sjećanje jednog navijača Željezničara

Prve nedjelje u septembru 1974, u Mostaru, na stadionu pod Bijelim brijegom, igrali su Velež i Hajduk. Ustvari, igrao je samo Velež, i pobijedio 5:0. Bilo je to vrijeme kada je Dušan Bajević golove davao isključivo u seriji – po tri. Za manje mu se nije isplatilo prljati kopačke i kvariti frizuru. Nekoliko mjeseci ranije u Gelsenkirchenu, istu je trojku zabio Zairu. Samo što je između tog Zaira i onog Hajduka postojala razlika u smislu i sadržaju. Velika razlika.

Bila je to najjača, najeuropskija, najmoćnija generacija Hajduka u povijesti, malo remek-djelo od ekipe, što ga je stvorio Tomislav Ivić, u mladosti slab nogometaš, težački sin i jedan od najvećih europskih trenera svoga vremena. Da mu se u dvije godine nije dogodila ista nesreća, najprije protiv St. Etiennea, pa protiv PSV Eindhovena, i da nije izgubio dobivene utakmice, taj bi Hajduk, vrlo vjerojatno, osvojio europsku titulu. Možda i obadvije. Imali su čudotvorca Buljana – koji nije brijao bradu dok ne zaraste noga Ivici Matkoviću, suigraču kojeg je polomio na treningu – imali su Ivicu Šurjaka i Juricu Jerkovića, prvog “poslovođu” Splita i svekolike jugoslavenske lige, imali su sve a nisu imali ništa, jer u presudnom trenutku nisu imali sreće. Okraćale su im dvaput noge, iako je pod tim nogama bila sva Europa.

Kada je na kraju naše povijesti Crvena zvezda postajala prvakom Europe, mislio sam, melankoličan, o tom Hajduku, i o tome kako je svaka povijest, pa i ona nogometna, nepravedna prema gubitnicima, prema onima koji samo nisu imali sreće. Mogla je Crvena zvezda stoput biti prvak Europe, ali najbolji naš tim bio je tim Hajduka iz sredine sedamdesetih, iako nikada nije osvojio Europu.

E, tog je Hajduka Velež toga kasnog ljeta dobio 5:0.

Bio je to najbolji naš tim, iako nikada nije osvojio Jugoslaviju.

Velež, Velež, Velež… E, tugo naša.

Branio je Enver Marić, mostarska pantera, čovjek blage naravi, gospodin. Brko. Za reprezentaciju branio je u trideset dvije utakmice, a onda ga je zamijenio drugi brko, Hajdukov Ivan Katalinić. Poslije je, čini mi se, otišao u Schalke 04. Selektori su ga se odrekli, Biće Mladinić, ako se ne varam, nakon neuspjeha na svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, kada je Marić primao golove od Gerda Müllera, od Poljaka i Šveđana, a da za te golove nije bio kriv. Ali očekivalo se od njega da bude svemoćan, iako Marić nije bio od te vrste golmana. On je samo bio siguran, nikada nije primao pacerske golove, za razliku, recimo, od Slobodana Janjuša ili Dragana Pantelića, koji su bili čudotvorci: branili su ono što nitko ne bi obranio, a primali su isključivo pacerske golove. Tako mora biti, igra ne bi ni imala smisla kada bi mogao postojati golman koji bi branio i ono što brani Janjuš i ono što brani Marić. To je suština koju naučiš rano, dok gledaš prve svoje utakmice.

Rezerva mu je bio Slobodan Mrgan. Sjeća li ga se netko? Sjeća li se, uopće, netko rezervnih golmana? Svaki je rezervni golman po jedan Sancho Panza, i takvim će ga pamtiti povijest. Ima ih, istina, koji se polakome da prestanu biti rezervni, i onda od autentičnih velikana postaju prosječni suputnici velike igre. Suputnici revolucije. Mrgan se nikada nije pohasio. Bio je rezerva. Kao Zvezdin Boško Kajganić, kao Ante Sirković, kao…

Na bekovima su igrali Ahmet Glavović i Džemal Hadžiabdić.

Hadžiabdić je bio reprezentativac, britak, čestit i siguran. Taj Velež nije bio tim kostolomaca, po tome se razlikovao i od moga Želje, i od tuzlanske Slobode, čijim je kaznenim prostorom carevao dobri i prejaki Jusuf Hatunić, i od Zvezde, Dinama, Partizana… Nisu Hadžiabdić, Glavović, Marko Čolić ni Boro Primorac imali potrebe da protivničkim napadačima u očaju lome noge. Nijedan im ne bi mogao pobjeći, stizali su ih na vrijeme, ti legendarni vladari čarobnoga Bijelog brijega. Gdje li su danas, što se ne jave, dok se u tmurne zimske dane neki divlji i tuđi vjetrovi spuste niz Veleži, i raznose po Mostaru tuđe stare novine, i oko zvonika visokog kao Kula babilonska, uzvinutog više da prkosi komšiji nego da skrušeni puk zove na službu Božju? Gdje li su, mili moj, oni koji su 1974. bili tu da brane i obrane onaj most na dresu, ispod kojeg nije proticala Neretva, nego se širila, u zraku se raspinjala, crvena zvijezda petokraka?

Čarobni brijeg u međuvremenu je ostao samo Bijeli. Čarolije je nestalo, zauvijek, nakon što je provedena radna akcija najširih razmjera, radna akcija mržnje i netrpeljivosti.

Naprijed su išli Marjan Kvesić, Dragan Okuka, Vladimir Pecelj i najlukaviji od svih – Franjo Vladić. On je u Veležu bio ono što su u Hajduku i Crvenoj zvezdi bili Jerković i Jovan Aćimović. Ali od svih jugoslavenskih i europskih poslovođa svoga doba, Franjo je bio najnarodskiji. Drugdje, poslove su vodili vizionari, planeri, gospodari robnih kuća, nebodera i trgovačkih centara, bogovi s desetkom na dresu, ili s osmicom – koja bi onda djelovala skrušeno poput habita svetoga Franje iz Asiza – a Vladić, zvali su ga Kulje, bio je poput poslovođe u granapu, u periferijskom dućanu u kojem se prodaje sve, od eksera do mesnog doručka, kod kojeg nema da nema. Bilo je svega kod Franje Vladića, igrao je on najljepši hercegovački, kamenjarski nogomet, nogomet drače, sunca i vina, koji se razlikovao i od nogometa na Maracani, beogradskoj ili brazilskoj, i od nogometa urednih engleskih i njemačkih travnjaka. Iz njega je progovarala neka ljepša, dostojanstvenija provincija, provincija uskotračnih željeznica, opasnih ljudi, krijumčara duhana, ocoubojica u afektu, američkih i australskih pečalbara, komunističkih ilegalaca, ustaških i četničkih sinova, mrkih dječaka čija su porodična stabla poklana izdžikljala iz kraških jama po istočnoj Hercegovini; iz igre Franje Vladića i njegova Veleža nicala je neka nezaliječena prošlost, porodična, nacionalna, višenacionalna, s kojom su se njezini protagonisti nosili onako kako su znali. U kasnija doba, iz kojih mi na njih ondašnje i sebe ondašnje gledamo, nestalo je svega stvarnog. Zijevnula je pustoš mržnje, u kojoj ni jedan veliki mali poslovođa nije značio ništa. Tad, kao da je Franjo Vladić prezreo samog sebe. I Velež više nije bio Velež, kao što ni porodična sjećanja nisu više bila porodična. Nacionalizirana su 1992, kao i sve drugo što nam je u socijalizmu neotuđivo pripadalo. Razmišljate li kad o tome, o toj našoj tranzicijskoj demokraciji: vjerskim zajednicama i rijetkim preživjelim unucima nekadašnjih vlasnika vraćaju se nekretnine što su ih komunisti nacionalizirali nakon 1945, a zauzvrat nam se nacionaliziraju uspomene, sjećanja, porodična stabla, sentimenti, duh i duša. Umjesto opipljivih vrijednosti, nacionalnom imovinom postaje intima svih pripadnika nacije.

I što u takvim vremenima s Veležom?

Što s onim Veležom od 8. septembra 1974, koji u devedesetoj minuti utakmice vodi 5:0 protiv Hajduka, a publika pod Bijelim brijegom zabavlja se u svom pogubnom uvjerenju da će sve trajati vječno, i da sve može propasti, ali uvijek će biti Veleža i Mostara? Kome pripada ta uspomena i ta emocija? U čije ime da je nacionaliziramo, kojim pečatom da je muhurleišemo?

A negdje daleko naprijed, pred protivničkim kaznenim prostorom ordinirali su s desne strane Jadran Topić, s lijeve Momčilo Vukoje, a u sredini Bajević i Halilhodžić.

Trener je bio Sulejman Rebac. Sula Rebac, staloženi, stariji gospodin- čuj stariji, bilo mu je 45, manje nego meni sad!- igračka legenda i Hajdukova, i Veležova.

Uz ona tri Bajevićeva, golove su Hajduku još zabili Vukoje i Halilhodžić. Posljednjih desetak minuta nije se događalo ništa. Nisu oni bili k’o Švabe, da igraju svih devedeset, malo se igralo, malo se tjeralo šegu; bilo je takvo vrijeme, i takav je bio Velež, kada se nijedna pobjeda nije činila tako velikom, niti je ijedan poraz bio tako sudbonosan. Bilo je još vremena pred nama…

U sljedećih petnaestak godina još je bilo Veleža, onog Sliškovićevog, i onog Tucinog i Kodrinog, bilo je drugih mjesta, bilo je skaradnih i pogrdnih pjesama Veležovih navijača, od kojih pamtimo dvije. Prva je bila vulgarna, ali bezazlena, na melodiju Šantićeve Emine, na mah smišljena kada je na megdan dolazila bugarska Vitoša: aj ši, aj ša, jabaša… I nije publiku previše zanimalo to što Bugari, sva je prilika, i nisu razumjeli što to, u mostarskoj pjesmici, radi Vitoša (inače, planina nad Sofijom, ako dobro pamtim).

Druga je pjesma bila mračna i zlokobna, pjevana nekoliko tjedana nakon pogibije Partizanova centarfora Dragana Mancea, po melodiji tadašnjega radio hita grupe Alisa “Sanja”: Dunavom leševi plove, da li se bar jedan zove… Sve su se jugoslavenske novine zgrozile, i mi smo se pomalo zgrozili, ali nije to, još uvijek, bilo tako grozno vrijeme kada će leševi doista ploviti zbratimljenim rijekama posestrinama, koje će sad dijeliti naše narode i narodnosti. A ponekad će dijeliti i svakoga od nas pojedinačno, napola, na onoga jučerašnjeg i ovoga današnjeg.

Bilo je, kažem, još Veleža, ali nikad onakvog kao iz 1974. i 1975. Bili smo djeca, i čudo je, doista, bilo moguće. Korner koji ispucava Vukoje, lopta koja u efeu pada malo ispred bijele tačke, i dvokorak Dušana Bajevića, skok visok, graciozan, među olovno teškim protivničkim stoperima, udarac glavom, onim mjestom gdje sljepoočnica zakreće u čelo, tako da lopta na putu prema golu dobije neku ludu putanju, i da neuhvatljiva bježi od golmana, i ulazi u mrežu, evo, već punih četrdeset godina… To je čudo: kada zatvorim oči, ne mogu zamisliti nikoga drugog da to radi, osim Dušana Bajevića.

A odnekud, iz neke duboke i nenacionalizirane memorije, čuju se dvije pjesme. Jedna melankolična, kod rezultata 0:0, ili u rijetkim trenucima poraza: “Duni vjetre, tamo sa Neretve, tamo sa Neretve…”

I druga što se danas kroz dušu prolama, kao najtužnija navijačka pjesma naše prošlosti, koja uopće nije bila tužna dok se pjevala: “Rođeni Rođeni, Rođeni Rođeni, kraj Neretve rođeni, kraj Neretve rođeni…”

(Tekst objavljen u jubilarnoj monografiji Fudbalskog kluba Velež, “Rođeni za vječnost”, koju je uredio Muamer Kodrić)

Dobar osobni poznanik američkog freaka, vrsni poznavatelj njegove provokativne glazbe i neobična životna stila, legendarni hrvatski rock i jazz kritičar Dražen Vrdoljak kratko je, jezgrovito i točno opisao pojavu Franka Zappe na svjetskoj glazbenoj sceni: “Na humoru i cinizmu Franka Zappe počivalo je mnogo onoga što je napravio u glazbi. Bio je jedinstvena kombinacija inteligentnog tipa, avangardnog skladatelja, prvoklasnog zabavljača i vječnog cinika.” Zappa je pak zdravim razumom opravdavao “zabavljačku narodnu umjetničku formu”, kako je definirao nametnutu mu rockersku egzistenciju, svoje životno rock opredjeljenje: “Najvažniji razvoj u suvremenoj glazbi pretvaranje je glazbe u biznis. Nalazimo se u trenutku u kojem je nemoguće jednostavno sjesti i skladati zbog toga što to umijete i volite, zbog toga što znate da će vas prije ili kasnije netko poslušati, jer voli slušati, a možda će vas netko i svirati, jer želi svirati vašu glazbu. Toga više nema. Nema poticaja, jer se takvo nešto neće nikad izvesti, čak ni probati. Zašto da razbijamo glavu atonalnošću i tonalitetom, kad je goruće pitanje kako uopće nešto predstaviti? Pokušavam napraviti razliku između rock ‘n’ rolla i suvremene, takozvane ozbiljne glazbe. Samo luđak očekuje da će dobro zaraditi skladajući suvremenu ozbiljnu glazbu, bez obzira na to za koji stil se opredijelio. Skladatelj može preživjeti samo tako da piše plitke, isprazne, repetitivne, potrošne stvari te ih opravdavati ili racionalizirati riječima da je društvo takvo.” Zappa je dobro znao da romantičarska floskula: živjeti od glazbene umjetnosti, u nastalom estradnom obilju popa i lake glazbe, šunda i kiča, odavno nema ni svrhe ni smisla. Egzistencijalni spas je našao u rock ironiji i parodiji, a zadovoljstvo u povremenim izletima u eksperimentalnu suvremenu glazbu i jazz. Mi ćemo se pozabaviti samo ovim potonjom glazbenom formom, Zappovim jazzom.

Frank Vincent Zappa, sicilijansko-grčkih korijena, rođen u Baltimoru 21. prosinca 1940., tipične je američke rockerske biografije bez formalnoga glazbenog obrazovanja, ali s puno muziciranja i samoobrazovanja. U tinejdžerskoj dobi svira gitaru u raznim školskim sastavima, zatim u svakojakim rytham and blues sastavima, da bi tek, u dvadeset i petoj, na Majčin dan, 10. svibnja 1965., oformio s prijateljima kasnije poznati rock band The Mothers of Invention s kojima iduće, 1966. godine izdaje, u povijesti rocka, prvi dvostruki rock album “Freak Out!”, pionirski konceptualni i underground album progresivnoga rocka. Prihvaćeni od kritike i underground publike Mothersi snimaju u slijedeće tri godine još 5 izvrsnih i, Zappinom zaslugom, duhovitih albuma (“Absolutely Free”, “We’re Only in It for the Money”, “Cruising With Ruben & the Jets”, “Uncle Meat” i “Burnt Weeny Sandwich”).

Pored skladanja i svirke za Motherse (gotovo sve skladbe i tekstovi su njegovi), neumorni se Zappa, u kreativnom naboju, bavi i producentskim poslovima, režira avangardne filmove, svira kao gostujući gitarist i snima svoj prvi samostalni album (za dušu) “Lumpy Gravy”, instrumentalni eksperimentalni projekt s velikim orkestrom (pedesetak glazbenika), svojevrsno prožimanje progresivnog rocka sa suvremenim klasičnim utjecajima Weberna, Stravinskog i Varesea. Ni to mu nije bilo dovoljno pa kolovoza i rujna 1969. snima drugi samostalni album, ovoga puta simbiozu rocka i jazza, briljantni “Hot Rats”, po mnogim glazbenim kritičarima ponajboljim Zappov album u tridesetogodišnjoj karijeri sa stotinjak službenih izdanja. Stigli smo tako do naslovljene teme kratkoga jazz razdoblja Franka Zappe (iako je stalno koketirao s jazzom). Poslušajmo poznatu temu sa spomenutog jazz-rock prvijenca “Hot Rats”.

1. PEACHES EN REGALIA (F. Zappa) 3:39

Album: Frank ZAPPA: HOT RATS (1969)

https://www.youtube.com/watch?v=zprYyWMcUGY

Jazz-rock ili fusion, glazbeni pravac spajanja rocka s jazzom i obratno, jazza s rockom, nastaje baš te 1969. godine kada je Zappa izdao “Hot Rats”, a Miles Davis u srpnju mjesecu objelodanio čuveni “In a Silent Way”, album na kome sviraju jazzerske gromade Wayne Shorter, John McLaughlin, Chick Corea, Herbie Hancock, Joe Zawinul, Dave Holland i Tony Williams, pa je stoga opće prihvaćeno, prije svega poradi planetarne popularnosti Milesa Davisa naspram relativno tada nepoznatoga Franka Zappe, da je upravo “In a Silent Way” (i napose kasniji “Bithes Brew”) prekretnička inauguracija novoga glazbenog pravca povezivanja stilskih karakteristika jazza i rocka u fusion. Premda bi čisto glazbena usporedbena analiza odvagivanja specifične jazz-rockerske težine ta dva spomenuta albuma, sada nakon gotovo pola stoljeća, uvjeren sam, odnijela prevagu u korist žestoke Zappine fuzije drskoga rocka s improviziranim jazzom, nasuprot blage Davisove simbioze cool jazza s nježnim rock riffovima. Primjera radi evo 8-minutnog početka 16-minutne skladbe “The Gumbo Variation”, u kojoj dolazi do izražaja čvrstina i žestina rock ritma s gotovo free improvizacijama najprije saksofonista Iana Underwooda, zatim violinista Shugarcane Harrisa i gitare Franka Zappe.

2. THE GUMBO VARIATIONS (F. Zappa) oko 8:00 (prvih 8:00 min.)

Album: Frank ZAPPA: HOT RATS (1969)

https://www.youtube.com/watch?v=0Rak82qafjQ

Zanimljiva su i polazišta Franka Zappe i Milesa Davisa. Zappa ulazi u jazz-rock fuziju iz parodiranja hippy pokreta i ismijavanja popularnoga, komercijalnog rocka, sirove rockerske ograničenosti koja mu nije davala dovoljno glazbenog prostora kojega je pronašao u jazzu, dok Davis umoran od cool jazza i uhodanih obrazaca jazzerske svirke ulazi u jazz-rock simbiozu tražeći novi izričaj, novi glazbeni idiom kojega je pronašao u rocku. Jednaki razlozi, a različita polazišta. No, to je već tema za neku od idućih Slušaonica o utjecaju jazza na rock i obratno.

Zappa je još prije snimanja “Hot Ratsa” rasformirao The Mothers of Invention, jer je, kako je sam izjavio, većina članova razuzdana i manjkave glazbene spreme, iako ih s vremena na vrijeme u promjenjivim postavama okuplja za koncertne nastupe. Posvećuje se vlastitoj karijeri, skladanju i producentskim poslovima. Nastavio je suradnju s francuskim violinistom Jean-Luc Pontyjem (koji je gostovao na “Hot Ratsu”) za koga je napisao glazbu, aranžmane i producirao odličan i cijenjen album “King Kong: Jean-Luc Ponty Plays the Music of Frank Zappa”. Uhvatio se ponovno redateljskoga posla, režirao je, prema općem kritičarskom sudu, katastrofalni dugometražni film “200 Motels”, za kojega je napisao mnogo bolju glazbu u izvedbi Los Angeles Philharmonic Orchestra kojim je ravnao Zubin Mehta (istoimeni dvostruki LP), izdao još četiri satiričko-rockerska albuma (“Weasels Ripped my Flesh”, “Chunga’s Revenge” te dva live koncerta “Fillmore East: June 1971” i “Just Another Band from L.A.”) i 1972. vratio se jazzu. Okupio je sjajnu ekipu, brojne studijske i samostalne vrsne glazbenike, i snimio hvaljeni jazz-rock album “Waka/Jawaka”. Poslušajmo podužu naslovnu skladbu.

3. WAKA/JAWAKA (F. Zappa) 11:17

Album: Frank ZAPPA: WAKA/JAWAKA (1972)

https://www.youtube.com/watch?v=d4nSF3wLNSs

“Waka/Jawaku” Zappa je komponirao u invalidskim kolicima. Naime, konac prethodne 1971. godine nije mu se posrećio (kao ni Hrvatskoj), najprije mu je na koncertu u Montreuxu 4. prosinca požar progutao čitavu opremu (što je inspiriralo Deep Purple za čuvenu hit uspješnicu “Smoke on the Water”), a šest dana kasnije na londonskom koncertu (10. prosinca), poremećeni suprug Zappove obožavateljice skočio je na binu i grubo gurnuo Zappu s ruba visoke pozornice, Frank je pao u orkestar, na betonski pod orkestralnog podija, povrijedio je vrat i umalo slomio kralježnicu, završio je u bolnici. Za razliku od “Hot Ratsa”, “Waka/Jawaka” je, u širem glazbenom smislu puno jazzerskiji album s orkestarskim, preciznije bigbandovskim prizvukom ali s uvijek čvrstim, prepoznatljivim rockerskim ritmom, snažnim gitarskim pasažima i nizom slobodnih improvizacija izvrsnih jazzera. Iduće, 1973. godine, još uvijek oporavljajući se od londonskih ozljeda, Zappa sklada i aranžira sličan album, a ona ista sjajna ekipa na “Waka/Jawaki”, sada proširena s još većim brojem glazbenika, snima i treći Zappov jazz-rockerski album “The Grand Wazoo”. Album je koncipiran naracijski, kao sukob dviju zaraćenih glazbenih frakcija koje se stalno progone. Poslušajmo dvije skladbe s “The Grand Wazooa”, prvu, strukturno slično razigranu numeru poput večerašnje prve, “Peaches en Regalia” i drugu, vedru, spokojnu i melodioznu baladu “Blessed Relief”.

4. CLETUS AWREETUS-AWRIGHTUS (F. Zappa) 2:57

Album: Frank ZAPPA: THE GRAND WAZOO (1973)

https://www.youtube.com/watch?v=L3SxG2SAKSI

5. BLESSED RELIEF (F. Zappa) 7:59

Album: Frank ZAPPA: THE GRAND WAZOO (1973)

https://www.youtube.com/watch?v=VkXmP27aCLY

Ova tri studijska albuma, “Hot Rats”, “Waka/Jawaka” i “The Grand Wazoo”, Zappina su jezgra izleta u čisto jazzerske i jazz-rockerske avanture. Kasniji studijski albumi nisu toliko cjelokupno jazzerski orijentirani za razliku od brojnih live snimaka poput “Roxy & Elsewhere”, “One Size Fits All”, “Bongo Fury”, “Make a Jazz Noise Here”, “The Best Band You Never Heard in Your Life”, “Zappa in New York”, “Studio Tan” itd., na kojima si jazzerska i slična ekipa kao s “Waka/Jawake” i “The Grand Wazooa” daje oduška dugim improvizacijama s jednako dugim politički ciničnim, seksualno provokativnim i zafrkantskim Zappinim najavama.

Iste godine kad je nastao “The Grand Wazoo”, Zappa, želeći sve komercijalne glazbene pravce obesmisliti i ismijati uspio je ujedno i komercijalizirati svoj raskošni talent, snima društveno-seksualnu glazbenu humoresku, uspješnu rockersku kozeriju “Over-Nite Sensation”, na kojoj uz tvrdi i čvrsti rock i funky ritam usput provlači jazzy atmosferu nalik na jazz-rock komediju, ismijavajući na taj način i samoga sebe i rastuću popularnost jazz-rock fusiona kojemu je i sam poprilično doprinio. Primjer koji slijedi s raspršenim i prodornim vokalom Rickyja Lancelottija uz stamenu rock-jazz pratnju najbolje pokazuje Zappinu ironiju i sarkazam.

6. FIFTY-FIFTY (F. Zappa) 6:09

Album: Frank ZAPPA: OVER-NITE SENSATION (1973)

https://www.youtube.com/watch?v=25ThICK0Fbw

U sličnoj maniri Zappa snima i iduću uspješnicu “Apostrophe”, duhoviti album komercijalne namijene i namjere što ga dovodi po prvi puta na Billboardovu top listu najuspješnijih albuma, na kojemu se našao posve drugačiji od ostaloga materijala i rockerski blues, naslovni instrumental, “Apostrophe” odsviran s bivšim članom grupe Cream, basistom Jackom Bruceom i bubnjarom Jimom Gordonom.

7. APOSTROPHE (F. Zappa, J. Gordon, J. Bruce) 5:50

Album: Frank ZAPPA: APOSTROPHE (‘) (1974)

https://www.youtube.com/watch?v=zXP_pr7np-o

Ovim posljednjim primjerom Zappova izleta u jazz završavamo ovaj kratak prikaz jazz-rock razdoblja Franka Zappe, osebujnog i svestranog skladatelja i glazbenika, prije svega u rocku, zatim u jazzu i takozvanoj ozbiljnoj glazbi, koji nije previše mario za glazbenu formu, muzičke vrste i glazbene pravce, kojemu je najviše bilo stalo do kvalitetne glazbene zabave i ozbiljnoga glazbenog humora. Glazbi je, kao malo tko u suvremenoj kulturi, pristupao satirički, humoristički, parodično i cinično, ali uvijek na dostojnoj umjetničkoj razini (usporedbe radi, približno kao Erik Satie u klasičnoj glazbi), po čemu će ga, između ostaloga, zasigurno glazbena povijest pamtiti.

Frank Zappa preminuo je od posljedica raka prostate, 17 dana prije 53. rođendana, 4. prosinca 1993.

*

Glazbena slušaonica, Gradska knjižnica Pula, 12. svibnja 2015.

GLAZBENI PRIMJERI

*

1. PEACHES EN REGALIA (F. Zappa) 3:39

Frank Zappa (guitar, octave bass, percussion, arranger)

Ian Underwood (keyboards, flute, saxophone, clarinet)

Lowell George (rhythm guitar)

Shuggie Otis (bass)

Ron Selico (drums)

Album: Frank ZAPPA: HOT RATS (1969)

*

2. THE GUMBO VARIATIONS (F. Zappa) oko 8:00 (prvih 8:00 min.)

Frank Zappa (guitar, octave bass, percussion, arranger)

Ian Underwood (keyboards, flute, saxophone, clarinet)

Don “Sugarcane” Harris (violin)

Lowell George (rhythm guitar)

Max Bennett (bass)

Paul Humphrey (drums)

Album: Frank ZAPPA: HOT RATS (1969)

*

3. WAKA/JAWAKA (F. Zappa) 11:17

Frank Zappa (guitar, percussion, arranger)

Don Preston (piano, minimoog)

Sal Marquez (trumpets, flugelhorn)

Mike Altschul (flute, saxophone, clarinet)

Bill Byers (trombone, baritone horn)

Ken Shroyer (trombone, baritone horn)

Tony Duran (slide guitar)

Kris Peterson (vocals)

Alex Dmochowski Erroneous (bass)

Aynsley Dunbar (drums)

Album: Frank ZAPPA: WAKA/JAWAKA (1972)

*

4. CLETUS AWREETUS-AWRIGHTUS (F. Zappa) 2:57

Frank Zappa (guitar, percussion, arranger), Janet Neville-Ferguson (vocals), Sal Marquez (trumpet, vocals, brass), Mike Altschul (woodwind), Earl Dumler (woodwind), Tony “Bat Man” Ortega (woodwind), Joanne Caldwell (brass, woodwind), Johnny Rotella (woodwind), Fred Jackson (woodwind), Malcolm McNabb (trombone, horn, trumpet), Bill Byers (trombone), Ken Shroyer (trombone, brass, contractor), Ernie Tack (brass), Bob Zimmitti (percussion), Alan Estes (percussion), Don Preston (minimoog), Tony Duran (guitar, bottleneck guitar), Alex Dmochowski Erroneous (bass), Aynsley Dunbar (drums), George Duke (keyboards, vocals), Lauren “Chunky” Wood (vocals), Joel Peskin (saxophone, woodwind)

Album: Frank ZAPPA: THE GRAND WAZOO (1973)

*

5. BLESSED RELIEF (F. Zappa) 7:59

Frank Zappa (guitar, percussion, arranger), Janet Neville-Ferguson (vocals), Sal Marquez (trumpet, vocals, brass), Mike Altschul (woodwind), Earl Dumler (woodwind), Tony “Bat Man” Ortega (woodwind), Joanne Caldwell (brass, woodwind), Johnny Rotella (woodwind), Fred Jackson (woodwind), Malcolm McNabb (trombone, horn, trumpet), Bill Byers (trombone), Ken Shroyer (trombone, brass, contractor), Ernie Tack (brass), Bob Zimmitti (percussion), Alan Estes (percussion), Don Preston (minimoog), Tony Duran (guitar, bottleneck guitar), Alex Dmochowski Erroneous (bass), Aynsley Dunbar (drums), George Duke (keyboards, vocals), Lauren “Chunky” Wood (vocals), Joel Peskin (saxophone, woodwind)

Album: Frank ZAPPA: THE GRAND WAZOO (1973)

*

6. FIFTY-FIFTY (F. Zappa) 6:09

Frank Zappa (guitar, vocals, arranger)

Ricky Lancelotti (vocals)

Ian Underwood (flute, saxophone, clarinet)

Sal Marquez (trumpets, flugelhorn)

Bruce Fowler (trombone)

Jean-Luc Ponty (violin, baritone violin)

George Duke (synthesizer, keyboards)

Tom Fowler (bass)

Ralph Humphrey (drums)

Ruth Underwood (percussion, marimba, vibraphone)

Tina Turner (backing vocals)

Album: Frank ZAPPA: OVER-NITE SENSATION (1973)

*

7. APOSTROPHE (F. Zappa, J. Gordon, J. Bruce) 5:50

Frank Zappa (guitar)

Tony Duran (rhythm guitar)

Jack Bruce (bass)

Jim Gordon (drums)

Album: Frank ZAPPA: APOSTROPHE (‘) (1974)

*

Ukupno vremena: 45:51

građa za rekonstrukciju 1937. u Sarajevu (četvrti dio)

U gradu je sedam stalno otvorenih hotela. Još uvijek je najljepša Evropa, gazde Gligorija Gliše Jeftanovića, s adresom u Jeftanovića ulici 2. Mitar I. Ijačić je u Vojvode Putnika 21 otvorio Hotel Bristol. To je tipičan stanični hotel, kakve u svim većim gradovima podižu uz željezničke kolodvore. Osim stanice uskotračnih vlakova, oko Bristola su željezničke radionice, ranžirni kolodvor s nizom slijepih kolosjeka, naselje radničke željezničarske sirotinje. Onima koji zanoće u Bristolu, a to su, uglavnom, putnici koji su se odnekle zaputili prema Višegradu, Beogradu i istoku, Sarajevo će ostati zatvoreno u školjki, dolje negdje u magli, među brdima. Svu noć će slušati pisak lokomotiva, škripu kočnica, struganje gvožđa uz gvožđe, paklenu buku i tutanj, niodakle ljudskoga glasa, dozivanja ni psovke. Njušiti će tmurni ugljeni dim, koji će se probijati ispod sobnih vrata i kroz drvene prozorske okvire, sipati će garež po obijeljenim zidovima hotelske sobe i po uštirkanoj posteljini- to je gazdi Mitru važan element hotelskoga komfora: čaršafi uštirkani kao u hotelu Imperijal u Dubrovniku- a čim vjetar od sarajevskog polja rastjera dim lokomotiva i kućnih dimnjaka, osjetit će se novi, zagonetan miris, koje prepoznaje većina putnika, ali mu ne razaznaje porijeklo, ne znaju odakle dolazi ni što znači i predstavlja, je li otrovan ili je zdrav. Za one koji putuju miris je to željeznice, i životi će im proći, a da ne saznaju, da im ne kažu oni koji znaju da to miriše karbolineum, kojim se, da ne bi trunuli, premazuju željeznički pragovi. Miris karbolineuma miris je svih željezničkih pruga poznatog svijeta, miris civilizacije, miris Austro Ugarske, koji je nadživio veliko carstvo, širi se Sarajevom i u današnja vremena, 1937. godine, i širit će se sve dok jednoga dana, u dalekoj budućnosti, već u dvadeset i prvom stoljeću drvene pragove ne zamijene pragovi od nekoga specijalnog betona, koje ničim ne treba mazati i koji ni na što ne mirišu. Jednom kada željeznica postane bezmirisna, nestati će iz naših života i sjećanja, iako će vlakovi i dalje da voze. Ali nas više neće u njima biti, niti će ikoga za njih biti briga.

Ivan Perković, na uglu Zrinjskoga ulice drži hotel Central. Blizu je Evrope, ali u Centralu su jeftinije sobe. I komfor je, istina, na nižoj razini nego u Evropi, ali gospoda koja dolaze iz Zagreba i iz drugih dijelova Hrvatske po običaju noćivaju u Centralu, jer je Central u nekoj lokalnoj podjeli- hrvatski hotel. Tako je u Sarajevu podijeljeno i sve drugo: postoje srpski i hrvatski šnajderi, srpski i hrvatski šusteri, srpski i hrvatski kolonijali, srpske i hrvatske knjižare. Ljudi, naravno, odlaze na svako od tih mijesta, miješaju se međusobno i tako stvaraju iluziju zajednice u kojoj se ne zna tko je koje vjere i u kojoj se svatko druži sa svakim, ali lako se i prirodno, čim to nekome zatreba, ponovo razvrstaju po vjerama i postroje kao pravovjerni katolici i pravoslavni, koji zavazda znaju kojem se šnajderu ide kada se baš hoće poći u hrvatski šnajderaj.

Central ima bolje igranke nego Evropa. U ožujku 1937. u Centralu se svira džez, najmodernija diksilend crnačka glazba, u ritmu džungle, i uz prodorni vrisak saksofona i truba. Evropa, međutim, ima gospodsku kavanu, bečkoga štiha, u kojoj se pije najbolji kapuciner u Sarajevu. Tu dolaze srpska gospoda, ne samo pravoslavne nego i islamske vjere, ali ne zaobilaze je ni Hrvati. Gazda Gliša Jeftanović stari je austrofil, od trgovačke i mehandžijske loze, pa iako je dobrotvor crkve na Varoši i aktivan je u pravoslavnoj crkvenoj opštini, iako je Srbin, drži se srpskih običaja, narodnih pjesama i legendi o Kraljeviću Marku i slavnim junacima, zapad mu je bliži i miliji od istoka. To što je Srbin za njega ne znači da bi morao biti okrenut prema Beogradu, ni za njega, ni za brojne tašlihanske Srbe, sarajevske koljenoviće, koji ne zaboravljaju krvavu orgiju muslimanske i katoličke mladeži u danima nakon Vidovdana 1914, ali isto tako pamte i ludi povod za tu orgiju što im ga je dala srpska mladež, propali gimnazijalci i radnici, redom seljački sinovi koji se u gradu nisu snašli. Iz njihove perspektive, fascinacija Beogradom je seljačka i sirotinjska srpska zabava, litanija romanijske i izaromanijske halaše, koja misli da će joj Beograd pomoći da se ogospodi. Umjesto da se okreću Beogradu, tašlihanski Srbi djecu još uvijek šalju na škole u Zagreb i Beč, a ako se tko kome treba okretati, neka se Beograd okreće njima, neka se on u njih ugleda, jer oni su ta Evropa…

Milan Živojinović gazda je hotela Pošta, koji je 1937. solidno činovničko prenočište, s urednim sobama i s po dvije kupaonice i dva zahoda na svakome katu. Ima dobru kavanu i restoran s domaćom hranom, koji će nekoliko godina pred rat imati najviše abonenata u gradu, bolje stojećih samaca, udovaca, profesora i službenika privremeno detaširanih u Sarajevu. Na ručak u restoran povremeno dolaze bankari iz Zemaljske banke Aco Poljanić i Nikola Berković. Poljanić se tu dolazi naći s poznatim sarajevskim filatelistima, uglavnom poštanskim službenicima. Razmjenjuju marke, dugo ih gledaju pod povećalom ili pod urarskom lupom, a onda tiho razgovaraju, da ih ne čuju za drugim stolovima. Konspirativna je predratna filatelija u Sarajevu…

U Kulovićevoj na broju devet Pero Barišić drži mali hotel Soko. Više je to prenoćište, bez hotelskog foajea i restorana, ali gazda insistira na reputaciji hotela. Na ulazu, iznad izlizanog i vječno blatnjavoga i prašnjavog tepiha boje višnje krila širi preparirani sokol. Dječaci niži od kvake polako otvaraju teška drvena vrata, sva trojica uđu unutra, dižu pogled prema mrtvoj ptici, pa uz vrisak bježe van. Za njima psuje livrejirani podvornik i receptioner Rudo.

Gradski podrum kod Bakovića i drugova, u Kralja Petra 75 također je registriran kao hotel. Zlobnici govore da to nije hotel, nego je javna kuća. Tu ponekad završe oni koji naliju glave i obespamete se rakijom. Bude se glavoboljni, u postelji koja vonja na stjenice i na tuđi znoj.

U Kralja Petra 57 hotel je Imperijal, koji drži gazda Jovo Pešut, stari sarajevski handžija, krčmar i ugostitelj. To je mjesto bez reputacije. O drugima se govori svašta, loše ili dobro, ispredaju se legende o sobama u Evropi i o stjenicama kod Bakovića, a o Imperijalu se ne govori ništa. Za šnajdera ili šustera bilo bi to pogubno, ali je za hotelijera ili handžiju dobro. Čudo su oni koji su izbjegli da ih ovaj grad za života ogovara. Takvi su spašeni i od svake druge nevolje.

Hotel Imperijal jedini je bez telefona. Hotel Evropa ima dvije linije, brojeve: 29-66 i 29-67, Central jednu: 30-20; hotel Pošta ima broj 32-20, hotel Soko 31-20, a Bristol 37-16.

Četrnaest je prenoćišta u gradu, i naravno da nijedno nema telefon.

Mustafa Arslanagić ima prenoćište u Protinom sokaku 4, Murat Ćebo u Malom Ćurčiluku 1, Janja Đuranović u Brankovoj 23, Sadik Gvozden u Abadžiluku 67, Safet Halačević u Samardžijama 8, Hasan Huseinović u Halačima čikmi 18, Savo Ijačić u Staničnoj 4, odmah uz željezničku stanicu. Kod Save, u nekoj od četiri višekrevetne sobe, zanoće zlehudi namjernici koji se neplanirano zateknu u gradu, mašinovođe, željezničarska sirotinja iz provincije kada poslom dođe u Sarajevo… (Savo Ijačić prezimenjak je gazde Mitra I Ijačića, koji drži hotel Bristol, i vrlo je vjerojatno da su rođaci, možda i braća. Ako je tako, bit će da su zavađeni. Jer kako bi u dobrim odnosima mogla biti dva brata, ili brata po stricu, ako jedan drži lijep, novi hotel, podignut uz željezničku stanicu, koji čeka svog Hitchcocka da ga opjeva i o njemu snimi film, dok drugi drži siromaško prenoćište sa sobama od četiri ili od osam postelja bez posteljine?). Musa Lj. Ljuca drži prenoćište u Aleksandrovoj 13, nedaleko od Stare pravoslavne crkve, Avdo Pilav u Gornjim Tabacima 11, Mustafa Redžić u Brankovoj 17, Asim Šabanović u Velikoj Ćurčiluku 1, Đorđe Trifković u Sagrdžijama 4, Salih Tvico u Samardžijama 7. Ahmet Handžić u zakupu drži Morića han.

Većina prenoćišta nalazi se na Baščaršiji i u starome turskom dijelu grada, handžije su većinom muslimani, samo troje je pravoslavnih, među njima i jedna žena.

Sarajevo 1937. ima nekoliko stotina bifea, kafana i bosanskih kafana, krčmi, gostiona i restauracija, i grehota bi bilo ne spomenuti svaku.

Deset je bifea.

Njihovi vlasnici su Imšir Konjhodžić s lokalom u Kralja Petra 4 (tel. 37-43), Zadik S. Levi u Kruševačkoj 4, Milka Lovrenović na Gajevom trgu 2, Luna Maestro u Prestolonasljednika Petra bb, Vlado Milanović u Brankovoj 16, Miljenko Miljković u Kulovića 11, Albert Montiljo u Gazihusrevbegovoj 2, Jovanka Prijaković s bifeom “Branko” u Aleksandrovoj 87 (tel. 29-73), Rade Torbica u Aleksandrovoj 54, te “Sašk-bife – igralište Kovačići”. (Jovanka Prijaković objavila je u Almanahu i plaćenu reklamu za svoj bife: “Servira sendvić razni za Krsne slave i svatove. Cijena umjerena.”)

Sedam je bifedžija i tri bifedžijke. Pet je kršćana, troje Jevreja, jedan musliman i jedan sportski, tojest športski klub. (Među njima je Luna Maestro, bifedžijka tužnoga imena, čija melodija tako zvuči da bi vrijedilo poći za njenom biografijom, makar i na kraj svijeta, i sačuvati njenu priču bez ijednoga prepravljenog detalja…)

Devedeset osam je kafedžija u bosanskim kafanama.

Kafana ‘Aeroplan’, H. Smailhodžić, Prestolonasljednika Petra bb (tel. 26-06),

Aron Bencion Abinun, Kundurdžiluk 7,

Husein Ajdinović, Šantića 1-5,

Avram Altarac, Prestolonasljednika Petra 2,

Albina Altman: ‘Skoplje’, Dobrovoljačka 16,

Vejsil- Paša Aljukić, Miloša Obilića 6,

Spasoje Arambašić, Odobašina 32,

Faik Avdibegović, Despića 4,

Ahmed Babić, Gornji Tabaci 4,

Ahmed Bašić, Vojvode Putnika 18,

Besim Bećirović, Kraljice Marije 2,

Hilmija Begović, Tekija 9,

Kafana ‘Bentbaša’, Izet Kobiljak, “dnevno koncertira orijentalska muzika sa orijentalskim plesovima. Preporućujem prvoklasno piće kao i razna mezeta.”, Bentbaša ul. bb,

Ernestina Bem, Bravadžiluk 12,

Alija Bibić, Hambina Carina 6,

Šefkija Bisić, Sagrdžije 1,

Ana Bojić: ‘Vrelo Kovačići’, Trebevićka 2,

Slavko Bokan, Dobrovoljačka 16,

Ibrahim Brković, Kraljice Marije 14,

Sulejman Buhić, Kralja Petra 79,

Pero Buden: ‘Leotar’, Nemanjina 30 (Ovo je jedna od onih malih, zadimljenih sarajevskih kafana, kakvih je bilo u svakoj mahali i svakome novom gradskom kvartu, na Mejtašu, oko pijace, na Marijin dvoru i Čengić vili, koje nisu imale ni nus prostorije, ni ostavu, samo mali električni rešo na kojem se kuhala kava. Godine 1937. ostalo je malo kafana u kojima se kava kuhala na živoj vatri, i to bi se smatralo krajnjim sirotinjstvom, bijedom… Iza ovakvih lokala niti je ostala kakva priča, niti će ubuduće biti prisutni u memoriji grada. Nakon što jednom iščeznu, više nitko za njih ne pita. Zato je, kad ga ima, dragocjeno bilježiti svaki, i najmanji trag. Gazda Pero, vlasnik ‘Leotara’, pekač kafe i jedini konobar u ‘Leotaru’ bio je Trebinjac, čovjek dobre duše, snažnih očinskih refleksa. U njegovu kafanu dolazili bi hercegovački đaci, ne samo Trebinjci, Srbi i Hrvati, kada su u Sarajevo dolazili na škole. On bi im nalazio sobu, upoznavao ih s ljudima, bio im sigurnost u tuđini. Tako je ‘Leotar’, kafanica od pet-šest stolova, pred rat bio neka vrsta istočnohercegovačkoga zavičajnog kluba. Bilo je kafana na zavičajnom glasu, ali sjećanje se ugasilo, pa tako ni njihove priče neće biti ispričane, povijest će ostati zatajena, građa za roman istrunula…),

Asim Burilović, Đulagina 2,

Omer Burek, Aleksandrova bb,

Ajdin Busulajdžić, Odobašina 30,

Radojka Cerović, Kralja Petra 4,

Šaćira Čečo, Hambina Carina 1,

Jusuf Čengić, Kralja Petra 4,

Omer Čengić, Iza Hrida 1,

Ibro Čolpa, Okrugla 7,

Dane Ćurčić, Aleksandrova 16,

Hasan Ćehajić, Trgovke 41,

Zajko Dautović, Šenoina 6,

Angelina Davidović, Kraljice Marije 10,

Nurija Delić: ‘Lion’, Pirin brijeg 21,

Marija Delić, M. Fadilpašića 8,

Mehmed Demirović, Kočićeva 5,

Hamid Drnda, St. Protića 1,

Ibrahim Đozo, ugao Sedrenika i Ramića banje,

Milica Đurđinski, Bazardžani 2,

Ahmed Džendžo, Nemanjina 25,

Sulejman Džendžo, Gajev trg 4,

Fazlija Fazlagić, Zagrebačka 3,

Vejsil Gackić: ‘Šimšir’, Kralja Tomislava 30,

Mustafa Granić, Kralja Petra 28,

Zejna Grcić, Brankova 8,

Hasan Hadžiabdić, Nadkovači 23,

Omer Hadžiahmić, Bolnička 1,

Ismet Hadžibegić, Kralja Tomislava 3,

Mustafa Hadžibegić, Despića 4,

Muradif Hanjalić: ‘Jagoda’, Kranjčevićeva 18,

Arif Hazić, Širokača 1,

Ibrahim Huković, Vratnik Mejdan 47,

Smail Hadžihasanović, Đulagina 12,

Jozef Katan, Vojvode Putnika 35,

Ana Klok, Mažuranića 6,

Matilda Klikić, Brankova 35,

Muharem Klinić, Halači 22,

Moric Kohen, Kralja Petra 47,

Pavo Kreković, Gundulića 17,

Ahmed Kulenović, Gorica 1,

Mušan Lanco: “Kod Čavke”, Mahmutovac 32,

Safet Lulić, Aleksandrova 31,

Jelena Milković, Brankova 19,

Jovo Milodrag, Magribija 17,

Rustan Mirojević, Danila Ilića 8,

Anđelka Momčinović: “Nada”, Gajev trg 4,

Luna Montiljo, Jeftanovića 7,

Abdulah Mulaomerović, Dobrovoljačka 25,

Mušan N. Najpović: ‘Teslić’, Kralja Petra 17,

Salih Omerbegović, Vojvode Putnika 40,

Asimbeg Paloš, Šeherčehajina čikma 2,

Safet Pardo, Skenderija 8,

Aiša Pašić, Ul. 6. novembra,

Omer Pašović, Krekova 2,

Franjo Pavličević, Aganagića 1,

Hasan Pecar, Firdusbegova bb,

Salih Pilav, Nadkovači 35,

Uzeir Porča, Kazazi 16,

Jozefina Pristupnik, Kralja Petra bb,

Anastasije Puhta, Čemaluša 6,

Ismet Rahmanović, Kočićeva 6

Staka Rajić, Mustajbašin Mejdan 1,

Ilijas Redžepagić, Kočićeva 2,

Ćamil Salošević: ‘Vrbas’, Prote Bakovića 6,

Smail Smailović, Kolodvor,

Ibrahim Smaiš, Šenoina 14,

Milka Sikimić, Miloša Obilića 28,

Sulejman Sočivica, Gajev trg 4,

Ahmed Strik, Gundulića 15,

Ragib Subašić, Vojvode Putnika 1,

Mustafa Šebić, Kralja Tomislava 18,

Hasan Šerbo: ‘Bosna’, Zrinjskoga 5,

Šaćir Šljivo, Fojnička 3,

Savka Šatora, Gradska klaonica 7,

Luca Topić, Brankova 23,

Šemso Vejzagić, Nikolića 1,

Stoja Veselinović, Dobrovoljačka 16,

Esad Zec: ‘Triglav’, Alipašina 1,

Ragib Zelihić, Dobrovoljačka 37,

Mustafa Zlatar, Vojvode Putnika 23.

Od 98 kafedžija u Sarajevu 1937. 69 je muslimana, 23 kršćanina i 6 Jevreja. 17 je žena. Bosanskih kafana- koje se od onih drugih, što su po uzoru na bečke i europske, razlikuju po tome što ne toče alkohol, a često ni bilo što drugo osim kave, i nemaju nužnik za goste- ima po cijelom gradu, od Iza Hrida sve do željezničke stanice, i ne predstavljanju neku osviještenu tradiciju, nego služe društvenim potrebama ljudi, često nižega socijalnog sloja. Nijedna bosanska kafana nema telefon.

Kafedžija po europskom urneku je sto šesnaest.

To su:

Mustafa Abadžić i Lojović, Fra Jukića 5,

Binjo Albahari, Aleksandrova 22,

Ahmed Alikadić, Ćurčiluk 19,

Mordehaj Alkalaj, Kulovića 7,

Moric Altarac, Jeftanovića 7,

Hilmija Arnautović, Aleksandrova 53,

Hajrija Avdić Dizdarević: ‘Orijent’, Luledžijina 23/I

Jovanka Bećarević, Vojvode Putnika 18,

Vojislav Bećarević, Vojvode Putnika 66,

Mustafa Behrem, Bravadžiluk 12,

Darinka Benco, Aščiluk 5,

Ibrahim Bibić, Šljivina 7,

Salih Birđo, Veliki Ćurčiluk 20,

Sulejman Bravo, Kralja Tomislava 2,

Jevra Brković, udana Alihodža, Vrazova 2,

Salih Bunić, Kralja Petra 58,

Hinko Cvijanović, Vojvode Putnika 54,

Mile Cvijanović, Aleksandrova 196,

Dane Cucić, Vojvode Putnika 49,

Svetislav Cucić, Jekovac 1,

Edhem Čebo, Kazandžiluk 31,

Mustafa Ćehajić, Abadžiluk 13,

Zahid Ćehajić, Čemaluša 3,

Mustafa Čemalović, Vrazova 4,

Petra Ćuković, Aleksandrova 36,

Josef Danon, Prestolonasljednika Petra 18,

Zajim Dautović, Dajanli Osm. 33,

Derviš Dervišević, Vojvode Putnika 6,

Marija Dragičević Lozančić, Terezija 37,

Edhem Đebo, Kazandžiluk 30/I

Muhamed Đonlagić i B.I., Aleksandrova 22,

Vlado Đurić: ‘Babića bašča’, Babića bašča 1,

Vlado Đurić, Miloša Obilića 2,

Muhamed Elezović, Ulica 6. novembra 8,

Jozefina Faler, Prestolonasljednika Petra 9,

Asim Fejzić, Bravadžiluk 2,

Lazar Gavrilović, Nadkovači 5,

Ruža Gavrilović, Kralja Tomislava 36,

Almasa Grebo, Čizmedžiluk 21,

Šaćir Hadžialić, Okrugla 7,

Omer Hadžiomerović, Kralja Petra 22,

Muharem Hajro, Hadži Lojina bb,

Šefik Halilbašić, Vratnik Mejdan 2-46,

Arif Hanjalić: ‘Kristal’, Vojvode Stepe obala 5,

Hasan Hasanbegović, Mali Kujundžiluk 11,

Rešid Haračić, Aleksandrova 65,

Alija Hatić, H. Turhan 44,

Milica Ivković, Samardžije 3,

Mehmed Jabučar, Magribija 6,

Vasvija Jusić, Gazihusrevbegova 15,

Ahmed Jusufspahić, Mis Irbina 15,

Adem Karačić, Kočićeva 13,

Rešid Karačić, Ćukovića 3,

Kristina Keleva, Gundulića 2,

Đulko Kiso, Aleksandrova bb,

Dragutin Klikić, Trampina 2,

Jelena Knežević, Prote Bakovića 7,

Tahir Kofrc, Aganagića bb,

Milan Kozić, Miloša Obilića 1,

Mato Kristić, Kralja Tomislava 20,

Roza Kuderna, Aleksandrova 81,

Ivan Kurtović, Mis Irbina 25,

Nikola Levinger, Tekija 7-9,

Hakija Mešić, Veliki Mudželiti 11,

Emin Mešović, Ulica 6. novembra 5,

Stjepan Mece, Kralja Petra 79,

Rustan Mirojević, Danila Ilića 8,

Risto Misović, H. Ristića 1 (tel. 26-47),

Jevdokija Mitrović i Milan Đurić, Cara Dušana park,

Juda Montiljo: ‘Stari Grad’, Karadžića 2,

Ešref Muhić, Mali Mudželiti 1,

Muhamed i Sejfo Muzur: ‘Volga’, Fra Jukića 25 (tel 35-19),

Ismet Novalija, Kulovića 6,

Gavro Orešanin, Miloša Obilića 16,

Vilim Pacner, Aganovića 26,

Zulejha Panjević, Podtekija 37,

Vejsil Paralija, Alekse Šantića 1,

Ragib Paralović: ‘Bujrum’, Vuka Karadžića 66,

Ahmed Pašanović, Bravadžiluk 21,

Hilmija Pašić, Ulica 6. novembra 16,

Omer Pašović, Krekova 2,

Stoja Pekić, Samardžije 5,

Salem Polić, Kralja Petra 36,

Ahmed Poturović: ‘Obala’, Vojvode Stepe obala 19,

Nezir Prolić, Odobašina 31,

Arslan Redžepović, Ulica 6. novembra 40,

Pepica Ristovanjuk, Mis Irbina 21,

Huso Salić, Mali Ćurčiluk 7,

Avdo Saračević, Kralja Tomislava 30,

Mehmed Sarić, Čulhana 13,

Zemka Sejdić, Odobašina 85,

Omer Semić, Aleksandrova 40,

Mehmed Sirčo, Veliki Ćurčiluk 48,

Mehmed Skaka, Gornje Trgovke 61,

Salih Smajić, Aleksandrova kod tržnice,

Sulejman Sočivica, Gajev trg 4 (Njega na istoj adresi nalazimo i kao vlasnika “bosanske kafane”. Izgleda da je riječ o dvostrukoj registraciji objekta, ili, što je vjerojatnije, o aljkavosti autora almanaha. Nije Sulejmanov slučaj jedini u knjizi, ostale neka nalazi marni čitatelj, i neka predviđa broj sarajevskih kafana prema broju kafedžija. Za proznu rekonstrukciju 1937. u Sarajevu takav posao je uzaludan, jer roman, za razliku od historiografskih spisa i novinskih članaka, vjerodostojnost ne nalazi u odgovoru na pitanje je li Sulejman Sočivica na Gajevu trgu 4 držao bosansku ili europsku kafanu. Za roman je korisnije da se iz toga razvije i do velike priče uzraste intriga o Sulejmanu Sočivici, predratnome sarajevskom kafedžiji.)

Paša Stambol, Karpuzova 40,

Lav Stokan, Koševsko brdo (Ili da nadopunimo adresu na osnovu podatka iz Telefonskog imenika za 1941: “skijalište Betanija, Koševsko brdo”. U sarajevskim, zagrebačkim i beogradskim knjižnicama, novinskim arhivima, antikvarijatima, na tajnim mjestima, u spisima i dokumentima koji mogu biti samo slučajem pronađeni, postoji još obilje podataka o Lavu Stokanu. Negdje još možda postoje i njegove fotografije, možda su živi njegovi potomci i rođaci. Svaki je sarajevski kafedžija jedan nenapisan roman. Lav Stokan i više od jednoga romana, jer se zove imenom koje kao da je suprotno gradu u kojem drži kafanu i prodaje sirće, ali i cijelome svijetu, k tome. Po imenu mu se ne može odrediti porijeklo, pa se čini da je Lav Stokan odsvakuda i niotkuda. Pretpostavljamo da je Lav Stokan kršćanin, ali ni to nije sigurno.),

Danica Sušić, Koševo 2,

Mustafa Šabić, Ulica 6. novembra 50,

Salko Šadić, Ulica 6. novembra 4,

Heda Šarac, Kralja Tvrtka 15,

Ibrahim Šerbo, Kulovića 12,

Ibrahim Škembo, Bazardžani 16,

Marija Šušić, Zagrebačka 3,

Bajro Tabaković, Mis Irbina 25,

Stevo Tadić, Samardžije 9,

Alija Tanović, Mudželiti 6,

Salih Trebinjac, Vojvode Putnika 8,

Paula Trišić, Nahorevska 4

Salih Tucak, Sagrdžije 3,

Hasan Uzunović, Ćukovića 10,

Osman Varešanović, Sedrenik 18,

‘Velika kafana’, vl. Isak Romano, Fra Grge Martića trg bb (tel. 34-71)

Marko Vidaković, Aleksandrova 52,

Salih Željo, T. Masarika 1,

Od 116 kafedžija po europsku, 71. je musliman, 38 kršćana i 6 Jevreja. Kafedžijke su 23. Telefon u svojim kafanama imaju Risto Misović, Isak Romano, te Muhamed i Sejfo Muzur, vlasnici slavne kafane Volga’. Volga nije preživjela rat, nestala je s uspostavom NDH, i nikada nije obnovljena, ali ima kafana koje su nastavile postojati kroz cijelo socijalističko razdoblje, stvarajući tradiciju i povijest koja neće biti zapisana, nego se prenosi s koljena na koljeno, usmenim pripovijestima i kafanskim propovijedima, kada se u kasno doba noći raspričaju pijanci, da ih nitko ne može zaustaviti ni ušutkati. U početku to su sjećanja, potom priče i svjedočanstva iz druge ruke, a kada se pretvore u legende i mitove, tada glavni junaci promijene imena, iz prošlih događaja nestaju oni koji su u njima sudjelovali, i useljavaju se neki novi, pričaču ili kafanskom koru poznatiji likovi. Na koncu svaka priča umine, iščili legenda kao preko noći otčepljen kiseljak, i povijest dođe svome kraju.

Babića bašča, gazda Vlade Đurića postojat će sve do 1992, i nakon što se stari vlasnik već odavno bio preselio na Groblje svetoga Marka, gdje će njegov grob, kao i stotinjak drugih, nestati pod obilaznicom sagrađenom pred Zimske olimpijske igre.

Možda slučajno, možda i ne, Bujrum će i nakon rata postojati u istoj ulici, onoj Vuka Karadžića, ali na drugom broju. I to više neće biti kafana, nego gostionica u kojoj ima i za pojesti.

Na adresi Jekovac 1, na kojoj je 1937. kafanu držao Svetislav Cucić, ostala je kafana u kojoj se šezdesetih i sedamdesetih ginulo od rakije i menalkolije, s pogledom na grad kao na zatvorski krug. U neka kasnija, ali i mnogo ranija vremena od tog pogleda teško da je ljepšeg bilo. Mijenjaju se naravi i običaji, pa tako isti prizor može biti ružan i lijep, tjeskoban i širok kao svijet. Sarajevo je usko kao uska cipela, koja dušmanski nažulja nogu, i nikad se ne razmekša i ne prilagodi stopalu. Sarajevo je široko kao pogled s Jekovca, pred očima koje ga uživo više ne gledaju. Sve je to stvar perspektive, kao što će i roman o tom gradu ovisiti o perspektivi svoga romanopisca. Za dobar, veliki roman perspektiva ne smije biti jedinstvena, nego se, prema unutrašnjoj logici, u skladu velike simfonije, treba kretati od hladnog pogleda kroničara, nježne i bolećive učtivosti onoga koji je odavno otišao, mrzovolje onoga koji ne uspijeva otići jer su mu stopala salivena u sarajevski beton, opijenosti budale koja misli da je ovaj grad nešto naročito i uzvišeno, bogobojaznosti umirućeg koji sa svoga brijega gleda na grad, u nadi da je Spasitelj iza jednoga od njegovih upaljenih svjetala, pa sve do prezira, gađenja i mržnje prema tom gradu onoga koji je Sarajevo upoznao do u dušu, i od njega se zauvijek rastao, prognan poput muža kojem bivša žena promijeni bravu. Onaj koji bude spreman za takav roman, taj će ga i napisati. U Sarajevu ga neće čitati, zato što će Sarajevo u romanu biti stvarnije od grada koji nosi njegovo ime.

Riječ krčma u neka će kasnija doba poprimiti drukčija značenja i ružan prizvuk, tako da krčmi više neće biti. Ali 1937. krčme su, a ne kafane, hramovi sarajevskog ugostiteljstva. U njima se jelo, pilo i terevenčilo. Tu je nastajala umjetnost Sarajeva, tu se gasio duh turske kasabe i austrijskoga gradića s jugoistočnih granica, i rađalo se balkansko Sarajevo, s telećim glavušama, škembe čorbama i ranojutarnjim rakijama, višednevnim mamurlucima i pizmom na sve što izmiče svemiru krčme, pizmom na Boga i bogomolju, na vlast, kralja i otadžbinu.

Sto trideset četvero je krčmara i krčmarica u gradu. Neki od njih pojavljuju se i kao kafedžije, pa su neke od krčmi ujedno i kafane, a kafane su, ustvari, krčme. Kao u suvremenoj prozi žanrovi se prelijevaju. Ne postoji sanitarna inspekcija, niko ne određuje ugostiteljske standarde, niti vaga šniclu i ćevap, da provjeri vara li krčmar gosta. Ako ga vara, njemu na štetu, jer mu gost neće drugi put doći.

Vrijeme je predratne euforije, državom vlada svedržac Milan Stojadinović, kojega Hrvati preziru zato što je veliki Srbin, Srbi ga ne vole jer se slizao s Vatikanom, ali Muslimanima nije mrzak, jer je doveo Spahu da bude drugi u državi. U gradu sve vrvi od komunista i sindikalaca, uzdigli su se nakon što prođe šestojanuarska diktatura, a kralja ubiše u Marseilleu, ali oni ne zalaze po krčmama. Ima ih po mračnim pajzlovima, kafanama po predgrađu, u hotelima Evropa i Central, tamo gdje je sve bambadava ili vrlo skupo. Ono između kontroliraju policijski agenti, žbiri i uhode. Krčma se mjeri po kuhinji, iako je dosta i krčmi u kojima se ništa ne može pojesti. Takva mjesta su pajzli, tako ih zovu, i ne ulaze unutra, ili samo uđu da kupe rakiju i vino za ponijeti. Tako neke krčme postaju obične točionice pića.

Tko ima najbolju kuharicu- kuhari su rijetkost u predratnom Sarajevu, tome je krčma na najboljem glasu. Za krčmu je svejedno gdje se nalazi, ljudi će se i nahodati radi poguzluka, i nije važno kako je uređena. Sarajevska krčma ima najviše desetak stolova. Sve preko toga je menza sumnjive kvalitete, jer kako bi jedna kuharica nahranila tolike ljude?

Krčmari i krčmarice su:

Drago Ajduković, Kočićeva 1,

Sara Atijas, Ćemaluša 8,

Dušan Babić, Kralja Petra 1,

Lazo Bajčetić, Kralja Petra 33,

Trifko Bajčetić, Nemanjina 21,

Petar Barišić, Kralja Petra 22,

Albert Baruh, Miloša Obilića 6,

Moša Baruh, Gazihusrevbegova 9,

Filomena Borojević, Curak 2,

Božo Bošković, Ulica 6. novembra 36,

Branko Branisavljević, Kulovića 12,

Mijat Brkić, Bentbaša 1,

Ajdin Buarladžić, Odobašina 36,

Ante Carić, “krčma i trgovina vina i rakije, Kablareva 1, ćošak Ulice kralja Tomislava”,

Alojz Cezner, Kapetanovića 16-17. Njegov sin jedinac Vatroslav, zvani Naci, oženit će se u dom Stublerovih, u Kasindolskoj, za Karlovu unuku Nevenku. Stari će Cezner doživjeti duboku starost, umrijet će sedamdesetih godina, a priča o njegovim krčmarskim godinama potrajat će sve do rata, kada se, malo po malo, gasi sve. Nakon 1945. narodne vlasti nacinalizirale su Ceznerovu krčmu, a on je do penzije nastavio raditi kao šef sale u jednome od sarajevskih hotela (ne pamti se kojem),

Čedomir Cucić, Sagrdžije 3,

Uglješa Cucić, Kaukčije Abdulah efendije 2. (Na uglu Logavine i Titove, na orunjenoj fasadi vidjeli su se tragovi reklame za rakiju Uglješe Cucića. Preživjeli su četrdeset i pet godina socijalističke Jugoslavije, tri i pol godine opsade grada, i sedamnaest godina transformacije Sarajeva u neki drugi grad za neke druge ljude. Kada mi je umrla majka, početkom prosinca 2012, nakon sprovoda, pred odlazak koji će manje ili više biti i konačan oproštaj s mjestom, otišao sam do ugla Logavine i Titove, da provjerim ima li Uglješine reklame. Fotografirao sam ga, i arhivirao uspomenu. Ako je i danas tamo, taj natpis stoji na zidu krčme u kojoj se 1937. okuplja neki ponosan i pijanstven sarajevski svijet.),

Barbara Čežek, Vojvode Putnika 38,

Kosta Ćurković, Čemaluša 4,

Jovo Danilović, Bravadžiluk 7,

Moric Danon, Vuka Karadžića 29,

Marija Delić, Vrbanja 17,

Salih Draganić, Prote Bakovića 5,

Mušan Dugonjić, Mis Irbina 18,

Dobrilo Đuverović, Kralja Tomislava 13,

Ilija Filipović, Aleksandrova 29,

Petar Filipović, Abadžiluk 1,

Bartol Franjičević, Prestolonasljednika Petra 23,

‘Napretkov podrum’, Aleksandrova 53,

Stjepan Franjičević, Kranjčevića 28,

Jozo Gabrić, Nemanjina 37,

Klara Gaon, H. Durakova 2a,

Miodrag Glišić, Aleksandrova 80,

Aleksa Gomilanović, Magribija 17,

Vlado Guteša, Aleksandrova 77,

Sulejman Hadžimešić, “gostiona i akšamdžinica sa prenočištem uzorne čistoće ‘Baščaršija'”, Samardžije bb,

Marija Havel, Aleksandrova 91,

Josip Helebrand, Bijela džamija 3,

Milica Ijačić, Pofalići 1,

Mitar I Ijačić, Stanična 2 (tel. 37-16) Krčma pri hotelu Bristol solidan je i jeftin stanični restoran, kakvih u današnja doba više nema. Gazda Mitar, ujednom i krčmar i hotelijer, vodi računa o kuhinji, koja je veća nego u drugim krčmama, ali i o tome da mu se u lokalu ne okuplja stanična halaša, džeparoši, krijumčari duhana, probisvijeti, šibicari i nastrani tipovi, nego da krčma služi gostima hotela i gospodi putnicima. Lumperaj u krčmi Bristola, koji je trajao od večeri do jutra 5. na 6. travnja 1941, bio je posljednji dernek u Sarajevu i uvod u Drugi svjetski rat. Račun je plaćao Savo Krnetin Ijačić, Mitrov brat od strica, koji je častio slaveći povratak iz Amerike, gdje je dvadeset godina radio po čeličanama u Pittsburghu, zlopatio se, ali je zaradio lijepe novce. U lumperaju sudjelovali su svi koji su se slučajno našli u krčmi: rođaci, prijatelji, Mitrovi poslovni partneri, ljudi koji su sišli s voza i samo svratili na jednu rakijicu. Sve je završilo oko sedam ujutro, kada je u krčmu ušao neki oficir: “Ljudi, bombarduju Beograd, a vi ločete!” Savo Krnetin Ijačić zaklan je u svibnju. Iskopalo mu je oči, rezalo prste. Mučilo ga da kaže gdje su pare. I rekao je, bezbeli, jer pare nisu pronađene. Poslije se govorilo da ih nije ni bilo, nego je Savo na teferič potrošio sve što je i donio. Bilo ga sram što se gologuz vraća iz Amerike. Sve priče u knjizi su istinite, ali je ova istinitija od drugih.,

Nurudin Imamović, Samardžije 5,

Sadik Jakubović, Bistrik stanica 7. Slavna krčma, odmah uz željezničku stanicu, s lijepim pogledom na grad, u čijoj su bašči starila sarajevska gospoda. Ništa se drugo ne zna i ne pamti, ni kuhinja i kuharica, ni krčmar Sadik, ni koga je tu još bilo. Samo oni koji sjede, šute i čekaju da se vrijeme zaustavi.,

Simo Jandrić, Stanična 1,

Risto Janjić, Velika avlija 5,

Lucija Jerkić, Vojvode Putnika 26,

Branko Jovanović, Bravadžiluk 10,

Mara Jovanović, Baščaršija 7,

Milan Jovanović, Dositejeva 6,

Aron Kabiljo, Pašića 20,

Marko Katić, Vrazova 4,

Srećko Klarić, Dženetića čikma 3

Mustafa Klačanić, Stake Skenderove 5,

Jelena Klikić, Nemanjina 19,

Milica Gospić Kljaković, Čemaluša 2,

Bartol Knezović, Vijećnička 3,

Tahir Kofrc: ‘Balkan’, Tepebašina 2,

Kosta Kontos, Ulica 6. novembra 13,

Otilija Konjevod, Aganagića 7,

Imšir Konjhodžić, Kralja Petra 4 (tel. 37-43),

Miloš Kosmajac, Kočićeva 1,

Đurica Kovačević, Kraljice Marije 14 (tel. 33-43)

“Hercegovački podrum vina S. i M. Kovačina, Mostar – Sarajevo, osnovan 1891 god. Tel inter. Mostar 83, tel. Sarajevo 36-45”

Risto Kraljević, Ulica 6. novembra bb,

Dara Lečić, Prestolonasljednika Petra 30,

Šarika Levi, Fra Grge Martića trg 4,

Tereza Lovrić, Kranjčevića 30,

Ivan Lozančić, Bjelave 67,

Mate Lučić: ‘Brač’, Mis Irbina 17,

Filip Maljicki, Vojvode Putnika 34,

Ivan Marić, Aleksandrova 43,

Todor Martinović, Vojvode Putnika 29,

Stevan Medan: ‘Vraca’, Zagrebačka 19,

Ivan Medić: ‘Makarska’, Mis Irbina 3,

Đorđe Medović, Kraljice Marije 19,

Miho Mihatović, Brankova 40. Lijepa, starinska betula, koju u podrumu austrijske višekatnice drži Konavljanin iz Ćilipa. Na zidu pocrnjelom od dima visi ribarska mreža, pod njom osti i velika pletara s rakijom. Miho razlijeva rakiju na bokalčiće, lozovaču, travaricu i višnjevaču, i nikome ne da to radi umjesto njega, jer ni konobar ni kuharica ne mogu iz pletare od dvadeset litara, sa sirokim grlićem, pretočiti rakiju u bokal, a da ne prolije ni kapi,

Vlado Milanović, Brankova 16,

Nikola Miletić, Riste Besarovića 9,

Milan Milić, Vojvode Putnika 49,

Radojka Miličević, Šenoina 8,

Bogdan Milinčić: ‘Župa’, Gajev trg 4,

Jakov Milenković, Aleksandrova 1,

Drago Milosavljević, Aleksandrova 6,

Relja Milanović, Zagrebačka 19,

Nikola Nahodović, Kovači 7,

Tanasije Nastić: ‘Amerikanac’, Aleksandrova 87. Tanasije je porijeklom odnekle iz Hercegovine. Potucao se svud po svijetu, dugo živio u Americi, životom neutaživog znatiželjnika i avanturista. Svašta je probao, raznim se poslovima bavio, za svaki je imao dara, ali ni za jedan nimalo volje. Započeo bi, danima nije dizao glavu od posla, a onda bi jednostavno odustao, jer mu je nešto drugo privuklo pažnju. Stasit i snažan kao bik, po naravi dijete, bio je predodređen da mu Amerika dođe glave. Zemlja je to za takve ljude, površne i plitke, samelje ih i potroši, završe na električnoj stolici ili s nožem u srcu, jer je nekome slabijem i ustrajnijem opsovao majku ili Boga. Ali onda je, glavinjajući tako, ušao u crkvu. I tu se preobrazio. Bila je to baptistička crkva, ali Tanasije u njoj nije spoznao Boga, nego se Boga sjetio. I to je,najednom, usporilo njegovo kretanje. Zamislio bi se, i tako zamišljen, dugo prao suđe u njujorškoj javnoj kuhinji, ili razbijao kamen u kamenolomima južnog Ilinoisa. Mogao je, tako zamišljen, po vas dan raditi istu stvar. Oko njega nestajao je svijet, gasili su se u njemu polovični talenti koji su ga dovodili u napast, gasile su se dječje želje, a s njima i napast da svakim danom započinje život ispočetka.

Takav se vratio kući, došao u Sarajevo i otvorio krčmu. Ime su joj dali gosti. Išli su kod Amerikanca, jer im je Amerikanac Tanasije bio čudo. Govorio je iskvarenim jezikom, a govorio je mnogo. Njegove avanture bile su poput avantura baruna Münchhausena: svima su bile zabavne, ali nitko u njih nije, zapravo, vjerovao. Za goste ‘Amerikanca’ Amerika je bila nevjerojatna, nemoguća i izmišljena zemlja.

Tako je nastala krčma ‘Amerikanac’, koja će nadživjeti Tanasija Nastića, po kojemu je dobila ime, i biti jedna od uglednijih sarajevskih gostionica u poslijeratnoj povijesti. U to vrijeme njega se nitko nije sjećao, niti su pamćene priče koje je pripovijedao sa žarom onoga istog djeteta i talentom zavičajnoga epskog pripovjedača, ali i s dušom Amerikanca. Tajnovito je zašto su baš sve zaboravljene.

U otadžbinu nije se vratio zbog krčme i priče, nego zbog svoga pravoslavnog Boga, kojeg se sjetio u baptističkoj crkvi. Ali u sarajevske crkve gotovo da nije zalazio. Putovao bi jednom, dvaput godišnje po manastirima Bosne, Srbije i Kosova, išao na Svetu goru i u Jeruzalem, govorio po crkvenim saborima, ispovijedao svoju neobično ugođenu vjeru, tako da ga u svome divanu sa sabora Bogomoljačkog pokreta u manastiru Divostin, više Kragujevca, spominje i vladika Nikolaj Velimirović. Evo tog mjesta: “Brat Tanasije Nastić iz Sarajeva između ostaloga reče: ‘Kažu za kamilu, koju inače zovu pustinjska lađa, da kad se u oazi dobro napije vode, može da izdrži po sedam dana bez vode. Slično je to i sa mnom. I ja zagasim svoju duhovnu žeđ jednom u godini na ovakvim našim godišnjim saborima, pa dobro zapojen duhovno osećam se kroz celu godinu sit, bodar i zadovoljan. Ja sam živeo dugo u Americi, i posećivao sam neke protestantske skupove u pokretu zvanom revajval, ali nisam ni izdaleka osetio duh bratoljublja i nežnosti koju osećam ovde. Znajte, da samo Pravoslavlje nosi ovaj čarobni duh bratoljublja, koji duh ja osećam ovde svim bićem svojim kao i na svima našim godišnjim saborima.”

Takav je bio Tanasije Nastić, po kojem je ‘Amerikanac’ dobio ime,

Predrag Nedić, Kraljice Marije 14,

Jovanka Nešić, Ulica 6. novembra 23,

Anđa Novak, Aleksandrova 25,

Anton Ostoja, Fra Jukića 1,

Ferdo Pancov, Aganagića 26,

Albert Papo, Ćukovića 1,

Ragib Paralović, Vojvode Putnika 8,

Ilija Pažin, Kralja Tomislava 32,

Risto Perišić, Aleksandrova 60,

Milovan Petrović, Mejtaš 5,

Jovo Popović, Stanica Bistrik,

Nedeljko Popović, Miloša Obilića 4,

Hanifa Prndelj, Gorica 39,

Obren Prnjatović, Kralja Petra, između 5 i 7,

Milutin Pušić, Vuka Karadžića 4,

Gvozden Radenković, Aleksandrova 38,

Ante Radić, Zagrebačka 5,

Baldo Radovanović, Kralja Tomislava 16,

Dušan Radovanović, Kočićeva 8,

Božo Radulović, Trg fra Grge Martića 2 (tel. 38-12),

Avdo Ramić, Aleksandrova 111,

Petar Raguz, Ulica 6. novembra 34,

Vlado Ristić, Ulica 6. novembra 16,

“Pozorišna krčma kod Dragačevca, Masarikova 4, vlasnik Veličko Ružičić”,

Santo Sažunić, Dolina 4,

Fabijan Seršić, Aganagića 4,

“Krčma Bože Simića, snabdjevena prvoklasnim pićem i svim gurmanskim mezetlucima, Zrinjskog 2”,

Zorka Simić, Bazardžani 5,

Radoslav Sinđelić, Aleksandrova 30,

Mustafa Skejović, Alajbegovića 2,

Drago Spahić, Ulica 6. novembra 48,

Husein Sulejmanović, Miloša Obilića 32,

Jakov A. Šerka, Aleksandrova 105,

Jakov Šerka, stariji, Dolina 1,

Numo Šabović, Cara Dušana park,

Josip Šlezinger: Radnički dom, Ključka bb,

Ostoja Šojić, Aleksandrova 44,

Jakov Štrajber, Trnovska 2,

Drago Todorović, Miloša Obilića 6,

Tomaš Tolpa, Marveno sajmište,

Gizela Tomšić, Terezija 95,

Rašid Topalović, Vrazova 4,

Desanka Trifunović, Aleksandrova 10,

Marija Vasiljčev, Odobašina 28,

Mato Vučina, Mejtaš 10,

Drago Vukadinović, Careva 4,

Jovanka Vukomanović, Aščiluk 3,

Vaso Vukosavljević, Vojvode Putnika bb,

Miodrag Zdravković, Vojvode Putnika 30.

Od 134. krčmara 16 je muslimana, 109 kršćana, 8 Jevreja, a za jednu se krčmu se ne zna ime krčmara (Napretkov podrum). Krčmarice su 23. Telefonsku vezu imaju 4 krčme, a u krčmi pri hotelu Bristol služe se hotelskim telefonom.

Trideset četvero je registriranih aščija i kuhara u narodnim kuhinjama.

Pod narodnim kuhinjama smatraju se jeftine narodne i radničke menze, u kojima se svatko hrani po svom ćeifu. Jeftino je, ne toči se ni vino, ni pivo, ni rakija, ljudi ručavaju kao što to čine i kod kuće. Aščinice su zaostale od turskoga doba, a narodne kuhinje su aščinice po europsku. Zapravo, razlika je samo u tome što su aščije muslimanske, a kuhari kršćanske vjere.

Aščije i vlasnici narodnih kuhinja:

Jusuf Ablaković, Vojvode Putnika 34,

Marija Avzner, Tešanjska 1,

Hamdija Arnautović, Bravadžiluk 11,

Hamdija Alibegić, Halači 30,

Ahmed Bašić, Vojvode Putnika 18,

Ahmed Begić, Brankova 4,

Huso Busadžić, Njegoševa 1,

Mustafa Čojo, Brankova 14,

Mušan Čojo, Gundulića 25,

Ruža Ešpek, Kranjčevića 20,

Meho Ferhatović, Kralja Tomislava 32,

Avdo Hadžić, Vojvode Putnika 2,

Ahmed Hadžibajrić, Baščaršija 41,

Hamdija Hadžibarjrić, Turhanija 1,

Muhamed Hadžibajrić, Mali Kundurdžiluk 2,

Asim Hadžibajrić, Baščaršija 41,

Šemsa Hadžibajrić, Baščaršija 83,

Huso Hamzić, Gajev trg 2,

Ibrahim Handžić, Abadžiluk 2,

Ajiša i Hasan Kahvić, Prestolonasljednika Petra 39,

Ilija Kosmajac, Sagrdžije 9,

Milica Kapica, Miloša Obilića 19,

Vejsil Karačić, Prestolonasljednika Petra 39,

Đuro Legat, Šenoina 8,

Jozefina Miloš, Trnovska 2,

Almasa Murtić, Samardžije 9,

Avdo Puškić, Prestolonasljednika Petra 7,

Omer Semić, Aleksandrova 40,

Ivanka Šišić rođ. Petrović, Zagrebačka 3,

Muharem Špilja, Ulica 6. novembra 14,

Kadrija Telačević, Kralja Petra 4,

Ćamil Tucaković, Trgovke bb,

Salih Tucaković, Prestolonasljednika Petra 7,

Petar Vojinović, Aleksandrova 2.

Aščija je 26, kuhara 8 (od čega aščijke 3, kuharica 5). Sedamdesetih slavni će postati aščije Hadžibajrići. Pisat će o njima novine, ući će kasablijske i čaršijske tračeve, i u kulturnu, a onda i političku povijest grada. U vrijeme kada Hadžibajrići od aščija postanu političari, Sarajevo će, ne mijenjajući ime, iz jednoga postati drugi grad. Hadžibajrića je 1937. čak petero među aščijama.

Deset je restorana u gradu.

Vlasnik restorana Sarajevo, Halači 28, u kojem se služe orijentalna jela, a od pića najviše hercegovačka blatina i žilavka, Božo je Bajčetić. Jure Caratan u Aleksandroovoj 72 drži dalmatinski restoran, koji je nekoliko puta mijenjao imena, a nejduže se zvao Dubrovnik. Ahmed Hadžismajlović pokraj slavne kafane Volga drži istoimeni restoran. Milan Kostić vlasnik je Kolodvorske restauracije, koja se nalazi odmah iza Stare željezničke stanice, koja 1937. još uvijek nije stara, jer nema nove. Krsto Matković u Krekovoj 1 drži restoran San. Savo Popara vlasnik je restorana u Ulici Vojvode Putnika, kojem se zaboravilo ime. Restoran se nalazi negdje uz tramvajsku prugu, između željezničke stanice i Marijin dvora.

U Pašićevoj, na broju 13, između pivare i franjevačkog samostana lokal je Kod Sameka. Drži ga Alfred Samek, Čeh, rodom iz Brna, čiji je otac, također krčmar, došao u Bosnu krajem prošloga vijeka. Samekov restorančić, zadimljena, mračna izba podno Bistrika, slavno je mjesto, o kojem pišu novine, uglavnom u crnoj kronici. Kod Sameka je pije, jede i lumpuje, tu dolaze sarajevski novinari i pjesnici, Rizo Ramić, Hamza Humo, Tin Ujević, i tu se, na osojnoj strani grada, u memli i stoljetnoj vlazi, dočekuju jutra.

Alfredov stariji brat Mavro drži restorančić u Jeftanovićevoj, preko puta hotela Evropa. Leopold Šulhof prije dvije godine otvorio je restauraciju Zagreb, na uglu Masarika i Zvonimirove obale.

U Ćukovića ulici, na broju četiri, tridesetak koraka od samostana na Banjskom brijegu, Husein Hadžiabdić drži gostionu Kod Lovca. Na ulazu je razgoropađeni preparirani medvjed. U sali, po zidovima, jelenje rogovlje, sjaje prazne staklene oči mrtvih životinja. U bašći mir, čuje se kako zaškripi stolica, ptica u trešnjinoj krošnji, zabruji automobil niz Mehmeda paše Sokolovića ulicu, a onda najednom, kao iz dubine, zabruje monotoni glasovi molitve. Bezbroj puta ponovljene riječi zvuče kao cvrkut ptica, škripa drveta zarobljenog u dasku, u šteket automobilskog motora, u bat mravljih nogu dok u koloni prolaze između kamenova kaldrme. I ništa nije glasnije od katedralnih zvona koja zovu na večernju misu, od lokomotive čiji se pisak čuje s Bistrika… Godina je 1937. i kratko će još biti nad Sarajevom tišina.

U Vojvode Putnika, kod broja 6, Božidar Bratić otvara gostionu Mali Amerikanac. Govori ljudima da je i on bio u Americi, i da ima svoje priče, istinitije i bolje nego one u lažova i avanturista Tanasija Nastića, ali nitko mu ne vjeruje. Njegova gostiona neće dočekati rat. Zatvorit će je, jer neće biti gostiju. Ne vjeruju ljudi onome tko sebe nazove Amerikancem, makar i malim. Takvo ime može biti istinito samo ako ti ga drugi daje.

Vjeko Mateljan u Šenoinoj drži konobu Jadran. Frišku ribu donose mu iz Graca. Na ledu je dopreme u Čapljinu, a iz Čapljine na drugome ledu, što se ledio i čuvao u kraškoj jami, pa ćirom, preko Mostara, Ivan planine, sve do Sarajeva, dvanaest sati još putuje riba, i dolazi živa, na živome ledu, zbunjena, jer je u ribe pamet kratka, i ne sjeća se da je ikad plivala u moru, nego pamti samo svoju dugu patnju, na suhom, bez zraka, u Sarajevu, na kraju puta…

1. U Dnevnom avazu, u članku “Pojeli su državnu i imovinu naroda na temelju vlasti”, akademik Muhamed-beg Filipović Tunjo, zvani Lažov Bili, koji je dojuče bio marksista i ključni partijski intelektulac u BiH, izjednačio je fašizam i komunizam. Mladen Delić bi pitao: “Ljudi moji, zar je ovo moguće?” Jašta je: najveći živući bošnjački viktimolog je u proučavanje čije su sve žrtve dosad bili Bošnjaci pošao od samog sebe i predstavio se kao jedna od najvećih žrtava komunizma.

Povijest me nikad nije zanimala, pored ostalog i zato što što je Artur Šopenhuer kazao da je “Muza istorije zaražena lažima kao ulična djevojčura sifilisom”, a Napoleon Bonaparta, koji je istoriju pravio i dobro znao o čemu govori, kazao je isto, ali bez pjesničkog kićenja: “Istorija je zbir dogovorenih laži”, stoga ne mogu reći jesu li u prošlosti Bošnjaci prošli kroz tri, pet ili sedam genocida, u šta su me vatreno uvjeravali neki poznanici, ali pouzano znam, jer sam ih brojio, kroz koliko je genocida, u doba komunizma, prošao Tunjo, pa sam šacnuo njegove knjige indžijele i svoje nalaze nudim onim koje bi to moglo zanimati.

2. Jednom pitam znanca koji je Tunju prehvalio: “Čime je taj trajno zadužio bosansku kulturu? Navedi mi knjigu. Ili knjige”. “Jesi li mu čitao doktorat?” “Jok ja”. “Je li znaš da je taj doktorat preveden čak i u Kini?” “Jok ja”. “E sad znaš: u Pekingu 1982. gdine, u izdanju Akademije društvenih nauka izišla mu je knjiga ‘Lenjin. Monografija njegove misli’. To je Tunjina teza. Pročitaj, pa onda dođi da pričamo”.

I, šta ću, sjednem da je prostudiram i ostanem malo je reći paf. Nisam je, zapravo, ni morao čitati da znam kakva je: dosta je što je preveden u Kini, jer nije šala Mao Ce Tung koji je pobio 50 miliona ljudi, te, ako iko, njegovi stručnjaci su morali znati šta valja u marksizmu. Stoga Suverenoj BiH čestitam, ako i sa malim zakašnjenjem, kao sretnoj vlasnici doktorata koji je Kineze oborio s nogu, a činio bi čast i jednom SSSR-u, a kamoli “ovoj zemlji kraj Evrope”, da se poslužim stihom Hamze Hume.

Zato Muhamed-begu na riječ vjerujem da je blistao na odbrani teze: “Ja sam doktorsku tezu branio briljantno. To je bila jedna nezapamćena riječ odbrana u historiji filozofskog fakulteta”. Ovo je ponovio i u knjizi “Pokušaj jedne duhovne biografije”: “Odbranio sam tezu Summum Cum Lauda”. A pošto Tunjo, očito, nema Klaićev “Rječnik stranih riječi”, kupio sam ga, pozvonio mu na vrata i rekao:

“Uvaženi akademiče, primite na dar ovu knjižicu s kojom ćete se, ako vam stalno bude pri ruci, manje brukati pod starost. Iz nje ćete doznati, na primjer, da se ne kaže ‘Summum Cum Lauda’ već ‘summa cum laude’! Ako ste ciljali na Laudu što vozi formulu jedan, on je bio u ćaćinim gaćama kad ste vi doktorirali. Ako ste mislili na junaka Kopolinog filma, on je Cum Vito a ne Cum Lauda. Ako ste za majuskulama posegli jer vjerujete da sve vaše zahtijeva velika početna slova, pričitajte Haverićevu knjigu o vama ‘Čas lobotomije’ iz koje ćete doznati da ste u krivu.”

Ostaviću po strani usmene lagarije nekadašnjeg Tunje, koje su znale ići do genijalnosti, i da ih je baron Minhauzen mogao čuti, kleknuo bi pred Lažova Biija i zavapio: “Gospodine, primte me za konjušara.” Ostaviću po bandi njegova lažovska postignuća u usmenoj komunikaciji koja su postala ljuta klasika, i reći da nisam bio od onih koji Muhamed-bega đuture hvale, a izadjetonski Tunjo sve je gori skriboman: u Visokom je, u jednom danu, promovirao 4 (i slovima: četiri) svoje knjige, jer je shvatio da su njegovi marksistički spisi mrtvi i sad taj feudalac žuri da naškraba nove koji će njegovo ime učiniti besmrtnim. Što se usmenog Tunje tiče, onog današnjeg, osim od konfabuliranja, kako psihijatri zovu bolesno laganje, pati i od logoreje koju je Kiš nazvao logodijarejom, govornim proljevom. Usmene litanije Tunjine više me ne očaravaju, a marksističke spise, do našeg sukoba, nisam mu čitao, pa ipak moram posegnuti za Volterovim riječima: svi koji su rekli da mu je doktorska teza o Lenjinu dobra, govorili su budalaštine: trebalo je kazati da je genijalna.

I kako neće biti kad je o Lenjinu?! A ja, kad uđem s nekim u raspru, odmah ga opomenem: “Ne diraj mi u Lenjina, a meni moreš reći svašta!” Jer na Lenjinu je počivalo sve što sam radio u dane kad me postaviše za šefa Ideološke Komisije u CK SK BiH. Istinabog, do juče mi se činilo da je zašefilo Tunju a ne mene, no pošto krajiški beg veli da je bio žrtva komunista, shvatio da sam to ipak bio ja, jer jedan od nas dvojice morao je biti šef te komisije.

Kako mu teza neće biti genijalna kad se u njenom predgovoru veli: “ove godine se navršava pedeset godina od onog oktobarskog petrogradskog dana 1917. godine, kada je započela prva uspješna socijalistička revolucija u svijetu, vođena po idejama i pod neposrednim rukovodstvom Lenijinovim.” A za mene Oktobarska je najveći, nakon potopa, događaj u istoriji, mada je Tunjo umniji od mene i s pravom o sebi u Vikipediji veli da je “jedan od najvećih intelektualaca u Južnih Slavena”. Stoga, kad u predgovoru svom doktoratu kaže da se “bije još uvijek ista bitka koju je vodio i sam Lenjin” i da “naše vrijeme još uvijek protiče, u velikoj mjeri, u znaku njegove ličnosti i djela”, bio sam udivljen ovom inortodoksnom idejom zbog koje su ga komunisti uzeli na nišan i htio sam telefonom da ga pitam: “Kako si se, matere ti, usudio ovo reći?” I da dodam: “I kako si se ovoga sjetio? Da ovo nisi od nekog drpio?” Znao sam da je Tunjo lucidan, ali je nevjerojatno da umije biti lucidan ovoliko.

Kako neće biti genijalna teza koja veli da je Lenjin “sigurno jedan od najvećih ljudi, ako ne i najveći, našeg stoljeća. Što se tiče politike koja je svakako glavno polje njegove djelatnosti i gdje se njegov genije najpotpunije ispoljavao, on je najveća ličnost našeg stoljeća”. Ovo je Tunjo pogodio kao da je pitao mog oca Velimira koji je, prije no što je u potoku ucemkan kao ibeovac, čitao Lenjinovu biografiju i začudio se njegovoj visini, pa ju je kredom obilježio na patosu i legao da se izmjeri, a potom kazao: “Ko bi rekao da od mene nije bio viši jedan od najvećih ljudi, ako ne i najveći, našeg stoljeća, a što se tiče politike, gdje se njegov genije najpotpunije ispoljavao, sigurno je najveća ličnost stoljeća?”

Da genijalno pišeš o Lenjinu nije bilo dovoljno imati Tunjin gorostasni um, ideološki savršeno izdresiran, nužna je bila i vjera da “moderno vrijeme, tj. posljednjih stotinu godina, nije dalo veću, značajniju, interesantniju i kompleksniju figuru čije bi djelo imalo tako ogromne posljedice na više ljudi i čije su misli pokretale veće mase nego što je bio Lenjin”, stoga “za svakog istinoljubljivog čovjeka našeg vremena, a posebno njegove političke i idejne istomišljenike, Lenjin predstavlja prorazrednu veličinu i autoritet.”

Moram se složiti, jer ovo veli jedan od najistinoljubljivijih ljudi našeg vremena, što znaju svi koji su u knjigama “Pokušaj jedne duhovne biografije” i “Bosanski duh lebdi nad Bosnom” čitali Tunjine retke o sebi kao proroku koji je pad komunizma predskazao 13 godina prije no što je propao.

A da je taj beg bio ushićeni Lenjinov “idejni i politički istomišljenik” vidiš iz svakog retka teze, posebno iz tvrdnje da je “Lenjinov literarni opus” “prije svega djelo genijalnog političara”, kao što se iz Tunjine teze vidi da Veliki piše o Velikom i, zato, “osjećanje veličine i istinsko oduševljenje za njegovu ličnost i ideje koje je zastupao” Lažova Bilija nisu spriječili da Lenjina veliča sa distance i da svaki čas skreće u bespoštednu samokritiku Vladimira Iljiča.

Dokorat o Lenjinu pisao je marksista koga je trebalo zaštiti gromobranom: do tolike se visine u njoj digao, a što se tiče dubine zahvata u Iljičevu filozofiju, bolje je da ne kažem ništa, jer što god rečeš malo je, a jedno je sigurno: štijući njegove analize Lenjina pitao sam: kako Tunjo u onolikoj dubini uspijeva preživjeti bez ronilačke maske?

Tunjina teza je takva da ne moš odvojiti dva oka od nje, zato je i krije od svijeta: boji se da joj zle oči ne naškode! Ili bivšem marksisti, koji sad gaji ideologiju feudalnog smjera, nije milo kad ga upozoriš da je juče njegovao marksizam, filosofiju za fukaru? To nije umanjilo moje divljenje Tunjinoj tezi i, da sam čitao Lajbnica, kazao bih: u našem, najboljem od svih mogućih socijalizama, Filozofski fakultet u Sarajevu bio je najbolji od svih mogućih filozofskih fakulteta, a Tunjo najbolji od svih mogućih marksista, naših, pa prema tome i cijelog svijeta.

U završnom pasusu teze Tunjo veli: “razmatranja Lenjinove misli mogu se svesti na jednu jedinu i bitnu pouku da nema razvoja prave marxističke misli bez razvoja revolucionarne prakse i obratno”, da “revolucionarno djelo traži revolucionarnu misao, kao što revolucionarna misao traži revolucionarno djelo”. Ovo ne bi oborili svi marksisti Varšavskog pakta da su se udružili u tim za pobijanje Muhamed-bega, a mene plijeni univerzalnost te poruke: tek kad sam pročitao tu filosofemu, postalo mi je jasno da šipka traži bubanj a bubanj šipku, da Panto bez Kunta nije Panto a Kunto bez Panta nije Kunto, jer kad ukineš turu, ukinuo si i jaziju, i obratno, i da će tako ostati do kijametnog dana, sve drugo su bapske priče dostojne prezira. I Tunjinog i mog.

3. Lažov Bili, koji je izjednačio fašizam i komunizam, usmeno nas ubjeđuje da nije sjedio u CK već sa komunistima pod murvom igrao briškule i da su svi oni varali na kartama, a okolo govorka da je tezom o Lenjinu “iznutra rušio komunizam”, jer ima genijalnu sposobnost o kojoj je govorio Vanja Sutlić: “da ljude uvjerava u nemoguće”, čarobnjačku vještinu da vas ubijedi da postoji konjska avijacija. Danas je postalo očito da je svojim apologijama ne samo “iznutra rušio komunizam” već mu je i došao glave. Da mu je jednim ukazom zabranjeno da ga hvali, a drugim naređeno da ga napada, komunizam bi bio duljeg vijeka. Tunjo je govorio da je Marks “vratio izvornu snagu čovjekovom mišljenju” i da je Kapital “možda najveća knjiga koju je čovjek napisao”, a sad se čudimo što je u majčinu otišao komunizam za koji vrijedi ono što Sioran veli o bogu: ne troši se on u huli nego u pohvali. Tunjini panegrici ubili bi bivola, a nekmoli komunizam koji je bio osjetljiv kao mimoza.

4. U knjizi “Bosna i Hercegovina” Tunjo tvrdi da je bio “politički disident, kritičar režima i nosilac određenih inortodoksnih ideja”, što je točno, jer je kao disident na moje oči odstreljivao režim, čak sam se čudio kako taj socijalizam, kad Tunjo u njega isprazni disidentsku sačmaricu, ostaje na nogama? I nisam smio slušati ono što je Lažov Bili zborio đe ga svak čuje: nije se jednom desilo da pobjegnem sa Tunjinog predavanja o socijalizmu, jer je zakon precizirao koliko zatvora dobija onaj ko govori, a koliko onaj koji ga sluša a ne prijavi ga policiji. Tunjo je bio disident od malih nogu i od njegove kritike režim nije mogao dihati, pa su kušali da ga potkupe, čak i 27-julskom nagradom. Muhamed-beg je sve peškeše primao uz objašnjenje: “Ovo uzimam kako sebi ne biste mogli predbacivati da niste poduzeli sve da me obuzdate!”

4. Taj doktor marksizma, režimskog a inortodoksnog, u julskom broju Odjeka 1989. rekao je da je “Partija ostvarila najviši nivo oslobodilačkog kretanja u našoj povijesti”. Što je točno: SK je pred mojim očima hametice ostvarivao “oslobodilačko kretanje”, najočitije u prvomajskim paradama kad se Beogradom marširalo najoslobodilačkijim korakom koji je svet video. Da na prostoru SFRJ, otkako je Bog krmetu rep iskrivio, nivo slobode nikad nije bio viši nego za socijalizma, u to se svak mogao uvjeriti ako prelista dokumente usvojene na bilo kojem od partijskih kongresa. Nivo slobode bio je toliko visok da je SK držao u pripravnosti vojsku i policiju, u strahu od poplave do koje, na sreću, nikad nije došlo, ali je točno da je vodostaj socijalističke slobode vazda bio iznimno visok, a marksista Tunjo, onako dugačak, ličio mi je na motku za mjerenje tog vodostaja.

Pet ljeta nakon poja o “oslobodilačkom kretanju”, Tunjo je o socijalizmu šargijao ovako: “Ljudi su bili masovno suđeni i progonjeni za svaku misao, za svaku izjavu, za namjeru ili mogućnost namjere da djeluju protiv komunističkog režima.” Profesor logike doveo me u nepriliku: kako usaglasiti ove iskaze? Kazaćete da mijenja mišljenja kao Imelda Markos cipele i dodati: lagao je ili kad je hvalio “oslobodilačku misiju” socijalizma, ili kad zove društvom do neba vapijuće neslobode.

Ali ti iskazi nisu oprečni ako ih dijalektički gledamo unutar trijade teza-antiteza-sinteza, a marksisti Tunju dugujemo bar toliko. Tvrdnja: SK je bio instrument borbe za slobodu bila je teza. Tvrdnja: ljudi su bili osuđivani čak i za namjeru da djeluju protiv režima bila je antiteza. Evo i sinteze: SK je masovnim suđenjima dosegao najviši nivo oslobodilačkog kretanja u našoj povijesti i masovnim progonima potvrđivao sebe kao jedinu autentičnu snagu ostvarivanja slobode.

Tunjo veli i da je, u dane kad je pisao da je Partija “još uvijek jedina autentična revolucionarna i demokratska snaga autentične borbe i ostvarivanja slobode”, usmeno prorekao pad komunizma: “Još 1989. sam sazvao konferenciju uglednih muslimana u Zagrebu u džamiji i tada sam najavio da će komunizam pasti i da će se Jugoslavija raspasti.”

Bude to da genij u bogomolji pretrpi napad proročkog nadahnuća, ali da jedan od najortodoksnijih predstavnika udvoričkog marksizma doživi u božjoj kući prosvjetljenje, to ima samo u BiH, ili je svojstvo filipovićevskog duha koji danas lebdi nad Bosnom i za koji nemoguće ne postoji. Kako god, Tunjo laže: nije sazvao konferenciju već držao predavanje u džamiji, ali zar to da prizna bivši predavač na partijskoj školi u Kumrovcu? Jedni tvrde da je na džamijskim vratima, bojeći se špijuna, legitimirao sve koji su došli slušati ga, a drugi vele da je samo cijepao ulaznice, ali je zaslužio ukor zbog dvoličnosti: dok je u džamijama proricao propast komunizma kao Špengler propast Zapada, u marksističkim glasilima se zalagao za njegovo spasavanje: “Demokratizacija u Savezu Komunista i u društvu je, dakle, veoma složen društveno-povijesni proces i ona se može izvesti samo uz najsnažniji angažman kompetentnog mišljenja i duboko humano i teorijski utemeljenog djelovanja u skladu sa savremenom znanošću i shvatanjima o čovjeku, njegovim neotuđivim pravima i slobodi kao uvjetu njegovog rada”, rekao je u časopisu “Opredjeljenja” 1990. godine.

Ako se sjetim da je njegov doktorat o Lenjinu kod nas nagrađen a vani preveden na 7 jezika, uključujući i albanski, da je objavio još tri knjige, marksističkiju od marksističkije, te ako dodam da je bio glavni urednik “Izbora iz djela” J. B. Tita, očito je da riječi “najsnažniji angažman kompetentnog mišljenja” preporučuju Tunju za spasitelja SK. Dok je u džamiji vazio da je komunizam odgudio svoje, u režimskim glasilima nudio se za šefa tima koji će komunizmu ugraditi bajpase. Kad slušate ili štijete ono što danas o sebi govori, pada u oči temeljni paradoks Tunjine “duhovne biografije”: njegovo pero vječito se zalagalo ZA komunizam, a njegovo jezik vječito lajao PROTIV. Njegove tekstove pisao je izmećar komunizma od kojeg je dobio sve, a pred rahmetlijama i po džamijama bio je oporbenjak o čija je leđa režim izlomio sto tojaga. Ni jednu manje.

U nas je crvenih mislilaca bilo da ih lopatom zgrćeš: kad prevrneš balegu, pod njom nađeš trojicu, pa zašto je baš Tunji pripala čast da u godini Titovih i naših jubileja bude glavni urednik Maršalovih izabranih djela izašlih 1978. godine? Zato što je Tunjo “kao politički disident i kritičar režima, te kao nosilac određenih inortodoksnih ideja”, bio žrtva komunista: da bi ponudio nepristran izbor iz Titinih djela i u pogovoru prvog toma “Referati sa kongresa KPJ (SKJ)” gensekovu misao objasnio proletarijatu, morao si biti dva-triput išćeran iz Partije, što je obezbjeđivalo kritičku distancu spram predmeta, a smatralo se i da Doživotnog, mada je imao legiju himnopojaca, niko neće hvaliti zlatoustije i objektivnije od Tunje koji je čak i u Kini bio slavan kao genijalan veličatelj Lenjina.

Tunjo je opravdao u njega polagane nade: njegov pogovor prvom tomu Titinih Izabranih djela panegirik je spram kojeg su popovske hvale Bogu običan amaterizam: taj pogovor ne dopušta misao da je na našem jeziku napisano išta krilatije o Doživotnom. Bio je rječitiji jedino kad je hvalio Kardelja, jer ga je Bevčeva smrt duboko potresla: “Smrt druga Kardelja je nenadoknadiv gubitak za cjelokupnu demokratsku javnost svijeta”, ridao je Tunjo, a kako i ne bi kad “danas, u svjetskom komunističkom pokretu i u svjetskom radničkom pokretu teško možemo naći figuru koja bi po kvalitetama i osobinama odgovarala i mogla se porediti s drugom Kardeljem”. Ovdje nema kritičke distance, jer Tunjo piše o rahmetliji. O živom Kardelju i ja sam zborio što i Tunjo, ali nisam bio Drug Član i nisu mi vjerovali: ili su mislili da sam podmuklać koji se sprda, ili su moj marksizam gledali kao divljaku, a pikao se jedino marksizam tunjinski pitom i odnjegovan, kao šeftelija, u režimskim baščama, zato je i vrvio od inortodoksnih ideja.

Ali se ne radi samo o poletnosti stila:iz Tunjinog pogovora vidi se da Tita tumači Titan marksističke misli. Prepuštajući drugima da odgovore na pitanje ko je Maršalu te referate pisao, Tunjo veli da oni “predstavljaju sintetičku analizu i ocjenu cjelokupnog procesa društveno-istorijskog, političkog, ekonomskog i kulturnog razvoja našeg društva u cjelini, razvoja naših ideja u socijalizmu baziranom na samoupravljačkoj socijalističkoj demokratiji, politike KPJ odnosno SK i metoda njene realizacije u praksi”.

I ovo je istina, mada u njoj ima inortodoksije, neizbježne kad o Brozu sa distance pišeš. I ja sam iks puta rekao da je bez samoupravljačke demokratije socijalizam nezamisliv kao pop bez epitrahilja ili Bajram bez baklave, da su Titine ideje o toj demokratiji i naše ideje, i da mu je svaka analiza sintetična, a svaka sinteza analitična, svojstvo koje često krasi teorijske radove mnogoženaca.

Ti referati su, veli Tunjo dalje, “analiza kako uzroka i razloga propasti građanskog društva i vlasti buržoazije, koja je ogrezla u izdaju narodnih interesa, tako i naše revolucije i razvoja našeg socijalističkog društva sve do sadašnje njegove faze punog integralnog sistema samoupravljanja”. Ovdje je Tunjo alkar koji pogađa u sridu: i ja sam ne jednom kazao da samoupravljanje neće otići daleko ako je puno a nije integralno, ili integralno a nije puno, jer samo puna integralnost i integralna punoća vode u hiljadugodnji raj. A kad neko pomene buržoaziju, govorio sam: “Pih, kaka je! E nek joj je Maršal dao po nosu. Neka vala baš! Neće joj više naumpasti da ogrezne u izdaju narodnih interesa”.

Zatim pritvrđuje da ti referati “predstavljaju jedinstvene analize” koje “najpotpunije izražavaju suštinu političkog trenutka”, da “predstavljaju jedinstveno djelo, izraz su jedinstvenog duha, i jedinstvene ideje o slobodi i socijalizmu, jedinstvene prakse ostvarenja te ideje”, da “predstavljaju sukus, suštinu cjelokupne teorije i politike našeg radničkog i komunističkog pokreta”. Iz ovog je očito da je autor Titinih referata bio Davičo, ali Tunjin stil ovdje nije na potrebnoj visini, ne zbog toga što je četiri puta posegao za pridjevom “jedinstven” – to je riječ iz svetog jezika od kojeg se ne smije odstupati, i poziva nas da dopišemo njenu paricu: bratstveno-jedinstven – već zato što je u jednoj rečenici triput upotrijebio glagol “predstavljaju”, ali to je sitnica u poredbi sa obzirnošću prema vrhovnom komandantu oružanih snaga SFRJ: bojeći se da Maršal ne zna šta je “sukus”, ili da nema Klaićev rječnik, Tunjo je tu tuđicu preveo sa “suština”. Što ti je reći plemić!

A kad je ogrezao u izdaju propalog komunizma, a Joža više nije bio u punoj formi, njegov kućni marksista je kazao: “Bit Titovog režima bila je u totalitarizmu”. Nadam se da nećete opet, u nastupu lakomislenosti, krajiškog bega nazvati lažovom nego da ćete, nakon moga predavanjca iz dijalektike, izvući sintetičan zaključak da je totalitarizam bio Titino “jedinstveno djelo” kao izraz njegove “jedinstvene ideje o slobodi i socijalizmu, jedinstvene prakse ostvarenja te ideje”, a da su Tunjina okretanja ćuraka naopako “najpotpunije izražavala suštinu političkog trenutka” i u Bivšoj i Dejtonskoj BiH: taj vazda zna šta i kako treba, na vlastitu korist, govoriti danas, a jebe mu se šta je zborio juče, jer “samo glupi dogmati”, veli, “ne mijenjaju mišljenje”.

Tunjo je bespoštedno hvalio i Titin antistaljinizam: “Referat sa VI kongresa je duboka briljantna analiza staljinizma i svakog dogamtizma, te izgradnja teorijske i praktične osnove za nove ravnopravne odnose u komunističkom pokretu”. I ovo je istina, ali kad je ogrezao u izdaju mrtvog Maršala, ovaj “učitelj bosanskog pamćenja”, kako Tunju zove paramilitarni hodža Džemaludin Latić, rekao je da je Džugašvili bio mila majka u poredbi sa Titom koji je “imao više ovlaštenja i veću vlast nego što je Staljin, po Ustavu SSSR-a, imao ikada”. Briljantni analitičar staljinizma prekonoć mu je postao gori od Kobe: kapa dolje pred Tunjinom dosljednošću! Jedini moral kojeg se taj beg držao u dugom životu bio je moral punog prkna koje mu je bilo uvijek iznad istine, zato mu je cio život protekao u laganju.

Tunjo može da uzvrati: “Što si se okomio na mene kad ima cijela legija onih koji su živog Tita veličali a po mrtvom uriniraju?” Ima tih mizerija kao kusih pasa, ali meni, kome je Tito ubio oca, veliki je merak braniti Maršala od njegovog uvlačiguza Tunje koji me proglasio ubicom Maka Dizdara, a danas jednači fašizam i komunizam.

“Nepotkupljivi svjedok Povijesti” drži se one Sioranove: “Ako bismo posredstvom kakve natprirodne intervencije izgubili svojstva prevrtljivaca, istorije bi istog časa nestalo”. Ne znam šta bi bilo sa istorijom, ali, ako bi ga lišio prevrtljivosti, kroz Tunju bismo prolazili kao kroz vazduh: toliko ga ne bi bilo. O svojoj sklonosti ka okretanju ćuraka kazao je: “Da ga ne okrenem, bi mi se usmrdio”. Samo je Tunjo, najveći bošnjački pehlivan svih vremena, dok je SK bio na vlasti mogao reći da je ostvario “najviši nivo oslobodilačkog kretanja u našoj povijesti”, a pet godina docnije da je “taj režim pao zbog toga što je iscrpio sve mogućnosti daljeg postojanja, što više nije imao istorijskog rezona niti prostora za postojanje”. Ovaj put dijalektika ne spasava Tunju od optužbe da je lagao ili kad je uoči njegove propasti tvrdio da “nije iscrpio potencijal oslobodilačke misije” ili kad je rekao da je “iscrpio sve mogućnosti daljeg postojanja”, no zar je Tunjo kriv što je komunizam za 17 godina pojeo svoju budućnost. Komunizam je bio takav: u srijedu se čini da je “moderni duh jedna od najsnažnijih zaloga komunizma kao budućnosti”, a za vikend postane jasno da nema “istorijskog rezona niti prostora za postojanje”.

5. Štijući knjigu “Bosanski duh lebdi nad Bosnom” u kojoj Tunjo sebe oplakuje kao omiljenu žrtvu komunista, sjetio sam se stare Kine u kojoj su dame imale lutku da na njoj ljekaru pokažu mjesta gdje ih boli – toliko su bile stidljive i kreposne. Na te dame liči mi današnji Tunjo: njegova noga u CK nije kročila nikad, a kamoli da je u njemu, kao član, sjedio godinama; u tu ambulantu je slao svoju lutku umjesto sebe, toliko je taj tankoćutni beg bio sramežljiv i ćudoredan, stoga danas može da, svijetla obraza, komunizam zvekne preko njuške kad god mu prahne, čak i da ga jednači sa fašizmom.

Muhamed-beg Filipović ima tipične osobine žrtve. O takvima Monterlan veli: “Privlačio je udarce, kao ranjena kokoška koju kljuje sva živina”. Ali tu je bilo i njegove krivice: svaki čas mogao si vidjeti kako u CK ulazi šešir i pod njim Lažov Bili. Zborio sam mu: “Ne idi, jadan, među crvendaće. Kad te potkače, neće se imati od tebe šta ukopati!” Nije pomagalo. Lakše si mogao Dženis Džoplin odvići od heroina nego Lažova Bilija od Komiteje.

6. Mene komunci nisu pipnuli, jer mi noga nikad nije kročila u CK, niti sam znao đe je, ali ne znam koji me đavo nadari da 1971.u priči Učiteljevo srce, meko kao jeribasma, objavljenoj u Licima, napišem ove retke: “Ni u Njemačku nijesam bio, druže učitelju, a i šta bi ja tamo, kažu da Njemačka vrvi do Njemaca, a ja ih ne volim, ni moj ih otac nije volio, ja volim svoju domovinu, jer je puna tekovina četvorogodišnje borbe i drugih riječi koje mi se sviđaju, a volim i Tita, i moj ga je otac volio, a onda se Tito na njega ljutnuo, i moj otac legne pa umre”.

“Povampireni informbirovski duh” – riknuo je Kurtović Todo “kao bik pogođen zrnom posred čela”, što reče Milan Rakić, i naredio da me pod hitno privedu u CK. Ali me nisu mogli uvatit: mlad, u kondiciji, bježao sam ka jelen. Sjutradan, milicija se žali komandiru: u čizmama smo, pa ne možemo da ga stignemo, i evo ih preksutra, u patikama i trenerkama, ali džaba: ćeraju me a znaju da sam i u osmoljetki i u gimnaziji imao peticu iz bježanja.

Postavljali su mi zasjede, kao Buš Al Kaidi, ali jataci mi na vakat dohabere gdje su se drotovi ukmetili i vazda ispadne kao kad se puca penal pa lopta ode u jedan, a golman u drugi ugao. Kad mi je varakanje sa policijom dojadilo, poručio sam Todi Kurtoviću, Branku Mikuliću i Hamdiji Pozdercu: “U CK me morete unijet samo sa nogama naprijed, toliko mrzim dijalektički materijalizam.” Našto su se njih trojica zgledali, prekrstili se od čuda, kazali: “Aa budale!” i digli ruke od mene: nije im išlo pod kapu da možeš mrzjeti zrak koji udišeš.

Ovo sam Tunji pričao i savjetovao ga: “Mani se crvene fukare. Ti, koji, kao Volterova Kunegonda, možeš nabrojiti 71 koljeno svojih plemićkih predaka, ti, kome je u rodu Derviš-paša Teskeredžić, posljednji beglerbeg Rumelije, ti, sin praunuke Idris-paše Idrizbegovića koji je bio lični skeretar sultana Abudlaziza, ulaguješ se potomcima svojih kmetova, sram te i stid bilo!” Ali pričao Tunji ili bukvi sa Poljina, na isto ti se fata: vazda je, kao ovca na solilo, trčao u CK gdje je bješnjela diktatura proletarijata i crveni horjati bi skočili pa sve po ovom begu kao po konju.

Pričao mi je istinit čoek da je u CK bilo šest vrsta palija, koliko i buktinja u grbu, koje su plakale za nečijim leđima, a za čijim ako ne za Tunjinim?” Pa kad dijalektičko-materijalistički batinaši raspale po Muhamed-begu Kumrovečkom, s tog je krajiškog sokola lećelo perje na sve strane. Čudi me da mu danas nije mezar u CK!

Ko zna koliko je puta Tunjo iz Sintraljnava kamitjeta letio glavački kao, iz kafane, u šest ujutru, pjanac koji je goste svunoć terorizirao. Ali im nije se dao: izbace ga na vrata, a njega evo kroz prozor. Šutnu ga kroz pendžer, ali, pet minuta potom, neko zvoni, oni otvore, a pred vratima stoji šešir i pruža im zahtjev da ga prime u CK. Oni podignu šešir, a pod njim Tunjo.

Više ne znam koliko su hajki digli na njega, jer sam nakon četvrte prestao da ih brojim, a najgoru je preživio kad je dobio nagradu za knjigu o Lenjinu. E kako su ga tada parandžikali: sve jedan pušti, a drugi ufati – ja gledao. Znate li kakav je bio u licu? Vidio sam stotine pokojnika, i svaki je bio ljepši od Tunje. Kad tada nije zijanio glavu, biće orlova vijeka, jer Statut SK nalagao ja da komunisti svog devetaju kao da nije njihov već kao da je žitelj države Burkina Faso.

Njine hajke bile su objektivne, čak ravnodušne kao pitanje koje, nakon 50 godina braka, muž upućuje ženi preko novina koje čita, ali mene nisu prevarile: znao sam da ga mrze zato što socijalizam i Lenjina hvali zlatoustije no svi oni, a kako neće kad su to bile poljoprivredne face, a Tunjo plemić: ličio mi je, među njima, na zlatnu kutlaču među aluminijskim kašikama. I kao što Merlin Monro nije mogla bez heroina, Tunjo nije mogao bez stradanja i publike koja će se svojim očima uvjeriti da mu patnje divno pristaju.

Tunjine naricaljke nad onim što ga je snalazilo u socijalizmu, potresne kao epitafi sa engleskog groblja voljenih životinja, temelji se na vjeri da su nam Mladićeve granate toliko “razvukle pamet” da se više niko ne sjeća vremena kad je najveći jugo-lenjinist bio komad namještaja u CK. Vjeruje da smo zaboravili da je, uoči pada komunizma, pjevao serenade pod prozorom Partije kao “jedine autentične revolucionarne i demokratske snage autentične borbe i ostvarivanja slobode”, i kad ovaj lakej crvene vlasti, koji je muzao Partiju kao kravu simentalku, oplakuje svoj udes u komunizmu i sebe kao oporbenjaka obasipa hvalospjevima lišenim ukusa, mjere i pameti, ostaje mi da se prekrstim i sjetim se Gogoljeve junakinje: “Laže taj čovjek, dušo moja, to je strahota, ali šta se može, takva je volja Božja!”

Upozoriću na još jednu vrlinu Tunjinih knjiga: liječe od paranoje. Odahnuo sam kad sam iz njih doznao da pastorak i žrtva komunizma nisam bio ja, kako sam uobražavao, već Tunjo kome su komunisti dali sve, jedino mu nisu digli spomenik, mada ga je trebalo izliti u bronci i posaditi na najveći trg u Sarajevu da izmjenjuje misli sa sugrađanima i diže im intelektualni nivo, ali ne sumnjam da će Tunjo, ako umre, dobiti spomenik koji će Sarajlijama držati predavanja do kijametnog dana. Ali, ko zna, možda i jest bio žrtva komunizma? Možda se u drukčijem svijetu ne bi prometnuo u slugu režima? U zemlji gdje lakeji vlasti nisu basnoslovno nagrađivani kao u miloj nam Pokojnici, možda bi Tunjo bio osoba za poštovanje?

8. “Evolucija mojih stavova išla je konstantno. Samo glupi dogmati mogu kazati da mišljenje ne treba mijenjati”, svojedobno je rekao Tunjo. Što je točno. Pogledajmo evoluciju samo jednog Tunjinog stava. Jula 1989. u Odjeku je rekao: “Mene su, istina, jedamput isključivali iz Saveza komunista”. Potom, 30. 9. 1990. u Slobodnoj Dalmaciji kazao je: “Tako sam dva puta isključivan iz komunističke stranke.” Najzad, 27. 9. 1991. u Novostima tvrdi: “Bio sam tri puta izbacivan iz Saveza Komunista”. Kako vidite, evolucija Bilijevog stava o broju njegovih isključivanja iz avangarde proletarijata zaista je “išla konstantno”, čak je i ime partije koja mu je sve dala evoluiralo u komunističku stranku. Tu evoluciju, kojom se suprotstavljao gluposti dogmata, rat je prekinuo, ne i okončao: u knjizi “Bosna i Hercegovina” (1997.) ovaj “učitelj bosanskog pamćenja” veli da je “kao politički disident i kritičar režima, te kao nosilac određenih inortodoksnih ideja četiri puta isključivan iz Komunističke partije i Saveza Komunista”.

Pa se pitam: je li Lažov Bili pri čistoj svijesti? Dobrovoljno priznaje ono što Marko Darinkin ne bi priznao ni na mukama, jer, da bi te četiri puta isključili, morali su te četiri puta ponovo uključiti. Disidente su, kako je poznato, isključivali iz KPJ i SK jednom zauvijek: niti je njima naum padalo da se vrate, niti bi ih Partija opet primila “u svoje redove”, jedino su Tunju i Slobinog jurišnika Milorada Vučelića isključivali i vraćali, ali potonjega samo dvaput. Zamislite otpadnika koji četiri puta navaljuje da opet uđe KPJ i SK i u tome uspijeva. Zamislite odmetnika koji bez KP i SK ne može kao ni mi bez kisika. Tunjo Filipović je svoje postojanje izvan KPJ i SK smatrao posve nelegalnim.

I mada nigdje nema pisanih dokaza da je akademik, koji danas izjednačuje fašizam i komunizam, bio “politički disident i kritičar vlasti”, a od dokaza da je bio slušče crvenog režima mogla bi se sazidati kula Tunjinog amidže Muhamed-bega Filipovića, u knjizi “Bosanski duh lebdi nad Bosnom” Lažov Bili se podrobno sjeća šta je tu i tu, tada i tada, tome i tome rahmetliji rekao kao protivnik diktature, branilac slobode mišljenja, demokratije, BiH i muslimana. Te priče o Tunji kakvog nije bilo nigdje osim u Tunjinoj predstavi o Tunji izazivaju sućut: pomišljaš da to nije laganje već kuluk na koji je doživotno osuđen i sažališ se na njega, jer liči konju koji će do smrti okretati dolap iz čuvene pjesme, čak poželiš da ga osokoliš Rakićevim riječima: “Napred, vranče, nemoj stati!” Tunjino laganje zaista nije sinekura, i izaziva sućut, ali na kratko, jer toliko vremena laže da liči bolesniku koji toliko dugo odbija umrijeti da ga je okolina prestala žaliti.

Pas sam sa željeznim steznjakom oko vrata
vodi me okolo serbez kost mi ponekad daj
glodanje zubalu dobro čini
Stavi me u teglu zaklopi zašarafi
na štrik me objesi pored donjeg veša
omekšivačem pomiluj nema mrdanja
gumena madonno na žeton moja

Zagrebi tetovaže moje prokljucaj rupu
na ždrijelu privoli na ples s kujom lutalicom
udri Antologijom novijeg bh pjesništva po glavi
ono dugo uuuu u Đul-Zujelhi da držim dok ne lipsam
na natjecanju za prvi glas Gluhe Bukovice
ostrugom svojom tamo gdje smo rasporeni svi pa i ja
lutko od išareta

Zahvalit ću ti za aktivno sudjelovanje u liječenju
velikih depresija mojih potvrdu napisati
oglasnike kupiti za posve i display table svi neka znaju
Ti možeš sve što poželiš smotati dvaput desno
kako bi smotala lijevo izložiti me na sajmu fosila ili
tovarni list mi objesiti umjesto kravate i nazad
u pizdu maternu sa mnom
na večeru za dvoje danas poslužuju
“crvenu zastavu” 7,92 mm kriza je
recesija teška vremena
u tvojim planovima lutko znam
ja uvijek imam prednost

Dedo Marko, prva pjesma

Dedo Marko bio ustaša,
dječak to nije znao,
na podne dok mahala odmara
dolazio na vrata s
pionirskom kapom na glavi
i drvenom puškom u ruci,
tražio ustaše.
Dedo ga slao iza kuće u šumu
da ih ganja,
nadajući se da će ga kakvo pašče ujesti.

Dedo Marko, druga

Dedo Marko imao vinograd,
u jesen otakao vino,
dječak uvijek
u buretu golim stopalima
grožđe gazao,
druga djeca ljubomorno gledala,
nisu mogla
doći na red od njega,
jer sam imao
pionirsku kapu i drvenu pušku.

Dedo Marko, treća

Dedo Marko nije zborio s
Marom komšinicom.
Mačku za odrinu objesila i živu oderala
jer joj je ručak pojela.
Ja mu vjerovao.
Bombone što je u džep gurala
u plot bacao,
voz na baterije
što mi je za rođendan poklonila
nisam otpakovao.
Rat došao,
baba Mara od srca preminula,
a ja voz prerastao.

Stojim pred spomenikom Mihailu Samueloviču Panjikovskom, trećemu sinu poručnika Šmita. Njegovih trideset sinova i četiri postarije ružne kćeri na rejone su podijelili Sovjetski Savez, tako da jedni drugima ne smetaju u poslu. A njihove je posle najtačnije opisao Veliki kombinator, požalivši se Šuri Balaganovu na razliku između kapitalističkog i socijalističkog svijeta.

U Americi bogataše prepoznaješ na ulici, a u SSSR-u oni su nevidljivi. I kako onda da se u socijalizmu pošten čovjek bavi svojim poslom izvlačenja novca od bogataša? Šura Balaganov, međutim, zna ime jednoga sovjetskog bogataša. Treba ga pod hitno naći, i sklopiti s njim veliki posao. Tako započinje “Zlatno tele”, roman Iljfa i Petrova, jedna od najsmješnijih avantura našega već prošlog vijeka. Monument Panjikovskom, skladna i uspravna figura lažnoga slijepca, sa žlicom u džepiću, modnim šeširom i naočalama, u pokretu i s visoko uzdignutim sljepačkim čelom, nosom koji češka zvijezde, postavljen je u minijaturnom parku, pedesetak koraka od dna Prorizne ulice, i mjesta na kojemu je sin poručnika Šmita tankoćutnijim građanima naplaćivao svoje nevidjelstvo.

Od tog mjesta na kojemu u “Zlatnom teletu” stoji treći sin poručnika Šmita pa do Majdana dvije su minute hoda uz aleju tek posađenih kestena. Onom koji bi u vrijeme zimske revolucije bježao pred Janukovičevim batinašima, i tko zna kojom i čijom policijom, trebalo je manje od minute da od Majdana stigne do Panjikovskog. A taj trg prostran je, neravan i loše urbaniziran. U novija doba su ga, očito, pokušavali popravljati i redizajnirati, pa su sovjetske arhitektonske monumente nadopunjavali tranzicijskim graditeljskim kičem. I sve to onda djeluje zbrkano, i nekako neprohodno, čovjek se na Majdanu lako saplete, klecaju mu koljena, i ne zna je li to posljedica arhitektonskoga ili povijesnog nesporazuma, i nesklada između trga i krhkoga čovjekovog tijela. Tu se ginulo u Revoluciji dostojanstvenih, jednoj od dvije ukrajinske revolucije – prva je bila ona Narančasta, i samo u dva najdramatičnija dana umrlo je na ovome mjestu osamdeset i osmero, uglavnom mladih, ljudi. Prvi put u povijesti na jednom se mjestu demonstriralo u ime ideje Europe, smrzavalo se i ginulo u nekoj teško opisivoj euforiji. Uslijedio je Janukovičev bijeg iz zemlje, ruska aneksija Krima i rat na istoku zemlje, kojemu se ne vidi kraja. Na Majdanu se, pada mi na pamet, ali naglas to ne izgovaram, rađala Ukrajina i umirala Europa. Zamolio sam Katarinu da me fotografira. Tako to turisti rade: slikaju se nad grobovima i na stratištima, e ne bi li se vraćali kući kao da se vraćaju iz rata.

Nad Majdanom (čije je puno ime: Majdan nezaležnosti ili Trg nezavisnosti) dominira grandiozni Hotel Ukrajina, koji je to ime ponio 2001, u čast desetogodišnjice nezavisnosti, dok se ranije zvao Hotel Moskva. Sagrađen je 1961, u kratkoj eri Nikite Sergejeviča Hruščova, koji je, i sam Ukrajinac, ovoj zemlji vratio ponešto od njezina dostojanstva i posebnosti. S hotelskih prozora, pogotovo na višim katovima, vidi se valjda i pola Kijeva, a vidjelo se, u zimu 2013. na 2014, i kako na trgu ginu ljudi.

Kijev je grad na brežuljcima, na valovima u beskonačnoj ravnici, na obalama Dnjepra. A Dnjepar tko nije vidio ne može ni zamisliti rijeku prema kojoj je Dunav nekako malen i uzak. Dnjepar je poput mora koje teče, i kao da njegova širina i silna vodenost određuje i sve druge veličine i proporcije. Velik je Kijev – kažu da u njemu živi četiri i pol milijuna stanovnika, a ne tri milijuna koliko ih je bilo prema popisu – široke su kijevske avenije i bulevari, velike su carske i još su veće sovjetske građevine, a od svega je, možda, i najveća lokomotiva koja niz polje vuče ukrajinske vlakove, naslijeđena iz sovjetskih doba, djeluje kao da je dvostruko viša od naših europskih lokomotiva.

Pred tom predimenzioniranošću čovjeku se koža naježi, Dnjepar ga do suza gane, a lokomotiva isto, i biva mu pomalo jasno kako je i zašto kroz rusku povijest ljudski život tako malo vrijedio. Sitan je čovjek pred takvom rijekom i pred Hotelom Ukrajina, sitna je i zemlja Ukrajina pred beskrajnom zemljom Rusijom, pred tom nemani koja ne samo što se prostire kroz nekoliko vremenskih zona, tako da u Rusiji sunce nikad ne zalazi, nego raste i izvan svojih granica, zalazeći tako u ljudske duše, u porodične i nacionalne povijesti svojih susjeda, i u njihove identitete. Teško je biti u susjedstvu s Rusijom, jer to uvijek znači biti malen, ali i biti pomalo Rus. Nikome ništa ne govorim, ali meni se čini da od toga nema boljeg lijeka protiv bolesti nacionalizma. Ako bi da izbjegne Rusiju, ukrajinski nacionalist stalno mora, dok se kreće vlastitim glavnim gradom, okretati glavu na neku drugu stranu. Ili se s Rusijom u sebi miriti, makar se protiv Rusije istovremeno i ratovalo.

Ali ne, nije to ono što me u Kijevu fasciniralo, tako da ne znam jesam li ga sanjao, i vjerujem da je Kijev postao grad mojih nesvjesnih stanja, grad iz snova, prijestolnica najfantastičnijega magijskog realizma. Nigdje, ni u jednome europskom gradu, ni u jednoj metropoli na zapadu, na fasadama kuća nisam vidio toliko različitih, međusobno udaljenih i kontrastirajućih, povijesnih slojeva, kultura i kulturnih identiteta. Zlatom se na svibanjskom suncu sjaje lukovice kupola na pravoslavnim crkvama, pod njima se dječački nježno naziru zidovi hrama u vizantijski plavoj boji, koja je u srednjemu vijeku bila skuplja od zlata. U njoj se plavi moć i mladost Rusije, i opojna privlačnost pravoslavlja, o kojoj na prvoj stranici svoje nedostižne kulturne povijesti Rusije piše američki povjesničar James Billington. (“Ikona i sekira”, Rad Beograd 1988, preveo Branko Vučićević)

Ali čim okreneš glavu i pogledaš dolje, vidjet ćeš beskrajne nizove dvokatnica i višekatnica u židovskom graditeljskom i povijesnom slogu, sa prozorima neravnih i zaobljenih okvira, kao u sinagogi ili u šašavom snu i rabinskom vicu. A do njih, u četvrti Tatarka, u kojoj sam dvaput zanoćio, ulice i ulice muslimanskih, tatarskih kuća, malih i velikih, siromašnih i bogatih, koje čežnjivo prizivaju vizure Burse i Stambola, i na kojima se, kao u komadićku razbijenog zrcala ogleda i neko moje Sarajevo, s ostakljenim drvenim doksatima nadvijenim nad ulicu, s mušepcima, koji nemaju oblik običnih rešetaka, nego se razvijaju u ornamente, na kojima se ponegdje prepoznaje muhri Sulejman (ili Salamonovo slovo), tako da bi neupućen putnik mogao ostati zbunjen: jesu li tu živjela najstarija ili najmlađa Abrahamova (Ibrahimova) djeca? A ja, bijedan u svome neznanju, ne samo da nisam znao za drevnu tatarsku, muslimansku zajednicu u Kijevu, nego nisam ni znao da ovakvo nešto uopće postoji.

Nekoliko koraka niže: eto Poljske, u strogim srednjoeuropskim konturama, tako da bih pitao Katarinu i Anu – a ne pitam, jer toliko znam – je li to Austro-Ugarska držala Kijev. Nije ga držala, nego je svojom kulturom i arhitekturom prelazila granice, kao što ih je s druge strane prelazila Rusija, čineći tako kaleidoskopsku sliku jednoga nevjerojatnog svijeta i jednoga nemogućeg grada. Ne postoji nigdje u Europi ovakav grad, nema metropole koja bila ovako višeznačno postavljena, zapletenih i mnogoznačnih identiteta, koji nisu hijerarhizirani ni skriveni, nego se odvojeni jedni od drugih jasno prepoznaju na licu grada i na njegovim fasadama.

Na ručak odlazimo u češku pivnicu, naziva Golem, čiji su zidovi oslikani epizodama legende o praškom Golemu, divu što ga je od gline načinio rabin Jehuda Löw ben Becalel, da štiti židovski geto od napada kršćana. Kusam ukrajinski boršč, i zavirujem okolo. Muškarac i žena za susjednim stolom ručaju i razgovaraju na ukrajinskom, turisti ulaze i izlaze, sve se zbiva i teče u ritmu velikog grada, koji lako prihvaća različitost. Početkom stoljeća, i sve do Drugoga svjetskog rata, jidiš je prvi razgovorni jezik Kijeva. Slijedi poljski, pa ruski, ukrajinski govore neuki seljaci i samosvjesni borci, prosvjetitelji, koje će kroz cijelo sovjetsko razdoblje nazivati nacionalistima. Danas svi znaju ruski, a većina ljudi i materinji, emancipirani ukrajinski. Čeha tu nije bilo, ili ih nije bilo ništa više nego braće iz drugih zemalja takozvane narodne demokracije i realnog socijalizma. Dvadeset pet godina po padu Zida, i godinu i pol nakon uspostave ukrajinske nezavisnosti, na kijevskim ulicama i u izlozima vidljivi su tragovi davnoga bratstva: azerbejdžanski restorani, armenske i gruzijske trgovine, sitničarnice i vinoteke, i naravno, sveprisutna Poljska – nekadašnji višestoljetni ukrajinski neprijatelj, s kojim se ratovalo tako ustrajno i borbeno, da su te bitke i ratovi postali dio klasične poljske i europske književnosti, danas je odan i pažljiv saveznik, čija se crveno-bijela dvobojka vidi po ukrasnim trakama na vijencima podno monumenata i spomen-ploča, koje obilježavaju poljsko prisustvo u Kijevu, ali i na nekim mnogo vidljivijim i življim mjestima ukrajinske sadašnjosti.

A rusko prisustvo, kako se ono vidi? Osim što ga ima po veličanstvenim zlatnim kupolama crkvi i manastira Moskovske patrijaršije, koja se, uglavnom, neprijateljski odnosi prema ukrajinskom indipendentizmu i živoj čežnji za Europom, Rusija je u imenima ulica, na spomenicima iz carske, ali i iz sovjetske ere – ovdje se ne dira u spomenike antifašizmu i Domovinskom ratu (kako je Staljin nazivao rat protiv njemačkih okupatora), uklanjani su samo osobni monumenti Lenjina i nižih sovjetskih dužnosnika – Rusija je u svemu sveprisutna, u prošlosti i u sadašnjosti, u duhu ovoga grada i u njegovoj kulturi, Rusija kao mračna i stoglava prijetnja, Rusija koja se tvorno okomila na Ukrajinu, da ju ponovo pokori i podčini, Rusija kao izvor i zaštitnik slatkog pravoslavlja, Rusija o kojoj se ni o čemu dobrom i zlom ne da u Ukrajini misliti.

Osjeća li se na ulicama Kijeva mržnja prema Rusima i Rusiji? To pitanje nije za ovog putnika, jer je u svojoj balkanskoj svakodnevici i na ulicama balkanskih metropolica naviknut na neusporedivo veće količine mržnje od onih koje bi mogao podnijeti ovaj veliki grad.

Ana i Katarina uvode me u jedno od onih gradskih dvorišta, koja se, zapravo, ne razlikuju mnogo od zagrebačkih. Stojimo ispred velikog, profesionalno načinjenog kaveza, sličnog omanjoj nastambi za majmune u bilo kojem europskom zoološkom vrtu, u kojem, međutim, nisu majmuni nego gavranovi. Tri velike, lijepe ptice, kao zift crnog perja, koje se modro prelijeva i sjaji na svibanjskom suncu (kao i za Poljake, ovo je, ustvari, mjesec travanj). Najstariji među njima jedini nije druželjubiv. Gnjevan je, mrzi ljude, mogao bi odgristi kakav napasni prst. Dvadeset pet mu je godina, i za njega je i stvorena ova nastamba. Zalutao je, tko zna kako, u kijevsku gradsku vrevu, pa više nije mogao van. Stanari su mu sagradili kavez, mjesne vlasti i inspekcije sve su provele i protokolisale, i tako je nastalo ovo neobično mjesto. Moguće ga je naći u turističkim vodičima po Kijevu, ali nema putokaza ni ploče s objašnjenjem i s imenima triju ptica. To je razlika između Kijeva i nekih zapadnijih gradova: tamo bi se, pretpostavljam, naplaćivalo gledanje gavranova, i razgovor s ovim pametnim i plemenitim pticama.

Na kijevskim ulicama sve vrvi od ljudi. U metro se ne spuštam, iako je, čujem, jedan od ljepših u Europi. Okolo lunja i njuška mnoštvo stranaca, Japanci i Kinezi s fotoaparatima, Amerikanci koji znatiželjno mjerkaju džinovske brončane monumente. Turiste kao da i nije briga što je ovdje, zapravo, rat. Ovdje, ili sedamstotinjak kilometara prema istoku. I što ljudi pomalo strepe od zvuka vojnog aviona, i što su skloništa očišćena, i postavljeni putokazi.

Kijev je grad parkirne anarhije. Nema pauka, nema Zagrebparkinga, ni uredno iscrtanih parkirnih mjesta. Po pločnicima, na obodima trgova i pješačkih zona, svuda leže i čekaju golemi crni terenci, zastrašujućeg izgleda, zatamnjenih stakala, mercedesi svih tipova, niski maseratiji i ferariji, te jedva poneka lada ili moskvič, da podsjete na neko ne baš davno doba. Ali najviše je, ipak, terenaca, drumskih tenkova i džipova, a putnik će posljednje noći u Ukrajini i shvatiti zašto je tako.

Sljedećeg jutra, u ranu zoru, vozimo se taksijem prema željezničkom kolodvoru. Taksi je nekakva Opelova šklopocija, koja na svakoj rupčagi na drumu ostane bez ponekog dijela, ali vozi, i vozit će koliko god treba. Kolodvor: veličanstvena građevina staljinskoga doba, sovjetski neoklasicizam, s velikim staklenim površinama, zidnim mozaicima na kojima žene vrše žito, i s lijepim, besplatnim internet caffeom? Ima li na zagrebačkom kolodvoru internet caffe? Ako ima, sigurno nije besplatan. (Uzgred, signala za internet ima posvuda, besplatan je, a brzina mu je, u odnosu na hrvatske istovrsnike, ravna brzini Usaina Bolta u usporedbi s trkačkoom brzinom ovoga putopisca…)

Putujemo u Vinicu, grad od četiristotinjak tisuća stanovnika, dvjesto pedeset kilometara jugozapadno od Kijeva. Iz Vinice je Katarina, prevoditeljica dviju mojih knjiga na ukrajinski, idemo na prvo izdanje književnog festivala Intermezzo, posvećenog kratkoj priči. Ali Vinica me zanima i iz nekih tajnih i privatnih razloga. U tom su gradu, naime, ljeta 1943. njemački okupatori otkrili masovne grobnice s dvije tisuće leševa, ustrijeljenih metkom u potiljak, pa su sazvali forenzičare iz okupiranih zemalja i iz Nezavisne Države Hrvatske, da ustanove tko je i kada pobio te ljude. Znali su, naime, jer su i bez forenzičara morali znati, da su ubojice Sovjeti. Među ekspertima bio je i Ljudevit Jurak, zagrebački patolog i sudski liječnik, začetnik humane i veterinarske patološke anatomije u Hrvatskoj, osnivač i doživotni ravnatelj Prosekture javnih zdravstvenih zavoda u Zagrebu. U Vinicu Jurak je putovao njemačkim vojnim zrakoplovom, u gradu je boravio nekoliko dana, i supotpisnik je nalaza po kojem se masovni zločin navodi u 1938. godinu, i pripisuje ga se sovjetskim vlastima. Manje od dvije godine kasnije, Jurak se našao pred partizanskim streljačkim vodom u oslobođenom Zagrebu. Navodno su mu nudili da povuče potpis, i izjavi da je pod prisilom išao u Vinicu. Šezdesetak godina zatim, u vrijeme Borisa Jeljcina, Moskva je autorizirala zločin u Vinici.

U gradu u koji stižemo više nema onoliko crnih terenaca. Vozni park je oskudniji i narodskiji, u središtu mjesta veliki je, lijepo uređeni park, koji svojom površinom nadrasta razmjere Vinice i njezine pretpostavljene parkovske potrebe. Na ulazu u park je neokonstruktivistički spomenik Jurju Gagarinu, prvi od desetak vrlo zanimljivih monumenata, iz različitih vremena. Tu je, među džinovskim stablima, nekad bilo poljsko katoličko groblje. Ploče su zatrpane slojevima zemlje i treseta, trulim lišćem dugih godina, ali sa svakom većom proljetnom i jesenjom kišom iz zemlje izviru grobne ploče. Malo dalje je okrugli betonski plato – nekadašnje sovjetsko igralište, a danas tu je lijepo uređen skejtring, po kojemu od ranoga jutra laktove i koljena razbija neka ambiciozna mladež na rolama i na bordovima. Pedesetak metara ispred platoa mjesto je masovne grobnice. Tu je Ljudevit Jurak pregledao kosture u potiljak ustrijeljenih.

Stotinjak ili dvjesto metara dalje sovjetski je spomenik iz posljednjeg desetljeća komunizma, posvećen vojnicima i policajcima koji su ginuli u Afganistanu od 1979, pa kroz osamdesete. Monument je lijepo održavan, nema tragova vandalizma (ni na jednom spomeniku u Kijevu i Vinici nisam vidio grafite), uz junačku statuu, koja se uzdiže prema gustim krošnjama, nižu se imena onih koji su postradali u jednome od uzaludnijih ratova.

Pedesetak koraka od tog mjesta, jedva vidljivim puteljkom stiže se do maloga, vrlo lijepog, nedavno podignutog spomenika stradalima iz masovne grobnice. Na prednjoj strani diskretno je stiliziran križ utisnut u crni mramor, na stražnjoj strani natpis: “Nevino stradalim žrtvama totalitarnog režima”.

Na drugom kraju parka, nasuprot Gagarinovom metalnom luku, grandiozni je spomenik svim poginulim u Domovinskom ratu, sve s uklesanim imenima. Tim imenima nema broja, prostiru se na polukružnom nizu kamenih ploča, u tisućama. Ukrajinska imena, ruska imena, imena koja zvuče poljski, židovska imena. Borci Crvene armije iz ovoga kraja, postradali u četiri ratne godine. Nad njima je socrealistična figuracija u kamenu, koja simbolizira bratstvo i zajednišvo, a ispred – vječna vatra. Katarina mi priča kako se tokom djetinjstva snebivala nad mjesnim običajem da se mladenci dolaze fotografirati uz vječnu vatru. Nije to neobično. Uređeno mjesto sa zelenom travom i mramorom: posvuda na svijetu mladenci se slikaju uz mramor na travi. Ali kada je na istom mjestu, uz veliki spomenik sagrađen i mali, diskretni, u obliku ukrajinskog trozupca, gdje se upisuju imena vojnika i policajaca stradalih u novom ratu, svatovi su prestali dolaziti da se slikaju uz spomenik. Stare su smrti za mladence bile samo povijest, a nove su smrti žive. Ne bi da se slikaju kao na groblju.

Stotinama godina Vinica je bila poljski grad. Potom je bila ruska, a danas je ukrajinska. Nacisti su i ovdje poubijali, u samo dva dana u dim i ništa pretvorili su sve mjesne Židove. A bilo ih je mnogo, barem tridesetak tisuća, u gradu koji je tada brojao sto dvadeset tisuća stanovnika. Živjeli su u kvartu koji se zvao Jerusalimka, i koji jedva uspijevam prehodati, jer obuhvaća više od pola starog dijela grada. Jedva da je tim ljudima ostalo ikakvog traga: poneki kućerak od cigle, lijep, s prozorima kao u Tisuću i jednoj noći, koji samo što se nije urušio, dvije sinagoge, stara i nova, i pripovijest koja pomalo blijedi. Kada je putovao u Vinicu da ustanovljava tko je poubijao one ukrajinske radnike i seljake, je li Ljudevit Jurak i u jednom trenutku pomislio što li se dogodilo s viničkim Židovima? Ili se u to vrijeme o Židovima nije razmišljalo? Svoj forenzičarski izlet u Vinicu Jurak je opisao u članku koji je objavio u Budakovu “Hrvatskom narodu”, naslovivši ga “Skupni grobovi u Vinici”. (Ne mogu si pomoći, ali što god vidim, kamo god pogledam, pomišljam je li isto ovo gledao Ljudevit Jurak.)

Esesovci su Židove ubijali 16. i 22. rujna 1941. U osobnom albumu jednoga njemačkog vojnika nađena je fotografija na čijoj je poleđini stajao natpis: “Posljednji Židov u Vinici”. Na slici vidimo njemačkog oficira, mladića s naočalama, iskoračenog, s pištoljem u desnoj ruci, sprema se pucati u potiljak čovjeka koji kleči nad jamom punom leševa. Ne gleda u jamu, nego negdje pored i iznad. U sljedećem trenutku bit će mrtav. Dvadesetak njemačkih vojnika i oficira stoje iza, čekaju da se to dogodi, kao da čekaju šampanjsku bocu koja će se otisnuti iz ruke odabranika, i razbiti se o novosagrađeni brod. Ovo je jedna od najpotresnijih slika Holokausta, jedna od najistinitijih ilustracija kako je jednostavno ubijati i biti promatrač.

Dvanaest kilometara od Vinice bio je 1942. i 1943. smješten Führerhauptquartier Werwolf, u kojemu je, u miru i zatišju duboke pozadine, ali ipak u Ukrajini, Adolf Hitler dugo boravio, stvarajući sebi i svojima iluziju boravka na ratištu. Tu mu je, u pratnji generala Gleise von Horstenaua, na poklonjenje dolazio hrvatski poglavnik Ante Pavelić, donosivši mu darove i pozdrave svog naroda i svih hrabrih ustaša. Na viničkom aerodromu – koji je danas slabo frekventna međunarodna zračna luka – Pavelića je dočekao ministar vanjskih poslova Reicha Ribbentrop, koji ga je provezao kroz Vinicu i odveo do Werwolfa.

Kada bih koji dan duže boravio tu, potražio bih to Vukodlakovo leglo. Zabavlja me zamišljati Anu i Katarinu, kad bih im tražio da me vode na to mjesto. Čak nisam siguran da za njega znaju, a ako i znaju, sigurno nemaju pojma da se njihovim lijepim gradom provezao jedan Pavelić.

Umjesto da pođemo do Werwolfa, eto nas pred munumentalnim i bajkovitim viničkim vodotornjem, podignutim u devetnaestom stoljeću, kada su i vinički Židovi gradili svoje kuće, sa satom koji, kaže Katarina, u sovjetsko vrijeme nikada nije bio ispravan, a sada radi. Nekoliko desetaka koraka dalje stižemo do glavne ulice, koja podsjeća na ulice u Osijeku ili Novom Sadu, ali s ponešto bogatijim i monumentalnijim građevinama.

Dolazimo do mjesta gdje su jednom davno stajali spomenici Staljinu i Mao Ce Tungu. Jedne noći nestao je drug Mao. Tako su Viničani saznali o zahlađenju odnosa s bratskom Kinom. Nekoliko godina kasnije nestalo je i Staljina. Tako je u Vinici okončala staljinska era. Poslije je tu bila mljekarnica u kojoj je Katarinin otac kupovao mlijeko. Pao je komunizam, i nestalo je mljekarnice. Danas je tu McDonald’s, monumentalan, arhitektonski preuzetan. Američki roštiljari su se potrudili da Ukrajince impresioniraju svojim brendom. Ima li napretka od Mao Ce Tunga i Staljina do McDonald’sa? Ako stvari gledamo kroz spašavanje žive glave i slobodu govora, tada napredak postoji. Sve drugo je isto, banalno.

Spuštamo se prema rijeci. Rijeka je Južni Bug. Slavna iz Sienkiewiczevih romana, i iz ratnih izvještaja, rijeka iz onoga veličanstvenog i somnabulnog Krležinog ratnog dnevnika. A nije kao Dnjepar bujan i širok taj Južni Bug, nego je onako, kao malo šira Sava. Katarina me dovodi do kuće, poluobnovljene, ali jako oronule kuće, u kojoj je danas radio stanica, i pokazuje mi malenu terasicu prema Južnom Bugu, i mostu koji grad dijeli na dva dijela. Na tom je mostu, kaže, stajao Simon Petljura, i nadzirao trupe koje ulaze u grad. Petljura je tragična figura ovoga velikog naroda, koji je, međutim, u odnosu na onaj susjedni na istoku, tako mali i nezaštićen. U listopadu 1918. Petljura je proglasio Ukrajinsku narodnu republiku, koja se održala sljedeće dvije godine, da bi se zatim, nakon izjava bratske ljubavi, utopila u Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika. Stoljeće kasnije prilike će nekoga podsjetiti na Petljurino doba. Ukrajinci ni za živu glavu više ne bi s Rusima, i na svakom je koraku uz modro-žuti ukrajinski stijeg i zastava ujedinjene Europe. Europska plava jeftina je indigo plava, dok je na ukrajinskoj zastavi ona vizantijska plava, dragocjena boja. Ali to nije važno. Važno je da Europa za Ukrajinu ne samo da ne bi dala ni kapi svoje dragocjene krvi, nego ne bi žrtvovala ni ruskog plina koliko je za jednog upaljača. Ukrajinci su zbog toga, uglavnom, samo žalosni. Ne hvata ih gnjev, ne obuzima samosažaljenje. A bez samosažaljenja nema pravoga otrovnog nacionalizma.
Dižem se usred noći, nakon neuspjeloga pokušaja da odrijemam, i u tri krećem na put dug dvjesto šezdeset kilometara, do kijevskog aerodroma Borispol. Vozi me Volođa, jak mladić iz Černovica, i već nakon deset minuta shvaćam zašto se bogati Ukrajinci voze u terencima. Široka cesta, dvije trake u svakom pravcu, razrovana je kao da su niz nju prošle armije sovjetskih i njemačkih tenkova. Ali to nije autoput po europskom urneku, jer se svako malo nailazi na priljučke sa sporednih cesta, ponegdje i na proširenja za autobuse. Nema ni ograda pokraj ceste, tako da na kolovoz prečesto istrčavaju i ginu nesretne beštije, one divlje i one zadivljale. Ovdje životinjski život vrijedi manje nego kod nas. Tako je i s ljudskim životom. Zasad.

Aerodrom je ogroman, prolazim niz lijepi novi terminal, sagrađen za Svjetsko nogometno prvenstvo 2012. Janukovič ga je držao zatvorenim, i koristio isključivo za državne svrhe. Policajci na carini su vrlo ljubazni. Nema onog mrakobjesja karakterističnog za male i mlade države, za pekinezere od država. Odlazim, i nekako mi je žao što odlazim. Ukrajina je zemlja u kojoj se čovjek ne pita oko smisla književnosti, smisla pisanja, općenito, jer sve je ovdje u riječima i u jeziku, sve je u književnosti, ali ne jednoga, nego barem šest ili sedam naroda. Kada se u Ukrajini zbiva tragedija, tada je to tragedija cijeloga svijeta. I to nema toliko veze s ratom i geopolitikom, koliko s kulturom Europe i geopoetikom.