Prije više milijuna, mnogo milijuna godina postojalo je Kraljevstvo Socijalizma. Prije nekoliko milijuna godina, da, da. Ja sam tada bio jedan od bogova na nebu… Ali izgubila se cijela dokumentacija o tom razdoblju… Administracija ju je svu uništila. Trebalo im je mnogo vremena kako bi sve te podatke zataškali a zatim i spalili…
Danas ne postoji svjedočanstvo o tom vremenu, nitko ne sjeća toga osim mene, samo zato što sam u međuvremenu postao kralj Hrvatske te, malo potom, i kralj Jugoslavije. Izabran od naroda. Narodni kralj.
Zato sam i bio određen postaviti zastavu Jugoslavije na sam vrh Himalaja, na Mont Everest, 8848 metra, najviša točka na Zemlji, u ime primanja Jugoslavije u Ligu naroda. I uspio sam. To je bio vrlo pogibeljni posao. Pri povratku pukao mi je konopac te sam ostao visjeti na surovoj litici. Poslali su avion da me spasi. No ruke su mi bile toliko smrzle da nisam se mogao dugo držati za ponuđeni konopac spasa pa sam se vrlo lako survao u dubinu. Ne znam kako su me pronašli. Ne sjećam se…
No dobro se sjećam kad su me uhapsili njemački oficiri; pitao me sudac: “Koliko si se nakrao? Koliko si opljačkao?”
Nisam razumio što me pita. On mi je objasnio: „Ne možeš biti kralj ako nisi opljačkao svoj narod!“
Uzalud sam im objašnjavao da sam ja narodni kralj, nisu mi vjerovali i zato su me presjekli po pola. Donji dio tijela su bacili, a gornju polovicu, srce, dušu, glavu i ruke, su mi održavali na životu mjesec dana i vukli gore dolje po travi, sve kako bi priznao… Nisam imao šta priznati, nisam htio lagati… Urlao sam od bolova i nakon toliko dana torture i mučenja – izginuo sam.
Kinezi su pronašli moje ostatke i od mene napravili biće otporno na toplinu, pak su me, kao takvog, lansirali u pravcu Sunca. Bio sam, a danas se o tome šuti, prvi čovjek na Suncu. Samo što nitko nije mogao izračunati vrelinu sunčeve kugle, i tu smo se prevarili, te sam se zavario za Sunce. Samo mi se guzica, kao debelo i hladno meso, odbila pokoriti toj situaciji. Bila je pametnija od glave te me ostavila tako zavarenog, dok se sama vratila na Zemlju.
Opet su me našli neki dobri ljudi, ponovo od mojih ostataka napravili mene.
Da, da – klonirali su me!
Shvatili su moje sposobnosti i poslali me po planetima. Bio sam na Mjesecu, Veneri i Marsu. Nije to meni bio problem. Bio sam svjetski i svemirski putnik. Sa mnom je bio i kolega astronaut. Jednom prilikom usisala me sila teže i ja sam se strovalio na Zemlju, u more, nedaleko afričke obale. Ne sjećam se baš. Tako su mi rekli. Kolega je imao kacigu i ostao je gore. Mislim da je još tamo. Vjerojatno.
U Africi sam radio na sunčevim reaktorima i sva je Afrika imala struju. Vlasnik reaktora je bio Nijemac. Meni je bilo žao što Nijemci ne dozvoljavaju struju Evropi. Evropa je zbog Nijemaca bila cijela u mraku, osim same Njemačke. Pobunio sam se a i, iskreno govoreći, bilo mi je dosadila vrućina Afrike. Uželio sam se Evrope. Nijemac je izvadio pištolj i rekao mi: “Ovdje si nešto, dok ćeš tamo biti nitko i ništa.”… Propucao me par puta, no ja sam preživio te, ipak, uspio malo struje sakriti u kufer i prošvercovati ga u voljenu Holandiju. Tamo i dan danas imam vlastiti spomenik.
Da, da, Majakovski, kao pjesnik i čovjek, te kao lični prijatelj, imao je veliki utjecaj na mene. Upoznali smo se za vrijeme Oktobarske revolucije. Čak sam, kao polu Hrvat i polu Rus, trebao lično zabosti rusku zastavu na Sjeverni pol, Arktik… No Staljin se pobunio, da ja, kao nečistokrvni Rus, nemam pravo na taj čin, pa je to obavio čistokrvni Rus. Ha! Ha! Ha!… Taj Staljin nije bio skroz čist! Ha! Ha! Ha!… To me toliko razljutilo da sam se vratio u Stari Grad. Kad su mi javili da je Lenjin umro, nisam otišao na njegov pogreb, znate, već sam bio prilično star i bio bi to za mene puno naporan put, pa sam samo pozdravio Majakovskog kroz pjesmu.
Koliko imam godina? Pa osamdeset, sedamdeset i osam, sedamdeset i sedam…Da, da… službeno mi se računa sedamdeset i sedam… Sedamdeset i sedam i mnogo milijuna… samo mi ih ne priznaju jer se dokumentacija izgubila. Kao i moj ormar.
Izmislio sam i trokrilni ormar i gramofon, samo su mi ih ukrali. Ukrali su mi ih neki nepoznati ljudi, lopovi. Nepoznati lopovi. Ormar sam tražio po cijelom svijetu dok ga napokon nisam našao u Brazilu i Argentini te ga vratio kući, diplomatskim putem. Eno ga i danas tamo, u mojoj kući. Pun je robe.
S gramofonom je bilo još i gore. Sakrili su ga pod zemlju da ga nikada ne pronađem. Zatim su ga, zajedno sa Fau2, serijski proizvodili u tajnim podzemnim halama. To sam doznao kad sam bio savjetnik Josipa Broza Tita za vanjska i unutrašnja pitanja. Dopalo me kao člana CKKPJ-u. Bio sam ministar više za vanjska pitanja, ma sam i na ponešto unutrašnjih dao odgovor.
Ranković? Njega se ne sjećam, ne. Ne sjećam se…. A Aleksandar Ranković?! Taj je bio polu Hrvat i polu Nijemac, i bio je vlasnik tvornice mašina “Torpedo” u Rijeci. Nije me volio. Tito ga nije volio. Nije mu vjerovao, zato je mene poslao u Rijeku na pregovore. Rekao sam Aleksandru Rankoviću: “Tu sam vojevao i ljubovao prije mnogo, mnogo milijuna godina, mnogo prije nego si se ti rodio.” Nije mi vjerovao. Nije znao da sam se ja, kao peti Perunov sin, po zapovjedi svog oca i boga borio protiv Talijanaca kad su bili okupirali Istru, Kvarner i otoke. Kraj Karlobaga sam ih pobijedio. Po završetku teškog boja obljubo sam sve lokalne žene. Dobrovoljno su mi darivane u znak zahvalnosti jer ja sam, naime, bio bog – od oca boga sin.
A onda sam mnogo plesao, dok mi Ranković nije rekao da će me ubiti. To je ponovio nekoliko puta. Ponavljao se iz dana u dan. Kad sam za to doznao, rekao sam mu da je to vrlo teško izvesti. Na te riječi se povukao i dao ostavku. Ja sam preuzeo “Torpedo”, a kasnije i “Jugoplastiku”, te tako postao kralj mašina.
Danas ne postoji vrijeme kojem ja, Berti Škarpa Starograđanin, ne mogu popraviti brojčanik!
Iskustvo zida
Jakovu Jurišiću u spomen
Ljeta 1993. godine pjesnik Jakov Jurišić je poginuo na Zlatištu.¹) Između nekoliko verzija njegove smrti, prepričavanih na desnoj obali Miljacke, najpouzdanijom, prihvatio sam onu koju mi je u Stećku saopćio jedan od zatočenika s lijeve obale, još svjež u nevjerici da je konačno izvan njezinoga pakla.
Nemate izbora: kopati rov za fašističke bojovnike isto je što i pucati iz njega na nedužne civile na ulicama desne obale. A zašto kopati i zašto pucati? Protest je samoubilački metak, prihvaćanje te sramne, neljudske uloge također. Ispaljivanje minobacačkih granata u blizini zaglušuje krampe i lopate u rovu. Ljetnom nebu oko se ne usuđuje obratiti, umorno tijelo je u znoju, strah od smrti veliča život roba. Još sam živ, sve drugo je nebitno. Kao da kopaš vlastitu raku, u jedan trenutak sabiješ sve svoje putove do nje i tako guraš u stranu te avetinjske zvukove granata, strojnica, snajperista, tu kataklizmičku stvarnost što oko veže za tek iskopanu zemlju i brani mu svako obraćanje plavetnilu. I ono je vrelo, kao oruđe koje bljuje čelik, ali gluho. Bože, zašto sve to podnosiš? Što sam to na svojim putovima života bio, kako sam se na njima kretao kao čovjek, i zašto sam dopustio da se svi oni završe ovako ponižavajuće, u ilovači Zlatišta? Kako to da me iskustvo tih putova nije opomenulo da na vrijeme bježim s Grbavice? U što sam vjerovao i zašto svoju naivnost tako skupo plaćam? Ništa nije ovisilo od mene. Na svakom koraku dočekivao me zid. Kako kroz njega, kako preko njega? Čovjek bez prava na izbor je mrtav. Za ideologiju čije oružje grmi iznad ljudskih glava u rovu čovjek je nula. Nula nulisima. Ad litteram. Doslovno ubijanje života u korijenu. Čovjek može biti samo Srbin, i nitko više. Srpska Grbavica, srpsko Sarajevo, srpsko Zlatište. (Uz ovo ime, u kojem treperi svjetlost ljeta, zasićena mirisom baruta, svaki pridjev pristaje kao opanak uz vjenčanicu.) Iskustvo zida, nametnuto takvom ideologijom, i u ovoj zlatnoj dolini ne daje čovjeku nikakvu nadu.
Pjesnik je mrtav, pogođen gelerom granate leži u rovu očiju otvorenih prema nebu, kojem se nisu mogle obratiti i koje svojim svjetlom nije uspjelo spaliti njihovu patnju, gotovo sasvim prekriven zemljom koju je po njegovom tijelu razbacala eksplozija. Acta est fabula.
Iskustvo zida i ove detalje njegove smrti samo nagađa. Ono je iskustvo čovjeka kojem su okovali noge i ruke, začepili usta, zavezali oči, kojem su sputali misao, umrtvili duh, srce sveli na mehanizam koji otkucava mrtve minute vremena. I čovjek koji mi je ispričao te detalje Jurišićeve smrti bio je u istoj poziciji: znao je o njoj samo onoliko koliko mu je zid dopustio da zna. I ja, koji ovim tekstom pokušavam kazati o njoj nešto više od njega, govorim promatrajući zid ispred sebe. On je hladan, ništa ne isijava. Život je samo jedna ploha, i sve što je iza njega valja nagađati. Je li i pjesnik Jakov Jurišić taj zid doživljavao kao Zid plača, je li njegov plač pred tim zidom, kojeg je smio čuti samo on, urodio nekim stihom, i je li mu uopće bilo do toga, to mi zatočenik s lijeve obale Miljacke nije znao reći. Do njegove supruge Vinke nikada nije uspio otići, od njegovog do njezinog stana bilo je stotinu zidova, o njezinoj sudbini on ništa ne zna.
Sramni zidovi s kojima preživljavamo ovaj rat i dalje isijavaju samo misterije. Cilj njihovog postojanja je zabrana istine, umnožavanje neistina. Do pogibije u rovu na Zlatištu, Jakov Jurišić je s tim zidovima živio nešto više od godine, ne znamo kako, kao stvaralac, dakle, kao ljudsko biće koje punim plućima udiše cjelinu stvarnosti, ili kao izmučen čovjek željan smiraja u smrti? Umrijeti s iskustvom zida znači vječno sklopiti oči samo s jednom slikom života, i to onom najpaklenijom i najneljudskijom. S kakvom je to slikom sklopio svoje oči pjesnik Jakov Jurišić? S kakvom posljednjom mišlju, s kakvim osjećajem života? Ono Unamunovo podrazumijeva ljudsko dostojanstvo i u tragičnosti, ono koje isijava zid na dostojanstvo čovjeka juriša cjelovitim arsenalom poniženja. Njegova hladnoća ledi našu misao, u samom zametku proglašava je smiješnom i nepotrebnom, podruguje se svakom njezinom zanosu da nešto može. Čovjek koji misli je opasnost za one kojima je zid potreban. Isto je i sa čovjekom koji nanova oblikuje stvarnost: zid je protiv svake vrijednosti koja oporiče vrijednost zida. Ispred njega je stvarnost u najprimitivnijim i najokrutnijim oblicima, stvarnost čije vrijednosti počivaju u cinizmu besmislenih situacija više nego li u parametrima koji je konkretiziraju. Vrijedi li danas bilo kome ozbiljno pričati sve to što smo dosad u ovom ratu preživjeli na desnoj obali Miljacke, na kojoj nas je u svojim mislima često morao tražiti Jakov Jurišić, kao kolege i prijatelje, od kojih je vjerojatno očekivao neku pomoć, kad ni sami sebi još ne znamo objasniti kako to da smo još živi, da smo, usprkos svemu, još sposobni misliti, osjećati, pisati, slikati? Smiješna zgoda dobiva snagu pouzdanijeg svjedoka toga stanja, akademska besjeda čija je svrha pedantnije opisati njegovu cjelinu postaje dosadna i neuvjerljiva. Odustajanje od stvaralačkog uobličavanja stvarnosti, međutim, znači pristajanje na temeljne zakone zida. Samo je duh sposoban da ih ignorira, samo on ima moć da zid izbuši i iza njega otkrije sve bogatstvo svijeta. Uostalom, prisjetimo se na koliko je zidova naš duh nailazio u vrijeme ideologije komunizma, u čemu smo sve tada bili prikraćivani, kakvim smo se zaobilaznim putovima kretali približavajući se središtu onih sadržaja o kojima se nije smjelo ni govoriti ni pisati? Da nismo bili u toj poziciji, svi bismo danas imali iza sebe sasvim drukčija djela, to vrijeme u njima prepoznavali bismo i bez ezopovskog jezika. I tada smo bušili zidove na svoj način, ne priznavajući ih i ne pristajući da u njihovim sjenkama čekamo da nam zabravljene prozore svijeta otvori onaj koji ih je zaboravio. Iskustvo zida pisac mora odbaciti upravo zato što se sve blago života nalazi iza njega. Zabrana je kočnica, ali i izazov. Vidljivo svačijem oku nezanimljivo je oku umjetnika. On je najautentičniji onda kada nevidljivo čini vidljivim. Ono ništa za njega je nešto. U tami je njegovo svjetlo. U kapi vode je more.
U svibnju 1992. godine, još dok je telefonska veza s Grbavicom bila moguća, pjesnik Velimir Milošević čuo je prve stihove Jakova Jurišića o prvim danima rata. U Stećku broj 6 za 1994. zabilježio je i ove njegove riječi: „Znaš, nastale su neprilike… i nemoj me više nazivati… nije poželjno…“ Pjesma „Ptica kos“, u svom završnom dijelu, te „neprilike“ iskazuje ovako:
Zgara se krov moje kuće
ruši i slama
pada strop
zjape duplje
prozori čađe
gori moja biblioteka
i ja i moj svijet
odjednom su jad
svjesno postajem meta snajperisti
zovem ga iz sveg glasa
prijatelja molim
da me ustrijeli
bojim se promašit će me ruka pa kud ću od srama.
Ne kazuju li ovi Jurišićevi stihovi gorko iskustvo zida, ne uvjeravaju li nas u to da se pisac dokazuje i onda kad je zid ispred njega?
(Skup o temi: Pisac i iskustvo zida, Sarajevo 1995.)
*
¹) Ovaj tekst sam pisao u vrijeme kada nam je puna istina s lijeve obale Miljacke bila nedokučiva, spriječena neprobojnim zidom. Vjekoslav Marković, jedno vrijeme zatočenik te lijeve obale Miljacke, bio je prvi koji mi je ujesen 1993. u redakciji Stećka, Napretkova mjesečnika za kulturu i društvena pitanja, koji sam uređivao u jednoj od soba sarajevske katoličke Bogoslovije, ispričao tek jednu verziju istine o Jurišićevoj smrti: pogođen je gelerom dok je kopao u rovu; poslije sam, međutim, utvrdio da je i ona čaršijska i nesigurna. Nešto drukčiju verziju ispričao mi je 1995. dr. Marko Ciglar, koji je sve vrijeme rata proveo na Grbavici. I ona se ljuljala na nesigurnim nogama. Nakon reintegracije sarajevskih općina, Jurišićeva supruga Vinka, posjetila me je u stanu i ispričala mi ono što je ona zauvijek zapamtila: Jakov je na Zlatištu 27. listopada 1993. kopao rov, u njemu ga je smrtno pogodio metak. (Eto zašto prvu rečenicu teksta Iskustvo zida objavljenog 1999. godine nisam korigirao u knjizi Treći svjetski rat –Sarajevski zapisi 1991. – 1995. Ostala je u jednoj od neprovjerenih verzija koje su u vrijeme čitanja tog teksta kolale o stradalima na Grbavici. Onu koju sam kasnije saznao od Jurišićeve supruge nisam unio i tako sam izgovorenoj na skupu sačuvao izvornost.) Sahranjen je na jednom od grbavičkih grobalja odakle su, kasnije, njegove kosti prenesene u sarajevsko groblje Svetoga Josipa. Tada smo se od njega oprostili fra Marko Oršolić i ja. Sahranu je organizirala Jurišićeva supruga Vinka, a pomogao ju je i HKD Napredak.
Online izdanje Dnevnog avaza 15. 09. 2012. objavljuje tekst autora Avde Huseinovića (Živi štit – zločinačka inovacija Vojske RS) čiji posljednji odjeljak citiram u cijelosti: “Na okupiranom sarajevskom naselju Grbavica Željko Mitrović Gilmar, Milivoje Čavarkapa i Dimšo Ristović bili su komandiri radnih vodova Prve sarajevske mehanizovane brigade VRS, sastavljenih od Bošnjaka i Hrvata. Iz ovih radnih vodova 70 ljudi je ubijeno tokom kopanja rovova i guranja u žive štitove na Zlatištu, Željinom stadionu, Debelom brdu, Moravskoj i Ozrenskoj ulici… Među onima koji su ubijeni u grbavičkim živim štitovima bio je i posljednji prijeratni predsjednik Udruženja književnika BiH, urednik „Vesele sveske“ Jakov Jurišić, koji je ubijen 27. oktobra 1992. godine.“
U tekstu Jakov Jurišić: Na Grbavici objavljenom na www.jergovic.com Miljenko Jergović je, između ostalog, 01.02.2014. o Jurišićevom ratnom dnevniku Škola stradanja (izdanje sarajevske Svjetlosti 2003. godine s pogovorom Irfana Horozovića) i njegovome autoru napisao:
„Jakov Jurišić pisao je svoj sitni dnevnik, povremeno bi sastavio pjesmicu, ’Odu hrabroj maloj ptici kos’ ili, kad zavlada glad, pohvalu malenoj zelenoj klici špinata: ’Dan koji ću pamtiti poslije rata/ Šiknula je naočigled na ivici balkona/ Malena zelena klica špinata’, ali nije imao svijest o jedinstvenosti svoga svjedočenja. Nije mu nikada na um palo da bi njegov glas mogao biti jedinom potvrdom da je ikada postojao svijet u kojem se zatekao: Grbavica, koncentracijski logor, geto… Svoje rečenice Jakov Jurišić nije stilizirao, ni ukrašavao, nego je pisao onako kako vidi i osjeća. U tim je trenucima bio hrabar i nevin, nesvjestan, opet, i jednog i drugog.
I kako to već biva u jevrejskom getu, u jednom su trenutku Jakova i njegovu ženu, kao i sve druge stanare, Muslimane i Hrvate, iselili iz njihove zgrade i preselili u drugu, u tuđe stanove onih koji su imali sreće izbjeći s Grbavice. U novom je stanu zatekao kavez s kanarincem. Nazvao ga je Kondor, i on će ga pratiti do pred kraj života. Ta ptičica će biti čudesni lajtmotiv knjige, neizabran, slučajan i sudbinski, kao što je, uglavnom, sudbinsko, slučajno i neizabrano ono što čini živi svijet logoraške i logorologijske proze, kad god u njoj nema naknadne pameti i iskustva. Poput Šalamova, ni Jakov Jurišić neće dočekati oslobođenje. Završit će na prisilnome, ropskom radu, gdje će kopati četničke rovove (srpske, Karadžićeve i Mladićeve vojnike, on dosljedno zove četnicima), i poginut će kao ljudski štit, past će pod paljbom svojih, u vrijeme najžešćega hrvatsko-muslimanskog rata, kada su Srbi, uz otvorenu podršku Zagreba i Gruda, pokušavali iskoristiti situaciju i okupirati Sarajevo. Ubijen je Jakov Jurišić kao zadnje pseto, kao Jevrejin u jevrejskom getu, ubijen je Jakov Jurišić kao Bruno Schulz u Drohobyczu, a televizija s Pala je u svom dnevniku 29. listopada 1993, u 21 sat i 30 minuta objavila ovakvu vijest, pozivajući se na svoju agenciju SRNA: ’Danas je u Srpskom Sarajevu sahranjen ugledni hrvatski književnik Jakov Jurišić, koji je poginuo na ulici u Grbavici od muslimanske artiljerijske paljbe. Jakov Jurišić je ovaj rat dočekao na funkciji predsjednika Udruženja književnika bivše Bosne i Hercegovine.’ Nisu računali, a bilo im je i svejedno, da je pisac upisao vrijeme i mjesto vlastite smrti, da će, napokon, postojati i svjedoci, i da će jednom izaći ova velika knjiga, i u njoj istina o svemu. Bilo im je, četnicima, važno da se udvore svojim hrvatskim prijateljima, i ako je historija sud svemu, bili su u pravu, jer istina o Jakovu Jurišiću, kao ni njegova knjiga, ime Jakova Jurišića, kao ni činjenica da je postojao geto ratne Grbavice, do Zagreba nisu do danas stigli’“…
Cijeli rat proveo sam u sarajevskom konclogoru (ma, koga je to briga), svoje logoraške dane i logoraške dane grada Sarajeva od travnja 1992. do prosinca 1994. opisao sam u dnevniku Živjeti smrt objavljenom u Zagrebu 1996. (ma, koga je to briga), u kojemu sam 11. XI. 1993. godine zapisao:
„Uz pomoć radioamatera ženski glas mi poručuje da se G. Knežević i M. Ajanović, koji su u Zagrebu, zanimaju znam li da je pjesnik Jakov Jurišić ubijen? Kola takva priča među piscima, ali ništa ne znam pouzdano. Znam li gdje je njegova žena Vinka? Ne znam. Imam li njegov telefon na Grbavici? Od ljetos kola priča da je odatle sa ženom odveden u logor Kulu, da je tamo ubijen, a da mu je žena uspjela doći do Zadra, u kojem je rođena. Kolaju i druge priče: još prije rata oboje su automobilom otputovali u Zadar, a odatle, poslije, u Italiju. “Srna“ je ovih dana javila da je Jurišić poginuo u svom stanu i da je pokopan na Grbavici“.
Tekst Iskustvo zida objavio sam u knjizi Treći svjetski rat (Naklada Jurčić, Ziral, Zagreb – Mostar, 1999.). Ponukan Jergovićevim tekstom o Jakovu Jurišiću, pokušao sam doznati ono što dotad, nažalost, nigdje nisam pribilježio: kada je on nastao, kojega dana, mjeseca i godine i gdje je prvi puta pročitan, u okviru koje tribine i kojeg organizatora toga skupa. Mailom sam se prvo obratio Zlatku Topćiću, višegodišnjem tajniku Društva pisaca BiH da mi odgovori na ova pitanja jer sam bio uvjeren da je skup organiziralo i Društvo pisaca BiH. Odgovorio je da, nažalost, nema podataka o tome skupu, ali da oni u arhivi Društva pisaca možda i postoje. U 2014. godini, počeo sam googleati: U arhivi Oslobođenja s datumom 1995-03-19 na internetu sam naišao na naslov PISAC-ISKUSTVO ZIDA, i njegov podnaslov: U okviru XI. INTERNACIONALNOG FESTIVALA SARAJEVO SARAJEVSKA ZIMA, a u organizaciji Društva pisaca BiH i Međunarodnog centra za mir… Drugi arhivski podaci ni na jedan klik nikako mi se u cijelosti nisu otvarali. Utipkao sam web stranicu Sarajevske zime i u polici za godinu 1995, u rubrici Tribina, pronašao sam i naslov tog skupa. Navedeni su i sudionici tribine o spomenutoj temi: Vladimir Premec, Tvrtko Kulenović, Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Enes Karić, Damir Uzunović, Ivan Kordić, Jasmina Musabegović, Semezdin Mehmedinović, Mirko Marjanović, Željko Ivanković i Nedžad Ibrišimović. Sjećanje mi je, potom, opisalo i moje zdravstveno stanje na tom skupu i prostor u kojemu je održan u drugoj polovici ožujka, 19. 03. 1995: u jednoj od konferencijskih dvorana zgrade sadašnjeg Federalnog ministarstva kulture i sporta, gdje je i danas redakcija Odjeka, s temperaturom i groznicom jedva sam uspio pročitati taj tekst. Kako sam do te zgrade (pješice, sasvim sigurno!) iz b faze Alipašina polja, gdje i danas stanujem, uspio doći, ni danas mi moje sve krhkije sjećanje ne govori ništa pouzdano.