Školsku iz klupe, Aidu, prvi sam put nakon rata sreo 2001. godine
Živjela je u Nizozemskoj udata za Nijemca
Imaju već velike kćerke
Javili krajem godine da su joj identificirali
Brata u masovnoj

I ona pokopala nekoliko kostiju

Drugi puta sam je sreo 2005.
Opet joj našli brata

Pa su je zvali 2008. – u novonađenoj masovnoj
Još joj brata iskopali

Ove 2015. bila je mirna i puno starija
Našli ga opet, šapće i osvrće se

Dokle ću ovo, svakih četiri pet ljeta?
Šta ću, moj školski, ako mi dogodine nađu
Još brata?

A meni pun mezar

Atlantida

Za 88. rođendan Huga Pratta

*

*

*

*

SOFIJA PARNOK (1885-1933)

Priredio i s ruskog preveo Marko Vešović

*

Ne nebo – kube bezvazdušno,
Golo, bijele pod njim kuće,
Kao da neko ravnodušno
S lica i stvari pokrov svuče.

I mrak – ko sjenka svjetla da je,
I svjetlo – kao odbljes tmina.
Da li je to noć? Il dan sjaje?
Il san nečiji što smuti nas?

Sve gledam okom što providi,
Moj mir je čudno tih, i stoji
Na ustima ti, jasno vidim,
Pečat cjelova, no ne mojih.

Tvoj pogled ispod otežalih
Kapaka nek laž-nježnost skriva,
I laž-mir – pod tim nebom da li
Može da čovjek bude krivac?

***

Ti si, na dane moje prve nalik,
Proljeti, uskrisila,
Bezbrižni su mi sni se pričinjali,
Dalj dječje vedra je bila.

Neko izmisli da bje mnogo jada,
Da je sâm trn staza moja.
Ko u djetinjstvu, zar ne vidim sada
Topole list dvobojan?

Zar više žegli, više su mazili
Sunca ranoga zraci?
Nisu l u meni glasi pojem bili
Isti: “Stekni i straći?”

Recite Bogu, pjesme moje, svaka,
Da Njeg Jedinog slušah
I nikud od tog tihoga pašnjaka
Ne ode moja duša.

3.

Glas zvona koji
S pustinja vije.
Sjen poljem, mojim
Srcem, proplije.

Čas je pred veče
U tihom kraju.
I drvce srećem
S njim pričajuć.

Glase ptičije
Duša je čula.
Tako bih kroz svijet
Tiho minula.

<16. mart 1915.>

***

Ne volim crkve gdje neimar
čujniji je no Bog, genije
gdje spor s Očevom voljom ima,
u njoj ne nesta, s njom slit s nije,

gdje ljudski duh, na slavu lakom,
ponad nje kao da se diže –
meni bizantsko kube lako
od gotike je oštre bliže.

Milanska stona crkva! Reći
moram: divim se, al kras to je
tuđ meni. Ko da prijeteći
nebu, podiže šiljke svoje.

No zbog toga što nebo mirno
sija, nije li – poput krika?
Po toj mudrosti nadsvemirnoj
usplahireno jest velika.

K orlovskom ste, vi kule, visu
buntovnim duhom vaznesene,
kao misli ste kada nisu
sve one jednom sjedinjene!

I evo druge… Sunčev Zalaz
garav je, žućkast, crven bio
kad mi se prvi put ovalan
obris kupola tih javio.

Kako opojno mi, ne jarko,
na tečnom nebu, tečan, ti si
bljesnuo blagi Sveti Marko
koji krstove tanke visiš!

Pao na mamor tvoj, ko boja
usunčanosti, smiraj sjajem…
I čarolija – mišljah – koja
zagrijava te, život daje?

Ko monahinja – šta li kriješ? –
gotova sam pred Bogom pasti
– Gospodnje volje te linije
tečne – znamen su svete vlasti.

Kupola tvojih pet – ko vali…
Gipkom im snagom uznesena,
Bogom se moja duša nali,
poput pehara prepunjena.

<1914. Forte dei Marmi>

***

Te večeri bilo nam je po sto
Ljeta, plač moj nije vidljiv bio.
Kuznjeckim su vozili nas Mostom,
Kočijaš se na ragu srdio.

Sve prostosta bješe ubijstvena:
Histerija auta narasta;
Na firmama glupost prezimenā
Diljem kuća golemoga rasta.

U srcu vam pustoš groblja, šaka
Na mojoj je, ali tuđa već i
Na kosture kočijaš halaka
Potišteno bičem prijeteći.

<1915>

***

Mora da glas je moj bezdušan,
I umiljata riječ pusta,
Sonet dopisan, vlas doslušan
I doljubljena moja usta.

Osipala se knjiga astrom,
U prozoru se zamrzla dalj.
Preda mnom je “L’Abesse de Castro”*,
Studeno-plameni Stendal.

Usne vole biti ničije,
Mio mi moj prag osamljeni.
Zašto dolaziš ti ime čije
Svih staza vjetre nosi meni?

<3 septembar 1915>

12. 6. 2015.

Vrijedilo se toga lipanjskog poslijepodneva zaputiti u Travnik!

Auto smo ostavili blizu Andrićeve kuće u čaršiji pa se, sve nogu pred nogu, popeli do tvrđave.  A na tvrđavi – scenski događaj pod naslovom Nobelovac i Travnik (Ivo Andrić: život, lireratura…).

Iza svega, naravno, stoji Enes Škrgo, kustos Andrićeve rodne kuće, čovjek bez kojega, i bez još nekolicine posvećenika, današnji Travnik vjerojatno ne bi ni znao za Andrića, to jest, znao bi jer se to ne može ne znati, ali bi se rado pravio da ne zna, da ne mora znati, jer je Andrić kost u grlu, problem s kojim se ne zna što bi se i kako bi se…

Godinama se ovih nekoliko osoba u Travniku strpljivo i pametno trude da nihov grad na najbolji način iskoristi taj dar s neba, za koji bi mnogo veći i poznatiji i bogatiji gradovi sve dali da ga imaju – činjenicu da se tu rodio svjetski pisac Andrić, i još više, da su tim gradom obilježena njegova najbolja djela. Topografija današnjega Travnika sva bi mogla biti kulturno i turistički „dizajnirana“ topografijom Travničke hronike i Priče o Vezirovom slonu! Ima nekoliko godina kako je Enes Škrgo, vođen tom idejom, sačinio sjajan prijedog u obliku elaborataKnjiževni nobelovac Ivo Andrić – kulturni i turistički brand Travnika. Bilo bi važno znati što se s njime događa u općinskoj i kantonalnoj administraciji.

Predstava Nobelovac i Travnik (Ivo Andrić: život, lireratura…) izvrsno se uklapa u tu ideju. To je dobro i korisno, ali ne treba je prvenstveno hvaliti zbog toga. Ono što je tu važno, to je njezina smislenost i ljepota, njezina unutarnja razložnost i cjelovitost. Sve je u njoj na svome mjestu, i sve se sa svime slaže, jedno na drugo skladno nadodaje. I Škrgina dramatizacija, i režija Gorana Damjanca, i scenografija i kostimi Dragane Purković-Macan i muzika-zvuk Alberta Bojana Savića, a sve su to sjajno uigrali četvorica aktera – Matej Baškarad (kao Andrić), Darko Smodek, Nebojša Filipović i Mirko Adžaip.

Čudesni ambijent travničke tvrđave još je jedan, ali silno važan element cijeloga ovog prekrasnog doživljaja. Ali ne tek kao slučajna kulisa, ne! Škrgo i Damjanac na izvanredno inteligentan način uspijevaju „natjerati“ taj ambijent da bude aktivan dramatski sastojak predstave. Pa čak i sa sitnim a sjajnim nepredviđenostima, poput one kada na platou između Kule i Barutane, s nestvarnom pozadinom zelenih planinskih kosa što se obasjane predvečernjim suncem obaraju po strmoj dijagonali toga kurosavinskog kadra, prohladni vjetar počne raznositi listove iz silnih knjiga što ih dvojica aktera, u odlično smišljenoj režijskoj dosjetki, premještaju amo-tamo…

Enes Škrgo i ovaj mali ansambl zamišljaju predstavu kao amblemsku za Travnik, a i kao putujuću, najprije po gradovima koji imaju slične tvrđavske ambijente. Eh, kako bi bilo dobro da ljepotu i mudrost te ideje prepoznaju i prihvate – najprije Travnik i Travničani (Travnjáci po starinskom izgovoru, koji se tu i tamo čuje i u predstavi)!

ivanlovrenovic.com

jedan novinski esej

*

Pola veka čitalačkog staža snebdelo me je zavidnim iskustvom. Poput princeze iz bajke, koja oseti zrno graška kroz stotinu dušeka, već posle nekoliko pročitanih rečenica naslućujem ton autentičnog pisca. Tako sam pre dve decenije, u jednoj bečkoj knjižari, otkrio Zebalda.

Nasumice sam otvorio njegov roman Saturnovi prstenovi i naišao na rečenicu: “Mesecima i godinama uspomene spavaju u nama i tiho nastavljaju da bujaju, dok ih ne prizove nekakva sitnica, nakon čega na čudnovat način, zaslepe naše bitisanje.”

Odmah sam naslutio blisku osobu, svog pisca, i nije trebalo mnogo vremena da iščitam njegov ne naročito obiman opus. Po Zebaldu, bez sećanja prošlost ne bi postojala, naše srce izgubilo bi sposobnost da oseća naklonost prema drugome, i čitav život bi nam se sveo na niz besmislenih trenutaka. Dok čitamo mi se sećamo, pronalazimo poznate situacije i vlastite emocije u iskustvu drugoga. Tragajući za smislom našeg boravka na ovom svetu, knjige jesu putokazi koji nas dovode do nas samih.

U okeanu svetske literature stalno otkrivamo nove svetove. Na mapi se upisuju ostrva koja u času otkrića izgledaju i velika, i magična. Ipak, mnoge slavne knjige savremene literature, koje su mi se u trenucima čitanja i nedugo posle toga činile remek–delima, vremenom su bledele u mom pamćenju. Tačnije, snagu jednog dela određuje povratak nakon nekoliko godina. Koliko puta sam uzimao u ruke knjigu koja mi je u nekom periodu života određivala meru sveta, i onda, čitajući je ponovo, uzalud iščekivao uznemirenje. Poput isprane draperije, gde se više ne mogu prepoznati valeri boja koji su me jednom davno opčinili, nizale su se monotone, jednobojne stranice teksta, prema kojem sam ostajao gotovo ravnodušan. Tada bih se vraćao “proverenim” knjigama, koje sa svakim novim čitanjem pojačavaju optiku, postoje u pamćenju nepromenjenog intenziteta, svejedno u kakvom raspoloženju se prepuštao tekstu. Kao po pravilu, brzo bih se našao na teritoriji koju sam prepoznavao, ne kao izvrsno izgrađen literarni svet, već kao paralelno odživljeni život sam.

Takve knjige putuju kroz vreme mimo prolaznih trendova i zvaničnih nagrada. Nastajale u mnogim verzijama, predstavljaju zapravo dnevnik po kojem je autor živeo. Dovoljno je samo pomenuti Pod vulkanom Malkolma Laurija, Zenovu svest Itala Zveva, O junacima i grobovima Ernesta Sabata, Džojsov Uliks ili Maestra i Margaritu Bulgakova. Pisana su decenijama, budući da su odsjaji dugogodišnjih opsesija autora, izvesna korekcija proživljenog, i retko kad u prvom čitanju bivaju prihvaćena bez otpora. Ali, upišu se kao žig, i struje duboko u svesti čitaoca poput vode pod zaleđenom površinom reke. Nakon nekog vremena postaju deo našeg vlastitog iskustva. I ne samo književni junaci, već i gradovi u kojima žive, ulice koje otkucavaju časove njihovih zemaljskih života, sav taj dekor u pamćenju čitaoca ima dubok otisak proživljenog.

Satima sam šetao starim Trstom u nadi da ću uhvatiti senku Zena Kozima. Neki trgovi i uglovi ulica iako prvi put viđeni, bili su samo neuverljiva maketa originala iz romana Itala Zveva. Kao što su i dablinske ulice kojima sam prošao jedne oktobarske večeri, čitav vek nakon “odiseje” Leopolda Bluma, predstavljale samo bledu kopiju Džojsovog grada.

U velikim književnim delima prebiva neprolazni oblik stvarnosti koji nam u životu stalno izmiče, jer uvek stižemo kasno, toliko kasno da ono što tražimo ne prepoznajemo kad mu se približimo. Ulica u kojoj smo odrasli, i koju smo napustili, da bi se nakon tri, ili četiri decenije ponovo vratili, nije ista ulica, zatrpana je životima koji su se odvijali u našem odsustvu, i zalud ćemo u detalju sa fasade neke kuće koji je ostao nepromenjen, i lebdi u bezmerju našeg pamćenja kao parče jarbola nakon brodoloma, pokušavati da uspostavimo ulicu koje više nema. Samo prostori koje smo kao čitaoci naseljevali, ostaju za čitav život pouzdana kopna na koja se uvek možemo vratiti. Jer, u literaturi stvarni svet stiče čvrstu kauzalnost koja je zbog razvučenosti svakodnevice u životu skrivena.

Takvo delo ne nastaje na osnovu unapred smišljenog koncepta, za pisaćim stolom, u igri papirnatih likova, u jalovom nadgornjavanju sa književnim precima i savremenicima, u traženju nekakvog ključa kojim bismo otvorili vrata bez brave. Takvo delo se piše koracima koji odjekuju u bezdanu vlastite samoće, kada sa stvari, predmeta i ljudi spadnu koprene, kada se život raspadne u bezbroj mogućnosti, i svaka nepoznata egzistencija postane deo intime onoga ko se toliko odmakao da čitav univerzum pulsira ritmom njegovog srca.

Velika dela uvek nanovo preslože život. I čitalac, nakon što je zaklopio knjigu koju je pročitao, poneće aveti likova u stvarnost svakodnevice, dovršavaće njihove putanje izvan vremena i prostora omeđenih okvirom romana. I ne samo da će modelirati njihove sudbine prema parametrima vlastitog univerzuma, već će ti modeli upisani u talog čitaočevog iskustva na neki posredan način postati orijentiri jedne umetnošću nadograđene stvarnosti.

U večnom ponavljanju istog, svaki čovek ima svoje zemaljsko vreme, i ne samo vreme, već i mogućnost da ostavi nekakav trag, da se ne prepušta stihiji, da se menja i da bude bolji. Kreacija je stalno gubljenje zamišljenog cilja, nošenje peska u mreži. Svako autentično književno delo je Nojeva barka u kojoj je čitav jedan svet, a taj svet, taj DNK pisca, postoji u onoliko verzija koliko je i čitalaca tog dela.

Riječima siječem kriške iz tišine
Pljucam si zube u šaku
Šamaram zrak što mi izlazi iz usta

Stavit ću u Mali oglasnik:
“Čistim spektar po povoljnim cijenama,
Pretvaram Sve u Nešto.”

Gledam u zrcalo
Vidim samo zgusnutu paru iscijeđenu iz tišine
Bog jutrom dahne u okno
Stvori me
Ili rastvori

U kući moga Oca ima puno stanova
U stanovima moga Oca ima puno ogledala

Stari redovito pošalje gospođu Slavicu
To mu je kućna pomoćnica

Jučer je bila, malo je počistila po radnoj sobi
Vidjela sam je kako je uronila Ilijadu u rječnik
Valjda je hoće otopiti

Ako opere Michelangelova Davida
Možda mu narastu grudi Willendorfske Venere

Sutra čisti prozore i ogledala
Možda dođe i obriše me krpicom

Ispred kuće u Konavlima raste orah
Krošnjom zaklanja polje niz koje slijeću
Avioni. Zaklanja more u dubini i brodove
Ispred kuće u Konavlima godine1992.
Izrastao orah dok je svo selo bilo u ratnom zbjegu
Vraćali se zatim sluteći spaljenu popljačkanu kuću
Prazne škrinje s blagom podivljalu stoku
Ali čudom sve bilo je na svome mjestu
I mladica oraha između kuće i ceste
Kojom neprijatelj minu. Blijeda tanka prolistala
Tako da se rukom dala iščupati
Samo da je pomislila glava kuće
Da je tuđinska isklijala voćka
Da je mlad orah pozdravljao vojsku tuđu
Niz vjetar da je šumio lišćem marširala kralja Petra garda
Tamo daleko i kreće se lađa francuska
Ali glavi kuće nije to bilo na umu nego se sažali
Na orah na mlado na nemoćno makar bilo i tuđe
I orah sad raste da ga cijelo selo za orahovicu ima
I da utoli predački strah od gladi. Orah ispred kuće
U Konavlima, orah samilosti, što bi se onako tanak
Ruci svakoj dao iščupati

AKCIJISKI FILM (Action Film)

Filmski žanr oko čijeg postojanja kruži pedagoško pitanje da li u njemu prikazano nasilje budi agresiju ili agresiju katarzično uklanja. Pitanje koje ovaj rječnik ne želi ostaviti bez odgovora: filmovi kao Umri muški 2 jasno uklanjaju agresiju. I to agresiju nastalu gledanjem Umri muški 1. I još više: Izazivaju skroz novu agresiju za čije svladavanje je potrebno gledati Umri muški 3. Vidi se: Nevidljiva šaka slobodnog tržišta uvijek izlazi na čisto…

BALKAN (Balkan)

Muzej slobodnog tržišta na otvorenome u svom junačkom pra-obliku kao i rezervno skladište za izvornost, autentičnost i jeftinu radnu snagu, koje je Zapad sebi stvorio u Jugoistočnoj Europi. Zapad povjerenički upravlja ekonomijom Balkana, dok ovaj pruža protuuslugu popravljanja, poliranja i održavanja starih diskursa, kao oldtimera u garaži, na primjer nacionalizma, koji Zapadu u ovom trenutku nije potreban.

Pomalo dosadni zapadnjak u Balkancu najviše voli vitalni sukob erosa i tanatosa, životne radosti i mračne sklonosti k žrtvovanju svoga života na mesarskoj klupi nacionalizma, kao i ušteđenog novca na austrijskoj kreditnoj banci.

CIA

Najbriljantnija tajna služba na svijetu čiji se agenti nikad ne otkriju, jer ih svi smatraju prodavačima usisavača, što zapravo i jesu.

ČOVJEK (Mensch)

Najfatalnija aplikacija ubojice u povijesti evolucije.

DEMOKRACIJA (Demokratie)

Veliko umijeće ulizivanja narodu i vladanja protiv njegove volje. Kamo god njihalo vladanja ode, prema konzervativnoj ili progresivnoj politici, koje god interese vlada provodi, one moćnih ili one naroda – uvijek se događa s mandatom naroda i protiv volje naroda.

ĐAVAO (Teufel)

Pseudonim koji si je dragi Bog dao kao autor ovog rječnika da bi pojačao svoj staromodni moralizam đavoljom dijalektikom.

ELOKVENCIJA (Eloquenz)

S velikom karizmom malo reći. Sposobnost pretvaranja vlastite verbalne rigotine u prelijevanje duginih boja.

FETA (Feta)

Bugarski ovčji sir na čijem se pakiranju cereka turski pastir s grčkom zastavom.

GLAVNI KOLODVOR (Hauptbahnhof)

Mjesto na kojemu kolosijeci završavaju u shopping centru.

GRČKA (Griechenland)

Kolijevka europske civilizacije koja se ljulja nad ponorom bankrota i koja je neprekidno opominjana od bivše kolijevke europskog barbarstva, Njemačke, da vrati dugove koje je bogatstvo njemačke ekonomije sukrivilo.

HOMOSEKSUALNI BRAK (Homo-Ehe)

Hrabri pokušaj dva muškarca ili dvije žene da dokažu da jedno drugom ne pristaju samo muškarac i žena.

HOMOFOBIČAN (Homophob)

Još nesvjestan vlastite latentne homoseksualnosti, ali već znatiželjan da nađe tjelesni kontakt s gay pristašima, prebijajući ih u društvu sebi sličnih.

IN (In)

Već je out.

INTELEKTUALAN (Intellektuell)

Obilježava kreativnu sposobnost izgrađivanja šarenih fasada od lego kocaka višeg obrazovanja oko vlastite trivijalnosti.

JOLIE, ANGELINA

Naprijed žureća poslušnost prirode estetici kompjutorske animacije.

KNJIŽEVNA KRITIKA (Literaturkritik)

Instanca razvijanja mišljenja koja jezično umijeće mjeri vlastitom mjerom grdeći ono loše, ne razumijevajući ono dobro i obožavajući ono prosječno.

LADICA (Schublade)

Finalni deponij za djela onih pjesnika i mislioca koji ne pašu ni u jednu ladicu.

MIGRANT (Migrant)

Čovjek iz mračne, nerazvijene zemlje koji bezobrazno zahtijeva kušati naše blagostanje koje smo prethodno iz njega iscijedili.

NACIJA (Nation)

Ideologija i vjera u to da ljudi koji žive u samovoljno iscrtanim granicama iz Prvog svjetskog rata čine prastaru kulturnu zajednicu. Pozitivni odnos prema vlastitoj naciji znači ne samo da više cijenimo kada nas vlastita istojezična elita ponižava, kada se ona prema nama pokroviteljski odnosi, preveslava nas, šalje u junačku smrt – to jest, kada nas jebe, nego isto tako znači da mislimo da je bolje biti ponižen, podložan, preveslan, žrtvovan – i jeben od vlastite elite nego od drugih, jer se naši bolje užive u našu želju da budemo poniženi. Nikad nas ne zovu dok su u nama, ali kad bi nas zvali, sigurno bi šaptali Volim te u slušalicu, na tom slatkom poznatom jeziku na kojem su nas roditelji već izgrdili. Oni nam, istina, kradu hranu i djecu, ali uz obećanje da će ih skuhati po receptima naših starih – to je itekako smirujuća stvar. Možda griješe, ali njihove zablude su nam bliže od tuđih istina. Ukratko: Povjerenje u vlastitu naciju sliči na beskrajnu proslavu u poduzeću gdje čast opijanja i uspaljenosti u društvu s menadžmentom nadoknađuje sve razlike u plaći, statusu i pravu.

ONE-NIGHT-STAND

U idealnom slučaju: jednokratna izmjena tjelesnih tekućina bez izmjene telefonskih brojeva i taština.

PRAČOVJEK (Urmensch)

Stanje evolucije homo sapiensa večer uoči civilizacije. Da bi se saznalo kako je pračovjek izgledao ne treba gledati modelirane rekonstrukcije u muzejima, nego posljednji atavizam ovog speciesa: menadžera. Svejedno da li je u industrijskoj, kulturnoj ili financijskoj branši: pogrbljena leđa od bilansiranja na kompjutoru, spremnost na nemilosrdno gašenje konkurencije u korist moći vlastitog čopora, izbočene obrve od opterećenosti uspjehom, čimpanzoliko pokoravanje poglavicima čopora, slinjenje i guranje za švedskim stolom, i raspaljeno roktanje pri pričanju viceva o tajnicima na after-work-clubbingu, sve to će nam otvoriti poučni prozor prema ponorima ljudske evolucije.

RODITELJI (Eltern)

Dosadni cimeri koji nam nameću svoju ljubav da bi nas prisilili na našu, jer se međusobno, i samog sebe, ne vole.

SVJETSKA BANKA (Weltbank)

Međunarodna djelotvorna organizacija zločinaca, koju se ne može optužiti po sili zakona svjetskog poretka, jer je ona sama svjetski poredak.

SVJETONAZOR (Weltanschauung)

Suprotnost od pojma svjetoshvaćanje.

ŠUPAK (Arschloch)

Tunel kroz koji vode ljestve karijere i na čijem kraju nema svjetla.

TELEFONSKI SEKS (Telefonsex)

Najnehigijenskiji oblik spolnog odnosa, jer svaka površina mobilnog telefona i svaka slušalica telefona udomaći više bakterija nego sve genitalije ovog svijeta zajedno. To se, na žalost, može ustvrditi i za sve oblike daljinske komunikacije. Iz tog razloga je itekako zdravije poljubiti pipicu mravojedice, zagrliti anus policajke ili cuclati falus jehovinog svjedoka nego slušati najnoviji trač Tete Ingrid na telefonu, budući da ovo zadnje još i oslabljuje imunitet.

TURIZAM (Tourismus)

Djelatnost koja je nastala iz civilizirajuće spoznaje spokojnih naroda da se stranac koji je zalutao u teritorij njihovog plemena može iskorištavati više puta, pošto njegova glava, koja se nekada u pravilu odsijecala, neće ponovno narasti, za razliku od sadržaja novčanika koji su mu ukrali.

UMREŽENO MIŠLJENJE (Vernetztes Denken)

Mišljenje koje se više ne može micati, jer je zapelo u mreži.

VIZIJE (Visionen)

Halucinacije koje feljton neumorno zahtijeva od političara, kao da njihova politika nije u trijeznom stanju već dovoljno poremećena.

ZOMBIE

Nepodopština iz žanra horora koja, zanimljivo, čovjeka samo u mladosti uči pameti, taman toliko dugo dok sam ne mutira u istog.

*

Izbor aforizama iz knjige: Richard Schuberth: Das neue Wörterbuch des Teufels. (Klever Verlag Wien 2014.) pripremila i prevela Anne-Kathrin Godec

JABUKOV BEHAR

U tome snu, a sniću dok ne iščilim,
Sa zavičajnog začuo sam küka,
Pticu koja, moćno, mogla bi, bilo čiju,
Sudbinu da otkuka.
I snježne pahulje ili iz ili
Od glasa toga počeše meko viju. 

Nije. Nego opet su probeharale
Djedove jabuke kolačare.
Činilo mi se da su ko svijet stare.
I nisu bile tu da bi ti oči varale.

Potom tišina, davna, kakva dođe od zore.
Ako nešto iz njine krune i zacvrkuće,
To je poziv da, u toj tišini, zaboravim
Sve tupe kusture što su me parale,
Svaki slomivrat i bespuće,
Sve svoje, čak i buduće, more,
Sve grozote koja dvonožac bez perja pravi,
Sve vojske koje su ovdje vječno harale.

Zatim hodam, kao pop, od kuće do kuće,
I otvaram sva vrata, sve prozore,
Čak sve ormare,
I one kojih više nije,
Da kâd behara posvuda dospije,
U sve zasvagda uđe
I da kuće prestanu biti stare,
Prestanu biti mi tuđe,
Da ne gledaju ko sa Sinajske gore
I da od toga nisam smućen.

I da nad njima ona ptica sa kuka
Zavičajnoga više ne kuka.

<1. jun 2015

 *

ZRIKAVCI SU BILI IKAVCI

Živim neživot kao da je pravi,
stog pjesma, kašto, sama se napravi:

ni noćas među Gospodom i Vragom,
stog je pred okom sve toliko nago,
sužbeno plitko, ko s poštanske marke,
nisu prestale vajkadašnje čarke,
jer ima svaki svoje akindžije.
Tako je i u knjigama indžije-
lima, otkako za se znam, pisalo:
Jedan drugoga vječito vijaju
da jedan drugom, po ledini, salo
proliju. I da prometnu u zjalo
do zjala sve sa tog tobož bijelog
svijeta, zdanog od cicane varke.
I tada moje javlja mi tijelo
da uspomene sve su bolničarke
što vrijeđaju kad te previjaju.

Sjutra će njuške biti mi ko s daće
da su tek stigle: sve njih su majstori
iz Holandije narisali, i to
činiće da su, ko u noćnoj mori,
stvarne, i bićeš sježen kao da ćeš,
vaj, među njima ostati vječito.

Ali se sjetih, u noći besanoj,
da mome uhu svaki je zrikavac –
što je kurzivom u um upisano –
umilan bio skoro ko ikavac.

Tad krenu k meni iz sviju pravaca
da obasja mi polu-žiće tmično
blist davnih dana kad poj zrikavaca
obraćao se, jeste, meni lično!

<6. jun 2015>