim da je zloupotreba ovlasti svaki argument koji bi uplitao moj građanski životopis. Tu se sudi piscu zbog njegovih riječi. Svjedoci koje mogu dovesti su svi koji su čitali moje knjige. Nikoga od njih neću zbog toga uznemiravati. Budu li za to osjetili potrebu, posvjedočit će gestom, potpisom, javnim čitanjem.

*

Netko je u vezi s mojom optužbom komentirao prišivajući mi etiketu lošeg učitelja. Titula je to koju ne mogu prisvajati, poslije gimnazije nisam nastavio studirati. S osamnaest godina zauvijek sam se oprostio od ispitâ i nastavnikâ. Želim li naučiti neki novi jezik, činim to sam.

Imenovanje učiteljem, makar i lošim, ne zaslužujem. Ali ako se s učitelj želi aludirati na ulogu nečijeg tajnog naručitelja, u tom slučaju tome treba naročito proturječiti. Ni naručitelj ni naručeni: ono što sam rekao i učinio djelo je samo moje volje i zalažući se osobno. Ni jedna prigoda iz mog života ne može poslužiti da me prokaže kao naručitelja ili naručenoga. Ako treba i u onu stvar, sâm ću se tamo poslati. Da sam glagol sabotirati shvaćao u smislu oštećenja materijala, nakon što sam ga izgovorio, otišao bih to učiniti.

Dozvoljavam, međutim, da sam u školi bio neuspješan. Učio sam mnogo a imao loše ocjene: ponajgori odnos između kvalitete i cijene. Zato je prilika da se lošeg učitelja sroza na lošega đaka.

*

U sudnicu ne idem da bih se opravdavao, nego da se stavim nasuprot cenzuri koja bi protivnu riječ htjela staviti na slijepi kolosijek.

Nisam birao da se time pozabavim i znam da baš i nisam prikladan za tu zadaću, ali zadaće se događaju pa ih valja i rješavati. U toj klupi za optuženika znat ću stajati. Stao sam na stranu male zajednice u odlučnoj i nepopustljivoj borbi protiv zuluma. Drago mi je što su moje riječi podrške procijenjene dostojnima sudske pažnje.

*

Važnost pripisana mojim riječima za mene predstavlja književno priznanje. U Italiji nisam dobio ni jedno, iz dobrog i dovoljnog razloga što ih ne želim pa stoga i ne sudjelujem u tome. Ova optužba je moja prva talijanska književna nagrada. Nije važno što se uručenje događa u sudnici, umjesto u svečanoj dvorani, s nazočnim gradonačelnicima, pročelnicima za kulturu, svitom kumâ i najavljivača. Nije važno što je samo jedan kandidat koji prima nagradu za najopasniju izjavu u Italiji.

Protivna riječ postavljena je na pijedestal vrednote: za suce utužive, a za mene – ustavne. Sloboda da ju se afirmira pitanje je koje nadilazi moj slučaj. Danas je izložena prijetnji prigušivača. Ne vjerujem da će im uspjeti podjarmiti je izvan ove sudnice, znam da im to neće uspjeti sa mnom. Dolazim sa vježbališta XX. stoljeća, gdje su pisci, pjesnici, platili najgorču cijenu za svoje riječi. Naučio sam iz nabrojenih primjera kako se treba vladati pred prigušivačem.

*

Danas moja riječ ometa sramotne javne radove u Val Susi, sutra bi mogla i više. Zajedno s prugom Tav u Val Susi, moći će se sabotirati želja za cenzurom.

Na rubu prava na protivnu riječ, želim napisati da se za mene radi o obvezi.

Kad to ne bih učinio, ako bih zbog konvencije šutio, baveći se sobom, pokvarila bi mi se riječ u ustima. Moj spisateljski rječnik obolio bi od namjerna prešućivanja, od cenzure. Izgubio bih to divno društvo što mi ga pisanje pravi od davnih dana prve pričice. Za mene, pisca i građanina, protiva riječ je obveza prije nego što je bila pravo.

*

Šteta: ne podnosim štetu koja se tiče nekorektnoga ponašanja među privatnim osobama. Štetu može nanijeti vozač na križanju. Izložen sam zloupotrebi ovlasti od strane javne tužbe koja bi htjela zabraniti, dakle sabotirati, moje pravo na usmeno očitovanje. Izložen sam procesu zbog toga a ne zbog grubijanstva nekog stranca.

*

La salaire de la peur film je iz 1953. koji je kod nas imao naslov Vite vendute. Režirao ga je Henri-Georges Clouzet, crno-bijeli. Četvorica očajnika prihvaćaju da odvezu dva kamiona nitroglicerina dugom i nepovezanom cestom. Prihvaćaju smrtni rizik u zamjenu za pozamašan iznos.

Kako francuski naslov, plaća za strah, tako i onaj talijanski, prodani životi, točni su .

Pada mi napamet taj film kad gledam radnike prisiljene da obavljaju poslove pogubne za njihovo zdravlje i njihov život. Od rudničkoga okna do skela postavljenih nad ponorom, suočavaju se s rizikom svakoga dana u ustrajnoj nadi da će dočekati večer. I ja sam se ponekad znao zateći u takvoj prigodi.

*

Val Susa počinje dobivati svakodnevne doze azbestne prašine, koju izbacuju iskapanja radi geoloških provjera. Među prvima koji su zahvaćeni tom gustom prašinom su radnici koji rade na gradilištu i jedinice u uniformi koje su zadužene za zaštitu. Ne čudi da se ministar unutrašnjih poslova ne obazire na uvjete štetne po zdravlje svojih podređenih. S pravom su se, međutim, zabrinuli sindikati u policiji, postigavši kao jedini lijek od kontaminacije polijevanje ulica oko gradilišta. Neki smiješni glavešina možda ih je uvjerio da je azbest topiv u vodi. Naprotiv, prokleto je pouzdano da nema bezopasnog izlaganja azbestu, ni jedan najniži prag nije neškodljiv.

“Svjestan i lucidan propust” tom formulom osuđeni su upravitelji tvrtke ILVA u Tarantu zbog prosipanja azbesta među radnicima i građanima po okolnim kvartovima. Može se učiniti i više, sprečavajući to na vrijeme.

Budući da nevolja nikad ne dolazi sama, pokazalo se da su te planine koje valja bušiti i ležišta uranskoga smolinca. To je radioaktivni materijal gušći od osiromašenog urana za vojne potrebe, odgovoran za tumore naših vojnika u službi na Balkanu.

Obaviješteni ili ne, agenti na zaštiti gradilišta pruge Tav su jedna od nesretnih varijanti Clouzetovog filma. Na tragu su te plaće za strah isplaćene k tome umanjene.

Za razliku od drugih rizičnih radova, kod kojih se barem ima pravo nadati da se iz njih izađe neozlijeđen, onaj tko udiše azbestnu prašinu taj je zapravo bez mogućnosti za bijeg i liječenje.

Zaustaviti to kopanje imat će učinak produžetka života tih ljudi koji su u zamjenu za plaću izloženi nesreći.

*

Evo me procesuiranog. Budem li osuđen, kazna varira od jedne do pet godina. I u najgorem slučaju ne proglašavam se žrtvom. U ovoj raboti nisam netko tko je došao u zao čas. Nije mi pao crijep na glavu dok sam hodao.

Naprotiv, svjedok sam i stranka u šteti koja je nanesena mojoj ustavnoj slobodi, zajamčenoj člankom 21.:

“Svi imaju pravo slobodno očitovati vlastitu misao riječju, u pisanom obliku i svakim drugim sredstvom difuzije”.

Izrazio sam svoje mišljenje i zbog toga me žele izolirati. Žrtva je za sada članak 21. talijanskog Ustava.

Jesam i ostat ću, makar i pravomoćno osuđen, svjedok sabotaže, tj. ometanja, zapreke, sprečavanja slobode protivne riječi.

*

S talijanskog preveo Tvrtko Klarić

1999.

*

On klekne na čistini.
Pomodrele usne vrisnu caklovinom.
Osjeća da je vrlo star:
Tisuć mu je ljeta.
Oko njega ubavi šumarci
Znoj se hvata za uvojak na čelu
Na ispruženom dlanu osamljeni mrav.
Vojnik klizi kroz koprene zelene:
Silno je sretan.
Klizi kroz koprene zelene.

Viktor Vida, Ranjeni vojnik

*

Jugoslavenski režim imao je jake razloge da krije i tabuizira Bleiburg; nitko nije bolje od njegovih glavešina  znao što se na tom austrijskom polju i nakon njega dogodilo, i koliko je krivih i pravih, bez suda i ispita, bilo obuhvaćeno tom razdraganom hekatombom pobjednika. Krili su to na isti onaj način, na koji su se ograđivali da nisu znali za postojanje Gologa Otoka.

Manje je shvatljivo zašto je Bleiburg, tu ozbiljnu nacionalnu traumu i važan izazov za povijesnokritička preispitivanja, nova, Tuđmanova Hrvatska dizajnirala kao tanko zašećerenu vodicu ustašonostalgizma, oduzevši tako ovomu simbolu i važnost i vjerodostojnost, profaniravši njegov tragizam.

Pojedinačne sudbine neumoljivo su ozbiljne i snažne. Bez obzira na ukupan broj blajburških i postblajburških žrtava, oko kojega će još dugo biti sporenja, druga važna psihološka i socijalna činjenica jest to da je tim događajem, kao kaznom i usudom, bilo izravno pogođeno i ozračeno na stotine tisuća njihovih obitelji, i njihovih potomaka, i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, među Hrvatima, ali veoma mnogo i među bosanskim Muslimanima.

(…) Mladi i lijepi, puni vjere u budućnost, Vera i Jozo S. stigli su na polje kod Bleiburga sedam dana nakon vjenčanja. Mislili su: samo je važno da smo zajedno. Tu se okončalo sve njihovo. Njega su odvojili, i nikad se više za nj nije čulo. Ona se vratila u Zagreb, i – samo ona zna kako i po koju cijenu – stvorila drugi život. O onomu prvom nikad nije progovorila. Ni najbližima.

(…) Rasim K., okretni sedamnaestogodičnji banjalučki kalfa, odvojen je na Bleiburgu u kobnoj uniformi, koju je obukao pet dana prije toga. Dva nas je mjeseca gonilo – pričao je – a nije dalo ni jesti, ni piti, ni spavati. Noću su nas dognali na jednu livadu kod Pančeva – ljeto, trava do pojasa, momci koji nisu imali više petlje da trpe žeđ, navalili pasti onu travu. Svi su sutradan na suncu poumirali u strašnim mukama. Rasim K. je u radnim brigadama stigao do Makedonije, pa do zeničke robijašnice, ostao živ i nakon svega pobjegao u emigraciju. Umro je žudan banjalučkih i sarajevskih sokaka i munara.

(…) Kruno J., mladi  profesor filozofije iz Travnika, nakon Bleiburga je u marševima smrti viđan po slavonskim i vojvođanskim drumovima. Nestao je s tisućama drugih, čiju  sudbinu možda dodiruje Solženjicin, kada kaže da je nakon prodora Crvene Armije na Balkan 1945. i 1946. “jurio prema Arhipelagu (Gulag, op. a.) veliki povodanj konačno istinskih neprijatelja režima”. Solženjicin, doduše, misli na Ruse emigrante od 1918, koje je Crvena Armija kupila po Bugarskoj, Jugoslaviji, Madžarskoj i deportirala u Gulag, ali postoje indicije da su im predavani i naši ljudi.

Nekrologij franjevačkoga samostana u Krapini, na granici između Hrvatske i Slovenije, sadrži kratke podatke o desetinama bosanskih franjevaca, redovnika i studenata, koji su, kao povratnici iz Bleiburga, ubijeni i zakopani u Maceljskoj šumi: Karlo Grabovičkić, Berislav Glavadanović, Ignacije Iđotić, Anto Katavić, Mato Zovkić,  – redaju se u tom tužnom imeniku ova i mnoga druga stara bosanska imena, pokopana daleko od svojih stoljetnih grobalja u Kreševu, Fojnici, Jajcu, Varcaru, Gučoj Gori…

Primjera je bezbroj. Kada današnja službena Hrvatska od Bleiburga pravi otužnu drugorazrednu kič-paradu, u vulgarno instrumentaliziranoj službi režimu i Tuđmanu s jedne, a u slavu bornirane vukojevićevske ustašije s druge strane, onda ona volens-nolens udara na obraz i na muku svim žrtvama, mrtvim i živim, izravnim i neizravnim. Ako im je jugoslavenski režim uskraćivao elementarni pijetet, proglašavajući ih en general zločincima i porodom od tmine, kako bi ih stavio s onu stranu morala i humaniteta i tako se oslobodio dželatske more, stav ove nove kič-ideologije jednako udaljava od odgovora na jedino ozbiljno pitanje, koje im kritička hrvatska memorija povijesno i moralno duguje: tko ih je poslao nad blajburšku grobnicu?

“Do posljednjega pripadnika oružanih snaga mora prodrieti uvjerenje da hrvatski vojnici moraju bezuvjetno do kraja rata pa i poslie toga ostati na okupu sa svojim postrojbama, s puškom u ruci, i pod vodstvom Poglavnika i hrvatskih častnika braniti hrvatski narod i državnu nezavisnost.”

“Poglavnik je njezin (hrvatske države, op. a.) doživotni predsjednik sa svima pravima hrvatskoga Vrhovnika. Hrvatska državna vlada radi prema nalozima, smjernicama i zakonima, koje donosi Poglavnik u ime naroda. Vlada vrši upravu u hrvatskoj državi, i zato snosi odgovornost pred narodom i pred Poglavnikom, dok Poglavnik odgovara Bogu, poviesti i svojoj savjesti.”

Misli i poruke poput citiranih izgovarali su endehazijski političari i pisale endehazijske novine u travnju 1945, kada se još samo na dane, pa na sate brojalo vrijeme do neumitne katastrofe. Bajale su se priče o obrambenim linijama, prvo Drinskoj pa onda Zvonimirovoj, i uz hitnu mobilizaciju nastojao se provesti privid deideologizacije vojske stvaranjem tzv. Hrvatskih oružanih snaga (HOS). Stvaralo se “jedinstvo vojske i naroda”, a, kako će se koji dan kasnije pokazati, cilj je bio vrlo promućuran: poslužiti se i vojskom i narodom tek kao sredstvom za spašavanje svoje kože, svoje obitelji, prisvojenoga državnoga zlata; svoje privatne egzistencije…

Taj živi štit, pod kojim bi Vrhovnik i Poglavnik što sigurnije mogao strugnuti i nestati u neku rupu na Zapadu, morao je biti što masovniji, a kaos što potpuniji. Vrhovnikova propaganda u tom smislu obasipala je vojsku i narod, ionako prestravljen nadiranjem Titovih “šumnjaka” i Rusa, ovakvim obećanjima: “Trebamo doći do angloameričkih postava, jer će doći između Nijemaca i Angloamerikanaca do separatnog mira pa ćemo u izvjesnim postrojbama voditi dalje rat protiv Rusa i mi ćemo se vratiti natrag.” U zagrebačkim građanskim kućama očevi i braća, odazivajući se u glupom, pseudodomoljubnom zanosu na mobilizaciju, opraštali su se od svojih obitelji sa smiješkom, potpuno uvjereni: eto nas natrag najdalje za tjedan-dva s Amerikancima i Englezima…

U nedjelju 6. svibnja cijeli dan Vrhovnikovi su ljudi temeljito oslobađali Hrvatsku državnu banku od zlatnih rezervi, a navečer je kolona krenula iz Zagreba i prenoćila u Zaprešiću. Opća pometnja i bježanija iz Zagreba počela je sutradan; sve su ceste i putovi prema Sloveniji zakrčeni, a tačan broj civila i vojnika, koji su krenuli na to bezglavo putovanje, vjerojatno nikada neće biti utvrđen. Plan doživotnoga predsjednika  odvijao se bez greške. Njegova mala kolona imala je taman dovoljnu prednost, čist put pred sobom i nije posebno privlačila ničiju pažnju. Tako, dok su Hrvati u povlačenju (pojam, kojega sam se, konspirativno izgovaranoga, naslušao kroz cijelo djetinjstvo) glavinjali  slovenskim stazama, ginuli na prilazima Zidanomu Mostu, Slovenjgradecu, Mariboru, Ptuju, još i ne znajući za blajburško malo poljce, koje ih spremno čeka, Vrhovnik se već 8. svibnja navečer dočepao Spielfelda, Austrija. Kao čelik-Hrvat i kršćanin, odgovoran Bogu, poviesti i savjesti, s toga mjesta odgmizao je Amerikancima, pa u emigraciju, ni ne osvrnuvši se, ne dajući ni pet para na svoju vojsku, svoje časnike, svoj narod.

Legenda o Bleiburgu, onako kako je u obiteljskom paralelnom svijetu i u emigraciji formirana za vrijeme postojanja Jugoslavije, govorila je o nevinom narodu (bez razlikovanja vojske i civila) kao dvostrukoj žrtvi: engleske izdaje, i partizanske egzekucije. Onaj kauzalno prvi i najvažniji, a moralno i politički najflagrantniji momenat Pavelićeve osobne izdaje, i, pravo govoreći, izdajničkoga karaktera cijele njegove države i ideologije, koji je Hrvate poveo na Bleiburg već 1941. – legenda nije sadržavala.

Nastojeći da mućkanjem u novoideološkoj retorti pomiješa i izravna jedne i druge, tuđmanizam također uskraćuje Hrvatima da ovo mračno mjesto vlastite historije kritički apsolviraju, i tako ih drži zarobljene u zamci toga nekrofilnoga, malograđanski nacionalističkoga stereotipa.

Hrvati iz Bosne i Hercegovine bili su u ogromnom broju sudionici i žrtve Bleiburga 1945. Historija se ne ponavlja, a zavodljive analogije najopasniji su način historijskoga mišljenja. Ali, ako Bleiburg uzmemo kao povijesnu metaforu, model, i primijenimo ju na bosanskohercegovačke Hrvate i njihov odnos sa Zagrebom, otkrivaju se, mutatis mutandis, zastrašujuće sličnosti između onda i sada, i u njihovoj političkoj sudbini, i u njihovom (ne)poimanju te sudbine.

Masovno su 1991. pošli za Tuđmanom, reinkarniranim Vrhovnikom, njegovim HDZ-om i njegovim Šuškom u ostvarenje “vjekovnoga sna”, a što su dobili? Polovica od predratnoga broja ostala je bez doma, zemlje i egzistencije, natovarena im je hipoteka razbijača Bosne i Hercegovine, jedine prave domovine, imaju najmarkantniju “reprezentaciju” u haškom zatvoru! Negdje sam to već davno imenovao bijelim Bleiburgom. No, to nije sve. Ono što frapantno sliči na staru blajburšku matricu, jest način mišljenja. U objašnjenju tih poraznih egzistencijalnih, političkih i moralnih rezultata ponovo prevladava nekritičko, mitsko projiciranje na druge, kao na jedine krivce: Muslimani su krivi jer su nas izdali, međunarodna zajednica je kriva jer je antihrvatska… I ponovo u cementiranju toga naopakoga, neistinitoga, historijski natražnoga – i što je najkobnije, samouništavajućega stereotipa sudjeluju jednako političke elite, crkveni oci, tzv. inteligencija, medijski propagatori, jednom riječju, “najbolje snage naroda”.

Jednostavna, golim okom vidljiva činjenica, da je glavni planer i realizator takve njihove sudbine Franjo Tuđman, i njihova predanost njemu, a da je sve ostalo izvedeno iz toga, ne probija se na razinu jasnoga mišljenja.

Samo zahvaljujući takvomu voljnom pristajanju na potpunu konfuziju pojmova, kriterija i vrijednosti, moguće je da se kao žalosni znak vječne hrvatske gluposti i političkoga samoubilaštva u hrvatskim političkim nadleštvima u Bosni i Hercegovini njeguje simbolični prizor: jedna do druge slike Ante Pavelića i Franje Tuđmana, dvojice vrhovnika, od kojih u ovomu stoljeću nitko nije nanio veću štetu ovomu narodu.

Spremnomu na nove zablude, unatoč svemu.

građa za rekonstrukciju 1937. u Sarajevu (drugi dio)

S proljeća 1937. u Sarajevu postoje udruženja: bankovnih službenika – Vuka Karadžića 1, četnika – Despića bb, dobrovoljaca – Prestolonasljedika Petra bb, gostioničara – Vuka Karadžića 1, imaoca štamparskih preduzeća na području Zanatske komore u Sarajevu (adresa izostavljena), inžinjera i arhitekata – Dositejeva bb, invalida – zgrada Banske uprave, intelektualnih i manuelnih ruskih radnika – Skenderija bb, jug. emigranata ‘Gortan-Bazovica’ (adresa izostavljena), jug. Domaćica – Preradovićeva bb, jug. nac. Željezničara – Kraljice Marije bb, ljekara – Štrosmajerova bb, ‘Krajišnik’ – Aleksandrova bb, novinara – sekcija Sarajevo (adresa izostavljena), penzionera – Vrazova 8, rez. oficira i ratnika – Kralja Petra bb, sudija – Pravosudna palača, trgovaca – Sime Milutinovića 7, ugostitelja – Jeftanovićeva 3, učitelja – Fra Jukića bb, zanatlija – Sime Milutinovića bb, zemljoradnika- Obala vojvode Stepe bb.

Udruženje jugoslavenskih emigranata “Gortan-Bazovica” sastajalo se subotom popodne u Hotel Pošti, a u izvanrednim prilikama, konspirativno po stanovima i kućama svojih članova. “Gortan-Bazovicu” osnovali su sarajevski Slovenci rođeni u Primorskoj, Julijskoj krajini, Trstu i Istri, u krajevima koji su nakon 1918. i 1921. pripali Kraljevini Italiji, čime je namireno njezino pristajanje uz sile Antante. Franjo Rejc, zavičajan u Kneži kod Tolmina, bio je jedan od osnivača, povremeni tajnik, zapisničar i čuvar arhiva. Društvo je neformalno bilo povezano s TIGR-om, slovensko-hrvatskom revolucionarnom organizacijom čiji su se članovi različitim, pa i terorističkim metodama borili protiv talijanske okupacije. (U današnjoj Sloveniji tigrovce će rado spominjati kao prve borce protiv fašizma u Europi, što je, dakako, blizu istini, premda su se razlozi njihove borbe više ticali Versajskih ugovora nego fašizma…). Članovi Udruženja jugoslavenskih emigranata “Gortan-Bazovica” osim što su se organizirali oko vlastitih identiteta, onako kako to čine svi emigranti i prognanici, stvorivši svoj mali birtijski krug unutar kojeg će skrbiti za svoje slovenstvo, razmjenjivati knjige i časopise, i voditi sitne razgovore, vodili su brigu, koliko god su to bili u stanju, o drugovima i zemljacima koji su bili po talijanskim zatvorima ili su širom Kraljevine živjeli u teškom siromaštvu, kao izbjeglice koje nikome nisu potrebne.

Vlasti su tolerirale “Gortan-Bazovicu”, kao i neka druga istarska i primorska društva širom zemlje, a povremeno bi ih, u razdobljima zahlađenja odnosa s Italijom, otvoreno pomagale i koristile u političkoj propagandi. U takva su vremena objavljivane brošure i knjižice o jugoslavenskom pravu na Istru, o egzodusu domaćeg stanovništva pod talijanskim pritiskom i o patnjama ljudi pod talijanskom vlašću. Kada se danas čitaju, ti tekstovi odišu nacionalnim romantizmom, kultnom žrtve, domoljubnim hrvatskim i slovenskim martirstvom, kao da i nisu pisani u karađorđevićevskoj kraljevini, nego u nekoj samosažaljivoj nacionalističkoj Sloveniji i Hrvatskoj.

1937. na vlasti je Jugoslovenska radikalna zajednica – koju njezini oponenti, ali i poklonici često zovu Jereza – s Milanom Stojadinovićem kao predsjednikom vlade. Iako se za njega govorilo da je britanski čovjek, što kao vješt ekonomist i sveučilišni profesor, i jest bio, pa je britanski kapital ušao u privredno opustošenu i zaostalu zemlju, u političkom smislu Stojadinović je djelovao kao klerofašist. S lijeve strane mu je sjedio Slovenac Anton Korošec, tvrdi klerikalac, s desne Mehmed Spaho, muslimanski vođa i emancipator. Godinu dana ranije uspostavio je konkordat s Vatikanom, ne obazirući se na protivljenja Srpske pravoslavne crkve, čime je Katolička crkva dovedena u privilegiran položaj u državi. Zauzvrat, Vatikan je prihvatio da kraljevska kuća suodlučuje u crkvenim poslovima i imenovanjima. Nakon smrti nadbiskupa Antona Bauera, 7. prosinca 1937. prethodni biskup-koadjutor, tridesetdevetogodišnji Alojzije Stepinac imenovan je za zagrebačkog nadbiskupa. Dvor je iz simboličkih razloga imao velikih simpatija prema mladom vladici: kao austrougarski vojnik, ranjem u bici na rijeci Piave, Stepinac bježi iz talijanskog zarobljeništva i kao dobrovoljac priključuje se Srpskoj vojsci, ratuje na Solunskom frontu i stječe čin potporučnika Srpske, kasnije Jugoslavenske kraljevske vojske.

Još prije toga, 1. travnja 1937, Stojadinović je nakon tajnih pregovora, potpisao sporazum s talijanskim ministrom vanjskih poslova Galeazzom Cianom. Time je uspostavljeno savezništvo s Italijom, i stvorene su osnove za priključenje Kraljevine Jugoslavije nekome budućem fašističkom bloku, ali što je bilo još i važnije – ustašama je posječena grana na kojoj su sjedili. Raspušteni su svi njihovi logori u Italiji, a Mussolini se strateški odrekao prijateljstva s Antom Pavelićem. Bio je to veliki, istina privremeni, uspjeh Stojadinovićeve politike, jer je u prethodna doba Italija bila glavni sponzor ustaških terorista, koji su Mussoliniju u budućnosti mogli osigurati teritorijalne pretenzije na istočnim obalama Jadrana.

U ideološkom smislu, Stojadinović je bio zanimljiva figura, nekakva čudna kombinacija Antonia Salazara i Francisca Franca, ali mnogo obrazovaniji od obojice. Bio je jugoslavenski unitarist, ali je značajno redefinirao Aleksadrovu dogmu o Jugoslavenima kao jednom narodu sastavljenom od tri plemena. Za Stojadinovića Jugoslaveni su jedan narod od tri imena. Kao ekonomist i poklisar engleskog kapitala, Stojadinović bio je čovjek bez osobnih ideala. Politiku je doživljavao kao sredstvo za ostvarenje privrednih i ekonomskih ciljeva. Tako je i prihvatio fašističke ceremonijale i dio ikonografije: na predizbornim skupovima su mu skandirali vođa, vođa… a on je masi uzvraćao uzdignutom desnicom. Nije to bio fašistički pozdrav, kao što ni njegova izdignuta figura nije bila posveta Mussoliniju. Stojadinović je pomno pratio na što mase reagiraju, i to je koristio, iako je, baš poput Salazara, bio vrlo nestrastven čovjek.

Tako je u proljeće 1937, nakon sporazuma s grofom Cianom Udruženje jugoslavenskih emigranata “Gortan-Bazovica” izašlo na zao glas. Neki su članovi privođeni na razgovore u policiju, Franjo Rejc smrtno se uplašio – nikad ga takvoga njegovi u kući nisu vidjeli, ali društvo na kraju nije zabranjeno. Vjerojatno je zaključeno da grupica slovenskih i istarskih čudaka, uglavnom nižih poštanskih i željezničkih činovnika, ne mogu ugroziti odnose dviju kraljevina. Osim toga, politika bi se mogla još jednom preokrenuti, pa da im takvi opet zatrebaju…

Tokom ljeta sastanci društva nisu održavani, a onda su se od rujna opet počeli sastajati u Hotel Pošti. Igrali su preferans, razgovarali o pčelarstvu, sve ispotiha izgovarajući zabranjena slovenska imena sela i gradića iz kojih su potekli, ali niti su spominjali policijska isljeđivanja, niti su razgovarali o politici. Ne samo da Sporazum Ciano-Stojadinović nije nikada spomenut, nego se nije izgovaralo ni ime predsjednika vlade. Ranije se znalo što koji misli – bilo je među njima i radikala i pomirbenjaka, onih koji bi pucali na karabinjere, kao što su to učinili drugovi u selu Bazovica iznad Trsta, i onih koji bi se mirili s Talijanima i nisu tražili ništa više nego da uz talijanska imena njih varoši i sela stoje i table sa slovenskim imenima – ali nakon što je vlast stisnula svoju čeličnu pesnici, ili, manje dramatično govoreći, nakon što je “Gortan-Bazovica” izašla na zao glas, više nitko nije govorio o onome što misli o stvari oko koje su se i okupili. Kao pravi emigranti, bilo gdje na svijetu, i oni su slagali karte, razmjenjivali vlažne i tople poglede, pune razumijevanja, i izgovarali riječi jezika koji više ne razumije nitko na svijetu, jezika samoće, tuge i napuštenosti.

Prilike se neće značajno promijeniti sve do pred Drugi svjetski rat, jer se neće mijenjati ni državna politika prema Italiji. U veljači 1939, nakon gubitka podrške namjesnika kneza Pavla, pala je vlada Milana Stojadinovića. Dogodilo se to u zadnji trenutak, jer su i Stojadinović i Pavle među narodom u Kraljevini, a pogotovo kod Srba, izgubili svu podršku. Osim što je Stojadinovićeva politika bila neprihvatljiva većinskom, tradicionalnom i patrijarhalnom srpskom i srbijanskom svijetu, jer se okružio katoličkim klerikalcima i povlađivao je Vatikanu, vodio profašističku politiku i služio Englezima, te bio, kao i svi Karađorđevići, žestok antikomunist, i on i Pavle bili su lišeni osobnog šarma, ali i svake narodne crte u karakteru. Naprosto, kao da nisu bili Srbi. U seljačkoj zemlji takvo što nije se praštalo ni prihvaćalo, čak ni ako je kamuflirano u populističku politiku vođe i ducea.

Kada je princ Pavle sastavljanje nove vlade povjerio Dragiši Cvetkoviću ostalo je još šest mjeseci do početka Drugoga svjetskog rata. U Sarajevu se nisu previše osjećala zbivanja u velikom svijetu, policija je radila svoj posao, ljudi su slušali radio, posao je cvao Jerku Fabianiju, majstoru za popravak svih mogućih radio aparata, rat se približavao, slušatelji radija su ga se plašili, kao što se svaki pametan čovjek boji rata, ali je u tom nastupajućem ratu najednom bilo i nečega privlačnog: od duboke mračne provincije ponovo smo postajali svijet.

Kada bi zamišljali predstojeće bitke, a nakon Stojadinovićevog pada i postupnog kvarenja odnosa s Italijom – što se moglo naslutiti između riječi, pažljivim slušanjem različitih radio – stanica, od Beograda i Londona do Moskve i Pariza, članovi Udruženja jugoslovenskih emigranata oprezno su počeli razgovarati i o tome, pretpostavljali su da bi sve moglo izgledati kao što je bilo za Velikog rata. Mobilizacijski pozivi, paktovi koji se razvrgnu nabrzinu, usred prvih velikih bitaka, mnogo uzaludnih smrti, i na kraju mir.

Ali na kojoj ćemo strani biti mi? I tko smo uopće mi? Uz rijetke izuzetke, članovi Udruženja bili su integralni Jugoslaveni, Skloniji Srbima nego Hrvatima, ali krajnje neraspoloženi prema Antonu Korošecu i njegovim bogomoljcima. Zapravo, među onima koji su redovno dolazili na sastanke u Hotelu Pošta, ali i drugima koji bi se pojavljivali samo u formalnim prigodama, kada bi se društvo okupljalo u Napretkovoj palači, skoro da i nije bilo vjernika. Njihove crkve ostale su na Krasu i u Primorskoj, u zaleđu Trsta i u Bazovici, gdje je junačkom smrću pao veliki njihov rojak Vladimir Gortan. Nema Boga u tuđini, nema Boga u progonstvu. Njihov je Bog bio slučajnost u igri preferansa.

Nisu bili ni komunisti. Pripadali su izumirućoj habsburškoj činovničkoj klasi, poštanski namještenici, željezničari i općinski pisari, nosili su uredno građansko odijelo, dobar sat za cijeli život i nalivpero, zataknuto u unutrašnjem džepu sakoa, medaljon za sreću, sa sličicom mjesnoga sveca i nejasnu uspomenu u srcu na domaju za koju bi život dali, ali nisu brinuli za svjetsku revoluciju i interese međunarodnog proletarijata, za Lenjina, Staljina i gladne ukrajinske seljake, za Internacionalu i za Pavla Korčagina i jabuke koje se u posljednjem trenutku rasipaju po peronu. Bili su malograđani velikog srca, brižni oko obitelji učili su svoje malene sinove i kćeri slovenskom jeziku, tako što su im čitali reportaže iz lista Slovenec, jedinih novina na slovenskom koje su stizale u Sarajevo.

Članovi “Gortan-Bazovice”, čija imena ne pamti nijedna nacionalna historija, a polako ih zaboravljaju i porodične povijesti, okupljali su se u Hotel Pošti sve do travnja 1941, kada su zabranjena sva udruženja iz “Almanaha – Adresara grada Sarajeva za 1937. godinu”, koji je izdalo, također zabranjeno, Humano društvo “Sirotinjski hljeb”.

Tada se, 1941. godine, jedna povijest pretopila u drugu. Vlasti Nezavisne Države Hrvatske, one ustaše kojih je načas uzdrmao dogovor Stojadinović-Ciano, započinju s progonom Slovenaca i Istrana po Sarajevu i Bosni. Neki su odvedeni u logore ili ubijeni, drugi su umakli prema Srbiji, treći su kliznuli iz jednoga u drugi identitet, pa su načas postali – Hrvati. Franjo Rejc rodio se u Travniku, njemački je govorio kao oba svoja materinja jezika, bio je oženjen u njemačku kuću, i lako mu je bilo da sljedeće četiri godine igra ulogu Hrvata. Uostalom, bio je on iznad svega – željezničar.

Milan Stojadinović, koji se igrom sudbine upleo u priču o sarajevskim Slovencima, premda nije znao ni da oni postoje, u rano proljeće 1941. našao se u kućnom zatvoru u Beogradu. Ne zna se tko ga je i zašto pritvorio, obavještajni dokumenti iz tog vremena nikoga ne zanimaju, ili naprosto ne postoje, ali se kroz službenu povijest provlačila logična pretpostavka da je uhićen na zahtjev Britanaca. Tri tjedna pred njemački napad na Jugoslaviju, 18. ožujka 1941. deportiran je u Grčku, a iz Grčke na Mauricijus, otok u Indijskom oceanu, budući naširoko poznatu turističku destinaciju, i tamo je bio u nekoj vrsti britanskoga zarobljeništva.

Nakon završetka rata emigrirao je u Argentinu. U Buenos Airesu piše i uređuje ekonomske časopise, blizak je generalu Juanu Peronu i njegovoj korporativnoj političkoj koncepciji, nekoj vrsti latinoameričkog fašizma. Godine 1954. zbližava se s Antom Pavelićem i sklapa načelni dogovor o razbijanju Jugoslavije. Ostaju u prijateljskim odnosima. Umire u Buenos Airesu 24. listopada 1961, u sedamdeset trećoj godini života.

Nakon 1945. Istra i značajan dio teritorija s kojih su potjecali članovi Udruženja jugoslovenskih emigranata “Gortan-Bazovica”, Primorska, Kras i Goriška brda, postala su dijelom nove Jugoslavije, ali se o slovenskim borcima protiv fašizma, o djelovanju TIGR-a i o slovensko-hrvatskom iredentizmu dvadesetih i tridesetih godina nije nikada govorilo. Iz kojekakvih razloga njihova se žrtva nije mogla uklopiti u mitologiju nove socijalističke Jugoslavije. Tako je i “Gortan-Bazovica” u Sarajevu zauvijek zaboravljen. Najuzbudljivije su one povijesti koje više nikome ne pripadaju.

Franjo Rejc do kraja života s nostalgijom je pripovijedao o konspirativnim sastancima s kartanjem u Hotelu Pošta. Iza svake istinske nostalgije naslućuje se velika pripovijest. Tako je dječak zapamtio ton njegove priče, iako je detalje zaboravio. Priču je lako izmisliti ako se ima ton.

Solistički koncerti američkog jazz pijanista

*

Planetarno poznatoga jazz glazbenika, američkoga pijanista Keitha Jarretta nema potrebe posebno predstavljati. Čak i onima kojima jazz i klasika nisu nimalo bliski ni glazbeno dragi žanrovi, ime Keitha Jarretta nije strano. “Ako u jazz glazbi uopće postoji superzvijezda, onda je to Keith Jarrett”, natuknuo je neki kritičar aludirajući na Jarrettovu hirovitost u privatnom životu i netrpeljivo ponašanje prema vlastitoj publici. Riječ je o svjetski popularnom jazzeru, skladatelju, glazbeniku, virtuozu, majstoru glasovira, maestru klavirskih interpretacija i, bez imalo rezerve spram preteške riječi, geniju improvizacije koji je popularizirao, dijelom komercijalizirao i proširio granice jazza, točnije umjetnosti jazza, u punom smislu pojma glazbene estetike, za razliku od onoga negdašnjeg populističkoga, zabavnoga i plesnog jazza.

Ova, 2015. godina trojako bilježi lik i djelo Keitha Jarretta: 8. svibnja napunit će Jarrett sedam desetljeća života (rođen je 1945. u Allentownu, Pennsylvania), zatim pedeset godina glazbenoga djelovanja, muziciranja i komponiranja, a prije mjesec i pol, 24. siječnja, proteklo je točno četrdeset godina otkada je odsvirao čuveni, svima poznati, solistički koncert u Kölnu, čiji je zapis najprodavaniji solistički jazz album u povijesti, album prodan, za jazz poimanje, u nevjerojatnih i nedostižnih četiri milijuna primjeraka. Upravo ovo spomenuto, solističko i improvizatorsko stvaralaštvo Keitha Jarretta, pokušat ćemo ukratko, doista ukratko skicirati na ovoj Slušaonici.

Dakle, iz bogatoga i prebogatoga Jarrettova opusa sviranja i komponiranja ispustit ćemo početnu svirku s Art Blakeyom (New Jazz Messengers), Charlesom Lloydom i Milesom Davisom (jazz-fusion i jazz-rock fazu), američki kvartet s Deweyjem Redmanom, Charliem Hadenom i Paulom Motanom (11 godina suradnje, petnaestak albuma s free jazz utjecajima), europski kvartet s Janom Garbarekom, Palleom Danielssonom i Jon Christensenom (7 godina suradnje, šest albuma), standardni trio s Garyjem Peacockom i Jackom DeJohnetteom (tridesetogodišnja i još uvijek djelatna suradnja, dvadesetak albuma), klasične recitale i koncerte (14 albuma: Bach, Mozart, Handel, Šostakovič, Arvo Pärt…), suvremene, eksperimentalne i avangardne kompozicije (dvadesetak albuma) te mnogoliku i raznoliku suradnju s vrsnim jazz glazbenicima, skladateljima i dirigentima. Iz tog obilja kontinuiranog, profesionalnoga muziciranja od 1965. i devedesetak legalnih albuma s Jarretovim potpisom (mimo brojnih kompilacija), solističko razdoblje klavirske jazz improvizacije, od prvog studijskoga “Facing You” 1971. do posljednjeg solističkog uživo albuma “Rio” 2011., bilježi 40 godina stalnoga, redovitoga objavljivanja. Pa započnimo s glazbenim primjerom s prvog solističkog albuma “Facing You”, po mnogim kritičarima ključnim i iznimno značajnim albumom u promišljanju suvremenog jazza, napose u odstupanju od ondašnjega mainstreama, koji odražava tipični Jarrettov stil: virtuoznost, osjećaj mjere, harmoniju, meditativnost, melodioznost i perfekciju izvedbe.

1. LALENE (K. Jarrett)   8:20

Album: Keith Jarrett – “FACING YOU” (ECM, 1971)

https://www.youtube.com/watch?v=xU3yiBHLmmg

U tih četrdeset (i više) godina solističkih koncertiranja Jarrett je objavio samo 15 albuma (3 studijska i 12 uživo snimaka), s ukupno gotovo 28 sati glazbe, glasovirskih jazz improvizacija i recitala. Kažemo samo 15, jer njegov matični izdavač, njemački ECM, koji je postavio nove obrasce jazza i općenito glazbene slobode te visoke standarde zvučne reprodukcije, i producent Manfred Eicher postupno i poslovno lukavo objavljuju Jarrettove solističke live snimke, znajući za njihovu visoku profitabilnost, premda posjeduju više od tristo zvučnih zapisa takvih vrsta koncerata. Nema bojazni za Jarrettove snimke (i solističke i s bandom), bit će ih.

Nakon “Facing You”, Jarrett objavljuje odličan “Solo Concerts: Bremen / Lausanne” (3 LP, 1973) i već spomenuti kultni, čudesni i nevjerojatni “The Köln concert” (2 LP, 1975), epohalno remek-djelo jazz pijanizma, spontane svirke na lošem nekoncertnom i nedovoljno uštimanom klaviru (Bösendorfer glasoviru za probe s neispravnim bas registrom i pedalama), zbog čega je koncert umalo otkazan. Koncert je svejedno, kako je povijest pokazala, itekako uspio a njegov audio-zapis postao mjerodavni album tridesetogodišnjaka koji je sebi i drugima nametnuo visoke kriterije slobodne improvizacije, gotovo nemoguće usporedbe s tim čarobnim, 66-minutnim nadahnućem zabilježenim 24. siječnja 1975. u Kölnu. Slijede studijske improvizacije “Staircase”(2 LP, 1976) i zanosni trenuci japanskih koncerata u studenome 1976., u Kijotu, Osaki, Nagoji, Tokiju i Saporu zapisani na desetostrukom LP-ju (398 min.) “Sun Bear Concerts” (1978). Naš sljedeći primjer, Jarrettova je varijacija gospel balade “Heartland” zabilježene na bisu u austrijskom Bregenzu, 28. svibnja 1981.

*

2. HEARTLAND (Bregenz) (K. Jarrett)   4:55

Album: Keith Jarrett – “CONCERTS: BREGENZ / MÜNCHEN” (ECM, 1982)

https://www.youtube.com/watch?v=k_ChXLm0290

Popularnost Jarrettovih solističkih koncerata na akustičnom koncertnom klaviru nakon Kölna i japanskih recitala, kada poznati jazz pijanisti (Chick Corea, Herbie Hancock, Joe Zawinul…) sve češće sviraju pomodarske električne klavijature po jazz, jazz-rock i fusion skupinama, poradi njegove strastvene, usredotočene i posve posvećene svirke s nerijetkim glasnim uzdisajima i spontanim pjevnim reakcijama, poprimaju obilježja jazz spektakla. Koncerti su mu unaprijed rasprodani bez obzira na cijenu ulaznice, a njegova egocentričnost raste. Pet dana poslije Bregenza, 2. lipnja, Jarrett svira u Njemačkoj, u Münchenu, prema nekim jazz kritičarima upravo su mu ta dva koncerta najbriljantnija u solističkoj karijeri, varira temu iz francuskoga filma “Mon coeur est rouge” za koji je napisao glazbu.

*

3. MON COEUR EST ROUGE (München) (K. Jarrett)   7:03

Album: Keith Jarrett – “CONCERTS: BREGENZ/MÜNCHEN” (ECM, 1982)

https://www.youtube.com/watch?v=yp6YtAp4Qaw

Evo kako Jarrett pokušava pojasniti glazbenu spontanost i umješnost improvizacije kad se suoči s glasovirom: “Uvijek ponovno doživljavam da u svojem razvoju dođem pred zid. Tad moram učiniti suprotno onomu što je htjelo učiniti moje tijelo. Granica, na kojoj sam nedavno stajao bila je sljedeća: želio sam biti potpuno otvoren učiniti sve na što sam bio naveden. Želio sam ponajprije događaj ‘pozitivno’ kontrolirati, za vrijeme igre misliti na nove stvari – nije išlo, mogao sam samo stvoriti ono što sam već posjedovao. Tad sam, međutim, otkrio kako se radilo o tome da se glazbom osigurava slobodan prostor: ako pokušam ukloniti sve uzorke i klišeje, bivam iznenada nagrađen, događa se nešto nevjerojatno, što tada zapravo ne činim ja – ja samo mislim na ono što doista ne želim učiniti.” Jarrettova verbalna improvizacija.

Redaju se Jarretovi kvalitetni, po formi i sadržaju različiti (s više ili manje utjecaja klasike), ali zapaženi solistički koncerti, ponovno u Tokiju “Dark Intervals” (1988), u Parizu “Paris Concert” (1990), u Beču “Vienna Concert” (1991) i u Milanu “La Scala” (1997). Svi ti solistički koncerti uživo, započevši od “Solo Concerts: Bremen / Lausanne” odlikuju se vrlo dugačkim improvizacijama, često u trajanju između 20 minuta i punoga sata, tako da ih u cijelosti ne možemo prikazati kao reprezentativne glazbene primjere, ipak kako ne bi ostali prikraćeni evo 8-minutne atmosfere i glazbenog ugođaja pred kraj prvoga dijela recitala u Milanu 13. veljače 1995.

*

4. LA SCALA, Part I (K. Jarrett) 8:00 (od 35:55 do 43:55)

Album: Keith Jarrett – “LA SCALA” (ECM, 1997)

https://www.youtube.com/watch?v=BxLMDdE6TZg

Tada u žiži kreativnosti i glazbene aktivnosti, dobitnik svih prestižnih glazbenih nagrada, napose uglednih jazz časopisa Down Beata i Jazz Timesa gdje je niz godina (desetljeća su u pitanju) proglašavan najboljim klaviristom godine, najboljim kompozitorom, najboljim predvodnikom malih jazz sastava, gdje su njegovi albumi redovito na ili pri samom vrhu slušanosti, podjednako i od kritičara i od čitatelja, Jarrett pobolijeva od rijetke i neobične boleštine, sindroma kroničnog umora, bolesti nepoznata uzroka o kojoj se malo toga zna, osim simptoma, česte mentalne i fizičke iscrpljenosti. U vrijeme oporavka i terapije ne može bez klavira, svira i snima doma, u skladu sa svojim stanjem, solistički album standardnih jazz balada “The Melody at Night, with You” (1999). Oporavlja se tek 2000. kad ponovno počinje s povremenim nastupima. Vjernoj i poslušnoj japanskoj publici vraća se u listopadu 2002. gdje u Osaki i Tokiju snima solo recital “Radiance” (2 CD, 2005), tri godine kasnije u New Yorku snima “The Carnegie Hall Concert” (2 CD, 2006), a u jesen 2008. u Parizu i Londonu bilježi “Testament: Paris / London” (3 CD, 2009). Za razliku od solističkih albuma prije sindroma kroničnog umora, koji preferiraju dugačke improvizacije, ova tri posljednja obiluju kratkim spontanim kompozicijama od pet do desetak minuta. Pored toga Jarret je smireniji, introventniji i meditativniji, improvizacije gube grube parametre jazza, obrise klasike, bluza, gospela i drugih glazbeni formi i stilova, te se često stapaju u nepatetični romantičarski klavirski recital, ali i nadalje ostaje prepoznatljiv jarrettovski eksperimentalni i improvizirani pijanizam. Evo primjera novoga solističkog Jarretta s pariškog koncerta u Salle Pleyel, 26. studenog 2008.

*

5. PARIS, Part VII (K. Jarrett) 6:25

Album: Keith Jarrett – “TESTAMENT: PARIS / LONDON” (ECM, 2009)

https://www.youtube.com/watch?v=RNUwcASH3L4

Neprijeporni improvizacijski genij, apsolutni sluhist i višestruko glazbeno darovit, riječju: bogom dan glazbenik u ama baš svakom pogledu, kako to obično biva u osebujnih ličnosti, Keith je Jarrett osoba teške i prgave naravi, bahatog ponašanja, striktni perfekcionist i notorni egocentrik. Na svojim iznimno skupim koncertima (ulaznice su redovito iznad 100 eura, dok su za onaj legendarni u Kölnu bile samo 4 njemačke marke, dakle 2 eura) zahtijeva potpunu tišinu (slušateljima se zabranjuje svaki razgovor i šuškanje), prigušenu svjetlost po njegovoj mjeri, nečujne rashladne uređaje, netom naštiman koncertni glasovir ne stariji od dvije godine, zabranjuje svako fotografiranje i snimanje… Ako mu nisu ti, njemu minimalni uvjeti zadovoljeni, često kasni s koncertom (po nekoliko sati), otkazuje koncert pred sam nastup, ili jednostavno ode s pozornice usred koncerta ako mu nešto nije po volji. Evo što je iznerviran izgovorio u mikrofon publici na Umbria jazz festivalu u Perugi 2007. godine: “Ja ne znam talijanski, ali neka se nađe netko tko zna engleski i neka kaže onom tamo da ugasi tu jebenu kameru odmah… Zadržavam pravo da otiđem s pozornice bilo kada ako vidim nekog da fotografira… Ako vidite nekoga s kamerom, oduzmite mu je… Neka netko kaže onim seronjama da se ostave jebene kamere, vidim još crvenih lampica: ti, ti i ti…” Tako zbori pristojni i kulturni Keith na svojim koncertima! Organizatorima nije nimalo lako. Zato su Jarretove snimke živih nastupa iznimne, gotovo kao studijske, a poslušna japanska publika najprimjerenija.

No, vratimo se još jednom glazbenom primjeru, predzadnjem, tipičnoga Jarretova jazzerskog stila koji njeguje još od “Facing You”, snimci iz Londona 1. prosinca 2008.

*

6. LONDON, Part XII (K. Jarrett) 7:15

Album: Keith Jarrett – “TESTAMENT: PARIS / LONDON” (ECM, 2009)

https://www.youtube.com/watch?v=SVxaX5Oap40&list=PL98POf4txmXmTUTS9Tkn1WTuuZpzQXeFw&index=12

I posljednji solistički album “Rio” (2 CD, 2011), ispunjen snimkama iz Theatro Municipal u Rio de Janeiru, nalikuje prethodnima. Kompozicije su većinom kratke i nabite lirskim pasažima, a one agresivnije jarrettovski jazzerske, ako pojam jazza shvatimo u najslobodnijem značenju. Jarrettova izražajnost zapanjuje još uvijek, a njegove improvizacijske vještine ne poznaju granica. Skromni Jarrett koncert u Riju smatra jednim od svojih najboljih nastupa: “Jazzy, ozbiljan, sladak, razigran, topao, prikladan, energičan, strastven i na poseban način povezan sa brazilskom kulturom. Zvuk u dvorani bio je odličan, a takva je bila i publika… Nakon što sam preslušao snimak, zapitao sam se da li ima smisla svirati nakon ovakvog koncerta… mogao bih ga slušati bez prestanka.” Egocentrik na djelu!, što, naravno nema nimalo nikakve veze s ljepotom njegove glazbe. Kako vole kazati teoretičari i povjesničari umjetnosti valja lučiti, razlikovati autora (autorovu osobnost i privatnost) od njegova djela. U Jarretovom slučaju, tu konstataciju moramo stalno imati na umu.

Poslušajmo zadnji večerašnji primjer, kratku, Jarretovim riječima: “slatku i razigranu” minimalističku igrariju iz Rija de Janeira, 9. travnja 2011.

*

7. RIO, Part IX (K. Jarrett) 4:38

Album: Keith Jarrett – “RIO” (ECM, 2011)

https://www.youtube.com/watch?v=x3K3mu46c2c

Kolikogod jazz puritanci i elitistički nastrojeni jazzeri kritički slušali Jarretta i optuživali ga za eklekticizam, glazbene simplifikacije, kompilatorske skladateljske utjecaje i predvidljive improvizatorske zahvate, neosporno je i neprijeporno, Keith je Jarrett ostavio neizbrisive i originalne jazz epizode u povijesti glazbe, i zasigurno, bez njegova golema utjecaja, suvremeni jazz ne bi dosegnuo današnje vrijednosti.

Glazbena slušaonica, Gradska knjižnica Pula, 10. ožujka 2015.

KEITH JARRETT: GLAZBENI PRIMJERI

*

Primjer 1.

LALENE (K. Jarrett)   8:20

Keith Jarrett – Piano

Album: Keith Jarrett – “FACING YOU” (ECM, 1971)

*

Primjer 2.

HEARTLAND (Bregenz) (K. Jarrett)   4:55

Keith Jarrett – Piano

Album: Keith Jarrett – “CONCERTS: BREGENZ/MÜNCHEN” (ECM, 1982)

*

Primjer 3.

MON COEUR EST ROUGE (München) (K. Jarrett)   7:03

Keith Jarrett – Piano

Album: Keith Jarrett – “CONCERTS: BREGENZ/MÜNCHEN” (ECM, 1982)

*

Primjer 4.

LA SCALA, Part I (K. Jarrett) 8:00 (od 35:55 do 43:55)

Keith Jarrett – Piano

Album: Keith Jarrett – “LA SCALA” (ECM, 1997)

*

Primjer 5.

PARIS, Part VII (K. Jarrett) 6:25

Keith Jarrett – Piano

Album: Keith Jarrett – “TESTAMENT: PARIS / LONDON” (ECM, 2009)

*

Primjer 6.

LONDON, Part XII (K. Jarrett) 7:15

Keith Jarrett – Piano

Album: Keith Jarrett – “TESTAMENT: PARIS / LONDON” (ECM, 2009)

*

Primjer 7.

RIO, Part IX (K. Jarrett) 4:38

Keith Jarrett – Piano

Album: Keith Jarrett – “RIO” (ECM, 2011)

Ukupno vremena: 46:36

Gorane, prijatelju dragi,

još uvijek ne mogu shvatitida te više nema među nama, da si nas tako rano, tako brzo i tako iznenada ostavio. Znam da stojim pored tvog otvorenog groba, pored granice iza koje će vjerojatno doći ono – nikad više, barem u ovom, kako ti kažeš ustrojenom svetu. Boli me, da jedva mislim, ali volio bih još jednom, iako posljednji put popričati s tobom, koji si tako dobro i mirno prelazio granice u potrazi da bi misao dopunio smisao.

Zapisao si: “Civilizacijska, što znači jednako duhovna i materijalna (ekološka) kriza s kojom se već suočavamo, prilika je, kako sama riječ Krisis govori, za nove odluke. Krisis za Grke u svome značenju ne otkriva samo čas odluke ili odlučivanja, nego ujedno i razlučivanje. Za odluke je uvijek potrebna hrabrost, za razlučivanje privida i zbilje – filozofija.” Proširio i produbio si pojmove i otvorio nove mogućnosti filozofije i života.

Napisao si “Smisao i granice politike prijateljstva”, temeljni tekst koji nije bio još u cjelini objavljen, njime si položio kamen temeljac čak i za ono što ti nije bilo tako blizu, za politiku, koja ljudima može ponuditi nešto ne samo novo, nego dobro i trajno. A to je moguće samo ako politika nije više poligon gramzivosti u kojem na kraju gube svi skoro sve, nego otvoren prostor – polis, gdje su građani po Aristotelu, kojeg si često citirao, sposobni za vladanje i za pokoravanje. To možemo ostvariti samo ako polazimo od osobenosti i prijateljstva, kako lijepo napišeš i sam. Samo tako drugi može stvarno da postane drug i ostane prijatelj koji dopunjava tebe samoga te na taj način obogaćuje svakoga.

Objavio si tri knjige filozofskih eseja: “Vuk u supermarketu”, Vježbanje egzistencije” te “Bijeg i pobuna”. U nevjerojatno kratkom vremenu, u samo nekoliko godina, iza sebe si ostavio izuzetan trag. Pored pojma “terorizam” koji se nalazi svugdje oko nas, ukazao si na jedan drugi pojam – “eskapizam”, koji ljudi obično ne vide, jer se nalaze u njemu i zbog toga se ne snalaze. Dokazao si da se jedan problem ne može riješiti bez drugog, slično kao Kosovel, koji misli nihilizam zajedno s melankolijom, a Faraday elektricitet s magnetizmom. Ostavio si nam ne samo testament, nego i kompas sa kojim možemo ploviti po ovom, kako veliš – ustrojenom svijetu.

Sreli smo se u osamdesetima, u Ajdovščini u kasarni Srečka Kosovela, jedinoj vojarni za koju smo znali, da se naziva po heroju pjesništva, a ne rata. Ta inicijacija mladog pjesnika u imenu kasarne puno je značila za sve nas koji smo se svako poslijepodne sastajali u “arhitektonskom birou”, jednoj sobi, gdje smo prijepodne sa Sašom radili kao arhitekti. Sa svojim djelovanjem, čitanjem i razgovorima, poslije svakodnevne obuke stvorili smo nekakav otočić kulture i mira, usred nemirnog mora militarizma i rata kojim su se igrali i baratali svuda oko nas. Posle “hore legalis” ostali su uglavnom otišli, a nas dvojica “izviđača” nastavili smo čitajući i pričajući o kulturi, literaturi i filozofiji skoro svakoga dana, do dugo u noć. Otvarali smo i doticali toliko toga, da smo se kasnije razumjeli, i kad ne bi razgovarali. Nikad se nismo posvađali.

U posljednje vrijeme shvatili smo da smo ipak naučili više, nego što smo u uniformama, tada mi mirotvorci u srcu, htjeli da priznamo. Pregledao si i istražio golema prostranstva, premislio različite strategije, provjerio taktike i odvagnuo najsnažije mislioce od drevne Grčke do Danske, ali osim tvojih najbližih i prijatelja skoro niko te nije uočio.

Bio si izvrstan otac, učitelj, filozof, mislilac pisac, a prije svega čovjek, dobar i vidovit čovjek. Ko bi mislio, da će se iz jednog mladog izviđača, koji je u ime viših ciljeva izbjegavao ratne zadatke i svako ustrojavanje, razviti takav Feniks nad zgarištima balkanskih ratova. U tvojoj hrabrosti i vidovitosti ostalo je nešto izviđačko – nisu te otkrili, ali tvoje knjige čitaju se svakog dana sve više. Ne samo to, da si vidio što dolazi, za najveće probleme koje drugi tek uočavaju, ti si već ponudio rješenja.

U bolu tugovanja možemo se tješiti da su tvoji bolovi prestali. Humorom si rješavao najteža pitanja, znam da ne bih volio da te previše hvalimo i predugo plačemo za tobom. Tvoj iskreni pogled, tvoja čvrsta riječ, tvoja duboka misao ostaju… Tvoja izuzetna tankoćutnost izniman je dar, koji si nam poklonio, jer smo imali sreću, da smo te upoznali. Zbog tebe znamo, da su već u čovječnosti vrata vječnosti. Hvala ti na svemu.

Ovo je novinski članak, objavljen u madridskom El Paisu, na dan kada je Europa slavila sedamdeset godina pobjede nad fašizmom i komemorirala sedamdeset godina židovske žrtve u Holokaustu. Uz napomenu da je Španjolska ostala neutralna u Drugom svjetskom ratu, da Španjolci nisu doprinijeli židovskom stradanju i da su svoj fašizam pobjeđivali trideset godina kasnije, sami, bez ijednog saveznika, pa im 1945. ne znači što i drugim Europljanima, ovaj čitatelj izražava stid što ovakav tekst u današnjoj Hrvatskoj nije moguć. (m.jergović)

*

Piše Reyes Mate

Prije 20 godina, kada se Europa sjećala da je prošlo pola stoljeća od Auschwitza, u Španjolskoj nije postajala kultura Holokausta. Znalo se za Dnevnik Anne Frank, i jedva još ponešto. Danas je situacija drugačija. Imena kao Levi, Antelme, Wiesel, Lanzmann, Celan, Kertész, Borowski, Hillesum, Arendt, Adorno ili Rosenzweig dio su ovoga intelektualnog krajolika. Osvojili smo imena i glavna njihova djela. Ali Auschwitz je, više nego ijedan drugi povijesni događaj, smješten izvan vremena i prostora. Prvi svjetski rat, na primjer, jedna je od povijesnih činjenica o kojoj sve znamo, a to znanje je povezano s onim što se tada dogodilo. Tema Auschwitza, doduše, zahtijeva više od znanja o tome što se dogodilo, važna je i u ovom trenutku. To objašnjava veliki broj djela koja se bave temom nacističkoga plana za uništenje Židova. I ne moramo gledati brojke iz Njemačke ili Francuske, produkcija na španjolskom govornom području već je vrlo značajna. Ne radi se samo o prijevodima, iako oni dominiraju, nego su i izvorni radovi prilično brojni.

Uzimajući u obzir produkciju prošlog desetljeća, trebali bismo, s područja povijesti, spomenuti esencijalne radove Raula Hilberga “Uništenje europskih Židova” (2005), kratku, ali matematički preciznu knjigu G. Bensoussana “Povijest SHOA-e” (2005). Nedavno se u knjižarama pojavio i naslov Enza Traversa “Kraj židovske moderne”!. “Povijest jednog konzervativnog pomaka” (2014) knjiga je u kojoj talijanski povjesničar razvije provokativnu teoriju da su prošli dani kada je židovski narod bio “narod parije”. Nakon rata taj je narod postao zasebna manjina, koja se često nalazila na strani vladajućih, i taj je pomak utjecao na kreativnost kod Židova, koja je značajno pala od postratnih vremena do danas. Vrijedi spomenuti i publikaciju “Behemotha. Mišljenje i djelovanje u nacionalsocijalizmu. 1933.-1944.” Franza Neumanna. Jedan je od pionirskih radova o nacizmu, objavljen 1944., u kojemu se govori da se Hilberg “ne treba samo čitati nego i studirati”. U knjizi on brani ideju da je Treći Reich proizvod neke vrste poplave i da nema koherentnu strukturu.

Što se tiče filmske produkcije, španjolska je publika upoznata ne samo s obaveznim filmom Clauda Lanzmanna “Shoa”, nego i s njegovom najnovijom produkcijom “Posljedni nepravednik”, gdje se bavi teškom temom odgovornosti “Židovskog vijeća”: jesu li bili kolaboracionisti ili pokret otpora? Radi se o Lanzmannovom razgovoru s Benjaminom Murmelsteinom, starješiom Židovskog vijeća u Theresienstadtu. On je suđen i oslobođen optužbe da je kolaboracionist, ali je i protjeran iz Izraela, a film publici otvara nerješivu dilemu i ruga se plitkim analizama Hanne Arendt i Scholema o krivnji Židovskih vijeća. Ima nekoliko mjeseca da smo čuli kako je Alfred Hitchcock 1945. snimao oslobođenje 11 koncentracijskih logora, uključujući Dachau, Buchenwald i Mauthausen. Saveznici nisu dozvolili da se ovaj materijal – strašniji od najgorih filmova terora – pokaže, jer nisu htjeli ometati Nijemce u njihovom procesu rekonstrukcije zemlje. Te pokretne slike, koje su bile izgubljene u Imperial War muzeju u Londonu, sada su objavljene pod naslovom “Sjećanja na logore”. Drugi važni rad je poljski film “Ida” Pawela Pawlikowskog. I Moskva je spasila nekoliko filmova koji su iz političkih razloga bili brisani iz povijesti. Neki od njih bave se temom “Holokaust s mecima”. Radi se o ubojstvima Židova koje su pištoljima izvršili rani “Einsatzkommandos”. Staljin je filmove zabranio, djelomično zato što nije htio naglašavati židovske žrtve, a djelomično i zato što su ti slučajevi bili mogući samo uz suradnju Sovjeta, što je detalj koji je staljinistička propaganda odbijala.

Treba govoriti i o kazalištu. Malo je ljudi vidjelo “Istragu” Petera Weissa. Nešto je bolje prošao komad Juana Mayorge “Himmelweg”, s izvedbama u 18 zemalja, a trenutno se izvodi u kazalištu u Parmi u Italiji. Autor konfrontira kazalište, kao vječnog tragača za istinom, s dramom života u konclogoru Theresienstadt, koji se nekad svijetu pokazivao u iskrivljenom svjetlu. Autor se istoj temi vraća u komadu “Kartograf (Varšava, 1:400 000)”, koji će se prikazati u Francuskoj.

U Auschwitzu je stvorena obaveza sjećanja i promatranja naših doba u svjetlu barbarstva, pa postoje različiti modeli rekonstrukcije ove teme. Georges Didi-Huberman, autor knjiga “Kore” (2014) i “Izloženi narodi, posebni narodi” (2012), francuski je esejist koji misli u slikama. Brinuo se o tome kako izbjeći kulturnoj industriji sjećanja i onome što zove memoarističkim turizmom. Slika je za njega jedini način da gledatelj iskusi ono što nije sam doživio. Santiago Kovadloff, izvrsni argentinski pisac, u knjizi “Brisanje židovske dijaspore” diskutira smisao i ulogu židovske dijaspore nakon osnivanja izraelske države – tj. značenje egzila kao oblika življenja i izgradnje države. To je nešto što židovski identitet obilježava već tisućljećima. Stvari se mijenjaju s vlastitom državom. Autor se pita da li će judaizam, koji je preživio uništavanje starog kraljevstva Izraela, jednako preživjeti osnivanje nacionalne države. U knjizi skuplja mišljenja intelektualaca kao što su Levinas, Rozitchner, Goldmann, Misrahi, Finkielkraut, Jean Daniel i George Steiner. On misli da ne postoji post-izraelski dijasporni judaizam, teorija koja ima posljedice ako uzmemo u obzir da je židovski genij usko povezan sa životom u kulturi dijaspore. O egzilu iz Meksika govori i Mauricio Pilatowsky, još jedan židovski autor i glas protjeranih. U knjizi “Razmišljanja o imaginarnim Židovima” (2014) egzil se javlja kao kritični izvor identiteta i nacionalizma. Od velikog interesa je i rad Ricarda Forstera “Hermeneutka noći” (2009) s pogovorom Alberta Sucasasa gdje autor uz pomoć pjesnika Celana, pisca Borgesa, kritičara Steinera, mističara Scholema, te filozofa Benjamina i Adorna istražuje labirinte barbarstva i višeznačnosti moderne koje je Auschwitz inkubirao. Grupa profesora “Eleuterio Quintanilla” stoji iza knjige “Zamisliti da se ovo dogodilo. Izvorni vodič o studijama o Holocaustu” (2009) i ona je od velike edukacijske vrijednosti, pogotovo tekst “Ogdajati protiv Auschwitza” J.F. Forgesa i tekst “Lekcija iz Auschwitza” autora J.H. Melicha.

Sjećanja Auschwitza uglavnom se nađu kao svjedočenja, kao dnevnički zapisi ili u fikcioniranom obliku, u formi koju je usavršavio Jorge Semprun. Moralno značenje Auschwitza živi od sjećanja. Hrvatski pisac Miljenko Jergović napisao je takav roman, inspiriran životom Lee Deutsch, židovske djevojčice koja je u stočnom vagonu, zajedno s cijelom obitelji, poslana u Auschwitz, gdje je ubijena. Dirljiva priča napisana je s namjerom spašavanja Lee od nepravednog zaborava, ali ponajviše da bi se čitatelja današnjih vremena približilo pitanju da li smo danas jednako ravnodušni prema ovom genocidu kao nekad. Je li možda Guantanamo isto oblik konclogorskog svemira? Kako je čitatelj u opasnosti identificirati se sa žrtvom, autor nam pokazuje da je junakinja osuđena zbog nas. Važnije od suosjećanja i empatije njegovo je (autorovo) prozivanje. Radi se o roman-formatu slobodnog pisanja o realnom događaju, kao što je to napravio Javier Cercas u knjizi “Varalica” (2014): njegov lik Enric Marco u zbilji je zloupotrijebio kulturu sjećanja na nacizam u Španjolskoj.

Vasilij Grossman, autor nezaboravne knjige “Život i sudbina”, zajedno je s Iljom Erenburgom izdao “Crnu knjigu” (2012), sabrana svjedočenja iz 1945, koja su proveli saveznici na zahtjev Alberta Einsteina, o umorstvu sovjetskih Židova. Materijal koji se iz prve ruke koristio u suđenjima u Nürnbergu, nije se, doduše, moglo publicirati u Rusiji do 1993. Šokantan je to tekst jer vas prve impresije, teške i iznenađujuće, vode u nešto što se ni u snu ne može zamisliti.

Kako vrijeme prolazi saznajemo za nove sadržaje koji prije nisu bili mogući, kao na primjer radovi žena iz logora (“Poslije Auschwitza” C. Delbo, 2004., “Zarobljenik Staljina i Hitlera” M. Buber-Neumann, 2005. i “Potresni život” E. Hillesum, 2007.) i na nove perspektive njemačkog pogleda na žrtve (Guenther Grass “Korakom raka” i “Pali anđeo” W.G. Sebalda). Bilo je i njemačkih žrtava, ali kada o njima govoriti?

Nestanak svjedoka otvara novu eru, eru postmemorije. Nije to zamjenjivanje sjećanja s poviješću, kako kaže Paul Ricoeur, nego izgradnja svijesti o obavezi sjećanja, kako je Adorno dobro zaključio: “Neka patnja progovori, to je uvjet svake istine.” To bi bila naša lekcija iz Auschwitza i početak onoga što moramo raditi. Jer je istina da patnja u našoj kulturi izaziva suosjećanje, ali to suosjećanje nije ultimativni indikator u politici, čak ni u etici. Taj kategorički imperativ kojeg su formulirali preživjeli i mislioci prvog trenutka baš u momentu kada prevlada era autoriteta patnje je, međutim, nakon 70 godina samo prazna politička kalkulacija. Većina gore navedinih knjiga našla je formu da više implicitno nego eksplicitno ispunjava taj vakuum, znajući da budućnost mora prihvatiti odgovornost.

*

Sa španjolskog prevela Anne-Kathrin Godec

El Pais

“Ase ležit
Vojnik Gorčin
U zemlji svojoj
Na baštini
Tuždi

Žih
A smrt dozivah
Noć i dan

Mrava ne zgazih
U vojnike
Odoh…“

(Gorčin iz zbirke Kameni spavač Maka Dizdara)

*

Kažu da slavni na kraju života odlaze u legendu, baš kao što su u Sarajevu prve godine ovoga stoljeća (vrlo rano) iz života u legendu preselili pjevač Davorin, košarkaš Mirza, književnik Dačo, a tridesetak godina prije njih pjesnik Mak. I dok su ove sarajevske legende hodile jednim životnim smjerokazom, Gorčin, Makov junak sa stećka – “od boli nepreboli” za ukrednom mu djevojkom Kosarom – sišao je sa stećka i iz legende sredinom osme decenije 20. vijeka vratio se na staze svojih predaka hodeći Sarajevom i Bosnom.

Hodi tako Gorčin, unuk pjesnika Maka Dizdara a sin mu najstarijeg sina Envera (1944-2012), Bosnom ponosnom, hodi djedovim zavičajem Stocem i Radimljom, uči sa stećaka i studentima širom Bosne zbori o bogumilima, “spavačima ispod kamena” i njihovoj Bosni, tumačeći im likovne izraze sa stečaka. Došao je on ovih mjeseci iz Kanade sa York univerziteta, gdje sprema doktorat.

U tim svojim hodoljubljima evo ga i sa mnom, u sarajevskoj Dobrinji u “Konzumovom” šoping centru, na spratu u kafani, u mladlačkom zanosu tog martovskog poredvečerja 2015. godine.

Ne, nije ovo fikcija, još manje plod moje mašte. Zaista, ovo je stvarnost! Ne vjerujete mi? E, onda pitajte mog dobrog prijatelja profesora Enesa Kujundžića, jednog od prvih doktora bibliotečkih nauka u Bosni i Hercegovini, koji me i upoznao sa Gorčinom, pa neka vam on kaže broj Gorčinovog mobitela kako bi ga ste (Gorčina) pozvali i uvjerili se u ovo što vam zborim.

Došao tako Gorčin tog martovskog predvječerja u moje društvo, došao da se sa Enesom, svojim kolegom, dogovori o još jednom putu u Zenicu, na Filozofski fakultet radi kazivanja studentima o stećcima, bogumilima, o svom djedu Maku i Bosni. Došao Gorčin, a ja mu pri upoznavanju kazah da sam bio prijatelj sa njegovim ocem Enverom tih osamdesetih godina prošlog stoljeća kad je Enver u “Večernjim novinama” slovio za vrsnog kolumnistu i cijenjenog urednika Kulturne rubrike. Kazujem ja Gorčinu kako poznajem i njegovog amidžu Maju, pisca koji me se ponekada sjeti te mi za portal Rodoslov.ba napiše i neku priču o starim sarajevskim porodicama. Poznajem i drugog Gorčinovog amidžu Murkela, filmskog snimatelja s kojim sam se susretao u zgradi “Oslobođenja”.

Sve to u samo nekoliko minuta kazujem mlađahom Gorčinu, a on me gleda onim dizdarovskim prodornim, bistrim i jasnim pogledom i mudro šuti, baš kao da je jutros sišao sa stećka iz Radimlje, pokušavajući odgonetnuti nikad neodgonetnuti “fenomen srednjovjekovnog čovjeka Bosne“.